Pogreške marksizma i ispravan put u socijalizam i komunizam
Tržišna ekonomija je prihvaćena kao najproduktivnija jer donosi najveći profit i najveće koristi društvu. Međutim, tržišna ekonomija koju poznajemo, ima također velike nedostatke. Bolji proizvođač profitira i potiskuje gubitnike s tržišta. Tržišna ekonomija vrednuje profit iznad ljudi što uzrokuje nepravdu u procesu proizvodnje i raspodjele. To je otuđenje koja se razvija nejednakost i dovodi do bezobzirne eksploatacije radnika.
Socijalisti su se borili protiv nepravde u društvu. Na vrhu te zajednice se nametnuo Karl Marx. On je pozvao radničku klasu da se ujedini i sama odluči o svojoj sudbini. U tome je bio apsolutno u pravu. Sa druge strane, Marx je tvrdio da se antagonizam između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju može riješiti samo kroz socijalističku revoluciju. U tome je pogriješio.
Socijalističke revolucije koje su slijedile Marxove ideje su donijele više jednakosti u raspodjeli osnovnih materijalnih ljudskih potreba nego što je to kapitalizam činio, ali su također stvorile puno štete. Revolucije obično zahtijevaju visok stupanj destruktivnosti i stoga ne mogu donositi dobre rezultate. Nasilje jednostavno ne može donijeti dobro. Nasilno preuzimanje vlasti stvara mase nezadovoljnih ljudi koji su morali biti kontrolirani pomoću političke moći. Sa time u vezi, nejednakost u procesu donošenja odluka u društvu također mora postojati. Ljudi uglavnom ne uviđaju da nedostatak prava da donose vlastite odluke i sudjeluju u procesima odlučivanja u društvu može biti gore iskorištavanje od gubitak viška vrijednosti rada. To je upravo ono što se dogodilo u socijalističkim revolucijama. U svrhu organiziranja, provođenja i osiguranja socijalističke revolucije, socijalističko vodstvo je općenito autokratsko, i tako širi otuđenje u društvu sa svim nepovoljnim diktatorskim pojavama koje su dobro poznate kroz povijest.
Ipak, čak i danas, mnogi društveni znanstvenici naivno očekju revoluciju koja će promijeniti zapadni svijet i donijeti socijalizam. Čini mi se da liberalna demokracija podržava marksizam jer usmjerava lijevo političke konkurente na pogrešan put.
***
Marx nije ispravno locirao problem i tako da je on ostao sakriven sve do danas. Kako nastaje eksploatacija? Poslodavci, uz pomoć politike, održavaju stopu nezaposlenosti na razini koju smatraju najpogodnijom za sebe. Viša stopa nezaposlenosti stvara jeftiniju radnu snagu jer su radnici prisiljeni prihvatiti bilo kakav posao kako bi se mogli prehraniti svoje porodice. Nezaposlenost može smanjivati plaće na minimum koji je dovoljan samo za puko preživljavanje. S druge strane, kad radnici ne zarađuju dovoljno oni nisu u mogućnosti kupiti robu koju privatne kompanije proizvode. Ja vjerujem da je stopa nezaposlenosti od oko 5% odgovara kapitalistima najviše i da je to razlog što je ekonomisti podržavaju kao “normalno” stanje. Ovo “normalno” stanje smanjuje troškove rada i omogućava eksploataciju radnika dok je kupovna moć još uvijek dovoljno vellika da proizvodi profit privatnim poduzećima.
Pa gdje je rješenje? Rad mora biti dostupan svima. U svrhu uspostavljanja odgovarajuće ravnoteže između ponude i potražnje rada, biti će potrebno stvoriti ravnotežu između broja radnih mjesta i broj radnika. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja mora biti provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. To će ukloniti nezaposlenost.
Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti može riješiti problem eksploatacije. Ovdje je jednostavno objašnjenje: Ako postoje ukupno dva radnika koji se prijavljuju za ukupno jedno radno mjesto, konkurencija među radnicima će smanjiti cijenu rada, a radnik koji dobije posao će svakako biti eksploatiran. Ako postoji ukupno jedan radnik i ukupno dva radna mjesta, konkurencija među poslodavcima će povećati plaću radnika. U nekoj ekstremnoj situaciji u kojoj poslodavac mora zaposliti radnika ili će biti prisiljen da zatvari kompaniju, radnik čak može eksploatirati poslodavca većom zaradom nego što je poslodavac može ostvariti za sebe. Isto je moguće i ako radnik posjeduje jako traženu radnu vještinu.
I tako, da je Marx predlažio skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti, nezaposlenost ne bi postojala, a poslodavci bi se morali boriti za radnike povećanjem plaće. Tada bi tržište uskladilo potražnju za radom i visinu dohodaka u rasponu prihvatljivom i za radnike i za kapitaliste. To bi smanjilo ako ne i eliminiralo eksploataciju. To bi postavilo radnike u daleko bolju poziciju nego što su to revolucije mogle postići.
Ako bi danas primijenili skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti, radnici bi zaradili više i bili bi u mogućnosti kupovati više, i tako bi se značajno smanjenjila ili ukinula eksploatacija. Također, to bi smanjilo današnju ekonomsku krizu jer se kriza u prvom redu temelji na nedovoljnoj kupovnoj moći ljudi. To bi stvorilo mnogo bolje kapitalizam. To bi riješilo mnoge današnje ekonomske probleme i donijelo više prosperiteta društvu.
***
Tržište je najbolja stvar koju je majka priroda ponudila u području ekonomije, jer daje ravnotežu društvu. Međutim, Marx to nije vidio na taj način. Proučavajući “najširi” zakon kretanja u društvu kroz dijalektički i povijesni materijalizam, Marx je zaključio da tržišnu ekonomiju treba ukinuti zbog eksploatacije radnika. To je bila velika pogreška u intelektualnoj povijesti čovječanstva. Ova pogreška spriječila je razvoj društva i samog socijalizma. Predlažući ukidanje tržišta, Marx je uklonio mjerni sistem vrijednosti koje prikazuje djelotvornost ekonomije. On je ukinuo mjerni sistem koji definira ljudske potrebe, potražnju, ponudu, objektivnu vrijednost dobara i zarade. On je u biti obezglavio ekonomiju. Marx je toga bio svjestan i zato je ponudio zamjenu za tržišnu ekonomiju pomoću planske privrede bazirane na svijesti ljudi.
Svijest na koju se Marx pozivao je idealizirana tvorevina koja ne može biti jasno definirana tako da je svatko može tumačiti kao želi. Zato je poziv na svijest bio vrlo popularan među vođama revolucije. Stvar je u tome da čak i ubojica može naći opravdanje u svojoj svijesti za zločine koje je počinio. Sistem se ne može temeljiti na idealiziranim vrijednostima. Idealizam je čak u suprotnosti sa Marxovom materijalističkom filozofijom. Bez definiranih vrijednosti, može nastati kaos i to je ono što je stvorilo okruženje za rast autoriteta koji su preuzeli svu kontrolu nad društvom. Svi predsjednici socijalističkih država su tako vladali doživotno. Oni su bili privilegirani i kao takvi nisu mogli napraviti produktivnu osnovu za ekonomiju.
Sve do nedavno, planska ekonomija nije mogla bviti demokratski određena od strane ljudi, jer nije postojala informacijska tehnologija koja to može omogućiti. To je razlog zašto je ekonomija morala biti planirana od strane vlasti i kao takva nije imala mogućnost da slijedi potrebe ljudi. Autoritativna planska ekonomija u prvom redu slijedi potrebe vlasti. Autoriteti su bili svjesni nedostataka planske ekonomije i pokušali su ih prevladati stvaranjem ideološke, radne i humanitarne svijesti. Međutim to nije moguće postići sa povlaštenim autoritativnim silama koje odlučuju u procesu proizvodnje i raspodjele. Ljudska svijest se ne može razvijati bez slobode, samo se poslušnost može razvijati bez slobode. Poslušnost donosi loš život bez obzira što ljudi postigli. Na putu prisiljavanja ljudi da slijede “dobar” put, autokratske sile su kontrolirale društvo, ne razlikujući se nimalo od ekstremno diktatorskih režima. Takva kontrola tlači društvo te je osuđena na propast kao što su sve diktature propale. Bez obzira na neke početne uspjeha, autoritarna planska ekonomija je otuđena, neproduktivna, i bezperspektiva što je vidljivo u primjerima propasti takozvanog “real socijalizma”. Ja vjerujem da marksistički socijalizam nikada nije imao šanse.
***
Socijalizam će doći poslije kapitalizma, ali ne kroz revoluciju. On će doći uvođenjem više demokracije i više tržišta rada nego što to kapitalizam može priuštiti. Nikome danas u svijetu ne pada na pamet da je većina problema današnje tržišne ekonomije prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ja ću u ovom članku pokušati prikazati da glavni problem današnje tržišne ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta.
Današnja ekonomija je prihvatila regulaciju prava na rad koja podržava privilegije ljudi. Jednom zauzeta radna mjesta su zaštićena i nitko osim zaposlenog radnika ne može ostvariti pravo na rad na takvom radnom mjestu, bez obzira na radne sposobnosti, dok to radno mejsto ne postane slobodno. Obzirom da radna mjesta ne podliježu konkurenciji radnika, poduzeća ne mogu ostvariti dovoljno dobru proizvodnju. Zato je socijalizam rezultiralo lošom kvalitetom proizvodnje roba i usluga. No radna mjesta u kapitalizmu su također zaštićena, a to znači privilegirana iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. To znači da ni kapitalizam ne može dovoljno efikasno alocirati sredstva za proizvodnju niti ostvariti dovoljno efikasnu produktivnost. To je pogrešno. Treba štititi egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Razvoj tržišne ekonomije zahtijeva razvoj tržišta rada! Razvoj tržišta rada će prirodnim putem unaprijediti ekonomiju; donijeti pravdu u proizvodni proces i stabilnost društvu.
Marx se borio za ravnopravnost među ljudima, ali nije definirao što jednaka prava zapravo znače. Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu subjekti sa jednakim pravima u procesu proizvodnje. To će se postići samo onda kada svi radnici dobiju jednaku mogućnost da izaberu svoj posao. Dakle, potrebno je otvoriti stalnu tržište rada. Razvijeno tržište rada zahtijeva slobodan pristup svakog radnika do svakog javnog radnog mjesta u bilo kojem trenutku. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada od konkurencije radnika pomoću vlastite produktivnosti za bilo koje radno mjesto u bilo koje vrijeme. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, pomoću količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju i/ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao.
Vjerojatno se vama dragi čitaoci ovakva raspodjela rada odmah čini neostvariva jer tako nešto nikada nije postojalo. To što takva raspodjela rada nikada nije postojala jest samo zato što niko nije dovoljno vjerovao da je tako nešto moguće i nije uložio trud da razvije takvu ideju. Ja jesam. Ja sam uzeo u obzir moguće probleme koje takva raspodjela rada može donijeti i formirao sam rješenja koja će ukloniti takve probleme. Jednom kada se takva raspodjela rada prihvati ona će donijeti ogromne pogodnosti za sve.
Naravno ovakva raspodjela rada će se odnositi samo na javna preduzeća jer kada bi se primijenila na privatna poduzeća to bi praktično značilo otimanje privatnog vlasništva. Privatna poduzeća će nastaviti svoje poslovanje kao što to rade danas. Novu raspodjelu rada u javnim poduzećima je potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. To neće biti jednostavno za provesti zbog inercije društva na promjene u ali sam siguran da će jednog dana nova raspodjela rada biti prihvaćena od društva zato što je to najbolja moguća raspodjela rada. Ja ću u ovom članku prikazati prednosti koje će takva raspodjela donijeti a na vama je dragi čitaoci da odlučite da li je takva raspodjela rada za vas prihvatljiva ili nije.
Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje primarni kandidat za to radno mjesto bez obzira da li je to radno mjesto zauzeto ili nije. Ukoliko se na takvom radnom mjestu već nalazi zaposleni radnik koji ne želi napustiti svoje radno mjesto on će morati prihvatiti produktivnost koju je konkurent ponudio i u tom slučaju će nastaviti da radi na svom radnom mjestu. Ukoliko nije u stanju preuzeti nove obaveze ili to ne želi, on treba odmah napustiti posao i prepustiti ga konkurentu.
Prednosti takve raspodjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava najveću moguću produktivnost kompanija i već zbog toga ovakva raspodjela rada ima svoje opravdanje. Osim toga tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole i tako će daleko više uživati u radu nego što to mogu danas. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe. Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Danas ljudi mogu doživjeti gubitak privilegija kao veliku nepogodnost. Ali sa vremenom ljudi će uvidjeti da će gubitak takvih privilegija značajno povećati mogućnost nalaženja posla koji će oživotvoriti bivstvene potrebe radnika. Bivstvene radne potrebe razvijaju stvaralačku kreativnost i donose velike i stabilne pogodnosti koje privilegije ne mogu ostvariti. Zato će jednog dana tržište rada koje predlažem biti prihvaćeno i donijeti će praktično neograničene pogodnosti cijelom društvu.
Tržište rada će regulirati i cijenu rada. U slučaju da je za željeno radno mjesto produktivnost ograničena takvo radno mjesto će dobiti radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će razvijeno tržište rada formirati objektivnu tržišnu cijenu rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati visinu svojih dohodaka, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom. Sindikati kao posrednici između poslodavca i radnika više neće biti potrebni.
Egzistencijalna sigurnost radnika je nužnost kao uvijet stabilnosti društva i zato će je društvo garantirati. U sistemu koji sam predložio svi radnici će biti automatski ekonomski zbrinuti poslije napuštanja bilo kog posla. Ekonomski gledano gubljenje posla više neće biti dohodovni stres a svaki radnik će imati veliku mogućnost da brzo pronađe novi posao. To će ukloniti veliki strah koji danas vlada svijetom. Kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju prvenstveno u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi.
Sistem ne bi imao nikakvog smisla bez efikasnog reguliranja pitanja odgovornosti radnika. Ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za zauzimanje željenih radnih mjesta, nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli realizirati sistem bi propao. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. To će se realizirati na taj način što će radnici garantirati ponuđenu produktivnost pomoću nove vrijednosti koju sam nazvao produktivna vrijednost čovjeka.
Bilo bi jako teško predstaviti novi oblik odgovornost ovdje jer je on razvijan i prezentiran kroz cijelu moju knjigu Humanizam. No ukratko, potrebno je odrediti i prikazati ukupan doprinos koji je svaka osoba činila u stvaranju prihvaćenih vrijednosti u društvu. Ovaj doprinos će biti prikazanu pomoću numeričke vrijednosti. Ona će uključivati vrijednosti kapitala koji osoba posjeduje zajedno sa svim drugim ne-kapitalnim vrijednostima koje je ta osoba proizvela u društvu. To će predstavljati nešto slično poput dionica poduzeća, ali u humanom okruženju. Te dionice će predstaviti produktivnu vrijednost čovjeka. One će između ostaloga donositi radnicima redovite prihode i zato će biti prihvaćene kao vrijednosti. Također, te dionice će biti naslijeđivane od predaka. Te dionice će postati novo djelotvorno sredstvo za definiranje odgovornosti radnika za postizanje ponuđene produktivnosti u proizvodnom procesu. Ukoliko radnici ne ispune predviđene produktivnosti oni će snositi odgovornost gubitkom svojih dionica proporcionalno nerealiziranoj produktivnosti, ili drugim riječima, proporcionalno šteti koju su proizveli. Mogući gubitak dionica će spriječiti radnike da nudie produktivnosti koje ne mogu postići. Osim toga, porast odgovornosti u proizvodnom procesu će uputiti radnike da svoj međusobni odnos temelje više na suradnji nego na takmičenju na svim razinama procesa proizvodnje sa čime će doprinijeti razvoju produktivnog društva.
Takva odgovornost ljudi će se proširiti na sve što ljudi rade. Ako ljudi učine nešto dobro za društvo oni će biti nagrađeni sa ovim dionicama i obrnuto, ukoliko ljudi proizvedu štetu u društvu oni će biti kaznjeni gubitkom svojih dionica. To će biti postignuto pomoću sudova kako je to uobičajeno u današnjoj demokraciji. Ovdje odmah treba istaknuti da demokracija kakvu poznajemo ima velike mane. Naime dvije osobe se lako mogu složiti oko nečega, ali nikada o svemu. Svi ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega i zato teško mogu donijeti odluke koje će zadovoljiti interese svih. Demokracija koju poznajemo ne može riješiti ovaj problem. Potrebno je pronaći novi demokratski alat koji će izgraditi optimalne odluke za sve. To će biti provedeno pomoću demokratske anarhije.
Što je demokratska anarhija? Neka svaka osoba dobije jednako pravo da kazni recimo tri osobe koje mu stvaraju najveće nepogodnosti i nagradi recimo tri osobe koje mu donesu najveće pogodnosti u svakom mjesecu. Nagrade i kazne mogu imati vrijednost od recimo jedan dolar. Takav mala neposredna moć u rukama ljudi će usmjeriti svakog člana društva da poštuje svakog pojedinca, da stvara najveće moguće pogodnosti u društvu, i da smanji ili ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavači više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. Novi sistem podnošenja odgovornosti je detaljno objašnjen u mojoj knjizi Humanizam.
Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Zato će javna poduzeća postati znatno produktivnija i profitabilnija od privatnih poduzeća. To će staviti vlasnike privatnih kompanija u tešku poziciju ili čak u potencijalne bankrote. Vlasnici privatnih kompanija će pod pritiskom konkurencije profitabilnijih javnih kompanija pokušati povećati vlastitu produktivnost na sličan način kao i javne kompanije ali neće moći ići dovoljno daleko naprosto zato jer nemaju operativnu mogućnosti da se suprotstave javnim kompanijama. Naime privatni poduzetnici neće moći prihvatiti participaciju radnika u procesu odlučivanja i podjeli profita kompanije jer u tom slučaju oni više ne bi mogli ostvariti prednost u vlastitim komanijama u odnosu na radnike. Čemu onda privatno vlasništvo? Obzirom da radnici u privatnim kompanijama ne mogu imati slobode kao što to nudi zapošljavanje u društvenim kompanijama i ne mogu sudjelovati u raspodjeli profita, oni će biti manje zainteresirani da rade u privatnim kompanijama. Privatne kompanije će zajedno sa kapitalizmom otići u povijesti. Vlasnici privatne imovine će primiti odgovarajuću nadoknadu od društva.
Može se očekivati da će se u novom sistemu sve kompanije pojedinačnih regija sa vremenom udružiti u jednu veliku kompaniju. Ta kompanija će imati centralizirano rukovodstvo koje će uspostaviti najefikasniju koordinaciju rada. Ono će otvarati radna mjesta tamo gdje je to najpotrebnije i zatvarati će nedovoljno potrebna radna mjesta. Tako će zajednica ostvariti najveću produktivnost privrede. Takvom organizacijom privrede će se smanjivati tržišna konkurencija između kompanija ali će se efikasnost proizvodnje osigurati spuštanjem tržišne konkurencije sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. Nova ekonomija će donijeti nove vrijednosti koje će se manje temeljiti na profitu a više na najvećem zadovoljenju ljudskih potreba.
***
Neposredna demokracija će se jako razviti i primijeniti u donošenju svih strateških političkih i ekonomskih odluka. Na primjer, upotrebom informacijske tehnologije, svaka osoba će vlastitim iskazom sudjelovati u odlučivanju koliko novaca treba izdvojiti iz vlastitog dohotka za porez nakon što rukovodstvo predlaži i parlament usvoji minimalni porez dovoljan da bi sistem mogao funkcionirati. Ljudi će zajedno formirati fiskalnu politiku društva. Oni će demokratski odlučivati koliko njihovog poreznog novca treba izdvojiti za obrazovanje, zdravstvo, javnu sigurnost, infrastrukturu, itd. To će formirati demokratsku plansku privredu koju je Marx želio ali koju nije mogao zamisliti bez informacijske tehnologije. Proizvodnja koja se temelji na zahtjevima potrošača je najracionalnija i najstabilnija moguća proizvodnja. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među narodima, ljudi više neće izdvajati novac za potrebe vojske i vojske će prestati da postoje. U razvijenoj demokraciji rat više neće biti moguć.
Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Prihvaćajući ga, ljudi će postati stvarno jednaki imajući jednaka prava i moć u društvu. Samo to bi se trebao zvati socijalizam.
Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će uputiti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati autoritetima nametnute vrijednosti i učiti ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa vlastitom mogućnosti zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.
Novi sistem će donijeti slobodu u kojoj će ljudi učiti gdje su stvarne vrijednosti i kako da se približe vlastitoj prirodi. Oni će početi uviđati da je rad sam po sebi velika vrijednost, da čovjek čovjeku primarna vrijednost, a roba će gubiti svoju otuđenu vrijednost. Kad ljudi to shvate, oni će biti voljni izdvojiti sve svoje prihode za potrebe poreza. Na taj način sva roba i usluge će se distribuirati besplatno. Uspostavila bi se najstabilnija i najracionalnija demokratska planska privreda. To će biti komunizam, najbolji mogući društveni sistem. To je ono što je Marx želio ali nije bio u stanju definirati, procvat društva.
Moja knjiga “Humanizam” detaljno prikazuje socijalizam i komunizam. Ona je besplatno dostupna ovdje.
03.04.2012
Natrag na početak
