Vrijednosti u budućnosti
Vrijednost je potrebnost. Ono što više trebamo ima veću vrijednost. Vrijednosti mogu biti objektivne i subjektivne. Objektivne vrijednosti su ispravne i one nas usmjeravaju na dobar put i čine da naš život bude dobar. Ali čovjek ima veliku misaonu sposobnost da uspostavi subjektivne vrijednosti tamo gdje one ne postoje i zatim ima potrebu da ih nameće drugim ljudima. Takve vrijednosti su otuđene od svoje objektivne biti i jednom kada se usvoje u društvu one usmjeravaju ljude na pogrešno djelovanje. Ljudi na pogrešnom putu ne mogu dobro živjeti. To se upravo događa nama. Da bi popravili naš život mi moramo napraviti generalnu inventuru vrijednosti koje smo usvojili. Mi moramo demaskirati otuđene vrijednosti i podržati prirodne. To će usmjeriti društvo na ispravan put.
Pokušat ću objasniti u čemu se tu radi na primjeru koji uspoređuje vrijednosti zraka i novca. Novac ima prometnu vrijednost zato što ga možemo prisvojiti i ostvariti moć u društvu dok zrak ne možemo prisvojiti i zato nema nikakvu prometnu vrijednost. Ali ako usporedimo upotrebnu vrijednost novca i zraka uvidjet ćemo da je zrak neograničeno vrijedniji od novca zato što bez zraka ne možemo živjeti.
Zamislimo sada dva čovjeka od kojih jedan posjeduje 1.000 puta više novca nego drugi čovjek. U društvu gdje je novac prihvaćena vrijednost a zrak nije, to znači da prvi čovjek vrijedi 1.000 puta više nego drugi čovjek. U otuđenom društvu posjedovanje vrijednosti daje moć u društvu a to znači da prvi čovjek ima 1.000 puta veću moć od drugog čovjeka. To je pogrešno, nemoralno i nepravedno. Ali to je u principu ono što imamo danas. Danas ljudi vrednuju vlastita dostignuća daleko više nego vrijednost zraka i to je jako pogrešno jer bez zraka nema života. Obzirom da se zrak ne cijeni dovoljno ljudi se odnose neodgovorno prema njemu a to znači i prema vlastitoj budućnosti. Ako bi ta dva čovjeka postala svjesna važnosti zraka onda bi se mogli dogovoriti da ukupna količina zraka koju zajednički posjeduju i dišu vrijedi recimo najmanje isto kao i količina novca koji zajedno posjeduju. Tada odnos vrijednosti koji ta dva čovjeka posjeduju ne bi bio 1:1.000 kada je uzeta u obzir samo prometna vrijednost novca nego 1:3 kada je uzeta u obzir i upotrebna vrijednost zraka. Takva arbitražna raspodjela vrijednosti bi bila pravednija, moralnija i ispravnija sa ljudskog stanovišta i dugoročno bi doprinijela zaštiti zraka a to naravno znači i zaštiti nas ljudi.
Vama se dragi čitaoci može učiniti da je takva arbitraža vrijednosti neprirodna i neostvariva. Mogu se složiti da je takva arbitraža neprirodna ali ona je nužna zato što živimo u neprirodnom društvu. Na taj način društvo u kojem živimo bi počelo učiti kako da cijeni zrak kao prirodnu vrijednost. Onima koji misle da je takva arbitraža neostvariva ja bih rekao da se slične arbitraže već dugo i uspješno provode. Osiguravajuća društva u svakom trenutku precizno znaju u cent koliko vrijedi ljudski život iako objektivno to nije moguće utvrditi. Takva arbitraža je ipak korisna jer ljudi primaju od osiguravajućih kompanija financijsku pomoć za smrt partnera bez koje bi neki ljudi teško izlazili na kraj u okrutnom svijetu u kojem živimo. Ili na primjer, sudovi mogu precizno izračunati koliko u novcu vrijedi život čovjeka. To mogu izračunati tako da usporede vremensku kaznu zatvora za ubistvo sa jednakom vremenskom kaznom zatvora za novčanu krađu. Nema ničega objektivnog u tome ali korist od takve arbitraže je velika jer strah pred kaznama krivičnog zakona sprečava mnoge ljude da ubijaju druge ljude što je nesumljivo velika korist.
Tako bi slično bilo korisno arbitražom vrednovali zrak koji nas okružuje. Obzirom da zrak nije definiran kao tržišna vrijednost mi ga ne prihvaćamo dovoljno kao vrijednost i jako se neodgovorno odnosimo prema njemu. Kada ljudi shvate da ravnopravno posjeduju zrak koji je jedna od najvećih prirodnih vrijednosti tada će više cijeniti zrak. Kada zrak postane definirana vrijednost u društvu tada će se ljudi odnositi odgovorno prema njemu. To je uvjet našeg opstanka!
Novac ima otuđenu vrijednost jer daje moć u društvu. To ne znači da bi mi trebali negirati novac kao vrijednost jer bi tako samo znatno pogoršali situaciju u današnjem otuđenom društvu. Mi trebamo uspostaviti takvo društvo koje će demistificirati vrijednost novca, u kojem će vrijednost zraka postati neograničena u odnosu na novac. To je prirodna orjentacija društva koju će društvo usmjereno na ispravan put jednog dana prihvatiti.
***
U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati sve oblike vrijednosti koje su prihvaćene u društvu ili bi trebale biti prihvaćene u društvu. Prvo je potrebno utvrditi vrijednosti koje ljudi posjeduju u zajedničkom vlasništvu na nekoj teritoriji. Te vrijednosti uključuju zemlju, vodu, zrak, i sve što ljudi zajednički posjeduju na određenoj teritoriji bilo da su to sami izgradili ili zatekli kao vrijednost. Zatim je potrebno utvrditi sve vrijednosti koje ljudi posjeduju u privatnom vlasništvu na istoj teritoriji. Zašto je to nužno? Prvo, da bi se utvrdilo što su vrijednosti. Ako definiramo vrijednosti koje su korisne društvu svaki čovjek će se truditi da dosegne veće vrijednosti na dobrobit društva. To je put u dobro društvo. Drugo, to je nužno da bi se utvrdilo koliki dio tih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Čovjek postaje svjestan svoje vrijednosti tako što se uspoređuje sa drugim ljudima. To je otuđena potreba ali ona postoji i zato je moramo prihvatiti. Vrijednosti koje svaki čovjek ostvari tokom života treba sumirati. Ja sam sumu takvih vrijednosti nazvao produktivna vrijednost čovjeka (PVČ).
Vrijednost zajedničkog vlasništva koji uključuje zemlju, vodu, zrak, itd. se ne može objektivno komparirati sa vrijednošću privatnog vlasništva. Zato će se vrijednost zajedničkog vlasništva utvrditi arbitražom. Ta će se arbitraža bazirati na omjeru između ukupne vrijednosti zajedničkog vlasništva na teritoriji neke regije i ukupne vrijednosti privatnog vlasništva. Najprihvatljiviji omjer će predložiti stručnjaci. Zatim političke partije mogu kroz međusobne pregovore utvrditi raspon mogućih vrijednost tog omjera, a konačni rezulatat se može utvrditi neposredno demokratski. Svaki čovjek će iskazati omjer koji mu se čini najprihvatljiviji. Treba naglasiti da će veća vrijednost zajedničkog vlasništva smanjiti vrijednost privatnog vlasništva i obratno. Srednja veličina takvih iskaza svih ljudi će odrediti ukupnu vrijednost svega što ljudi zajedno posjeduju na teritoriji neke regije. Takva arbitraža ne može biti objektivna kakvu god vrijednost da društvo usvoji ali ona će donijeti velike pogodnosti društvu u cjelini zato jer će ljudi početi cijeniti vrijednosti koje danas ne cijene.
Obzirom zajedničko vlasništvo pripada ravnopravno svim ljudima, potrebno je svim ljudima osigurati ravnopravni udio u tom vlasništvu. Ravnopravni udio u zajedničkom vlasništvu će postati osnovna vrijednost PVČ svakog čovjeka. Zašto je to važno? Takvim činom svi ljudi bi prihvatili činjenicu da je čovjek vrijednost i još važnije, da je on rođenjem postao ravnopravan svakom drugom čovjeku u zajednici. Ovo je osnovni uvjet prosperiteta društva.
Svaki čovjek može uvećati svoj PVČ tako što će svojom slobodnom voljom prodati svoj privatni kapital regiji u kojoj živi. Tako će za svoje kompanije, nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti ostvariti protuvrijednsot izraženu u PVČ. Vlasnici privatnog vlasništva mogu pronaći interes u ustupanju svog privatnog vlasništva društvu zato jer će PVČ predstavljati neki oblik humanističkih akcija udružene javne kompanije na području određene regije. Uvećani PVČ će donositi proporcionalno veći dohodak. Osim toga PVČ će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će vlasnici privatnog kapitala prihvatiti PVČ kao prihvatljivu univerzalnu vrijednost.
Ukoliko vlasnici privatnih sredstava za proizvodnju neće biti zainteresirani da ustupe svoja sredstva za proizvodnju društvu oni će to ipak učiniti pod pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Naime javne kompanije će usvojiti princip radne konkurencije radnika za svako radno mjesto u svakom trenutku. Ne postoji produktivnija privreda od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva privreda će ostvariti produktivnost koju privatne kompanije neće moći slijediti te će iste biti prisiljene da se pridruže javnim kompanijama. Ne manje važna činjenica jest da će radna konkurencija omogućiti svim radnicima da biraju poslove koje više vole, što je danas gotovo nemoguće postići. Tako će rad postati neposredna vrijednost što je vrlo važno za formiranje dobrog i zdravog društva.
Ponuda najveće moguće produktivnosti radnika za svako radno mjesto ne bi imala smisla ako bi radnici bili neodgovorni prema ostvarenju produktivnosti koju su predložili. Pomoću PVČ moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene ekonomske produktivnosti u procesu proizvodnje u javnim poduzećima. U slučaju da radnici ne ostvare predloženu produktivnost oni će podnositi odgovornost gubitkom odgovarajuće protuvrijednosti vlastitog PVČ. U slučaju da poduzeće ostvari gubitke radnici će podnositi odgovornost proporcionalno numerički predloženoj veličini odgovornosti koju će sami predložiti za svoj rad. Ukoliko radnici predlože veću odgovornost za svoj rad oni će u slučaju gubitaka poduzeća ostvariti normalno veći gubitak vrijednosti PVČ. Tako će PVČ osigurati vrlo odgovorne odnose u procesu proizvodnje koji su osnova prosperiteta društva. I obratno, u slučaju ostvarenja profita kompanije, radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće dobitke vrijednosti PVČ. PVČ u stvari predstavlja produktivnu moć radnika tako da će biti vrlo stimulativan pokretač produktivnog društva. Više sam o tome pisao u članku Budućnost ekonomije.
PVČ će tako postati jednostavna i lako primjenjiva mjera koja prikazuje koliko su pojedinci doprinijeli stvaranju vrijednosti u društvu i prirodi. Veći PVČ će donijeti čovjeku veći ugled u društvu. Ali uzevši u obzir da neki ljudi vjerojatno neće biti voljni da njihova PVČ bude uspoređivana sa PVČ drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći.
***
Ne može se dobra budućnost čovječanstva bazirati samo na vrijednosti prirode i kapitala. Potrebno je vrednovati sve oblike unapređenja koje čovjek ostvaruje prirodi i društvu i zatim ih pridodati vrijednosti njegove PVČ. Na primjer, svaka nagrada se može valorizirati pomoću PVČ i zatim pridodati vrijednosti PVČ osobi koja je nagradu dobila. I obratno ukoliko čovjek čini štetu u prirodi i društvu, potrebno je regulirati kazne za to u vrijednosti PVČ. Takve mjere će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Tako će PVČ stimulirati ljude da čine dobro i spriječavati ih da čine zlo. Tako će PVČ doprinijeti stvaranju značajno bolje budućnosti čovječanstva. Ovo ću podrobnije objasniti u slijedećim primjerima.
Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da stimulira roditelje koji žele djecu pomoću određene vrijednosti koja prikazuje PVČ. Ali u ovom trenutku to je teško za očekivati jer na planeti Zemlji živi oko 6,5 milijardi ljudi i taj broj svakim danom ubrzano raste. Generalno uzevši u jednom trenutku Zemlja više neće moći hraniti sve stanovnike. Zato se već danas nalazimo ispred dileme koja to ne bi trebala biti: ili ćemo ograničiti natalitet međusobnim dogovorom ili ćemo se morati međusobno ubijati. Ja mislim da je ograničenje nataliteta na dvoje djece po porodici bilo razumno i ono bi u nekom periodu smanjilo broj stanovnika planete Zemlje na razumnu granicu. Nemojte ograničenje nataliteta smatrati zabranom rađanja ali one porodice koje bude željele imati više od dvoje djece će platiti porez koji u zadnjoj instanci može uključiti vrijednost PVČ. Ta cijena može biti tako velika da održi razuman broj stanovnika planete Zemlje. Ali naravno to je uvjetovano time da cijeli svijet prihvati takvu orijentaciju. Ukoliko se to ne dogodi neće biti dobrog rješenja za probleme nataliteta.
PVČ će specijalno biti ugrožen ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona, vrijednost njegove PVČ će biti umanjena proporcionalno veličini protuzakonitog djela. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje PVČ. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegov PVČ i čak upasti u negativnu vrijednost. Upad u negativna vrijednost PVČ neće moći biti tajna. Ako se to nekome dogodi svi ljudi će to znati. Tako negativna PVČ može postati znatno neugodnija i bolnija nego što je to zatvor, pa zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost PVČ on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.
Pomoću PVČ se može jako uspješno regulirati zaštita čovjekove okoline od zagađenja svih vrsta. Biti će potrebno napraviti studiju i prihvatiti regulaciju maksimalno dozvoljenih onečiščenja zraka, vode i zemlje. Zatim će se čovjeku koji prekrši takva ograničenja naplatiti novčana kazna koja u zadnjoj instanci može uključiti vrijednost PVČ u iznosu koji je reguliran zakonom ili propisima. Moguće je tako kazniti cijela poduzeća i cijele regije pa i države. Takva regulacija će zasigurno štititi planetu zemlju od onečišćenja. Ukoliko cijeli svijet ne prihvati efikasan sistem zaštite čovjekove okoline tada se zaštita neće moći osigurati i posljedice će biti loše za sve ljude.
***
Društvo može kreirati kompleksnu regulaciju koja će nagradama i sankcijama ljudi pomoću vrijednosti PVČ utjecati na kreiranje dobrog društva. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje PVČ treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija.
Demokratska anarhija je novi oblik društvenih odnosa u kojem svaki čovjek ostvaruje podjednaku neposrednu moć u društvu. Kada ljudi dobiju takvu moć oni će biti respektirani i kao takvi će konačno postati vrijednost u društvu. To je moguće ostvariti na taj način da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli recimo šest ocjena ukupno mjesečno. Tri pozitivne i tri negativne ili pet pozitivnih i jednu negativnu, itd. Svaka pozitivna ocjena treba automatski donijeti mali porast u PVČ dobitniku takve ocjene. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara.
Naravno da će svaki čovjek težiti da dobije što više pozitivnih i što manje negativnih ocjena od ljudi i zato će takvo ocjenjivanje uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavci više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi oni će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo.
Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predsjednik Bush je na kriminalan način napao Irak i Afganistan. Tako je nanio smrt i patnju milionima ljudi a milioni Amerikanaca ga nisu mogla spriječiti u njegovom naumu. U društvu u kojem je novac praktično jedina prihvaćena vrijednost, čovjek lako postaje bezvrijedan u očima drugog čovjeka i zato mu se događaju ružne stvari. U sistemu demokratske anarhije predsjednik Bush bi mogao dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za laži i kriminalnu agresiju na Irak i Afganistan. To bi umanjilo njegov PVČ za protuvrijednost od 100.000.000 dolara i to u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da bi ljudi koji podržavaju politiku predsjednika Busha zasigurno dali takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Primjenom sistema ocjenjivanja Predsjednik Bush se više ne bi usudio voditi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.
Demokratska anarhija će u stvari biti najmoćnije oružje pravde svih vremena. Zašto? Postoji izreka: “Tiha rijeka brege valja”. Stalna moć ocjenjivanja čak i sa tako malom moći od jednog dolara će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost. Svako će se jako truditi da ugodi društvu na najbolji mogući način. Takva društvena orjentacija već jako liči na ljubav. Ljubav se može definirati kao nediskriminirana pažnja za druge ljude a to će demokratska anarhija zasigurno i ostvariti. Kada se jednom uspostavi ljubav u društvu ona će će ostvariti dobro i zdravo društvo. U budućnosti, sistem ocjenjivanja će vjerojatno ukinuti zakone, policiju, pa čak i države. Niko ih više neće trebati jer će se formirati perfektno društvo.
Vrlo je razumljivo i poželjno da PVČ postane jako važna vrijednost u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu njegovoj PVČ. Privilegirani članovi društva će na taj način lakše prihvatiti punu demokraciju. Više sam o novom obliku demokracije i o demokratskoj anarhiji pisao u članku Budućnost demokracije.
***
Novi sistem vrijednosti će omogućiti uspostavu kompletne produktivne orijentaciju društva. Što to konkretno znači? Čovjek će postati vrijednost od koje sve polazi i kojemu se sve na kraju vraća. Svaki čovjek će imati neposredna prava odlučivanja u društvu i tako će sistem po prvi put zasigurno slijediti potrebe ljudi. Svaki čovjek će imati slobodan pristup do bilo kojeg radnog mjesta u bilo kojem trenutku što će definitivno ukinuti privilegije i sve nepogodnosti koje one nose. To će omogućiti ljudima da biraju rad koji više vole i tako će rad postati neposredna vrijednost. Sistem će demokratski uspostaviti vrlo efikasan sistem podnošenja odgovornosti pojedinaca u društvu što će doprinijeti razvoju kooperacije među ljudima na svim nivoima međuljudskih odnosa. Takav život će oslobađati ljude pritisaka autoriteta pa će omogućiti demistifikaciju otuđenih vrijednosti koje su autoriteti kroz povijest nametali ljudima. Novi život će prosvijetliti ljude. Autoriteti će izgubiti moć nad ljudima. Idoli će gubiti značaj. Svi oni će postati obični ljudi. Novac i roba će gubiti svoju otuđenu vrijednost. Ljudi će učiti da žive u skladu sa vlastitom prirodom. To će formirati dobro društvo i donijeti radost života.
Može se očekivati da će razvojem prirodnih vrijednosti, čovjek prestati da uspoređuje sebe sa drugim ljudima. Usporedba sa drugim ljudima je uvijek bila samo otuđena potreba. Kao rezultat prosvijetljenja čovjek će možda jednog dana izgubiti potebu da ocjenjuju druge ljude ili da bude ocjenjivan. Ljudi će vjerojatno odbaciti PVČ kao zadnju otuđenu vrijednost. Tada će ljudi pažnju posvetiti prirodnim vrijednostima. Čovjek će čovjeku postati najveća vrijednost. Briga za druge ljude, dijeljenje sa drugima, pomoć drugima, prijateljstvo i bratstvo će postati najvažnije potrebe čovjeka. Čovjek će nalaziti veliko zadovoljstvo u slobodnom produktivnom djelovanju i u činu ljubavi. On će voljeti druge ljude bezuvjetno samo zato što oni jesu. Ljubav je konačni rezultat vrijednosti koje sam predložio. Ljubav je najveća vrijednost koju čovjek može ostvariti za sebe i za druge. Jednom kada ljudi počnu voljeti jedni druge oni će napraviti kompletno novi svijet, vrijednosti koje su u današnjem otuđenom društvu praktično nesagledive.
12.02.2011
