DNEVNIK
vesna – Pon, 08/10/2007 – 19:47
Zagreb, 7.10.1991. Banski dvori, Svecana dvorana 14.50 sati
U dvorani su na rucku Predsjednik RH Franjo Tudman, predsjednik savezne vlade SFRJ Ante Markovic i Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesic, savjetnici Predsjednika Tudmana Mario Nobilo i Vesna Škare Ožbolt, procelnik vojnog kabineta Stjepan Adanic i tajnica predsjednika Zdravka Bušic. Razgovara se o teškoj situaciji u Hrvatskoj, o odlukama Predsjedništva SFRJ i o onome što radi Miloševic i vojni vrh JNA.
Rucak je pri kraju. Treba se servirati kava. U tom trenutku Tudman naglo prekida Markovica koji je govorio i predlaže da popiju kavu kod njega u kabinetu. Nobilo i ja se pogledamo. Nikada do sada Tudman to nije napravio – da se nakon rucka vraca u svoj kabinet. Bio je covjek rutine. Svaki dan radni rucak sa suradnicima zapocinjao je tocno u 13.30 i završio bi do 14.50. Tudman bi odlazio u svoju sobu za odmor gdje bi slušao vijesti na radiju u 15 sati. To nikada nije propuštao. Sada odjednom ovakav iskorak. Svi se dižemo i zajedno odlazimo do Tudmanovog kabineta, Nobilo i ja se pozdravljamo s Mesicem i Markovicem i odlazimo do naše tajnice Nade koja nas je nestrpljivo cekala s brojnim porukama. Ušli smo u njenu sobu. Za stolom je sjedila Mirna prevoditeljica koja je na telefonu razgovarala o usvojenju djeteta. Pitala je nekoga s druge strane da li je djecak ili djevojcica. Mario, Nada i ja pretvorili smo se u uho cekajuci odgovor. Odjednom smo umjesto odgovora zaculi snažni zvuk koji je postajao sve glasniji i bliži, kao kad mlazni avion polijece. Eksplozija. Poletjela sam kroz zrak i tresnula u vrata. Soba je bila puna dima. Brzo sam se pridigla, bila sam zbijena u prostor izmedu duplih vrata. Svi smo bili živi. Pojurila sam prema Predsjednikovoj sobi. Tudman mi je viknuo idite prema skloništu.
Tada sam prvi puta u skloništu Banskih dvora. Dvije sobe, telefon, televizor. Unutra je vec bilo puno ljudi. Tudman je vec razgovarao s nekim na telefon. Da ovo je bila raketa, napadnuti smo, cula sam ga kako govori na svom lošem engleskom.
Televizor je zacudo radio. Na TV-u je bio znak opce opasnosti za Zagreb. Odjednom se pojavila napisana vijest, velika skupina aviona digla se s aerodroma na Udbini i leti prema Zagrebu. Odlucili su nas ubiti, pomislila sam. Za to vrijeme Tudman je razgovarao sa Gensherom i Van den Brookom. Rekao im je da smo napadnuti. Bili su to trenuci šutnje i cekanja. Cekali smo novi udar. Jedino je televizor bio glasan. Odjednom vijest – grupa aviona koja je letjela prema Zagrebu vratila se na Udbinu. Jupiii!. Tko nas je spasio? Kasnije sam saznala. Digli su se avioni Sjevernoatlanskog saveza iz Aviana i zaprijetili JNA ako budu nastaviti napadati Zagreb da ce se umiješati. Tudmana, Markovica i Mesica odvode u drugo tajno sklonište, a mi se razilazimo.Meni nešto ne da mira, vracam se gore prema našim kabinetima. Dvorana u kojoj smo rucali bila je razrušena. Nema ni Tudmanove sobe za odmor. Tudmanov kabinet nije jako oštecen, ali sva stakla su porazbijana. Sef je izletio iz sjedišta i blokirao vrata. Odlazim u svoju sobu. Na mom stolu i u mojoj stolici zabijene velike krhotine stakla. Da sam tu sjedila kao obicno i slušala vijesti, sada bi bila mrtva sasjecena. Stakla je bilo svugdje zabijenog u zidove i slike. Nešto je cudno, niti jedno ogledalo u Banskim dvorima nije puklo.
Taj dan kada su raketirani Banski dvori nitko nije bio na svom mjestu. Zahvaljujuci jednoj iznenadnoj odluci o kavi u Banskim dvorima nije bilo mrtvih niti ranjenih. Dok sam tako gledala ruševine pomislila sam: Ovdje su sjedila tri Hrvata koja su tada odredivala sudbinu Jugoslavije – Markovic i Mesic i Tudman. Sva trojica trebala su biti ubijena jednim potezom, jednom precizno poslanom raketom. Mislim da je bila navodena i to iz Banskih dvora. Previše je precizno pogodila. Uh, kada bi pocela nabrajati tko baš taj dan nije bio na poslu dode mi zlo. Dugo, dugo nakon toga u ušima mi je bio zvuk rakete koja je pala na nas.
Tu vecer nakon dogadaja koji nam je promijenio život Predsjednik Tudman je u televizijskom intervjuu izjavio kako osuduje srpski terorizam, ali da Hrvatsku na svome putu do suverenosti i neovisnosti ne mogu sprijeciti ni zlocini niti žrtve. Hrvatska bi nastavila živjeti i bez mene, a sad ce sa mnom živjeti u slobodi.
Odluka o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ donesena je sutradan u podrumskoj dvorani Ine u Šubicevoj, 8. listopada 1991. godine. Na današnji dan 8.10.1991. Hrvatski sabor proglasio je neovisnost!
