Author: Aleksandar

Humanizam opsežno

Humanizam opsežno

Kapitalizam

U kapitalizmu sredstva za proizvodnju se nalaze u privatnom vlasništvu. Kapitalistički oblik proizvodnje je kreirao do danas uvjerljivo najefikasniju alokaciju privrednih resursa baziranu na takmičenju privatnih poduzetnika. Tako je ostvario najveću produktivnost privrede u povijesti čovječanstva što je uspostavilo nezabilježeno visoki rast ekonomskog standarda ljudi. Ali takmičenje privatnih poduzetnika ima i velike mane. Bolji proizvođač pobjedjeđuje i potiskuje gubitnike sa tržišta. Pobjednik odnosi sve a gubitnicima ne ostaje ništa. Zato je kapitalizam surov. Njegov proizvod je strah, pohlepa i borba za opstanak na tržištu. Ta borba je objektivno vrlo neracionalna jer je današnja produkcija dovoljno velika da može lako zadovoljiti prirodne potrebe ljudi.

 

Ekonomske krize su sastavni dio kapitalizma. Krize nastaju kao posljedice nedovoljne ravnoteže između ponude i potražnje. Kapitalizam nema rješenje koje može spriječiti krize zato jer je kompletna proizvodnja bazirana na takmičenju slobodnih proizvođača na nepredvidivom tržištu. Osim toga kapitalizam ne može opstati ako ne osigura stalni ekonomski rast. Zato je kapitalizam stalno prisiljen pronalaziti nove oblike potrošnje na kojima će kompanije ostvarivati profite kao uvijet svog opstanka. Razvojem tehnologije ciklusi ekspanzije proizvodnje i recesije se ubrzavaju pa su nestabilnost privređivanja i krize kapitalizma sve češće događaju. Ja mislim da će učestalost kriza uskoro prisiliti ljude da traže bolje rješenje od kapitalizma. Na kraju bih rekao da kapitalizam bjesomučno eksploatira prirodne resurse ove naše kugle zemaljske. Ograničeni resursi planete Zemlje su finalno ograničenje ekonomskog rasta i nepremostiva prepreka za opstanak kapitalizma.

 

Kapitalizam je vrlo zahtjevan u oduzimanju slobode ljudi. U današnjem društvu praktično samo je kapital slobodan. Ljudi imaju razvijenu potrošačku slobodu na kojoj kapitalizam bazira svoj opstanak. Zato je u razvijenom svijetu nastala prekomjerna potrošnja koja je uglavnom sama sebi svrha. Ljudi u zapadnom svijetu kupuju beskorisnu jeftinu robu koja vrlo brzo postaje smeće koje i tada donosi trošak jer se mora deponirati na otpad. Ipak građani razvijenog svijeta potrošnju smatraju kao najveću vrijednost. To je otuđenje koje kapitalizam svjesno nameće ljudima koristeći enormnu propagandu. Danas mnoge kompanije više rada posvećuju nalaženju potrošača nego u samoj proizvodnji. Ovo je velika iracionalnost kapitalizma koja ukazuje da se kapitalizam više ne može razvijati i da počinje predstavljati kočnicu razvoja civilizacije. U razvijenom svijetu potrošnja je dosegla granicu kada objektivno više ne može potrošačima ostvarivati bolji život. Isto kao što sit čovjek ne može uživati u hrani. Ali zbog ogromnog otuđenja potrošači toga nisu svjesni.

 

Demokratska regulacija može unaprijediti kapitalizam ali ne dovoljno

Kapitalisti sistematski eksploatiraju radnike oduzimanjem dijela dohotka koji bi trebao pripasti radnicima. Ne postoji objektivna metoda utvrđivanja stupnja eksploatacije ali se može uzeti da je razlika između cijene rada koja bi se slobodno formirala na tržištu rada gdje svaki radnik može birati posao koji želi i one na koju radnici pristaju zato jer moraju zaraditi novac za život jest eksploatacija. Nezaposleni radnici prisilno pristaju na svaki posao samo da mogu prehraniti svoje porodice. Zato kapitalizam svjesno održava nivo nezaposlenosti radnika oko 5%. Postoje razni načini reguliranja takve stope nezaposlenosti od uvoza radne snage pa do podizanja kamatnih stopa. Visoke kamate poskupljuju proizvodnju, smanjuju potražnu roba a onda naravno i rada. Kapitalizam koji se zaklinje u slobodno tržište svjesno reducira tržište rada kako bi mogao više eksploatirati radnike.

 

Eksploataciju je moguće značajno umanjiti pa čak i ukloniti državnom regulativom. Kada bi se skratilo radno vrijeme radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti mogao bi se izjednačiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Ova mjera bi mogla dovesti do pune zaposlenosti radnika iako u kapitalizmu ne postoji garancija da se to mora ostvariti. Tada bi radnici mogli zahtjevati nadnice koje smatraju odgovarajućim za poslove koje obavljaju i tada oni više ne bi bili ekspoloatirani. Ta mjera bi uspostavila pravednije odnose u proizvodnji, stabilnije prihode radnika i tako naravno stabilniju proizvodnju. Društvo u cjelini bi sa time puno dobilo. Pa kako to da takvu jednostavnu mjeru niko nikada nije predložio? To je zato što povećanje dohodaka radnika smanjuje profite kapitalistima i zato se kapitalizam tome suprotstavlja.

 

Slijedeće veliko poboljšanje kapitalizma se može bazirati na poreznoj politici. Države formiraju državne budžete. Državno rukovodstvo planira državnu potrošnju i tako kreira najstabilniji oblik proizvodnje baziran na narudžbi potrošača. Vlade bi trebale trošiti porezni novac tako da zadovolje interes ljudi ali oni to ne čine. Kontrola nad prikupljenim poreznim novcem daje najveću moć u državi i vlade imaju tendenciju da troše taj novac po svojoj volji. Ali ni vlade često nemaju najveću kontrolu nad tim novcem. U zapadnom svijetu, bogataši su razvili mehanizam koji im daje kontrolu nad državom uključujući i nad poreznim novcem. Taj mehanizam počinje sa prijateljskim savjetima i lobiranjem u vladama i parlamenatima a završava u korupciji i ucjenama. Oni su u tome jako uspješni a to znači da zajednička potrošnja slijedi interese privilegiranih ljudi a ne naroda. To nije pošteno. Mi svi plaćamo poreze a samo pojedinci imaju moć koja kontrolira poreze. To se mora promijeniti.

 

Budućnost demokracije se više neće bazirati na izabranim privilegiranim predstavnicima u parlamentima i liderima. Razvoj kompjutorske tehnologije omogućava narodu da neposredno participira u donošenju svih važnih odluka od zajedničkog interesa. Stanovništvo će neposredno formirati politiku društva, a na prvom mjestu ekonomsku politiku. Narod će naročito biti zainteresiran da odlučuje o makroekonomskoj politici društva. Svaki će čovjek neposredno odlučivati koliko novca iz svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Suma svih takvih odluka svih ljudi će formirati ukupni porez u društvu. Nemojte me pogrešno shvatiti. To ne znači da će svako plaćati porez koliko želi nego će participirati u formiranju državnog budžeta a zatim će se porez izdvajati iz dohodaka radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka.

 

Nadalje svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio poreznog novca koji plača treba izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Teoretski, narod može odlučivati o zajedničkoj potrošnji unutar potrošačkih grupa koliko god bude imao interest. Sve te grupe zajedničke potrošnje će imati daleko veći ukupni efekat ako budu demokratski usmjeravani. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za takse i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Ta potrošnja će sigurno na najefikasniji način slijeditii potrebe ljudi. Ona više neće biti otuđena od društva. Ljudi će tako postati aktivni članovi društva pa će daleko više prihvaćati svoje zajednice. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više nikome neće dozvoliti da im takvu moć oduzme.

***

Tehnički gledano postoji prostor za demokratsko unaprijeđenje kapitalizma koji može donijeti poboljšanje društva ali kapitalizam se ipak približio svojim ograničenjima. Kapitalizam nije dovoljno dobar sistem. Kapitalizam je nemoralan. Kapitalizam je baziran na privilegijama autoriteta i na nemoći običnih ljudi. Privilegije su nepravedne i stvaraju otuđenje. Dokle god postoji nepravda i otuđenje u društvu ono ne može biti dobro. Kapitalizam više nije dovoljno racionalan sistem jer zahtijeva previše nepotrebnog rada i previše iskorištava prirodna bogatstva.

 

Kapitalizam ne može uspostaviti stabilnu proizvodnju i zato ne može uspostaviti stabilno društvo. Zato kapitalizam nema perspektive. Zato je kapitalizam dovoljno loš sistem da bi trebao biti zamjenjen. Ali u današnjem društvu nije poznata ideja koja bi mogla zamijeniti kapitalizam. Ne postoji nikava alternativa kapitalizmu. Dobri lideri koji pokušavaju obuzdati kapitalizam pomoću reformi, ne mogu ostvariti značajan uspjeh zato što se kapitalizam ne može toliko unaprijediti da bi mogao formirati dobro i zdravo društvo. Poslije dobrog ali neuspjesnog lidera, razočarani narod često bira jakog desno orjentiranog lidera koji čini situaciju gorom.

 

Kapitalizam se muči u proizvodnjom zasićenom društvima dok u neimaštini dobro prosperira. Zato kapitalizam često traži pomoć u ratovima u kojim uništava sve pa praktično pokreće svoj razvoj iz početka. Kapitalizam se uvijek može izvući iz kriza ali ne treba razmišljati o tome kako da kapitalizam preživi nego o kreiranju daleko boljeg sistema za sve ljude nego što je to kapitalizam. Taj sistem mora oduzeti moć autoritetima i dati je ljudima. Ja sam predložio takav sistem ali on se toliko razlikuje od svih postojećih modela da ga ljudi ne mogu lako prihvatiti iako bi svi živjeli daleko bolje.

 

Novi društveni sistem: Humanizam

Sve političke i ekonomske mjere koje sam do sada spomenuo se mogu primijeniti u kapitalizmu. Novi ekonomski sitem koji sam predložio prihvaća postojeći model tržišne ekonomije. Privatne kompanije će nastaviti da posluju na isti način kao i danas. Velike promjene će zahvatiti javna preduzeća.

 

U kapitalizmu je izgrađeno mišljenje da je država loš privrednik. U tome je do danas bilo dosta istine. Razlog treba tražiti u privilegiranijim radnim mjestima radnika u državnom sektoru u odnosu na privatne kompanije. Slijedeći filozofiju koja neispravno tumači prava radnika na rad, radna mjesta u državnom sektoru su u pravilu zaštićenija u odnosu na privatne kompanije. Radnici teško mogu izgubiti posao čak i ako slabo rade za razliku od radnika u privatnim kompanijama. Privilegirana radna mjesta stvaraju slabije poslovanje državnih kompanija i zato državna preduzeća gube produktivnu bitku sa privatnim kompanijama. Ali po strukturi proizvodnje državne kompanije se gotovo ni po čemu ne razlikuju od kapitalističkog oblika privređivanja i zato rezultat rada državnih kompanija ne mora biti slabiji nego što ga imaju privatne kompanije. Dapaće on može biti i znatno bolji. Javna poduzećima će organizirati novu proizvodnju baziranu na više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Na prvom mjestu će se uspostaviti stalno otvoreno tržište rada i ono će ostvariti produktivniju ekonomiju nego što je mogu ostvariti privatne kompanije.

 

Nova raspodjela rada je nužnost

Privilegijama svih vrsta se mora stati na kraj. Dobra privreda zahtijeva potpuno ukidanje privilegiranih radnih mjesta. Treba štititi ekonomsku egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Reforme nove ekonomije će na prvom mjestu zahvatiti raspodjelu rada. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika za rad na svakom radnom mjestu. Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost na svakom javnom radnom mjestu u svakom trenutku će dobiti posao. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao. To je ideja. Kako učiniti da takva promjena donese najveće moguće pogodnosti i najmanje moguće nepogodnosti društvu je samo tehničko pitanje. Ja sam razvio prilično dobro rješenje u svojoj knjizi Humanizam ali ono će se vjerojatno znatno više razviti kroz praksu.

 

Ovakav oblik raspodjele rada prirodno zahtijeva izjednačenje broja radnih mjesta sa brojem radnika jer bi u suprotnom moglo doći do nepotrebne borbe za radna mjesta. Novi sistem će ostvariti punu zaposlenost radnika. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena svih radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti.

 

Također, u novom sistemu će svako javno radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će tržište rada formirati objektivnu mjeru neposredne vrijednosti rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati cijene svojih tekućih radova, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom.

 

Sistem ne bi imao nikakvog smisla ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za željena radna mjesta, budu nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli ostvariti. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. O tome ću više govoriti kasnije u ovom članku.

 

Ni jedna ekonomija ne može biti više produktivna od one gdje svaki posao dobije najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke tako da će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje. Također, radnici više neće biti zainteresirani da rade u privatnim kompanijama zato što tamo oni nemaju dovoljno slobode da biraju poslove, niti nemaju dovoljno slobode da odlučuju o svojim dohodcima i raspodjeli profita. Kao kruna, radnici će u novom sistemu sudjelovati u raspodjeli profita što u pravilu nije slučaj u privatnim kompanijama. Vrlo brzo poslije početka implementacije ovakvog sistema privatne kompanije će biti prisiljene da se povuku i pridruže novom sistemu.

 

Definiranje vrijednosti produktivne moći čovjeka je nužnost

U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati i prihvatiti sve oblike vrijednosti koje su važne u društvu ili bi trebale biti važne u društvu. Zatim je potrebno utvrditi koliko takvih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Sumu svih vrijednosti koje čovjek za svog života ostvari, prikazanu pomoću numeričke veličine, možemo nazvati produktivna moć čovjeka.

 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će na prvom mjestu uključiti kapitalističke vrijenosti kao što su: nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti. Ova mjera će omogućiti slobodno udruživanje privatnih preduzimača. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti akcije udružene kompanije. Oni neće biti prisiljavani da se udružuju već će se udruživati pod pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Uz to oni će uvidjeti da će velika kompanija biti stabilnija na promjene konjunkture. Udruženi vlasnici kompanija će ostvarivati manje profite u slučaju dobrog poslovanja ali i manje gubitke u slučaju lošeg poslovanja jer će velika kompanija pokrivati poremećaje dobiti nastale na tržištu.

 

Proizvodnja takve kompanije će biti prilično stabilna zato što će se sve više bazirati na narudžbama potrošača. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli udružiti u takvu zajedničku kompaniju, oni bi to navjerojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim krizama kapitalizma.

 

Pomoću produktivne moći čovjeka moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene ekonomske produktivnosti u procesu proizvodnje. Radnici će dijeliti profite u javnim poduzećima proporcionalno numerički predloženoj odgovornosti koju će oni sami predložiti za svoj rad. Ovo je ideja koju ovdje samo dajem na znanje jer se ona kao i većina novih ideja koje se spominju u daljem tekstu, ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja moje knjige Humanizam i analize. Veća predložena odgovornost radnika će u slučaju porasta profita poduzeća ostvariti normalno veći udio u raspodjeli dobiti. Ta dobit će sada biti izražena u jedinicama koje će se pridodati ukupnoj vrijednosti produktivne moći radnika. I obratno, u slučaju gubitaka poduzeća radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće gubitke vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć.

***

Ne može se dobra budućnost čovječanstva bazirati samo na vrijednosti kapitala. Čovjek treba da postane najveća vrijednost i tu orjentaciju je moguće stimulirati pomoću vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. Osim veličine koja prikazuje produktivnu moć čovjeka proizašlu iz kapitala i rada, potrebno je prihvatiti i dodati produktivnoj moći čovjeka vrijednosti kao što su čovjek za sebe, njegovo obrazovanje, radno iskustvo, doprinosi koje je dao i nagrade koje je primio za stvaranje vrijednosti u društvu. Udruživanje različitih oblika vrijednosti će zahtijevati široku studiju i zasigurno teške pregovore u društvu. Ipak poslije nekog vremena bi se mogli kreirati novi demokratski regulirani standardi za sve oblike vrijednosti koje čovjek može napraviti u društvu. Takva regulacija će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Ovo ću podrobnije objasniti u slijedećim pasusima.

 

Ukoliko bi društvo željelo stimulirati obrazovanje ono će povećati nagrade za više obrazovanje u nekoj vrijednosti koja prikazuje produktivne moći čoveka. Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da nagradi roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. I obratno, ukoliko neka regija ima previsoki natalitet, društvo može odlučiti da kazni roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti produktivne moći čovjeka.

 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će biti specijalno ugrožena ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona vrijednost njegove produktivne moći će biti umanjena proporcionalno veličini protuzakonitog djela. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje produktivnu moć čovjeka.

 

Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegovu produktivnu moć i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost produktivne moći čovjeka učiniti znatno bolnijim nego što to bi to bio zatvor, tako da zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost svoje produktivne moći on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Uzevši u obzir da većina ljudi vjerojatno neće biti voljna da njihova produktivna moć bude uspoređivana sa produktivnom moći drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći. Ali oni koji uđu u negativnu produktivnu moć morat će nositi prepoznatljivu odjeću i to će ih prisiliti da poboljšaju svoje ponašanje.

 

Društvo može kreirati kompleksnu regulaciju koja će pomoću nagrada i sankcija na čovjekovu produktivnu moć utjecati na kreiranje dobrog društva. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija je nužnost

Demokratska anarhija je novi oblik društvenog odnošenja u kojem svaki čovjek ostvaruje jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu. To je moguće ostvariti na taj način da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli recimo ukupno tri pozitivne i tri negativne ocjene mjesečno. Svaka pozitivna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti mali porast u vrijednosti njegove produktivne moći. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Ukoliko se društvo bude plašilo od takve slobodne moći pojedinaca tada se moć ocjenjivanja može smanjivati. Čak i ocjena u vrjednosti od samo jednog centa može biti dovoljna za unapređenje društva.

 

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz povlaštenog statusa u društvu. Treba naglasiti da je privilegirani status po svojoj prirodi jedan od glavnih uzroka nastanka velikih nepogodnosti i problema u društvu. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo ocjenjivanja i da će davati vlastite ocjene neovisno od bilo kakvih pisanih pravila takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti veliku neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu.

 

Ljudi će ocjenjivati druge ljude slobodno. To znači da nemoralna osoba može nečasno ocijeniti druge ljude ali to ocjenjivanje neće biti značajno zato što individualna ocjena u iznosu od jednog dolara ne može nikome nanijeti štetu. Pojedinci neće imati značajnu moć u društvu ali njihove ocjene udružene zajedno će biti vrlo moćne. Osoba koja primi veliki broj negativnih ocjena će se jako truditi da izbjegne činiti nepogodnosti drugim ljudima.

 

Osim toga osoba koja dobije lošu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu negativnu ocjenu dao pa će se truditi da ispavi svoje ponašanje prema svim ljudima. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavci više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi oni će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će oduzeti privilegirane moći od ljudi; to je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo.

 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da će ljudi koji podržavaju politiku takvog predsjenika zasigurno dati takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.

 

Demokratska anarhija će u stvari biti najmoćnije oružje pravde svih vremena. Zašto? Postoji izreka: “Tiha rijeka brege valja”. Stalna moć ocjenjivanja čak i sa tako malom moći od jednog dolara će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost. Svako će se jako truditi da ugodi društvu na najbolji mogući način. To će kreirati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. To će ostvariti dobro i zdravo društvo. U budućnosti, sistem ocjenjivanja će vjerojatno ukinuti zakone, policiju, vojsku, pa čak i države. Niko ih više neće trebati. Formirati će se perfektno društvo i svako će to uvidjeti. Ostvariti će se prosperitet iznad najsmionijih očekivanja danas.

 

***

Vrlo je razumljivo i poželjno da vrijednost produktivne moći čovjeka postane jako važna u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se na prvom mjestu ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu vrijednosti koja prikazuje njegovu produktivnu moć.

 

Ovdje se radi o velikoj promjeni demokratskog sistema. Danas ljudi imaju samo pravo izbora svojih predstavnika u parlamentima. Oni nemaju mogućnost ni pravo da sudjeluju u donošenju bilo kakvih drugih odluka od njihovog interesa u društvu. Mi trebamo ovdje kompromis jednako prihvatljiv svima. Neka svaki čovjek dobije pravo da odlučuje o bilo čemu u društvu ali neka to pravo zaradi vlastitim doprinosom u razvoju vrijednosti u društvu. Sistem predlaže nejednako pravo glasa koje treba biti prihvaćeno koncenzusom političkih partija. Ono će u stvarnosti doprinijeti razvoju demokracije jer će društvo po prvi puta dobiti priliku da neposredno odlučuje o svim pitanjima od vlastita interesa.

 

Drugo, svaki čovjek treba da dobije dohodak za rad u javnim kompanijama proporcionalan vrijednosti njegove produktivne moći. Vrijednost produktivne moći čovjeka će predstavljati humanistički oblik akcija. Ta mjera će dopunski ohrabrivati stanovnike određene regije da dobrovoljno udruže svoja privatna poduzeća u jedno veliko ”humanističko” poduzeće.

Treće, produktivna moć čovjeka se mora nasljeđivati kroz generacije da bi mogla biti prihvaćena. Uvodjenjem ovakvih mjera, svaki će član društva prihvatiti produktivnu moć čovjeka kao veliku vrijednost što će značajno doprinijeti stabilnosti i razvoju društva.

 

Ekonomska sigurnost ljudi je nužnost

Kapitaliste uopće ne zanima kako će potrošači zaraditi novac za kupovinu robe koju proizvode iako bez toga nema opstanka kapitalističkim poduzećima. Liberalni kapitalizam ne želi voditi računa o gubitnicima i to je još jedan razlog zašto kapitalizam mora otići u povijest. Novi sistem će osigurati ekonomsku neovisnost svakog pojedinca kao preduvjet ostvarenja slobode i opstanka društva u cjelini. Samo jedan nedovoljno ekonomski zbrinut pojedinac može ugroziti cijelo društvo. Osim toga u sistemu radne konkurencije je potreban veći stupanj ekonomske sigurnosti i stabilnosti nego što postoji danas i zato će svaki stanovnik primati nekakav dohodak. Visina individualnog dohotka će u prvom redu ovisiti o vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka, zatim o cijeni tekućeg rada uzevši u obzir da je svako djelovanje nekakav rad i o ostvarenju predviđene produktivnosti.

 

Narod također može neposredno utvrditi visinu minimalnog dohotka. Srednja vrijednost iskaza svih ljudi će odrediti visinu minimalnog dohotka. Ukoliko u društvu ne bi postojao dovoljan interes za radom, narod može smanjiti minimalni dohodak što će povećati radni interes i obratno, ukoliko radni interes bude preveliki, narod može neposredno ujednačavati visine dohodaka što će smanjiti dohodovni interes za radom.

 

Društvo u cjelini će garantirati ekonomsku sigurnost i stabilnost svakom pojedincu. To će ukloniti strah koji danas vlada svijetom. Kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi.

 

Svakom prema potrebama je budućnost čovječanstva

Sa vremenom će ljudi spoznati da je zajednička potrošnja značajno racionalnija i stabilnija od individualne potrošnje pa će neposrednim odlukama iz vlastitog bruto dohotka izdvajati više novaca za porez. Što ljudi budu više novaca usmjeravali za potrebe poreza to će više robe i usluga namijeniti za potrebe zajedničke potrošnje društva. To je ona planska potrošnja koja u najrazvijenijim demokracijama svijeta najviše odlazi za potrebe naoružavanja. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među nacijama, ljudi više neće alocirati novac za potrebe armija pa će armije prestati da postoje. U novom sistemu ratovanje više neće biti moguće. Ljudi će usmjeravati novčana sredstva za potrebe zajedničkog društvenog standarda. Tu se radi o ogromnim količinama novca koji mogu značajno poboljšati standard društva. Novi sistem će tako omogućavati uvođenje besplatne individualne potrošnje. Neke države danas imaju besplatno obrazovanje, neke besplatno zdravstveno osiguranje, neke države dijele besplatno neku robu i provode besplatno neke usluge. Zašto novi sistem to ne bi mogao puno više?

 

Ljudi će se jako promijeniti u novom sistemu. Ja mislim da će jednog dalekog dana, zbog potrebe ostvarenja stabilnije i racionalnije ekonomije, svi ljudi svojom slobodnom voljom alocirati sav novac iz svojih bruto dohodaka za potrebe poreza. Tada će sva roba postati besplatno dostupna svim ljudima. Roba će izgubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost a upotrebna vrijednost robe će ostati. Ona će vrijediti isto kao što danas vrijedi zrak. Ovdje se ne radi o utopiji ili o nasilju nad ljudima nego o razvijenom tehničkom sistemu koji će slijediti potrebe ljudi. Ukoliko samo jedan čovjek bude želio zadržati svoj dohodak tada se teoretski, sistem potpuno besplatne robe neće moći primijeniti.

 

Zaključak

Nova ekonomija će prirodno nastupiti, ona će odstraniti nedostatke kapitalizma i osigurati daljnji razvoj civilizacije. Ona će u velikoj mjeri bazirati proizvodnju na narudžbi potrošača pa će biti stabilna. Ona će spustiti tržišnu konkurenciju sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. Nema produktivnije privrede od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik i zato će kapitalizam otići u povijest. Nova ekonomija će ukinuti nepogodnosti kapitalizma i donijeti će znatno veće pogodosti društvu. Poslije kapitalizma će nastupiti humanizam, sistem koji će daleko bolje slijediti potrebe čovjeka.

 

Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe i ljudi će uživati u radu. Ljudi će biti slobodni. Sloboda je stanje kad ne morate tražiti dozvolu za ono što činite od nikoga osim od vlastite savjesti. Naravno sloboda je uvjetovana posjedovanjem savjesti. Savjest će se graditi na velikom stupnju definirane odgovornosti ljudi. Odgovornost će biti tako velika da će se ljudi bazirati svoje međusobne odnose u kooperaciji na svim nivoima i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva.

 

Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati otuđene vrijednosti koje su autoriteti nametali kroz povijest i učit će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Tada će ljudi uvidjeti gdje su stvarne vrijednosti. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa njihovom mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.

 

Jednom će se ovaj sistem usvojiti u nekoj manjoj društvenoj zajednici. Ljudi će učiniti tu zajednicu prekrasnim mjestom za život. Kada ostatak svijeta to uvidi neće imati drugog izbora nego da je slijedi. Novi sistem će u cijelom svijetu uspostaviti dobro i zdravo društvo. On će izgraditi svijetlu budućnost čovječanstva. Na kraju bih naglasio da predloženi sistem ne samo da predstavlja najbolje rješenje za budućnost čovječanstva već ujedno predstavlja i jedino dobro rješenje. Sistem koji sam preložio će donijeti blagostanje bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti društva. Najveći problem je vrijeme potrebno da ljudi taj sistem razumiju, prihvate i implementiraju.

 

1.11.2009

2005.07.06

Let’s be free

Freedom is a state of non-dependence. A person who has needs depends on these needs and therefore cannot be entirely free. In a more narrow case, freedom is a state that allows us to satisfy our needs.


A person has subjective and objective needs. Objective needs are natural needs. People may satisfy them pretty much successfully and thus find their freedom. Troubles of today’s society come from subjective or alienated needs because people could not satisfy them. Generally speaking, subjective needs can give people a feeling of overcoming their weaknesses before nature and releasing people from the inconveniences coming from such weaknesses. But of course, that is a false release.


How it manifests? Whenever people accomplish any goal in their lives, the narcissus in them assigns to that success, and of course to their egos, a more significant value then it objectively deserves. Such a phenomenon might look unimportant, but in essence, it is the nest of all social evil. All the social evil around the world comes from over self-evaluation because it unavoidably brings underestimation of other people. Wrong evaluation of people alienates people from the nature of people and prepares an environment for all social troubles.


When a person’s needs are alienated, they tend not to be satisfied because no action can reach the nature of the origin of such needs. No action can give a person more power than they get by their nature. Such a person is afraid of the possibility of losing imagined alienated power, and it forces him to act endlessly to protect his false vision. Taking into account he cannot get satisfaction in this way, such acting takes freedom from him while the endlessness useless acting kills the soul of such a person. A person without a soul is just a machine that walks and produces trouble.


On top of everything, such a person tends to impose alienated values to other people and to oppress other people, which takes freedom from other people and brings considerable problems to the whole society. Presidents, scientists, soccer players, mothers do such things; practically no one is immune to self over-evaluating, no one is immune to narcissism. That is a problem we need to solve.


Without matter of what a goal a man accomplishes, he must not forget, for his own sake and for the sake of the whole society; he is equal to any other person. This is precisely what the system of mutual evaluation among the people I have proposed will remind each person all the time. This is the first step to freedom.


Also, the system I have proposed, will rid the people of authoritative pressure and give them the freedom to follow their own interests. Such experience will demystify the values imposed by authorities and will teach people to live observing their proper nature, which will, in turn, free them from all types of alienation characteristics of present-day society.


The new system I have proposed gives objective freedom to the people. They will have choices everywhere. The people will have a right to choose whether they want to work and what they want to work. Their existence will not depend on work anymore, but they will choose to work because they will like to work in the new system.


Such a life will be free. It will be significantly better than the life we live in today; a life much better than anyone can imagine.


Failures of Marxism

The Failures of Marxism and the Right Path to Socialism and Communism

The market economy is accepted as the pinnacle of productivity because it brings the highest profits and benefits to society. However, the market economy, as we know, has significant disadvantages as well. The superior producer profits while suppressing the losers from the market. The market economy values profits over people which causes injustice in the process of production and distribution. This is an alienation that develops inequality and leads to unfair exploitation of workers.

 

Socialists have fought against injustice in society. At the top of their community rose Karl Marx. He called upon the working class to unite and decide their fate for themselves. He was absolutely correct in this. On the other hand, Marx argued that the antagonism between workers and the owners of the means of production can be solved only through socialist revolution. In this he was wrong.

 

The socialist revolutions that followed Marx’s ideas brought more equality to the distribution of basic material human needs than capitalism did, but they also created a lot of damage. Revolutions require a high degree of destructiveness and therefore cannot return a final positive result. Violence produces more violence and certainly cannot bring a lasting good. Violent seizures of power create masses of unsatisfied people who must be controlled by the political power. Thus, inequality within the societal decision-making process is produced and must exist. The people usually do not realize that lacking the right to make one’s own decisions and participate in decision-making processes may be worse exploitation than the loss of surplus value. This series of events is precisely what occurred in the socialist revolutions. To organize, implement, and ensure the lasting effect of socialist revolutions, new leadership are generally autocratic, and therefore spread alienation throughout society with all the unfavourable dictatorial phenomena that are well-known throughout history.

 

Yet even today, most Marxists naively expect a revolution that will change the Western world and bring socialism. The liberal democracy profits from the Left being weak, so it supports rather than attacks Marxism.

 

***

How does exploitation occur? Marx did not identify the problem, and it has, therefore, remained hidden until now. Employers, with administrative assistance, maintain the unemployment rate at the level they find most suitable for themselves. The higher the unemployment rate, the cheaper the labour because workers are forced to accept any job to be able to feed their families. Unemployment may depress wages to a bare minimum which is sufficient only for basic survival.

On the other hand, if workers do not earn enough, they are not able to buy the goods that private companies produce. I believe that an unemployment rate of around 5% best suits the capitalists’ interest and that this is the reason economists support it as a “normal” state. This “normal” state reduces labour costs and maintains exploitation while purchasing power is still strong enough to produce profits for companies.


So what is the solution? Work must be accessible to everyone. It will be necessary to create an equilibrium between the number of jobs and the number of workers available to establish a proper balance between the labour supply and demand. If the creation of new jobs is not necessary, full employment would be achieved by reducing work hours proportionally to the rate of unemployment. This is a political measure that must be treated equally in both public and private companies. This will eliminate unemployment.


Shortening work hours proportionally to the unemployment rate may abolish exploitation. Here is a simple explanation: If there are a total of two workers applying for a total of one work position, the competition amongst the workers will lower the price of work and the worker who gets the job would most certainly be exploited. If there is a total of one worker and a total of two available jobs, the competition amongst the employers would raise the worker’s wage. In an extreme situation where the employer must hire the worker or close the company, the worker might even earn more money than the employer himself. The same is possible also if workers’ skills are highly demanded.


And so, if Marx proposed shortening work hours proportionally to the unemployment rate, unemployment would not exist, and employers would have to fight for employees by raising wages. Then the market would harmonize the demand for labour and the income level to acceptable ranges for both workers and capitalists. This would diminish, if not eliminate, exploitation. Workers would be put in a far better position than a revolution could have achieved.

If we apply the shortening of work hours proportionally to the unemployment rate today, workers would earn more and be able to purchase more, in turn causing a significant reduction or elimination of exploitation. Also, it would reduce today’s economic crisis because the crisis is based on peoples’ insufficient purchasing power. This would create much better capitalism. This could solve many of today’s economic problems and bring more prosperity to society.


***

The Market is the best thing Mother Nature has offered to the field of economics because it gives balance to society. However, Marx did not see it that way. By studying the “widest” law of movements in society through dialectical and historical materialism, Marx concluded that a market economy should be abolished because of the exploitation of workers. This was a big mistake in the intellectual history of mankind. This error has prevented the development of society and socialism. By proposing the abolition of the market, Marx removed the measurement of values that reveal the performance of an economy effectively. He abolished a measure that defines human needs, demand, supply, objective value of goods and earnings. He essentially beheaded the economy. Marx was aware of it, and so he offered a substitute for the market economy with a planned economy based on people’s consciousness. 

 

The consciousness which Marx called upon was an idealized construction that cannot be explicitly defined, allowing for anyone to interpret it as they wish. That is why it was prevalent amongst revolutionary leaders. Even a murderer could find absolution in his conscience for the crimes he commits. A system cannot be based on idealized values. Idealism is also contrary to the Marxist materialist philosophy. Without defined values, chaos may ensue. This chaos is what created the environment for the rise of authorities who took total control over society. All the presidents of socialist states ruled lifelong terms. They were privileged and as such could not make a productive environment for the economy. 

 

Until recently, the planned economy could not be democratically established by the people because the information technology that could make it possible did not yet exist. This is why the economy had to be planned by authorities, and as such, it could not follow the needs of the people. An authoritative planned economy primarily supports the needs of the authorities. Authorities were well aware of the shortcomings of the planned economy and tried to overcome them by forming an ideological, working, and humanitarian consciousness. However, this is non-achievable with the privileged authoritative forces that control production and distribution. People’s consciences cannot be developed without freedom; only obedience may develop without freedom. Obedience brings poor lives, regardless of what people may achieve. En route to force people towards the “good” path, the autocratic power controlled the society, thus not differentiating from the extreme dictatorial regimes. Such control oppresses the society and is, therefore, doomed to fail, as all dictatorships have thus failed. Irrespective of some initial success, the authoritative planned economy is alienated, non-productive, and non-perspective; these characteristics are visible in the examples of the breakdown of so-called “real socialism.” I believe that Marxist socialism never stood a chance. 

 

***

Socialism will come after capitalism, but not through revolution. It will happen by introducing more democracy and more of a market of work than capitalism can afford. Nobody in today’s world even thinks that most of the problems of today’s market economy are primarily based on the underdevelopment of the market economy. I will try to present here that the main problem of today’s market economy is not too much market, but rather, not enough.

 

The economy today has accepted a regulation of work rights that support the people’s work privileges. Once a work position is occupied, it is protected, and nobody else can take this position regardless of the workers’ work performances until the position becomes vacant. Following that, if jobs are not subject to the competition of workers, they do not exercise good enough production. That is why socialism has resulted in a poor quality of output of goods and services. Jobs in capitalism are also protected, and that means privileged, although to a lesser extent than in socialism. That means capitalism could neither allocate resources efficiently enough nor achieve productivity efficiently enough. One should protect the existence of workers, not jobs. The development of the market economy requires the growth of the labour market! The development of the labour market will naturally improve the economy, bring justice to the manufacturing process, and provide stability to society.

 

Marx fought for equal rights for the people but failed to define what equal rights really are. A better future of humankind necessarily requires that workers become subjects with equal rights in the process of production. This will be achieved when all workers have an equal opportunity to choose their work. Therefore, it is necessary to open a permanent labour market. The developed market of work requires free access for each worker to every public workplace at any time. There is no fairer or better division of labour than a competition of workers through their own labour productivity at any workplace at any time. Productivity would be measured by earned money, by the amount and quality of goods produced, or by rating the productivity of workers by consumers. An employee who offers higher profits, more manufactured goods, better, cleaner and/or cheaper production will get the desired job any time.

 

It probably seems impossible to you, dear readers, because such a division of labour has never existed. Such a division of work has never occurred because nobody trusted that such a thing is possible and did not invest an effort to develop such an idea. I have. I have taken into account the potential problems that such a division of work might bring and formed a solution that would eliminate such issues. Once such a division of labour is accepted, it will bring considerable benefits to all.

 

Of course, this division of work will relate only to public companies, because if it is applied to private enterprises, that would practically mean a seizure of private property. Private companies will continue their business as they do today. A new division of labour in public enterprises would be necessary to accept democratically and regulate by law. It will not be easy to implement because the resistance of society to change, but one day this new division of work will be accepted by society because it is the best possible division of labour. I will present in this article the advantages that such a division of labour would produce and you, dear readers, may decide whether it is acceptable or not.

 

A worker who offers the highest productivity for any workplace at any time immediately becomes a prime candidate for that position, regardless of whether the position is occupied or not. If at such a workplace there is already an employed worker who does not want to leave his job, he would have to accept the productivity offered by the competitor, and in that case, he would continue to hold the position. If he is not able to take the new responsibilities or does not want to, he would immediately vacate the workplace and leave it to the competitor.

 

The advantages of such a division of work will be enormous. The best worker in every workplace ensures maximum productivity for companies, and yet because of it, such a division of labour has its justification. Besides, the labour market will give people the freedom to choose jobs that they love more and therefore they will enjoy work far more than they do today. Work will become a direct value in itself. Furthermore, the open labour market will eliminate privileges. This will eliminate corruption, the source of immorality in today’s society. Today, people might experience the loss of privileges as a great inconvenience. But by time, people will realize that the loss of such privileges would significantly increase the possibility of finding work that will allow bringing workers’ needs of being to life. Being needs of work develop creativity and bring great and stable conveniences that privileges could not achieve. That is the reason the developed labour market will be accepted one day and will bring significant benefits across society.

 

The labour market will regulate the price of labour. This will be achieved by giving the job, with limited productivity, to the worker who demands the lowest price for current work and, consequently, a lower income. Price of work will be one of the main factors that determine the income amount of workers. In this regard, suitable jobs will achieve relatively lower incomes and worse jobs will be compensated with relatively higher salaries. In such a way, a developed market of work will form an objective price of labour and balance interest for all jobs. Given that the workers themselves will determine the amount of their income themselves, they will also be most satisfied with their earnings. Unions as mediators between the employers and the employees will no longer be required.

 

The existential security of people is necessary as a condition of stability for society, and therefore, society will guarantee it. In the new system, all workers will automatically be economically secured after leaving any job. Losing a job will not be financially stressful anymore, and each worker will have a great ability to find a new job quickly. This will remove the great fear that has spread around the world. Capitalism finds its primary motivation for work from the workers’ concern for their economic survival. That is the reason it cannot guarantee economic security to the people. The new system will build motivation for work from the freedom of choosing work and in the satisfaction that comes from it.

 

The system would have no meaning without a valid regulation of workers’ responsibilities. If workers, to gain competitiveness, offer productivities that they would not be able to realize, the system would collapse. For example, today’s politicians do precisely that when they promise a better living standard than they could deliver. The new economy will form an advantageous system of accountability for the realization of the productivities workers offer so that they would not dare offer productivities they cannot accomplish. It will be realized in such a way that workers would guarantee the productivity they provided by a new value that I call a “productive value of a man.”

 

It would not be sensible to present a new and complete form of bearing responsibility in this essay since I have developed and introduced it entirely in my book Humanism. But in short, it would be necessary to determine and present the total contribution that each person has made in the creation of accepted values in society. This contribution will be presented by a numerical value. It includes the capital values a person possesses as well as all other non-capital values he has accumulated in society. It will be something similar to the shares of corporations but in a human environment. These shares will present the productive value of man. They will also bring workers a regular income so that they would be accepted as values. Also, these shares should have to be inherited from their ancestors. These shares would become a new effective means for bearing the workers’ responsibilities for achieving the offered productivity in the manufacturing process. If workers do not meet the proposed productivity, they will take responsibility by losing their shares proportionally to the unrealized productivity, or in other words, proportionally to the damage they have produced. The possible loss of the shares will prevent workers from offering productivities they cannot achieve. Besides, a greater responsibility in the production process will lead workers to base their mutual relation more on cooperation than on competition, at all levels of the production process, and thus it will contribute to the productive development of society.

 

Such people’s responsibility will be extended to everything that people do in their lives. If people do something useful to society they will be rewarded with these shares and vice versa, if people produce damages to society they will be punished by the loss of their shares. This will be accomplished by courts as is common in today’s democracy. Here we should immediately point out that the democracy we know has significant disadvantages. Namely, two people can quickly agree about something, but never about everything. All people can hardly agree on anything and therefore can scarcely make decisions that will satisfy everyone’s interests. The democracy we know cannot solve this problem. It is necessary to find a new democratic tool that will build optimal decisions for everyone. This will be done through democratic anarchy.

 

What is democratic anarchy? Let each person get an equal right to punish let’s say three individuals who disadvantage them the most in any given month and to award let’s say, three individuals, from whom they attain the most significant benefits in any given month. The rewards and punishments may have an equivalent value of let’s say one dollar. Such a small direct power in the hands of the people will motivate each member of society to respect every individual, to create the highest possible advantages for a community, and diminish or abolish the creation of all forms of disadvantages. As a result, bullies will no longer harass children at school, bosses will not abuse their employees at work, neighbours will not produce excessive noise at night, salespeople will not cheat their customers, politicians will not lie to people, etc. They will all try to please each other in the best possible way. The new system of bearing responsibility is explained in detail in my book Humanism.

 

No economy can be more productive than one where the best available worker gets the job that he is needed for. In this model, public companies will become more productive and more profitable than private ones. That would put private companies under challenging positions or even potential bankruptcies. The owners of private companies, under the competitive pressures of public companies, would try to increase their productivity similarly to public companies. They would not be able to do it well enough because they would not have the operational capabilities to oppose the public companies. Specifically, private entrepreneurs would not be able to accept the participation of workers in decision-making and profit sharing processes, because, in that case, they would no longer be able to gain any advantage in their own companies to their workers. What then is private ownership for?

 

Given that workers in private companies would not have the freedom offered with employment in public companies, and could not participate in sharing the profits, they will be less interested in working for private companies. Private companies, along with capitalism, will go down in history. The owners of private properties will be adequately compensated by society.

 

It can be expected in the new system that all companies in a region will, with time, merge together into one big company. The company will have a centralized leadership that will establish the most effective coordination of work. It will open job positions where they are needed and will close off ones that are not needed anymore. Such an organization of the economy will decrease market competition between companies, but it will ensure the efficiency of production by lowering the level of competition from the companies to the level of jobs. The new economy would bring new values which would be less based on profit and more on the maximum satisfaction of human needs.

***

Direct democracy will be intensely developed as well and implemented in all strategic political and economic decision-making. For example, with the integration of information technology, each person will participate in the decision-making process regarding how much income money should be separated for taxes after the leadership proposes, and the parliament accepts, what the minimum tax percentage of incomes would be sufficient for the system to operate. Together, people would create a fiscal policy of society. They will democratically decide how much of their tax money should be allocated for education, health care, public safety, infrastructure, etc. This would form the democratically planned economy Marx desired but was not able to conceive without information technology. Production based on the demands of the consumers is the most rational and stable production possible. Given that the new system offers steady and positive relations among nations, people will no longer allocate money for the needs of armies and armies will, therefore, cease to exist. In a developed democracy war will no longer be possible.


The political and economic model described here will improve the efficiency and stability of production, introduce justice into the process of production and distribution, and provide significantly higher advantages to all members of society. By accepting it, and thereby ushering in equal rights and powers in society, people will become genuinely equal. Only that should be called socialism.


In general, the new system will rid the people of authoritative pressure and give them the freedom to follow their own interests, while at the same time driving people to mutual respect. Such experiences will demystify the values imposed by authorities and will teach people to live following their proper nature, which will, in turn, free them from all types of alienation characteristic of present-day society. Furthermore, the system will teach people to set their needs according to the possibilities of satisfying them. This is the chief prerequisite for overcoming destructiveness in society because people who permanently satisfy their needs are not destructive. The proposed system promises a natural, harmonious and highly prosperous development of society.


The new system will bring people the freedom to learn what their real values are and how to get closer to their own nature. They will begin to understand that work itself is a great value; individual to individual is a prime value, while goods will lose their alienated value. Once this is followed, they would also understand that collective consumption is the most rational consumption and they will be willing to allocate all their incomes directly towards taxes, causing all goods and services to be distributed free of charge while establishing the most stable and rational democratically planned economy. This is communism; the best social system possible. That was what Marx desired but was not able to define, a flourished society.


My book “Humanism” presents socialism and communism in detail. It is available free of charge here.


April 03, 2012

2005.06.25

Let’s finish with the social evil

So you are a student, and a bully harasses you at school? Or your boss abuses you at work? One cannot find a person who would not agree that these are very occasional incidents today. To protect yourself from harassments you need to report it to authorities. The culture we have inherited gives authorities more power than other people have. The system we live in provides authorities with the rights to know what is good or bad for you, better than you would. That is wrong.

 

Also, the authorities more often like their power much more than you, so that they might be easily corrupted. Besides that, even the courts can hardly protect you from sophisticated abuse. Yes, you may move to another school or company if they are available, but another bully or boss may abuse you there, too. If somebody calls you names or your neighbour produces noise at night, or you name it, you do not have adequate protection from such harassment in everyday life anywhere.

 

Well, the system of evaluation I have invented will protect you from all of the evil mentioned above and from much more. This is actually anarchy because the people will not follow any written rules while evaluating other people. This will give people much more effective protection than laws or authorities. Everyone will stop doing what other people do not like and try their best to do what people do like. This is what will make a good society.

 

But you may be concerned, for example, what if somebody does not like the fact your singing is better than his. Would he evaluate you negatively just because he is jealous of your skill? Firstly, I would like to say that every person would have a limited right for assessing negatively let’s say three people monthly. That would have to make you a worse person to him than his lousy boss is, and a salesperson that sold him spoiled food, or the politician who lied to him, which is hard to believe. An average person would never evaluate you negatively just because you sing better than him.

 

Nevertheless, in an alienated perverted society we live in today, some misevaluation may happen, but an individual evaluation would not have the power to produce significant harm to anybody. On the other hand, if you are an exposed person and do things many people would not like you to do, you would get a large number of negative evaluations from the people, and that would hurt you and force you to change your behaviour.

 

Finally, the new system will make all peoples’ good skills equally appreciated so that if you sing better than somebody else, it will not bother him much because he would have a chance to be better than you in something else and to find his satisfaction there. Last but not least, the system of evaluation will teach people to solve possible conflicts through agreements. That would make all sides in conflicts satisfied without arbitrages of authorities. Bravery and excellent skills in serving the people will be appreciated strongly and evaluated positively.

 

Actually, I cannot see any problem with the system of evaluation besides that of the resistance of a small narcissus inside you people that does not like other people evaluating you. But the assessment is precisely what will finally give each person equal rights and power in society. The lack of it was the primary cause that prevented establishing a good society in the whole history of humankind.

 

People hurt other people only when they feel superior and do not harm people who might equally hurt them back. The system of evaluation will make people respect each other, and that will prevent bad relationships happening in society. However, if you are still concerned about the evaluation rights of people, we may try it without any awards and punishments involved. Let’s just see how many good and bad evaluations each person would get and that will make a significant improvement to society. We may try it tomorrow, and a much better future will start tomorrow. The system of evaluation will one day stop all evil.

Homosexuality

Homosexuality

 

Homosexuals most likely build their orientation on narcissism, which develops a close emotional bond between the members of the same sex.

 

Everyone who has thought about homosexual relationships for a long time develops a desire to investigate sex with same-sex members. Given that homosexual orientation was until recently prohibited or shameful, homosexuals have hidden their sexual desire. In such an environment, homosexuals were indeed unhappy people. The enormous stress under forbidden desires and long-term suffering resulting from the inability to achieve homosexual relations established the homosexual orientation. After that, the first homosexual experience brings incredible happiness and strengthens the homosexual orientation. I am convinced that if homosexuality were not forbidden, homosexuals would be less passionately homosexually oriented. Any forbidden love between a man and a woman may confirm this claim. If their relationship is undesirable or prohibited by their families, such a relationship raises passion. Restricting love is counterproductive. The same applies to homosexuals.

 

Members of the same sex who live together should have equal rights as married people except the right to name their relationship as “marriage” because it is not natural. Language should be rich enough to distinguish between natural and unnatural human relations. Homosexual sensitively opposes it fiercely because they have suffered deeply while hiding their sexual orientation, and it is essential to them that their homosexual relationship is accepted by society as natural. It would be better for them to accept their relationship as at least controversial because it would increase the possibility of returning to a natural state. A natural state can achieve genuine joy in life.

 

I think that homosexuality is undeveloped love, just as falling in love. Developed love is not even necessarily sexual. When people learn to love, they will lower their narcissism, which will return them to their nature, significantly reducing or even ending homosexuality. In a disalenated society, people will find that marriage between a man and a woman is a good solution.

 

***

 

Homosexuality is a wrong human orientation resulting from an unhealthy society. Society is insane because it is alienated, neurotic and destructive. Homosexuality cannot be removed until society is healed. In the healthy society, I have defined in my book “Humanism,” homosexuality would be reduced if not removed.  

 

My philosophy states that thoughts determine a person. I rather reject the genetic theory of the nature of a person’s character and orientation. Life creates a person. At birth, a person is an empty box. They do not know whether they are people or frogs. They have developed instincts for survival and individual characteristics, but nothing determines their character, interests or orientation. All that they know is created in the interaction within their environment. This interaction begins with the parents. The relationship between parent and child is the most important one for the development of every individual and then also for the development of society. Children see their future through the lives of their parents. Today, parents live in an alienated society which makes them dissatisfied with their lives. Such people could hardly find love in themselves. Lack of love creates trauma in the development of children. These children do not see a promising future for themselves. That is when the significant problems of today’s society begin. On the contrary, if the parents are happy and love each other, the children build faith in their future.  

 

I’ve concluded that only an equal relationship between parents can build love. If the father is the authority of the family and the mother is not, they are not equal, and the relationship between them cannot be defined as love. In my book “Humanism,” I have presented that some level of sadomasochism always exists in such relationships. Such a relationship is not good and cannot leave a good mark on the development of children. Suppose a father is an authority and a mother is only a person who serves in the house, which is an existing phenomenon even today. In that case, the children usually appreciate the father more than the mother. It may cause the son to love more men than women. I think it is the primary origin of male homosexuality. In support of this hypothesis is that throughout history, homosexuality rates have been higher among men than among women. In my opinion, that is because patriarchy was the dominant relationship in families. If the son in such a family does not develop homosexual tendencies, he would probably not build a love for women either because the family in which he has grown has not taught him to appreciate and love women. Daughters from such marriages would most likely seek more love from authoritative men because they could hardly enjoy others. They would probably spend their lives seeking love from a man who might be unable to give it.  

 

The situation is significantly different if the father is an adverse authority, an authority that the child fears or despises. The son in such a family would instead build a love for his mother, which would cause in him a better attitude towards women. The daughter may also establish a better relationship with women than men, which can direct her toward a homosexual relationship with women. Of course, human biological characteristics, character, a degree of narcissism, stress, and culture also play a significant role in sexual orientation. Still, I believe the crucial role comes from the families where the child grows up.  

 

Similar results will occur if the mother has the dominant role in the family. The son would admire his mother, which would, with great certainty, direct him towards a heterosexual relationship. Such a son can be passive in relationships with women and expect women to make decisions. Depending on the father’s passivity and other factors, her daughter may develop homosexual relationships with other women. If such relationships do not evolve, it might be difficult for her to establish and maintain a relationship with men. 

 

In conclusion, I want to emphasize that the same rights relations between men and women are the only reasonable solution for the development of the family and society. Husbands and wives must respect each other as human beings, regardless of their differences in intelligence, strength, or other skills they possess. There must be mutual respect between parents and children also. Parents must have the highest authority over their children, but they must also respect them. Parents need to build their respect through their good example and by using rewards and punishments. In addition to the full equality of parents, it may still be good if the father is somewhat higher in authority over daughters, and the mother slightly higher over sons, because it will reduce or remove the inclination of a child to develop homosexual tendencies.  

 

***

 

This observation regarding homosexuality is based on my philosophy. When I crystallized the conclusion, I decided to check out what science has discovered in the field of homosexuality. According to the references I found on the Internet, the study about the homosexuality of psychologists Bell, Weinberg and Hammersmith, published in 1981, seems very important. They have examined more than a thousand homosexuals and heterosexuals over three years of data collection. They then analyzed data for five years and spent two years verifying conclusions. After ten years of work, they concluded that family does not affect the sexual orientation of children. This study has contributed to the notion that homosexuality is part of the genetic code and should be accepted.  

 

Does this mean that my contemplation was wrong? No, it does not! Recent studies by two Taiwanese psychiatrists, For-Wey Lung and Bih-Ching Shu, published in Comprehensive Psychiatry in 2007, examined parents’ role in forming homosexuals. They have questioned members of the military in Taiwan. Using a statistical model-based study, they concluded that the influence of parents and increased neuroticism could explain homosexuality in 62% of cases. In short, according to them, the relationship between father and son has the most critical role in becoming male homosexuals. They argue that paternal affection and introverted and neurotic characteristics are the leading causes of male homosexuals. 

 

Added on April 4, 2019. Dr. Neil and Briar Whitehead from New Zealand are the authors of the book My Genes Made Me Do It (2016). They made conclusions based on a 20-year study undertaken with more than 10,000 scientific papers and publications on homosexuality. They concluded that homosexuality is overwhelmingly environmental and nothing about our genes compels homosexuality. Genetic homosexuality has been a convenient myth promoted by gay activism for decades. The research based on 33,000 pairs of twins in Australia shows that when one of the siblings is gay, there is only an 11% chance the other sibling is gay too. If homosexuality occurs by genetics, identical twins will always be identical for same-sex attraction. The research proves that homosexuals are not born that way.

 

The research also states that no people become homosexual because of upbringing either. According to it, parents do not influence making a son or daughter homosexual. This contradicts my opinion. The study did not consider that we live in a society that does not know how to love. But later, the study states that an increasing number of young people in dysfunctional families identify themselves as homosexual and transsexual. In my opinion, this is a direct result of the lack of love. Once we learn to love, the number of homosexuals will decrease. My article “Do you love?” teaches it.

 

***

 

I have not read these studies because that is not of my primary interests. But I use their conclusions to emphasize the incompetence of western social scientists. Why are they incompetent? Today’s scientists are recruited from excellent students who have developed the ability to repeat knowledge. Such people are used to accepting knowledge uncritically; otherwise, they would not be able to replicate it and would not be excellent students. People who get used to uncritically accepting knowledge have less ability to detect substances because they are used to receiving it from authorities. I had the opportunity to talk to many professors of social sciences and often became disturbed by their lack of logical reasoning.

 

I concluded homosexuality almost incidentally. Lung and Shu, and Neil Whitehead confirmed by their studies that I was right. My conclusion should logically be the first idea that leads to the origin of homosexuality. Why was such research not provided before Lung, Shu and Neil Whitehead? What have the sociological and psychological scientists been working on in the field of homosexuality so far? Social sciences not only do not contribute to the development of society but also prevent it. And this is no accident. Why?

 

We live in a capitalist society in a continual economic and moral crisis. It is afraid for its survival and therefore hinders the natural development of values that can present the immorality of capitalism. Capitalism promotes perverted values to be perceived as normal. That is also why media propaganda supports homosexuality. But that is not enough; they need support from the sciences to be more convincing. Capitalists can always find people who, consciously or not, follow the interests of corporations and fund those people to develop suiting theories.

 

That is why the American Psychological Association has instructed for years that changing homosexual orientation is to harm. In contrast, the west has generally capitulated to the idea that homosexuality is innate and unchangeable. The study from Neil Whitehead states that half the homosexual population moves towards heterosexuality in the natural course of life; it’s just that very few people ever hear about it.

 

I believe that Bell, Weinberg, and Hammersmith were honoured by getting such an extensive study and a large sum of money, and they were sure that they honestly did their job (as much as they could). This is not about corruption but instead about something much worse. It is a conspiracy that covers practically all the activities of the developed world to the detriment of society. Scientists who actually may contribute to the development of social science are ignored and do not get research grants, and have no access to the media. Supporting studies such as this one from Bell, Weinberg, and Hammersmith have wrongfully directed social studies and were very successful.

 

As a result, the social sciences today are useless and damage society. Generations of scientists who have been wrongly directed cannot recognize the correct path today. Lung and Shu have managed to make their study because the Taiwan government that funded them is far from the influence of the west, while Neil Whitehead works for the New Zeeland government. The truth may be found only far away from the west. However, besides the fact that they were published in the west by some miracle, these studies are not supported there.

 

I am very disappointed with today’s social sciences. However, who will accept my idea if sciences cannot? So I have to vigorously attack today’s social sciences to attract attention to my work. I’ve already done so in the article My Clash With Sciences and plan to oppose them further in my next article.

 

My article, Do you love? teaches people how to love unconditionally and eliminate homosexuality. It has been offered to numerous psychological magazines. All the answers I received can be summarized as follows: “Your article, “Do you love?” is interesting, but unfortunately, its form does not fit into the conception of our journal.” Unfortunately, I do not have time for a formal study of the sciences I am writing about, so the critical message that the article carries and this one you are reading now will not be accessible to the general public soon. That’s a shame.
 

 

20.11.2012

 

References:

” Homosexuality: the importance of mothers and fathers” by Neil Whitehead and Lower Hutt, New Zealand

Studies of identical twins show homosexuality is acquired, not genetic.

 

Humanizam je radost

Humanizam je radost življenja

U ovom eseju ću govoriti o tome kako kreirati dobro i zdravo društvo sa posebnim naglaskom na sreći i radosti življenja. To je polje obradio Erich Fromm. On je analizirao rad najvećih autoriteta na polju produktivnog življenja i dao je vlastite preporuke o tome kako čovjek može ostvariti zdrav i radostan život. Fromm je problem analizirao uglavnom sa psihološke strane i prepustio je pojedincima prihvaćanje njegovih preporuka. Iako je Fromm prodao jako puno knjiga ne može se utvrditi koliko je bio uspješan u popravljanju društva. Ja sam htio ostvariti puno više i zato sam kreirao političko ekonomski sistem koji će uz pomoć demokracije, bezuvjetno i neizbježno dati svim ljudima dobar, zdrav, i radostan život.

 ***

Ljudi jako žele sreću ali nisu uspješni u njenom nalaženju. Pokušat ću objasniti u ovom eseju zašto. Ukratko, sreća je rezultat zadovoljenja potreba dok nemogućnosti zadovoljenja potreba stvara nesreću. Čovjek formira potrebe svojim mislima. Misli prilično objektivno definiraju osnovne čovjekova potrebe kao što su na primjer sloboda i ostvarenje osnovnih sredstava koji osiguravaju opstanak. Nemogućnost postizanja slobode i nalaženja hrane stvara objektivnu nesreću. Ovaj oblik nesreće danas ne bi trebao postojati jer se društvo dovoljno razvilo da je može prevladati ali ona ipak postoji. Zašto?

 

Misli su slobodne i kao takve slobodno formiraju potrebe. Čovjek je svjestan vlastite nemoći u odnosu na prirodu i ima potrebu da je prevlada. U takvim trenucima čovjek lako koristi slobodu svojih misli tako da formira subjektivnu predođbu o prirodi koja ga okružuje. Takva predođba uglavnom pokušava veličati njegovu ličnost i umanjuje moć prirode. Ukoliko se takva predođba direktno ne konfrontira sa moćima prirode čovjek je usvaja kao stvarnu. Na taj način čovjek gradi iluziju prevladavanja vlastite nemoći u prirodi. Tako nastaje otuđenje čovjeka od svoje prirode.

 

Čovjek najčešće pokušava kompenzirati svoju nemoć pred prirodom stvaranjem nadmoći nad drugim ljudima. To postiže pomoću fizičke snage, ideologije, vlasti, bogatstva, slave i ostalih otuđenih vrijednosti koje čovjeku daju moć nad ljudima. Svaki uspjeh na polju ostvarenja moći nad ljudima u čovjekovoj subjektivnoj svijesti lako daje obilježja prevladavanja vlastite objektivne nemoći u prirodi. To je iluzija koja donosi veliku otuđenu sreću ali koja čovjeku izgleda kao stvarna i on je prihvaća kao takvu. Čovjek koji ostvari vlast nad ljudima ili postane bogat ili slavan doživljava erupciju omamljujuće sreće.

 

Ali tu se javlja veliki problem, čovjek koji umisli da je prevladao nemoć pred prirodom prije ili kasnije dolazi u proturječnost sa objektivnim zakonima prirode. On otkriva da je njegov život prolazan, da se pojavljuju jači, bogatiji, slavniji ljudi od njega. Rezultat je razočarenje, iluzija sreće nestaje a pojavljuje se bol. Jednom kad čovjek umisli da je prevladao vlastitu nemoć u prirodi, svaka povreda njegove iluzije dovodi u njegovoj subjektivnoj svijesti dovodi u pitanje njegov opstanak. On tada panično djeluje na polju otuđenog interesa, trudi se da ostari veću snagu, veće bogatstvo, veću slavu. Ali nikakvo djelovanje ne može zahvatiti prirodu nastanka takvih potreba.

 

Nadmoć nad ljudima ne može prevladati čovjekovu objektivnu nemoć u prirodi. Zato čovjek na polju otuđenog interesa ne može naći zadovoljenje. Zato čovjek živi trajno nezadovljan život. Kada čovjek zadovolji svoju glad on više ne jede jer bi mu to donijelo tegobe u stomaku i on je toga svjestan. Ali čovjek ne prepoznaje uzroka tegoba koje koje proizlaze iz formiranja otuđenih potreba. U suprotnom on bi odbacio otuđene potrebe. Rezultat formiranja otuđenih potreba je puno gori nego kada čovjek punog stomaka nastavi da jede.

 

U otuđenom društvu uspješni ljudi su više otuđeni od svoje prirode i zato prednjače u stresu i razvodima brakova na primjer, a ukoliko ne žive dovoljno razumno, produktivno i disciplinirano što je teško postići u privilegijama koje imaju, tada ih njihov stil života vodi u depresiju, narkomaniju, alkoholizam, itd. Ako obratite pažnju možete uočiti da moćni, bogati i slavni ljudi koji se ne odnose odgovorno prema svom životu, nisu sretni. Oni se samo trude da pokažu uspješnost i dobro raspoloženje. U pravilu su jako zabrinuti za svoje bogatstvo, slavu, snagu i ne uživaju u životu jer su se otuđili od svojih prirodnih potreba.

 

Nadalje, moć nad ljudima razvija u čovjeku narcisoidnu osobinu karaktera koja veliča vlastitu ličnost i potcjenjuje prirodu i društvo. Narcisoidan čovjek gubi respekt prema drugim ljudima. Takav čovjek gubi mogućnost ostvarenja prirodnih pogodnosti u odnosu sa drugim ljudima. Pohlepa mu stvara bezosjećajno srce, izopačuje dušu i oduzima radost življenja. Takav čovjek često stvara objektivnu patnju drugim ljudima onemogućivši im da zadovolje svoje potrebe. Pogodnosti koje proizlaze iz ravnopravnog odnosa među ljudima po svojoj prirodi spadaju u najveće moguće prirodne pogodnosti koje čovjekova priroda može ostvariti. Čovjek koji zbog vlastitog neznanja odbacuje takve pogodnosti je sam sebi najveći neprijatelj.

 

Nemogućnost zadovoljenja otuđenih potreba stvara otuđenu nesreću ali čovjek je doživljava kao stvarnu. Ona može biti čak i tegobnija od objektivne nesreće. Na primjer, čovjek nikada neće izvršiti samoubistvo zato što ne može zadovoljiti svoje prirodne potrebe, ako je na primjer gladan ali hoće ako ne može zadovoljiti otuđene potrebe. Ako čovjek svojom subjektivnom svješću nalazi uzrok problema izvan sebe, tada ga bolna napetost lako usmjerava u destrukciju prema svijetu koji ga okružuje. Otuđenje razvija iracionalnost i trajno mizerne posljedice iz kojih se teško može naći izlaz. Otuđeni čovjek živi duhovno vrlo siromašan život bez obzira što u svom životu postigao. On ne može razumjeti prirodu svojih potreba, djeluje protiv svoje prirode i živi nesretan život.

 

Zato društvo mora razviti orijentaciju koja će stimulirati objektivnost a ne otuđenje od objektivnosti. To je upravo ono što sistem koji sam predložio omogućava. Taj sistem će društvu donijeti prirodan, dobar i radostan život.

 ***

Možda zvuči nevjerojatno ali svi problemi sa srećom i nesrećom će se riješiti uspostavom jednakih prava među ljudima. Mi danas imamo formalnu jednakost proklamiranu zakonima o ljudskim pravima. U praksi te jednakosti nema jer postoji ogroman broj različitih oblika privilegija ljudi koje donose zlo društvu. Novi sistem koji sam predložio problem nejednakih prava među ljudima počinje rješavati pomoću sistema ravnopravnog ocjenjivanja među ljudima. Ja sam ga nazvao demokratska anarhija. Svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjeni nekoliko ljudi po vlastitom izboru. Pozitivna ocjena će malo uvećati dohodak ocjenjenog čovjeka a negativna će ga malo umanjiti. Takvo ocjenjivanje će prisiliti svakog čovjeka da poštuje druge ljude, da čini sve što može da drugim ljudima uljepša život i da ne čini ništa što drugim ljudima može nauditi. Ovo će biti temelj uspostave zdrave, konstruktivne i produktivne orijentacije društva.

 

Jednako pravo među ljudima se svakako mora proširiti na suštinski jednako pravo ljudi na rad. Novi sistem predviđa otvoreno takmičenje radnika pomoću ponuđene radne produktivnosti za pravo na rad na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao. Ovdje se radi samo o tehničkom problemu koji se može riješiti. Više o tome sam pisao u članku Budućnost ekonomije.

 

Ne postoji bolja raspodjela rada od radne konkurencije na tržištu rada. Nova podjela rada će uravnotežiti interes za svim radnim mjestima pomoću novo definiranog sistema odgovornosti radnika. Odgovornija radna mjesta će biti više nagradjena u slučaju porasta produktivnosti i više sankcionirana u slučaju pada produktivnosti. Tako će nova raspodjela rada ukinuti privilegije, jedan od najvećih izvora problema našeg društva. Tako će sva radna mjesta postati podjednako poželjna. Tako će nova raspodjela rada biti prihvaćena od svih članova društva kao pravedna.

 

Povrh toga, radna konkurencija će ostvariti znatno veću produktivnost nego što je privatna poduzeća mogu ostvariti što će poslati kapitalizam sa svim svojim negativnostima u povijest.

Radna konkurencija će omogućiti svakom čovjeku da dobije posao koji više voli. Tako će rad postati vrijednost za sebe. Čovjek koji voli neki posao će uložiti veći trud za ostvarenje najveće produktivnosti na željenom radnom mjestu i tako će ostvariti pravo na rad. Kada čovjek ulaže napor na polju koje voli gradi vlastitu produktivnu orjentaciju i životno zadovoljstvo. Tako će puna ravnopravnost među ljudima i oživotvorene kreativne bivstvene snage čovjeka donijeti velike stabilne pogodnosti u obliku radosti življenja.

 

Sreća i radost su slični fenomeni ali postoji razlika. Sreća je pogodnost koja ne može postojati bez nesreće i uglavnom ne traje dugo. Sreća je veća što je prethodna ili moguća nesreća bila veća i obratno. Sreća ne ovisi nužno o čovjekovoj aktivnosti, ona može sama doći ili ne doći. Radost življenja je trajna i stabilna prirodna pogodnost jer nastaje kao proizvod čovjekove cjelokupne produktivne orjentacije. Ona je teško dostupna kada čovjek nema slobodu odlučivanja i djelovanja kao što je to slučaj danas. Iz tog razloga danas je jako teško vidjeti radosnog čovjeka.

 

Stvarna ravnopravnost među ljudima će umanjiti mogućnost formiranja nadmoći među ljudima a sa time će se umanjiti mogućnost nastajanja lažne i otuđene sreće i nesreće. Radostan čovjek puno lakše prihvaća ograničenja vlastite prirode pa ga subjektivna sreća i nesreća teže zahvaćaju. Radostan čovjek novog sistema ne mora nužno biti sposoban da zadovolji sve svoje potrebe. Tko god investira veliki napor u zadovoljenje potreba i ne može ostvariti zadovoljenje će biti tužan ali neće biti ljut. Sistem će formirati objektivnu pravednost i izgraditi respekt među ljudima koji će sputavati pojavu ljutnje. Tuga je puno zdravija i bolja emocija od ljutnje jer je racionalnija. Sociološki; za razliku od ljutnje, tuga ne stvara konflikte. Psihološki; tuga u usporedbi sa ljutnjim, dozvoljava čovjeku da bolje sagleda objektivnu stvarnost, da probleme rješava produktivno i konstruktivno. Ljutnja razara dušu a tuga je razvija. Tuga usmjerava čovjeka prema boljem životu a ljutnja to ne može.

 

Sreća je prolazna. Otuđeni čovjek ne bira sredstva da je što više zadrži i zato lako postaje egoističan, pohlepan i razvija mnoge negativne osobine karaktera koje štete njemu i društvu u cjelini. Prirodan radostan čovjek živi produktivan život i zna da njegove pogodnosti najviše ovise o njemu samome. Zato je on vrlo spreman i željan da dijeli, spreman je i željan da kooperira na svom nivoima ljudskih odnosa i tako doprinosi stvaranju pogodnosti u društvu.

 

Predloženi sistem će omogućiti čovjeku da bude produktivan, zadovoljan sa sobom i da vjeruje u svoju budućnost. Takav čovjek je u stanju da voli. Mi danas iskrivljujemo značenje pojma ljubavi zato što je kapitalizam svojom okrutnošću praktično uništio našu sposobnost da volimo. Sposobnost voljenja se ne može dobiti, ona se mora zaraditi produktivnim načinom življenja. Ona je u stvari najveći doseg produktivnog života i pruža najveću radost življenja. Osim toga predloženim načinom života čovjek će dosezati najveći oblik znanja – mudrost. Mudar čovjek ima sve što mu treba bez obzira koliko to kvantitativno ili kvalitativno bilo i zato je gospodar svojih emotivnih stanja i živi pun, miran i radostan život. Takav čovjek je slobodan čovjek.

 

Jednaka prava među ljudima će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati vrijednosti koje su autoriteti nametnuli i učiti će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni.

 

Sistem koji sam predložio će omogućiti ljudima da se ispravno razvijaju, da budu mentalno i fizički zdravi. Zdravi pojedinci će formirati zdravo društvo a zdravo društvo će stvarati još zdravije pojedince. Proces će se ciklički razvijati i kao rezultat će nastati harmonično i dobro društvo sa pojedincima punim radosti života. Predloženi sistem obećava prirodan i visoko prosperitetan razvoj društva, veći i od najsmionijih današnjih snova. Sistem je detaljno opisan u mojoj knjizi “Humanizam” koja je besplatno dostupna ovdje.

8.4.2004

 

Obnovljeno 13.11. 2013

2005.06.13

Let’s remove immorality

Man is immoral when he does not have the freedom to be moral. When the system he lives in does not allow him to use his power productively. Powerlessness in society is immoral itself and indeed spreads immorality. In today’s closed, not free, alienated society, almost all the people take some power from other people. That is the reason nearly all people are powerless in the community so that it is no surprise in what immorality we live in. Immorality is malign cancer for every society.

 

The system I have proposed gives unlimited possibilities to man to express his productive power in society and to find satisfaction from it. On the other hand, the system does not provide freedom to inconvenient or destructive behaviour in society. In the new order, everyone will have the power to evaluate any other person in the community. This evaluation will represent such a value so that everyone will avoid doing anything inconvenient to another person or to society, and everyone will try hard to produce the most significant possible benefits to another man and to society. What goes around comes around, and therefore the society will become good. The people will, through self-practice, get to know where natural values are. That will definitely stop all kinds of immorality.

2005.06.01

Let’s remove alienation

Subjectivity creates alienation. A man hardly accepts his powerlessness in nature, and therefore he easily gives to unknown or superior phenomena in nature determinations that suit him best. Such determinations often give the man an illusion of power and release him from unpleasant tensions, but such determinations are alienated from their objective essences and thus alienate the man from his nature. Nobody is immune to this process so that every man builds some sort of alienation. In purpose to achieve more power, alienated people tend to impose their alienated visions, values, needs to other people. This is an origin for the unlimited alienation we live in today.


It starts with upbringing. Parents teach children what they think is good and bad. Parents who live more naturally are mostly satisfied with their lives. They take care of their children and allow free development of children which is a precondition for the prosperity of children. Such parents are really rare today.


Today, parents are pretty much alienated from their own nature, so that they can hardly satisfy their needs and therefore cannot be satisfied with their lives. They often do not have time for their children so that they leave it to society to take care of them. The shortage of love does huge damage to the development of children. If alienated parents find the time for children that is mostly to force their children to accomplish everything they were not able to. They force children to accept even more alienated values and needs than they have accepted. Such parents produce outrageous demands for their children which oppresses them strongly. That does considerable damages to their mental development. The misfortune of today’s society starts here.


Then education comes as an institutionalized demand for imposing settled alienated knowledge. This is an abuse of a student’s mind. More successful students in schools are mainly those ones who have more advanced intelligence and who often feel less of their nature so that they may accept alienated knowledge more efficiently. After finishing schools, these students have a better chance to take leading roles in society. They are intellectually capable of making improvements in alienated fields but this, as a general rule, has little to do with the social growth. On the contrary, taking into account that these kinds of people have more difficulties to feel and comprehend natural issues, they prevent the natural development of society and spread accepted alienation.


The oppression continues in adulthood where you, dear reader, carry and develop all the alienation coming from your ancestors. The alienation makes you powerless. In today’s closed alienated society you almost do not have a chance to live a natural life. All in all, you’re just another brick in the wall (Pink Floyd).


Walls are everywhere around you, and what is worse, they are in your heads too. Authorities have taught you to fight just for the better positions in the walls all your lives. But there is not a better position in the wall; you just think there is because firstly, you cannot try it. You are not free and do not allow anybody you control anyhow to be free either. You are good people to authorities because they abundantly use you, but you can hardly be good for yourself nor to society. Here are the origins for all of the social problems today. That is what prevents you and other people from using natural potentials and abilities. That is what stops you and other people of having a good, sane, satisfied and joyful lives.


The system I have proposed will tear down the walls. It will rid you people of authoritative pressure and give you the freedom to follow your own interests, while at the same time the system will be forcing you to respect other people. Such an experience will demystify the values imposed by authorities and will teach you to live following your objective nature, which will, in turn, free you from all types of alienation characteristics of present-day society. Furthermore, the system will teach you to set your needs following the possibilities of satisfying them. This is the chief prerequisite for overcoming destructiveness in society because when you permanently satisfy your needs, you are not going to be destructive anymore. The proposed system will give you the power to be good people. It promises a natural, harmonious and highly prosperous development of society.


2005.05.29

Let’s remove fear


We don’t need fear anymore to achieve existential survival; however, we have it a lot. In today’s abundant production this is an artificial fear that gives power to privileged people. Frightened people are unable to think alone. Every fear blocks an ability to judge, so that afraid people seek shelter from authorities. It is a vicious circle of poverty in which we live. In the system I have proposed, everyone will receive a minimum income that assures an economic existence without matter if one works or not. The height of the salaries will be determined by direct democracy.


So then why would people work if they receive an income without work? Well, the answer is simple; those who work will earn higher salaries than those who do not work. Also, the system will give people a choice to choose the work they love to do, and they will do it primarily because of having a good time. One may say: “Yes, but almost no worker loves his job permanently his whole life.” That is true, but the new system allows people to change their work easily and find new, interesting ones. One may add: “Yes, but the worst problem today lies in the fact that we work all day practically, and even though we have an excellent job, as time passes, it would start becoming more like a difficult burden than a pleasure.”


Well, the new system has a simple answer to this problem. It will allow the demystification of today’s system of values. That means, a reduction in consumption of goods will be achieved and that will require the modification of production. Then, the reorganization of work will significantly reduce needed work hours. Once the new system improves society and society improves the system back, probably two-four hours daily will be enough to satisfy all of the peoples’ production needs. Besides that, the work will be a pleasure and will produce much better production than any fear can. Then the people will have much more time to spend in developing their productive orientations and in socializing with other people.


Another major fear in today’s society is the fear of losing a privileged status. If you are a president, movie star, or have any other exempt status in society, you have achieved alienated advantages that bring happiness but also a fear of losing such a condition. A privileged status brings a pretty much non-existent benefit objectively, and entirely unnecessary fear. In the new system, the people will have different jobs and statuses in society, but they will not rate their jobs nor ranks more or less than jobs or statuses of other people. Therefore, loss of any job or status in the new society will not be a significant inconvenience to anybody, so that neither will fear losing it be. In the new system, the people will respect other people for who they are and not for what kind of statuses they possess. That would enable everyone to have a healthy good life.


The system of mutual evaluation I have proposed will give everyone the ultimate power that no one can overpass. People will respect each other much. No one will be afraid of any other human being anymore without matter of what weaknesses they have. What about other fears: abstract and concrete, rational and irrational, conscious and unconscious, big and small? Authorities create or maintain most fears to make people obedient to them practically all their lives. Well, such fears in the new society where people love each other, where continuously help each other will hardly exist.


Can you imagine a life without fear? That would be a beautiful life.


Humanizam jasno

Humanizam jasno

Autoriteti su se kroz povijest jako trudili da zadrže vlast u svojim rukama, to rade i danas. Iako danas gotovo svugdje postoji formalna demokracija narod je i dalje nemoćan. To je glavni razlog da svijet prolazi kroz faze destrukcija umjesto kroz kontinuirani produktivni razvoj. Nemoć u društvu je toliko velika da čak ne postoji ni ideja o tome kako dobar društveni sistem treba izgledati. Konačno, zahvaljujući razvoju informacijske tehnologije i mojoj velikoj upornosti, otkrio sam put za kreiranje dobrog društva koje su definirale mnoge utopije. Moja utopija, opisana u knjizi ”Humanizam”, više nije razmišljanje puno želja već čista nauka koja definira neizbježnu i svijetlu budućnost čovječanstva.

 

Dobra budućnost čovječanstva ultimativno zahtjeva moć u rukama naroda. Svaki čovjek treba imati moć da neposredno zastupa i brani svoje interese svugdje gdje ima takvu potrebu. Ovdje se radi o potpuno novim idejama koje će za današnje prilike dati nezamislivo veliku moć narodu. Prvo treba naglasiti da će one donijeti potpunu promjenu današnjeg sistema zato što je sve što danas postoji izgrađeno pod utjecajem autoriteta.

 

Novi politički i ekonomski sistem koji sam predložio je podjednako prihvatljiv svima. On će spriječiti bilo kakvo tlačenje ljudi i dati će svakome daleko veće slobode ali će također uspostaviti odgovornost svakog pojedinca prema svakom pojedincu u društvu. Čitav sistem je baziran na visoko razvijenom obliku demokracije. Novi sistem će ostvariti veću produktivnost nego kapitalizam i stabilnost koju kapitalizam ne može uopće osigurati. Sistem će konačno prisiliti kapitalizam na povlačenje. Novi sistem sprečava kriminal, ratove i sve oblike destruktivnosti u društvu i ohrabruje razvoj produktivnih snaga. On će u potpunosti promijeniti svijet i dati lijep život i harmoniju ljudima.

***

U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati i prihvatiti sve oblike vrijednosti koje su važne u društvu ili bi trebale biti važne u društvu. Zatim je potrebno utvrditi koliko takvih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Sumu svih vrijednosti koje čovjek za svog života ostvari, prikazanu pomoću numeričke veličine, možemo nazvati produktivna moć čovjeka. Uzevši u obzir da većina ljudi vjerojatno neće biti voljna da njihova produktivna moć bude uspoređivana sa produktivnom moći drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći.

 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će na prvom mjestu uključiti kapitalističke vrijenosti kao što su nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti. Osim veličine koja prikazuje produktivnu moć čovjeka proizašlu iz kapitala, potrebno je prihvatiti i dodati sve vrijednosti koje današnje društvo prihvaća ili bi trebalo prihvatiti. Takve vrijednosti su čovjek za sebe, njegovo obrazovanje, radno iskustvo, doprinosi koje je dao i nagrade koje je primio za stvaranje vrijednosti u društvu. Udruživanje različitih oblika vrijednosti će zahtijevati široku studiju i zasigurno teške pregovore u društvu. Ipak poslije nekog vremena bi se mogli kreirati novi demokratski regulirani standardi za sve oblike vrijednosti koje čovjek može napraviti u društvu. Takva regulacija će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Ovo ću podrobnije objasniti u slidedećim pasusima.

 

Produktivna moć čovjeka će svakako biti uvjetovana pomoću ostvarene ekonomske produktivnosti radnika. Radnici će dijeliti profite u javnim poduzećima proporcionalno numerički predloženoj odgovornosti koju će oni sami predložiti za svoj rad. Veća predložena odgovornost će u slučaju porasta profita poduzeća ostvarti normalno veći udio u raspodjeli dobiti. Ta dobit će sada biti izražena u vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć radnika. I obratno, u slučaju gubitaka poduzeća radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće gubitke u vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć.

 

Ukoliko bi društvo željelo stimulirati obrazovanje ono će povećati nagrade za više obrazovanje u vrijednosti koja prokazuje produktivnu moć čoveka. Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da nagradi roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. I obratno, ukoliko neka regija ima previsoki natalitet, društvo može odlučiti da kazni roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć.

 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će biti specijalno ugrožena ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona on će izgubiti zakonom predviđenu vrijednost koja prikazuje njegovu produktivnu moć. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegovu produktivnu moć i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može upad u takav minus učiniti znatno bolnijim nego što to bi to bio zatvor, tako da zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak padne u takav minus on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Društvo može regulirati sve što kao zajednica treba pomoću vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija je novi oblik društvenog odnošenja u kojem svaki čovjek ostvaruje jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu. To je moguće ostvariti tako da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Svaka povoljna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti mali porast u vrijednosti njegove produktivne moći. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Ukoliko se društvo bude plašilo od takve slobodne moći pojedinaca tada se moć ocjenjivanja može smanjivati. Čak i ocjena u vrjednosti od samo jedan cent može biti dovoljna za unapređenje društva.

 

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz povlaštenog statusa u društvu. Treba naglasiti da je povlašten status po svojoj prirodi jedan od glavnih uzroka nastanka velikih nepogodnosti i problema u društvu. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo ocjenjivanja i da će davati vlastite ocjene neovisno od bilo kakvih pisanih pravila takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti veliku neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu.

 

Vrlo je razumljivo i poželjno da vrijednost produktivne moći čovjeka postane jako važna u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se na prvom mjestu ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu vrijednosti koja prikazuje njegovu produktivnu moć. Ovdje se radi o velikoj promjeni demokratskog sistema. Danas ljudi imaju samo pravo izbora svojih predstavnika u parlamentima. Oni nemaju mogućnost ni pravo da sudjeluju u donošenju bilo kakvih drugih odluka od njihovog interesa u društvu. Mi trebamo ovdje kompromis jednako prihvatljiv svima. Neka svaki čovjek dobije pravo da odlučuje o bilo čemu u društvu ali neka to pravo zaradi vlastitim doprinosom u razvoju vrijednosti u društvu. Sistem predlaže koncenzusom političkih partija prihvaćeno nejednako pravo glasa. Ono će u stvarnosti doprinijeti razvoju demokracije jer će društvo po prvi puta dobiti priliku da neposredno odlučuje o svim pitanjima od vlastita interesa.

 

Drugo, svaki čovjek treba da dobije dohodak za rad u javnim kompanijama proporcionalan vrijednosti njegove produktivne moći. Ova mjera u velikoj mjeri prihvaća zatećeno stanje ali će također uvesti nova pravila, više pravde i reda u sistem raspodjele dohodaka. Treće, produktivna moć čovjeka se mora nasljeđivati kroz generacije da bi mogla biti prihvaćena. Uvodjenjem ovakvih mjera, svaki će član društva prihvatiti produktivnu moć čovjeka kao veliku vrijednost što će značajno doprinijeti stabilnosti i razvoju društva

***

Novi ekonomski sitem prihvaća postojeći model tržišne ekonomije. Privatne kompanije će nastaviti da posluju na isti način kao i danas. Novi sistem će značajno promijeniti javna poduzeća. Na prvom mjestu promjene će zahvatiti raspodjelu rada. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika za rad na svakom radnom mjestu. Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost na svakom radnom mjestu u svakom trenutku će dobiti posao. Mjera je na prvom mjestu nužna zato što ona definitivno ukida radne privilegije koje predstavljaju osnovu nepogodne orjentacije i problema u društvu. Ako mislite da takva raspodjela rada može voditi do bitke za radna mjesta i ako ste već sada preplašeni za svoje radno mjesto ne trebate to biti. Novi sistem će kreirati novu regulaciju raspodjele rada koja će spriječiti takve neželjene efekte.

 

Novi sistem će ostvariti punu zaposlenost radnika. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Također, u novom sistemu će svako radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Pogodniji poslovi će ostvariti niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa većim dohodcima. Tako će tržište rada formirati objektivnu mjeru neposredne vrijednosti rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati cijenu svog tekućeg rada, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom.

 

Nova ekonomija će nužno zahtijevati efikasan sistem utvrđivanja odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti. Sistem će utvrditi novi način podnošenja odgovornosti radnika pomoću vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć. Neostvarenje predložene produktivnosti ili njeno smanjivanje će specijalnim automatskim postupkom smanjiti ukupnu vrijednost produktivne moći radnika proporcionalno veličini njihove odgovornosti u procesu proizvodnje. I obratno, porast produktivnosti će povećati ukupnu vrijednost njihovih produktivnih moći proporcionalno njihovoj odgovornosti u procesu proizvodnje.

 

Ni jedna ekonomija ne može biti više produktivna od one gdje svaki posao dobije najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke tako da će ista biti prisiljena na povlačenje. Također, radnici više neće biti zainteresirani da rade u privatnim kompanijama zato što tamo oni nemaju dovoljno slobode da biraju poslove, nemaju dovoljno slobode da odlučuju o svojim dohodcima, niti mogu sudjelovati u raspodjeli profita u privatnim kompanijama. Vrlo brzo poslije početka implementacije ovakvog sistema privatne kompanije će biti prisiljene da se povuku i pridruže novom sistemu.

 

Vlasnici sredstava za proizvodnju koji dobrovoljno predaju svoje privatno vlasništvo društvu će proporcionalno vrijednosti predatog vlasništva ostvariti porast vrijednosti svoje produktivne moći. Vrijednost produktivne moći čovjeka će predstavljati humanistički oblik akcija jer će svaki čovjek ostvariti dohodak za rad u javnoj kompaniji, proporcionalan vrijednosti svoje produktivne moći. Ta mjera će dopunski ohrabrivati stanovnike određene regije da dobrovoljno udruže svoja privatna poduzeća u jedno veliko ”humanističko” poduzeće.

 

Udruženo humanističko poduzeće će razvijati proizvodnju po narudžbama potrošača i tako će ostvariti najstabilniji oblik proizvodnje. Radna konkurencija će osigurati najproduktivniji oblik proizvodnje pa će tako realizirati najpogodniju konzumaciju roba u društvu. Na kraju bih htio naglasiti da će predloženi sistem biti baziran na tako velikom stupnju odgovornosti rukovodilaca i radnika da će se oni morati dogovarati sa svim zainteresiranim stranama i uspostaviti visoki stupanj koncenzusa prije donošenja odluka. Ovakav oblik tržišne privrede će morati završiti u kooperaciji na svim nivoima proizvodnih procesa i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva.

***

Demokracija će se također dramatično unaprijediti. Budućnost demokracije se više neće bazirati na izabranim liderima. Razvoj kompjutorske tehnologije omogućava narodu da neposredno participira u donošenju svih važnih odluka od zajedničkog interesa putem referenduma. U svrhu sprečavanja preglasavanja manjine u društvu sva pitanja za referendume treba da budu kreirana pomoću koncenzusa političkih partija. Svaka odluka može imati skalu vrijednosti pripremljenu koncenzusom političkih partija, u kojoj svaki glasač odabire vrijednost koja mu najviše odgovara. Srednja veličina iskazanih vrijednosti svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći će ukazivati na prihvatljivost svake odluke u društvu.

 

Stanovništvo će neposredno formirati politiku društva, a na prvom mjestu ekonomsku politiku. U sistemu udruženog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i novac će također biti udružen. Udružen novac omogućava uvođenje neposrednog oblika demokracije u ekonomiju. Svaki glasač će neposredno participirati u raspodjeli zajedničkog novca ostvarenog dohotkom “humanističke” kompanije. Novac će se raspoređivati za potrebe razvoja ekonomije (ukupna količina novca namjenjena investicijama privrede), za individualnu potrošnju (ukupna količina novca namjenjena dohodcima radnika) i za zajedničku potrošnju (ukupna količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji svih stanovnika). Obzirom da novi sistem predlaže nejednako pravo glasa svaki glasač će raspodijeliti ukupnu vrijednost svoje produktivne moći po glasačkim grupama. Suma glasačkih izjava svih glasača po glasačkim grupama će kreirati ukupnu količine novca namjenjene za te potrošačke grupe. Tako će na vrlo jednostavan način narod kreirati makroekonomsku politiku društva. Tako će se neposredno demokratski unaprijediti današnji sistem raspodjele dohodaka, utvrđivanja fiskalne i razvojne politike društva.

 

Novi sistem mora osigurati ekonomsku neovisnost svakog pojedinca kao preduvjet ostvarenja slobode društva u cjelini. Osim toga u sistemu radne konkurencije je potreban veći stupanj socijalne sigurnosti nego što postoji danas i zato će svaki stanovnik primati nekakav dohodak. Visina individualnog dohotka će u prvom redu ovisiti o vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka, zatim o cijeni tekućeg rada i ostvarenju predviđene produktivnosti. U okviru raspodjele novca namjenjenog individualnoj potrošnji narod također može neposredno utvrditi raspone između dohodaka radnika neposredno određujući visinu najmanjeg dohotka. Ukoliko u društvu nebi postojao dovoljan interes za radom, narod može smanjiti minimalni dohodak što će povećati radni interes i obratno, ukoliko radni interes bude preveliki narod može neposredno ujednačavati visine dohodaka što će smanjiti dohodovni interes za radom.

 

Novac namijenjen razvoju privrede će biti raspoređen onim dijelovima humanističke korporacije koji u kraćem periodu predvide veće profite na slobodnom tržištu. Na taj način društvo u cjelini ostvaruje najveće potrošačke i ekonomske pogodnosti. Narod također može neposredno donositi odluke o usmjerenju novca za potrebe zajedničke potrošnje do nivoa do kojih bude imao interes. U budućnosti će nestabilnost tržišne privrede biti zamijenjena stabilnom planskom proizvodnjom baziranoj na narudžbama potrošača. Tržišna politika će tada biti manje anarhična i više demokratska što će otvoriti mogućnosti razvoja demokratske planske privrede.

 

Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati autoritetima nametnute vrijednosti i učiti ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa njihovom mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.

 

Na kraju bih naglasio da predloženi sistem ne samo da predstavlja najbolje rješenje za budućnost čovječanstva već ujedno predstavlja i jedino dobro rješenje. Kao krunu, sistem predviđa da će rad postati neposredna vrijednost za sebe dok će roba gubiti svoju otuđenu vrijednost. Razvoj ovakvog sistema može realizirati do danas nemogući zadatak: “Od svakog prema mogućnostima i svakome prema potrebama.” U svakom slučaju, ovaj sistem će napraviti raj na zemlji.

 

Moja knjiga “Humanizam” obrazlaže precizno sve što sam ovdje napomenuo i puno više od toga. Ona je besplatno dostupna ovdje. Promjene koje sam ovdje napomenuo će zahvatiti gotovo svaku postojeću nauku. Pojedinac više ne može učiniti značajan napredak. To je sada posao za ekipe znanstvenika. Ja ću biti jako zahvalan svakome ko bude željan surađivati samnom na ovom projektu, svakome ko mi dostavi bilo kakve primjedbe o knjizi i čak svakome ko samo pročita moju knjigu.

Hvala na pažnji,

Aleksandar Šarović.