O mojem neuspjehu da budem priznat kao naučnik
Zadnje 22 godine sam naporno radio na sistemu koji će promijeniti svijet i napraviti ga prekrasnim mjestom za život ali nauke me nisu priznale. Zašto ne? Možda sam najbolji odgovor dobio od jednog od najvećih mislioca današnjice. Nakon što smo izmijenili nekoliko elektronskih pisama raspravljajući o mojem radu on je priznao: “Možda ste vi potpuno u pravu, ali ja to jednostavno ne mogu vidjeti.“ Nisam ga pitao zašto jer sam znao odgovor. Naime ja sam okrenuo naglavce socijalne principe na koje je on navikao u svom životu. On više nije mlad i zato mu nije lako razmišljati na potpuno nov način. Na kraju, on nema ni vremena za mene jer je potpuno okupiran svojim radom koji ja jako cijenim.
Kontaktirao sam stotine stručnjaka na poljima socijalnih nauka i obavijestio ih da sam kreirao sistem koji će ostvariti lijepu budućnost čovječanstva. Oni mi nisu odgovorili. Vjerujem da me većina naučnika nije ni čitala. Oni su u pravilu vrlo zauzeti sa svojim radom a osim toga ne očekuju da bilo ko može ostvariti tako veliki rezultat a specijalno ne anonimus poput mene. Oni koji pronađu vrijeme da pročitaju nešto od mog rada zasigurno vide da moje ideje imaju dobre namjere. Ipak oni se plaše da podrže moj rad u prvom redu zato što nemaju jasnu viziju što će novi sistem donijeti. Bez dosta uloženog truda takva se vizija ni ne može dobiti. Veći trud opet zahtjeva veće povjerenje u moj rad koji oni nemaju.
Ali postoji još jedan problem. Naime, moja studija govori socijalnim znanstvenicima da sve što su studirali u životu neće puno vrijediti u budućnosti i to se njima zasigurno ne sviđa. Osim toga oni uglavnom ne mogu razmišljati nezavisno od utjecaja autoriteta jer su na istima bazirali svoje cjelokupno znanje. Oni ne žele ispitati ispravnost stavova autoriteta na prvom mjestu zato jer ih cijene a zatim i zato jer bez istih mogu biti potpuno izgubljeni.
Kad moje ideje počnu mijenjati postojeće znanje, socijalni znanstvenici će se plašiti za svoj socijalni status u društvu. Veći strah od toga danas gotovo da ne postoji. Zato, jednom kada moje ideje postanu poznate u svijetu ja očekujem više snažnu kritiku nego podršku od znanstvenika. Kad primim prve napade to će značiti da postajem uspješan. Naučnici ne mogu pobijediti moje ideje. Novi sistem će i njima ponuditi daleko bolji život i jednom kada dijalog počne do promjena će ubrzo doći.
Ako se nekom naučniku još uvijek sviđaju moje ideje tada nailazi slijedeći problem: Naučnici nisu nezavisni pojedinci kao što to nisu ni drugi ljudi u ovom našem nazovi “slobodnom” društvu. Oni imaju pozicije, visoka primanja i ne žele riskirati svoj dobar život za sistem koji miriše na komunizam. Ne postoji otvorena prijetnja ali naučnici jako dobro znaju da okolina nije zdrava. Autoriteti su ugradili korupciju i strah u današnji sistem posvuda. To su razlozi zašto ja primam daleko veću podršku od običnih ljudi nego od znanstvenika. Socijalni znanstvenici su odgovorni za svijet u kojem živimo jer su oni ti koji bi trebali dati odgovore za probleme u kojima živimo. Ali većina njih stvarno nema sposobnosti niti namjeru da to učini.
Također sam se obratio svim vrstama informacijskih medija uključujući filmsku industriju. Svi eksponirani mediji su javno proglašeni kao nezavisni i objektivni. Ali oni su u privatnom vlasništvu i ne mogu biti nezavisni od svojih vlasnika. Ti vlasnici imaju drugačije interese od mene. Ne treba se čuditi zašto oni ne žele objaviti moj rad.
Da li su mediji u državnom vlasništvu ili u vlasništvu neprofitnih organizacija slobodni? U stvari nisu. Pročitajte prethodni tekst ponovo i otkrijte zašto. Ja sam naročito razočaran u male žurnale koji javno traže nove ideje za unapređenje društva. Rezultat je posvuda isti. U medijima se mogu pronaći brojni izvještaji o nasilju, destrukciji, ratovima, terorizmu, i kriminalu ali se ne može naći izvještaj koji prikazuje sistem koji može riješiti sve te probleme. (Nedavno sam počeo ostvarivati uspjehe na tom polju. Možete ih vidjeti ovdje )
Također se mogu gledati filmovi u kojima hiljade ljudi biva ubijeno ali se ne može vidjeti moj film “Nebo” koji prikazuje društvo u kojem ljudi vole jedni druge i žive u harmoniji. Problem leži u tome što film isto miriše na komunizam a to je ono što vama nije dozvoljeno da gledate u “slobodnom” društvu. Mi živimo u dubokom izopačenju i media nas uči da budemo još više izopačeni. Može se reći da ljudi koji nemaju slobodu, nezadovoljni ljudi, destruktivni ljudi vole gledati brutalne filmove.
Ali zašto ti ljudi nemaju priliku vidjeti moj film koji prikazuje prekrasnu buduću realnost baziranu na čistoj nauci? Takav film bi mogao otvoriti oči ljudima i doprinijeti mijenjanju svijeta. To svakako nije u interesu moćnih ljudi. Jednom kada sistem koji sam predložio bude usvojen, nikome se više neće sviđati brutalni filmovi. Naučnici će ih gledati jedino i to zato da bi ih analizirali i ustanovili u kako bolesnom društvu mi danas živimo.
Da, ja sam također poslao veliki broj pisama filmskim režiserima, producentima, scenaristima i glumcima i niko od njih nije pokazao interes za mojim scenarijem. Pa kako to da niko nije zainteresiran za lijep originalan scenario? Odgovor je vrlo jednostavan; mi ne živimo u slobodi, mi živimo u vrlo kontroliranom svijetu.
Nedavno sam sudjelovao na utopiskim natječajima i moj rad nije dobio nikakvo priznanje. Sve utopije su do sada bile pogrešne. Čak i kada bi to bio slučaj sa mojom utopijom, što nikako nije, ona bi još uvijek trebala biti nagrađena zato što prikazuje potpuno originalni sistem koji nudi fantastičnu budućnost čovječanstvu.
Povijest čovječanstva je upoznala recimo pet socijalno političkih sistema a ja sam razvio novi, potpuno drugačiji od svih prethodnih. Moja utopija je bazirana na svim pozitivnim principima koje je povijest postavila za utopije. Ona daje znanstveni odgovor na sve socijalne probleme društva koje ni jedna ideologija u povjesti čovječanstva nije uspjela dati. Ona će napraviti raj na zemlji. Pa kako onda nisam dobio nikakvo priznanje? U žiriju za izbor radova su sjedili univerzitetski profesori ali oni nisu obrazložili zašto moj rad nije izabran. Njima je lakše da me ignoriraju i da prešute moj rad ali to nije moralno i oni to znaju.
Ne prihvaćanje mog rada je stvarno sramota bez obzira koji razlog iza toga stajao. Praktično osim dvije recenzije koje sam dobio od tri profesora sa beogradskog univerziteta ja nisam ostvario nikakav znanstveni uspjeh sa svojim radom. Ali ja znam da sam u pravu tako da odustajanje za mene nije opcija. Trenutno imam u prosjeku stotinjak posjetilaca dnevno na ovim internet stranicama. To znači da polako napredujem ali ipak napredujem.
