Author: Aleksandar

Humanism in five words


Humanism is equal human rights.

Scenariji

Scenariji

 

Moja knjiga “Humanizam” prikazuje razvoj društva od kapitalizma, preko socijalizma do najrazvijenijeg društva komunizma. Knjiga uvodi mnoštvo novih ideja u političkom i ekonomskom planu tako da ona nije lako razumljiva prosječnom čitaocu. Zbog tog razloga sam kreirao tri priče koje, jednostavno kroz dijalog, prikazuju najznačajnije karakteristike sva tri sistema. One zajedno prikazuju svijetlu budućnost čovječanstva.

 

Obzirom da se danas više gledaju filmovi nego što se čitaju knjige, priče sam prikazao u obliku scenarija za film. Sada pokušavam pronaći režisere ili producente za ove filmove. Dok u tome ne uspijem, čitanjem ovih scenarija možete saznati kako će se društvo razvijati u budućnosti.

 

Scenario  “Dobar Kapitalizam“ – Scenario prikazuje najviši stadij humanog kapitalizma kroz priču. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću kraćeg radnog dana. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem plaća što će svima donijeti bolji život. Scenario je završen u decembru 2011.

 

Scenario “Dobar Socijalizam” – Scenario prikazuje najviši stadij humanog socijalizma kroz priču. Socijalizam će pobijediti kapitalizam pomoću više tržišta rada nego što ga kapitalizam može podnijeti. Tako će socijalizam postati produktivniji od kapitalizma pa će poslati kapitalizam u povijest. Scenarij je u izradi ali možete pročitati njegov dio.

 

Scenario “Dobar Komunizam” – Scenario prikazuje humani komunizam kroz priču. Komunizam je finalni stadij socijalizma. Da bi ga ostvarili ljudi trebaju sve svoje dohotke dobrovoljno dodijeliti za porez. To će učiniti svu robu i usluge besplatne za ljude. Scenarij je završen u septembru 2006.

Socijalizam

2.2.2       Socijalizam

 

Karl Marx je bio svjedok ogromne eksploatacije radnika od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. On se borio za pravdu definirajući kapitalizam i njegove proturječnosti[1]. Njegovi principi izgradnje komunizma su vizionarsko djelo genija. Ali i on je griješio. Karl Marx je autoritet u društvenim naukama i bez ukazivanja na njegove pogreške bi bilo teško izgraditi bolje društvo.

 

Karl Marx je ispravno definirao eksploataciju radnika analizom viška vrijednosti rada. Međutim, Marx nije precizirao kakvu plaću radnici objektivno trebaju zaraditi da ne bi bili eksploatirani jer je to nemoguće odrediti bilo kakvom analizom ili proračunom. Samo zadovoljstvo radnika sa plaćama može predstavljati eliminaciju eksploatacije, a to se može postići pomoću pravednog tržišta na kojem su poslovi i radnici podjednako traženi. Međutim, Karl Marx je smatrao da je ekonomska jednakost jedini pravedan sistem, što donosi zaključak da se svi poslovi trebaju jednako vrednovati, ujednačavajući plaće sve dok, prema njemu, radnici ne budu mogli konzumirati robu koliko žele.

 

Marx je smatrao da tržišna ekonomija uzrokuje eksploataciju radnika, pa je predložio eliminaciju tržišta u zamjenu za proizvodnju organiziranu od strane radnika. U Komunističkom manifestu uveo je slogan, “proleteri svijeta ujedinite se” kako bi preuzeli kontrolu nad proizvodnjom i organizirali proizvodnju kroz “diktaturu proletarijata.” Međutim, Karl Marx nije definirao kako bi ova ekonomija trebala funkcionirati. On je vjerovao je da će radnici planirati i organizirati proizvodnju tako da zadovolje svoje potrebe.

 

Proizvodnja koju organiziraju radnici zahtijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Prema Marxu, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bi uklonilo nedostatke kapitalizma. On je u tome bio u pravu, iako metode za postizanje takvog cilja do sada nisu bile uspješne. Karl Marx je prvu fazu proizvodnje u društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju nazvao “nižim stupnjem komunizma”. U nižoj fazi komunizma, Vladimir Iljič Lenjin je uspostavio princip proizvodnje „od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovom radu.“[2] koji je kasnije Josip Vissarionovič Staljin nazvao socijalizmom. Socijalizam je trebao osloboditi radnike od kapitalističke eksploatacije i stvoriti pravedno društvo.

 

S obzirom da kapitalisti nikada ne bi dopustili radnicima da odlučuju o njihovom kapitalu, Karl Marx je u Komunističkom manifestu predložio revolucionarno preuzimanje privatne imovine kao rješenje za izgradnju dobrog društva[3]. Revoluciju i konfiskaciju privatnog vlasništva pravdao je činjenicom da su kapitalisti izgradili svoj kapital na eksploataciji radnika, što je općenito u velikoj mjeri tačno. Ipak, ako neki ljudi ulože godine rada u konstruiranje strojeva koji zamjenjuju mnogo radnika, ne bi li oni trebali zarađivati ​​više od ostalih radnika? Marksisti to nisu smatrali prihvatljivim, zalažući se za ravnopravnost ljudi. Nejednakost plaća bi trebao biti filozofski problem, a dobro rješenje treba pronaći demokratskim putem.

 

Karl Marx nije definirao pojam revolucije, pa su neki marksistički filozofi dovodili u pitanje njegove nasilne namjere čak i u Komunističkom manifestu.[4] Ipak, nikada nisu objasnili kako se socijalistička revolucija može izvesti mirnim putem. Ova knjiga po prvi put definira mirnu socijalističku revoluciju. Marksistički revolucionari su gradili socijalizam samo upotrebom sile. Iako nasilne revolucije mogu zamijeniti određenu društvenu nepravdu, uvijek su bile zamijenjene novim oblikom nepravde. Da bi se osigurao trajni učinak revolucija, revolucionarno vodstvo mora biti autokratsko i tlačiti ljude. Moć ugnjetavanja sprečava jednaka ljudska prava, blokirajući šansu za izgradnju boljeg društva. Stoga bi poziv na revoluciju trebala biti posljednja opcija za postizanje socijalne pravde i to samo kod ekstremnog ugnjetavanja radnika.

 

Prisvajajući sredstva za proizvodnju od kapitalista, socijalizam je praktički negirao postojanje vrijednosti minulog rada, što je otvorilo novi problem. U kapitalizmu vlasnici kapitala podnose odgovornost za proizvodnju svojim kapitalom, koji je akumulirana vrijednost njihovog minulog rada. Kapital je učinio kapitaliste vrlo odgovornim u proizvodnim procesima. Negirajući značaj minulog rada, socijalizam nije imao uspješnu metodu podnošenja odgovornosti radnika u proizvodnim procesima. Nadalje, Marx je znao da uklanjanje tržišne ekonomije uklanja pokazatelje produktivnosti, pa je pozvao radničku savjest da ih zamijeni. Marx je pokušao nametnuti odgovornu proizvodnju pozivajući se na svijest radnika.

 

Karl Marx je vjerovao da će visoko razvijena ljudska svijest potrebna za komunizam biti sposobna osigurati odgovorno društvo, i u tome je bio u pravu. Također je vjerovao da će ljudi izgraditi svijest u vlastitom interesu. Međutim, nikada nije došlo do značajnog poboljšanja svijesti ljudi, niti je društvo naučilo kako to postići. Ništa svjesno ne može proizaći iz potrebe vlasti da kontrolira ljude. Moć autoriteta povećava njihov narcizam, što pojačava ugnjetavanje ljudi stvarajući više nevolja u društvu nego pogodnosti. Autoritarno revolucionarno ugnjetavanje ljudi stvara strah koji ne može razviti svijest ljudi, i teško može izgraditi bolje društvo. Oslobađanje straha od autoriteta obično stvara neodgovorni narcizam ljudi, stvarajući probleme društvu. Kriminalci uvijek nalaze izgovor za zločine koji počine. Pozivanje na svijest nesvjesnih ljudi je iluzorno. Samo sloboda odgovornih ljudi može formirati svijest ljudi, a prema principima ove knjige to mogu osigurati samo jednaka ljudska prava.

 

Marxova pretpostavka da će ekonomija koju kontrolira proletarijat uspješno slijediti ljudske potrebe bila je od samog početka osuđena na propast jer nijedna ekonomija ne može zadovoljiti potrebe pohlepnih ljudi. Pohlepni ljudi su neizbježni proizvod društva bez jednakih ljudskih prava jer je svaka inferiornost gnijezdo za potrebe nastajanja superiornosti. Osim toga, čak i u slučaju idealne demokracije ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega. Radnici nikada nisu imali efikasnu kontrolu proizvodnje kroz svoju “diktaturu.” Najrazvijenija samoupravna proizvodnja je postojala u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje su se odluke o proizvodnji temeljile na odobrenju radnika u radničkim savjetima. U praksi je takvo donošenje odluka oduzimalo mnogo vremena, a ako bi proizvodnja bila neuspješna, radničke odluke su oslobađale menadžere odgovornosti. “To je štetilo uspješnosti proizvodnje i dovelo do ekonomske katastrofe.”[5] Nema bolje proizvodnje od izbora najboljih radnika, uključujući i menadžere, za svako radno mjesto, dozvoljavajući im da slobodno proizvode najbolje što mogu, a istovremeno ih učiniti visoko odgovornim društvu za sve što rade. Ova knjiga prikazuje takvu ekonomiju.

 

Marxova ideja o demokratski planiranoj ekonomiji bila je plemenita i ispravna, ali on nije imao nikakve dokaze temeljene na prethodnom modelu da bi ona mogla funkcionirati, niti ideju o tome kako bi mogla funkcionirati. Nažalost, marksisti takvu ideju još uvijek nemaju. Socijalizam ima veliki problem u definiranju kako uspostaviti socijalnu politiku koja će zadovoljiti potrebe ljudi. Napuštanjem tržišne ekonomije, socijalizam je izgubio efikasne mjere za odabir produktivnih radnika i menadžera koji mogu postići prosperitetnu proizvodnju. Kao rezultat, revolucionarna vlast je morala preuzeti kontrolu nad proizvodnjom kako bi takva ekonomija mogla proizvoditi bilo šta. Socijalističke revolucije su zamijenile iskusne poduzetnike neiskusnim revolucionarima koji nisu mogli osigurati uspješniju organizaciju proizvodnje od kapitalizma.

 

Napuštanjem tržišne ekonomije, socijalistička vlast nije imala drugog izbora nego planirati osnovnu proizvodnju društva. Na primjer, ona je planirala koliko tona pšenice im je potrebno za prehranu ljudi. Bili su relativno uspješni u planiranju potreba države. Bili su prilično sposobni i za razvoj nauka. Ipak, individualne potrebe ljudi jedva su bile razmatrane jer ih socijalistički lideri nisu mogli ni utvrditi. Vlast je također imala poteškoća u upravljanju složenijim proizvodnim procesima iz jednog centra. Kao rezultat, ljudi nisu bili gladni, ali su im materijalne potrebe bile manje zadovoljene nego u kapitalizmu. Zbog toga je socijalistička proizvodnja bila manje zadovoljavajuća od kapitalističke proizvodnje.

 

U pokušaju da stvori pravednu raspodjelu dohodaka, Karl Marx je zamijenio tržišnu vrijednost rada radnom teorijom vrijednosti koju je prihvatio od Adama Smitha i Davida Ricarda i prilagodio svojoj filozofiji. Prema toj teoriji, “cijena robe se može objektivno mjeriti prosječnim brojem radnih sati potrebnih za proizvodnju te robe.” Marxova definicija radne teorije vrijednosti implicira da su vrijednosti rada radnika jednake. Dakle, prema njemu, ukupan broj radnih sati radnika u proizvodnji robe podjednako čini objektivnu cijenu robe. To je bila polazišna točka Marxove filozofije jednakosti među ljudima, koja bi trebala eliminirati radničku eksploataciju.

 

Međutim, takva cijena robe ne može objektivno predstavljati vrijednost rada jer Marxova definicija ne pravi razliku između produktivnog i neproduktivnog rada, odgovornog i neodgovornog rada, teškog i lakog rada. Karl Marx je vjerojatno pretpostavio da će jednakost radnika uključivati ​​njihov optimalni napor u proizvodnji robe, ali to se nije dogodilo.

 

Socijalizam je naporno radio na ostvarenju ekonomske pravde u društvu. On je uklonio nezaposlenost dajući pravo na rad svima. Svatko je dobio posao iako njihov rad nije bio dovoljno potreban zajednici. Socijalisti su uravnotežili plaće bez obzira na radna mjesta, produktivnost, napore i odgovornosti, što je izgradilo skladnije društvo nego što ga kapitalizam mogao uspostaviti. Međutim, uravnoteženi raspon u plaćama socijalizma nije motivirao rad. Humanistička ideologija socijalizma štitila je radna mjesta što je u nekoj mjeri pridonijelo neodgovornosti radnika. Socijalistička vlast nije imala drugog izbora nego povećati birokraciju što je smanjilo inicijativu radnika, uključujući i menadžere. Tako je socijalistička ekonomija sprečavala vlastitu mogućnost razvoja.

 

Slijedeći izazov za centralno planiranu ekonomiju je da proizvodnja nema mnogo veze s potražnjom i ponudom na tržištu. Police trgovina u socijalističkoj istočnoj Europi su bile ponekad, ako ne često, prazne. Međutim, roba je bila dostupna na crnom tržištu, što je dokazivalo potrebu za tržišnom ekonomijom. Rezultat socijalističke ekonomije nije bio dobar.

 

Konačno, socijalizam nije uništio klase kako je Marx želio. Politički lideri su bili građani visoke klase. Plaće im nisu puno trebale jer su bili privilegirani i uglavnom su besplatno dobijali sve što su trebali. Ljudi se nisu borili da zarade više novca nego su se nastojali što više približiti političkoj eliti jer im je to davalo privilegiranu moć u društvu. To je donijelo korupciju sa svim njezinim negativnim pojavama koje su štetile socijalizmu.

 

SSSR i Kina su prihvatili centraliziranu plansku privredu. Kao rezultat, njihova ekonomija imala je nižu produktivnost od kapitalističkih privreda. SSSR se raspao zbog nezadovoljstva ljudi neefikasnom planskom privredom. Kina je učila iz vlastitih pogrešaka, napustila je marksističku plansku proizvodnju 1978. godine i prihvatila reguliranu tržišnu ekonomiju. Od tog trenutka je postala najbrže rastuća ekonomija na svijetu, i prijeti da zauzme mjesto broj jedan. To bi trebalo dokazati nedostatke marksističke ekonomije.

 

Socijalizam je doista nastao kao plemenit pokušaj formiranja humanog društva, ali nije uspio. Karl Marx nije imao dovoljno podataka za izgradnju socijalizma i komunizma, tako da o tome nije napisao gotovo ništa. Njegovi sljedbenici su stvarali socijalizam ugnjetavanjem ljudi što nije moglo ostvariti povoljne rezultate. Nijedna nauka ne može riješiti probleme koji proizlaze iz nedostatka ljudskih prava. Kao rezultat, socijalizam je bio neuspješan.

 

Glavno pitanje marksističke ekonomije je zašto Marx nije inzistirao na kraćem radnom vremenu što bi povećalo plaće radnika i smanjilo ili uklonilo njihovu eksploataciju? Marx je najvjerojatnije odustao od toga jer je bio svjedok kako je teško bilo postići bilo kakav dogovor između poslodavaca i radnika. Međutim, smanjenje ili eliminiranje eksploatacije kroz kraće radno vrijeme je trebalo biti uporno presentirano ljudima koliko god to bilo teško provesti. Danas je borba za kraćim radnim vremenom neusporedivo jednostavnija i racionalnija od iniciranja nasilnih revolucija i potpunog mijenjanja društveno-ekonomskog sustava.

 

Karl Marx je sugerirao da otuđenje u proizvodnim procesima treba eliminirati kroz radničku suradnju i kontrolu proizvodnih procesa, i bio je u pravu u tome. Ipak, do danas nijedna metoda za postizanje takvog cilja nije uspješno ostvarena. Politička ljevica je pokušala konfrontiratii kapitalizam razvijajući zadruge koje prakticiraju suradnju radnika u procesima donošenja odluka. Realizacija ove ideje je problematična jer radnici imaju različite potrebe, pa je postizanje dogovora o proizvodni teško ostvarivo. Uspješne zadruge su radije iznimka nego vrsta proizvodnje koja može zamijeniti kapitalizam. Samo produktivnija ekonomija može zamijeniti kapitalizam, Namjera ove studije je da definira takvu ekonomiju.

 

[1] Karl Marx, Capital: A Critique of Political Economy, 1867 (London: Lawrence & Wishart, 1984)

[2] Vladimir Ilyich Ulyanov, Lenin, The State and Revolution (New Delhi: Bahri Publication, 2017)

[3] Karl Marx, The Communist Manifesto (London: Penguin, 1983)

[4] Adam Schaff, Marxist Theory on Revolution and Violence, Journal of the History of Ideas,(University of Pennsylvania Press, 1973) Vol. 34, No. 2, pp. 263-270.

[5] Peter H. Liotta, Paradigm Lost: Yugoslav Self-Management and the Economics of Disaster (OpenEdition Journals, 2001) VOL. V, N° 1-2, https://doi.org/10.4000/balkanologie.681

 

 

Dušica

Dušica

Stojković  

Recenzija Prof. Dr. Filozofije Andrija B. K. Stojković             

Beograd 15.09.1992 

 

Aleksandar Šarović je uložio veliki napor u ovoj studiji da samostalno izuči ceo kompleks filozofsko-etičkih a pre svega političko-ekonomskih i socijalnih problema društva i da predloži sopstveni sistem društveno-političkog uređenja i razvitka čovečanstva koji bi najzad – na nivou savremenog razvitka proizvodnih snaga postindustrijske revolucije i odgovarajućeg stepena razvitka ljudske svesti i odnosa, ostvario vekovni san čovečanstva u optimalnom zadovoljavanju ljudskih potreba, eliminaciji svih oblika eksploatacije i otuđenja ljudi – obezbedio opšti prosperitet “zdravog društva” i sreću svih njegovih članova i asocijacija. Iz te namere autora sledi opšti naslov ovog rada: HUMANIZAM, uz konkretizaciju sadržaja toga pojma datu u podnaslovu. 

 

Odmah treba reći da je u ovoj studiji autor dao dokaza o svojim plemenitim namerama, visokoj inteligenciji i znatnoj erudiciji. Razumljivo je što se autor u tako složenoj interdisciplinarnoj oblasti nije svuda sadržinski, strukturalno i terminološki mogao snaći; ali nema smisla ni potrebe u tome pogledu davati mu primedbe i sugestije. Tekst je po praktičnoj nameni, smislu i opštim rezultatima filozofsko-etički (sa notama naučne i socijalne utopije), a u celini političko- ekonomski i socijalno-sociološki.

 

Izlaganja su strukturirana u tri dela : Analiza prirodnog stanja; Proces otuđenja; i Proces razotuđenja. Prirodno stanje čoveka i društva autor ne shvata ni na liniji Hobsa ni na liniji Rusoa. Čoveka i društvo shvata kao bića prirodnih potreba koja teže njihovom optimalnom zadovoljavanju svojim znanjem i radom obrađujući prirodu. U čovekovom odnosu prema prirodi autor nalazi i determinante ljudske uvek konkretne i relativne slobode. Težeći “većim pogodnostima” koje donosi rad, čovek mora savlađivati “moć prirode” upoznavanjem njene strukture i zakonitosti; pogodnosti su “prividne” i prave (stvarne); “ono što stvara pogodnosti ima svoju vrijednost”, a “vrijednost je upravo proporcionalna sa potrebnošću” (tako nešto učio je i Boža Knežević). Rad ima “svoju upotrebnu vrijednost” u meri u kojoj “neposredno donosi pogodnosti”. Poput F. Bekona, O. Konta i dr., autor smatra da “znanje čovjeku daje moć koja je u svom obliku neograničena u odnosu na prirodu” i srazmerno stepenu znanja čovek “može formirati veće potrebe jer ih može i zadovoljiti. Zadovoljenjem potreba čovek se “približava slobodi u najširem smislu”. Gornje premise autor primenjuje na društvo: iako nezavisna “slobodna biološka jedinka” – čovek je “istovremeno društveno biće”, a “društvo ima istovjetne reakcije u odnosu sa prirodom kao i čovjek”. 

 

“U prirodnom društvu interes čovjeka proizilazi iz njegovih potreba a iste su neotuđive od potreba društva”. Susret individue i društva može se po autoru ostvariti uspešno za obe strane: “Društvo koje zna” osigurava reprodukciju konstruktivne orijentacije i u stanju je da planira vlastiti razvoj i prosperitet. “Takvo društvo je zdravo društvo.”

 

Autor g. Šarović posle toga prelazi na “Proces otuđenja” a zatim razotuđenja kao puta ka zdravom društvu (kako je razotuđeno društvo nazvao Erih From). Naš autor g. Šarović razvija svoj koncept: “subjektivnost stvara otuđenje” a on nastoji da koncipira “apsolutnu objektivnost” koja bi “formirala apsolutnu prirodnost što predstavlja ideal čovekovog življenja”. Taj proces se reguliše kroz politiku i ekonomiju, tako da se “proces razotuđenja” ostvaruje putem demokratije i komunalnog sistema.

 

Autorovo shvatanje komune je široko i sveobuhvatno: ona obuhvata i najmanje ćelije društvene reprodukcije, one od npr. hiljadu članova pa sve do celog čovečanstva. Koncipirajući svoj model komunalne organizacije čovečanstva, autor uključuje i rešenje svih proizvodnih, ekonomsko ­finansijskih i drugih problema, posebno problema cene rada, cene robe, novca, akumulacije, raspodele dohodka, nekretnina i zajedničke potrošnje, da stigne do krune svog sistema koji asocira na Marksa – do “udruživanja komuna” i mogućeg ostvarenja “besplatne privrede i potrošnje” tj. komunističkog rada na dobro društva kao prirodne potrebe.

 

Na osnovama sopstvenog viđenja rezultata i mogućnosti “nauke o nauci” i totalne kompjuterizacije proizvodnog i celokupnog društvenog procesa – autor je dao svoja rešenja odnosa privatne i akcionarsko-društvene svojine i preduzetništva, formiranje nove organizacije rada prema konkretnim i perspektivnim potrebama društva, merenja kvantiteta i kvaliteta produktivnosti rada i odgovarajuće nagrade za ostvarene rezultate; instrumente stalne bonifikacije proizvodnog procesa, odgovornosti, ocenjivanja doprinosa svakog pojedinca od svakog pojedinca; uključio plemenitu radnu konkurenciju i humani razmeštaj radnika prema njihovim sposobnostima, znanju i rezultatima. Jednom rečju – autor je nastojao da nađe efikasne instrumente slobodne konkurencije uz neophodne humane korektive koji će omogućavati ukupan razvitak ljudske svesti i civilizacije.

 

Autor je uveren da je našao ključ za rešenje pitanja ostvarenja “zdravog društva”. U sistemu koji on koncipira i čije ostvarivanje predlaže, uveren je on, “čovjek će nalaziti nove interese u vanjskom svijetu i u vlastitom duhovnom razvoju. Tada će čovek imati veliku količinu slobodnog vremena da se posveti sebi, društvu, prirodi, radu, umjetnosti, nauci, kulturi, filozofiji, sportu, zabavi, odmoru. Formirati će se nova etika “koja će možda isključiti potrebu međusobnog ocjenjivanja ljudi” (što je predpostavio još H. Spenser); što čovek bude više upoznao sebe, “to više može graditi harmoniju sa okolinom, to se više može približiti drugom čovjeku, to će više naći lakoću življenja, mir, vedrinu, radost, ljubav, mudrost to će više ostvariti dug i kvalitetan život”.

 

Kada čitalac završi sa napornim ali vrednim čitanjem ove studije, šta bi mogao preporučiti autoru? Možda bi najcelishodnije bilo, da autor svoje rezultate izloži na diskusiji u Hegelovom društvu i u Socijološkom društvu Srbije te koristi za dalji rad rezultate stručne kritike. Što se tiče praktičnog ostvarivanja svoje koncepcije, to se pitanje mora ostaviti društvenoj praksi.

Očekivanja sistema  

3.3          Očekivanja novog sistema

 

Komunizam treba smatrati najboljim društvenim sistemom

 

Karl Marx je kreirao termin komunizam. On predstavlja politički i ekonomski sistem u kojem društvo posjeduje sredstva za proizvodnju i proizvodi za dobrobit ljudi. Marx je definirao komunizam kao “Od svakoga prema njegovim sposobnostima, i svakome prema njegovim potrebama.”[1] Prema Vladimiru Iljiču Lenjinu, komunizam je završna faza socijalizma. Komunizam bi trebao svim ljudima besplatno pružati svu robu i usluge, što socijalizam nije mogao. Ovo je jedina razlika. Karl Marx i njegovi najistaknutiji učenici: Vladimir Iljič Lenjin, Josip Vissarionovič Staljin, Mao Zedong, Josip Broz Tito, Fidel Castro, a sada i Kim Jong-un, nisu uspjeli izgraditi komunizam čak ni u teoriji. Iako se njihov rad bazirao na plemenitoj ideologiji, oni nisu mogli pronaći uspješnu metodu za poboljšanje društva, a konačni rezultat njihovog rada je razočaranje.

 

Osnovni uvjet za izgradnju socijalizma i komunizma moraju biti jednaka prava ljudi. Karl Marx je mislio isto, ali ih nije uspio definirati. Vladimir Iljič Lenjin je u početku namjeravao graditi socijalizam i komunizam na jednakim ljudskim pravima, ali nije uspio u tome zato jer se svi ljudi teško mogu složiti oko bilo čega. Demokratska anarhija je rješenje, ali potrebna tehnologija nije bila dostupna u Marxovo i Lenjinovo vrijeme. Lenjinov pokušaj uspostavljanja jednakih ljudskih prava je doživio takve teškoće da je  odustao od njih i preuzeo kontrolu nad ljudima. Ostale socijalističke vođe su slijedile njegov primjer. To je glavni razlog zašto je sve krenulo pogrešnim putem u socijalizmu i komunizmu.

 

***

 

Treba se nadati da je ova studija uvjerljivo predstavila treći prirodni zakon društva: Uspostavljanje jednakih ljudskih prava stvara konstruktivne i skladne društvene odnose, čineći ljude zadovoljne sa svojim životima. Ako je to tako, ljudi će bili voljni graditi socijalizam. Da bi došli do komunizma, ljudi će morati svojom slobodnom voljom izdvojiti sve svoje prihode za poreze. Tada će sva roba i usluge biti besplatno dostupne svim ljudima. Tehnički gledano, ako neki ljudi odbiju izdvojiti svoje kompletne plaće za poreze, svi ljudi će i dalje primati neke male dohotke, a dio roba i usluga će se naplaćivati. To bi i dalje bio socijalizam a ne komunizam.

 

Većina ljudi vjeruje da komunizam nije moguće ostvariti zbog slabosti ljudske prirode. Ovo nije tačno. Novac je stvarna potreba u slabo opskrbljenom društvu. Bogata elita je povećala vrijednost novca puno više nego što to objektivno zaslužuje jer imajući novac, koji ljudi nemaju, ostvaruju moć nad ljudima.

 

Socijalizam će to značajno promijeniti. On će povećati proizvodnju i plaće radnika, čime će obilna potrošnja biti dostupna svima. Socijalizam će ostvariti pravdu u procesu proizvodnje i raspodjele. Svaka radna pozicija će teoretski biti dostupna svima u bilo koje vrijeme. Tržište rada će učiniti sve poslove podjednako poželjnima, pridonoseći stvaranju sklada u društvu. Ljudi će imati jednaka prava da zastupaju svoje interese svugdje. Provodeći jednaka ljudska prava, ljudi će postati istinski jednaki. Tada bi ljudi trebali realizirati drugi prirodni zakon društva: Jednaka moć među ljudima gradi skladne društvene odnose. Predloženi društveno-ekonomski sistem bi trebao kreirati harmonično društvo.

 

Povijest čovječanstva je povijest nametnutog znanja od strane autoriteta koje je ljude udaljilo od njihove prirode. Ljudi ne bi trebali nekritički prihvaćati utjecaje drugih ljudi. Oni se ne bi trebali ni uspoređivati ​​sa drugim ljudima jer ih i to može otuđiti od njihove vlastite prirode, umjesto da im dopusti da je prihvate. Otuđenje je ljude odvelo na krivi put na kojem ne mogu zadovoljiti svoje potrebe. Nezadovoljene potrebe stvaraju razočarenje, antagonizam i destruktivne odnose.

 

Jednaka ljudska prava će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati im slobodu da slijede svoje interese. Takva iskustva će naučiti ljude da kritički razmatraju utjecaje drugih. To će demistificirati otuđene vrijednosti koje su autoriteti nametali kroz povijest čovječanstva. To će pomoći ljudima da se približe svojoj prirodi. Kao rezultat, ljudi će formirati objektivne potrebe koje mogu zadovoljiti, stvarajući radostan život i životno zadovoljstvo.

 

Odgovornost koju socijalistički sistem zahtijeva od ljudi će naučiti ljude da formiraju svoje potrebe prema vlastitoj sposobnosti da ih zadovolje. To bi trebalo realizirati prvi prirodni zakon društva: Ljudi koji trajno zadovoljavaju svoje potrebe stvaraju konstruktivne društvene odnose. Takvi ljudi nisu destruktivni. Jednom kad ljudi prihvate prirodne zakone društva, oni će doprinijeti izgradnji prirodnog, skladnog i vrlo prosperitetnog društva.

 

***

 

Socijalizam ima mogućnost reguliranja svih oblika vrijednosti upotrebom bodova minulog rada koji će prezentirati dohotke radnika i njihovu moć odlučivanja u ekonomiji. Između ostalog bodovi minulog rada mogu regulirati optimalnu populaciju planete zemlje. Nizak natalitet se može povećati dodjelom stimulativne količine bodova minulog rada za rađanje djeteta i obratno, visok natalitet se može umanjiti oduzimanjem dovoljne količine bodova minulog rada bračnim parovima koji žele više djece nego što društvo smatra prihvatljivim. Sistem će također razviti isti oblik odgovornosti stanovništva svijeta za zaštitu čovjekove okoline što će doprinijeti da planeta Zemlja bude čista i zdrava. Pomoću bodova minulog rada će biti moguće uspostaviti odgovoran odnos čovječanstva prema vlastitoj budućnosti.

 
Socijalizam neće trebati veliku količinu današnjih radnih mjesta. Redukcija radnih mjesta će početi u administraciji, narodnoj obrani, policiji, marketingu, trgovini, osiguranju, itd. Administracija će biti puno manje potrebna jer će knjigovodstvo biti automatizirano. Narodna odbrana neće biti potrebna jer više neće postojati opasnost za bilo koji narod. Policija više neće biti potrebna jer više neće postojati opasnost za bilo kog pojedinca. Marketing više neće biti potreban jer više neće postojati konkurencija između kompanija. Trgovina će biti manje potrebna jer će se potrošnja naručivati direktno od proizvođača. Osiguranje više neće biti potrebno jer će sistem direktno ostvariti osiguranje svim stanovnicima.

 

Teško je sada precizno reći koja sve radna mjesta neće biti potrebna u budućnosti ali se može pretpostaviti da će to biti sva radna mjesta izvan neposrene proizvodnje i servisa za zadovoljenje prirodnih potreba društva. Ovdje se radi možda negdje oko 50% radnih mjesta. Ako se uzme u obzir da sistem osigurava punu radnu zaposlenost, tada će takva redukcija automatski smanjiti potrebno radno vrijeme radnika na 4 sata po danu za održavanje jednake produktivnosti kakvu imamo danas.

 

Rad u svom trajanju neposredno donosi pogodnosti i nepogodnosti.  Čovjek teži radu koji donosi veće pogodnosti i nastoji da izbjegne nepogodan rad. Skraćivanjem radnog vremena će se smanjivati nepogodnosti koje rad donosi. U predloženom sistemu svaki radnik će imati veliku mogućnost izbora rada koji mu u svom trajanju donosi veće pogodnosti ukoliko ponudi najveću produktivnost. Može se pretpostaviti da će svaki radnik na polju vlastitog djelatnog interesa uložiti veći trud, što će uvećati njegove radne sposobnosti pa će ostvariti pravo na rad od vlastita interesa.  

 

Radnici koji ne mogu ostvariti zadovoljavajuću produktivnost na pogodnim oblicima rada se mogu osloboditi radne obaveze ali će ostvariti manji dohodak od zaposlenih radnika. Svaki radnik koji svojim radnim vijekom i nasleđem sakupi dovoljnu količinu bodova minulog rada, također se može osloboditi svakog oblika rada a da pri tom na temelju rezultata minulog rada pridobije zadovoljavajući udio u raspodjeli dohodaka.

Rad će biti vrijednost za one radnike koji uživaju u radu, pa će za postizanje veće konkurentske moći za željeni posao sniziti cijenu tekućeg rada. Pojedini radnici zaposleni na radnim mjestima koja im donose veliku pogodnost će sa vremenom prihvaćati dohodak podjednak kao da ne rade ili još niži. To znači da će takvim radnicima rad predstavljati veću vrijednost od nerada, i veću vrijednost od konzumacije proizvedenih robe i usluga. Oni će pravo na rad od vlastita interesa ostvariti na račun manjeg udjela u raspodjeli dohodaka. Već danas bi se našlo dosta ljudi koji bi potpuno besplatno radili na današnjim atraktivnim radnim mjestima kao što je mjesto predsjedninika države ili u ulozi glavnog filmskog glumca. Novi sistem će demistificirati radna mjesta. Kada sva radna mjesta postanu podjednako pristupačna radnicima, radna praksa će im oduzeti otuđenu mističnu vrijednost.  Sistem će također učiniti sva radna mjesta podjednako atraktivnim što će ujednačiti interes za svim poslovima.  


Poslovi koji će biti u većoj mjeri nepogodni, biti će uočeni većom cijenom tekućeg rada. Može se pretpostaviti da će to biti manuelni, fizički i nekreativni oblici rada kao što je proizvodnja na traci, u rudarstvu, građevinarstvu ili zemljoradnji. Takvi oblici rada će se postepeno pomagati ili potpuno zamjenjivati automatizacijom proizvodnje.

 

Tehnološki napredak u proizvodnji je već danas uveliko oslobodio čovjeka izrazito nepogodnih oblika rada i taj proces će se svakako razvijati. Nadalje, rukovodstvo privrede može nepogodnije oblike rada raspoređivati na više radnih mjesta u kraćem radnom vremenu, što će doprinijeti uravnoteženoj raspodjeli radnih opterečenja. Razvojem tehnologije i novom raspodjelom rada uz upotrebu radne konkurencije, rad će početi donositi veće pogodnosti radnicima. To može značiti da će radnici početi ostvarivati veće pogodnosti u radu nego izvan rada. U socijalizmu rad će postajati neposredna vrijednost.
 
Neposredna vrijednost rada zastupa bivstvene pogodnosti proizašle iz samog rada. Bivstvene pogodnosti imaju duge i intenzivne periode do stanja zasićenja. Socijalizam može doprinijeti spoznaji da trajni i uravnoteženi oblik pogodnosti proizilazi iz bivstvovanja. Bivstvovanje podrazumjeva sve aktivnosti pri formiranju i zadovoljenju potreba. Ono prvenstveno zahvaća slobodno odlučivanje i kreativno djelovanje u proizvodnji ali isto tako u politici, nauci, kulturi, sportu i svim ostalim oblicima aktivnosti. Predloženi sistem dozvoljava veliku mogućnost bivstvovanja na svim poljima pa stoga daje mogućnost svakom čovjeku da osigurava velike pogodnosti življenja. 


Posredna vrijednost rada zastupa pogodnosti proizašle iz konzumacije radom proizvedene robe. Socijalistički sistem proizvodnje će donijeti obilje proizvodene robe. Socijalistička raspodjela sredstava potrošnje će omogućiti svakom čovjeku konzumaciju tih proizvoda. Kada obilje sredstava potrošnje bude dostupno svakom čovjeku, on će se oslobađati otuđene predodžbe o stvaranju moći posjedovanjem robe. Ukoliko ponuda robe preraste potrebe potrošnje, roba će gubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost. Tako će socijalizam promovirati demistifikaciju proizvedene robe što će doprinositi zadovoljenju prirodnih potreba ljudi. Karakteristika prirodne upotrebe robe jest lako i brzo zasićenje poslije koje čovjek daljnom konzumacijom robe više ne može doživjeti pogodnosti.

 

Treba reći da će usvajanjem radne konkurencije produktivnost privrede biti znatno veća nego što je danas. Razvojem proizvodnje u razvijenom svijetu moguće je da uslijed općeg zasićenja stagnira ili padne interes društva za robnom potrošnjom, odnosno da se smanji potrošački mentalitet. Osim toga treba uzeti u obzir proces razotuđenja društva koji će dopunski smanjiti potrebe za konzumacijom proizvoda rada pronalaženjem bivstvenih vrijednosti u društvu pa današnja velika produkcija neće biti ni potrebna. 


Stagnacija razvoja produktivnosti privrede u kapitalizmu donosi ekonomsku krizu. Socijalizam će takvu krizu prevladati reorganizacijom rada i još većim skraćivanjem nužnog radnog vremena. Budućnost vjerojatno neće zahtijevati više od dva do tri sata rada po radniku dnevno za ostvarenje dovoljne produktivnosti koja će zadovoljiti potrebe društva. Skraćivanjem radnog vremena još se više smanjuje nepogodan oblik rada, dok sa druge strane radna sloboda može radnicima osigurati velike radne pogodnosti. Tako će još više porasti neposredna vrijednost rada.

 
Skraćivanje potrebnog radnog vremena nipošto ne znači da će sistem spriječiti bilo koga da radi koliko hoće. Ovdje je prikazana prosječna količina rada koja će osigurati dovoljno visok standard života svim ljudima. Radnici će vjerojatno raditi samo dva dana tjedno i imati će pet dana dug vikend. 

Dali je to moguće? Ne samo da je moguće nego je takvo radno vrijeme nužnost budućeg privređivanja. Danas kompanije provode više radnog vremena u nalaženju prozvoda koje će tržište trebati nego u njihovu proizvodnju. Osim toga oni također često ulažu više rada u marketing u svrhu nalaženja kupaca nego u samu proizvodnju. Proizvođači često proizvode robu koja nema nikakvu utilitarnu vrijednost sa nadom da će uz propagandu i nisku cijenu ipak plasirati svoje proizvode. U kapitalističkoj ekonomiji oni nemaju drugog izbora, jer moraju nešto proizvesti da bi zaradili novac za život. Koje je to besmisleno rasipanje rada i prirodnih bogatstava! Kako je to besmislen život! 

 

Budućnost će zahtijevati, a novi sistem će osigurati, veliku racionalizaciju potrošnje prirodnih bogatstava. Ogromna racionalizacija je moguća kroz nove izume, bolju organizaciju rada i sa promjenama ljudskih potreba kroz proces razotuđenja.

 

U tehnološki razvijenoj proizvodnji može se očekivati da će većina radnika doživljavati sve veće pogodnosti u radu te će zbog povećanja radne konkurentnosti smanjivati svoju cijenu tekućeg rada pa tako i visinu dohodka. Kada ukupni radni interes postane veći od proizvodnih potreba, tada će stanovništvo svojim glasanjem povećavati minimalni dohodak radnika kako bi se smanjio dohodovni interes zapošljavanja. Veće konkurensko smanjivanje cijene tekućeg rada više neće moći snižavati dohodak pa će veću radnu konkurentnost, uz produktivnost, formirati koeficijenat odgovornosti radnika.  

 

Povećanje minimalnog dohotka će proporcionalno smanjivati veće dohodke jer je količina ukupnog novca namjenjena dohodcima stanovnika ograničena. Smanjivanje razlika između dohodaka radnika neće imati nikakav utjecaj na privatni posjed količine bodova minulog rada. Individualna količina bodova minulog rada ostaje neprikosnoveno u vlasništvu svakog stanovnika kao prikaz individualne produktivne moći. Također sa izdvajanjem veće količine novca iz dohodaka za potrebe poreza smanjivati će se neto dohodak ali broj bodova minulog rada radnika ostaje nepromijenjen.   


Veći koeficijenat odgovornosti će i dalje u većoj mjeri povećati količinu bodova minulog rada radnika u slučaju porasta vlastite ili zajedničke produktivnosti. U slučaju pada vlastite ili zajedničke produktivnosti radnici koji izraze veći koeficijent odgovornosti će biti u većoj mjeri sankcionirani smanjivanjem količine bodova minulog rada. Već je prikazano da će takav sistem upućivati svakog čovjeka da formira prirodne potrebe u granicama vlastitih mogućnosti realizacije što će osigurati realizaciju predviđene produktivnosti. To je ujedno i osnova konstruktivne orjentacije društva. 


Tržišna privreda koju socijalizam preuzima od kapitalizma i unapređuje neće moći u dovoljno uspješnoj mjeri predvidjeti društvene potrebe. Privreda koja na tržištu ne nailazi na potražnju ostvaruje gubitke. U socijalizmu će se zaoštravati pitanje odgovornosti proizvođača jer će se gubitci privrede sankcionirati bodovima minulog rada radnika. Iz tog razloga privreda će postepeno morati tražiti sigurniji oblik privređivanja i naći će ga u proizvodnji za poznatog potrošača. Za posebne i skupe oblike potrošnje već se i danas formira proizvodnja po narudžbi potrošača.  

 

Socijalizam predviđa zajedničku društvenu potrošnju kao potrošnju po naruđbi potrošača. U svrhu ostvarenja još stabilnijeg privređivanja, udružena privreda može postepeno zahtjevati od stanovništva da planira i naručuje svoje posebne materijalne potrebe. Proizvodnjom po narudžbi potrošača postepeno bi se stvarala demokratska planska privreda koja više ne bi mogla pogrešno investirati pa tako ni ostvariti gubitke. Takva privreda bi donijela stabilnost i prosperitet društvu.
 
Sredstva namjenjena razvoju će se utvrditi na nivou komune, države i na svijetskom nivou slijedeći načela neposredne demokracije. Tako će sve komune svijeta imati mogućnost da utječu na formiranje fondova namjenjenih razvoju privrede i svojom će konkurenskom sposobnošću privređivanja ostvariti pravo na njihovo korištenje.  


U ekonomsko razvijenim krajevima svijeta doći će prije ili kasnije do pada potrošačkih potreba zbog općeg zasićenja što će smanjiti potražnju za novčanim sredstvima namjenjenim razvoju privrede. Pad interesa razvijenih zemalja za razvoj privrede će olakšati pristup nerazvijenim zemljama do zajedničkih novčanih sredstava namjenjenim razvoju privrede. Sa vremenom će se i nerazvijene zemlje razviti do stanja potrošačkog zasićenja. Zasićeno svjetsko tržište proizvodima rada će smanjivati potrebu razvoja privrede pa tako i potražnju novca namjenjenu razvoju privrede. Tada će stanovništvo svijeta izglasavati manje izdvajanje novca u tu svrhu. Može se očekivati da će na višem stupnju razvoja privrede cijelog čovječanstva, sredstva namjenjena razvoju tržišne privrede, kao obliku krupne potrošnje, težiti nuli.  

 

Međutim, društvo će uvijek imati potrebu da razvija svoju proizvodnju i za to je potreban rad pa tako i novčana sredstva. Potrebna novčana sredstva za razvoj privrede nadalje se mogu izdvajati planski iz fonda novčanih sredstava zajedničke potrošnje. U razvijenom društvu razvoj privrede više neće ovisiti o tržištu nego o planu proizvodnje.  


Kada sredstva namjenjena razvoju tržišne privrede budu težila nuli tada će društvo usmjeravati sva novčana sredstva za potrebe potrošnje. Može se pretpostaviti da će stanovništvo zasićeno individualnom potrošnjom i svjesno racionalnosti zajedničke potrošnje, veći dio novčanih sredstava koje su koristile za razvoj privrede usmjeriti u zajedničku potrošnju.  

 

Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će omogućiti veću, kvalitetniju, bolju zajedničku potrošnju. Namjenu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju određuje neposredno stanovništvo prelijevanjem novca u fondove od vlastitog interesa. Pojedini fondovi koji budu dobili veću količinu novca će u većoj mjeri razvijati posebne oblike zajedničke potrošnje.

 

Moguće je očekivati da će u jednom trenutku razvoja društva, zbog općeg zasićenja, ostajati neiskorišćena određena suma novca u pojedinim oblicima zajedničke potrošnje po obavljenoj namjenskoj potrošnji. Takav novac se može koristiti za plačanje određenih roba individualne potrošnje koja će se besplatno davati stanovništvu na području komune.  

Kako danas u svijetu već postoji besplatno ili subvencionirano zdravstvo i obrazovanje, tako je moguće uvesti i besplatnu potrošnju roba i novih usluga. U prvom redu besplatna roba treba da obuhvati robu i usluge koje su neophodne svakom stanovniku kao što je hrana ili transport a zatim i ostali oblici potrošnje kojima je tržište zasićeno i koji uvijek mogu zadovoljiti potražnju.

 

Proizvođači besplatne robe će automatski postati neprofitne organizacije. Do tada će sistem već potpuno izjednačiti rad i sve vrijednosti koje iz njega proizlaze u profitnim poduzećima i neprofitnim organizacijama. Uvođenje besplatne robe također ne znači determiniranu distribuciju sredstava potrošnje u kojoj bi svaki stanovnik dobio određenu količinu roba jer to predstavlja najprimitivniji oblik raspodjele i nasilje nad potrebama stanovnika. Ona podrazumjeva slobodnu raspodjelu roba u kojoj ih svaki stanovnik slobodno prema vlastitim potrebama koristi.  


Može se pretpostaviti da će se uvođenje besplatne robe početi provoditi na području najrazvijenijih komuna iz viška fonda zajedničke potrošnje komune. Članovi porodice ne naplaćuju jedni drugima robu i usluge. Radi se o tome da cijelo društvo postane jedna porodica i to je intencija ove knjige.
 
Zajednička potrošnja i radna konkurencija će omogućiti ekspanziju izgradnje svih objekata potrebnih društvu i omogućiti njihovo održavanje. Socijalizam može osigurati svakom stanovniku korištenje bilo kojeg stambenog prostora ukoliko je spremen da isplati konkurentsku najamninu. Može se pretpostaviti da će sa vremenom i pojedinci sa nižim dohodcima moći iznajmiti vrijedne stambene prostore ukoliko se odreknu nekog drugog oblika potrošnje. Takva mogućnost će doprinijeti demistifikaciji vrijednosti nekretnina, odnosno omogućiti će svakom čovjeku da vlastitom praksom utvrdi granice prirodnih potreba korištenja nekretnina. Korištenje velikih nekretnina zahtjeva više vremena i veći trud posvećen održavanju što neće predstavljati vrijednost u odnosu na veliku mogućnost nalaženja bivstvenih moći u bogatom društvenom odnošenju koje socijalizam nudi. Osim toga kako se bude smanjila razlika između visine dohodaka, tako će se smanjivati i razlika između mogućnosti davanja najamnina. Ujednačenost visina najamnine za nekretnine zahtjevati će izgradnju i adaptaciju nekretnina ujednačenih optimalnih vrijednosti tako da se uspostavi ujednačena potražnja.  


U socijalizmu se može pojaviti višak stambenog prostora. Višak stambenog prostora nema prometnu vrijednost zato jer ga niko ne treba. Kako bi svi stambeni prostori bili ujednačene visoke kvalitete izvedbe, može se očekivati da će stambeni prostori gubiti svoju prometnu vrijednost. Može se očekivati da će u razvijenom svijetu najamnina za korištenje nekretnina težiti nuli. U izrazito razvijenom društvu gdje će postojati višak stambenog prostora, raspodjela nekretnina se može vršiti međusobnim dogovorom stanara. Odgovoran odnos korisnika prema nekretninama će se osigurati pomoću bodova minulog rada. 


Kada društvo prevlada potrebu prezentacije otuđenog oblika moći posjedovanjem imanja, može se očekivati da će izdvajati sve veću količinu novca za zajedničku robnu potrošnju a smanjivati količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji. U društvu će se razvijati svijest da je zajednička potrošnja racionalnija u pogledu iskorištenosti robe kao i u potrošnji prirodnih bogastava. 


Treba ponoviti, smanjivanje dohodka stanovnika ne dovodi u pitanje količinu bodova minulog rada u vlasništvu građana. Količina bodova minulog rada svih radnika komune jednaka je visini bruto dohodka komune. Bruto dohodak komune čine sredstva za individualnu i zajedničku potrošnju. Smanjivanjem individualnog dohodka rasti će društveni dohodak. Ukupni bruto dohodak će ostati nepromijenjen pa će količina bodova minulog rada, koja daje prikaz čovjekove moći u društvu ostati nepromjenjena.  


Veća izdvajanja sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji bi omogućila uvođenje nove besplatne robe do te mjere da sve zajedničke potrebe društva postanu zadovoljene. Tada sredstva namjenjena zajedničkoj potrošnji mogu početi pokrivati troškove posebnih materijalnih potreba stanovnika.  

 

Socijalizam će razvijati svijest da čovjeku veća potrošnja od prirodne ne bi bila potrebna pa tako ne bi predstavljala vrijednost. Međutim, sistem treba da bude dovoljno jak da zadovolji i stanovnike koji bi imali otuđene materijalne potrebe, bez obzira što posjedovanje u društvu ne bi bilo vrijednost. Možda će sistem razviti takvu društvenu svijest da prikaže posjedovanje kao negativnu osobinu čovjekova karaktera, pa će takva orijentacija biti sramotna i sankcionirana lošim ocjenama ostalog stanovništva. Naravno, ukoliko sistem ne uspije zadovoljiti otuđene potrebe pojedinaca tada će morati zaustaviti distribuciju besplatne robe. 

Veliki doprinos socijalizma leži u elastičnoj mogućnosti prelaza iz rigidnog kapitalističkog oblika proizvodnje i raspodjele, kada se svaki rad i roba neposredno naplaćuje pa do potpuno slobodnog oblika proizvodnje u kojoj se raspodjela rada i roba vrši prema potrebama stanovnika. Sistem podnosi sve oscilacije društvenih potreba uključujući povratak na naplaćivanje svih roba i usluga bez kriza, neposredno slijedeći društvene potrebe. 


Kada bi društvo formiralo prirodne materijalne potrebe tada bi ih u razvijenim zemljama već današnja privreda mogla zadovoljiti. U takvom društvu raspodjela materijalnih dobara više ne bi mogla biti osnova sukobljavanja u društvu jer bi svako ostvario u raspodjeli udio prema vlastitim potrebama. Tada bi čovjek izgubio potrebu posjedovanja robe u korist bistvenih vrijednosti proizašlih iz rada i bogatog odnosa sa društvom i prirodom.

 

Kada zajednička robna potrošnja bude zadovoljavala individualne potrebe stanovnika, tada bi dohodak kao kupovna moć stanovnika gubio značaj. Naravno rad će i dalje biti potreban da održi ili poveća društveni standard. Rad će opstati zato što će sam za sebe postati vrijednost. Organizacija rada će uvijek biti strogo determinirana i stoga će ga obavljati rukovodstvo. Radne obaveze će uvijek preuzimati radnici putem radne konkurencije u funkciji produktivnosti i odgovornosti bodovima minulog rada. To će prisiljavati najproduktivnije proizvođače da zajednički dogovaraju strategiju usmjerenja zajedničkog proizvodnog procesa. Radna konkurencija se može razvijati do takve točke da udruženi proizvođači preuzimaju odgovornost za opće zadovoljenje svih društvenih potreba. 


Kada dohodak počne gubiti značaj, odgovornost radnika će se podnositi samo bodovima minulog rada radnika. Odgovornost će se utvrđivati međusobnim ocjenjivanjem radnika i ocjenom potrošača. Sistem omogućava razgranat sistem ocjenjivanja kvalitete proizvodenih robe i usluga. Svaka pozitivna ocjena koju radnik, radnici poduzeća ili stanovnici komune dobiju od bilo kojeg stanovnika, udruženja potrošača, ili arbitražnih sudova će u maloj mjeri povećati ukupnu količinu bodova minulog rada ocijenjenih ljudi, čime će se povećati njihov produktivni izraz moći. I obratno nepovoljna ocjena bi opterećivala radnika, radnike poduzeća i stanovnike komune prema stupnju odgovornosti koju utvrđuje neposredno stanovništvo, udruženja potrošača, arbitražni ili ocjenjivački sudovi. Sankcije će se vršiti oduzimanjem bodova minulog rada u funkciji dobijenih ocjena i koeficijenta odgovornosti radnika.
 
Takav način vrednovanja pogodnosti i nepogodnosti može formirati prirodne norme odnošenja u društvu koji će u velikoj mjeri zamijeniti otuđene normativne oblike regulacije društvenih odnosa utvrđene zakonima i propisima. Međusobno ocjenjivanje među ljudima će formirati nova nepisana pravila društvenog odnošenja koja će donositi pojedincima i društvu veće pogodnosti i prosperitet.

 

Kada potražnja za radom kao oblikom ispoljavanja bivstvene moći postane veća od ponude rada i kada ponuda materijalne potrošnje postane veća od potražnje, tada bi individualni dohodak izgubio smisao, Kako se dohodak stanovništva bude ukidao, tako će bodovi minulog rada će i dalje ostali kao oblik čovjekove garancije za ispunjenje obaveza, kao faktor radne konkurencije i mjere čovjekove bivstvene moći.

 

Radna konkurencija bi sa vremenom mogla dati mogućnost za opću radnu slobodu radnika. Odnosno, radnici će na određenom stupnju razvoja proizvodnje, moći birati radna mjesta i radno vreme prema svojim željama i mogućnostima u dogovoru sa drugim radnicima. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje kompjuterskom tehnologijom koja bi zamjenjivala prisilan i nepogodan rad i formirala pogodan rad baziran na individualnom, kreativnom i konstruktivnom pristupu kao i u relaksirajućem radu.  

 

Ukoliko se uspostavi koordinacija djelovanja bez prisile i tako zadovolje potrebe, dohodak bi potpuno izgubio značaj a upotrebna vrijednost rada kao izraz bivstvene potrebe radnika bi ostala. Kada rad prestane uvjetovati materijalnu naknadu već svoje postojanje bazira na zadovoljstvu slobodnog ispoljavanja bivstvenih potreba, tada postaje slobodan rad i neposredna vrijednost za sebe.

Novčana sredstva tada više ne bi imala funkciju uspostavljanja platnog prometa ali bi i dalje služila kao sredstvo neposrednog izjašnjavanja društva o individualnim i zajedničkim potrebama. Tada novac više ne bi bio simbol otuđenja koji razdvaja zajednicu ljudi već koordinator homogenog djelovanja u društvu. Tada odnos čovjeka prema čovjeku više ne bi bio odnos roba već bivstveni odnos koji odgovara čovjekovim prirodnim potrebama.

 

Prihvaćanjem prirodnih zakona društva, ljudi bi trebali shvatiti da je sam rad velika vrijednost; pojedinac pojedincu je primarna vrijednost, dok će roba izgubiti svoju otuđenu vrijednost. Vrijednosti rada i obilje proizvodene robe će smanjit važnost novca. Jednog dana dobijanje dobrih ocjena od drugih ljudi može postati važnije od zarađivanja novca. Imati željene poslove također bi trebao postati važnije od zarade novca. Danas su pojedini poslovi ljudima privlačniji od novca, ali to je iznimka. Razvijeno tržište rada će učiniti sve poslove podjednako privlačnim, a proces razotuđenja bi mogao učiniti poslove poželjnijim od zarađivanja novca.

 

Ljudi bi također trebali shvatili da je kolektivna potrošnja najracionalnija potrošnja. Kao rezultat, ljudi će jednog dana najvjerojatnije svojom slobodnom voljom alocirati svoje dohotke izravno za poreze, čineći svu robu i usluge besplatno dostupne svim ljudima uz uspostavljanje efikasne, stabilne i racionalne demokratske planske privrede.U takvom sistemu bi dohodak svih ljudi kao oblik individualne kupovne moći, neposrednim iskazom stanovništva bio jednak nuli. Tada bi sistem ostvario besplatnu proizvodnju i potrošnju robe. To je komunizam, najvjerojatnije najbolji mogući društveni sistem. To je ono što je Karl Marx želio, ali nije mogao definirati – društvo koje cvjeta. U takvom sistemu čovjek će nalaziti nove interese u vanjskom svijetu i u vlastitom duhovnom razvoju.  U komunizmu će ljudi imati slobodu raditi ono što vole i prepustiti se poslu, nauci, filozofiji, kulturi, umjetnosti, sportu, zabavi i opuštanju kroz zabavu.

 

U takvom sistemu bi sva novčana sredstva bila namjenjena zajedničkoj potrošnji. Zajednička potrošnja će se neposrednim izjašnjavanjem stanovnika utvrđivati na nivou komune, države i svijeta. Kako je dosad navedeno, može se pretpostaviti da će na određenom stupnju razvoja društva svaki potrošač moći sam sebi planirati i naručivati sredstva posebne potrošnje. Međutim, nije realno očekivati da će svaki stanovnik imati potrebu da određuje sve oblike potrošnje koji su mu potrebni jer takva lista može biti preopširna u detaljima. Svaki stanovnik može pomoću količine novca namjenjene pojedinim oblicima zajedničke potrošnje i vlastitog iskustva opskrbom, vršiti utjecaj na parcijalnu i globalnu opskrbu proizvodima rada.  


Pomoću fondova zajedničke robne potrošnje se usmjerava sva potrošnja u društvu. Masa novčanih sredstava bi i dalje mogla odgovarati ukupnoj vrijednosti robe, a svi proizvodi mogu zadržavati dogovorom utvrđenu cijenu. Ukupna količina novca i cijena robe će služiti kao instrumenti demokratskog usmjeravanja proizvodnje. Okvire raspodjele novca će određivati potrošačka praksa a korekcije će vršiti neposredno stanovništvo prelijevanjem novca u fondove zajedničke potrošnje koji su im potrebniji. Bogatiji fondovi će rukovodstvu komuna ukazivati na smjer potrošačkog interesa stanovništva pa će na tom polju usmjeriti veći rad čime će zadovoljavati društvene potrebe. Nadalje, svaki stanovnik može sudjelovati i u parcijalnom obliku raspodjele bilo kojeg fonda do nivoa u kojem nalazi svoj interes. Takav novac će biti nužan dok društvo ne otkrije savršeniji način koordinacije zajedničkog djelovanja.

 

Socijalizam omogućava stalnu koordinaciju slobodnog sistema proizvodnje i raspodjele. Sistem ima beskonačnu količinu varijanti koje mogu utjecati na društveni život i svijest čovjeka tako da svaki pojedinac u društvu ostvari široki prosperitet. Još treba naglasiti da nije svrha predloženog sistema formiranje besplatne proizvodnje i potrošnje već nalaženje prirodnog odnosa u društvu koji takav sistem omogućava. Sistem će prevladati antagonizam između ljudi nastao kao rezultat otuđenih vrijednosti, potreba i djelovanja. Najveća vrijednost predloženog društveno ekonomskog sistema leži u mogućnosti formiranja prirodnih i harmoničkih društvenih odnosa koji će formirati prirodne potrebe i vrijednosti.  

Formirati će se nova etika sa kojom čovjek možda više neće imati potrebu da ocjenjuje drugog čovjeka niti da bude ocjenjen od drugog čovjeka. Kada čovjek prestane stvarati potrebe upoređujući se sa drugim čovjekom tada će se približiti vlastitoj prirodi, tada će formirati odnose sa prirodom i društvom koji odgovaraju njegovoj prirodi. Bodovi minulog rada mogu biti zadnji otuđeni oblik ispoljavanja čovjekove moći koji će prevladati nalaženjem vrijednosti u sebi i u svojoj okolini.

Kad ljudi prepoznaju prirodne zakone društva, oni neće morati ići nikamo da traže ono što im treba jer će sve što im treba biti u njihovoj neposrednoj okolini ili još bliže – u njima samima. Najvažnije ostvarenje pojedinaca su oni sami. Što više ljudi upoznaju sebe, to više mogu postići slobodu, mir, radost, mudrost, ljubav. U komunizmu će ljudi imati najbolje šanse da ostvare dug i kvalitetan život.

 

Zaključak knjige

 

Povijest uči da autoritarni društveni sistemi proizvode društvene probleme, dok društveni sistemi u kojima ljudi imaju više prava stvaraju bolja društva. To bi trebalo biti dovoljno da se zaključi da će potpuna provedba jednakih ljudskih prava stvoriti najbolji mogući društveni sistem. Ipak, autoriteti sprečavaju znanje o jednakim ljudskim pravima kako bi zadržali svoje privilegije u društvu. Društveni se život uvijek temeljio na stvaranju individualne moći nad ljudima umjesto na jednakim ljudskim pravima. Kao rezultat, ljudi ne mogu postići društveni prosperitet.

 

Jednaka ljudska prava mogu riješiti društvene probleme i omogućiti najbolji mogući život ljudi. Učitelji neće morati učiti ljude kako da kreiraju dobro društvo; jednaka ljudska prava će to učiniti spontano i ljudi će takvo društvo voljeti. Ova knjiga pokušava uvjeriti ljude da oni ne mogu kreirati značajniji društveni napredak od provedbe jednakih ljudskih prava. Ništa više nije potrebno za izgradnju svijetle budućnosti čovječanstva, i ništa manje je ne može ostvariti. Jednaka ljudska prava su najveći izum svih vremena. Otvaranje javne rasprave o jednakim ljudskim pravima je ključno za izgradnju svijetle budućnosti čovječanstva.

 

[1] Karl Marx, Critique of the Gotha Programme, 1875 (Moscow: Progress Publishers, 1970)