2.2 Sociologija otuđenja
Diktatura autokracije
Svaki čovjek po svojoj prirodi teži većoj moći za ostvarenje većih pogodnosti. Čovjek postaje svjestan svoje moći uspoređujući se sa drugim čovjekom. Ova studija nastoji prikazati da je taj čin otuđen od prirode čovjeka i kao takav štetan za samog čovjeka i društvo u cjelini. Ali ljudi su se oduvijek uspoređivali sa drugim ljudima i zato društvo nema drugog izbora nego da takvo stanje prihvati dok ne pronađe orjentaciju koja će ga prevladati.
Na putu dosezanja veće moći otuđeni čovjek može lako koristiti svoje sposobnosti za ostvarenje nadmoći nad drugim ljudima. Uspješan pojedinac ostvaruje veća prava od drugih pojedinaca, nameće društvu svoju volju ili ukratko ostvaruje vlast u društvu.
Vlast donosi velike otuđene pogodnosti i zato se među ljudima vodi bespoštedna borba za ostvarenje prava na vlast na svim poljima. Ni za šta se u povijesti čovječanstva nije prolilo toliko krvi kao u borbi za vlast. U toj borbi jači, spretniji, lukaviji ili pametniji pobjeđuje i vlada društvom. Silom uspostavljena vlast je neprikosnoveno autokratska i predstavlja diktaturu. Diktatori uspostavljaju svoju vlast na određenom teritoriju formiranjem države. Oni osiguravaju provedbu svojih odluka primjenom fizičke sile i proklamiranjem ideologija. Oni potpuno samostalno utvrđuju državno uređenje, zakone, propise i pravila reguliranja društvenih odnosa. Oni imaju neprikosnovenu zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast u državi. To su ogromne privilegije koje donose ogromne pogodnosti u društvu. Diktatori osiguravaju svoje privilegije i pogodnosti proklamiranjem ideologija.
Ideologije su sistem ideja i ideala koje uspostavljaju osnovu uređenja društva. Diktatori koriste ideologije da njima manipuliraju društvo i tako osiguraju moć u društvu. Ideologije uglavnom formiraju subjektivne odgovore na pitanja koja “društvo koje ne zna” može postaviti. One često oslobađaju ljude bolne napetosti življenja u nepoznatoj prirodi što ih oslobađa nepogodne napetosti. “Društvo koje ne zna” prihvaća svaku ideju koja donosi pogodnosti i stabilnost društvu.
Povijest čovječanstva je povijest nametnutog subjektivnog znanja od strane autoriteta. Ova studija definira autoritete kao pojedince koji imaju moć nad ljudima. Subjektivno znanje je izvor otuđenja i problema u društvu. Tako ideologije postaju temelj otuđenja društva. Otuđeno znanje otuđuje ljude od njihove prirode, od mogućnosti izlaska iz inferiornog položaja u odnosu na autoritete što stvara dugoročne probleme društvu.
Diktatori naravno iz temelja sprečavaju uspostavljanje jednakih ljudskih prava da bi mogli tlačiti, kontrolirati i iskorištavati ljude. Kroz povijest je otpor diktatorima često rezultirao smrtnom kaznom. Ljudi, uključujući znanstvenike, su morali prihvatiti subjektivno znanje koje su diktatori nametali. Jednom kad društvo prihvati otuđeno znanje, ono postaje znatan teret koji sprečava razvoj društva.
Pod utjecajem ideologija sljedbenici uvažavaju diktatore sa velikim respektom pa i strahopoštovanjem. Takvo društvo može biti izrazito stabilno i homogeno. Karakteristika odnosa vlasti i sljedbenika je nadopunjavanje u nemoći što obostrano donosi veliku otuđenu moć koja je u stanju ostvariti impozantna djela, veliku stabilnost društva i prividne pogodnosti. Zbog snažne povezanosti, odnos između vlasti i sljedbenika može nalikovati na ljubav, ali to nije. Ljubav je proizvod čovjekove slobode, znanja, moći i vjere u pogodnosti. Odnos vlasti i sljedbenika je upravo suprotan. Karakterizira ga velika obostrana ovisnost, neznanje i nemoć i stoga uvjek predstavlja neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa i nužno ga razvija.
Diktator na putu ostvarenja većih pogodnosti eksploatira društvo. On oduzima slobodu izjašnjavanja, odlučivanja i djelovanja sljedbenika. Ovaj oblik eksploatacije je izrazito nepogodan po sljedbenike jer zadire u osnovnu čovjekovu bit, u ono po čemu je on po svojoj prirodi čovjek. Taj oblik eksploatacije omogućava neometanu materijalnu eksploataciju društva, odnosno oduzimanje pogodnosti proizašlih iz proizvoda društvenog rada.
Autoritativna vlast je privilegirana. Privilegije daju umjetnu potvrdu prevladavanja nemoći koja formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni diktator smanjuje mogućnost dosezanja pogodnosti u prirodnom odnosu ljudi i nastoji doseći veće pogodnosti u većoj eksploataciji društva. Naravno veća eksploatacija ne može rezultirati zadovoljenjem potreba jer su otuđene potrebe u pravilu nezasitne. Nezadovoljene otuđene potrebe stvaraju nepogodnu napetost koje se čovjek ne može osloboditi prirodnim putem i stoga čovjekov organizam nalazi prividno zadovoljenje pa tako i opuštanje u izopačenju potreba. Tada autoritativna vlast nalazi pogodnosti u nasilnom odnosu prema sljedbenicima.
Ukoliko je otudjenje u društvu veće sljedbenici nalaze pogodnosti u žrtvovanju u korist diktatora što svakako razvija bolest društva. U izrazito autoritativnom društvu konstruktivno djelovanje ne može donijeti pogodnosti. U takvom društvu mogu se ostvariti samo prividne pogodnosti, u stvari, društvo živi biološki nepogodan život.
Autokrati nikada ne nalaze izvore nepogodnosti u vlastitom odnosu prema društvu već ih prenose na potčinjene ljude a još više im odgovara da ih prenesu na druge društvene grupe. Lažni uzroci nepogodnosti i nemoć društva da ostvari pogodnosti razvija grupno-narcisoidni oblik otuđenja.
Takva orijentacija po definiciji veliča vlastitu društvenu grupu u odnosu na druge. Kako je takav prikaz lažan on lako razvija netrpeljivost prema drugim društvima što stvara nacionalizme, šovinizme, rasizme, fašizme i ostale nepogodne pojave. Takve pojave uz veliku destruktivnu energiju nezadovoljnog otuđenog društva, kreiraju program za agresiju i sve društvene sukobe. Nezadovoljno društvo nalazi prividno oslobođenje od nepogodne napetosti, pa tako i pogodnosti u destrukcijom ostvarenoj nadmoći. Kako grupna narcisoidnost do krajnosti razvija subjektivnost kojom precjenjuje moć vlastite društvene grupe, tako uvijek previđa objektivne moći koje je okružuju, što završava pogubno po vlastitu društvenu grupu.
Što je društveno znanje manje to formira veću autoritativnost, to je otuđenje veće, to su prirodne potrebe u društvu manje zadovoljene, to je u društvu veća potreba za destrukcijom, to je uništenje društva i društvenih ostvarenja veće. Destruktivnost u društvu traje dok se ne unište nosioci destruktivnih potreba jer takvo društvo jako teško spoznaje put vlastite konstruktivne orjentacije.
Društvo sa većim znanjem traži veću slobodu jer samo tako nalazi mogućnost ostvarenja većih pogodnosti i traži udio u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Diktator takve zahteve ne dozvoljava jer oni predstavljaju gubitak njegove vizije pogodnosti. Zadržavanje vlasti, u otuđenoj svjesti diktatora poistovjećuje se sa vizijom opstanka. Diktatori su često tvrdili da sam Bog podržava njihovu moć nad ljudima i ljudi su morali prihvatiti njihovo mišljenje. Međutim, prema Bibliji, čak ni Bog ne želi vlast nad ljudima jer je to u osnovi pogrešno.
Kada se zahtjevi autokrata znatno protive prirodi društva, u društvu se razvija napetost koja ga prisiljava da se buni protiv vlasti jer postoje granice koje “društvo koje zna” ne može trpjeti. Tada društvo usmjerava svoju energiju u rušenju diktatora i njegovih ideologija. Ukoliko se u društvu dovoljno razviju nove snage, a vlast dovoljno uspava svoju moć, nove snage preuzimaju vlast i formiraju nova pravila društvenog odnošenja koja donose veće pogodnosti društvu.
Demokracija
Društvo na višem stupnju znanja, svjesno problema koje donosi autokratski oblik vlasti, formira promjene društvenih odnosa mirnim putem, obostranim ustupcima vlasti i sljedbenika. U takvom društvu, autokratska vlast prihvaća da daje veće slobode i veća prava podređenim članovima društva. Za uzvrat, autkratska vlast dobija kompenzacijske ustupke u nekim drugim oblicima pogodnosti koje su proporcionalne pogodnostima vladanja.
Na primjer, monarhije koje su se odrekle apsolutne vlasti u korist parlamentarne demokracije, zadržale su svoj privilegirani status, titule, posjede i nerijetko utjeću na kreiranje državne politike. Monarsi koji se nisu dobrovoljno odrekli vlasti u korist parlamentarne demokracije izgubili su svoje privilegije, posjede pa često i život.
Društvo je još u antičko doba postalo svjesno značaja participacije ljudi u odlučivanju o pitanjima od zajedničkog interesa. Tu su se razvili počeci demokracije. Idealan oblik demokracije bi se trebao sprovesti međusobnim dogovorom svih članova zajednice dok se ne uspostavi koncenzus o pravilima zajedničkog djelovanja. Koncenzus je uglavnom teško ostvariti oko bilo čega zbog različitih interesa ljudi. Ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega i nikad se ne mogu složiti oko svega. Povrh toga svako društvo donosi ogroman broj odluka o kojima svi ljudi ne mogu odlučivati, bilo zbog nedostatka interesa, znanja ili vremena. U velikim društvenim zajednicama kao što je država, ravnopravan dogovor o zajedničkom djelovanju se ne može ostvariti zbog velikog broja subjekata sa velikim brojem različitih potreba. Idealan oblik demokracije baziran na međusobnom dogovoru ljudi na državnom nivou nije moguće ostvariti.
Društvo je taj problem pokušalo riješiti reprezentativnom demokracijom. U takvoj demokraciji ljudi više ne sudjeluju direktno u procesu odlučivanja već biraju političke partije čiji programi na najbolji način zadovoljavaju njihove interese. Slobodno organizirani pojedinci u partijama formiraju programe društvenih odnosa i proklamiraju ih društvu. Glasači na izborima odabiru program partije koji im ponudi najveće pogodnosti. Stranka koja dobije najviše glasova na izborima uzima vlast u društvu. Takvi izbori vlasti su danas poznati pod imenom liberalna demokracija.
Vlast u višepartijskom sistemu nastoji formirati i sprovesti pravila društvenog djelovanja tako da ista u što većoj mjeri odgovaraju društvu. Vlada koja ne uspije zadovoljiti potrebe društva gubi njegovo povjerenje pa tako gubi vlast na slijedećim izborima. Višepartijski oblik uspostavljanja vlasti osigurava smjenjivanje rukovodstva mirnim putem, bez destruktivnih pojava u društvu što je velika prednost sistema.
Takva demokracija ima mnogo nedostataka. Izabrana vlast obično nema želju zadovoljiti potrebe onih koji za nju nisu glasali, što ih ostavlja nezadovoljnima. Veliki nedostatak višepartijskog sistema leži u činjenici da uspješne partije u praksi prvenstveno slijede interese moćnih ljudi. U kapitalizmu zapadnog svijeta veliki donatori financiraju utjecajne partije i zato imaju utjecaj na donošenje odluka unutar takvih partija. Političari su prolazni i zato su vrlo skloni korupciji. Moguće ih je korumpirati primamljivim radnim mjestom, karijerom, novcem ili čak samo prijateljstvom. U nemoralnom društvu korupcija može poprimiti oblik priznanja i tada gotovo da nema čovjeka koji joj se može suprotstaviti. Moćni bogati ljudi lukavo nameću svoje interese i tradicionalno lijevim radničkim partijama. Kao rezultat, sve manje utjecajnih partija podržava interese radnika, obespravljenih, siromašnih.
Ako se poneki političar pokuša suprotstaviti interesima bogataša, nailaziti će na prepreke na svakom koraku. Navodno slobodna, utjecajna sredstva javnog informiranja u razvijenom svijetu se nalaze pod kontrolom vrlo dobro organiziranih vlasnika i tako naravno zastupaju njihove interese. Ta sredstva javnog informiranja će neposlušnog političara optužiti da ne radi dobro svoj posao, naći će mu neki grijeh, ili splesti intrigu. Političar koji se pokuša suprotstaviti bogatašima naprosto mora odustati ili je njegova karijera završena. Koliko god programi utjecajnih partija imaju javni interes na kraju oni provode politiku u korist bogataša.
Bogati vlasnici kapitala su pomoću političkih partija kreirali politički sistem u kojem imaju kontrolu nad društvom. Oni nastoje staviti pod svoju kontrolu sve utjecajne faktore u društvu i silno se trude da ne ostave ništa slučajnosti. Sistem je glorificiran kroz obrazovanje, rad, kulturu, sredstva javnog informiranja, društvenu zabavu, sport. Ono što im ne odgovara, kao na primjer filozofija prikazana u ovoj knjizi, nema pristup do medija, politike i nauke pa tako ni do ljudi.
Obzirom da je “društvo koje ne zna” povodljivo, ono prihvaća sugestivna otuđena opredjeljenja kapitalističkog sistema. Tada čovjek kao pojedinac nema drugog izbora nego prihvatiti otuđena pravila koje krupni kapital nameće. Takva pravila određuju mišljenje i djelovanje ljudi. Pod utjecajem enormne suptilne propagande čovjek prihvaća ono što je u društvu dobro, smiješno, lijepo, ukusno. On postaje ono što društvo očekuje od njega da bude, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebao biti, tim više jer otuđeno društvo odbacuje članove koji ne prihvaćaju usvojene forme mišljenja i djelovanja. Čovjek prolazi studiozno ispiranje mozga praktično kroz čitav život i na kraju on ne sumnja u ispravnost sistema u kojem živi. Takav čovjek u pravilu izabire partije koje podržavaju programe bogatih vlasnika kapitala i tu se krug demokratske farse zatvara.
Ne treba veći dokaz od ovoga da je liberalna demokracija nedemokratična jer suštinski predstavlja prikrivenu diktaturu. Tako je i u višepartijskom sistemu stvarno odlučivanje otuđeno od stanovništva pa isti doprinosi otuđenju društva. Čovjek nema uticaj na formiranje pravila zajedničkog djelovanja. Čovjek ostaje nemoćan.
Socijalizam je također uspostavio reprezentativnu demokraciju. U socijalizmu narod bira delegate koji zastupaju njihove potrebe u skupštinama. Oni su dužni zastupati interese svoje izborne baze pri formiranju pravila društvenog odnošenja u organima uprave na svim nivoima.
Delegatski sistem odlučivanja o zajedničkom djelovanju društva zahtjeva široku raspravu o svakom problemu u svakom segmentu društva gdje se donose odluke a zatim se putem delegata sprovode u organe uprave koji formiraju zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Na taj način bi se trebalo formirati društveno uređenje koje optimalno zadovoljava društvene potrebe.
U povijesti je bilo pokušaja stvaranja demokratskog delegatskog sistema ali su se uvijek pojavljivali problemi usaglašavanja različitih interesa velikog broja subjekata sa mogućnostima društva i naravno, potrebe autoriteta da ostvare vlast nad društvom. Tako da su takvi pokušaji propadali pa su autoriteti ponovo pruzimali moć u društvu. Delegati više nisu prosljeđivali potrebe naroda do vlasti već obrnuto, slali su direktive vlasti do naroda. Tako je sociajalizam postao ništa drugo nego diktatura koja se krije iza demokracije.
***
Praksa je pokazala da predstavnički oblik demokracije nije pravedan. To je više prevara nego demonstracija moći ljudi, od strane ljudi, za potrebe ljudi. Ljudi teško mogu ostvariti svoja prava putem demokracije bilo gdje u svijetu. Znači li to da se volja naroda ne može ostvariti? Da se demokracija ne može razviti? Znanstvenici društvenih nauka ne vide rješenje za problem demokracije i ne mogu uspostaviti konsenzus o tome kako bi razvijena demokracija trebala izgledati. Uspostavljanje razvijenog oblika demokracije zahtijeva otkrivanje novog puta koji će efikasno provoditi volju ljudi. Da bi se do takvog puta došlo, treba razmišljati izvan okvira.
Čovječanstvo je kroz vlastitu povijest doživjelo mnoštvo autoritativnih i demokratskih prevrata. Njihovo uzajamno djelovanje je unaprijedilo društvo u dva sistema koje danas postoje. Kapitalizam koji prevladava zemljama svijeta i socijalizam, manje uspješan sistem koji se održao u nekoliko država. Iako je kapitalizam uspješniji od socijalizma on je još uvijek daleko od dobrog ekonomskog sistema. Sa druge strane iako je socijalizam neuspješniji sistem ipak se može nešto dobro naučiti od njega. Naredna poglavlja prikazuju prednosti i mane oba sistema.
