Uklonimo nezaposlenost
Ovaj članak prikazuje vrlo jednostavnu ideju koja će ukloniti nezaposlenost. Ona će donijeti moć radnicima. Ona će značajno povećati plaće radnika. Ona će donijeti pravdu i rast privrede. Ljudi ne znaju ništa o ovoj ideji jer je bogataši sakrivaju od javnosti.
***
Vlasnici korporacija favoriziraju nezaposlenost jer su nezaposleni radnici prisiljeni prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Viša stopa nezaposlenosti proizvodi jeftiniju radnu snagu. Vlasnici korporacija mogu povećati nezaposlenost utjecajem na ekonomsku politiku od uvoza radne snage do porasta kamatnih stopa. Čini se da je stopa nezaposlenosti od oko 5% vrlo pogodna za poslodavce, a ekonomisti su je prihvatili kao “normalno” stanje. Ovo “normalno” stanje omogućava eksploataciju radnika kroz nisku cijenu rada, dok je ukupna kupovna moć radnika još uvijek dovoljno velika da proizvodi profite privatnim poduzećima.
Današnja ekonomija prepoznaje cikličku, frikcijsku i strukturnu nezaposlenost. Ciklična nezaposlenost je rezultat oscilacije u procesu ekspanzije i recesije proizvodnje koja oscilira potražnju za radom. Neki ekonomisti uviđaju da bi teret kriza i koristi od profita trebao biti ravnomjernije raspoređen između poslodavaca i radnika ali oni ne znaju kako da to ostvare.
Frikcijska nezaposlenost je rezultat potrebe ljudi da mijenjaju radna mjesta, karijere i lokacije rada. Strukturna nezaposlenost je posljedica promjene u tehnologiji, što rezultira izostankom potražnje za dostupnim radnicima. Ove vrste nezaposlenosti su znanstvenici izmislili da bi studenti imali šta da uče i nisu vrijedne spomena. Ekonomisti su danas toliko indoktrinirani pogrešnim učenjem da smatraju da je nezaposlenost neizbježna cijena koju treba platiti za tehnološki razvoj. Oni čak vjeruju da 0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar. Želim ovdje odmah naglasiti da će 0% nezaposlenosti riješiti većinu postojećih ekonomskih problema.
Današnja filozofija kapitalističke ekonomije ističe kapital kao glavni uvjet za zaštitu ekonomskih prava pojedinaca i društva. To je pogrešno. Filozofiju ekonomije moramo temeljiti prvenstveno na jednakim ljudskim pravima jer su ljudi glavna svrha ekonomije i subjekti bez kojih ekonomija ne može postojati. Osim toga, jednaka ljudska prava su uvjet za stvaranje dobrog društva. To je temelj moje filozofije.
Društvo regulira slobodu ljudi ako ta sloboda ugrožava druge. Jači nema pravo ugroziti slabijeg i ako to učini onda ga doseže zakonom predviđena kazna. Možete li zamisliti kakav bi život bio bez zakona koji reguliraju prava i obaveze građana? Ali takvih zakona nema na slobodnom tržištu. Jači može ekonomski potisnuti slabijeg sa tržišta i tako mu ugroziti opstanak. Ako smo prihvatili zakone koji sprečavaju jače da ugrožavaju slabije u svakodnevnom životu, mi trebamo zaštititi slabije i u ekonomiji. Ali mi to ne činimo, i to je razlog zbog kojeg društvo propada.
***
Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja treba biti prihvaćena od naroda i zatim provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. Regulacija radnog vremena će proizvesti punu zaposlenost radnika i kreirati daleko bolju ekonomiju.
Skraćivanje radnog vremena će smanjiti plaće zaposlenih radnika proporcionalno skraćenom radnom vremenu. Na primjer, nezaposlenost od 10% će skratiti radno vrijeme svih radnika 10% pa će i radničke plaće bili 10% manje. Tih 10% novca oduzetih od zaposlenih radnika će biti raspoređeno novozaposlenim radnicima. U početku puna zaposlenost neće dodatno opterećivati poslodavce dodatnom cijenom rada a svi radnici bi bili zaposleni i primati dohotke. Prethodno zaposleni radnici će vjerojatno niže plaće doživjeti kao nepogodnost, ali dugoročno gledano njihove plaće će značajno rasti jer će poslodavci na reduciranom tržištu rada biti prisiljeni da povećaju plaće radnika da bi ih mogli zadržati.
Skraćivanje radnog vremena će donijeti velike pogodnosti društvu. Na prvom mjestu bih naglasio da nešto niže plaće zaposlenih radnika ne mogi biti ni približno tako velika nepogodnost kao što je imaju nezaposleni radnici koji ne primaju nikakvu plaću. Takva mjera bi donijela garanciju da nezaposlenost i ekonomska nesigurnost radnika više ne mogu postojati.
Ljudi su navikli na oscilacije u životnom standardu ovisne o uspješnosti ekonomije. Stvarana kupovna moć plaća oscilira više nego što iznosi stopa nezaposlenosti zbog promjene ponude i potražnje na tržištu, kriza ekonimije, inflacije i deflacije. Radnici takve oscilacije kupovne moći ćutke prihvaćaju. Oni prihvaćaju da u krizama žive gore. Pa zašto nebi prihvatili niže dohotke u ime solidarnosti među radnicima, koja će im dugoročno uspostaviti zdraviju osnovu za ostvarenje boljeg životnog standarda?
Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti ne samo da će ukloniti nezaposlenost već će riješiti problem eksploatacije. Ovdje je jednostavno objašnjenje: Ako postoje ukupno dva radnika koji se prijavljuju za ukupno jedno radno mjesto, konkurencija među radnicima će smanjiti cijenu rada, a radnik koji dobije posao će biti eksploatiran. Ako postoji ukupno jedan radnik i ukupno dva radna mjesta, konkurencija među poslodavcima će povećati plaću radnika. Sa time u vezi, skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će staviti radnike u povoljniji položaj u procesu proizvodnje. Smanjena pristupačnost radnika će podići vrijednost rada radnika i poslodavci će plaćati radnike više nego što to čine danas.
Pristup slobodnom tržištu je privilegija koju društvo daje proizvođačima i oni tu privilegiju moraju platiti društvu u obliku koje zadovoljava društvo. Povećanje cijene rada radnika će ići na trošak poslodavaca. Poslodavci to naravno u početku neće voljeti, ali kasnije će profitirati iz povećanja zarada radnika.
Poslodavci moraju razumijeti da oni ne mogu zarađivati više ako ne postoji dovoljno velika kupovna moć potrošača. Oni moraju razumjeti da se kupovna moć društva ne može povećati bez veće zarade radnika. Njima treba biti jasno da ne postoji bolja raspodjela i za poslodavce i za radnike od one koju ostvaruje pravedno tržište rada.
Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će osigurati pravedniju raspodjelu dohodaka u društvu. Fer raspodjela dohodaka će osigurati veću kupovnu moć radnika što će osigurati veći protok robe, koja će opet donijeti veće profite vlasnicima kapitala. To bi uklonilo ekonomske krize jer se krize u prvom redu temelje na nedovoljnom prometu robe i usluga. Skraćivanje radnog vremena će formirati bolji kapitalizam i donijeti prosperitet društvu.
***
Prekovremeni rad će i dalje biti moguć. U zapadnom svijetu takav se rad plaća 50% više po satu. Poslodavci koji namjeravaju prekovremenim radom riješiti problem nedostatka radne snage neće smanjivati nezaposlenost. Tada će politika koja slijedi volju naroda dopunski skratiti radno vrijeme svih zaposlenih pa će poslodavci morati plaćati više prekovremenih radnih sati. Neka poslodavci sami uvide da li im se više isplati zapošljavati nove radnike ili plaćati više sati prekovremenog rada po radniku.
Zadatak dobre politike jest da što jednostavnijom regulacijom ostvari što veći pozitivan utjecaj na društvo. Današnja politika regulira minimalni dohodak koji ima vrlo ograničeni učinak na ukupnu raspodjelu dohodaka radnika. U razvijenom svijetu veliki broj radnika prima minimalan dohodak dok ga inflacija realno konstantno umanjuje. Radnici američke korporacije Walmart uglavnom primaju minimalni dohodak zahvaljujući nezaposlenosti u Americi. Oni zaradom u Walmartu ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe pa primaju socijalnu pomoć od američke vlade. Oni žive na račun poreza koji američki građani plaćaju svojoj vladi dok je korporacija Walmart u isto vrijeme jedna od najprofitabilnijih kompanija u Americi.
Dobra politika će regulirati dužinu radnog vremena a ne nužno minimalni dohodak. Kada se ukloni nezaposlenost skraćivanjem radnog vremena tada će poslodavci kojima treba više radne snage tu radnu snagu morati oduzimati od drugih poslodavaca jer drugi radnici neće biti na raspolaganju. Oni će povećavati plaće radnika kako bi privukli radnike iz drugih kompanija. To će izazvati lančanu reakciju u kojoj će radnicima rasti plaće. Ukoliko poslodavci ne povećaju plaće radnika oni ih jednostavno neće imati. Tu se u stvari radi samo o fer tržištu rada. Regulacija minimalnog dohotka neće biti potrebna. Neće biti potrebni ni sindikati kao posrednici u zaštiti radničkih prava.
***
Skraćivanje radnog vremena nije nova ideja. Na početku devetnaestog stoljeća Robert Owen je uvidio besmislenost tadašnjeg radnog vremena koje je trajalo od 12 do 16 sati dnevno. On je 1817 godine predložio skraćivanje radnog vremena na 8 sati dnevno kako bi ljudi imali 8 sati na raspolaganju za rekreaciju i 8 sati za odmor. Poslodavci su se tome žestoko suprotstavljali a radnici su bili nezadovoljni. Prvi značajni otpor radnika bio je zabilježen u Čikagu 1. maja 1867 godine i taj dan je proglašen međunarodnim praznikom rada. Borba između poslodavca i radnika je bila teška i često krvava. Bilo je potrebno oko 100 godina borbe da se ideja osam-satnog radnog dana prihvati u cijelom svijetu.
Ali takvo skraćenje radnog vremena više nije dovoljno danas. Socijalisti na vlasti u Francuskoj su 2000 godine donijeli zakon koji je skratio radno vrijeme svih zaposlenih sa 39 na 35 sati nedjeljno. To su učinili da bi smanjili nezaposlenost radnika i radnicima osigurali više slobodnog vremena. Ali to skraćivanje radnog vremena ipak nije dovelo do povećanja zaposlenosti radnika jer su poslodavci više opteretili zaposlene radnike. Meni to govori da nema više potrebe ni za sedmo satnim radnim danom jer je automatizacija u procesu proizvodnje smanjila potrebu za radnom snagom.
Francuskim socijalistima je trebalo biti jasno da se razmaženi poslodavci naviknuti na eksploataciju radnika neće lako predati. Oni su morali predvidjeti dopunsko skraćenje radnog vremena dok poslodavci ne budu prisiljeni zapošljavati nezaposlene radnike. Ja bih na njihovom mjestu spustio radno vrijeme na 30 sati nedjeljno. Francuski socijalisti nisu bili dovoljno odlučni i deset godina kasnije konzervativci su ukinuli ograničenje radnog vremena na 35 sati nedjeljno. Tako je ideja socijalne pravde još jednom izgubila.
Privilegirani uvijek nalaze načine da tlače obespravljene i to je oduvjek glavni izvor problema društva. Ipak u 14. vijeku, teška prirodna tragedija je pomogla obespravljenima. Kuga je ubila trećinu stanovništva Evrope što je stvorilo veliki manjak radne snage. Nedostatak službenika, obrtnika, radnika, i seljaka doveli su do toga da gazde, zemljoposjednici i vlastela ostanu bez ljudi koji su gradili njihovo bogatstvo. Usjevi u poljima su propadali jer nije bilo dovoljno ljudi da ih beru.
Odjednom, radnici su postali traženi što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Povjesničar i ekonomist Thorold Rogers bilježi da su radnici dobijali gotovo sve što su tražili. Nadnice su značajno porasle (2-3 puta) u periodu od godinu dana a veća kupovna moć ljudi je unaprijedila ekonomiju. Više o tome možete naći ovdje: Ekonomske posljedice kuge.
I šta sad? Hoćemo li čekati novu tragediju čovječanstva ili ćemo biti dovoljno pametni da u ime pravde i solidarnosti među ljudima, skraćujemo radno vrijeme sve dok postoji nezaposlenost? Samo to će prisiliti kompanije da zapošljavaju nezaposlene radnike. Samo to će izgraditi pravdu i ravnotežu u procesu proizvodnje i raspodjele. Tako regulirano tržište će kao “nevidljiva ruka” uskladiti potražnju za radom i visine dohodaka u najprihvatljivijom odnosu i za radnike i za poslodavce.
***
Dobijao sam dosta kritika na račun toga da će skuplji rad tjerati kapital tamo gdje je radna snaga jeftinija. Moj odgovor je bio da se državno tržište uvijek može zaštititi carinama i porezima na granici. Ipak, ne odlazi li kapital svejedno u zemlje u razvoju? Da, ali taj proces će se zaustaviti jer ukoliko radnici u razvijenim državama ne zarađuju dovoljno oni ne mogu dovoljno kupovati robu koju krupni kapital proizvodi. Što manje kapital ulaže u društvo to manje profitira. Kapital koji više investira više profitira i lakše opstaje na tržištu. Tako će biti i u novoj regulaciji tržišta rada.
Sa druge strane odlazak kapitala ne može više dovesti radnike u egzistencijalnu opasnost. Povećanje nezaposlenosti uzrokovano odlaskom kapitala bi rezultiralo većim skraćivanjem radnog vremena radnika, čime bi ekonomska sigurnost i dalje bila zagarantirana svim ljudima. Skraćivaje radnog vremena će smanivati dohodak ali će on još uvijek biti dovoljno velik da ljudima osigura pristojan život. Kapitalizam je puno energije trošio da razvije potrošački mentalitet što je nepotrebno, i egoističnu karakternu osobinu radnika što je pogrešno. Solidarno skraćivanje radnog vremena će to iz temelja promijeniti.
Postavlja se pitanje zašto tako jednostavna ideja nije nikad predložena narodu? Razlog treba tražiti u konspiraciji krupnog kapitala koji pomoću svoje ekonomske moći spriječava nastup novih ideja koje mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital podržava ideje koje ne mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital je podržao Marksizam kao vodeću ideologiju ljevice zato što je krupnom kapitalu oduvijek bilo jasno da Marksizam ne može kreirati dobro društvo i da mu kao takav ne predstavlja opasnost. U suprotnom bi Marksizam kao nosioc ideja nasilne revolucionarne promjene bio zabranjen. Marksizam je koristan krupnom kapitalu zato što pogrešno usmjerava ljevicu. To je praksa socijalističkih revolucija i dokazala.
Zahvaljujući konspiraciji krupnog kapitala moje ideje nemaju pristup do medija, univerziteta, politike pa tako ni do ljudi. Ovaj članak je poslat na stotine novinskih adresa pretežno lijeve orijentacije a samo ga je “Global Research“ objavio. Ali jednog dana će se ideja skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti probiti i društvo će zahtijevati realizaciju te ideje. To će smanjivati privilegije poslodavaca i povećati prava radnika.To će također smanjivati razlike između zarada poslodavaca i radnika. U takvom okruženju kapital će gubiti značaj. Fer tržište rada će spontano inicirati novi društveno ekonomski sistem koji će zamijeniti kapitalizam i u znatno većoj mjeri zadovoljiti potrebe društva u cjelini. Ja sam taj sistem detaljno prikazao u svojoj knjizi Humanizam. Humanizam će biti podjednako prihvatljiv svim ljudima i omogućiti će dalji napredak društva.
