Jednakost

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Peter Nicolaysen je napiaso:

Postoji li etička baza za jednakost ljudi ili treba prevladati zakon prirodne selekcije i opstanka?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Jednakost je jako široki pojam. Ljudi trebaju imati jednaka prava ali oni nemaju jednake sposobnosti niti želje i ne doprinose podjednako stvaranju vrijednosti u društvu. Zato mi trebamo kompromis. Ipak, ja se nikada neću složiti sa rješenjem koje vodi bitkama za opstanak u društvu.

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Isto kao jednakost, opstanak je također širok pojam. Više nego život i smrt, on uključuje; korporacije, organizacije, socijalne grupe, socijalne strukture, i sve grupe. Da li je superiornost i opstanak na duge staze ostvaren kroz borbe za opstanak navedenih grupa ili kroz neki oblik spoznaje koja vjeruje da zna šta je superiornost.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Teško je odgovoriti na vaše pitanje zato što istina vjerojatno leži negdje između. Mislim da je važnije prikazati što će biti nego što je bilo. Kada sistem koji sam predložiuo bude prihvaćen ljudi će jednostavno prepoznati šta je to superiornost. Svaki čovjek će garantirano imati ljudska i civilna prava. Također svi ljudi će primati dohodak od rođenja pa do smrti koji će ovisiti o vrijednosti njihova tekućeg i minulog rada. Dohodak će uvijek biti toliko visok da može osigurati opstanak. Svaki čovjek će biti socijalno medicinski osiguran i imati će besplatno obrazovanje. Svaki čovjek će imati jednaku mogućnost da se zaposli na bilo kojem radnom mjestu koje želi. Svaki čovjek će bit u stanju da sam uspješno zaštiti svoje interese gdje god to želi. Kao što vidite, ja ovdje govorim o prirodnim ljudskim bićima. Sve ostalo što ste spomenuli će ovisiti o potrebama tih ljudskih bića. Ako je nešto potrebno to će opstati, u suprotnom neće. Na kraju, ja ne očekujem borbu za opstanak nigdje i to uglavnom zato što više neće postojati podjela između privilegiranih i neprivilegiranih ljudi. Ja očekujem kooperaciju na svim nivoima međuljudskih odnosa.

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Kako se ograničeni resursi i ljudska pohlepa uklapaju u ovu vašu sliku? Ja vjerujem da mi imamo dovoljno hrane da možemo prehraniti svakog na planeti, ali pojedincima mogu biti potrebni ogromni resursi, moguće veći nego što ih naša planeta ima.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Moja knjiga govori o razotuđenju. Ona uči ljude kako da prepoznaju prirodne potrebe i vrijednosti i da žive u skladu sa svojom prirodom. Kada ta ideja ostvari svoj uspjeh planeta Zemlja će biti dovoljno velika za sve. Ako pročitate moju knjigu saznat ćete zašto.

 

Ocjenjivanje

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Adrian Parker je napisao:

Postoji nešto u procesu “ocjenjivanja” što ne razumijem… da li u osnovi svaka osoba ima pravo da u određenom periodu (recimo, jedan mjesec) prebaci određenu količinu novca (recimo, jedan dolar) od bilo koje osobe u društvu do druge, isključujući sebe? Ako sam u pravu do sada, neće li svi u tom sistemu uglavnom prebacivati novac od ljudi koje ne poznaju (npr. javni ljudi) prema ljudima koje poznaju (npr. familija i prijatelji)? Što će zaustaviti ljude od konspiracija jednih prema drugima u svrhu sumanutog pridobijanja novca koliko god je to moguće?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Vi možete razmijeniti pozitivne ocjene sa svojom suprugom i zaraditi recimo pet dolara koliko će pretpostavljam biti maksimalna moć ocjenjivanja. Vjerujem da se slažete sa mnom da to nije ništa značajno. Možda ćete uvidjeti da je kud i kamo bolje nagraditi nekoga sa tim novcem ko to po vašem mišljenju zaslužuje. Sa druge strane praviti dogovor sa nekim da ne ocjenjujete jedno drugog negativnom ocjenom nema smisla zato što vi nećete znati ko vas je negativno ocjenio.

Ako primite 100 negativnih ocjena to će vam reći da vi radite nešto značajno pogrešno drugim ljudima. Takođe vi ćete morati platiti 100 dolara zbog primanja tolikog broja negativnih ocjena i to će vas prisiliti da promijenite svoje ponašanje na zadovoljstvo drugih ljudi. Sa druge strane nagrada od 100 dolara će potvrditi da imate pozitivnu orjentaciju i donijeti će vam pogodnosti. Prosječni ljudi vjerojatno neće dobijati nikakve ocjene, samo značajnije pozitivne i negativne osobe će biti ocjenjivane. Implementacija tako jednostavne mjere će u kratkom roku donijeti velike pogodnodi društvu.

 

Adrian Parker je napisao:

Niste uračunali tendeciju ljudi da se drže zajedno. Ako velika obitelj od recimo 20 članova odluči da udruži svoje ocjenjivačke moći, oni mogu oduzeti 100 dolara od bilo koga svakog mjeseca (uz pretpostavku da svako ima moć ocjenjivanja od 5 dolara).

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Zašto bi bilo tko slušao drugu osobu o tome koga da ocjenjuje? Predloženi sistem ohrabruje individualnost, tako da će svaka osoba biti više nego zainteresirana da ocjenjuje osobe koje rade najbolje i najgore stvari za nju samu, a ne da sluša bilo koga o tome šta da ocjenjuje. Upitajte sami sebe, da li bi rađe dali lošu ocjenu nekome kome ste zahtjevani da date ili svom arogantnom šefu, ili prodavaču koji vam je prodao pokvarenu hranu, ili političaru koji vas je lagao? Ja nemam nikakve nedoumice oko toga. Ipak, moram priznati da je neetičko ocjenjivanje moguće, ali individualno ocjenjivanje neće imati veliki utjecaj na ocjenjene ljude. Ako neetička osoba pokuša nagovoriti druge ljude u konspiraciju protiv bilo koga, ona može lako biti kažnjena negativnim ocjenama od strane ljudi koje nije uspijela nagovoriti na neetičko ponašanje.

Neetička osoba će svakako raditi puno grešaka tako da će zasigurno primati negativne ocjene od ljudi i to će je prisiliti da uči etičko ponašanje. Ocjenjivanje će pomoći društvu da dosegne veće pogodnosti. U svrhu eliminiranja svake sumnje društva prema procesu ocjenjivanja mi ga možemo probati na primjer sa nagradama i kaznama u visini od samo jednog centa ili bez ikakvih novčanih naplata da bi pokazali ljudima kako on radi. Ja sam siguran da će to biti ogroman doprinos razvoju društva.

 

Adrian Parker je napisao:

Mislim da je vrlo razumljivo da velika udruženja ljudi neće željeti da prihvate sistem dok ne dobiju jake dokaze da sistem radi dobro. Kako bi bilo da umjesto čekanja da neko prihvati vaš sistem “negdje u svijetu” da ga probate sami? Rekli ste da su 3 osobe dovoljne da bi on mogao raditi, pa zašto ga onda ne testirate prvo u vašoj familiji? Ili u grupi prijatelja istomišljenika? Kako vam se to čini?

 

Aleksandar Šarović wrote:

Predloženi sistem će kompletno zamijeniti sve postojeće sisteme. On je znatno jednostavniji od postoječih ali je još uvijek vrlo kompleksan. On zahtijeva istraživanja timova eksperata i znanstvenika, balansiranje sistema, kreiranje brojnih scenarija o svim mogućim problemima (uključujući vaše primjedbe) prije implementacije. Ja to ne mogu učiniti sam.

Poslije toga, tri osobe mogu početi testiranje sistema ali rezultat neće biti spektakularan kada je samo nekolko ljudi uključeno. Stotine ili hiljade ljudi će pokazati znatno bolji rezulatat. Naročito bi bilo besmisleno testiranje sistema u mojoj porodici zato što mi već rješavamo naše probleme na najbolji mogući naćin kroz razgovor i mi ne naplačujemo jedno drugome ništa.

 

Adrian Parker je napisao:

Čini mi se da će vaš sistem zaustaviti slobodu govora. Javne ličnosti će vjerojatno dobijati više ocjena nego nepoznati ljudi, i vjerojatno mnogi ljudi neće preuzimati rizik dobijanja ogromne količine negativnih ocjena za objavljivanje vlastitog mišljenja na lokalnoj oglasnoj ploči, ili za objavljivanje knjige. Da li mislite da bi se Salman Rushdie usudio da objavi svoje novele kada bi znao da će to plačati do kraja svog života (jer bi mu fundamentalisti konstantno davali negativne ocjene)? Da ne spomenem da će na manjoj skali svi sakrivati svoja negativna osjećanja ili mišljenja u strahu da bi mogli “izgledati loše”, to bi bilo vrlo umjetno društvo.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Salman Rushdie se nebi usudio da vrijeđa muslimansku religiju u ime slobode govora zato što sloboda vređanja u mojem sistemu neće postojati. U sistemu koji sam predložio on bi platio jako veliku cijenu.

Mi smo toliko zaljubljeni u sebe da vjerujemo da je naš način življenja najbolji mogući u cijelom svijetu, što naravno da nije istina. Takav stav u stvari više govori da smo zabrinuti za svoj način življenja ali to ne možemo prihvatiti. Mi pokušavamo uzdignuti sebe napadom na druge ideologije i religije. Ali to tako ne radi; to samo povečava antagonizme i sukobe. Jedini ispravan put u borbi protiv drugih ideologija leži u nalaženju boljeg načina življenja za sebe same. Kada u tome uspijemo naše unutrašnje zadovoljstvo i harmonija u društvu će zasigurno privući druge narode da prihvate naše vrijednosti i svijet će postati daleko bolje mjesto za život. To je jedini ispravan put. Moj sistem ima namjeru upravo to ostvariti. Kada pronađemo prirodan način življenja sve ideologije i religije više neće biti jako važne. Mi ćemo jednostavno živjeti sve ono što je u njima prihvatljivo.

Tako dugo dok ljudi cijene jedni druge oni ne trebaju sakrivati ništa a specijano ne “kako izgledaju”. Sistem ocjenjivanja će konstantno učiti ljude da poštuju jedni druge i to je jedan od glavnih uvjeta za ostvarenje bolje budućnosti čovječanstva. Usput, cjelokupna svrha sistema koji sam predložio jest da prevlada umjetno društvo i da izgradi prirodno društvo.

 

Adrian Parker je napisao:

Da li bi vi bili voljni objavili svoju knjigu i napravili ove internet stranice kada bi znali da bi mogli dobiti nekoliko stotina dolara kazne od ljudi kojima se ne sviđaju vaše ideje?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Giordano Bruno je zapaljen na lomači samo zato što je odbio povući ono u šta je vjerovao. Sistem koji sam predložio nudi ekonomsku i političku stabilnost, optimalno zadovoljovanje potreba ljudi, odsustvo kriza, ratova i svih oblika destrukcija. On nudi ljubav, mir, radost i harmoniju ljudima. Ni jedan drugi sistem u svijetu nije uspio ozbiljno ponuditi takve stvari. Na kraju svega niko me za to neće zapaliti na lomači. Ja bih svakako bio uporan bez obzira na moguće negativne ocjene koje mogu dobiti od nekih ljudi. Vjerujem da bih primio puno više pozitivnih ocjena od ljudi koji bi uživali život u novom sistemu.

 

Jerry LaPlante je napisao:

Aleksandar, Adrain Parker je u pravu. Ljudi imaju mentalitet horde. Ljudi se drže zajedno. Porodice, klanovi, kako god to želite nazvati. Čak i prijatelji formiraju bratstva tokom godina. Kako vi mislite da su nastali karteli? Nije li to bila grupa pohlepnih ljudi sa zajedničkim nesretnim planom? Taj plan nije imao za cilj da vam daje poštenu ocjenu nego da vam oduzme sve što posjedujete. Čak i članovi familije će se ujediniti i boriti protiv drugih familija. Samo promatrajte kada se pojavi neka mogućnost zarade na račun zadnje želje i testamenta predaka. Poslije pogledajte ta vaše poštene ocjene o kojima govorite. Bolje pročistite vaše ideje, one neće raditi. JRL

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Danas mi imamo prilično zatvoreno društvo. Ljudi nemaju puno izbora u životu i to je razlog zbog kojeg se oni drže zajedno čak i kada stvar koja ih povezuje nije etična. Sistem koji sam predložio će eliminirati privilegije i to će donijati slobodu i beskonačne mogućnosti izbora svakom pojedincu. Ništa neće biti isto kao danas. I u budućnosti će se ljudi “držati zajedno” ali to će uključivati samo normalan socijalni interes. Ostali će morati poštovati njihove potrebe. Ali ako grupa počne djelovati neetično ona će uništiti sebe. Prvo, neetički odnos prema samo jednom članu grupe će rezultirati njegovim odlaskom iz grupe a poslije će neetički odnos razbiti i samu grupu. Ostatak odgovora je već dat u ovoj diskusiji.

 

Jerry LaPlante je napisao:

Ne etičke grupe se drže zajedno. Na pamet mi padaju Federalne rezerve (SAD). On operiraju od 1913 i čiste (od novca) amerikance koji plačaju takse sve ove dekade. Kongres ima moć da to promjeni, ali on je u džepu Američkih federalnih rezervi. Sada vi meni objasnite kako će grupa sa toliko mnogo moći uništiti sebe prije nego što uništi bogatstvo i sredstva za život Amerikanaca. Ne gospodine, vi ste očigledno zaboravili da pogledate ko ima moć. Samo zato što su ljudi generalno apatični, daje ovoj gadnoj grupi moć, i zateže omču koju oni drže oko naših vratova. Vaša teorija o etičkom čiščenju od zla je samo san u realnom svijetu. Neće dovoljno ljudi ustati u borbu za svoja vlastita prava a kamoli za tuđa. Pokušajte ponovo Alek, ali budite realistični. JRL

 

Aleksandar Šarović je napiso:

Opisao sam vrlo dobro grupu sa tako puno moći o kojoj govorite ovdje. Ona će biti prevladana pomoću jače, pametnije, produktivnije i profitabilnije grupe. Ja sam je opisao u Radnoj konkurenciji, u Demokraciji ili anarhiji i u cijeloj knjizi.

 

Otuđenje

Otuđenje 

 

Čovjek prirodno teži većoj moći da bi prevladao svoju nemoć u prirodi i ostvario veće pogodnosti. Veća moć se ostvaruje većim znanjem. Ali stjecanje znanja nije lagan ni brz proces. Na putu ostvarenja pogodnosti, čovjek često nepoznatim pojavama u prirodi dodjeljuje subjektivna određenja koja mu pogoduju. Ukoliko takva određenja ne dođu u direktan konflikt sa prirodom, čovjek ih lako prihvaća kao stvarna i ostvaruje pogodnosti kao da je stvarno prevladao svoju nemoć u prirodi. Na taj način nastaje otuđeno znanje od objektivne realnosti. Ovo je osnova moje teorije otuđenja. 

 

Autoriteti često svjesno kreiraju otuđeno znanje da bi ostvarili nadmoć u društvu. Vlast predstavlja jedan od najvećih oblika otuđenja zato što u subjektivnoj svijesti čovjeka vlast poprima obilježja nadmoći u prirodi. Jednom kada čovjek pomisli da ima veću moć nego što je objektivno zaslužuje ostvaruje iluziju velikih pogodnosti.  

 

U svrhu uspostavljanja moći nad ljudima autoriteti kreiraju ideologije u kojima definiraju vrijednosti u drustvu i pravila zajedničkog djelovanja. Ideologije mogu imati svoje opravdanje jer pravila koja nastaju sprečavaju kaos u društvu. Tako su nastale sve religije i svi politički sistemi. Negativna strana ideologija proizlazi iz činjenice da one uvijek podržavaju interese njenih kreatora i osiguravaju im moć u društvu. Tako one otuđuju kreatore ideologija i narod od svoje prirode. Otuđenje društva od svoje prirode ne može donijeti dobar rezultat društvu. Dapače svo zlo ovog svijeta proizlazi iz otuđenja društva od svoje prirode.  

 

Dobar rezultat može proizaći samo iz jednakih prava ljudi. Jednaka prava među ljudima će formirati objektivne vrijednosti u društvu. Ona će odstraniti otuđenje i formirati dobro društvo. Ja sam formirao ideologiju baziranu na jednakim ljudskim pravima ali autoriteti sprečavaju formiranje jednakih ljudskih prava jer ona po definiciji oduzimaju moć autoritetima. Jednaka prava među ljudima su bila potiskivana kroz cijelu povijest čovječanstva i to je jedini razlog zašto dobro društvo nikad nije uspostavljeno.

 

Umjesto toga imamo stalne bitke izmedju autoriteta koji se silno trude da uspostave vlast u društvu. Na planeti Zemlji nikada nije bilo dovoljno mjesta za sve ljude željne vlasti. Zbog toga se među otuđenim ljudima javlja zavist, mržnja, sukobi i ratovi u kojima stradavaju cijeli narodi a sa njima i autoriteti.

Porodica Rothschild

 

Ona je davno uvidjela da direktna vlast nad ljudima može biti vrlo nepogodna pa je došla do zaključka da je moguće puno efikasnije, sigurnije i trajnije vladati pomoću novca. Bankarska porodica Rothschild je razvila ideologiju kapitalizma.  Mayer Amschel Rothschild je navodno rekao 1790 godine “Dozvolite mi kontrolu nad državnim novcem i meni će biti svejedno tko piše zakone.” Porodica Rothschild donosi strategijske odluke za društvo uz pomoć novca koji je generacijama stvarala bankarskim i drugim poslovima i za to ne podnosi odgovornost društvu. Tu leži glavni izvor otuđenja zapadnog svijeta danas.   

 

Rothschildi nastavljaju tu tradiciju nametanjem otuđenih pravila življenja i sprečavanjem formiranja prirodnih humanih pravila koja bi mogla razotuđiti svijet u kojem živimo. Otuđenje se najviše gradi kroz politički sistem, kroz sistem obrazovanja i kroz propagandu putem medija. Porodica Rothschild ima kontrolu nad svim tim sistemima pomoću judi koje pomaže, financira ili zapošljava.  

 

U članku Da li je Antikrist stigao? pisao sam o konspiraciji koju je porodica Rothschild podigla protiv cijelog svijeta. Ovdje prilažem YouTube video Zeitgeist – Film: Federalne Rezerve titlovano na srpskom jeziku, koji također prilično uvjerljivo prikazuje osnove te teorije zavjere. Porodica Rothschild je uspjela tajno zagospodariti zapadnim svijetom više nego bilo koji imperator u povijesti čovječanstva. To znači da je moć koja bi danas trebala pripadati narodu otuđena od naroda bez obzira na kakav se oblik demokracije pozivali.  

 

Porodica Rothschild je još u 18 stoljeću počela financirati kraljeve i tako su zaduživali cijela kraljevstva. Nema boljeg posla od kreditiranja države zato što građani cijele države kroz poreze vraćaju dug sa interesom. Za vrijeme napoleonskih ratova Rothschildi su navodno pomoću burzovnih manipulacija jeftino preuzeli većinu kompanija u Engleskoj i uspostaviti su kontrolu nad Englenskom bankom. U to vrijeme Rothschildi su bili uvjerljivo najbogatiji ljudi svijeta. Danas ih nigdje nema na popisu bogataša. Kako je to moguće? Jednostavno oni kriju svoje bogatstvo i moć. 

 

Porodica Rothschild je vjerojatno prva porodica koja je organizirala svoje poslovanje po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Ti agenti dobijaju udio u vlasništvu i postaju partneri. Porodica Rothschild je vjerojatno prvo angažirala porodice Rockefeller i Morgan u devetnaestom stoljeću u SAD. Kada bi vlasnici najvećih svjetskih korporacija kao što su Rockefeller, Morgan ili Warburg bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema.  

 

Oni su jedno tijelo a glavu čini zasigurno porodica Rothschild zato što su zavladali poslovnim svijetom čitavo stoljeće prije nego su se njihovi partneri pojavili u tom svijetu. Kroz 18, 19 i 20 stoljeće porodica Rothschild je stvorila čitavu hijerarhijsku strukturu partnera a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu Masoni a njen hijerarhijski vrh Illuminati. U periodu od gotovo tri stoljeća porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna. 

 

U 1913 godini Rothschildi su su uz pomoć korumpiranih političara uspostavili kontrolu nad Američkom Federalnom Bankom. To je centralna emisiona banka u SAD i ona je u privatnom vlasništvu. Tako privatni kapital posuđuje  novac američkoj vladi a građani SAD ga vraćaju sa kamatom. Ali ne samo to, SAD troši više novca nego što ga Rothschildi sa svojim partnerima imaju na raspolaganju i zato Američka Federalna Banka štampa novac bez pokrića koji posuđuje američkoj vladi a zatim ubire taj posuđeni novac natrag sa kamatom. Ovo je majstorska prevara Rothschilda koja opstaje i danas. 

 

Rothschildi su praktično u cijelom zapadnom svijetu nametnuli restriktivnu monetarnu politiku. Ta politika sprečava države da štampaju novac za pokriće vlastitog budžetskog manjka. Opravdanje su našli u činjenici da štampanje novca bez pokrića stvara inflaciju u kojoj novac gubi vrijednost a novac je osnovna vrijednost u kapitalističkom svijetu. Države koje vode restriktivnu monetarnu politiku moraju budžetski manjak nadoknađivati posuđenim novcem od banaka i tako Rothschildi opet ubiru profite.  

 

Države se najviše zadužuju kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. To su naddržavne institucije u kojima Američka federalna banka ima najveći ulog, utjecaj i interes. Tako Rothschildi nameću svoju volju Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Kako mnoge države ovise o pomoći tih banaka tako Rothschildi nameću svoju volju mnogim državama. Tako Rothschildi vladaju gotovo cijelim svijetom i eksploatiraju gotovo cijeli svijet. Naravno države moraju vraćati dugove sa kamatom što uglavnom znači da se sve te države sve više zadužuju a Rothschildi se sve više bogate.  

 

Rothschildi naravno kontroliraju i komercijalne banke koje kreditiraju građane i kompanije u zapadnom svijetu. Većina ljudi kupuju kuće i automobile na kredit, kompanije posuđuju obrtna sredstva na kredit i tu Rothschildi ostvaruju ogromne profite. Sa ogromnom količinom novca koji posjeduju kupuju kompanije koje vrijede u svijetu.

 

Ali nije to sve, kontrolom novca u svijetu oni su postali gospodari ekonomskih kriza u svijetu. Oni mogu pomoću niskih kamata navući ljude u investicije. Kada se privatni poslovi razgranaju oni povećavaju kamate i smanjuju količinu novca u opticaju čime smanjuju kupovnu moć ljudi i sa time svjesno stvaraju ekonomske krize. Tada poduzeća masovno propadaju a Rothschildi jeftino kupuju one koje trebaju. Rothshildi ostvaruju veliku dobit i zbog povećanog broja nezaposlenih radnika koji prihvaćaju slabo plaćene poslove da bi mogli prehraniti svoje porodice i tako donose veće profite Rothshildima.  

 

Otuđenje politike 

 

Pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija, raznih organizacija i propagande medija, većina predsjednika država u svijetu poslušno slijede interese porodice Rothschild. Ukoliko se neki predsjednici država suprotstave porodici Rothschild i odluče braniti nezavisnost svojih država tada im agenti Rothschilda mogu namjestiti građanski rat u zemlji. Tako je kreiran građanski rat u Jugoslaviji. O tome sam više pisao u članku Moj dug Jugoslaviji. Agenti Rothschilda pokušavaju svaku zemlju u svijetu staviti pod svoju kontrolu uključujući Rusiju i Kinu. Svi problemi u tim zemljama su zasigurno pomognuti od strane američkih i britanskih tajnih službi iza kojih stoji porodica Rothschild. 

 

U ekstremnom slučaju neposlušnosti, predsjednici država gube svoje živote. Tako je na primjer život izgubio predsjednik SAD John Kennedy. Razlog bi mogla biti njegova izvršna odluka br. 11110 kojom je zatvorio sistem Federalnih rezervi i naredio vladi SAD da povrati konstitutivni mandat nad kontrolom novca. Iako Kennedy nigdje nije spomenuo Rothschilde imenom, ovdje možete čuti njegov govor koji poziva na borbu protiv zavjere. Ubrzo nakon toga John Kennedy je ubijen. Istraga o ubistvu je bila vrlo sumnjiva Michaelu Parentiu u članku The JFK Assassination: Defending the Gangster State

 

Također su ubijeni neposlušni predsjednik Rumunije Nikolae Causesku, predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Iraka Sadam Husein a prije njih mnogi drugi. Naravno takvi ili slični slučajevi čine vlade u svijetu vrlo poslušnim. Porodica Rothschild kontrolira i parlamente u svijetu. Pogledajte vrlo zanimljivi video Izraelski lobi u Americi koji prikazuje kako Američko izraelski komitet za javne poslove utječe na formiranje američke politike. Kontrolom vlada i parlamenata, porodica Rothschild kontrolira kreiranje zakona u svijetu i takvi zakoni naravno odgovaraju poslovanju porodice Rothschild i potpuno su otuđeni od potreba naroda. 

 

Rothschildi su izgradili čitavu hijerarhijsku strukturu agenata koji provode njihove interese. Viši agenti su osnovali Bilderberg grupu koja se sastaje jednom godišnje kako bi uskladili politiku koja će se voditi u zapadnom svijetu. Ta grupa usmjerava programe rada čelnika u politici, bankarstvu, poslovnom svijetu, u vojsci i medijima. Ti sastanci su zatvorni za javnost. Ne treba biti naročito oštrouman da bi se uočilo da takva politika nema nikakve veze sa demokracijom. Ona je potpuno otuđena od naroda. Ti sastanci nisu više ni tajna a to znači da su Rothschildi odlučili javno kreirati elitu koja im omogućava da vladaju svijetom. 

 

Predsjednik Obama je prisustvovao sastanku Bilderberg grupe gdje je uskladio svoj program sa potrebama vladara svijeta. Da to nije učinio ne bi mogao dobiti podršku niti od vlastite demokratske stranke bez koje ne bi imao priliku da postane predsjednik. Rothschildi su poslije predsjednika Busha trebali humanijeg predsjednika da bi umirili nezadovoljan američki narod. U tu svrhu oni su pristali i na male ustupke narodu ali se politika neće značajno mijenjati.  

 

Obama je u predizbornoj kampanji obećao kraj vojne intervencije u Iraku u prvom redu zato što više nema potrebe da se tamo vodi rat jer je neposlušni Sadam Husein uklonjen. Sada Rothschildi trebaju mir da bi mogli eksploatirati iračku naftu. To će ostvariti pomoću korupcije vlasti, ugovora i kredita za obnovu porušene zemlje.  

 

Obama je također najavio i produženje vojne intervencije u Afganistanu sa obrazloženjem da je ta akcija nužna kako bi se sprečile terorističke akcije u svijetu. Ja mislim da razlog za agresiju leži u tome što Afganistan ne pristaje da bude bilo čija kolonija i kao takav ne može biti eksploatiran. Na račun podrške agresije na Afghanistan, predsjednik Obama se najvjerojatnije izborio za neke ustupke u zdravstvenom osiguranju Amerikanaca. To se danas zove demokracija. 

Otuđenje ekonomije

 

Tržišna privreda je bazirana na profitu i zato vrednuje profit iznad ljudi. To je otuđenje koje razvija nejednakost u društvu i donosi nepravdu u procesu proizvodnje, raspodjele rada i dohodaka. Radnici uglavnom ne mogu participirati u raspodjeli profita u slučaju dobrog poslovanja poduzeća, ali zato u slučaju lošeg poslovanja poduzeća radnici zasigurno ostvaruju dohodovne gubitke ili gubitke posla i tu ništa ne mogu učiniti. Odnosi između poslodavca i radnika nisu niti moralni zato što su poslodavci kupci rada a radnici su prodavači vlastitog rada. Tako radnici postaje roba i to je neprihvatljivo. Obzirom da u tržišnoj ekonomiji čovjek za sebe nije prihvaćen kao vrijednost, proizvođači u svrhu ostvarenja većih profita vode beskrupuloznu eksploataciju radnika. 

Otuđenje nauka

 

Otuđenje se temeljito provodi pomoću obrazovanja. Autoriteti nauka su kroz povijest pokušavali definirati zakonitosti u prirodi pisanjem beskonačnog broja knjiga. Ali oni često nisu bili uspješni u tome pa su otuđili svoje nauke od objektivne realnosti. Prirodne nauke su još uvijek zadovoljavajuće jer njihov razvoj donosi profite. Društvene nauke su potpuno sputane u svom razvoju jer autoritetima ne odgovaraju promjene društvenog sistema. Društvene nauke bi trebale biti nosioci unapređenja društva ali one su se toliko otuđile od svog smisla da i ne pokušavaju pronaći rješenje koje bi moglo unaprijediti društvo. One su beskorisne. Kada bi neko sutra ukinuo sociologiju, političke nauke, filozofiju, kao nauke nikakva šteta se ne bi dogodila. Dapače to bi donijelo korist društvu jer se ljudi više ne bi oslanjali na beskorisne autoritete na polju društvenih nauka i počeli bi misliti svojom glavom.

 

Autoritetima uglavnom nisu potrebni pametni ljudi već pokorni sljedbenici. Oni koriste obrazovanje da bi zagospodarili mislima studenata i tako ih pretvorili u oruđe u vlastitim rukama. Autoriteti održavaju u životu beskorisne nauke zato zato što one podržavaju sistem u kojem autoriteti ostvaruju privilegije. Svejedno je koja ideologija stoji iza toga. Svi autoriteti žele vlast i ne dozvoljavaju da se ljudi oslobode te vlasti. Već samim time što autoritet učitelj ocjenjuje znanje učenika podržava se autoritativan sistem koji uči da je normalno da autoriteti imaju moć nad ljudima. Kao posljedica obrazovanje je danas otuđeno od prirodnih potreba društva. Ono je vrlo birokratizirano, predugo, i nepotrebno kompleksno.  

 

Studenti su prisiljeni da prihvate beskorisno otuđeno znanje na kojima se gradi današnje otuđeno društvo ukoliko žele biti uspješni studenti. Što su studenti više vremena proveli u školi to su nakupili više otuđenog znanja to manje mogu razumjeti objektivne zakonitosti kretanja u društvu i prihvatiti  promjene društvenog sistema. Autoriteti to znaju i tako osiguravaju otuđeni poredak koji su nametnuli. Zatim autoriteti regrutiraju ponajbolje studente, takozvane odlikaše, da provode u društvu načela koja su nametnuli. Odlikaši su programirani tako da ne mogu prihvatiti ništa više od kozmetičkih promjena usvojenog znanja.

 

Sad možete zaključiti koliko je pogrešna tvrdnja usvojena praktično od svih ljudi ovoga svijeta da je postojeći sistem obrazovanja jako važno za razvoj čovjeka. Glavna funkcija sistema obrazovanja jest da ljudi dokažu da su pokorni sljedbenici autoriteta i kao takvi da su podobni za rad u otuđenom društvu. Učinak današnjeg obrazovanja je u stvari štetan za razvoj čovjeka jer ga otuđuje od vlastite prirode i pretvara ga u stroj za življenje.  

 

Ljudi koji vjeruju autoritetima i pokorno ih slijede ne mogu ostvariti dobar život prvo zato što autoriteti uglavnom zastupaju svoje interese a drugo zato što slijepo slijedeći autoritete zapostavljaju vlastite osjete i sposobnosti nalaženja ispravnog puta. Oni se tako otuđuju od vlastite prirode, od sebe. Kao rezultat društvene nauke su danas toliko nespješne da ne mogu prepoznati moj rad, jedino dobro rješenje za čovječanstvo, a obrazovanje je toliko neuspješno da sprečava ljude da prepoznaju moj rad, jedino dobro rješenja za čovječanstvo.  

 

Porodica Rothschild jako voli beskorisne nauke jer one udaljuju ljude od stvarnih problema i zato snažno podržavaju razvoj takvih nauka. Uz pomoć vlasti koje drže pod kontrolom oni kontroliraju i sistem obrazovanja. Kontrola nad obrazovanjem je neupućenim ljudima naizgled bezazlena ali ona stvara duboke posljedice na formiranje budućnosti čovječanstva. 

Otuđenje medija

 

Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mnijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Porodica Rothschild je počela sa kontrolom novina a zatim televizije. Možda ste primijetili kako je brzo nastala velika televizijska stanica CNN na primjer, koja od samog početka ima ogromna financijska sredstva na raspolaganju i propagira po cijelom svijetu vrijednosti koje porodica Rothschild zagovara. Takve TV stanice vode sve sami ”odlikaši” koji su dobro naučili kako da zastupaju interese krupnog kapitala trudeći se ujedno da se ne konfrontiraju sa potrebama naroda. Pristup medijima imaju samo ljudi koje je sistem korumpirao i kojima ne pada na pamet da nešto u tom sistemu mijenjaju. 

 

Kad pomislite da ste vi odlučili za kojeg kandidata ćete glasati na izborima to su predstavnici Rothshilda već prije odlučili umjesto vas. Baš sve što znate o kandidatima je do vas stiglo putem medija koje oni kontroliraju. Rothshildima nije čak ni naročito važno za kojeg ćete kandidata glasati jer svi kandidati ionako moraju provoditi njihovu politiku. Njima je važno da vas uvjere da vi imate “slobodu“ odlučivanja u svom životu i da ste sretni dok slijedite njihovu volju. Oni vas pripremaju za vaše “dobre“ odluke praktično od rođenja i to tako lukavo rade da vi to ne možete ni primijetiti.  

 

Svakodnevnom propagandom mediji uvjeravaju ljude da je novac najveća ako ne i jedina vrijednost. Novac je platno sredstvo koje regulira promet roba i usluga i zato objektivno predstavlja vrijednost ali ona je u današnjem otuđenom društvu jako preuveličana. Ako malo razmislite uvidjet ćete da je zrak sigurno veća vrijednost od novca jer bez zraka ne bi bilo nas. Ali zrak nitko ili gotovo nitko ne smatra vrijednošću i to ponajviše zato jer se ne može privatizirati i zarađivati novac na njemu.  

 

Čovjek čovjeku bi trebao biti najveća vrijednost ali novac daje moć nad ljudima koja negira vrijednost čovjeka. Ljubav i prijateljstvo su sigurno prirodne vrijednosti ali novac kao vrijednost stvara pohlepu koja uništava ljubav i prijateljstvo. Preuveličavanje vrijednosti novca unosi otuđenje u svaku poru društva i društvenih odnosa. Ljudi koji su pod pritiskom propagande prihvatili novac kao najveću vrijednost su sami sebi veliki neprijatelji jer djeluju protiv vlastite prirode i protiv prirode društva u kojem žive.   

 

Dogadjanja koja ne odgovaraju porodici Rothschild kao što je na primjer moja filozofija nemaju pristup do zapadnih medija pa tako ni do ljudi. Mediji u zapadnom svijetu su vrlo ujenačeni i selektivni u prezentaciji zbivanja u svijetu što ukazuje da su pod kontrolom uskog kruga ljudi. Pada mi na pamet na primjer kako su Srbi bili deset godina optuživani za etničko čiščenje u bivšoj Jugoslaviji praktično od svih zapadnih medija. U isto vrijeme Turska je izvršila etničko čišćenje Kurda koje je prošlo gotovo neprimjećeno od strane medija. Kao rezultat Srbija je zbog ”pritiska javnosti” bila bombardirana a Turska nije pretrpjela nikakve sankcije. U čemu je u stvari bila bitna razlika? Srbija se nije htjela povinovati diktatu zapadnog svijeta a Turska je kooprativna kao većina država u svijetu.   

 

Od kako se pojavio internet Rothschildi se trude da i tu ostvare najveći utjecaj. Njihovi agenti otkupljuju utjecajne internet stranice i užurbano formiraju potpuno nove u namjeri da zagospodare distribucijom informacija internetom. U zadnje vrijeme su me naročito privukle stranice change.com, changemakers.com, GOOD.is, i slične. Sve te internet stranice pozivaju na pozitivne promjene u društvu i navodno se naročito zalažu da pomognu obespravljenim ljudima na dnu ”piramide”. Ali to je sve samo maska. Iza svih tih internet stranica stoji moćna organizacija privatnih sponzora koji imaju svoje privatne interese.  

 

Changemakers.com je čak i objavio neke moje članke i prihvatio je dva moja projekta Humanistička poduzeća i Demokratska anarhija na takmičenju novih ideja ali oni moj rad ignoriraju. Rothschildi planiraju moje ideje kao i sve ostale koje se zalažu za stvarne promjene ignorirati i ugušiti u moru drugih ideja. Ni jedna ideja na takmičenjima changemakers.com se ne može mjeriti sa mojim ali to ”odlikaši” otuđenog sistema obrazovanja ne mogu vidjeti. Rothschildi se pouzdaju u nesposobnost ljudi koju su odgajali generacijama.  

 

Osim toga Rothschildi su mogli u zadnja tri stoljeća kupiti pola svijeta i da na taj način mogu direktno kontrolirati pola čovječanstva. Rukovodioci njihovih kompanija i organizacija možda i ne znaju da su oni agenti Rothschilda ali znaju jako dobro da su privilegirani i ne žele ništa učiniti što bi moglo oneraspoložiti njihove poslodavce. Tako Rothschildi sprečavaju prihvaćanje ideja koje mogu unaprijediti društvo. Internet stranice koje se zalažu za promjene društva i većina lijevo orijentiranih medija koje žive od donacija kompanija i organizacija, najvjerojatnije će kočiti bilo kakve promjene društva. 

 

Rothschildi vole otpor koji im pružaju odlikaši koje su sami odgojili. Naomi Klein na primjer je napisala knjigu ”No Logo”. U toj knjizi ona poziva ljude da ne kupuju proizvode brandova kao što je Nike na primjer jer se ta novonastala multinacionalna korporacija enormno bogati na račun jeftine radne snage u zemljama u razvoju. Rothschildi su vjerojatno i vlasnici Nikea i ne bi trebali podržati takvo pisanje. Pa zašto njen rad ipak podržavaju mediji i izdavači? Zato što je šansa za uspjeh njene ideje nikakva. Rothschildi obožavaju nemoćnu kritiku i pomažu je. Takve ideje daju privid slobode javnog izražavanja, usmjerava društvo u borbu koja ne može uspjeti.  

 

Postoje veliki broj “odlikaša“ koji se zalažu za ljudska prava, ženska prava, prava homoseksualaca, prava siromašnih, koji su su također podržani od agenata porodice Rothschild zato što svi ti ljudi ne mogu ostvariti uspjeh u poboljšanju ovog svijeta. Oni su korisni Rothschildima zato jer toliko zatrpavaju javni prostor da se rad koji može unaprijediti društvo ne može probiti.

 

***

 

Ukoliko se pojavi mogućnost da se moj rad značajno približi javnom mnijenju tada na scenu stupa stvarna moć porodice Rothschild. Prije dvije godine Google je otvorio natječaj pozivajući dobre ideje koje mogu promijeniti svijet. Sudjelovao sam sa svojim projektom zajedno sa više od 150.000 drugih projekata. Pobjednik je poslije dvije godine progašen i moj rad nije među njima. Zašto? Google ne želi prihvatiti moje ideje jer one predstavljaju kraj kapitalizma, sistema u kojem je Google nastao. Ali moj projekt ni na koji način ne ugrožava Google niti njegove vlasnike. Moj projekt će jednog dana neizbježno potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život. Ne priznati taj rad je nemoralno. Zašto je Googlu toliko važno da brani kapitalizam? Ja mislim da je odluka o natječaju donesena iznad Googla. Rothschildi ostvaruju veliki utjecaj na sve kompanije pa tako i na Google čak i ako nisu pretežni vlasnici. Rothschildi sa svojim agentima brane kapitalizam po svaku cijenu.  

 

Porodica Rothschild kreira i kulturu cijelog svijeta. Ako obratite pažnju možete primijetiti da sve zemlje u svijetu poprimaju jedinstvenu modu, muziku, film i televizijski program. Tako zemlje postaju i kulturne kolonije Rothschilda. Možete prepoznati koje su to zemlje po tome što one imaju istovjetne emisije na televiziji poput Milionera ili Idola. Jedinstvena kultura stvara jedinstvenu orjentaciju ljudi i tako olakšava posao velikim manipulatorima. Ta kultura ima cilj zaokupiti misli ljudi i ne dati im slobodu da osjete što je to dobro za njih same. Ona će im servirati “odgovore“ na sva njihova pitanja i ponuditi će im sve što im “treba.“

  

Današnja kultura propagira iluzije, nemoral, površnost, kič, tračeve, nasilje, okrutnost, pohlepu, plitkost, izvještaćenost i situacija se svakodnevno pogoršava zato jer mediji ne mogu ponuditi ništa bolje. Društvo je duboko otuđeno od svoje prirode i zato traži izopačene vrijednosti. Ono ne može prepoznati prave vrijednosti zato što je generacijama živjelo bez slobode i sistematski zatupljivano kako se ne bi mogli osloboditi onih koji vladaju.  

 

***

 

Konspiracija Rothschilda sprečava razvoj civilizacije i degenerira ljudska bića. To je put u totalno otuđenje, u erupciju nezadovoljstva i destrukciju. Rothschildi imaju cilj zavladati cijelim svijetom i oni ne mogu biti zadovoljni dok taj cilj ne ostvare. Ali taj cilj oni ne mogu ostvariti zato što svi ljudi ne mogu biti poslušni sljedbenici, poslušni konzumenti ideja, slika, okusa i zvukova. To je zato što ljudi trebaju slobodu. Ljudi će se prije ili kasnije žestoko suprotstaviti Rothschildima jer čovjek po svojoj prirodi ne može živjeti u kavezu pa bio on napravljen i od zlata.   

 

Kapitalizam nemoralan i zato mu nema spasa. Osim toga kapitalizam je razvio do te mjere kada više ne može ostvariti dovoljno poboljšanje društva, on više nije dovoljno racionalan sistem i kao takav predstavlja kočnicu razvoja civilizacije. U članku Kraj kapitalizma sam prikazao zašto je vrijeme da kapitalizam ode u povijest. Također sam prikazao osnove novog sistema Humanizam koji će ga zamijeniti. Taj sistem će također prevladati otuđenje.

 

U današnjem društvu pojam riječi otuđenje je vrlo nerazvijen. Smisao riječi otuđenje se u engleskom govornom području potiskuje do te mjere da ne postoji riječ razotuđenje koja definira stanje koje prevladava otuđenje. Na taj način se potiskuje ideja koja može izraziti potrebu društva da bude u suprotnom stanju od stanja otuđenosti. Ja riječ razotuđenje puno koristim u svom jeziku pa sam je morao prevesti u engleski kao “disalienation“ iako se takva riječ ne može pronaći u engleskom riječniku.  

 

Proces razotuđenja  

 

Postoji samo jedan izlaz iz otuđenja današnjeg društva a to je uspostavljanje jednakih prava među ljudima. Postoje samo jedna jednaka prava ili ona to nisu. Ne postoje djelomično jednaka prava ili gotovo jednaka prava jer se tada radi o nejednakim pravima. I najmanje nejednaka prava stvaraju privilegije sa vrlo negativnim posljedicama koji će prije ili kasnije izazvati probleme u društvu. Više sam o tome pisao u članku Privilegije su zlo. Ja sam uspio definirati društvo sa jednakim pravima ljudi. Zato je moj put jedini dobar put za čovječanstvo. Prikazao sam to društvo u svojoj knjizi Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva. Knjiga je dostupna besplatno.   

Razotuđenje Politike

 

Čak i najsiromašnije države svijeta mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku. Takve države mogu akumulirati ekonomske resurse bez obzira koliko mali oni bili i ekonomski konkurirati i moćnim zemljama svijeta. Dobra socijalna politika se prvenstveno bazira na demokratskoj volji građana. Građani mogu neposredno odlučiti da većinu novčanog kapitala koji zajedno posjeduju ulože u razvoj privrede dok bi za potrebe vlastitog standarda ostavili minimalnu količinu novca dovoljnu za preživljavanje. To znači da bi se ti građani odrekli svakog luksuza u periodu koji oni smatraju potrebnim da razviju svoju privredu. Na taj način bi se oslobodili ovisnosti od privatnih financijskih centara moći. Oslobodili bi se eksploatacije, vanjskih pritisaka bilo koje vrste i sami bi postali gospodari svog prosperiteta. To je također put u razotuđenje društva.

 

Narod može neposredno odlučivati koji postotak od svojih plaća želi davati za poreze. Da budem jasniji, neće svako plaćati porez koliko želi; nego će sudjelovati u formiranju ukupne porezne mase novca a zatim će se taj novac prikupljati od ljudi proporcionalno njihovim dohodcima. Nadalje svaki čovjek će odlučiti koliki dio vlastitog poreza želi izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za porez i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Tako će ljudi po prvi put sami voditi makroekonomsku politiku društva što će predstavljati jednu od osnova razotuđenja društva. Takva politika će sigurno na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi pa će značajno unaprijediti društvo.

 

Danas, čelnici zemalja dodjeljuju većinu poreznog novca za potrebe armija. Kada narod bude odlučivao o raspodjeli poreznog novca, armije više neće postojati i vođenje ratova će biti nemoguće. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više ni jednom autoritetu neće dozvoliti da im otuđi takvu moć.

 

Demokratska anarhija

 

Novi sistem predviđa i jako efikasan sistem podnošenja odgovornosti svih ljudi za svoje djelovanje. Jedan dio odgovornosti će biti baziran na demokratskoj anarhiji. To je sistem u kojem svaka osoba dobiva jednako pravo da ocjenjuje bilo koju drugu osobu. Pozitivna ocjena treba donijeti nagradu od recimo jednog dolara ocjenjenoj osobi a negativna ocjena će donijeti kaznu od jednog dolara. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli tri pozitivne i tri negativne ocjene mjesečno. Na tako jednostavan način svaka osoba će dobiti stvarnu moć u društvu i stoga će biti poštivana. Ova mjera će usmjeriti ljude da proizvode najveće moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu stvaranje nepogodnosti.

 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da slijedi loše sponzore ili da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji. Više sam o tome pisao u članku: Budućnost demokracije.

 

Razotuđenje Ekonomije

 

U kapitalizmu jednaka ljudska prava podrazumjevaju najmanje jednako pravo svakog čovjeka na rad. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem njihovih plaća. To će ukinuti eksploataciju radnika. Više o tome možete pročitati u mom članku: Uklonimo nezaposlenost.

 

Sistem koji sam predložio nudi više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Posebno će se razvijati tržište javnih radnih mjesta koje predviđa otvoreno takmičenje radnika za svako javno radno mjesto uključujući radna mjesta političara i predsjednika korporacija. Radnik koji ponudi veću dobit, više proizvedene robe, bolju, čišću ili jeftiniju proizvodnju u bilo kojem trenutku za bilo koji posao u javnim poduzećima, će dobiti željeni posao. Ovakva raspodjela rada predstavlja samo tehnički problem. Razvio sam sistem koji će efikasno valorizirati produktivnost radnih ponuda, uskladiti nagrađivanje za rad i definirati radne odgovornosti radnika. Novu raspodjelu rada sam detaljno razradio u knjizi Humanizam. Više o tome možete pročitati u mom članku: Budućnost ekonomije.

 

Nema ekonomije koja može biti produktivnija od one u kojoj svako javno radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će biti profitabilnija od kapitalističke pa će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje u povijest i sa njim će otići ogromno otuđenje koje je kapitalizam izgradio. Privatne kompanije će se pridružiti javnim kompanijama a vlasnici će biti zadovoljavajuće kompenzirani. U takvom društvu više neće postojati autoriteti koji bi mogli širiti otuđenje društva od svoje prirode.

 

Razotudjenje nauka

 

Jedino što čovjek jako teško uči jest da poštuje druge ljude. Ta najvažnija društvena potreba naprosto brzo i lako nestaje u svakom društvu bez ozira kakav oblik obrazovanja je uspostavljen. Sistem demokratske anarhije koji sam ja osmislio, daje podjednaku moć svakom čovjeku u društvu. Ta moć se bazira na jednakom pravu svakog čovjeka da ocjenjuje bilo kojeg čovjeka. Svaka pozitivna ocjena će ocjenjenom čovjeku donijeti malu nagradu a negativna ocjena malu kaznu. Pomoću takve mjere ljudi će poštovati jedni druge. Tako će izgraditi dobro i zdravo društvo neovisno od sistema obrazovanja.

 

Ljudi specijaliziraju svoje znanje. U svrhu savladavanja specijaliziranog znanja škole su nužne kao sredstvo obrazovanja ljudi. U budućnosti, škole više neće biti mjesta u kojima autoriteti birokratski određuju program nastave već će se program formirati na temelju interesa učenika. Škole više neće biti ustanove koje garantiraju znanje studenata kao što se to danas nameće već samo mjesta gdje je znanje pristupačno. Sistem koji sam predložio će zahtijevati veliku odgovornost radnika na svojim radnim mjestima, daleko veću nego što je to danas slučaj. U takvom sistemu radnici se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nemaju dovoljno znanja.

 

Sve što čovjek treba naučiti u svom životu je proizvod njegovog interesa. Kad čovjek ima interes on nema poteškoća da stekne znanje koje mu je potrebno ako je ono pristupačno. Studenti će moći pohađati nastavu koju žele kad god im to treba u životu. Više sam o tome pisao u članku: Moj obračun sa naukama.

 

Razotudjenje porodice

 

U životinjskom svijetu roditelji uče mlade osnovama potrebnog znanja. Ljudsko društvo je krenulo u jako pogrešnom smjeru jer su škole preuzele od roditelja pravo učenja osnova potrebnog znanja djece. Smjer je pogrešan prvo zato što je program nastave škola otuđen od potreba djece. A još je više pogrešan zbog toga što je upućivanje djece u život treba biti zadatak roditelja a ne škola. Roditeljska ljubav koja se manifestira i kroz obrazovanje djece je jedan od glavnih uvjeta prosperiteta djeteta pa tako i društva u cjelini.

 

Da bi roditelji mogli učiti djecu osnovama potrebnog znanja potrebno je u prvom redu da roditelji imaju slobodno vrijeme koje mogu posvetiti djeci. Danas roditelji rade po cijele dane i djecu praktično ne vide tokom dana. Iz toga proizlazi veliki broj današnjih problema. Ubrzo nakon prihvaćanja sistema koji sam predložio radno vrijeme će se značajno smanjiti tako da će roditelji imati daleko više vremena da posvete svojoj djeci.

 

Drugi uvjet uspostavljanja ispravnog obrazovanja u društvu jest da roditelji u sebi nose ljubav prema djeci. U današnjem otuđenom društvu ljubav je vrlo rijetka jer otuđeno društvo razvija narcisoidnost, vrlo nerazvijeni a često i izopačeni oblik ljubavi. Nepostojanje ljubavi je rijetko u životinjskom svijetu dok je u ljudskom društvu zbog ogromnog otuđenja u kojem živimo vrlo raširena pojava. Nedostatak ljubavi je vrlo poguban za razvoj čovjeka i ljudskog društva. Zato je društvo u kojem živimo vrlo loše. Novi sistem koji sam predložio će naučiti ljude da vole i to će iz temelja promijeniti društvo u kojem živimo. Više sam o tome pisao u članku Da li volite?

 

Razotuđenje društva

 

Razotuđenje društva će se ostvariti kad svi ljudi ostvare jednaka prava. To će se ostvariti kad svi ljudi dobiju jednako pravo na rad na svakom radnom mjestu, kad svi ljudi dobiju jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu kroz jednako pravo ocjenjivanja, i kad svi ljudi dobiju jednako pravo participiranja pri donošenju odluka od zajedničkog interesa. Sva ova prava su kompletno suprotna pravima koja su autoriteti uspostavili za sebe u svrhu vladanja društvom i zato se ne mogu lako usvojiti. Ali nema drugog dobrog puta. Tek kada se usvoje jednaka prava među ljudima, društvo će se osloboditi otuđenja i tada će ovaj svijet unaprijediti ispred najsmionijih današnjih snova.

 

 

25.07.2010

Radna konkurencija

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Fred Chittenden je napisao:

Radne privilegije se najbolje utvrđuju ugovorom između radnika i poslodavca uz neka osnovna civilizacijska ograničenja u tom procesu. Generalno uzevši, što je sistem više centraliziran to je manje produktivan i rezultira radnom prisilom. I obratno.

 

Aleksandar Šarović wrote:

Slobodno tržište koje poznajemo daje najveću produktivnost ali isto tako daje neka ograničenja kao što su neracionalna proizvodnja, nestabilna produkcija, nepravedna raspodjela pogodnosti i krize. Centralizirani proces proizvodnje prilično uspješno rješava ove probleme. Da, generalno uzevši do sada su više centralizirani procesi davali manje produktivno okruženje. Ali to će se promijeniti u budućnosti. Zahvaljujući razvoju kompjutorske tehnologije centralizirano upravljanje velikim kompanijama postaje jednostavnije i efikasnije nego što je to bilo prije i kao rezultat velike korporacije su profitabilnije nego male kompanije i stalno rastu. Ipak, velike internacionalne kompanije su još uvijek nesposobne riješiti društvene probleme kao što je to nezaposlenost, pravedna raspodjela pogodnosti koje proizlaze iz rada tako da će društvene krize također rasti. U svrhu rješavanja ovog problema ja predlažem daleko više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. U javnim kompanijama treba uvesti stalno otvorenu radnu konkurenciju gdje će svaki posao dobiti radnik koji ponudi najveću produktivnost, nižu cijenu tekućeg rada i veću odgovornost za obavljanje željenog posla. Ovo je veliki izazov za društvo ali ujedno i budućnost proizvodnje. U svrhu smanjivanja tenzija zapošljavanja centralizirano rukovodstvo će morati otvoriti toliko radnih mjesta koliko ima radnika na raspolaganju. Takva ekonomija će konačno riješiti probleme današnjeg privređivanja.

Ovakav oblik privređivanja će biti daleko bolji i profitablniji od proizvodnje privatnih preduzetnika tako da će privatne kompanije gubiti u takmičenju na slobodnom tržištu. Da bi izbjegli gubitke vlasnici privatnih kompanija će se pridružiti javnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Oni će za svoje vlasništvo dobiti “humanističke akcije” proporcionalno njegovoj vrijednosti i to će proporcionalno povećati njihov dohodak. Može se pretpostaviti da će kapitalisti pronaći interes u prodaji svog vlasništva društvu. Ukoliko ne, niko neće pokušavati da im oduzme njihovo vlasništvo.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Da li vi govorite o centraliziranom planiranju ili o individualnom planiranju?

 

Aleksandar Šarović wrote:

Proizvodnju će planirati proizvođači na isti način kao što to kompanije rade danas. U svrhu ostvarenja najboljeg rezulatata oni će pozivati potrošače da naručuju svoju potrošnju. To će formirati demokratsku plansku ekonomiju – najbolju i najsigurniju moguću ekonomiju. Tako će centralizirano planiranje biti u stvari samo suma svih individualnih planiranja.

Naravno, ja vjerujem da je centarlizirano planiranje najbolje moguće planiranje. Ono je racionalnije i sigurnije od planiranja nezavisnih kompanija. Veliki kompanije to znaju i to je razlog zašto se one udružuju. Da bi izbjegli slabu produktivnost koja je na primjer postojala u sovjetskom modelu privređivanja mi trebamo prebaciti tržišno natjecanje na niži nivo, na nivo radnih mjesta. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu će osigurati najveću moguću produktivnost (13 stranica iz moje knjige ovdje će to objasniti).

Kao rezultat, potrošači će imati manju mogućnost da biraju između sličnih oblika roba i usluga zato što će se natjecanje između sličnih roba i usluga smanjivati. To će donijeti više racionalnosti u proces proizvodnje. Kvalitet roba i zadovoljstvo uslugama će se osigurati pomoću ocjenjivanja proizvođača od strane potrošača. Sjećate li se demokratske anarhije (plus minus jedan dolar ili tako nešto)?

To je budućnost svega.

 

Adrian Parker je napisao:

Zašto bi “socialistička kompanija” alocirala resurse imalo efikasnije nego što to može kapitalistička kompanija? Sigurno postoji velika stimulacija u kapitalističkim kompanijama da također dobiju “najboljeg radnika na svakom poslu”, i ja ne vidim zašto bi socijalistički sistem to mogao učiniti mudrije nego kapitalizam. (Ako kapitalistička kompanija ne alocira resurse dobro, ona se ne može takmičiti sa uspješnim kompanijam, tako da je moguće da će postojati kapitalističke kompanije koje će moći postaviti “najboljeg radnika na svakom poslu” isto kao i socijalističke kompanije.)

 

Aleksandar Šarović je napisao:

U stvari ja sam tu kompaniju nazvao humanistička kompanija. Zvuči čudno u početku ali ja sam se već navikao na to.

Kapitalistička kompanija neće moći alocirati resurse tako dobro kao humanistička. Na primjer u kapitalističkoj kompaniji radnik koji ponudi veću produktivnost recimo 5% od postojećeg radnika na željenom radnom mjestu ne može dobiti željeni posao. On se čak ne može ni prijaviti za željeno radno mjesto ako ne postoji oglas da je radno mjesto otvoreno. Vlasnik kompanije ne može prihvatiti takvu ponudu jer nema nikakve garancije da će ponuđena produktivnost biti i ostvarena. Postojeći zakoni onemogućavaju vlasnike kompanija da otpuste postojećeg radnika da bi zaposlili drugog radnika koji je produktivniji čak i kada bi to oni htjeli. Ja ovdje govorim o takmičenju za svako radno mjesto u bilo kojem trenutku.

Humanistička kompanija će lako provesti sve gore navedeno i zato će biti više produktivna. U društvu od milion radnika na primjer svaki od njih će biti u mogućnosti da se takmiči za svako radno mjesto. Logika kaže da će barem jedan od njih ostvariti veću produktivnost od radnika u kapitalističkoj kompaniji gdje takva takmičarska mogućnost ne postoji.

Drugo, svi radnici će biti humanistički akcionari humanističke kompanije, tako da će zasigurno biti mnogo više zainteresirani i odgovorni u radu nego što to mogu biti radnici u kapitalističkoj kompaniji. Kao rezultat, humanistička kompanija će biti znatno produktivnija i zato će se kapitalistička kompanija morati povući. Možemo pretpostaviti da će se kapitalističke kompanije boriti za svoj opstanak pokušavajući formirati jednaku radnu organizaciju kao humanističa kompanija ali one nikada neće moći ponuditi radnicima da sudjeluju u procesu odlučivanja, da sami određuju svoje odgovornosti i dohotke, tako da će kapitalističke kompanije morati otići u povijest.

 

Adrian Parker je napisao:

Zašto niko nije do sada uspostavio humanističku kompaniju ako je ona superiorna postojećim kapitalističkim kompanijama? Da li je potrebna promjena zakona koja bi poslodavcima davala moć da otpuštaju bilo koga ko po njihovom mišljenju nije dovoljno efikasan na svom poslu?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Prvo moram reći da u novom sistemu više neće postojati odnos zapošljavanje-otpuštanje. Bolja radna punuda će dobiti posao u svakom trenutku. Ako radnik ne ostvari ponuđenu produktivnost on će platiti svoju odgovornost pomoću humanističkih akcija koje posjeduje. Kako će to izgledati u praksi? Ako ja na primjer, poželim da dobijem posao koji pripada nekom drugom radniku, ja ću morati ponuditi veću produktivnost ili nižu cijenu tekućeg rada na tom radnom mjestu. Zatim će postojeći radnik koji radi na radnom mjestu koje bih ja želio uzeti imati dva izbora: prvi, morati će prihvatiti moju ponudu što će mu omogućiti da nastavi raditi na svom radnom mjestu; ili drugi izbor, odgovornost prema novim radnim zahtjevima će ga prisiliti da napusti svoje radno mjesto. Ako napusti svoje radno mjesto on će nastaviti da prima dohodak koji će svaki mjesec biti niži u periodu dok ne radi. Međutim, sistem će lako kreirati potreban broj radnih mjesta tako da neće biti teško pronaći novi posao.

Prikazao sam osnove raspodjele rada u 13 stranica svoje knjige. Ideja je vrlo kompeksna i još uvijek zahtijeva dosta istraživanja i balansiranja. Ja sam siguran da će se na kraju raspodjela rada provoditi vrlo jednostavno i glatko. Naravno, prije implementacije sistema radne konkurencije mora biti donešen novi zakon o radu i on mora biti prihvaćen pomoću koncenzusa političkih partija i na narodnom referendumu. Osim toga novi sistem zahtijeva humanističko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (slično je javnom vlasništvu) što nije jako popularna ideja danas. Sistem zahtijeva razvijenu informacijsku tehnologiju što je ostvareno tek nedavno. Neko je morao i izmisliti kako radi humanistička kompanija i tu nije bilo puno ponuda. Da ne spominjem da će u novom sistemu moćni ljudi danas izgubiti svoje privilegije i to oni svakako ne vole. Sve to je razlog zašto humanistička kompanija još nije uspostavljena.

 

Demokratska anarhija

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Spomenuli ste automatsko novčano nagrađivanje pozitivno ocjenjenih ljudi. Ko plaća i ko odlučuje koliko?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Ovo je svakako jedan od najvažnijih djelova sistema koji sam predložio i ja sam vrlo ponosan što sam ga domislio. Prikazati ću demokratsku anarhiju na vrlo jednostavnom primjeru. Hajde da ljudi prihvate moju ideju i odluče da daju svakom čovjeku jednako pravo da jednom mjesečno ocjenjuje druge ljude. Neka pozitivna ocjena dodijeli ukupno jedan dolar (ili tako nešto) ocjenjenom čovjeku. I obrnuto, neka negativna ocjena oduzme ukupno jedan dolar (ili tako nešto) ocjenjenom čovjeku. Ocjenjivanje će biti anonimno a novac će biti dodjeljivan i oduziman automatski sa računa svakog ocjenjenog čovjeka. Takvo pravo će potaknuti svakog čovjeka da bude dobar prema svakom drugom čovjeku i da ne učini ništa što bilo koji drugi čovjek neće voljeti. Ta mjera će zahvatiti svakog čovjeka, njegovog susjeda, šefa, suradnika, prijatelja, i naravno državno rukovodstvo. Takva vlada će se jako truditi da ne razočara svoje građane. Tako jednostavna mjera će donijeti ogromne pogodnosti društvu.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Ocjenjivanje pomoću potrošenog novca meni izgleda mnogo bolje i efikasnije. Nema potrebe za bilo kakvim kompleksnim nadsocijalnim strukturama niti kompjuterima.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Vi mislite da je tržište bolje? Ja mislim da nije ni približno tako dobro kao ocjenjivanje koje sam predložio. Suprotno sistemu koji sam predložio, tržište nema stabilnu produkciju i zato ne može proizvesti stabino društvo. Sistem ocjenjivanja je socijalno pravedan zato što daje jednaka prava ljudima a tržište to ne može dati. Tržište nema nikakvog utjecaja na međuljudske odnose izvan kupovine robe. Na primjer, ako vaš susjed noću proizvodi buku (ovo je također produkcija) tržište vam tu ništa ne može pomoći. Takvi problemi mogu biti beskonačni. Ako vas šef zlostavlja na poslu tržište vam ništa neće pomoći da ga udobrovoljite. Svi ti problemi će biti perfektno riješeni pomoću sistema ocjenjivanja.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Ne potcjenjujte želju da se neko viši spusti dole. Ja ne vjerujem dobrim namjerama pojedinaca, ali kada su milioni ljudi u pitanju, glupost i zloba su izvan kontrole. Vaš sistem nema zaštitu od toga zato jer je neprirodan, nametnut odozgo.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Ja mislim da je sistem koji sam predložio najprirodniji ikad kreiran. Sistem će razotuđiti društvo a to između ostaloga znači da će ljudi poštivati jedni druge. Također, tržište rada će učiniti sva radna mjesta podjednako tražena. To će umaniti mogućnost i potrebu za se neko “viši spusti dole” šta god to vama značilo.

Da svaki hiroviti čovjek će imati pravo da oduzme jedan dolar od bilo koga ali to neće biti značajno. Takvi ljudi će se teško ujediniti tako da neće moći napraviti značajnu štetu društvu. Oni će morati posvetiti znatno više pažnje na svoje ponašanje nego na neprikladno ocjenjivanje. Osoba sa neprikladnim ponašanjem može lako izgubiti 100 dolara ili više mjesečno.

Pretpostavimo da predsjednik države donese odluku koju večina građana izrazito ne voli. On može primiti mjesečno milion negativnih ocjena od ljudi i kao rezultat on bi izgubio milion dolara mjesečno. Velike nagrade i kazne mogu biti reducirane nekakvom funkcijom ali u svakom slučaju ovakvo ocjenjivanje će učiniti predsjednika države stvarno odgovornim narodu. Loš predsjednik bi u takvom sistemu pobjegao sa svoje pozicije tako brzo da se niko više nebi sjećao da je on bio predsjednik. Slično će se dogoditi svakom profesionalnom radniku, na primjer proizvođaču čarapa. Proizvođač čarapa će morati proizvoditi čarape koje njegove mušterije vole. To će biti odgovornost. To će eliminirati privilegije. To će zahvatiti svakoga svugdje i to je ono što će učiniti zdravo društvo.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Ovo je užasna ideja. Ona će osigurati da se niko pristojan neće baviti politikom. Samo oni koji mogu podnijeti gubitak tolikog novca će prihvatiti da se bave politikom (zato što će pronači način da pokriju taj gubitak). Takav sistem će otvoriti vrata poplavi korupcije.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Meni se čini da bi vi voljeli zaustaviti razvoj društva i uspostaviti autoritativnu vlast zauvijek. Neće biti nikakve mogućnosti za postojanje korupcije u sistemu koji sam predložio zato što neće postojati privilegirani ljudi. Menađeri i političari će biti vrlo izloženi ocjenjivanju. Logika kaže da će neprihvatljivi ljudi najvjerojatnije izbjegavati da se bave politikom ili upravljanjem ekonomijom a pristojni ljudi će se jako truditi da ne razočaraju narod. I ako bi ovakav oblik ocjenjivanja bio neprihvatljiv ljudima hajde da zamijenimo ocjenjivanje sa “plus minus jedan dolar” na “plus minus jedan cent”. Sada imamo razuman početak za one koji se plaše ocjenivanja. Više se ne mogu napraviti velike štete pa hajde da vidimo tko je u pravu a ko ne.

 

Glasačka moć

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Ron Peterson je napisao:

Ne vidim kako A. Šarović rješava problem, čini mi se da ispunjava želje kapitalista, svaka osoba treba da ima glas proporcionalno svojem bogatstvu. Ako mjerimo osobni doprinos pomoću broja sati koliko je osoba radila u svom životu, četrdesetgodišnjak će imati dvostruko veću glasačku moć od tridesetgodišnjaka. Ron.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Vjerujem da je jednako pravo glasa ideal kojem trebamo težiti. Ali u ovom trenutku to je potpuno neprihvatljivo moćnim ljudima po svijetu zato što jednako pravo glasa u stvarnoj demokraciji može odlučiti da oduzme moć najmoćnijim ljudima svijeta. Stvar je u tome da moćni ljudi kreiraju pravila u društvu bez obzira kakva takozvana demokracija je uspostavljena. Oni ostvaruju ogromnu korist iz sistema i prije će proizvesti ogromnu destrukciju nego što će dati stvarno jednako pravo glasa ljudima. Sa druge strane može se naći opravdanje u dodjeljivanju većeg prava glasa ljudima koji su više doprinijeli razvoju društva. Takva mjera može biti vrlo stimulativna za produktivnu orjentaciju društva.

U takvim uvjetima kompromis koji sam predložio izgleda kao najbolje rješenje. Taj kompromis treba da bude podjednako prihvatljiv svim ljudima. Mi možemo bazirati glasačku moć na jednakosti kao što je to danas. Na to možemo postaviti dodatnu glasačku moć svakom čovjeku proporcionalno bogatstvu koje posjeduje. Ukupan broj radnih sati koje je čovjek proveo u radu može također biti nekako uključen. Nadalje vrijednost postoji i u stvaranju novog života (rađanje djece), obrazovanju, kao i u bilo kojem doprinosu koji unapređuje život društva (što je malo teže definirati), itd. Utjecaj svakog oblika vrijednosti na snagu glasačke moći će se utvrditi kroz teške pregovore političkih partija. Ali konačno one mogu proizvesti rezultat (koncensus) sa kojim će se lako obračunavati glasačka moć svakog čovjeka. Finalni rezultat može biti jednaka glasačka moć svih ljudi (ukoliko se svi slože da se pravo glasanja dobija samo postojanjem) pa do recimo neograničeno različite glasačke moći između ljudi.

Da li bi različita glasačka moć bila nepravedna? Teško ako to usporedimo sa onim što imamo danas. Danas sedamnajstogodišnjak nema nikakvu glasačku moć a osamnajstogodišnjak ima glasačku moć koja ne odlučuje ništa. Moja ponuda će biti podjednako prihvatljiva svima. Moćni ljudi će odustati od vladanja društvom ali će za uzvrat dobiti pristojnu i prihvatljivu glasačku moć i mnoge druge koristi kao što je veliki dohodak na primjer. Ostali će izgubiti stvarno nepostojeću jednaku glasačku moć ali će dobiti neku stvarnu glasačku moć vjerojatno po prvi put u povijesti čovječanstva. Cijelo društvo će imati koristi u stabilnosti, sigurnosti i produktivnosti sistema. Da li je to moguće ostvariti? Slično se već dogodilo kada su neki evropski kraljevi dobrovoljno odustali od apsolutne moći i dali moć parlamentima.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Najveći problem leži u idealiziranom pogledu: mi možemo kreirati neki mehanizam koji će praviti čuda. Ko će donositi odluke o čemu će se odlučivati? I konačno, ko će donositi konačne odluke? Možete li garantirati da tako neprirodan proces neće biti a) uništen pomoću loših procjena ili (vjerojatno) b) korumpiran iznutra? To je nemoguće ostvariti. Specijalizacija u modernom svijetu zahtijeva profesuionalne donosioce odluka. U vašem sistemu, svaki brzopleti emocionalni čovjek će imati svoj glas također.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

U sistemu koji sam predložio ljudi će birati političke partije isto kao i danas. Političke partije će pripremiti Ustav i neke najznačajnije zakone kao što je zakon o donošenju odluka i zakon o radu. Ovi zakoni će biti uspostavljeni koncenzusom političkih partija a poslije toga oni će morati biti prihvaćeni na referendumu sa recimo 2/3 ukupnog broja glasova i to će biti finalno. Ja ne vidim značajne promjene ovdje.

Demokracija će specijalno biti potrebna u ekonomiji. Svaki član društva će odlučivati o makroekonomskoj politici društva. To će biti ostvareno tako što će svaki glasač raspodijeliti svoje glasačke bodove (količina će biti istovjetna ukupnom bruto dohotku samog glasača) za potrebe individualne potrošnje, zajedničke potrošnje, i za razvoj privrede društva u mogućem intervalu koju određuje parlament. Suma svih tih glasačkih bodova iskazana od svih glasača će odrediti alokaciju ukupne količinu novca za svaku grupu. Alokacija novca za potrebe zajedničke potrošnje može nadalje biti donešena neposredno voljom naroda koliko god bi narod imao interes da ih donosi. Narod može neposrdno na isti način odlučiti i o visini minimalnog dohotka. Ove odluke će biti konačne.

Ja ne mislim da je bilo kakvo obrazovanje potrebno za glasanje o takvim odlukama. Ljudi će jednostavno kroz svoju životnu praksu zaključivati koji fondovi trebaju više novaca a koji manje i to je sve. Ovih nekoliko odluka će određivati kompletnu makroekonmsku politiku društva i tako će na jednostavan i ekstremno efikasan način omogučiti ljudima da sami rukovode cijelim društvom. Ja ne vidim zašto vi mislite da je neposrednu demokraciju nemoguće ostvariti, ili zašto bi ona bila neprirodna, ili kako ona može biti korumpirana? Nasuprot, mislim da će takva demokracija biti najbolji izbor za društvo. Ja bih rekao da neće biti potrebe za više demokracije od ovoga što sam opisao. Sve ostale odluke u društvu će donositi lideri i oni će biti neposredno odgovorni narodu.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Koncenzus implicira mogućnosti dogovora, nasuprot vladavine većine. Političke partije će imati velike tekoće sa bilo čime baziranim na koncenzusu. Kada je zadnji put koncenzus ostvaren o bilo čemu u demokraciji i na javnom nivou među predstavnicima. Nema koncenzusa.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Svaka odluka donesena protiv volje manjine na dugi period stvara štetu društvu. Ta šteta se manifestira u svim mogućim oblicima destruktivnosti u društvu. Hoće li političke partije doseći mudrost poslije katastrofa ili će svijest biti brža ostaje da se vidi. U najgorem slučaju, političke partije će pričekati nekoliko godina ili više i pokušati pronaći koncensus ponovo. Ipak, negdje u svijetu takav koncensus može biti pronađen uskoro i tada će on zasigurno pokazati svijetu šta je najbolji i najvjerojatnije jedini dobar izbor za čovječanstvo .

Političke partije će pripremiti sve glavne odluke koncensusom, što znači da mala partija može blokirati referendum (to svakako predstavlja jedan oblik prihvaćene neravnopravnosti u odlučivanju). Jednom kada neposredna demokracija bude uspostavljena narod jednostavno neće dozvoliti ništa manje od demokracije na isti način kao što danas ne dozvoljava robovlasništvo.

Na kraju mi pada na pamet da će nejednako pravo glasa dati prilično formalnu moć. Ono će više prikazati koliko je pojedinac doprinio izgradnji vrijedosti u društvu. Jedan čovjek sa jednim glasom ili sa hiljadu glasova ne može značajno promijeniti rezultat glasanja tamo gdje milioni ili milijarde glasova odlučuje. Stvarna individualna moć će proizaći iz demokratske anarhije i tu svaki čovjek mora imati podjednaku moć.

 

 

Banski Dvori

DNEVNIK


vesna – Pon, 08/10/2007 – 19:47


Zagreb, 7.10.1991. Banski dvori, Svecana dvorana 14.50 sati

U dvorani su na rucku Predsjednik RH Franjo Tudman, predsjednik savezne vlade SFRJ Ante Markovic i Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesic, savjetnici Predsjednika Tudmana Mario Nobilo i Vesna Škare Ožbolt, procelnik vojnog kabineta Stjepan Adanic i tajnica predsjednika Zdravka Bušic. Razgovara se o teškoj situaciji u Hrvatskoj, o odlukama Predsjedništva SFRJ i o onome što radi Miloševic i vojni vrh JNA.


Rucak je pri kraju. Treba se servirati kava. U tom trenutku Tudman naglo prekida Markovica koji je govorio i predlaže da popiju kavu kod njega u kabinetu. Nobilo i ja se pogledamo. Nikada do sada Tudman to nije napravio – da se nakon rucka vraca u svoj kabinet. Bio je covjek rutine. Svaki dan radni rucak sa suradnicima zapocinjao je tocno u 13.30 i završio bi do 14.50. Tudman bi odlazio u svoju sobu za odmor gdje bi slušao vijesti na radiju u 15 sati. To nikada nije propuštao. Sada odjednom ovakav iskorak. Svi se dižemo i zajedno odlazimo do Tudmanovog kabineta, Nobilo i ja se pozdravljamo s Mesicem i Markovicem i odlazimo do naše tajnice Nade koja nas je nestrpljivo cekala s brojnim porukama. Ušli smo u njenu sobu. Za stolom je sjedila Mirna prevoditeljica koja je na telefonu razgovarala o usvojenju djeteta. Pitala je nekoga s druge strane da li je djecak ili djevojcica. Mario, Nada i ja pretvorili smo se u uho cekajuci odgovor. Odjednom smo umjesto odgovora zaculi snažni zvuk koji je postajao sve glasniji i bliži, kao kad mlazni avion polijece. Eksplozija. Poletjela sam kroz zrak i tresnula u vrata. Soba je bila puna dima. Brzo sam se pridigla, bila sam zbijena u prostor izmedu duplih vrata. Svi smo bili živi. Pojurila sam prema Predsjednikovoj sobi. Tudman mi je viknuo idite prema skloništu.

Tada sam prvi puta u skloništu Banskih dvora. Dvije sobe, telefon, televizor. Unutra je vec bilo puno ljudi. Tudman je vec razgovarao s nekim na telefon. Da ovo je bila raketa, napadnuti smo, cula sam ga kako govori na svom lošem engleskom.


Televizor je zacudo radio. Na TV-u je bio znak opce opasnosti za Zagreb. Odjednom se pojavila napisana vijest, velika skupina aviona digla se s aerodroma na Udbini i leti prema Zagrebu. Odlucili su nas ubiti, pomislila sam. Za to vrijeme Tudman je razgovarao sa Gensherom i Van den Brookom. Rekao im je da smo napadnuti. Bili su to trenuci šutnje i cekanja. Cekali smo novi udar. Jedino je televizor bio glasan. Odjednom vijest – grupa aviona koja je letjela prema Zagrebu vratila se na Udbinu. Jupiii!. Tko nas je spasio? Kasnije sam saznala. Digli su se avioni Sjevernoatlanskog saveza iz Aviana i zaprijetili JNA ako budu nastaviti napadati Zagreb da ce se umiješati. Tudmana, Markovica i Mesica odvode u drugo tajno sklonište, a mi se razilazimo.Meni nešto ne da mira, vracam se gore prema našim kabinetima. Dvorana u kojoj smo rucali bila je razrušena. Nema ni Tudmanove sobe za odmor. Tudmanov kabinet nije jako oštecen, ali sva stakla su porazbijana. Sef je izletio iz sjedišta i blokirao vrata. Odlazim u svoju sobu. Na mom stolu i u mojoj stolici zabijene velike krhotine stakla. Da sam tu sjedila kao obicno i slušala vijesti, sada bi bila mrtva sasjecena. Stakla je bilo svugdje zabijenog u zidove i slike. Nešto je cudno, niti jedno ogledalo u Banskim dvorima nije puklo.


Taj dan kada su raketirani Banski dvori nitko nije bio na svom mjestu. Zahvaljujuci jednoj iznenadnoj odluci o kavi u Banskim dvorima nije bilo mrtvih niti ranjenih. Dok sam tako gledala ruševine pomislila sam: Ovdje su sjedila tri Hrvata koja su tada odredivala sudbinu Jugoslavije – Markovic i Mesic i Tudman. Sva trojica trebala su biti ubijena jednim potezom, jednom precizno poslanom raketom. Mislim da je bila navodena i to iz Banskih dvora. Previše je precizno pogodila. Uh, kada bi pocela nabrajati tko baš taj dan nije bio na poslu dode mi zlo. Dugo, dugo nakon toga u ušima mi je bio zvuk rakete koja je pala na nas.


Tu vecer nakon dogadaja koji nam je promijenio život Predsjednik Tudman je u televizijskom intervjuu izjavio kako osuduje srpski terorizam, ali da Hrvatsku na svome putu do suverenosti i neovisnosti ne mogu sprijeciti ni zlocini niti žrtve. Hrvatska bi nastavila živjeti i bez mene, a sad ce sa mnom živjeti u slobodi.


Odluka o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ donesena je sutradan u podrumskoj dvorani Ine u Šubicevoj, 8. listopada 1991. godine. Na današnji dan 8.10.1991. Hrvatski sabor proglasio je neovisnost!

Sociology of Alienation

2.2      Sociology of Alienation

 

Dictatorship of Autocracy 

 

By their nature, each individual aspires to a higher power to accomplish more significant benefits. An individual becomes aware of their power by comparing themselves with other individuals. This study shows that this act is alienated from human nature and harmful to oneself and society. But people have always compared themselves to other people, and society has no other choice but to accept such a situation until it finds an orientation that will overcome it.

 

The alienated individual can easily use their power to achieve superiority over others. Successful individuals exercise greater rights than other individuals, impose their wills upon society or, in short, exercise power in society. 

 

Power brings great-alienated conveniences, which is why people wage a ruthless struggle to accomplish their authority in all fields. In the history of humankind, the most blood was shed in the power struggle. In this struggle, a stronger, more skillful, more cunning or smarter individual wins and rules over society. The power, established by force, is irrefutably autocratic and represents a dictatorship. Dictators demonstrate their power in a particular territory by forming a state. They ensure the implementation of their decisions by using physical force and by the proclamation of ideologies. They independently establish the state order, laws, regulations, and rules for social relations. They have irrefutable legislative, executive and judiciary power in the state. These are enormous privileges that bring them considerable advantages in society. Dictators secure their rights and benefits by proclaiming ideologies.

Ideologies are a system of ideas and ideals that establish the basis of the organization of society. Dictators use ideologies to manipulate society and thus secure power in society. Ideologies mostly form subjective answers to questions that a “society that doesn’t know” can ask. They often relieve people of the painful tension of living in an unknown nature which frees them from unfavourable anxieties. A “society that doesn’t know” accepts any idea that brings benefits and stability to society.

The history of humankind is the history of imposed subjective knowledge by authorities. This manuscript considers authorities as individuals who have power over people. Subjective knowledge is a source of social alienation and problems in society. Thus, ideologies become the foundation of the alienation of society. Alienated knowledge alienates people from their nature and the possibility of escaping from their inferior position and creates long-term problems for society.

Dictators, of course, fundamentally prevent the establishment of equal human rights so that they can oppress, control and exploit people. Throughout history, resistance to dictators often resulted in the death penalty. People, including scientists, had to accept the subjective knowledge imposed by dictators. Once society takes alienated knowledge, it becomes a significant burden that hinders the development of society.

 

Under the impact of ideologies, followers respect dictators on a lasting basis, with great-alienated respect and awe. Such a society may be highly stable and homogenous. The characteristic of the relationship between the authorities and followers is that of supplements in the impotence, which mutually brings a great alienated power that can accomplish impressive acts, high stability in the society and illusory conveniences. Due to the strong links, the relationship between the authorities and followers may give an impression of love; however, it is not love. Love is the product of the individual’s freedom, knowledge, potency and belief in conveniences. The relationship between authority and followers is precisely the opposite. It is characterized by significant dependence, lack of knowledge and impotence and, therefore, always represents a sort of a sadomasochistic relationship and necessarily develops the same.  

 

On their route toward accomplishing significant benefits, a dictator exploits society. Dictators take from the follower’s freedom of expressing their views, freedom of decision-making and acting. This form of exploitation is markedly inconvenient for the followers, as it penetrates the individual’s essence; into what makes them an individual. Moreover, that form of exploitation allows unrestricted material exploitation of society, depriving people of the benefits of social work products.  

 

Authoritative power is privileged. Privileges provide an artificial confirmation of overcoming the impotence that forms a narcissistic feature of the character. A narcissistic dictator reduces the possibility of reaching the conveniences in the natural relationship between people and tries to accomplish significant benefits in greater exploitation of society. Naturally, greater exploitation cannot result in the satisfaction of the needs since alienated needs are, generally, insatiable. Non-satisfied alienated needs create an inconvenient tension that the individual cannot get rid of naturally. Then, the individual enjoys the perversion of their natural needs. In such circumstances, the authorities find satisfaction in a violent relationship with the followers.  

 

If alienation in society is more significant, the followers find convenience in sacrificing in favour of the dictator, which inevitably develops the disease of the community. In a markedly authoritative society, a productive activity cannot bring benefits. Only illusory benefits can be accomplished; the community lives a biologically inconvenient life.  

 

Autocrats never find the sources of inconvenience in their attitude regarding society. Instead, they transfer them to their subordinates, and even more, it suits them to pass them on to other social groups. False causes of the inconveniences and the impotence of society to accomplish benefits develop a group-narcissistic form of alienation.  

 

Such orientation glorifies one’s social group in relationship with others. As such a presentation is false, it quickly develops intolerance concerning other societies, creating nationalism, chauvinism, racism, fascism, and other inconvenient phenomena. Such phenomena, combined with the sizeable destructive energy of the non-satisfied alienated society, form a programme for aggression and all social conflicts. Non-satisfied society finds illusory liberation from the inconvenient tension and conveniences in the superiority accomplished by destruction. As group narcissism develops subjectivity to the extreme, it overvalues the potency of its group. Thus, it always overlooks the objective powers that surround the group, which finishes catastrophically for one’s social group.  

 

The less social knowledge, the greater the authoritativeness it creates, and alienation is higher; the less satisfied the natural needs in the society, the stronger the need for destruction in society, and thus the destruction of the society and social accomplishments is more significant. Destructiveness in society lasts until the elimination of the protagonists of the destructive needs because it is hard for such a society to comprehend the way of its constructive orientation.  

 

A society with more knowledge seeks greater freedom because it is the only way to accomplish significant benefits. It demands a share in the decision-making about the rules of collective activity. The dictator does not allow such requirements because they represent a loss of their vision of conveniences. Maintaining their power in the alienated consciousness of the dictator equates with the view of survival. Dictators have often claimed that God supported their power over people and people had to accept their opinion. However, according to the Bible, not even God wants power over people because it is fundamentally wrong.

 

When the requirements of autocrats significantly oppose the nature of society, tension develops that forces it to rebel against the power because there are limits “the society that knows” cannot tolerate. Society then directs its energy toward toppling dictators and their ideologies. On the other hand, suppose new forces sufficiently develop in the community, and the dictator gets lulled into its potency. In that case, new forces take over the control and form new rules of social behaviours that bring more significant benefits to society. 

 

 

Democracy 

 

Society at a higher level of knowledge, aware of the problems that the autocratic form of power brings along, forms the changes in social relations peacefully through mutual concessions made by both the authorities and the followers. In such a society, the autocratic power accepts to provide significant freedoms and fundamental rights to the subordinate members of society. In turn, the dictatorial regime gets compensatory concessions in some other forms of conveniences that are proportional to the benefits of the ruling.  

 

For example, monarchies that renounced their absolute power in favour of parliamentary democracy have retained their privileged status, titles, and holdings and often impact the creation of state policies. On the other hand, the monarchs who have not voluntarily renounced their power to parliamentary democracy have lost their privileges, holdings and frequently, even their lives.  

Since Ancient times, society has become aware of the importance of public participation in decision-making processes regarding issues of common interest. This awareness initiated the development of the roots of democracy. An ideal form of democracy should be carried out by a mutual agreement of all community members on the rules for collective action until a consensus is established. Unfortunately, reaching consensuses is often challenging because of the highly variable interests of people. People can hardly agree on something and can never agree on everything. On top of this, every society brings a vast number of decisions that all people cannot decide on, either due to lack of interest, knowledge, or time. In large social communities such as a state, an equal agreement on joint action cannot be achieved due to a large number of entities with a large number of different needs. Therefore, an ideal form of democracy based on mutual agreement of people at the state level is impossible to achieve.

Society has tried to solve such problems through representative democracy. In such a democracy, the people do not participate directly in decision-making processes but choose a party whose programs reflect their interests most. The freely organized individuals in the parties form the agenda of social relations and proclaim them to society. The voters in elections elect the plan that offers them the most significant benefits. The party that gets the largest number of votes in the polls takes power in society. Such election of power is well known today by the name Liberal democracy.  

 

The governments elected through a multiparty system tries to set and carry out the rules for social activity in the manner that suits the society to the most significant extent possible. The government that fails to meet the needs of the people loses people’s support and, consequently, loses power in the next election. The multiparty form of reaching power ensures a peaceful change of authorities without destructive phenomena in society, which is a significant advantage of the system.  

 

Such a democracy has many shortcomings. An elected government usually has no desire to meet the needs of those who did not vote for them, which leaves them dissatisfied. The significant deficiency of the multiparty system lies in the fact that successful parties mainly follow the interests of influential people. In the capitalism of the developed world, big donors finance significant parties and thus influence their decision-making. Politicians come and go and are therefore highly inclined to corruption. They may be corrupted by an attractive work post, career, earning, or friendship. In an immoral society, corruption can take the form of recognition, and in such circumstances, almost nobody can oppose it. In this way, influential rich people cunningly impose their interests also on traditionally leftist worker parties. As a result, practically no significant party would support the claims of the poor people deprived of their rights.    

 

If some politician tries to oppose the interests of the rich, they encounter obstacles everywhere. The rich control all allegedly free mass media in the developed world and advocate their interests. Such mass media will accuse the disobedient politician of not doing their job well, find some sin, and intrigue. A politician who tries to oppose the rich has to give up or end their career. Regardless of the public interest involved in the programmes of influential parties, they will, in the end, pursue the policy in favour of the rich.  

 

Wealthy owners of capital have created, with the help of political parties, a political system where they have control over society. They try to bring all influential factors into a community under their control, making their best effort not to leave anything to chance. The system is glorified through education, work, culture, mass media, social entertainment, sport, etc. When they do not like something, such as the philosophy presented in this book, it does not have access to the media, politics, science, and, consequently, the people.  

 

Since the “society that does not know” is easily convinced, it accepts the suggested alienated determinations of the capitalist system. Then, the person as an individual does not have any other choice but to accept the alienated rules imposed by wealthy people. Such rules determine the opinion and actions of people. Under the influence of enormous subtle propaganda, an individual accepts that what in society is good, funny, beautiful, tasty, etc. They become what society expects them to be and not what they need to be by their nature. Besides, they often do not have other choices because the alienated society rejects members who do not accept the adopted forms of thinking and acting. The individual passes through studious brainwashing practically throughout their lifetime, and, in the end, they do not critique the correctness of the system in which they live. Such an individual elects, as a rule, the parties that support the programmes of the wealthy owners of capital and the circle of the democratic farce thus close.

 

There is no need for more proof that liberal democracy is undemocratic because it represents a covert dictatorship. Thus, in the multi-party system, actual decision-making is alienated from the people, contributing to society’s alienation. An individual does not influence forming of the rules of joint action. An individual remains powerless.   

 

Socialism also established a representative democracy. In socialism, the people elect delegates who represent their needs in the assemblies. They are obliged to represent the interests of their electoral base in the formation of the rules of social behaviour in administrative bodies at all levels.

 

The delegate system of decision-making on joint action of society requires a broad discussion of every problem in every segment of society, where decisions are made and then implemented through delegates to administrative bodies that form the legislative, executive and judicial branches. In that way, a social order should be created that optimally satisfies social needs.

 

There have been attempts in history to create a democratic delegate system. Still, there have always been problems with the difficulty of reconciling the different interests of many entities with the capabilities of society and, of course, the need for authority to exercise power over society. So, such attempts failed, and the authorities regained power in society. Delegates no longer forwarded the needs of the people to the government but vice versa; they sent directives of the government to the people. Thus, socialism has become nothing but a dictatorship that hides behind democracy.

 

***

 

The practice has shown that the representative form of democracy is not just. It is rather a fraud than the demonstration of the power of people, by the people, for the people. People can hardly achieve their rights through democracy anywhere in the world. Does this mean that the people’s will cannot be carried out? That democracy cannot be developed? Scholars of social sciences do not see a solution to the problem of democracy and cannot establish any consensus on how a developed democracy should look. Establishing a developed form of democracy requires discovering a new pathway that will effectively implement people’s will. To reach such a way, one needs to think outside the box.

 

 

Humankind, throughout its history, has undergone a multitude of authoritarian and democratic revolutions. The interaction has improved society in two systems that exist today. The first is capitalism, which dominates the world, and then socialism, a less successful system, which remains in a few countries. Although capitalism is more successful than socialism, it is still far from a decent economic system. On the other hand, although socialism is a less successful system, one can learn some good from it. The following chapters present the advantages and disadvantages of both systems.

Psychology of Alienation

 

2.1           Psychology of Alienation

 

The individual is aware of the limitation of their knowledge and their impotence before nature. The lack of knowledge about nature brings sensorial and emotional inconveniences to the individual. Sensorial inconveniences are a product of a direct, painful relationship with nature. Emotional inconveniences are products of a reflective relationship with nature. The most apparent emotional state is the fear that is the consequence of the individual’s insufficient knowledge and impotence to oppose natural inconveniences. The individual rids themselves of the inconveniences within the limits of their possibilities.

 

If the individual does not accept their impotence where they are objectively unable to surpass it, they then form the need that exceeds their possibilities of realization. Since thoughts are free and may act independently of nature, under the pressure of the inconveniences caused by their impotence and the need to overcome it, the individual forms a subjective idea about nature and the laws of movements within it in the form that suits them. Suppose such subjective determinations overcome the obstacles in the relations with nature, which is possible since there is often no inconvenience in direct contact of the individual and the nature unknown to them. In that case, the individual relieves themselves of the inconvenient tension and accepts such determinations as accurate. 

 

The subjective vision gives the individual an illusion of power in nature, which brings quickly and easily the conveniences that are by their intensity identical to those arising from the real surpassing of the individual’s impotence in nature. The transition between reality and illusion is smooth and suitable, encouraging the individual to find the sources in each moment of life in search of greater conveniences. One may say that “the individual who does not know,” or, more precisely, an impotent individual, during their lifetime in the unknown, superior, or inconvenient nature, forms an indefinite number of determinations of nature; its parts and natural phenomena in the form that suits them. Such nature is no longer unknown because the individual “becomes familiar with it,” it is no longer superior because the individual “wins over it,” it does not belong to somebody else because the individual “annexes it.” By their subjective visions, the individual adopts nature to the determinations that suit them the best. However, such determinations are alienated from their objective essence.

 

Alienated determinations form an alienated conception of the conveniences and inconveniences in the individual’s mind, which creates alienated respect toward the powers in nature, alienated emotional states, alienated needs, and alienated actions. In this way, a subjective consciousness develops alienated knowledge. Therefore, alienated knowledge is false and forms an alienated mode of the individual’s living. The alienated style of living separates the individual mentally from their nature, and thus the process develops.

 

One may say that the individual alienates from their nature when they cannot accept the limitations of their nature. Individuals who cannot accept their weakness where they objectively cannot surpass it create a subjective vision of reality that alienates them from objective reality. 

 

Subjectivity creates alienation. However, a subjective vision also has some objective determinations. Absolute subjectivity would form an utterly alienated consciousness, and the individual as the protagonist of such consciousness would lose the possibility to exist. On the other hand, complete objectivity would build total naturalness, representing an ideal of the individual’s living. The relationship between objectivity and subjectivity represents the relationship between naturalness and its alienation. 

 

Alienated knowledge that illusorily resolves the issue of the individual’s impotence before the unknown nature may find justification if it mainly contains the objective determinations of the laws of nature’s movements. Such knowledge, although not accurate, does not have to come necessarily in direct conflict with natural powers and releases the individual from the inconvenient tension of the relationship with the unknown.

 

Alienated knowledge loses its justification when it diverts the individual from their natural path. The individual can never fully meet the alienated needs because no activity can capture the nature of the origin of such needs. Naturally, the individual cannot surpass the power of nature. 

 

Since alienated needs cannot accomplish satisfaction, they are insatiable as a general rule. Such alienation develops egoistic features of the character and manifests in greed, ambition, infatuation, and fanaticism in the field of the individual’s alienated interest. Alienated needs may objectively be entirely unnecessary to the individual’s nature; however, they create in their alienated consciousness great importance. They then direct the individual to act contrary to their nature.

 

Suppose the individual’s alienated consciousness can find an illusory confirmation for their alienated power. In that case, the individual then develops a higher degree of subjectivism that creates a narcissistic feature of the character. Narcissism significantly represses and underestimates the objective, unknown, unacceptable reality and glorifies the alienated vision of one’s power in nature, which creates a grand illusion of living conveniences. When individuals, by their subjective perception, define their power far more significant than they can objectively have, they come across the contradiction in real life, which brings tensions and inconveniences. Objectively, narcissistic needs are unnecessary to the individual’s nature; however, they become a precondition for ensuring existence in their subjective consciousness. Hence, such an individual invests high energy in the fight for alienated survival.

 

The more the individual is alienated from their nature, the less they can satisfy their needs and thus find relaxation and conveniences. The alienated individual can be recognized by the fact that they are almost permanently under stress; they are more nervous than easy-going; they are more bad-tempered than satisfied, and they are more depressed than happy no matter what their accomplishments are. The individual’s nature cannot endure permanent tension and inconvenience. Therefore, they inadvertently get perverted and find their way out from the anxiety in the perversion of their senses and emotions.

 

The alienated individual rids themselves of the inconvenient tension and finds illusory relaxation and conveniences in the perversion of their nature. While the natural individual finds peace and conveniences in love, in a constructive attitude toward nature, the alienated individual finds illusory conveniences and relaxation in hatred and destructive attitudes toward nature. To such an individual, destruction becomes a need. The destructive tension that then appears may make the individual entirely unable to perceive the objective causes of their inconveniences.

 

Suppose the subjectivity of alienated individuals overestimates the conditions of nature, which bring inconveniences to them. In that case, they then find the causes of impotence in themselves; they then orient destructively towards themselves. Depending on the degree of powerlessness, self-destructiveness acquires features that range from passivity before natural forces, even where the individual has the power to overcome them, to the need for self-destruction. The individual does not aspire to self-destruct because of objective impotence such as poverty or famine, but only if they lose the alienated form of power in nature. The individual accepts self-destructiveness as a need to escape from reality. It can develop from, for example, the need to consume alcohol up to the entirely alienated consciousness or lunacy. Such an individual can only, in that way, find relaxation from the inconvenient tension.

 

Suppose an alienated individual underestimates the power of nature with their subjective vision. In that case, they find a way out from the inconveniences and an illusory relaxation from the tension, in a destructive attitude toward nature. An individual is never as destructive as they are when their narcissistic character, false human greatness, gets hurt. Depending on the degree of impotence and the lack of respect toward nature, destructiveness manifests in the form of aggression that may develop toward the act of destroying nature.

 

Individual who lives in harmony with their nature overcomes impotence within the limits of their capabilities. Such an individual accomplishes natural conveniences. When individuals alienate their nature, they cannot satisfy their needs. Therefore, tensions emerge that push them to destruction. The alienated individual lives a biologically inconvenient life.

 

This whole book is about alienation, but what would that be in one sentence? Alienation is a state where an individual does not recognize values where they are. Instead, they imagine values that don’t exist. Individuals think as they feel, feel as they live, and live as they think. Since the individual manages their thoughts through knowledge, since thoughts determine needs and thus direct the action, the individual bears responsibility for realizing their own sensory and emotional states. One can say that the individual is what they think or, more precisely, that they are what they know.

 

 

 

The Society

 

 

1.1           Society

 

The natural laws of society

 

The individual is a free biological being and a social being by their nature. “The individual who knows” is aware that they will satisfy their natural needs to a greater extent by associating with another individual. “A society that knows” achieves that. Such a society accomplishes a higher power in nature and, accordingly, a greater possibility of satisfying their natural needs. The joining of people represents a community of individuals with specific and collective needs. These needs determine social relationships.

 

Social relationships do not occur accidentally; they depend on social conditions. When the same social conditions permanently create identical results, they may be called the natural laws of society. This study seeks to prove that the natural laws of society will establish a good community. Now, the question arises if some rules can establish a good society, why has it been so absent from the history of humankind? The answer is straightforward: Society has never defined the natural laws of society. This study presents the natural laws of society and argues that they will build an incomparably better community than has ever existed

 

The natural laws of society should determine social behaviour, like how the laws of physics determine powers in nature. Understanding the laws of physics lets people live in harmony with the physical world. Likewise, understanding the natural laws of society will let people live in harmony that is impossible to obstruct. This paper elaborates on this.

 

Considering that society’s natural laws were never defined, this study used the book “Mathematical Principles of Natural Philosophy” written by Isaac Newton[1] in 1687 as a reference model for determining natural social laws. Accepting society’s natural laws is intended to contribute to the progress of humanity in the same way Isaac Newton contributed to the development of physics.

 

1st natural law of society:     Destructive people are dissatisfied and form destructive social relations. Satisfied people are not destructive and create constructive social relations.

 

2nd natural law of society:  Strong people tend to dominate over the weak, forming a repressive society. People of equal power respect and do not try to dominate each other, thus creating harmonious social relations.

 

3rd natural law of society:     Social privileges create unequal power among people, causing social problems, while equal human rights give the same social power to people, preventing social problems. Equal human rights create constructive and harmonious social relations, making people satisfied with their lives.

 

The first and second natural laws of society are self-explanatory. They might have some exceptions due to the perversion existing in the alienated world. But once a community recognizes the natural laws of society, they should remove perversion in society and establish constructive and harmonious social relations without exceptions. 

 

The first and second natural laws contribute to understanding the third natural law of society, which is the most important in this study. The third law is not an obvious solution for creating productive social relations of satisfied people because equal human rights have never existed.

 

A “society that knows” will form equal human rights. The definition of equal human rights should mean that all people have equal opportunities in life. What is allowed to some must be allowed to everybody else, and vice versa; what is forbidden to some must be forbidden to all. This study will try to provide evidence that the establishment of equal human rights is the only condition for creating a good society. Without equal human rights, a good society cannot be formed.

 

The individual is a natural need for another individual and the value. In a “society that knows,” everyone respects all members of society irrespective of the differences in their degree of ability or power. In such a society, everyone is entitled to participate in the decision-making processes about the rules for joint activities. In this way, the sum of all individual needs forms the optimal collective needs of society, which determine the laws of the social
relationship.

 

Equal human rights demand obligations of individuals as well. The rights determine people’s freedoms, while responsibilities diminish them as the people are forced to behave toward nature and society in a way that suits the community as a whole. “The society that knows” establishes the social relationship rules to reduce personal inconveniences and increase the collective conveniences to all. Such rules suit all members of society to the most significant extent possible.

 

Society has the same reactions to the relationship with nature as individuals. “The society that knows” forms natural needs within the limits of their natural power of realization and thus satisfies their needs and accomplishes the conveniences. 

 

One can say that the individual takes the roads of development of society during their lifetime. A child has neither knowledge nor the ability to meet their natural needs. The parents who know how to live following their nature are satisfied and develop a love for the child. They take over ongoing care for meeting the child’s natural needs. Such an attitude brings warmth and joy, which is a prerequisite for the prosperity of both the child and society. Such people who have not been deprived in their youth later become sound protagonists in society.   

 

“The individual who knows” brings benefits to themselves and society. Therefore, “the society that knows” is interested in having each member be familiar with the amount of knowledge they possess. “The society that knows” forms an impartial understanding of the laws of movements in nature and educates the young members on the rights, duties, and responsibilities for their wellbeing in society and nature. The young who see active and satisfied adult members of “the society that knows” form a belief in a convenient future and, therefore, accepts with pleasure the rights, duties and responsibilities of the community. “The society that knows” forms the education that follows the interest of the students and society. In this way, the act of education satisfies the needs and desires of the students and produces benefits for society.

 

The society meets its needs through work. “The society that knows” establishes its needs by mutual agreements, and then by the associated work meets the needs and in such a way accomplishes benefits. In “the society that knows,” each worker has an equal right to work in every work post, and the most productive interested worker gets the job. In this way, society reaches the most significant productivity and the highest values in production, while freedom in choosing jobs enables work to become a value for itself. 

 

“The society that knows” distributes work and labour results among workers to form balanced conveniences. Such an approach builds an equal interest of workers to perform every work. Such a social attitude toward work allows the coverage of all work posts with the workers who perform their jobs following their natural needs and abilities. 

 

Autonomous worker bears responsibility for their work by their work accomplishments. In associated labour, an irresponsible worker may inflict great inconveniences to the working collective because of the relation existing among the work processes. Therefore “the society that knows” forms the efficient principles of accountability for the workers who fail to perform the work obligations and for behaviour not suitable to society. Therefore, each member of such a society behaves responsibly toward nature, community, work, and work results. Being aware of their responsibility, they form the work needs following their nature and possibility of realization. Such an orientation is a precondition for satisfying needs and for the basis of a constructive orientation of society. 

 

In “the society that knows,” the products of collective work are distributed according to the contribution of everyone in the process of production. The work that produces a higher value brings greater conveniences to society and thus deserves a higher reward in the share of collective work products. The distribution of work results among the workers is also performed according to the degree of inconveniences that occur during the work. A more inconvenient work duty requires a higher compensation, and therefore it receives a higher share in the distribution of the conveniences coming from the result of work. In the distribution of produced goods, the contribution of workers’ ancestors should be counted because each result of work contains a vast quantity of past labour. 

 

“The society that knows” forms solidary distribution elements, which guarantee the existence of the entire population, regardless of whether they participate directly in the production. In this way, society develops an orientation that an individual is a value to an individual. Solidarity provides products intended for individual consumption to everyone who needs it. It establishes social stability and helps the development of new forces in society that reproduce such orientation.

 

A society that continually satisfies its needs is a satisfied, mighty, and noble society. A community with generous members necessarily helps each other and develops unity, bringing prosperity. It believes in its force and is confident in being able to reach conveniences. The consequence of such belief results in love appearing among the members of society, social equilibrium and harmony with nature. 

 

In such a society, each member helps the development of every individual, as in this way, they also contribute to their development. Giving is a source of manifestation of the power of being that brings great benefits. “The society that knows” ensures the reproduction of constructive orientation and can plan its development and prosperity. Such a society is a good society.

 


[1] Isaac Newton, Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica [Mahematical Principles of Natural
Philosophy, 1687] (
New York: Daniel Adee, 2006)