3.1.1 Osnove politike humanizma
Demokratska anarhija je budućnost demokracije
Uvodno izlaganje je donijelo zaključak da demokracija danas u svijetu oscilira između siromašne i nikakve demokracije. U svim demokratskim sistemima postoji veliki problem zaštite interesa slabih pojedinaca od moćnih ljudi u svakodnevnom životu. U današnjam otuđenom društvu čovjek čovjeku može stvarati masu nepogodnosti za koje ne odgovara nikome. Tako se stvaraju nepogodni naboji u društvu. Na „razvijenom“ zapadu radnici traže posao doslovno prodajući sebe. Na poslu od radnika se očekuje velika podređenost poslodavcu jer u suprotnom može ostati bez posla. Kao potrošač, pojedinac je izložen agresivnoj propagandi. U svakodnevnom životu pojedinac nema gotovo nikakvu zaštitu od uvreda, prevara ili bilo kojeg drugog oblika ponašanja koji mu smeta.
Izlaz leži u jednakim ljudskim pravima. Budućnost demokracije mora dati ljudima potpuno jednaka prava a to znači i potpuno jednaku moć u društvu. To će riješiti probleme društva. Budućnost demokracije se više neće prvenstveno temeljiti na glasanju za ljude, već na ocjenjivanju postupaka ljudi. Pojedinci će dobiti jednaka neovisna zakonodavna, sudska i izvršna ovlašćenja da ocjenjuju druge ljude. Mala moć u rukama pojedinaca može potaknuti ljude da se povinuju interesima drugih na najbolji mogući način. Ovakva vrsta demokracija će biti jednostavna, brza i efikasna. Ona će potpuno promijeniti temelje socijalne politike i izgraditi dobro društvo.
Neka ljudi dopuste svakome tko u okviru svoje djelatnosti može na bilo koji način utjecati na druge ljude da to čine slobodno po svojoj volji. Ljudi čak tu nemaju puno izbora jer ne mogu miješati u slobodu djelovanja predsjednika, liječnika i mehaničara, niti bilo koje druge osobe, niti imaju mogućnosti, niti vremena, niti prava, pa čak ni želje da to rade. Međutim, svi ti ljudi mogu svojim djelovanjem stvarati pogodnosti i nepogodnosti drugim članovima zajednice. Svaki čovjek može osjetiti da li mu aktivnosti predsjednika, liječnika, mehaničara ili bilo koje druge osobe stvaraju pogodnosti i nepogodnosti. I prema tome pojedinci bi trebali imati pravo da nagrade osobu koja im stvara pogodnosti i kazniti osobu koja im stvara ne pogodnosti. Takvo bi pravo usmjeravalo ljude da stvaraju maksimalno moguće pogodnost i minimalne nepogodnosti drugim ljudima. Takva orijentacija društva bi doista na najbolji mogući način slijedila potrebe ljudi i stoga bi predstavljala razvijenu demokraciju.
Ova studija tvrdi da su jednaka prava ljudi jedina ispravna orijentacija društva. S tim u vezi, neka svaka osoba dobije podjednaku moć da negativno ocijeni, recimo, tri osobe koje su je najviše povrijedile u bilo kojem mjesecu, i pozitivno ocijeniti tri osobe koje su joj ostvarile najznačajnije pogodnosti. Na primjer, ako premijer, susjed i šef najviše naštete nekoj osobi u jednom mjesecu, ona će ih negativno ocijeniti. S druge strane, ako prijatelj, učitelj i pjevač, nekome stvore najznačajnije pogodnosti, ona će ih normalno pozitivno ocijeniti. Također, ljudi mogu koristiti sve ocjene za pozitivne ili negativne ocjene ili u bilo kojoj kombinaciji. To je suština, a ostalo je tehnička stvar koja će se provoditi putem aplikacije na internetu.
Zbroj pozitivnih i negativnih ocjena koje pojedinci dobiju od drugih ljudi može se javno prezentirati na internetu. Prebrojavanje ovih ocjena će svima reći koliko su cijenjeni u društvu. Takve ocjene će ljudima postati barem jednako važne koliko su danas važne posjete stranicama interneta, lajkovi i sljedbenici. Nitko neće željeti biti na negativnoj strani ocjenjivanja, već na pozitivnoj strani koliko god je to moguće. Taj cilj će postići djelovanjem na stvaranju značajnijih pogodnosti za zajednicu i smanjivanju ili ukidanju svih nepogodnosti. Ovo će stvoriti dobro društvo.
Na taj će način svi ljudi postati jednaki autoriteti koji imaju malu izravnu moć u društvu. S obzirom da će svi ljudi imati jednaka prava i moć davanja nagrada i kazni drugim ljudima neovisno o bilo kakvim pisanim pravilima, takva će demokracija predstavljati anarhiju. To je razlog zašto je ovaj sistem ocjenjivanja nazvan demokratska anarhija.
Demokratska anarhija u stvari predstavlja fer tržište ljudskog ponašanja u kojem pojedinci imaju podjednaku moć da prezentiraju dobre ljude isto kao što kupci kupovinom proizvoda prikazuju dobru robu. Takvo ocjenjivanje će objektivno prikazati pozitivne ljude isto kao što tržište roba objektivno ukazuje kvalitenu robu. Ipak, demokratska anarhija će biti efikasnija od tržišta roba zato što direktno prikazuje loše ljude dok tržište roba ne može direktno ukazati na lošu robu. Ona će biti i objektivnija od tržišta roba zato što će svi ljudi imati jednaku moć ocjenjivanja. Demokratska anarhija će doprinijeti poboljšanju društva više nego što tržište može doprinijeti poboljšanju robe.
Ljudi će po prvi put u povijesti čovječanstva dobili izravnu vlast u društvu. Takva će moć eliminirati nekontroliranu ili nedovoljno kontroliranu moć pojedinca koja potječe iz privilegiranog društvenog statusa. Ljudi trebaju shvatiti da je privilegirani položaj pojedinaca temelj problema društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava je razlog zašto društvo nikada nije bilo dobro. Demokratska anarhija bi usmjerila svakog člana društva da poštuje druge ljude. Ljudi će postati vrijednosti za sve ljude. Ljudi će se prvi put smatrati jednakima, a to će rezultirati skladnim i konstruktivnim društvenim odnosima.
Svatko će slobodno suditi o drugima. Sa time u vezi, mnogi ljudi su se žalili da pojedinci mogu zlonamjerno ocjenjivati druge ljude zbog inata ili zavisti. Odgovor je da takav rizik postoji, ali individualna ocjena ne može nikome nanijeti značajnu štetu. Šteta koju pojedinac može prouzročiti je neznatna u odnosu na državnu vlast koja može cijelu državu odvući na pogrešnu stranu. U predloženom sustavu takve bi vlasti dobile velik broj negativnih ocjena od ljudi, što bi ih pomoću male regulacije moglo spriječiti da proizvode zlo kao što su to činili diktatori kroz povijest. Da li je vrijedno dopustiti pojedincima da krivo sude drugima ako bi takva “suđenja” spriječila velika razaranja u društvu?
Osobe koje bi ipak vršile destruktivan način ocjenjivanja ne bi mogle sakriti svoju destruktivnu orijentaciju. To bi pokazali sa svojim ponašanjem, pa bi u većoj mjeri dobijali negativne ocjene od društva. To će ih prisiliti da posvete veću pažnju da upoznaju sebe i nađu način da ostvare konstruktivnu orijentaciju. Svaki čovjek svojim djelovanjem može stvarati društvu pogodnosti i nepogodnosti i stoga će svaki čovjek dobijati i pozitivne i negativne ocjene i to društvo treba prihvatiti. Međutim, osobe koji bi u većoj mjeri stvarale nepogodnosti u društvu bi dobijale od više ljudi kroz duži period negativne ocjene i to će ih prisiliti da mijenjaju svoje ponašanje.
Sistem ocjenjivanja već postoji u društvu kada se ispituje javno mnijenje o uspješnosti pojedinih akcija u društvu ali nigdje takva ocjena nema neposrednu moć. Zato će trebati dosta hrabrosti i mudrosti u društvu da se takva mjera usvoji, ali će poslije toga stvarati velike pogodnosti društvu.
Nešto slično demokratskoj anarhiji već je implementirano na YouTubeu, gdje ljudi mogu glasati za pjesme ili video zapise sa “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”. Nikada više od 5% ljudi nije neprimjereno ocijenjivalo pjesme ili video zapise, što znači da je 95% ljudi pošteno ocijenilo rad autora tih zapisa. To sugerira da će demokratska anarhija služiti društvu ispravno ili čak bolje od YouTubea jer će ljudi imati ograničena prava na ocjenjivanje i neće svoje ocjene trošiti neracionalno. Oni će najvjerojatnije pošteno ocjenjivati druge ljude i zato što će se osjećati počašćeni da imaju izravnu moć u društvu.
Može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da će jednaka moć ljudi po svojoj prirodi učiniti da zloba i zavist jedva postoje. No, ako se tako nešto ipak dogodi, svaka bi osoba mogla ispraviti moguću pogrešnu ocjenu koju je dala drugima pomoću ispravne ocjene čak i mnogo godina kasnije kada doživi prosvjetljenje pod utjecajem jednakih ljudskih prava. Na to će ih potaći njihova savjest.
Za one koji su još uvijek sumnjičavi prema demokratskoj anarhiji, ona se može prvo provesti tako da se ocjene prezentiraju samo ocjenjenim ljudima, i nikome drugome. To bi bilo kao da ljudi slušaju anonimne tračeve o sebi, što su manje više svi zaintersirani da čuju. Kao rezultat, većina ljudi će pokušati poboljšati svoje ponašanje u društvu. Međutim, tajni rezultati ocjenjivanja neće spriječiti najgore ljude da se i dalje loše ponašaju. Tada društvo može odlučiti da obeshrabri prestupnike demokratskim prihvaćanjem potpune provedbe demokratske anarhije. Pa čak i tada, ako ljudi dobiju više pozitivnih nego negativnih ocjena, rezultat mogu ostati tajna za druge ljude. Ako je ukupna ocjena negativna, to će biti vidljivo svima, prisiljavajući negativno ocijenjene ljude da poboljšaju svoje ponašanje.
Mnogi ljudi, uključujući sveučilišne profesore, su kritizirali demokratsku anarhiju, govoreći da ljudi ne mogu objektivno suditi drugima. Odgovor na takve primjedbe jest da je objektivnost poželjna, ali ne i bitna. Osim toga, birači danas ne moraju biti pametni niti obrazovani da bi imali pravo glasa, pa zašto bi to morali biti u demokratskoj anarhiji?
Ali ipak treba postaviti pitanje: Koliko je svaki čovjek sposoban da objektivno ocijeni uzroke nastanka pogodnosti i nepogodnosti, pa stoga, koliko je kompetentan da vrši ocjenjivanje djelovanja drugog čovjeka? Ljudi su subjektivni pa svojom ocjenom mogu pogrešno ocjenjivati ljude. Odgovor je: U neposrednom odnosu imeđu ljudi svaki čovjek treba da donosi odluke onako kako ih doživljava i društvo je dužno da uvažava osjetilna i emotivna stanja svakog čovjeka bez obzira koliko je on subjektivan. Orjentacija koja uvažava svakog pojedinca u društvu je jedina ispravna. Ipak, sistem koji podržava jednaka prava ljudi će razvijati objektivnost u zajednici. Ljudi koji dobiju negativne ocjene će morati učiti što nije u redu s njima, što će ih učiti da formirjui objektivne kriterije valoriziranja pogodnosti i nepogodnosti djelovanja u društvu. Društvo kao skup subjektivnih članova, zajedničkom praksom će učiti objektivnost.
Objektivnost će uklanjati sukobe u društvu. Ljudi će u budućnosti vjerojatno davati i primati samo pozitivne ocjene i tada će znati da žive u dobrom društvu. Nakon ovih objašnjenja, nitko dobronamjeran prema svijetloj budućnosti čovječanstva ne bi smio odbiti demokratsku anarhiju. Međutim, zbog utjecaja koje su vlasti nametale kroz povijest čovječanstva, ljudi oklijevaju čak i razgovarati o demokratskoj anarhiji.
Jednom kada društvo prihvati demokratsku anarhiju, ona neće davati veliku moć pojedincima, ali će njihove ocjene zajedno imati ogromnu moć. Osoba koja dobije velik broj negativnih ocjena bi se još više trudila da izbjegne stvaranje bilo kakvih nepogodnosti drugim ljudima. Štoviše, ljudi koji dobiju loše ocjene nikada neće znati tko ih je negativno ocijenio, pa će nastojati poboljšati svoje ponašanje prema svima. Kao rezultat toga, nasilnici neće postojati u školi, poslodavci neće zlostavljati svoje zaposlenike, susjedi neće proizvoditi neugodnu buku noću, prodavači neće varati svoje kupce, političari neće lagati ljude itd.
Demokratska anarhija će oduzeti privilegirana ovlašćenja svim ljudima. To će eliminirati društveno zlo i formirati dobro društvo u kojem će svi ljudi pokušati ugoditi drugim ljudima na najbolji mogući način. Kada se ljudi naviknu na međusobnu ocjenjivanje, oni mogu demokratski odlučiti da povećaju snagu svake ocjene dodjeljivanjem, na primjer, vrijednosti od jednog dolara svakoj od njih. Svaka pozitivna ocjena koju osoba dobije od nekoga će joj donijeti jedan dolar, a svaka negativna ocjena će joj oduzeti jedan dolar. Ove ocjene ne bi puno utjecale na obične ljude. Ako se dvoje ljudi ne voli, oni se mogu godinama negativno ocjenjivati, što ne bi bila velika stvar. Dobiti ili izgubiti jedan dolar u razvijenom svijetu ne znači puno.
Moć ocjenjivanja će iznimno efikasno utjecati na autoritete odgovorne za donošenje odluka u društvu. Što autoritet ima viši položaj u društvu, to bi bila veća njegova odgovornost pred ljudima. Na primjer, američki predsjednik bi mogao dobiti 100.000.000 negativnih ocjena od američkog naroda za lošu politiku, laži i kriminalnu agresiju na zemlje. To bi predsjednika koštalo 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane, predsjednikove pristalice ne moraju nužno pozitivno ocijeniti takve predsjednike jer bi mogli imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će svoje pozitivne ocjene potrošiti negdje drugdje. Neprivilegirani predsjednici se više ne bi usuđivali provoditi lošu politiku. I ako bi se to ipak nekako dogodi, oni bi napustili svoje pozicije brzo. Samo najspretniji i najhrabriji pojedinci bi se usudili voditi zemlje. Ali oni više neće biti autoriteti, nego sluge naroda. Demokratska anarhija bi u korijenu uklonila mogućnost nastanka ekstremno nepogodnih vođa, fašista, nacionalista, šovinista, rasista i svih potencijalnih diktatora koji vrše nepogodan ili destruktivan utjecaj na društvo.
Pa što ako utjecajni ljudi koji posjeduju masovne medije nepravedno optuže nekoga za zlo u društvu i tako potaknu ljude da daju loše ocjene pogrešnoj osobi? Takve su stvari lako moguće u današnjem društvu. Međutim, postoji poslovica koja kaže: “U laži su kratke noge.” Jednog dana će se laži otkriti, a onda nitko ne bi htio biti na mjestu tih lažljivih pojedinaca jer će ih narod zasigurno kazniti lošim ocjenama. Oni mogu primati takve kazne dugo i neće se usudili ponovo biti nemoralni.
Nadalje sistem omogućava svakom čovjeku da dosegne satisfakciju davanjem loše ocjene čovjeku koji mu stvara nepogodnosti kao i društvu u cjelini. Takva satisfakcija je povoljnija, konstruktivnija i efikasnija od svih oblika osvete koje otuđeno društvo upražnjava. Naravno da zadovoljstvo donosi i moć nagrađivanja pozitivnom ocjenom kojom svaki čovjek podržava čovjeka koji mu stvara pogodnosti.
Predloženim sistemom ocjenjivanja svaki član društva faktički dobija ravnopravnu vlast u društvu. Obzirom da dobitnik ocjene neće imati mogućnost žalbe, može se očekivati da će društvo uvažavati potrebe svakog člana što će doprinjeti formiranju pogodne društvene orijentacije. Uvođenjem takvog sistema svaki čovjek će se truditi da upozna drugog čovjeka i njegove potrebe kako mu nebi i nehotično nanio nepogodnosti. Čovjek voli više ono što poznaje više. U takvom društvu čovjek će se odnositi prema drugom čovjeku sa respektom i dobronamjerno. Truditi će se da djeluje tako da drugom čovjeku i društvu u cjelini donosi manje nepogodnosti i veće pogodnosti.
Može se pretpostaviti da će sistem međusobnog ocjenjivanja članova društva dovesti do grupiranja ljudi po principu srodnih interesa. Članovi društva sa jednakim interesima će se relativno izolirati tako da bi u međusobnom kontaktu ostvarili veće pogodnosti i da ne bi stvarali nepogodnosti članovima društva sa suprotnim interesima. Na taj način sistem dozvoljava provođenje različitih interesa u društvu i razvoj bogatstva različitih opredeljenja.
U ovakvom sistemu svi stanovnici će stalno nastojati ostvariti što veće pogodnosti pojedincima i društvu u cjelini. Povijesno gledano može se prihvatiti pravilo da tamo gdje je takva društvena orijentacija postojala društvo je prosperiralo i živjelo pogodnim i konstruktivnim životom. Sa druge strane u sistemu gdje su pojedinci nalazili pogodnosti na teret društva je nastajala destruktivna orijentacija koja je vodila raspadu društvenog sistema.
Smisao demokracije je kreirati pravila koja omogućavaju ljudima da žive dobro. Do sada je najbolji rezultat postizan pomoću zakona, ali zakoni nisu riješili društvene probleme. Demokratska anarhija može uspješnije rješavati sporove u društvu nego što to mogu kruti normativni akti. Međusobno ocjenjivanje ljudi će formirati nepisana pravila društvenog odnošenja koje će davati bolje rješenje za pojedince i društvo nego što to mogu zakoni regulacijom. Demokratska anarhija će formirati pravednije društvo što će smanjiti kriminal u društvu pa će pravosudni organi imati manje posla. Ipak suci i tužitelji, koji vode postupke protiv pojedinaca kao i organi reda koji štite društvo će neko vrijeme imati posla i zato moraju imati ocjenjivački imunitet.
Ali jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ljudi će imati moć da sami dijele pravdu pa će je manje tražiti na sudovima. Sudovi će imati manje posla pa će gubiti na važnosti zajedno s državnim represivnim aparatom, uključujući policiju i zatvore. Državni zakoni će u budućnosti zastarjevati, što znači da će otići u povijest. To će oslobađati ljude otuđenja koje su vlasti nametale kroz povijest i približiti će ih njihovoj prirodi.
Demokratska anarhija se ne može korumpirati. Ona će najvjerojatnije eliminirati nemoral u društvu. Kroz jednaka prava ocjenjivanja ljudi će naučiti što je objektivno etično, a što nije. Ljudi će se pokoravati etici koju spontano uspostave. Ne postoji veći moral nego što ga mogu pružiti jednaka ljudska prava. Zapravo, to je vjerojatno jedini mogući moral jer se etika teško može temeljiti na privilegijama. Privilegirani ljudi teško mogu izbjeći promociju vlastitih interesa što ih lako udaljuje od morala. Demokratska anarhija će biti sposobna stvoriti etično i pošteno društvo.
Demokratska anarhija će po prvi put moći provesti zlatno pravilo “Čini drugima ono što želiš da oni tebi čine”, koje je sposobno stvoriti dobro društvo. U biti, demokratska anarhija je prihvatila načelo tržišne ekonomije sa kojom nagrađuje dobro ponašanje pojedinaca. To bi trebalo savršeno funkcionirati. Jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ona će pokrenuti brzo i značajno poboljšanje društva. U trenutku kada ljudi dobiju pravo ocjenjivanja drugih ljudi i pravo da budu ocjenjeni od drugih ljudi, oni će biti manje zainteresirani da se konfrontiraju sa drugima, i više spremni da im udovolje. Ovo je najbolji mogući rezultat demokracije. Tehnologija potrebna za provedbu demokratske anarhije je već dostupna. Demokratska anarhija se može provesti uskoro, što znači da se puno bolje društvo može brzo graditi. Demokratska anarhija će najvjerojatnije ostvariti snove sanjara u povijesti čovječanstva.
Antička neposredna demokracija će opet biti potrebna
Pod pritiskom demokratske anarhije, vlade će slijediti potrebe ljudi. Vlast se neće usuditi samostalno donositi najvažnije odluke za društvo jer lako može pogriješiti što bi moglo izazvati gnjev naroda i veliki broj negativnih ocjena. Pretpostavimo da vlast nije sigurna kakve su potrebe ljudi. U tom slučaju, njihova odgovornost, jasno definirana uvažavanjem ocjena ljudi, će ih usmjerit da otkriju ljubav prema participaciji ljudi u procesima strateškog odlučivanja putem referenduma. U tom smislu, najvjerojatnije će razviti varijantu antičke demokracije koja će uz pomoć interneta brzo i efikasno uključiti ljude u izravno odlučivanje o zajedničkim potrebama, vjerojatno putem interneta.
Ljudi mogu izravno kreirati fiskalnu politiku društva u kojoj bi svaki pojedinac odlučio koliko novca želi platiti iz svog bruto prihoda za poreze. Ukupni zbroj svih odluka ljudi o oporezivanju odredio bi ukupan iznos novca koji je potrebno izdvojiti za takse. Ljudi neće plaćati porez koliko žele. Oni će formirati ukupan iznos novca za poreze koji će se prikupljati proporcionalno visini njihovih dohodaka. Na isti način, svaka osoba može odlučiti kako će se porez trošiti. Svaka osoba će odrediti koliko novca iz poreza želi izdvojiti za razvoj ekonomije, sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu i druge potrebe kolektivne potrošnje.
Ovdje treba nešto reći o demokraciji. Ljudi nemaju jednake dohotke. Rad koji ostvaruje veću produktivnost treba da ima veći dohodak kako bi više doprinio proizvodnji. Kako će ljudi po svojoj slobodnoj volji izdvajati porez iz svojih dohodaka, tako će veći dohotci imati veću glasačku moć odlučivanja. Sa druge strane ljudi neće moći odlučiti da ne izdvaje novac za porez zato što organizacija društva ima cijenu. Društvo bez poreza ne može opstati. Rukovodstvo komune će uz odobrenje skupštine komune morati odrediti moguće intervale porezne politike u postotcima. Na primjer, ljudi mogu dobiti izbor da dodijele do 10% iznad i ispod postojećeg poreza. Ako je postojeći porez 20% to znači da će ljudi birati poreze između 10% i 30% od svojih bruto prihoda. Takvo ograničenje u određivanju visine poreza će umanjiti razlike u glasačkoj moći ljudi u odnosu na razlike u njihovim dohodcima, ali svejedno glasačka moć u fiskalnoj politici ljudi neće biti jednaka.
U ekonomiji je povoljnije glasačku moć bazirati na produktivnosti rada nego na potpunoj ravnopravnosti. U ekonomiji ljudi trebaju imati glasačku moć proporcionalnu njihovom dopronosu stvaranju ekonomskog bogatstva koje društvo posjeduje. Treba prihvatiti da iza veće ostvarene produktivnosti stoji vredniji rad. Vredniji rad treba nagraditi većom glasačkom moći kako bi u većoj mjeri stimulirao produktivnost ljudi pa tako i blagostanje u društvu. Kada se odlučuje o raspodjeli zajedničkog novca tada je baziranje glasačke moći na ostvarenoj produktivnoj moći radnika dobra, prikladna i pravedna metoda uspostave demokracije jer će doprinijeti razvoju društva. U donošenju političkih odluka ljudi moraju biti jednaki i naravno jedan čovjek treba da ima jedan glas.
Teoretski, ljudi mogu odlučivati o kolektivnoj potrošnji unutar grupa potrošnje koliko god žele. Sve skupine zajedničke potrošnje će imati daleko značajniji ukupni učinak ako se demokratski usmjere. Slijedeći životno iskustvo, ljudi će naučiti koliko novca treba prikupiti za poreze i kako ga najbolje potrošiti. Dakle, ova potrošnja više neće biti otuđena od društva; ona će najefikasnije pratiti potrebe ljudi. S obzirom da novi politički sistem nudi stabilne i dobre odnose među narodima, ljudi više neće izdvajati novac za potrebe vojski. Vojske će prestati da postoje. U predloženoj demokraciji vođenje ratova više neće biti moguće.
Narod mora izravno donositi strateške odluke u društvu, kao što je prihvaćanje osnovnih zakona jer se tako stvara najbolja socijalna politika. Kod donošenja političkih odluka svaki čovjek normalno ima jedan glas. Ništa drugo ne može bolje pratiti interese naroda. Profesionalci će donositi sve druge odluke, a za te odluke će biti izravno odgovorni ljudima. Kada ljudi dobiju izravnu moć da sudjeluju u procesu donošenja odluka i kad budu mogli suditi onima koji donose odluke u njihovo ime, to će najvjerojatnije predstavljati najrazvijeniji oblik demokracije. Teško da se može definirati bolji politički sistem. Ljudi će biti zadovoljni sa takvom demokracijom i neće dopustiti nikome da im je oduzme.
Politika komune se više neće formirati u otuđenim centrima političke moći. Ona će polaziti od potreba svakog pojedinog stanovnika i zato se može nazvati humanistička politika. Ona predstavlja budućnost demokracije. Jednog dana će neka politička partija negdje usvojiti demokratsku anarhiju i pobijediti na izborima. To će biti početak velike reforme političkog sistema i velikog razvoja društva u svakom pogledu.