Category: Eseji

Otuđenje

Otuđenje 

 

Čovjek prirodno teži većoj moći da bi prevladao svoju nemoć u prirodi i ostvario veće pogodnosti. Veća moć se ostvaruje većim znanjem. Ali stjecanje znanja nije lagan ni brz proces. Na putu ostvarenja pogodnosti, čovjek često nepoznatim pojavama u prirodi dodjeljuje subjektivna određenja koja mu pogoduju. Ukoliko takva određenja ne dođu u direktan konflikt sa prirodom, čovjek ih lako prihvaća kao stvarna i ostvaruje pogodnosti kao da je stvarno prevladao svoju nemoć u prirodi. Na taj način nastaje otuđeno znanje od objektivne realnosti. Ovo je osnova moje teorije otuđenja. 

 

Autoriteti često svjesno kreiraju otuđeno znanje da bi ostvarili nadmoć u društvu. Vlast predstavlja jedan od najvećih oblika otuđenja zato što u subjektivnoj svijesti čovjeka vlast poprima obilježja nadmoći u prirodi. Jednom kada čovjek pomisli da ima veću moć nego što je objektivno zaslužuje ostvaruje iluziju velikih pogodnosti.  

 

U svrhu uspostavljanja moći nad ljudima autoriteti kreiraju ideologije u kojima definiraju vrijednosti u drustvu i pravila zajedničkog djelovanja. Ideologije mogu imati svoje opravdanje jer pravila koja nastaju sprečavaju kaos u društvu. Tako su nastale sve religije i svi politički sistemi. Negativna strana ideologija proizlazi iz činjenice da one uvijek podržavaju interese njenih kreatora i osiguravaju im moć u društvu. Tako one otuđuju kreatore ideologija i narod od svoje prirode. Otuđenje društva od svoje prirode ne može donijeti dobar rezultat društvu. Dapače svo zlo ovog svijeta proizlazi iz otuđenja društva od svoje prirode.  

 

Dobar rezultat može proizaći samo iz jednakih prava ljudi. Jednaka prava među ljudima će formirati objektivne vrijednosti u društvu. Ona će odstraniti otuđenje i formirati dobro društvo. Ja sam formirao ideologiju baziranu na jednakim ljudskim pravima ali autoriteti sprečavaju formiranje jednakih ljudskih prava jer ona po definiciji oduzimaju moć autoritetima. Jednaka prava među ljudima su bila potiskivana kroz cijelu povijest čovječanstva i to je jedini razlog zašto dobro društvo nikad nije uspostavljeno.

 

Umjesto toga imamo stalne bitke izmedju autoriteta koji se silno trude da uspostave vlast u društvu. Na planeti Zemlji nikada nije bilo dovoljno mjesta za sve ljude željne vlasti. Zbog toga se među otuđenim ljudima javlja zavist, mržnja, sukobi i ratovi u kojima stradavaju cijeli narodi a sa njima i autoriteti.

Porodica Rothschild

 

Ona je davno uvidjela da direktna vlast nad ljudima može biti vrlo nepogodna pa je došla do zaključka da je moguće puno efikasnije, sigurnije i trajnije vladati pomoću novca. Bankarska porodica Rothschild je razvila ideologiju kapitalizma.  Mayer Amschel Rothschild je navodno rekao 1790 godine “Dozvolite mi kontrolu nad državnim novcem i meni će biti svejedno tko piše zakone.” Porodica Rothschild donosi strategijske odluke za društvo uz pomoć novca koji je generacijama stvarala bankarskim i drugim poslovima i za to ne podnosi odgovornost društvu. Tu leži glavni izvor otuđenja zapadnog svijeta danas.   

 

Rothschildi nastavljaju tu tradiciju nametanjem otuđenih pravila življenja i sprečavanjem formiranja prirodnih humanih pravila koja bi mogla razotuđiti svijet u kojem živimo. Otuđenje se najviše gradi kroz politički sistem, kroz sistem obrazovanja i kroz propagandu putem medija. Porodica Rothschild ima kontrolu nad svim tim sistemima pomoću judi koje pomaže, financira ili zapošljava.  

 

U članku Da li je Antikrist stigao? pisao sam o konspiraciji koju je porodica Rothschild podigla protiv cijelog svijeta. Ovdje prilažem YouTube video Zeitgeist – Film: Federalne Rezerve titlovano na srpskom jeziku, koji također prilično uvjerljivo prikazuje osnove te teorije zavjere. Porodica Rothschild je uspjela tajno zagospodariti zapadnim svijetom više nego bilo koji imperator u povijesti čovječanstva. To znači da je moć koja bi danas trebala pripadati narodu otuđena od naroda bez obzira na kakav se oblik demokracije pozivali.  

 

Porodica Rothschild je još u 18 stoljeću počela financirati kraljeve i tako su zaduživali cijela kraljevstva. Nema boljeg posla od kreditiranja države zato što građani cijele države kroz poreze vraćaju dug sa interesom. Za vrijeme napoleonskih ratova Rothschildi su navodno pomoću burzovnih manipulacija jeftino preuzeli većinu kompanija u Engleskoj i uspostaviti su kontrolu nad Englenskom bankom. U to vrijeme Rothschildi su bili uvjerljivo najbogatiji ljudi svijeta. Danas ih nigdje nema na popisu bogataša. Kako je to moguće? Jednostavno oni kriju svoje bogatstvo i moć. 

 

Porodica Rothschild je vjerojatno prva porodica koja je organizirala svoje poslovanje po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Ti agenti dobijaju udio u vlasništvu i postaju partneri. Porodica Rothschild je vjerojatno prvo angažirala porodice Rockefeller i Morgan u devetnaestom stoljeću u SAD. Kada bi vlasnici najvećih svjetskih korporacija kao što su Rockefeller, Morgan ili Warburg bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema.  

 

Oni su jedno tijelo a glavu čini zasigurno porodica Rothschild zato što su zavladali poslovnim svijetom čitavo stoljeće prije nego su se njihovi partneri pojavili u tom svijetu. Kroz 18, 19 i 20 stoljeće porodica Rothschild je stvorila čitavu hijerarhijsku strukturu partnera a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu Masoni a njen hijerarhijski vrh Illuminati. U periodu od gotovo tri stoljeća porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna. 

 

U 1913 godini Rothschildi su su uz pomoć korumpiranih političara uspostavili kontrolu nad Američkom Federalnom Bankom. To je centralna emisiona banka u SAD i ona je u privatnom vlasništvu. Tako privatni kapital posuđuje  novac američkoj vladi a građani SAD ga vraćaju sa kamatom. Ali ne samo to, SAD troši više novca nego što ga Rothschildi sa svojim partnerima imaju na raspolaganju i zato Američka Federalna Banka štampa novac bez pokrića koji posuđuje američkoj vladi a zatim ubire taj posuđeni novac natrag sa kamatom. Ovo je majstorska prevara Rothschilda koja opstaje i danas. 

 

Rothschildi su praktično u cijelom zapadnom svijetu nametnuli restriktivnu monetarnu politiku. Ta politika sprečava države da štampaju novac za pokriće vlastitog budžetskog manjka. Opravdanje su našli u činjenici da štampanje novca bez pokrića stvara inflaciju u kojoj novac gubi vrijednost a novac je osnovna vrijednost u kapitalističkom svijetu. Države koje vode restriktivnu monetarnu politiku moraju budžetski manjak nadoknađivati posuđenim novcem od banaka i tako Rothschildi opet ubiru profite.  

 

Države se najviše zadužuju kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. To su naddržavne institucije u kojima Američka federalna banka ima najveći ulog, utjecaj i interes. Tako Rothschildi nameću svoju volju Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Kako mnoge države ovise o pomoći tih banaka tako Rothschildi nameću svoju volju mnogim državama. Tako Rothschildi vladaju gotovo cijelim svijetom i eksploatiraju gotovo cijeli svijet. Naravno države moraju vraćati dugove sa kamatom što uglavnom znači da se sve te države sve više zadužuju a Rothschildi se sve više bogate.  

 

Rothschildi naravno kontroliraju i komercijalne banke koje kreditiraju građane i kompanije u zapadnom svijetu. Većina ljudi kupuju kuće i automobile na kredit, kompanije posuđuju obrtna sredstva na kredit i tu Rothschildi ostvaruju ogromne profite. Sa ogromnom količinom novca koji posjeduju kupuju kompanije koje vrijede u svijetu.

 

Ali nije to sve, kontrolom novca u svijetu oni su postali gospodari ekonomskih kriza u svijetu. Oni mogu pomoću niskih kamata navući ljude u investicije. Kada se privatni poslovi razgranaju oni povećavaju kamate i smanjuju količinu novca u opticaju čime smanjuju kupovnu moć ljudi i sa time svjesno stvaraju ekonomske krize. Tada poduzeća masovno propadaju a Rothschildi jeftino kupuju one koje trebaju. Rothshildi ostvaruju veliku dobit i zbog povećanog broja nezaposlenih radnika koji prihvaćaju slabo plaćene poslove da bi mogli prehraniti svoje porodice i tako donose veće profite Rothshildima.  

 

Otuđenje politike 

 

Pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija, raznih organizacija i propagande medija, većina predsjednika država u svijetu poslušno slijede interese porodice Rothschild. Ukoliko se neki predsjednici država suprotstave porodici Rothschild i odluče braniti nezavisnost svojih država tada im agenti Rothschilda mogu namjestiti građanski rat u zemlji. Tako je kreiran građanski rat u Jugoslaviji. O tome sam više pisao u članku Moj dug Jugoslaviji. Agenti Rothschilda pokušavaju svaku zemlju u svijetu staviti pod svoju kontrolu uključujući Rusiju i Kinu. Svi problemi u tim zemljama su zasigurno pomognuti od strane američkih i britanskih tajnih službi iza kojih stoji porodica Rothschild. 

 

U ekstremnom slučaju neposlušnosti, predsjednici država gube svoje živote. Tako je na primjer život izgubio predsjednik SAD John Kennedy. Razlog bi mogla biti njegova izvršna odluka br. 11110 kojom je zatvorio sistem Federalnih rezervi i naredio vladi SAD da povrati konstitutivni mandat nad kontrolom novca. Iako Kennedy nigdje nije spomenuo Rothschilde imenom, ovdje možete čuti njegov govor koji poziva na borbu protiv zavjere. Ubrzo nakon toga John Kennedy je ubijen. Istraga o ubistvu je bila vrlo sumnjiva Michaelu Parentiu u članku The JFK Assassination: Defending the Gangster State. 

 

Također su ubijeni neposlušni predsjednik Rumunije Nikolae Causesku, predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Iraka Sadam Husein a prije njih mnogi drugi. Naravno takvi ili slični slučajevi čine vlade u svijetu vrlo poslušnim. Porodica Rothschild kontrolira i parlamente u svijetu. Pogledajte vrlo zanimljivi video Izraelski lobi u Americi koji prikazuje kako Američko izraelski komitet za javne poslove utječe na formiranje američke politike. Kontrolom vlada i parlamenata, porodica Rothschild kontrolira kreiranje zakona u svijetu i takvi zakoni naravno odgovaraju poslovanju porodice Rothschild i potpuno su otuđeni od potreba naroda. 

 

Rothschildi su izgradili čitavu hijerarhijsku strukturu agenata koji provode njihove interese. Viši agenti su osnovali Bilderberg grupu koja se sastaje jednom godišnje kako bi uskladili politiku koja će se voditi u zapadnom svijetu. Ta grupa usmjerava programe rada čelnika u politici, bankarstvu, poslovnom svijetu, u vojsci i medijima. Ti sastanci su zatvorni za javnost. Ne treba biti naročito oštrouman da bi se uočilo da takva politika nema nikakve veze sa demokracijom. Ona je potpuno otuđena od naroda. Ti sastanci nisu više ni tajna a to znači da su Rothschildi odlučili javno kreirati elitu koja im omogućava da vladaju svijetom. 

 

Predsjednik Obama je prisustvovao sastanku Bilderberg grupe gdje je uskladio svoj program sa potrebama vladara svijeta. Da to nije učinio ne bi mogao dobiti podršku niti od vlastite demokratske stranke bez koje ne bi imao priliku da postane predsjednik. Rothschildi su poslije predsjednika Busha trebali humanijeg predsjednika da bi umirili nezadovoljan američki narod. U tu svrhu oni su pristali i na male ustupke narodu ali se politika neće značajno mijenjati.  

 

Obama je u predizbornoj kampanji obećao kraj vojne intervencije u Iraku u prvom redu zato što više nema potrebe da se tamo vodi rat jer je neposlušni Sadam Husein uklonjen. Sada Rothschildi trebaju mir da bi mogli eksploatirati iračku naftu. To će ostvariti pomoću korupcije vlasti, ugovora i kredita za obnovu porušene zemlje.  

 

Obama je također najavio i produženje vojne intervencije u Afganistanu sa obrazloženjem da je ta akcija nužna kako bi se sprečile terorističke akcije u svijetu. Ja mislim da razlog za agresiju leži u tome što Afganistan ne pristaje da bude bilo čija kolonija i kao takav ne može biti eksploatiran. Na račun podrške agresije na Afghanistan, predsjednik Obama se najvjerojatnije izborio za neke ustupke u zdravstvenom osiguranju Amerikanaca. To se danas zove demokracija. 

Otuđenje ekonomije

 

Tržišna privreda je bazirana na profitu i zato vrednuje profit iznad ljudi. To je otuđenje koje razvija nejednakost u društvu i donosi nepravdu u procesu proizvodnje, raspodjele rada i dohodaka. Radnici uglavnom ne mogu participirati u raspodjeli profita u slučaju dobrog poslovanja poduzeća, ali zato u slučaju lošeg poslovanja poduzeća radnici zasigurno ostvaruju dohodovne gubitke ili gubitke posla i tu ništa ne mogu učiniti. Odnosi između poslodavca i radnika nisu niti moralni zato što su poslodavci kupci rada a radnici su prodavači vlastitog rada. Tako radnici postaje roba i to je neprihvatljivo. Obzirom da u tržišnoj ekonomiji čovjek za sebe nije prihvaćen kao vrijednost, proizvođači u svrhu ostvarenja većih profita vode beskrupuloznu eksploataciju radnika. 

Otuđenje nauka

 

Otuđenje se temeljito provodi pomoću obrazovanja. Autoriteti nauka su kroz povijest pokušavali definirati zakonitosti u prirodi pisanjem beskonačnog broja knjiga. Ali oni često nisu bili uspješni u tome pa su otuđili svoje nauke od objektivne realnosti. Prirodne nauke su još uvijek zadovoljavajuće jer njihov razvoj donosi profite. Društvene nauke su potpuno sputane u svom razvoju jer autoritetima ne odgovaraju promjene društvenog sistema. Društvene nauke bi trebale biti nosioci unapređenja društva ali one su se toliko otuđile od svog smisla da i ne pokušavaju pronaći rješenje koje bi moglo unaprijediti društvo. One su beskorisne. Kada bi neko sutra ukinuo sociologiju, političke nauke, filozofiju, kao nauke nikakva šteta se ne bi dogodila. Dapače to bi donijelo korist društvu jer se ljudi više ne bi oslanjali na beskorisne autoritete na polju društvenih nauka i počeli bi misliti svojom glavom.

 

Autoritetima uglavnom nisu potrebni pametni ljudi već pokorni sljedbenici. Oni koriste obrazovanje da bi zagospodarili mislima studenata i tako ih pretvorili u oruđe u vlastitim rukama. Autoriteti održavaju u životu beskorisne nauke zato zato što one podržavaju sistem u kojem autoriteti ostvaruju privilegije. Svejedno je koja ideologija stoji iza toga. Svi autoriteti žele vlast i ne dozvoljavaju da se ljudi oslobode te vlasti. Već samim time što autoritet učitelj ocjenjuje znanje učenika podržava se autoritativan sistem koji uči da je normalno da autoriteti imaju moć nad ljudima. Kao posljedica obrazovanje je danas otuđeno od prirodnih potreba društva. Ono je vrlo birokratizirano, predugo, i nepotrebno kompleksno.  

 

Studenti su prisiljeni da prihvate beskorisno otuđeno znanje na kojima se gradi današnje otuđeno društvo ukoliko žele biti uspješni studenti. Što su studenti više vremena proveli u školi to su nakupili više otuđenog znanja to manje mogu razumjeti objektivne zakonitosti kretanja u društvu i prihvatiti  promjene društvenog sistema. Autoriteti to znaju i tako osiguravaju otuđeni poredak koji su nametnuli. Zatim autoriteti regrutiraju ponajbolje studente, takozvane odlikaše, da provode u društvu načela koja su nametnuli. Odlikaši su programirani tako da ne mogu prihvatiti ništa više od kozmetičkih promjena usvojenog znanja.

 

Sad možete zaključiti koliko je pogrešna tvrdnja usvojena praktično od svih ljudi ovoga svijeta da je postojeći sistem obrazovanja jako važno za razvoj čovjeka. Glavna funkcija sistema obrazovanja jest da ljudi dokažu da su pokorni sljedbenici autoriteta i kao takvi da su podobni za rad u otuđenom društvu. Učinak današnjeg obrazovanja je u stvari štetan za razvoj čovjeka jer ga otuđuje od vlastite prirode i pretvara ga u stroj za življenje.  

 

Ljudi koji vjeruju autoritetima i pokorno ih slijede ne mogu ostvariti dobar život prvo zato što autoriteti uglavnom zastupaju svoje interese a drugo zato što slijepo slijedeći autoritete zapostavljaju vlastite osjete i sposobnosti nalaženja ispravnog puta. Oni se tako otuđuju od vlastite prirode, od sebe. Kao rezultat društvene nauke su danas toliko nespješne da ne mogu prepoznati moj rad, jedino dobro rješenje za čovječanstvo, a obrazovanje je toliko neuspješno da sprečava ljude da prepoznaju moj rad, jedino dobro rješenja za čovječanstvo.  

 

Porodica Rothschild jako voli beskorisne nauke jer one udaljuju ljude od stvarnih problema i zato snažno podržavaju razvoj takvih nauka. Uz pomoć vlasti koje drže pod kontrolom oni kontroliraju i sistem obrazovanja. Kontrola nad obrazovanjem je neupućenim ljudima naizgled bezazlena ali ona stvara duboke posljedice na formiranje budućnosti čovječanstva. 

Otuđenje medija

 

Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mnijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Porodica Rothschild je počela sa kontrolom novina a zatim televizije. Možda ste primijetili kako je brzo nastala velika televizijska stanica CNN na primjer, koja od samog početka ima ogromna financijska sredstva na raspolaganju i propagira po cijelom svijetu vrijednosti koje porodica Rothschild zagovara. Takve TV stanice vode sve sami ”odlikaši” koji su dobro naučili kako da zastupaju interese krupnog kapitala trudeći se ujedno da se ne konfrontiraju sa potrebama naroda. Pristup medijima imaju samo ljudi koje je sistem korumpirao i kojima ne pada na pamet da nešto u tom sistemu mijenjaju. 

 

Kad pomislite da ste vi odlučili za kojeg kandidata ćete glasati na izborima to su predstavnici Rothshilda već prije odlučili umjesto vas. Baš sve što znate o kandidatima je do vas stiglo putem medija koje oni kontroliraju. Rothshildima nije čak ni naročito važno za kojeg ćete kandidata glasati jer svi kandidati ionako moraju provoditi njihovu politiku. Njima je važno da vas uvjere da vi imate “slobodu“ odlučivanja u svom životu i da ste sretni dok slijedite njihovu volju. Oni vas pripremaju za vaše “dobre“ odluke praktično od rođenja i to tako lukavo rade da vi to ne možete ni primijetiti.  

 

Svakodnevnom propagandom mediji uvjeravaju ljude da je novac najveća ako ne i jedina vrijednost. Novac je platno sredstvo koje regulira promet roba i usluga i zato objektivno predstavlja vrijednost ali ona je u današnjem otuđenom društvu jako preuveličana. Ako malo razmislite uvidjet ćete da je zrak sigurno veća vrijednost od novca jer bez zraka ne bi bilo nas. Ali zrak nitko ili gotovo nitko ne smatra vrijednošću i to ponajviše zato jer se ne može privatizirati i zarađivati novac na njemu.  

 

Čovjek čovjeku bi trebao biti najveća vrijednost ali novac daje moć nad ljudima koja negira vrijednost čovjeka. Ljubav i prijateljstvo su sigurno prirodne vrijednosti ali novac kao vrijednost stvara pohlepu koja uništava ljubav i prijateljstvo. Preuveličavanje vrijednosti novca unosi otuđenje u svaku poru društva i društvenih odnosa. Ljudi koji su pod pritiskom propagande prihvatili novac kao najveću vrijednost su sami sebi veliki neprijatelji jer djeluju protiv vlastite prirode i protiv prirode društva u kojem žive.   

 

Dogadjanja koja ne odgovaraju porodici Rothschild kao što je na primjer moja filozofija nemaju pristup do zapadnih medija pa tako ni do ljudi. Mediji u zapadnom svijetu su vrlo ujenačeni i selektivni u prezentaciji zbivanja u svijetu što ukazuje da su pod kontrolom uskog kruga ljudi. Pada mi na pamet na primjer kako su Srbi bili deset godina optuživani za etničko čiščenje u bivšoj Jugoslaviji praktično od svih zapadnih medija. U isto vrijeme Turska je izvršila etničko čišćenje Kurda koje je prošlo gotovo neprimjećeno od strane medija. Kao rezultat Srbija je zbog ”pritiska javnosti” bila bombardirana a Turska nije pretrpjela nikakve sankcije. U čemu je u stvari bila bitna razlika? Srbija se nije htjela povinovati diktatu zapadnog svijeta a Turska je kooprativna kao većina država u svijetu.   

 

Od kako se pojavio internet Rothschildi se trude da i tu ostvare najveći utjecaj. Njihovi agenti otkupljuju utjecajne internet stranice i užurbano formiraju potpuno nove u namjeri da zagospodare distribucijom informacija internetom. U zadnje vrijeme su me naročito privukle stranice change.com, changemakers.com, GOOD.is, i slične. Sve te internet stranice pozivaju na pozitivne promjene u društvu i navodno se naročito zalažu da pomognu obespravljenim ljudima na dnu ”piramide”. Ali to je sve samo maska. Iza svih tih internet stranica stoji moćna organizacija privatnih sponzora koji imaju svoje privatne interese.  

 

Changemakers.com je čak i objavio neke moje članke i prihvatio je dva moja projekta Humanistička poduzeća i Demokratska anarhija na takmičenju novih ideja ali oni moj rad ignoriraju. Rothschildi planiraju moje ideje kao i sve ostale koje se zalažu za stvarne promjene ignorirati i ugušiti u moru drugih ideja. Ni jedna ideja na takmičenjima changemakers.com se ne može mjeriti sa mojim ali to ”odlikaši” otuđenog sistema obrazovanja ne mogu vidjeti. Rothschildi se pouzdaju u nesposobnost ljudi koju su odgajali generacijama.  

 

Osim toga Rothschildi su mogli u zadnja tri stoljeća kupiti pola svijeta i da na taj način mogu direktno kontrolirati pola čovječanstva. Rukovodioci njihovih kompanija i organizacija možda i ne znaju da su oni agenti Rothschilda ali znaju jako dobro da su privilegirani i ne žele ništa učiniti što bi moglo oneraspoložiti njihove poslodavce. Tako Rothschildi sprečavaju prihvaćanje ideja koje mogu unaprijediti društvo. Internet stranice koje se zalažu za promjene društva i većina lijevo orijentiranih medija koje žive od donacija kompanija i organizacija, najvjerojatnije će kočiti bilo kakve promjene društva. 

 

Rothschildi vole otpor koji im pružaju odlikaši koje su sami odgojili. Naomi Klein na primjer je napisala knjigu ”No Logo”. U toj knjizi ona poziva ljude da ne kupuju proizvode brandova kao što je Nike na primjer jer se ta novonastala multinacionalna korporacija enormno bogati na račun jeftine radne snage u zemljama u razvoju. Rothschildi su vjerojatno i vlasnici Nikea i ne bi trebali podržati takvo pisanje. Pa zašto njen rad ipak podržavaju mediji i izdavači? Zato što je šansa za uspjeh njene ideje nikakva. Rothschildi obožavaju nemoćnu kritiku i pomažu je. Takve ideje daju privid slobode javnog izražavanja, usmjerava društvo u borbu koja ne može uspjeti.  

 

Postoje veliki broj “odlikaša“ koji se zalažu za ljudska prava, ženska prava, prava homoseksualaca, prava siromašnih, koji su su također podržani od agenata porodice Rothschild zato što svi ti ljudi ne mogu ostvariti uspjeh u poboljšanju ovog svijeta. Oni su korisni Rothschildima zato jer toliko zatrpavaju javni prostor da se rad koji može unaprijediti društvo ne može probiti.

 

***

 

Ukoliko se pojavi mogućnost da se moj rad značajno približi javnom mnijenju tada na scenu stupa stvarna moć porodice Rothschild. Prije dvije godine Google je otvorio natječaj pozivajući dobre ideje koje mogu promijeniti svijet. Sudjelovao sam sa svojim projektom zajedno sa više od 150.000 drugih projekata. Pobjednik je poslije dvije godine progašen i moj rad nije među njima. Zašto? Google ne želi prihvatiti moje ideje jer one predstavljaju kraj kapitalizma, sistema u kojem je Google nastao. Ali moj projekt ni na koji način ne ugrožava Google niti njegove vlasnike. Moj projekt će jednog dana neizbježno potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život. Ne priznati taj rad je nemoralno. Zašto je Googlu toliko važno da brani kapitalizam? Ja mislim da je odluka o natječaju donesena iznad Googla. Rothschildi ostvaruju veliki utjecaj na sve kompanije pa tako i na Google čak i ako nisu pretežni vlasnici. Rothschildi sa svojim agentima brane kapitalizam po svaku cijenu.  

 

Porodica Rothschild kreira i kulturu cijelog svijeta. Ako obratite pažnju možete primijetiti da sve zemlje u svijetu poprimaju jedinstvenu modu, muziku, film i televizijski program. Tako zemlje postaju i kulturne kolonije Rothschilda. Možete prepoznati koje su to zemlje po tome što one imaju istovjetne emisije na televiziji poput Milionera ili Idola. Jedinstvena kultura stvara jedinstvenu orjentaciju ljudi i tako olakšava posao velikim manipulatorima. Ta kultura ima cilj zaokupiti misli ljudi i ne dati im slobodu da osjete što je to dobro za njih same. Ona će im servirati “odgovore“ na sva njihova pitanja i ponuditi će im sve što im “treba.“

  

Današnja kultura propagira iluzije, nemoral, površnost, kič, tračeve, nasilje, okrutnost, pohlepu, plitkost, izvještaćenost i situacija se svakodnevno pogoršava zato jer mediji ne mogu ponuditi ništa bolje. Društvo je duboko otuđeno od svoje prirode i zato traži izopačene vrijednosti. Ono ne može prepoznati prave vrijednosti zato što je generacijama živjelo bez slobode i sistematski zatupljivano kako se ne bi mogli osloboditi onih koji vladaju.  

 

***

 

Konspiracija Rothschilda sprečava razvoj civilizacije i degenerira ljudska bića. To je put u totalno otuđenje, u erupciju nezadovoljstva i destrukciju. Rothschildi imaju cilj zavladati cijelim svijetom i oni ne mogu biti zadovoljni dok taj cilj ne ostvare. Ali taj cilj oni ne mogu ostvariti zato što svi ljudi ne mogu biti poslušni sljedbenici, poslušni konzumenti ideja, slika, okusa i zvukova. To je zato što ljudi trebaju slobodu. Ljudi će se prije ili kasnije žestoko suprotstaviti Rothschildima jer čovjek po svojoj prirodi ne može živjeti u kavezu pa bio on napravljen i od zlata.   

 

Kapitalizam nemoralan i zato mu nema spasa. Osim toga kapitalizam je razvio do te mjere kada više ne može ostvariti dovoljno poboljšanje društva, on više nije dovoljno racionalan sistem i kao takav predstavlja kočnicu razvoja civilizacije. U članku Kraj kapitalizma sam prikazao zašto je vrijeme da kapitalizam ode u povijest. Također sam prikazao osnove novog sistema Humanizam koji će ga zamijeniti. Taj sistem će također prevladati otuđenje.

 

U današnjem društvu pojam riječi otuđenje je vrlo nerazvijen. Smisao riječi otuđenje se u engleskom govornom području potiskuje do te mjere da ne postoji riječ razotuđenje koja definira stanje koje prevladava otuđenje. Na taj način se potiskuje ideja koja može izraziti potrebu društva da bude u suprotnom stanju od stanja otuđenosti. Ja riječ razotuđenje puno koristim u svom jeziku pa sam je morao prevesti u engleski kao “disalienation“ iako se takva riječ ne može pronaći u engleskom riječniku.  

 

Proces razotuđenja  

 

Postoji samo jedan izlaz iz otuđenja današnjeg društva a to je uspostavljanje jednakih prava među ljudima. Postoje samo jedna jednaka prava ili ona to nisu. Ne postoje djelomično jednaka prava ili gotovo jednaka prava jer se tada radi o nejednakim pravima. I najmanje nejednaka prava stvaraju privilegije sa vrlo negativnim posljedicama koji će prije ili kasnije izazvati probleme u društvu. Više sam o tome pisao u članku Privilegije su zlo. Ja sam uspio definirati društvo sa jednakim pravima ljudi. Zato je moj put jedini dobar put za čovječanstvo. Prikazao sam to društvo u svojoj knjizi Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva. Knjiga je dostupna besplatno.   

Razotuđenje Politike

 

Čak i najsiromašnije države svijeta mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku. Takve države mogu akumulirati ekonomske resurse bez obzira koliko mali oni bili i ekonomski konkurirati i moćnim zemljama svijeta. Dobra socijalna politika se prvenstveno bazira na demokratskoj volji građana. Građani mogu neposredno odlučiti da većinu novčanog kapitala koji zajedno posjeduju ulože u razvoj privrede dok bi za potrebe vlastitog standarda ostavili minimalnu količinu novca dovoljnu za preživljavanje. To znači da bi se ti građani odrekli svakog luksuza u periodu koji oni smatraju potrebnim da razviju svoju privredu. Na taj način bi se oslobodili ovisnosti od privatnih financijskih centara moći. Oslobodili bi se eksploatacije, vanjskih pritisaka bilo koje vrste i sami bi postali gospodari svog prosperiteta. To je također put u razotuđenje društva.

 

Narod može neposredno odlučivati koji postotak od svojih plaća želi davati za poreze. Da budem jasniji, neće svako plaćati porez koliko želi; nego će sudjelovati u formiranju ukupne porezne mase novca a zatim će se taj novac prikupljati od ljudi proporcionalno njihovim dohodcima. Nadalje svaki čovjek će odlučiti koliki dio vlastitog poreza želi izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za porez i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Tako će ljudi po prvi put sami voditi makroekonomsku politiku društva što će predstavljati jednu od osnova razotuđenja društva. Takva politika će sigurno na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi pa će značajno unaprijediti društvo.

 

Danas, čelnici zemalja dodjeljuju većinu poreznog novca za potrebe armija. Kada narod bude odlučivao o raspodjeli poreznog novca, armije više neće postojati i vođenje ratova će biti nemoguće. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više ni jednom autoritetu neće dozvoliti da im otuđi takvu moć.

 

Demokratska anarhija

 

Novi sistem predviđa i jako efikasan sistem podnošenja odgovornosti svih ljudi za svoje djelovanje. Jedan dio odgovornosti će biti baziran na demokratskoj anarhiji. To je sistem u kojem svaka osoba dobiva jednako pravo da ocjenjuje bilo koju drugu osobu. Pozitivna ocjena treba donijeti nagradu od recimo jednog dolara ocjenjenoj osobi a negativna ocjena će donijeti kaznu od jednog dolara. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli tri pozitivne i tri negativne ocjene mjesečno. Na tako jednostavan način svaka osoba će dobiti stvarnu moć u društvu i stoga će biti poštivana. Ova mjera će usmjeriti ljude da proizvode najveće moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu stvaranje nepogodnosti.

 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da slijedi loše sponzore ili da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji. Više sam o tome pisao u članku: Budućnost demokracije.

 

Razotuđenje Ekonomije

 

U kapitalizmu jednaka ljudska prava podrazumjevaju najmanje jednako pravo svakog čovjeka na rad. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem njihovih plaća. To će ukinuti eksploataciju radnika. Više o tome možete pročitati u mom članku: Uklonimo nezaposlenost.

 

Sistem koji sam predložio nudi više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Posebno će se razvijati tržište javnih radnih mjesta koje predviđa otvoreno takmičenje radnika za svako javno radno mjesto uključujući radna mjesta političara i predsjednika korporacija. Radnik koji ponudi veću dobit, više proizvedene robe, bolju, čišću ili jeftiniju proizvodnju u bilo kojem trenutku za bilo koji posao u javnim poduzećima, će dobiti željeni posao. Ovakva raspodjela rada predstavlja samo tehnički problem. Razvio sam sistem koji će efikasno valorizirati produktivnost radnih ponuda, uskladiti nagrađivanje za rad i definirati radne odgovornosti radnika. Novu raspodjelu rada sam detaljno razradio u knjizi Humanizam. Više o tome možete pročitati u mom članku: Budućnost ekonomije.

 

Nema ekonomije koja može biti produktivnija od one u kojoj svako javno radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će biti profitabilnija od kapitalističke pa će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje u povijest i sa njim će otići ogromno otuđenje koje je kapitalizam izgradio. Privatne kompanije će se pridružiti javnim kompanijama a vlasnici će biti zadovoljavajuće kompenzirani. U takvom društvu više neće postojati autoriteti koji bi mogli širiti otuđenje društva od svoje prirode.

 

Razotudjenje nauka

 

Jedino što čovjek jako teško uči jest da poštuje druge ljude. Ta najvažnija društvena potreba naprosto brzo i lako nestaje u svakom društvu bez ozira kakav oblik obrazovanja je uspostavljen. Sistem demokratske anarhije koji sam ja osmislio, daje podjednaku moć svakom čovjeku u društvu. Ta moć se bazira na jednakom pravu svakog čovjeka da ocjenjuje bilo kojeg čovjeka. Svaka pozitivna ocjena će ocjenjenom čovjeku donijeti malu nagradu a negativna ocjena malu kaznu. Pomoću takve mjere ljudi će poštovati jedni druge. Tako će izgraditi dobro i zdravo društvo neovisno od sistema obrazovanja.

 

Ljudi specijaliziraju svoje znanje. U svrhu savladavanja specijaliziranog znanja škole su nužne kao sredstvo obrazovanja ljudi. U budućnosti, škole više neće biti mjesta u kojima autoriteti birokratski određuju program nastave već će se program formirati na temelju interesa učenika. Škole više neće biti ustanove koje garantiraju znanje studenata kao što se to danas nameće već samo mjesta gdje je znanje pristupačno. Sistem koji sam predložio će zahtijevati veliku odgovornost radnika na svojim radnim mjestima, daleko veću nego što je to danas slučaj. U takvom sistemu radnici se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nemaju dovoljno znanja.

 

Sve što čovjek treba naučiti u svom životu je proizvod njegovog interesa. Kad čovjek ima interes on nema poteškoća da stekne znanje koje mu je potrebno ako je ono pristupačno. Studenti će moći pohađati nastavu koju žele kad god im to treba u životu. Više sam o tome pisao u članku: Moj obračun sa naukama.

 

Razotudjenje porodice

 

U životinjskom svijetu roditelji uče mlade osnovama potrebnog znanja. Ljudsko društvo je krenulo u jako pogrešnom smjeru jer su škole preuzele od roditelja pravo učenja osnova potrebnog znanja djece. Smjer je pogrešan prvo zato što je program nastave škola otuđen od potreba djece. A još je više pogrešan zbog toga što je upućivanje djece u život treba biti zadatak roditelja a ne škola. Roditeljska ljubav koja se manifestira i kroz obrazovanje djece je jedan od glavnih uvjeta prosperiteta djeteta pa tako i društva u cjelini.

 

Da bi roditelji mogli učiti djecu osnovama potrebnog znanja potrebno je u prvom redu da roditelji imaju slobodno vrijeme koje mogu posvetiti djeci. Danas roditelji rade po cijele dane i djecu praktično ne vide tokom dana. Iz toga proizlazi veliki broj današnjih problema. Ubrzo nakon prihvaćanja sistema koji sam predložio radno vrijeme će se značajno smanjiti tako da će roditelji imati daleko više vremena da posvete svojoj djeci.

 

Drugi uvjet uspostavljanja ispravnog obrazovanja u društvu jest da roditelji u sebi nose ljubav prema djeci. U današnjem otuđenom društvu ljubav je vrlo rijetka jer otuđeno društvo razvija narcisoidnost, vrlo nerazvijeni a često i izopačeni oblik ljubavi. Nepostojanje ljubavi je rijetko u životinjskom svijetu dok je u ljudskom društvu zbog ogromnog otuđenja u kojem živimo vrlo raširena pojava. Nedostatak ljubavi je vrlo poguban za razvoj čovjeka i ljudskog društva. Zato je društvo u kojem živimo vrlo loše. Novi sistem koji sam predložio će naučiti ljude da vole i to će iz temelja promijeniti društvo u kojem živimo. Više sam o tome pisao u članku Da li volite?

 

Razotuđenje društva

 

Razotuđenje društva će se ostvariti kad svi ljudi ostvare jednaka prava. To će se ostvariti kad svi ljudi dobiju jednako pravo na rad na svakom radnom mjestu, kad svi ljudi dobiju jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu kroz jednako pravo ocjenjivanja, i kad svi ljudi dobiju jednako pravo participiranja pri donošenju odluka od zajedničkog interesa. Sva ova prava su kompletno suprotna pravima koja su autoriteti uspostavili za sebe u svrhu vladanja društvom i zato se ne mogu lako usvojiti. Ali nema drugog dobrog puta. Tek kada se usvoje jednaka prava među ljudima, društvo će se osloboditi otuđenja i tada će ovaj svijet unaprijediti ispred najsmionijih današnjih snova.

 

 

25.07.2010

Jesam li ja Isus Krist?

Jesam li ja Isus Krist, Mesija, Krišna, Maitreja Buda?

Ja sam znanstvenik koji je podnio zahtjev za radno mjesto Isusa Krista. Zašto? Isus Krist bi trebao napraviti raj na Zemlji, a ja sam definirao kako to učiniti u svojoj knjizi “Humanizam“.

 

Ja sam kreirao novi društveni sistem koji pruža sigurnost, stabilnost i dobar život za sve. Najvažniji dio novog sistem jest uspostavljanje jednakih prava među ljudima. Jednaka prava zapravo nikada nisu postojala zato što su pojedinci uvijek ostvarivali vlast nad ljudima. Privilegije vlasti su razlog zašto je povijest čovječanstva jako loša. Zato privilegije moramo zaustaviti. Sada ću objasniti kako to učiniti.

 

Mi moramo sudjelovati u donošenju svih odluka od vlastitog interesa. Na primjer, mi možemo izravno odlučivati koji postotak naših plaća trebamo davati za poreze i kako taj porez najbolje potrošiti. Danas, čelnici zemalja dodjeljuju većinu poreznog novca za potrebe armija. Kada narod bude odlučivao o raspodjeli poreznog novca, armije više neće postojati i vođenje ratova će biti nemoguće.

 

Izumio sam demokratsku anarhiju. Što je to? To je sistem u kojem svaka osoba dobiva jednako pravo da ocjenjuje bilo koju drugu osobu. Pozitivna ocjena treba donijeti nagradu od recimo jednog dolara ocjenjenoj osobi a negativna ocjena će donijeti kaznu od jednog dolara. Na tako jednostavan način svaka osoba će dobiti stvarnu moć u društvu i stoga će biti poštivana. Ova mjera će usmjeriti ljude da proizvode najveće moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu stvaranje nepogodnosti. To znači da huligani više neće zlostavljati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike, političari više neće lagati ljudima. Ako predsjednik države ne slijedi potrebe ljudi mogao bi dobiti milijune loših ocjena, što će ga koštati milijune dolara. Svatko će biti odgovoran svima i to će eliminirati zlo privilegija. U takvom sistemu ljudska bića će postati vrijednosti i to će formirati dobro društvo.

 

Moj sistem nudi više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Posebno će se razvijati tržište javnih radnih mjesta. Radnik koji ponudi veću dobit, više proizvedene robe, bolju, čišću ili jeftiniju proizvodnju u bilo kojem trenutku za bilo koji posao u javnim poduzećima, će dobiti željeni posao. Ja sam genije, koji je razvijao tu ideju gotovo 30 godina i siguran sam da će ona funkcionirati savršeno. Nema ekonomije koja može biti produktivnija od one u kojoj najbolji radnik dobija svaki posao. Takva ekonomija će lako postati profitabilnija od kapitalističke pa će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje. Privatna poduzeća će se pridružiti javnim poduzećima a vlasnici kompanija će biti kompenzirani na zadovoljavajući način. Nova ekonomija će donijeti sigurnost i obilje za sve.

 

Pa ako sam tako pametan zašto me nitko nije priznao do sada? Prije dvije godine Google je otvorio natječaj pozivajući dobre ideje koje mogu promijeniti svijet. Sudjelovao sam sa svojim projektom zajedno sa više od 150.000 drugih projekata. Pobjednik nije proglašen poslije više od godinu dana. Zašto? Google ima poteškoća prihvatiti moje ideje jer one predstavljaju kraj kapitalizma, sistema na kojem je Google izgrađen. Google također ima poteškoća odbiti moje ideje, zato jer će moj sistem jednog dana potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život. Mislim da je Google odustao od natječaja i moj projekt je tome razlog.

 

Pisao sam hiljade pisama znanstvenicima društvenih nauka, ali oni mi nisu odgovorili. Zašto? Društvene nauke su danas toliko beskorisne za kreiranje dobrog društva da ih ništa ne može zaustaviti na putu u povijest. Sve će se promijeniti. Ekonomija koju sam predložio će biti toliko jednostavna da će ljudi postati ekonomski stručnajci i bez pohađanja škole. Svi ljudi će postati dobri ekonomisti, psiholozi, suci, filozofi samo zato jer žive u sistemu koji sam predložio.

 

Napisao sam scenarij “Nebo“, koji prikazuje svijetlu budućnost čovječanstva, ali nisam mogao dobiti podršku za snimanje filma. Također nemam pristup medijima. Zašto? Antikrist je tu. On vlada svijetom pomoću tajno posjedovanog bogatstva koje je njegova porodica gradila stoljećima. Njegovo ime je Jacob Rothschild. On kontrolira banke, korporacije, vlade, NATO, medije, i sve nas. Mi ovisimo o njemu posvuda. On oduzima našu slobodu pomoću moći koja bi trebala pripadati nama. Ali moja ideja će ga pobijediti. Prije šest godina ja sam mu ponudio da odustane od vladanja svijetom i spasi svoje bogatstvo. Ako to odbije izgubit će sve. Naime, kad vi ljudi prihvatite sistem koji sam predložio vi ćete ostvariti moć da živite bez njega, ali on neće moći živjeti bez vas.

 

Moj sistem je jedino dobro rješenje za čovječanstvo, ali on još uvijek nije priznat. Mi se približavamo 21.12. 2012 i ja ću pokušati učiniti taj dan danom priznanja mog rada. Ja pitam da li sam Isus uglavnom zato da bi privukao pažnju na svoj rad. Isto bih mogao učiniti pitajući da li sam Mesija, Krišna ili Buda. Možda ću biti prihvaćen kao ovi spasitelji, ali ja se osjećam prilično dobro kao Aleksandar. Moje učenje će spasiti svijet od svog ljudskog zla i unaprijediti ga izvan najsmionijih današnjih snova.

 

30.04.2010

————–

Prije sedam godina sam napisao:

 

Jesam li ja Isus Krist?

 

Kršćani očekuju povratak Isusa Hrista koji prema Bibliji boravi pokraj Boga Oca na Nebu. Ja moram reći da Boga Oca nisam ni čuo ni vidio i ta činjenica govori da ja najvjerojatnije nisam Isus Krist. Sa druge strane, Isus Krist bi po povratku na Zemlju trebao napraviti Raj na Zemlji. Ja sam definirao jedini mogući put koji će to bezuvjetno i neizbježno ostvariti i ta činjenica ukazuje da bih ja ipak mogao biti Isus Krist.

 

***

Prije dvadeset godina ja sam bio jako razočaran sa svijetom oko sebe pa sam odlučio da pronađem put za kreiranje dobrog društva. Trebalo mi je deset godina da definiram novi socijalno ekonomski sistem koji će formirati dobro društvo i još toliko vremena da dobijem jasnu sliku o tome kako će budućnost čovječanstva izgledati. Prikazao sam rezultate svog istraživanja u knjizi “Humanizam”. Sistem koji sam predložio je potpuno drugačiji i daleko bolji od svih poznatih modela i sa vremenom će ih sve zamijeniti.

 

Tri profesora filozofije, sociologije i ekonomije sa Univerziteta u Beogradu su bili vrlo ljubazni te su pročitali moju knjigu na moj zahtijev. Njihove recenzije moje knjige u osnovi kažu da ja nisam lud, da nisam pisao gluposti i da nudim značajne promjene i unapređenje društva. Oni nisu bili u mogućnosti ili nisu željeli dublje analizirati moj rad zato što je moja knjiga okrenula naglavce sve što oni znaju.

 

Sistem koji sam kreirao je znatno jednostavniji nego danas korišteni modeli ali ipak zahtijeva dosta vremena za njegovo razumijevanje jer je u potpunosti nov. U svrhu prilagođavanja novom načinu razmišljanja i dobijanja dobre slike novog sistema, osim čitanja knjige potrebno je provesti dosta vremena u njegovoj analizi a to je nešto što ja nisam uspio inicirati kod nikoga do sada. Neko bi mogao pomisliti da naučnici dobijaju nekoliko novih sistema dnevno i da iz tog razloga nemaju vremena da studiraju moj rad. To nije tako. Osim toga postoji samo jedna neoboriva studija u povijesti čovječanstva koja obećava Raj na Zemlji i to je moja.

 

U zadnjih deset godina poslao sam hiljade pisama profesorima univerziteta, naučnicima i istraživačima društvenih nauka; predsjednicima država, korporacija, i različitih udruženja; urednicima žurnala, novina, izdavačkih kuća; internet magazinima i grupama; političkim partijama, fondacijama, običnim ljudima po cijelom svijetu i dobio neke odgovore ali u stvari nisam postigao napredak.

 

Autoriteti su ljude mentalno ugnjetavali od pamtivijeka tako da niste razvili sposobnost da pronađete istinu u sebi samima bez njihovog utjecaja. U svrhu izgradnje boljeg svijeta ja u svojoj knjizi ne koristim “višu matematiku” nego vrlo jednostavno i logično zaključivanje i ono je vama strano. Iz tog razloga ja sada moram izgraditi veliki autoritet u sebi samome da bi vi uopće uzeli u razmatranje prihvaćanje mojih ideja. Potpuno neočekivano, izgleda da mi tu može pomoći kršćanska religija.

 

***

Na početku ove godine (2003) pronašao sam preko interneta veliku sličnost između knjige koju sam napisao i onoga što bi Isus Krist trebao učiniti. Ja ću ovdje govoriti o glavnim tačkama koje sam pronašao u Bibliji i koje su prihvaćene od strane religioznih ljudi kao apsolutna istina. Prilažem nekoliko važnih citata iz Biblije i iz religioznih članaka pronađenih na internetu:

 

Kada je Isus došao prvi put to je bilo da riješi problem sa grijehom. On nije došao da riješi probleme upravljanja društvom niti socijalne dileme koje uznemiravaju naš svijet. Kada On dođe opet On će riješiti sve probleme upravljanja društva i političke i socijalne bolesti. Izvor.

 

Isus Krist će se vratiti na zemlju da duhovno transformira svoje ljude i uspostavi utopiju, Raj na Zemlji. Kombinacijom uklanjanja utjecaja Đavola, davanjеm ljudima Božjeg duha i učenjem svijeta о zakonima i putevima Boga, On će proizvesti 1.000 godina mira i društvo će biti blagosloveno iznad najsmionijih snova. Izvor.

 

Ideali sreće. mira, slobode, pravde, i prosperiteta, koji su zajedno bili samo snovi većine ljudi u svijetu kroz vjekove će biti ostvareni za vrijeme milenijuma. Milenijumska vladavina Isusa Krista će biti tranzicija vlasti od neprihvatljive korumpirane vladavine nad čovječanstvom do naređene perfektne vladavine Boga Oca. (1 Cor. 15:24-28). To sada izgleda nemoguće ali svo zlo će permanentno biti odvojeno i rastavljeno od sveg dobra kada taj period od 1.000 godina, Milenium, završi. Izvor.

 

Vuk i jagnje će zajedno pasti travu, lav će jesti slamu kao vo. (Isaije 65:25)

 

I suditi će među mnogim narodima, i izgrditi će jake narode nadaleko; i oni će raskovati svoje mačeve u plugove, i koplja svoja u srpove; neće dizati mač narod na narod, niti će se više učiti ratu. Nego će sjediti svako pod svojom vinovom lozom i pod smokvom; i neće biti nikoga da ih plaši. (Miheja 1-4)

 

“I očistiti ću vas od svih prljavština vaših i od svih vaših idola. I dati ću vam novo srce, i nov ću duh umetnuti u vas; I izvaditi ću kameno srce iz tijela vašega i dati ću vam srce od mesa. I duh svoj umetnuti ću u vas, i učiti ću vas da hodate po Mojim uredbama, i vi ćete se držati Mojih zakona i izvršavati ih.” (Jezekilja 36:22-27).

 

Isusova vladavina će donijeti: Obilje, prosperitet, stabilnost, obnovu, i sigurnost. (Amos 9:13-15)

 

Moja knjiga opisuje sistem koji će ispuniti očekivanja navedenih citata. Možete pronaći o čemu se radi u kratkim člancima ovdje: Humanizam sažeto i ovdje: Značajne misli.

 

U novom sistemu koji sam predložio zlo u društvu više neće postojati. Raj će se uspostaviti na Zemlji i kao što je opisano u Bibliji svako bi odavde trebao otići u Nebo. Ipak, ja sumnjam da se ovi citati trebaju prihvatiti u potpunosti doslovno. Na primjer, da sam ja Isus Krist ja ne bih volio biti niti predsjenik niti kralj svijeta. Naprosto ja cijenim svoju slobodu. Ali moje nesudjelovanje u vlasti neće biti nedostatak jer sam formirao puno bolje rješenje. Formirao sam sistem koji omogućava vama ljudi da sami uzmete kontrolu nad sobom slijedeći Božju volju.

 

Siguran sam da je realizacija sistema koji sam predložio nezaobilazan proces. Taj sistem će biti uspješan zato što slijedi prirodu društva. Priroda društva je u svojoj biti jako jednostavna ali do sada ona nije bila točno definirana i povijest čovječanstva je to dokazivala pomoću socijalnih nestabilnosti. Ja sam također siguran da ne postoji druga dobra solucija za društvo zato što ono nema više od jedne prirode. Ako Isus Krist dođe poslije mene on neće moći pronaći bolje rješenje za čovječanstvo u postojećoj prirodi. Sistem koji sam preložio može biti testiran za nekoliko godina u nekoj maloj društvenoj zajednici što će dati izravan odgovor da li sam ja u pravu ili ne. Ako sistem koji sam predložio dokaže da može napraviti Raj na Zemlji gdje će “lavovi i zebre ručati zajedno”, gdje više neće biti potrebni državni zakoni dok će ljudi ipak živjeti u potpunoj harmoniji, da li sam ja tada Isus Krist?

 

Slijedeća vrlo važna činjenica u Bibliji je Sudnji dan. Citat: Pavlova Poslanica Rimljanima 14:10-12 – Mi ćemo svi izaći na sud pred Krista. Svako koljeno će se pokloniti i svaki jezik će se ispovijediti. Tako će svako od nas odgovarati Bogu. U ovom životu ljudi često propuštaju sastanke, ali niko neće biti odsutan na tom sastanku, i niko neće zakasniti. Nikakva isprika neće biti prihvaćena. Nikakvo bogatstvo, utjecaj, ili moć ne može spriječiti taj sastanak.

 

Ovo također ne može biti shvaćeno doslovno jer u suprotnom ja bih žalio Isusa Krista. Svake sekunde u svijetu umire oko 5 ljudi. Isus Krist bi morao raditi non stop i suditi svakom čovjeku 1/5 sekunde. Ovo mi se čini nevjerojatno. Za te svrhe Bog mora da ima neku vrstu informacijske tehnologije koja sakuplja informacije o svakom čovjeku na Zemlji. Ja sam simulirao sličan proces u svom sistemu. Taj proces bi mogao pokazati ljudima što oni trebaju očekivati kad umru dok su još uvijek živi. Obratite pažnju na vrijednost produktivne moći čovjeka na primjer u članku Humanizam opsežno. Ako čovjek na kraju života bude posjedovao pozitivnu vrijednost svoje produktivne moći on bi vjerojatno otišao u Raj, i obratno, ako čovjek na kraju života bude imao negativnu vrijednost produktivne moći on bi vjerojatno išao u Pakao. Sasvim sigurno čovjek koji bude imao negativnu vrijednost produktivne moći neće imati ugodan život na ovome svijetu. To će prisiliti ljude da budu vrlo odgovorni u svemu što rade i to će doprinijeti stvaranju Raja na Zemlji.

 

Pronašao sam u Bibliji velike sličnosti između Isusa Krista i sebe ali ja neću govoriti o tome zato što mnogi dobri ljudi mogu zadovoljiti te kriterije. Osim toga Biblija daje previše mogućnosti za različite interpretacije. Također, ja sumnjam u potpunu tačnost stihova Biblije zato što su je pisali ljudi kroz dvije hiljade godina. Čovjek je sklon da zamišlja, izmišlja i nadograđuje stvari i događaje i zato u Bibliji može biti pretjerivanja i kontradikcija. Iz tog razloga ja ću radije govoriti o jednostavnim činjenicama koje mogu doprinijeti tome da budem uzet u razmatranje kao Isus Krist.

 

Rođen sam u Zagrebu, Hrvatska, bivša Jugoslavija 30.04.1955 u 19.30. Odmah poslije mog rođenja, Zagrebom i svim većim gradovima Jugoslavije su se prolomili počasni prvomajski topovski plotuni uz vatromet u proslavi socijalističkog praznika rada. U socijalističkim zemljama 1. Maj je bio podjednako važan državni praznik kao što je to Uskrs ili Božić u zapadnom svijetu. Doktor koji je vodio moje rođenje je tada rekao mojoj majci da se rodio princ. Nje li to interesantan znak? Može li taj znak ukazati na rođenje Isusa Krista?

 

U socijalističkoj Jugoslaviji religija nije bila jako popularna. Kršten sam i obično sam išao u Crkvu jednom godišnje. Do ove godine ja sam bio jedva religiozan, ili bolje rečeno niti sam bio vjernik niti ateist. Da sam bio jako religiozan tada bih razvio osjetljivost na znakove koje mi je Bog vjerojatno slao i bio bih znatno više svjestan ko sam. Ali ja sam još uvijek nov u religiji, ne znam dovoljno i ne želim da napravim grešku. Ipak, mislim da postoji mogućnost da sam ja Isus Krist i to me je iznenadilo više nego vas. Znam, ja kao Isus Krist bi trebao biti najveći autoritet u kršćanskoj religiji ali na nesreću ja sam propustio sve kurseve o tome ili se zbog nekog meni nepoznatog razloga ne sjećam ničega. Primite moje isprike a ja ću pokušati da nadoknadim propušteno znanje.

 

Kada sam odlučio pronaći dobro rješenje za promjenu svijeta dobio sam osnovu vizije (vidi Humanizam za početnike) o budućnosti čovječanstva gotovo u trenu i ta vizija mi je dala snagu da budem ustrajan. Da li je tako nešto moglo stići direktno od Boga? Ili da li je moralo? Nije rijetkost da mlad čovjek želi promijeniti svijet. Ja sam vjerojatno jedinstvena osoba zato što sam bio uporan u razvoju sistema dvadeset godina iako je rad bio uglavnom težak i do sada nisam za svoj rad primio nikakvo priznanje. Ipak, dobijao sam malu podršku od ljudi. Ta podrška je prikazana ovdje: Komentari.

 

Proglašen sam za jednog od najboljih arhitekata u bivšoj Jugoslaviji čak prije nego što sam diplomirao (vidi Trg Republike). Ubrzo poslije svoje diplome odustao sam od uspješne karijere arhitekte da bih mogao naći više vremena za definiranje dobrog rješenja koje će promijeniti svijet. Svako ko me je poznavao mi je sugerirao da odustanem od promjene svijeta uz komentar da je to nemoguće i da je to samo gubljenje vremena. Ali ja sam znao da sam na pravom putu od samog početka. Sa druge strane vi ljudi sada imate na raspolaganju potpuno definirani sistem u mojoj knjizi i još uvijek ne znate šta da mislite o njemu. Nije li to čudno?

 

Održao sam dva predavanja o svom radu u Beogradu, Jugoslavija u 1992 i 1993 godini dok je tamo bio rat. Deset godina kasnije 1.11.2003 imao sam svoj prvi javni nastup na konferenciji ”Društva za utopijske studije” u San Diegu, Južna Kalifornija. U to vrijeme tamo su bjesnili veliki šumski požari. Prije mog odlaska za Kaliforniju rekao sam u šali svojoj supruzi Dušici: ”Ako se dogodi zemljotres u Kaliforniji dok sam ja tamo ja sam Isus Krist.” Proveo sam samo jednu noć u San Diegu. Kada sam se probudio drugi dan (Novembar 2) u svojoj hotelskoj sobi i upalio televizor, prva vijest koju sam čuo bila je:” Planinu San Bernardino (blizu je San Diega) su pogodila ove noći dva zemljotresa jačine 3,5.” Slučajnost?

 

Od Isusa Krista se očekuje da čini čuda po kojima bi se navodno trebao prepoznati. Isus Krist bi na primjer trebao moći hodati po vodi. Vidio sam na televiziji da mađioničar Chris Angel hoda po vodi. Pa zašto njega niko ne uzme u razmatranje za Isusa Krista? Da sam ja naučio kako učiniti tu iluziju da li bih ja tada imao šanse da budem prihvaćen za Isusa Krista? Ali ja mislim da sam napravio daleko veće čudo nego što je to hodanje po vodi. Ja sam definirao kako učiniti ovaj svijet prekrasnim mjestom za život, kako učiniti Raj na Zemlji. To je nešto što niko nikada nije uspio definirati. Sad bi neko mogao dati primjedbu da moja teorija nije dokazana u praksi i da zato može biti pogrešna. Mogao bi također dodati da bi Isus Krist jednostavno učinio Raj na Zemlji i da bi ga ljudi po tome mogli prepoznati. Ja bih mu na to mogao odgovoriti da se ni od Isusa Krista ne očekuje da natjera ljude na ispravan put nego se od ljudi očekuje da prihvate put Isusa Krista. Ljudi će jednog dana sigurno prihvatiti moj put zato jer nemaju drugi izbor. Moj put je jedini dobar put.

 

Dragi ljudi, užasna situacije u svijetu vrši veliki pritisak na mene da djelujem. Ja vjerujem da je situacija znatno gora nego što vi mislite i to se mora promijeniti. Osim toga, kriminal, silovanja i ubistva su došla i u moje susjedstvo. Zlo nikada nije bilo bliže meni i to se mora zaustaviti. Kao kruna svega mislim da je Antikrist ovdje među nama. On mora biti zaustavljen i sistem koji sam predložio će ga zaustaviti.

 

Cijeli svoj život ja sam želio napraviti nešto dobro i značajno ali sam se jako ustručavao objaviti mogućnost da bih ja mogao biti Isus Krist zato što ne mogu ni zamisliti u kakve sve poteškoće mogu ući. Ako ja nisam Isus Krist, vi ćete mi se rugati ali ja se ipak ne bih puno brinuo o tome. Ako ja jesam Isus Krist, mogu se naći u opasnosti od strane bilo koga ko to ne bi volio. Jedino što mogu učiniti u tom slučaju jeste nadati se da je Biblija u pravu kada govori o mojoj sudbini i da će me Bog zaštititi. Na žalost ja se ne mogu potpuno pouzdati u to jer ne znam koji dio Biblije autentično prenosi Božje riječi a koji dio predstavlja kreativnu imaginaciju pisaca kroz generacije.

 

Na kraju sam odlučio da preuzmem rizik i da stanem koliko god mogu čvršće iza svoje knjige. Ako budem uspješno obranio svoju knjigu vi ćete prihvatiti sistem koji sam predložio daleko prije. U stvari, tu se radi samo o tome da li će taj sistem biti uspostavljen prije ili poslije serije katastrofa. Kada prihvatite sistem koji sam predložio, on će vas zasigurno spasiti od svih oblika društvenog zla bez obzira kojoj rasi, naciji, religiji, klasi, dobi ili spolu pripadate.

Moja knjiga “Humanzam” je besplatno dostupna u cijelom svijetu od 2000 godine kada sam publicirao hrvatsko-srpsku verziju na svojim internet stranicama www.sarovic.com. Engleska verzija je publicirana slijedeće godine. U zadnje tri godine oko 200 ljudi je uzelo moju knjigu preko interneta ali nisam primio gotovo nikakvo povratno mišljenje od njih o mojoj knjizi. Šutnja me prati stalno i svugdje a ja ne znam zašto. Ipak do sada sam razmjenio neka mišljenja sa pojedincima koji su čitali moje članke ali sam ustanovio da je to uglavnom bilo gubljenje vremena. Sistem koji sam predložio se ne može dovoljno razumjeti bez čitanja knjige. Zato ću nadalje izbjegavati da diskutiram o svojoj knjizi sa ljudima koji je prethodno nisu pročitali.

 

Dragi čitaoci, ako vjerujete u Isusa Krista i dozvoljavate barem samo malu mogućnost da bih ja mogao biti On, ja bih želio da pročitate moju knjigu. Ona je napisana tako da je svako tko uloži malo truda može razumijeti. (Ne brinite o tehnikalijama, one su posao za znanstvenike i mene.) Ja želim podijeliti najmanje 200.000 kopija knjige u slijedeće tri godine. Ne slušate nikoga osim sebe da li je knjiga dovoljno dobra da promijeni svijet. Postoje milioni autoriteta oko vas koji vas sprečavaju da pronađete istinu u sebi samima. Vi naravno možete i trebate diskutirati o knjizi sa drugim ljudima ali na kraju izgradite mišljenje sami. Kada formirate mišljenje ja ću vam biti zahvalan ako mi napišete u do 50 riječi da li vam se knjiga sviđa ili ne i zašto. To će mi puno reći. Ukoliko vam se sistem ne sviđa to samo znači da ćete trebati više vremena da ga počnete voljeti. “Ja pretpostavljam narode da vi još niste spremni za to. Ali vaša djeca će to voljeti.” (Povratak u budućnost – I dio:-)

 

Knjiga u stvari nije religiozna tako da osjećam potrebu da dam zaključak o svojem viđenju religije. Ni jedna teorija nije uspjela ubjedljivo prikazati kako iz ništa može nastati nešto. To se u stvari nalazi najveći skok i najveća moguća enigma za sve filozofe i naučnike. Biblija tvrdi da je upravo to učino Bog kada je kreirao ovaj svijet. Biblija ne daje tehičke detalje ili smo mi previše nesavršeni da bi ih mogli razumjeti. Možda je upravo naše neznanje razlog zašto je prikaz Boga u Bibliji vrlo pojednostavljen. Biblija vjerojatno prezentira Božju volju ali ja sumnjam da to čini vrlo točno zato što ljudi zasigurno imaju velike poteškoće da prime i razumiju riječi Boga.

 

Teorija evolucije tvrdi da se život razvija kroz prirodnu selekciju od nižeg oblika vrema višem. Jači opstaje i tu leži temelj razvoja. Ali dali je to dovoljno? Postoji neka duboka logika i čudesan sklad između atoma, molekula, gena; sklad u prirodi i svemiru bez kojeg mi nebi mogli postojati. Da li nas nešto čuva? Najvjerojatnije postoji nekakva nadprirodna moć negdje gore koja nekako doprinosi razvoju prirode, i naravno nas ljudi. Ja sam prihvatio da je ona nadprirodna, zato što je ne mogu pojmiti. Ja sam prihvatio da je njeno ime Bog. Ja Boga nisam vidio niti čuo ili toga nisam svjestan. Prihvaćam postojanje Boga također zato što je Biblija još prije 2000 godina predvidjela dolazak Mesije koji treba povesti ljude na ispravan put i uspostaviti sklad u društvu. Moja knjiga u potpunosti zadovoljava te kriterije i zato se ja sada javljam za radno mjesto Isusa Krista. Neko može tvrditi da je rezultat mog rada samo vjekovna težnja naroda koji je živio u nepravdi i zlu. Ako je to tako, onda su proročanstva upisana u Bibliji uistinu fantastične slučajnosti. Vjerujem da će jednog dalekog dana znanost upoznati Boga, što god To bilo, i tada ćemo mi na planeti Zemlji stvarno nešto sаznati o Bogu.

 

Bog je možda imao punu kontrolu nad “Velikim praskom“ ili je možda neki dio tog procesa prepustio prirodnim zakonima koje je Sam kreirao. Mi to ne znamo. Bog je možda kreirao cijeli proces evolucije a možda su njegovi prirodni zakoni ostvarili neki nezavisan utjecaj. Ili se možda u oba slučaja dogodilo nešto potpuno drugačije što mi ne možemo ni zamisliti. Mi trebamo prihvatiti da to ne znamo. Mi se ne trebamo svađati oko toga ko je u pravu a ko nije kad ne možemo dokazati ništa. Rješenje spomenutih dilema je daleko teže od svih ostalih pitanja koja nas danas muče, tako da će potpun odgovor na te dileme biti pronađen mnogo kasnije nego odgovori na sve ostale probleme koje danas imamo. Ja vjerujem da Bog ima utjecaj na nas ali mi također imamo svoj izbor i On to ohrabruje. On je dobar.

 

Rado ću diskutirati o ovoj temi sa ljubaznim sagovornicima koliko budem mogao preko foruma za diskusije na ovim internet stranicama. Osim toga, pisati ću više o religiji čim pronađem nešto novo. Ali ne očekujte od mene previše iako bih ja volio pronaći odgovore na mnoga pitanja. Bog mi neće servirati odgovore “na pladnju“. To nikada ne ide tako lako i to je dobro. Šta bi mi radili kada bi znali odgovore na sva pitanja? Život bi tada izgubio najvažniji smisao. Istraživanje je u stvari ljepota življenja.

 

Slobodno možete redistibuirati ovaj članak po svijetu.

 

Aleksandar Šarović

29.11.2003

 

Nastavlja se ovdje Božja volja

Antikrist je stigao?

Da li je Antikrist stigao?

 

Da, najvjerojatnije jeste. Ako analizirate sistematsko osvajanje nezavisnih država svijeta koje je u toku, možete lako uočiti da iza svih tih agresija stoji obrazac jedinstvene jake moći koja uključuje ekonomiju, vojnu silu, medije i političare. Ja ću pokušati prikazati u ovom članku da ta moć pripada porodici Rothschild. Ja mislim da je Antihrist glava porodice Rothschild i da je njegovo sadašnje ime Jacob. On vlada svijetom potpuno neprimjetno pomoću tajno posjedovane ekonomske moći koju je njegova porodica stvarala kroz stoljeća.

 

Kako porodica Rothschild ostaje nevidljiva dok povećava svoje bogatstvo i utjecaje u svijetu, možete lako vidjeti na primjeru nedavne ruske afere “Mikhail Khodorkovsky”. Khodorkovsky je 40 godišnji ruski poslovni čovjek koji je počeo svoju karijeru sa malom plaćom službenika ruske vlade da bi u deset godina zaradio milijarde dolara vrijedno vlasništvo u naftnoj kompaniji “Yukos”. Ali treba naglasiti da sve njegove sposobnosti proizlaze iz visoke funkcije koju je imao u organizaciji mladih komunista Rusije. To mu je otvorilo vrata do visokih vladinih službenika, uključujući predsjednika Rusije Borisa Jeltsina, koji su mu omogućili privilegirano poslovanje. U želji da ostvari što veće profite Khodorkovsky je, gledano sa legalne strane, poslovao vrlo sumnjivo. Onda je predsjednik Putin došao na vlast u Rusiji. Kao rezultat Mikhail Khodorkovsky je uhapšen 25 oktobra 2003 godine pod optužbom za počinjenu prevaru i izbjegavanje plaćanja takse. Onda je kontrola nad akcijama kompanije “Yukos” Mikhaila Khodorkovskog prebačena na bankara Jacoba Rothschilda. Izvor je članak iz “The Washington Timesa” od 2.11.2003: “Uhapšeni naftni industrijalac proslijedio akcije bankaru”. Kopija tog članka se nalazi na internet stranicma “Action Report Online“. Značaj ovog članka leži u tome što upućuje da je Jacob Rothschild najvjerojatnije stvarni većinski vlasnik kompanije “Yukos”. Khodorkovsky jednostavno nije imao ni novčana sredstva ni znanje da samostalno uđe u tako veliki posao i zaradi bogatstvo koje mu se pripisuje. Jacob Rothschild je procijenio da je Khodorkovsky dovoljno blizak ruskom predsjedniku Jeltsinu da mu može osigurati dobru zaradu u Rusiji i zato ga je angažirao kao svog agenta. Ali u ovom slučaju pohlepa je natjerala Jacoba Rothschilda da učini pogrešku jer je prikazao veliku mogućnost prikrivanja vlastitog bogatstva iza Khodorkovskog.

 

Drugi novonastali ruski bogataši kao što su Boris Berezovsky, Roman Abramovich i Vladimir Gusinsky su također praktično iz ničega ostvarili veliko bogatstvo isto kao i Khodorkovsky. Legalnost njihovog poslovanja je pod istragom isto kao i poslovanje Khodorkovskog. Ovo ukazuje da su najvjerojatnije i oni povezani sa Jacobom Rothschildom. Kada je Boris Berezovsky optužen u Rusiji za počinjen poslovni kriminal dobio je politički azil u Velikoj Britaniji, u zemlji gdje Lord Jacob Rothschild ima veliki utjecaj.

 

Postoji još jedna vrlo utjecajna osoba bez čije pomoći prelijevanje ruskog bogatstva u ruke Jakoba Rothschilda ne bi bilo moguće. Njegovo ime je George Soros. Rođen je u Mađarskoj u siromašanoj porodici. Poslije drugog svjetskog rata je emigrirao na zapad gdje se ne tako davno, naglo i silno obogatio na burzovnim špekulacijama. To mu je najvjerojatnije pošlo za rukom uz pomoć porodice Rothschild na isti način kao što su bogatstvo ostvarili i novi ruski bogataši. Rothschildove financijske operacije u Rusiji ne bi bile moguće bez korupcije ruske vlade. Ona je vjerovatno ostvarena pomoću veza koje je njegov čovjek George Soros ostvario u Rusiji preko svog Instituta nazvanog “Otvoreno društvo“. Pročitajte članak “Tajna financijske veze iza “čarobnjaka” Sorosa” od Williama Endahla ili George Soros: An Evil Rothschild Agent by Brother Nathanael Kapner koji prikazuju njegovu vezu sa Rothschildima.

 

Možda ste na temelju ovog uvoda pomislili da porodica Rothschild ima interes samo u Rusiji ali naravno to bi bilo pogrešno, ta porodica djeluje vrlo angažirano u cijelom svijetu. Možemo li mi pretpostaviti da je Rothschildov model prikrivanja vlastitog bogatstva iza drugih porodica bio primjenjivan i ranije u prošlosti? Naravno da možemo. Ne samo da je familija Rothschild najbogatija porodica danas ona je također bila prva izvrsno organizirana porodica koja je raširila svoje poslove po cijelom svijetu prije nekoliko stotina godina. U to vrijeme oni su imali gotovo monopol u finaciranju evropskih kraljeva. Nema veće ni sigurnije zarade od kreditiranja država. Iz tog razloga oni su kasnije lako mogli sponzorirati uspon porodica Rockefeller, Morgan, Goldberg i ostalih na isti način kao što su sponzorirali porodice Khodorkovsky i Soros. Ali moguće je također da su navedene bogate porodice rođaci ili partneri porodice Rothschild. Bilo kako bilo sasvim je očigledno da se oni ne takmiče međusobno na “slobodnom tržištu”. Jeste li ikada čuli da se oni međusobno svađaju? Zasigurno niste. Kako to da niste kada se kapitalizam bazira na slobodnom takmičenju a oni su nosioci svjetskog kapitalizma? Jednostavan odgovor leži u činjenici da su oni jedno tijelo sa jednom glavom. Oni u stvari nisu kapitalisti nego feudalisti ili čak robovlasnici. Možete više pronaći o porodici Rothschild u članku “Rothschild Family” na Wikipediji i u članku “Dinastija Rothschild” od Desa Griffina.

 

Porodica Rothschild ima hijerarhijski organiziranu strukturu agenata koji za nju kupuju sve što vrijedi po svijetu. Porodica Rothschild na primjer može posjedovati “Coca Colu” i “Pepsi Colu” i sa vrha Olimpa promatrati kako se te kompanije bore na tržištu. Porodica Rothschild sa svojim partnerima može posjedovati pola svijeta ali zahvaljujući kapitalističkom sistemu i njegovoj tajnoj poslovnoj politici koja je uspostavljena praktično svugdje, niko osim njih samih to ne može saznati. Kontrolom najvećih banaka, kompanija i medija u svijetu oni faktički kontroliraju vlade zapadnih zemalja a preko njih i cijeli svijet. Ukoliko pratite svjetsku politiku lako možete uočiti da se demokratski izabrani lideri u svijetu mijenjaju ali politika slijedi interese bogatih i zato ostaje manje više ista. Veliko jedinstvo nepravedne i čak kriminalne politike u svijetu ukazuje na činjenicu da postoji nevidljiva organizacija koja upravlja svijetom. Činjenice koje sam prikupio o porodici Rothschild bez sumnje mi ukazuju da je ona vodeća porodica te organizacije. Ovdje se radi o konspiraciji koja zahvaća gotovo cijeli svijet. Samo su ”zle osovine” svijeta kao što je Kina, Sjeverna Koreja i Kuba otporne na utjecaje porodice Rothschild zato što su zatvorene prema svijetu.

 

Korijeni ove konspiracije mogu ležati u knjizi ”Sionski protokoli”. Protokoli su navodno zapisnik sa jednog sastanka “sionskih mudraca” koji je održan pred stotinu godina. Knjiga daje instrukcije niskog profila kako neka vrlo jaka židovska tajna organizacija može zavladati svijetom. Vjerojatno pod utjecajem propagande većina ljudi smatra da su Protokoli falsifikat usmjeren protiv židovskog naroda. Ja nisam primjetio da Protokoli govore o židovskom narodu, oni prikazuju ekskluzivne interese vrlo uskog kruga ljudi. I ti ljudi su vrlo uspješni. Postoji jako puno sličnosti između toga što Sionski Protokoli govore i situacije koju danas imamo u svijetu. Na primjer sve vlade razvijenih država u svijetu proklamiraju istu politiku: formalnu demokraciju gdje je sva vlast praktično u rukama bogataša, tržišnu ekonomiju gdje novac ima najveću slobodu i moć nad svim i svačim, i NATO silu koja osigurava takav poredak. Oni koji se ne slažu sa takvom ideologijom su orkestrirano napadani praktično u cijelom svijetu od strane medija, političara, konspiracija i vojne sile. Svaka drugačija ideja od propagirane kao što je na primjer moja, nema pristup do medija, politike, nauke i kao posljedica nema pristup do ljudi. To je upravo ono što je definirano u ”Sionskim protokolima”. Ne mora se biti naročito pametan da bi se zaključilo tko u tome ima interes i tko ima moć da tako nešto provede. Ipak, ja sumnjam da su “Protokli sionskih mudraca” završen program za konspiraciiu protiv svijeta jer je to više propagandni pamflet namjenjen uskom krugu ljudi nego program. Danas Jakob Rothschild ima daleko razvijeniji manifest za svoj program ali ne postoji nikakva mogućnost da dobijemo uvid u njega.

 

***

Porodica Rothschild jako nastoji da prikaže sebe kao običnu skromnu bankarsku porodicu. Ali ništa nije obično kod porodice Rothschild. Oni posjeduju najvrijedniju imovinu u zapadnom svijetu i imaju takvu financijsku moć da mogu kupiti sve što obećava dobro poslovanje. Ali oni kriju svoj posjed, bogatstvo i moć. U stvari oni podsjećaju na mafijaše koji se pretvaraju da zarađuju novac za život pomoću picerije koju posjeduju. Vi mislite da ja pretjerujem? Oni mogu lako proizvesti nezaposlenost i masivne bankrote običnih ljudi i preuzeti sve što ti ljudi posjeduju. Najpoznatiji slučaj je kreiranje ekonomske krize u Americi u 1929 godini što je prikazano u članku “Kako je London kreirao veliku depresiju” koji je napisao Webster G. Tarpley. Oni su to učinili da bi preplašili radnike za svoju budućnost, da bi učinili radnike ovisnima o svojoj moći, da bi uzeli njihovu slobodu, da bi ih učinili mirnim kada teško rade za niske nadnice, da bi ih disciplinirali bez pritužbi. Ljudi koji nemaju izbora mogu se zvati robovima. Oni žele potpunu kontrolu nad ljudima i ne biraju sredstva da to ostvare. Na sreću oni više ne mogu ponoviti takvu depresiju zato jer bi to sada prebacilo svjetsku moć u zemlje u kojima oni nemaju utjecaja. Njihova najgora noćna mora je komunistička Kina na vrhu svijeta.

 

Da li znate da su američke federalne rezerve ekonomski i u svakom drugom pogledu najmoćnije mjesto u svijetu? Thomas D. Schauf u svom članku: ”Federalne rezerve su privatno posjedovane” tvrdi da je Rothschild familija zajedno sa svojim partnerima uspostavila kontrolu nad američkim Federalnim rezervama, nad SAD i nad cijelim “slobodnim” svijetom. Možete se u isto uvjeriti u filmu: Zeitgeist – Film: Federalne rezerve autora Petera Josepha. Federalne rezerve su američka emisiona banka koja normalno kreditira američku državu kada je to državi potrebno. Problem leži u tome što se tamo novac štampa bez pokrića a zatim se ubire natrag od američkih poreznih obveznika sa kamatom. Koliko američki porezni obveznici duguju toj banci u ovom trenutku možete vidjeti ovdje. Samo godišnja kamata na tu sumu koja je usput budi rečeno uglavnom privatno posjedovana, je otprilike osam puta veća od ukupnog bogatstva “danas najbogatijeg čovjeka svijeta.” Izvor Treasury Direct – internet stranice američke vlade. Nije li tu nešto sumnjivo? Ako pokušate istražiti tko je vlasnik tog duga na službenim internet stranicama, nećete naći njihova imena i prezimena nego listu kompanija, banaka, fondova i organizacija. One su uglavnom u vlasništvu male grupe udruženih ljudi. Kada bi se radilo o velikom broju primarnih vlasnika tog kapitala i kada bi oni bili međusobno nezavisni, tada bi se oni međusobno svađali i borili za veći profit i mi bi to vidjeli. Ti ljudi su daleko bogatiji od javno proglašenog najbogatijeg čovjeka svijeta danas.

 

Sve je prevara. Ako vi dragi čitaoci pokušate štampati novac i sa njime nešto kupite, sasvim sigurno ćete završiti u zatvoru. Porodica Rothschild upravo to radi samo što je njihovo poslovanje legalno zahvaljujući usvojenoj bankarskoj politici i korupciji američkog državnog sistema. U 1963 godini predsjednik SAD John Kennedy je izvršnom odlukom br. 11110 zatvorio sistem federalnih rezervi i naredio vladi SAD da povrati konstitutivni mandat nad kontrolom novca. Pet mjeseci poslije toga on je ubijen. Pred svoju smrt predsjednik Kennedy je otvoreno izjavio da postoji zavjera krupnog kapitala protiv čovječanstva: “President John F Kennedy: Secret Society Speech“. Rezultat istrage ovog ubistva je bio vrlo sumnjiv prema Michaelu Parentiju: Atentat na JFK: Obrana gangsterske države.

 

Tko god je imao ikakvu sumnju u prave intencije politike ”zapada” poslije agresije na Jugoslaviju u 1999 godini ih više ne treba imati. Tu su skinute sve maske. To je bila čista imperijalistička fašistička agresija izvedena protiv svih zakona koji o tome govore i protiv povelje Ujedinjenih Nacija. To je bio kriminal. Formalno je predsjednik SAD Bill Clinton započeo rat. On se normalno uporno suprotstavljao da počini kriminal ali da li se sjećate kako dugo je trajala prijetnja za njegov opoziv sa predsjedničkog položaja zato što je lagao u slučaju Monika Lewinsky? Ja mislim da je to bila ucjena. Odmah poslije agresije slučaj je potpuno zaboravljen.

 

Ja sam lično bio svjedok jako perfidne svjetske politike koja je kreirana u svrhu slabljenja Jugoslavije i njenog prisiljavanja da odustane od vlastite suverenosti. Poslije slobodnih izbora u 1990, narod republike Srbije je zadržao socijalističku partiju na vlasti dok su narodi ostalih jugoslovenskih republika izabrali prozapadne partije. To je razlog zašto je Srbija branila svoju suverenost prilično snažno dok su ostale jugoslovenske republike uglavnom bezuvjetno prihvatile zapadni oblik kapitalizma. Da bi oslabili srpski otpor, zapad je podržavao prozapadno orjentirane jugoslavenske republike. Tako je nastao rat a nacionalne vođe, željne da odigraju važne uloge u povijesti svojih nacija, su ga učinile prilično prljavim. Rat je završio kada je Srbija odustala od svoje suverenosti. Ali u čemu je stvarno ležao interes zapada? Jugoslavija je imala najbolju ekonomiju u istočnoj Evropi i rat je potpuno uništio ideju da socijalistička ekonomija može biti dobra. Na kraju, rat je učinio tu ekonomiju jeftinu za kupovinu.

 

Agresije na Jugoslaviju su bile jako ohrabrene pomoću utjecajnih svjetskih informacijskih medija i utjecajnih ljudi, uključujući lidere zemalja u cijelom svijetu. Po svijetu je bila sinhronizirano distribuirana jednostrana propaganda i velika količina laži u svrhu opravdanja agresije koja je faktično trajala više od deset godina. Vi dragi čitaoci ste mogli biti obmanuti pomoću ogromne propagandne mašinerije kojoj ste bili izloženi ali vaši lideri ne dobijaju tako informacije. Oni su imali ambasade, istraživače i analitičare u Jugoslaviji i oni su zato morali znati o čemu se tu radi ali očigledno nisu imali snage, hrabrosti, interes ili želju da kažu istinu. Velikom broju tih predsjednika je čak bilo lakše sudjelovati u tom kriminalu nego reći istinu. Da, mnogi od njih su sudjelovali u protuzakonitom bombardiranju Jugoslavije, mnogi od njih su tamo ubili ljude.

 

Agresija na Jugoslaviju je morala biti formirana od ekstremno moćne ali uz to i potpuno nevidljive svjetske organizacije i ona mora da pripada porodici Rothschild. Mnogi znakovi ukazuju da je George Soros, čovjek porodice Rothschild, imao mnogo interesa u Jugoslaviji. Članak Portret Georga Sorosa od Neila Clarka to lijepo prikazuje. Kakve je tačno interese mogla imati porodica Rothschild ja mogu samo pretpostaviti. Ali to se može saznati tako da se ljudi koji su direktno počinili taj kriminal pozovu na odgovarnost za rat pred bilo kojim sudom i tada će sasvim sigurno biti prozvana na odgovornost i porodica Rothschild. Možete više saznati o agresiji na Jugoslaviju u mom članku Moj dug Jugoslaviji. Porodica Rothschild sa svojim partnerima je manje više završila kolonizaciju Istočne Evrope. Tu su kupili sve što je vrijedno ili će to uskoro učiniti i uspostavili su kontrolu nad svim vladama. Ruska vlada je jedina koja se može suprotstaviti porodici Rothschild.

 

Agresija na Irak u 2003 godini je također provedena protiv svih postojećih međunarodnih zakona. To je bio kriminal. Kada obični lopov počini kriminal on završi u zatvoru, kada predsjednik SAD počini neusporedivo veći kriminal on biva ponovo izabran. Pa kako je to moguće? Jednostavno mediji pod kontrolom porodice Rothschild suptilno uvjeravaju ljude da je to ne samo normalno nego i najbolje moguće rješenje. Možete li zamisliti da kriminalac uđe u restoran, naruči jelo i na kraju zahtjeva od konobara da mu on plati to što je sam kriminalac pojeo? Vama se dešava gore od toga ali vi to ne vidite. Vi proizvodite bombe za bogataše, zatim te bombe plaćate poreznim davanjima, i na kraju bogataši koriste te bombe da bi porobili druge narode i oteli njihova bogatstva. Da li vi razumijete o kakvoj se tu prevari radi? Vi i svoje živote dajete da bi oni mogli oteti bogatstva koja pripadaju drugim narodima. Svi predsjednici država ili vlada koji su se pridružili predsjedniku Bushu u agresiji na Irak su također samo kriminalci. Ljudi moji kako je to moguće? Jednostavno mi živimo u totalnoj konspiraciji gdje se neznanje, laž, nemoral, strah i korupcija uzgajaju a zatim vladaju.

 

Ja sam uvjeran da bi nezavisna istraga pokazala da porodica Rothschild stoji iza rata u Iraku, Afganistanu i iza ostalih ratova u zadnje vrijeme. Jednostavno ona ima posvuda tako veliki utjecaj da bez nje ti ratovi ne bi bili mogući. Problem leži u tome da je porodica Rothschild iznad zakona tako da niko ne može provesti takvu istragu. U stvari takav zakon koji bi ih mogao optužiti na svjetskom nivou ni ne postoji. Porodica Rothschild se jednostavno navikla da uzima vrijedna prirodna bogatstva i uspostavlja kontrolu po svijetu, ima sredstva da to ostvari po svaku cijenu, i teško mogu biti zaustavljeni u tome. Oni vrše agresiju na “zemlje zle osovine” kroz različite vrste pritisaka bez prestanka. Ukoliko takav oblik agresije njima ne donese zadovoljavajući rezultat dovoljno brzo oni će izazvati ratove tamo ili počiniti stvarnu agresiju. Bilo kako bilo, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba, Kina i zatim cijeli svijet će biti u velikoj opasnosti. Navodno je porodica Rothschild financirala gotovo sve ratove zadnja dva stoljeća, a to govori da je ona imala interesa u njima. Kako sada stoje stvari, nema nikakvog razloga za očekivanje da će se tu nešto promijeniti u budućnosti. Kako sada stoje stvari, budućnost je mračna.

 

Pretpostavimo da će porodica Rothschild sa svojim partnerima jednog dana uspostaviti kontrolu nad svim zemljama svijeta. Tada ćete dragi čitaoci vi biti na redu. Čak i ako posjedujete mali kiosk za prodaju kokica oni će otvoriti dvostruko veći pokraj vašeg sa uslugom u pola cijene. Oni će pomoću svoje financijske moći lako podnositi gubitke dok vi ne budete bili primorani zatvoriti svoj kiosk. Njihov će zadnji korak biti uspostava kontrole nad svim ljudima svijeta a to znaći vaše potpuno ropstvo. Njihove potrebe su otuđene i zato ne mogu biti zadovoljene. Iz tog razloga oni nisu u stanju učiniti ništa drugo osim katastrofe na Zemlji.

 

Ali naravno porodica Rothschild sa svojim partnerima će svakako naići na veliki otpor od strane Kine i Rusije, brojnih svjetskih organizacija, revolucionara, boraca za slobodu, terorista i progresivnih snaga. Danas već postoje mnogobrojni hrabri ljudi koji se suprotstavljaju nerazumnoj situaciji u svijetu ali nisu dobro poznati zato što nemaju pristup do glavnih svjetskih informacijskih medija koje su posjedovane od strane svjetskih vladara. Na sreću otkriven je Internet i to vam daje šansu da dobijete sasvim drugačije informacije. Ja vam proporučam čitanje na primjer Michaela Parentia. Oni su napisali brojne članke koje nećete moći pronaći u glavnim svjetskim medijama. Ako vas interesira što se stvarno dešava u svijetu potrebno je da ih čitajte.

 

***

Porodica Rothschild je jako moćna ali ta njena moć ovisi o vama ljudi. Zbog tog razloga oni su vas naučili da ih slijedite iako vi to ne znate. Oni kreiraju politiku vašeg društva iako vi to ne znate. Oni kreiraju vaše potrebe i posjeduju sredstva za zadovoljenje takvih potreba iako vi to ne znate. Vi radite za njih i to ne znate. Vi kupujete njihove proizvode i to ne znate. Oni vam posuđuju novac i vi to ne znate. Oni koriste vaše poreze za svoje privatne potrebe iako vi to ne znate. Oni vam direktno ili indirektno svakodnevno dostavljaju informacije koje žele počevši od predškole, kroz univerzitete pa do večernjih novosti. To znači da vi mislite onako kako to oni žele; to znači da ste vi ono što oni žele, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebali biti. Oni su uspostavili konkurenciju svuda kao glavno sredstvo opstanka. Zato živite u destruktivnom nemoralnom okruženju. Zato mrzite jedni druge. Zato živite siromašno. Njihov je kapital slobodan u svijetu a vi niste, vi već previše ovisite o njima. Vi živite jako loše iako to možda i ne znate jer su se oni potrudili da vi čak ne možete ni zamisliti da bolji život može postojati. Vi ste preplašeni za svoju budućnost ali bi trebali biti još više preplašeni zbog njihovih namjera. Međutim oni vas umiruju čak i prilikom da imate posao. Korupcija je veća što je pozicija u društvu viša. Ona vas čini pasivnim kada bi se trebali suprotstaviti autoritetima. Ali također tu postoji problem, vi naime ne znate što bi trebali učiniti, ni kako da to učinite.

 

Situacija uopće ne mora biti tako loša kao što je danas. To je glavni razlog koji me je potakao da kreiram novi sistem. Sistem koji sam predložio će služiti vama ljudi a ne samo eliti. Novi sistem će vam omogućiti da surađujete sa drugim ljudima i odlučite o svojoj budućnosti. On će vam omogućiti da sami kreirate politiku svog društva. Imati ćete mogućnost da slobodno formirate svoje potrebe i da ih zadovoljite. Imati ćete mogućnost da radite posao koji budete željeli. Novi sistem će vas osloboditi straha za vlastitu budućnost. On će vam dati normalan sretan život. On će vas naučiti da volite jedni druge. U sistemu koji sam predložio ”lavovi i antilope će jesti zajedno” baš kako je to rečeno u Bibliji a što znači svi ljudi će živjeti u perfektnoj harmoniji. Taj sistem će napraviti Raj na Zemlji. To čak više nije ni jako teško ostvariti. Za početak je jedino potrebno da vjerujete u bolju budućnost a ne u postojeći sistem koji su bogataši kreirali za sebe. Jedino što ja u stvari trebam učiniti jeste potaknuti vas da pročitate moju knjigu i na razmišljanje. To bi vas trebalo osloboditi straha da ćete u novom sistemu izgubiti neku dobrobit ili mišljenja da se ništa ne može promijeniti.

 

Na žalost ja ne mogu dobiti dovoljnu podršku čak ni od intelektualaca, znanstvenika i profesora koji bi trebali dati najveći doprinos razvoju novih progresivnih ideja. Kada sam imigrirao u Kanadu, pokušao sam upisati postdiplomski studij iz sociologije na York Univerzitetu u Torontu. Mentor odjela za sociologiju mi je odgovorio da zadovoljavam kriterije za postiplomske studije ali da moja knjiga ”Humanizam” nije prihvatljiva za magistarski rad. Do sada profesori u Kanadi i Americi nisu bili voljni dati mi čak ni recenziju moje knjige. Zašto? Uglavnom oni nemaju vremena za mene. Ako nađu vrijeme onda imaju teškoće razumijevanja o čemu moje ideje govore. Ako razumiju moje ideje onda ih ne žele prihvatiti zato što one okreću naglavce gotovo sve što su socijalne nauke do danas upoznale. Osim toga tu ima i autocenzure. Mnogi profesori i to specijalno oni mlađi koji lakše mogu prihvatiti nove ideje su zasigurno zabrinuti za svoj reizbor na univerzitetima. Razvoj novih ideja je potiskivan svugdje i to je glavni razlog što se politika društva ne mijenja iako postoje velike potrebe.

 

Bilo kako bilo, ja ne trebam učiniti ništa više nego što sam učinio da bi se svijet promijenio. Moja knjiga je dovoljno definirala ideju sistema da može početi promjene koje će jednog dana napraviti Raj na Zemlji. Ipak, što budem uporniji to će se prije uspostaviti svijetla budućnost čovječanstva. Kada vi ljudi jednom shvatite o čemu moja knjiga govori vi ćete zasigurno prihvatiti moje ideje i odbiti da slijedite bogataše. Ukoliko pročitate knjigu možete vidjeti zašto. Bez vaše pomoći bogati ljudi, uključujući porodicu Rothschild, će biti nemoćni. Vjerovali ili ne, novi sistem će vam omogućiti da se dobro organizirate i tada ćete vi moći živjeti bez njih a oni neće moći živjeti bez vas.

 

Sistem koji sam predložio će zaustaviti porodicu Rothschild i njihove partnere. Moja kniga i ovaj članak će im jako smetati i to mene može staviti u opasnu situaciju. Da sam ja Isus Krist ja bih se mogao osloniti na Boga i na njegovu zaštitu. Ali iako postoji mogućnost da sam ja Isus, to još uvijek ne znači da sam ja On. Dragi ljudi, ako se nešto neočekivano loše dogodi meni, mojoj porodici ili mojim suradnicima na ovom projektu, ja želim da znate da ja za to krivim porodicu Rothschild i njihove partnere. Ja također računam na to da porodica Rothschild ne može zaustaviti provođenje sistema koji sam predložio. Ona ne može uništiti knjigu koja je puštena u svijet. Realizacija sistema je samo pitanje vremena. To znači da će moje ime jednog dana biti poznato u svijetu. Ako se meni, mojoj porodici ili mojim suradnicima dogodi tragedija ja računam na vas ljudi da ćete optužiti i suditi porodicu Rothschild. Ako se dogodi da sam ja ipak Isus Krist ja računam na Boga ali i na Kršćane da neće nikad oprostiti porodici Rothschild bilo kakvo zlo koje nam mogu nanijeti. Postoji izreka u zemlji u kojoj sam odrastao: “Bog čuva one koji paze na sebe”.

 

Rothschildi su Židovi. Želim naglasiti da nemam nikakvu namjeru kriviti Židove kao narod za bilo šta. Oni imaju kulturu koja nije omiljena u svijetu, ali jednom kada sistem koji sam predložio bude prihvaćen, ja vjerujem da će oni postati istaknuti narod svijeta. Što se tiče porodice Rothschild, najbolja opcija za njih leži u prihvaćanju sistema koji sam predložio. Ako to odbiju, oni bi mogli izgubiti sve. Naime, novi sistem će vas naučiti kako da pronađete vrijednosti Boga koje su definirane u Bibliji i tada ćete prestati podržavati antikrista. Ako porodica Rothschild prihvati novi sistem, ona će otvoreno postati jedna od najistaknutijih porodica svijeta. Oni čak mogu preuzeti upravljanje nad cijelim svijetom zato što sistem koji sam predložio treba nekoga da to čini. Ali ovoga puta lideri će stvarno postati direktno odgovorni narodu svijeta. U tom slučaju porodica Rothschild bi počela doprinositi stvaranju Raja na Zemlji.

Ovo je jedna od rijetkih publiciranih fotografija Lorda Jacoba Rothschilda (desno). Snimljen je na svom imanju u Engleskoj u društvu upravo izabranog guvernera Kalifornije Arnolda Schwarzeneggera i “drugog čovjeka po bogatstvu u SAD” Warrena Buffeta.

7.1.2004

 

Nastavak u članku: Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva 

 

Također interesantno: Otvoreno pismo Jacobu Rothschildu

 

Reference:

“Zeitgeist – The Movie: Federal Reserve“ Titlovano srpski

“Terrorism, Globalism and Conspiracy” by Michael Parenti

The Rothschild Bloodline
Rothschilds Exposed

The Money Masters

The House of Rothschild

The Rothschild Dynasty

Heeding Bible Prophecy

The Roots of Evil in Jerusalem

The Israel lobby in the US

Turning of the Tide by David Icke

Oh Canada Movie

End Game – Plan globalnog porobljavanja – Alex Jones (titlovano hrvatski)

 

Moj dug Jugoslaviji

Moj dug Jugoslaviji

Napisao sam ovaj poduži članak o ratu u Jugoslaviji zato što istina o njemu još uvijek nije objelodanjena. Lijevo je prikazana karta Jugoslavije izmedju 1945 i 1991. Jugoslavija se sastojala od šest republika i dvije autonomne pokrajine. 

 

Ukoliko čovjek dobro živi u svojoj domovini on svoju domovinu normalno voli. Tako sam ja volio Jugoslaviju. Zli ljudi su je napali. Boljelo je. Branio sam je argumentima koliko sam god mogao. Na žalost moje riječi nisu stizale do puno ljudi pa nisu mogle pomoći. Bio sam svjedok velikih nepravdi koje je zapadni svijet nanio Jugoslaviji. Odmah sam shvatio da to ne može biti slučajno ali nisam znao tko stoji iza toga pa sam započeo istraživanja o uzrocima i odgovornostima za rat u Jugoslaviji. Ovdje dajem kratku rekapitulaciju najznačajnijih svojih zapažanja koji su uglavnom nepoznati javnosti.

 

Na Jugoslaviju je izvršena agresija u 1990 godini koja je trajala 10 godina. U ovom eseju ću nastojati prikazati da je agresiju izvršila porodica Rothschild. Opširnije sam pisao o prorodici Rothschild u članku Da li je Antikrist stigao? Porodica Rothschild je u zadnjih dvjesto godina izgradila tako veliku ekonomsku moć da je u stanju držati pod kontrolom vlade zapadnih zemalja. Na isti način ona nastoji staviti pod vlastitu kontrolu cijeli svijet. Tako je red došao na Jugoslaviju. Rezulatat svog istraživanja prikazujem redosljedom kojim je spoznaja sazrijevala u meni. Činim to sa idejom da sutra bude bolje.

 

***

 

Život u Jugoslaviji nije bio loš prije 1990 godine. Standard je bio relativno visok. Odnosi između šest naroda koji su živjeli u šest republika i pripadali katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj vjeri su bili prilično harmonični. Ti narodi uglavnom pripadaju slavenskoj skupini i uglavnom govore hrvatsko srpski jezik. Postojala je razlika između bogatih i siromašnih ljudi ali ona nije bila velika. Obrazovanje je bilo besplatno, narod je bio zdravstveno zbrinut. Čovjek se osjećao siguran gdje god bi pošao ne samo zbog jake policije nego i zato što su ljudi u takvom okruženju bili prilično dobroćudni.

Koliko god je Jugoslavija imala dobar sistem, on je još uvijek bio daleko od idealnog. Jugoslavija je bila socijalistička zemlja sa društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju koja je davala ekonomsku sigurnost ljudima ali ta sigurnost je donekle išla na teret slobode. Život u Jugoslaviji je bio prilično ideologiziran i birokratiziran. Socijalistički sistem je štitio radnike na taj način da su sva radna mjesta bila privilegirana. To je stvaralo neodgovornost u procesu proizvodnje od nivoa radnika do nivoa rukovodioca koja je sistematski štetila privredi. Ta neodgovornost ljudi je jedan od uzroka koji su vodila prema uništenju Jugoslavije. Usporena privreda se oslikavala na nižoj kupovnoj moći radnika nego što je imaju radnici u razvijenim kapitalističkim zemljama gdje je radna odgovornost bolje definirana. Iako je dohodak još uvijek bio veći nego što ga imaju radnici u ostatku kapitalističkog svijeta to sve zajedno je dovodilo do nezadovoljstva ljudi. Na federalnom nivou sve su se odluke donosile koncenzusom predstavnika republika što nije išlo lako. Ukoliko se odluka nije mogla donijeti, cijela je zemlja trpjela nepogodnosti.

 

U taj prostor su uslijedili politički pritisci sa zapada podržani ekonomskim ucjenama koje su destabilizirale Jugoslaviju. Citiram izvod iz knjige „Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak“ od Williama F. Engdahla koji se odnosi na situaciju u Jugoslaviji u to vrijeme:

 

Pod pritiskom MMF-a jugoslavenski BDP potonuo je u 1990 godini za 7,5 posto, i još 15 posto u 1991. Industrijska proizvodnja pala 21 posto. MMF je zahtjevao potpunu privatizaciju javnih poduzeća. Kao rezultat toga bankrotiralo je više od 1.100 poduzeća do 1991 godine a nezaposlenost je iznosila 20%. Ekonomski pritisci u različitim regijama u zemlji predstavljali su opasnu eksplozivnu smjesu. Predvidivo, zbog rastućeg ekonomskog kaosa, svaka republika se borila za svoj opstanak protiv svojih susjeda. Ne ostavljajući ništa slučaju, MMF-a naredio da se sve plaće zamrznu na razini 1989 godien dok je inflacija porasla dramatično što je dovelo do pada realnih prihoda od 41 posto u prvih šest mjeseci 1990 godine. Do 1991 godine inflacija je narasla preko 140 posto. U toj situaciji MMF je naredio punu konvertibilnost dinara i oslobodio kamatne stope. To zamrzavanje je de fakto stvorilo ekonomsko odcjepljenje puno prije formalnog proglašenja odcjepljenja Hrvatske i Slovenije u junu 1991.

 

Zadnji premijer cijele Jugoslavije Ante Marković je pokušao u 1990 godini popraviti situaciju u Jugoslaviji prihvaćanjem zahtjeva MMF i uvođenjem kapitalizma. Izjavio je da takve promjene prirodno zahtijevaju slobodne parlamentarne izbore i radio je na tome da se oni provedu.

 

Nezadovoljstvo naroda i liberalni pokret nastao pod pritiskom zapada, postali su idealni za velike manipulatore, nacionaliste i kriminalce koji su u svrhu pridobijanja podrške svog naroda prebacivali izvore problema na Jugoslaviju. U to vrijeme ja još nisam znao da je “novi svjetski poredak” dao financijsku i političku podršku najgorim ljudima u svim republikama kako bi posvađali narode i tako oslabili Jugoslaviju. “Novi svjetski poredak” je pomoću korumpiranih vođa imao namjeru ostvariti političku i ekonomsku kolonizaciju Jugoslavije. To nije bilo ništa drugo nego kriminal.

 

Ekonomska neodgovornost naroda Jugoslavije našla je svoju rezonancu u političkoj neodgovornosti kada su uz manipulaciju “novog svjetskog poretka” sve republike osim Srbije i Crne gore glatko izabrale ljude sa lošim namjerama prema Jugoslaviji. Novo izabrane vođe su zahtijevale kontrolu nad republičkim resursima i optuživali su Jugoslaviju za nepogodnosti zajedničkog življenja. Odmah su sabotirali program saveznog premijera Ante Markovića koji bi zasigurno uveo Jugoslaviju u EU. Tako je nastao sukob između republika koji je vodio u rat u Jugoslaviji.

 

Onda su Predsjednik Slovenije Milan Kučan, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, presjednik Makedonije Kiro Gligorov napustiti pregovore o mirnom rješenju krize u Jugoslaviji pod izgovorom da Srbija nije kooperativna. Oni se to nebi usudili da nisu imali podršku koja je dolazila od ”Novog svjetskog poretka”. Jedino su predsjednik Srbije Slobodan Milošević i presjednik Crne Gore Momir Bulatović ostali voljni da pregovaraju o mirnom razrešenju krize. Ipak Novi svjetski poredak je Slobodana Miloševića proglasio odgovornim za sve zlo koje je uslijedilo. Tako je politika svjetskih imperijalista nazvana ”Novi svjetski poredak”, formirala veliku neodgovornost naroda za vlastitu budućnost i uspješno pripremila teren za svoja osvajanja.

 

Ubrzo su novi lideri u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i Makedoniji raspisali referendume o secesiji od Jugoslavije a rezultati su pokazali da većina ljudi tih republika želi da se njihove republike odcijepe od Jugoslavije. Srbi nisu željeli secesiju uglavnom zato što su u znatnom broju živjeli u gotovo svim republikama Jugoslavije. Republike su kreirane pod kontrolom predsjednika Tita koji je podijelio Srbe kao najbrojniji narod više nego druge narode.

 

Zatim su lideri separatističkih republika proglasili neovisnost svojih republika od Jugoslavije. Pozivali su se na ustavno pravo svojih republika u kojima je pisalo da narodi imaju pravo na vlastito samoopredjeljenje do otcjepljenja. Samo tamo ništa nije pisalo kako se secesija treba ostvariti. Secesioniste je zabrinuo Ustav Jugoslavije koji je zahtijevao da se sve odluke vezane za sudbinu zemlje moraju donijeti koncenzusom predstavnika svih naroda. Prema Ustavu SFRJ secesija republika je bila moguća samo poslije uspostave koncenzusa predstavnika republika. Kako im ova stavka nije odgovarala dosjetili su se da Jugoslavija više ne treba postojati obzirom da četri od šest republika želi otcjepljnje. Mislim da bi većina stanovnika Jugoslavije podržala opstanak Jugoslavije ali stanovnici Jugoslavije nisu bili pitani o sudbini Jugoslavije.

 

Svjetski su imperijalisti potpunom kontrolom sredstava javnog informiranja, obmanjivali svijet o tokovima nastanka krize u Jugoslaviji što je naravno bio oblik podrške secesionistima i pritisak na organe vlasti u Jugoslaviji. Zatim su pod pritiskom svjetskih imperijalista sve države svijeta priznale nasilnu secesiju jugoslavenskih republika u suprotnosti sa međunarodnim zakonima. Helsinška konvencija izričito zabranjuje nasilnu promjenu granica u Evropi.

 

Secesionisti su uporno radili na ukidanju Jugoslavije, UN su ih podržale u tome i konačno Jugoslavija je izbrisana iz članstva UN. Jugoslavija je morala zatražiti ponovni prijem u UN. Svjetske sile su vježbale svoje moći na nepravednim presedanima na Jugoslaviji. Bilo kako bilo, zahtjev za ukidanje Jugoslavije je bio čin agresije na Jugoslaviju. Osim toga on je uskraćivao demokratsko pravo Srbima da ostanu u zemlji koju žele.

 

Silna podrška ”Novog svjetskog poretka” secesionistima je naivno prihvaćana sa velikom zahvalnošću obmanutih secesionista. Svjetski su imperijalisti naime, samo majstorski realizirali staru provjerenu formulu: ”zavadi pa vladaj”. Secesionističke zemlje su dobile krvave građanske ratove koji su ih unazadili i od kojih se neće oporaviti decenijama. Ako izuzmemo privilegirane članove društva, svi narodi sada žive gore nego što su živjeli u Jugoslaviji a profitirali su svjetski imperijalisti.

 

Ja sam bio protiv razbijanja Jugoslavije ali se ne bih osjećao ugrožen i ne bih se žestoko suprotstavljao tome da je do toga došlo mirnim putem. Čelnici u republikama koji su izbjegavali dogovor o rješenju krize u Jugoslaviji mirnim putem su implicitno zagovarali rat. Rat izbacuje u prvi plan najgoru vrstu ljudi koji čine najgora zlodjela. Ti čelnici su to morali znati i zato ih ja smatram odgovornim za sva zlodjela koja su se dogodila narodima Jugoslavije.

 

Slovenija

 

U ljeto 1991 godine slovenska vlada je proglasila nezavisnost i presjekla sve veze sa Jugoslavijom. Poskidala je granične simbole Jugoslavije i objavila da Jugoslavija više nema tamo. Obzirom da nije uspostavljen dogovor o secesiji Slovenije na Jugoslavenskom nivou taj akt je predstavljao agresiju na Jugoslaviju.

 

Jugoslavenska narodna armija je imala ustavnu obavezu da zaštiti teritorijalni integritet zemlje i zato je par dana kasnije rano ujutro, poslala tenkove JNA da zauzmu granične prelaze Slovenije prema Italiji, Austriji i Mađarskoj. Očekivano je da će iznenađenje i buka moćnih motora tenkova obaviti sav posao pa su poslali tenkove bez bojeve municije. Ali slovenska teritorijalna obrana nije bila iznenađena i napala je JNA bojevom municijom.

 

U to vrijeme se pojavila dobro organizirana propaganda u cijelom svijetu koja je optužila srpsku komunističku armiju da je napala Sloveniju. U to vrijeme vojnici su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda a slučajno su gotovo sve ključne pozicije u Jugoslaviji držali Hrvati. Komandant armije Kadijević je bio pola Hrvat pola Srbin. Ovaj nepotreban rat je trajao deset dana. U njemu je ubijeno nekoliko desetaka vojnika od kojih je JNA imala jedno deset puta više žrtava od slovenske snage uglavnom zato što nije imala jasna naređenja za borbu u Sloveniji. Poslije uspostave primirja JNA se kompletno povukla iz Slovenije.

 

Postavlja se pitanje zašto Slovenija nije zatražila secesiju mirnim putem? Nitko se tome ne bi usprotivio. Ja mislim da je neki oblik odgovora dao Milan Kučan predsjednik Slovenije. Slušao sam tada vijesti po cijeli dan. Negdje ujutro u sred rata Kučan je zatražio prekid vatre od JNA. Popodne se sreo u Austriji sa ministrom vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Gensherom. Poslije toga je izjavio da ne želi više prekid vatre.

 

Hrvatska

 

U Hrvatskoj je situacija bila mnogo kompleksnija zato što je u njoj živjelo 600.000 Srba ili oko 12% predratne populacije Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su uz Hrvate bili konstutivni narod Hrvatske prema Ustavu republike Hrvatske i oni se nisu željeli odcijepiti od Jugoslavije.

 

Zbog tog razloga novoizabrani Sabor republike Hrvatske je glasovima većine poslanika oduzeo konstitutivna prava Srbima u Hrvatskoj i proglasio je Srbe manjinom. To bi se moglo nazvati demokratsko otimanje hrvatske države od Srba ili demokratski kriminal. Poslije toga Srbi su proglasili dio Hrvatske gdje su kao većina živjeli stoljećima kao Republiku Srpsku Krajinu. Status te nove republike nije bio definiran ali postojala je ideja da ako Hrvatska ostane u Jugoslaviji Srpska Krajina bi ostala u Hrvatskoj, a ako se Hrvatska otcijepi od Jugoslavije, Srpska Krajina bi se otcijepila od Hrvatske i pridružila Jugoslaviji.

 

Srbi još uvijek imaju sjećanja na ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) iz drugog svjetskog rata koji je pobio stotine hiljada Srba. Nova hrvatska vlast se trudila pokazati svijetu da vodi demokratsku politiku ali u praksi ona se nadovezivala na rasističku genocidnu tvorevinu Hitlera u drugom svjetskom ratu – NDH. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je javno izjavio da je NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda. Na predizbornom skupu 1990 godine Franjo Tuđman je izjavio da je ponosan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka. Nova hrvatska vlast je uvela novčanicu Kuna koja je prije toga postojala samo u NDH tokom drugog svjetskog rata. U gradu Zagrebu, Splitu, Zadru, Slavonskom brodu, postoje ulice koje nose ime Mile Budak. On je bio hrvatski fašistički ideolog iz drugog svjetskog rata koji je kreirao formulu po kojoj trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu protjerati a trećinu prekrstiti na katoličku religiju. Srbima nije bilo teško prepoznati novu hrvatsku vlast pa su se pobunili.

 

Ja sam prije početka rata živio u Hrvatskoj i svjedok sam zbivanja koja su se tamo događala. Snage koje su izgubile drugi svjetski rat u Hrvatskoj su pripremale osvetu Jugoslaviji. Hrvatska se pripremala za rat šapatom između četiri zida puno prije nego se o ratu počelo otvoreno govoriti u medijima. Nova hrvatska vlada nije ni pokušala naći bilo kakav kompromis sa hrvatskim Srbima nego je nabavila oružje u Mađarskoj i pokušala silom povratiti teritorijalni integritet svoje republike. Poslije toga Krajinski Srbi su dobili oružje od teritorijalne obrane u sklopu JNA i suprotstavili su se hrvatskim oružanim snagama. Počele su borbe malog intenziteta a linije razdvajanja je čuvala JNA.

 

U Hrvatskoj sam radio kao inspektor za zaštitu od požara pri GSUP Zagreb. Jednog dana uoči rata moja kolegica se vratila sa sastanka sa višim policijskim šefom i prenijela poruku našem odjelu u kojem je bilo 20 inspektora – citiram: “Ako među vama ima članova Srpske demokratske stranke dobit će metak u glavu”. Tu poruku su vjerojatno čuli svi policajci u Hrvatskoj. Ja nisam nikad bio član niti jedne partije, ali ovo je bilo previše. Dao sam otkaz na poslu i odmah napustio Hrvatsku. U svom radu u javnim poduzećima gotovo sam svakodnevno komunicirao i sa referentima za općenarodnu obranu i od njih sam čuo da hrvatska vlada priprema masovnu mobilizaciju za rat u kojem ja ni na koji način nisam želio sudjelovati. I bio sam u pravu, vrlo brzo poslije mog odlaska iz Hrvatske stigao mi je poziv za ratnu mobilizaciju. Jako puno Srba je zbog tog razloga napustilo Hrvatsku ali činili su to i neki Hrvati. Onda je mobilizaciju napravila i Republika Srpska Krajina. I jako puno Hrvata je zbog tog razloga napustilo Srpsku Krajinu a učinili su to i neki Srbi.

 

Vi sad možete pomisliti da je izjava moje kolegice o dobijanju metka u glavu bila stilska figura. Daleko od toga. Nije prošlo nekoliko mjeseci mog izbjeglištva kad se na televiziji Beograd u Srbiji, pojavio čovjek koji je tvrdio da ga je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Milan Brezak, unajmio da ubije predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Babića. Kao dokaz poslužio je snimljeni telefonski razgovor između njih dvojice. Opozicija u Srbiji je proglasila taj telefonski razgovor falsifikatom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, ali to nije bio falsifikat. Ja sam naime prepoznao glas službenice na telefonskoj centrali u RSUP Hrvatska.

 

Hrvatska vlada je trebala teško naoružanje da bi mogla povratiti izgubljeni teritorij Srpske Krajine a oružje se već nalazilo u Hrvatskoj, u kasarnama JNA. Zato je pripremala napad na kasarne optužujući JNA za agresiju i gubitak teritorija. Napad se dogodio 25.08.1991. HTV je ponosno izvijestila kako je prvog dana rata palo 90% objekata JNA što je bila istina ali radilo se uglavnom o napuštenim objektima ili o objektima u kojima je bilo malo vojnika JNA. Kasarne su bile ipak pretvrd zalogaj zato što su imale teško naoružanje sa kojim su žestoko uzvratili iako su se u njima nalazili uglavnom regruti od osamnaest godina. Poslije toga JNA nije više imala drugog izbora nego da oslobodi svoju vojsku napadom na hrvatske oružane snage koji je započeo u devetom mjesecu 1991 godine što je završilo uništenjem Vukovara i opkoljavanjem Dubrovnika. Dobro organizirana svjetska propaganda je za rat u Hrvatskoj okrivljavala Srbe.

 

JNA se oduvijek pripremala za agresiju izvana i bila je nesposobna i nespremna za ono što je uslijedilo. Jedan vojnik JNA nezadovoljan načinom kako je vođen rat u Vukovaru uzeo je oklopno vozilo i krenuo u Beograd gdje je polupao nekoliko parkiranih automobila da bi skrenuo pažnju na svoj revolt. Ništa mu se nije dogodilo. Nekoliko mjeseci kasnije to je isto učinio jedan američki vojnik u Americi u mirnodopskim uvjetima ali on je dobio metak u glavu bez upozorenja. Tako to rješavaju razvijene demokratske zemlje, tako “štite” ljudska prava i zato u njima nema pobuna.

 

Nova hrvatska vlada je činila majstorska podmetanja. Na primjer, 7.10.1991 godine odjeknula je eksplozija u dvorištu Banskih dvora u Zagrebu koja ih je demolirala. U tom trenutku u tim dvorima su se nalazili predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, zadnji predsjednik cijele Jugoslavije Stjepan Mesić i premijer Jugoslavije Ante Marković (svi Hrvati). Hrvatska vlada je optužila JNA da je pokušala atentat na demokratski izabrane vođe. JNA je negirala da je imala veze sa time. Hrvatska vlada je razvlačila istragu o eksploziji u Banskim dvorima i nije prikazala osnovne podatke kao što su gdje su se eksplozije dogodile i kakvu su štetu pojedinačno napravile, kao da nije imala interes da se slučaj prikaže. Nezavisni promatrač iz toga ne može zaključiti dali je eksploziju podmetnula Hrvatska vlada da bi optužila JNA ili ju je uzrokovala bomba ili raketa ispaljena iz aviona JNA. Ali sasvim je sigurno da je predsjednik Tuđman znao kada i gdje će se eksplozija dogoditi.

 

U teško demoliranim Banskim Dvorima nitko nije ni ogreban iako su bili puni ljudi, dok je u blizini poginuo slučajni prolaznik. Kako je to moguće? Toga dana veliki broj visokih zaposlenika Banskih dvora nije došao na posao što je vrlo neobično, posebno zbog činjenice da su predsjednik i premijer Jugoslavije došli iz Beograda u goste. Franjo Tudjman sa gostima je prije eksplozije boravio u velikoj prostoriji za prijem. Prostorija je imala dvoje vrata. Jedna su potpuno uništena u eksploziji a druga pokraj kojih su uzvanici sjedili su bila netaknuta. Iza tih vrata u susjednoj prostoriji su bila postavljena dva velika sefa u sredini prostorije. To je HTV odmah poslije eksplozije prikazala. Pripadnik osiguranja koji se tu zatekao je rekao da je eksplozija pomjerila te sefove na sredinu prostorije što je zvučalo nelogično obzirom da stolice uokolo nisu pomaknute. Ja sam odmah primjetio da su sefovi tu postavljeni zato da bi spriječili da zračni udar eksplozije povrijedi predsjednika Tudjmana i njegove goste. Međutim, vjerojatno je došlo do promjene plana tako da su svi napustili tu prostoriju neposredno prije eksplozije i otišli u drugi dio Banskih dvora gdje ih eksplozija nije mogla povrijediti. To je u Hrvatskoj prikazano kao velika sreća ali ja sam uvjeren da je to sve bilo planirano.  Potvrdu svega što je ovdje napisano dala je sekretarica predsjednika Tudmana, Vesna u internet stranicama Pollitika. Pogriješila je samo u tome što je zločinca vidjela na pogrešnoj strani. Pretpostavio sam da će ova internet stranica biti obrisana pa sam sačuvao kopiju. 

 

Kome je ta eksplozija mogla koristiti? Slijedeći dan Franjo Tudjman je, pod pritiskom tog čina, proglasio nezavisnost države Hrvatske. Osim toga tim činom je privukao na svoju nacionalističku stranu mnoge neodlučne Hrvate i prikazao je JNA po ko zna koji put kao bandu ubojica. Premijer Jugoslavije Ante Marković se poslije tog atentata vratio u Beograd svojim navodnim atentatorima. To sve zajedno meni govori da je eksplozija u Banskim dvorima najvjerojatnije djelo predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Ako je JNA izvela napad avionima na Banske dvore, predsjednik Tuđman je morao organizirati taj napad pomoću agenta provokatora u JNA ili su mu pomogle strane tajne službe koje su imale svoje agente u JNA.

 

Pet članova pripadnika specijalne jedinice MUPa republike Hrvatske je u Zagrebu 7.12.1991 ubilo porodicu Zec u kojoj je bila i 14 godina stara djevojčica samo zato što su bili Srbi. Njihove leševe nisu ni pokušali sakriti nego su ih bacili na smetlište. Ja mislim da su to namjerno učinili sa namjerom da Srbi vide što im se dogodilo. Zatim su ubojice glatko sve priznale pred hrvatskim sudom ali su oslobođene zbog neregularne sudske procedure. Neregularnost se sastojala u tome što pri ispitivanju okrivljenih nije bio prisutan njihov advokat. Meni to izgleda providno. Nitko lako ne priznaje ubistvo ako to nije dio nekog tajnog plana. Zato mislim da taj sud nije imao namjeru kazniti ubojice. Slučaj je trebao pokazati Srbima da za njih zakoni u Hrvatskoj ne vrijede i da napuste Hrvatsku. Poslije toga hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je čak dao medalju za hrabrost Siniši Rimcu koji je bio jedan od ubojica porodice Zec.

 

U Hrvatskoj je napravljena tako ružna situacija za Srbe da su dvojica mojih bivših kolega Srba koji su samnom radili u inspektoratu za zaštitu od požara GSUP-a Zagreb izvršili samoubojstvo ili su prikazani kao da su izvršili samoubojstvo (ukupno je bilo 20 inspektora).

 

Tokom rata u Hrvatskoj EU i UN su nudile pomoć da se rat zaustavi. Bilo je uspostavljeno mnogo primirja ali tek kada je Hrvatska spoznala da ne može pobijediti JNA prihvaćen je takozvani Cyrus Vance plan. Plan je potpisan od strane predstavnika Jugoslavije, Hrvatske, Srpske Krajine i UN. Prema tom planu JNA se povukla iz Hrvatske, Srpska Krajina se razoružala i došla pod zaštitu UN vojnih snaga dok se problem između Srba i Hrvata ne riješi pregovorima.

 

Kad je uspostavljen mir Vatikan i Njemačka su bez ikakve potrebe izvršile tihu agresiju na Jugoslaviju u januaru 1992 godine, podržavajući nasilnu secesiju i priznavajući Sloveniju i Hrvatsku kao nezavisne države. Da li je iza toga stajao revanšizam iz drugog svjetskog rata kada je Njemačka formirala Nezavisnu Državu Hrvatsku? Bilo kako bilo ostale države su slijedile njihov primjer. Tako se granice Jugoslavije nisu promijenile mirno kroz međusobne pregovore što je zahtijev međunarodnih zakona (UN, Helsinška konvencija) i Ustava SFRJ nego nasilno i kroz međunarodno priznanje ilegalne secesije.

 

Novonastala priznata država Hrvatska nije pristajala na ništa manje nego na potpunu reintegraciju Srpske Krajine što Srbi nisu željeli prihvatiti. U 1995 godini Hrvatska vlada je mobilizirala vojsku da zauzme teritorij Republike Srpske Krajine iako je ona bila pod zaštitom UN. Ja mislim da tako nešto ne bi bilo moguće bez podrške velikih sila. U trenutku napada hrvatske vojske pod nazivom Oluja. NATO avioni su “greškom” uništili srpske radare i komunikaciju. Prema Cyrus Vanceovom planu Jugoslavija je imala obavezu zaštititi Srpsku Krajinu u slučaju napada Hrvatske ali uslijed pritisaka izvana to nije učinila. Srpska Krajina je imala veliki nenastanjen teritorij i manje stanovnika nego što je Hrvatska mobilizirala vojnika. Srpska Krajina se nije mogla obraniti pa ju je stanovništvo napustilo.

 

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava tvrdi da je tokom operacije “Oluja” ubijeno 677 civila, najviše starih ljudi koji nisu htjeli napustiti svoje domove. Dokumentaciono-informativni centar “Veritas” u svojoj evidenciji ima 1.205 imena poginulih i nestalih srpskih civila, medu njima 522 žene i 12 djece. Dvadeset hiljada kuća je uništeno ili spaljeno. Rodna kuća čuvenog srpskog znanstvenika Nikole Tesle u selu Smiljan ruinirana je u režimu predsjednika Tuđmana. Njegovi rođaci iz tog sela su tada već bili mrtvi. Ubio ih je ustaški režim u augustu 1941 godine zajedno sa 500 ostalih Srba iz ovog sela.

Ovu fotografiju niste mogli vidjeti ni u jednim svjetskim informativnim medijima. Zašto? Međunarodni mediji koji su bili jako zabrinuti kada je JNA gušila hrvatsku oružanu pobunu, su pokazali indiferentnost kada su Srbi bili napadnuti. To je bio najveći egzodus u Evropi poslije drugog svjetskog rata u kojem 200.000 Srba, čiji su preci u Hrvatskoj živjeli stoljećima, napušta Srpsku Krajinu 1995 godine. Danas u Hrvatskoj živi 400.000 Srba manje nego prije rata. Dvije trećine Srba je napustilo Hrvatsku ili 8% predratne hrvatske populacije.

 

Hrvati su imali pravo na samoopredjeljenje kao i svaki drugi narod. Ali nakon zločina koji su počinili nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu, to su morali učiniti kroz pregovore sa Srbima. Umjesto toga, izbacili su Srbe iz hrvatskog ustava, prijetili im, napali ih i protjerali iz hrvatske države. Hrvatska je zločinačka tvorevina podržana od strane najmoćnijih država svijeta i od UN. Kako je to moguće?

 

Bosna i Hercegovina

 

Bosna i Hercegovina je imala tri konstitutivna naroda: Muslimane koji se od 1992 službeno zovu Bošnjaci, Srbe i Hrvate. Sa time u vezi odluke vezane za sudbinu Bosne i Hercegovine su se trebale donositi koncenzusom predstavnika sva tri naroda. Hrvatima i Bošnjacima to nije odgovaralo pa su odlučili o sudbini BIH odlučivati demokratskom većinom. Bošnjaci su željeli neovisnu Bosnu i Hercegovinu a Hrvati su secesiju od Jugoslavije shvaćali samo kao prvi korak. Drugi korak je trebao biti secesija od Bosne i Hercegovine i priključenje Hrvatskoj ali to im još nije pošlo za rukom. Zbog tako zamršene situacije dogovor na jugoslavenskom nivou gdje se takvi problemi prema Ustavu Jugoslavije morali rješavati koncenzusom naroda je bio jedino dobro rješenje ali vlasti u Bosni i Hercegovini je rat bio draži.

 

Novoizabrana bošnjačka vlada je normalno htjela vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom ali Srbi i Hrvati nisu pristali na to. Došlo je do mirne neformalne podjele Bosne tamo gdje su narodi imali svoju većinu i do manjih borbi za vlast tamo gdje su krajevi bili mješovito nastanjeni.

Da bi se spriječio rat u Bosni i Hercegovini, EU je u martu mjesecu 1992 godine ponudila prijedlog rješenja krize u BiH u takozvanom Cutillerovom planu kantonizacije BiH (Lisabonski sporazum). Predstavnici svih naroda Bosne i Hercegovine su ga poslije pregovora ipak prihvatili potpisom što je zaključilo mir. Poslije toga je predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u razgovoru sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom izjavio da nije zadovoljan sa planom. Na to je američki ambasador ohrabrio Aliju Izetbegovića da povuče potpis sa sporazuma što je on i učinio. Odmah poslije toga su se borbe u Bosni i Hercegovini nastavile ali pregovori u Lisabonu nisu prekinuti.

 

U aprilu 1992, SAD i EU su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. Njima izgleda da nije bilo stalo da se uspostavi mirno rješenje. Njima nije bilo važna činjenica da vlast u Sarajevu nema kontrolu čak ni u cijelom Sarajevu. Njima nije bilo važna činjenica da se 1.500.000 Srba ili jedna trećina ukupne bosansko hercegovačke populacije ne žele odcijepiti od Jugoslavije. Njima nije bila važna činjenica da su sve strane u sukobu bile naoružane. Oni su morali znati da to priznanje vodi u rat i oni su to znali. To je bila politika loših namjera prema svim narodima koji tamo žive. Zašto?

 

Do priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine JNA je normalno tamo bila kod kuće iako je na nekim djelovima BiH tretirana kao agresor. U maju mjesecu 1992 godine JNA je dogovorila sa bošnjačkom vlasti povlačenje svoje vojske iz kasarni u Sarajevu i u Tuzli koje su bile na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom. Iako je uspostavljen dogovor o povlačenju, bošnjačka vojska je tom prilikom napala vozila JNA i mučki ubila stotinu i jednog vojnika i njihovih starješina. Komanda za napad na kolonu JNA u Sarajevu. Tuzlanska Kolona. To su bili prvi veliki zločini na teritoriji Bosne i Hercegovine koje je međunarodna javnost jedva zabilježila a počinioci nikad nisu odgovarali. JNA ni na koji način nije odgovorila na te masakre iako je imala pravo to učiniti jer je bila napadnuta.

 

Ali Srbi u Bosni nisu ostali dužni. U ratu ne postoji mogućnost kažnjavanja individualnih krivaca za učinjena zlodjela pa za zločine pojedinaca ispašta njihov narod. Srbi su posjedovali većinu teškog naoružanja JNA koje se nalazilo u Bosni i Hercegovini zato što su hrvatski i bošnjački vojnici i oficiri dezertirali iz JNA ostavljajući teško naoružanje Srbima. Da je do razlaza došlo mirnim putem svi bi podijelili oružje. Imajući teško naoružanje Srbi u Bosni su ralativno lako zauzeli teritorij koji su smatrali svojim što je poslužilo dobro organiziranoj svjetskoj propagandi da po ko zna koji put proglasi Srbe za agresore.

 

UN predvođene od strane SAD optuživale su Jugoslaviju za rat u Bosni i Hercegovini i pozivali su Jugoslaviju da ga zaustavi jer će joj u suprotnom biti nametnute ekonomske sankcije. Iako je Jugoslavija u to vrijeme surađivala sa bosanskim Srbima ona nije imala moć da im komandira. Ali Srbi u Bosni nisu tada više imali značajan interes da napadaju jer su uglavnom ostvarili svoje ratne ciljeve. Nije potrebno reći da Jugoslavija nije mogla zaustaviti bošnjačke i hrvatske ratne operacije koji su daleko više napadali jer nisu ostvarili svoje ratne ciljeve. To je i razlog zašto bošnjačka vlast nije željela pregovarati o miru. Bošnjačka vlast je ta koja nikoga nije puštala iz Sarajeva. Bošnjačkoj vlasti je odgovarala uloga žrtve jer ona ni na koji način nije trpjela. Bošnjački narod je trpio jako isto kao Hrvati i Srbi.

 

Ubrzo nakon ultimatuma dogodio se masakr u Sarajevu u ulici Vase Miskina gdje je eksplozija ubila 17 ljudi (Bošnjaka i Srba) i ranila oko stotinu. Svi bošnjački mediji i dan danas nakon 17 godina jednoglasno optužuju Srbe za taj pokolj. Srbi negiraju krivicu svo vrijeme, a i dan danas optužuju Bošnjake da su sami podmetnuli eksploziju da bi za to bili optuženi Srbi. U prilog tome govori činjenica da su se televizijske kamere našle na mjestu zločina za manje od jedne minute. Ja bih upitao bošnjačku vlast kako je to moguće? Nezavisna istraga nikad nije provedena. Ja mislim da se istina mora saznati jer će u suprotnom zauvijek ostati dvije verzije masakra i antagonizam između Srba i Bošnjaka. Ako sudimo po tome ko je profitirao iz tog masakra onda je odgovor svakako bošnjačka vlada. Bošnjaci su poslije priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od strane SAD i EU izgubili interes za pregovore o kantonizaciji Bosne i Hercegovine u Lisabonu. Masakr u Sarajevu im je dao izgovor da prekinu pregovore, Srbi su proglašeni za zlikovce, a Jugoslaviji su nametnute ekonomske sankcije. U Bosni i Hercegovini su slijedile tri godine mučenja svih naroda jer nacinalne vođe nisu odustajale od svojih zahtijeva.

 

RTS – Svedočenje o granatiranju Markala : Međunarodni sud u Hagu: Bombe na Markale u Sarajevo(1994) nisu lansirane od strane Srba već od strane muslilmanske vojske Bosne i Herzegovine. Bivši pripadnik policije BiH, koji je zaštićeni svjedok Haškog tribunala, je tokom svjedočenja u odbrani Radovana Karadžića izjavio da je Armija BiH po nalogu Alije Izetbegovića ispalila granate na sarajevsku pijacu Markale u zimi 1994 kada je ubijeno 66 i ranjeno 140 ljudi.

 

***

Sada bih rekao par riječi o srpskim zločinima. Lokalni Srbi su iz osvete ubili 200 ranjenih hrvatskih boraca zarobljenih u vukovarskoj bolnici poslije pada Vukovara. Izvršioci zločina su kasnije kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama ali nalogodavac za te zločine nije pronađen zato što nije tražen. Meni naređenje za ubistvo liči na podvalu stranih tajnih službi. Bilo kako bilo lokalni Srbi su krivi. JNA nije reagirala na taj zločin a morala je jer je ona komandirala cijelom operacijom. Iako je JNA imala jaku moralnu obuku, moral je u praksi opadao zajedno sa padom Jugoslavije. Zbog nereagiranja JNA ta se formula ubijanja zarobljenika proširila i na Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastala velika sramota srpskog naroda. Tako je nastao pokolj u Srebrenici.

 

Srebrenica je gradić u istočnoj Bosni u kojem su početkom devetesetih godina prošlog stoljeća uglavnom živjeeli Bošnjaci. Tokom rata u Bosni i Hercegovini Ujedinjene nacije, predvođene Sjedinjenim Državama, su proglasile taj grad UN zaštićenom zonom. Srebrenica je tada trebala biti demilitarizirana, ali nije. Srebrenica je tako postala sigurno mesto za Bošnjake koji su napadali susjedna srpska sela, gde su, prema navodima Srpske pravoslavne crkve, ubili 3287 Srba od 1992. do 1995 godine. Srbi su morali zaustaviti ta ubistva pa su 11. jula 1995. napali i okupirali Srebrenicu. Tom prilikom su Srbi navodno ubili 8.000 muslimanskih zarobljenika.

 

Masakr se zaista dogodilo, ali kanadski general Levis MacKenzie, prvi zapovjednik zaštitnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je broj ubijenih Bošnjaka bio znatno manji. Posle više godina istrage, spisak nešto više od 2.000 Bošnjaka ubijenih u i oko Srebrenice dostavljen je Međunarodnom sudu u Hagu. Ovaj broj takođe uključuje žrtve tokom tri godine intenzivnih borbi. Izvršioci tog zločina su bili Srbi koji su se svetili za smrt prijatelja i rođaka koje su Bošnjaci ubili. Takođe, sudu u Hagu je dostavljen spisak od oko 5.000 Bošnjaka koji su prijavljeni kao nestali. U memorijalnom centru u Potočarima blizu Srebrenice je prema bošnjačkoj strani sahranjeno 6.066 žrtava “genocida” dok je prema srpskoj strani taj broj preuveličan.

 

Međunarodni sudu u Hagu optužio je srpske lidere u Bosni i Hercegovini Radovana Karadžića i Ratka Mladića da su naredili ubistva zarobljenih Bošnjaka. Analizirajući propagandu zapadnog svijeta očito je da je ta optužba imala cilj da pokori Srbe u Bosni i Hercegovini. Strateški gledano ubistvo Bošnjaka je bilo suludo i kontraproduktivno u trenutku kada je čitav svet gledao šta Srbi rade u Bosni. Logika kaže da Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu imali interes da narede takav zločin. Oni ipak jesu odgovorni jer su predvodili vojsku nad kojom nisu imali dovoljno kontrole.

 

Norveški filmski režiseri Ola Flium i David Habdich istražili su masakr u Srebrenici i o tome snimili dokumentarni film Izdani Grad. Taj film se može pogledati na YouTubeu. Film između ostalog prikazuje izjavu bivšeg šefa policije Srebrenice Hakije Meholjića, koji je zajedno sa ostalim bosanskim delegatima prisustvovao sastanku sa Alijom Izetbegovićem u Sarajevu. Taj sastanak se dogodio dvije godine prije masakra u Srebrenici. U filmu na 28:10, Meholjić izvještava o tome šta im je predsjednik Izetbegović rekao na zatvorenom sastanku prije glavne sjednice. Predsjednik Izetbegović je rekao: “Predsjednik Clinton mi je predložio, ako četnici (Srbi) uđu u Srebrenicu i pobiju 5.000 muslimana, doći će do vojne intervencije NATO snaga na srpskim položajima širom Bosne i Hercegovine. Šta mislite o tome?”

 

Predsjednik Izetbegović nije mogao imati nikakav interes da to izmisli pa treba prihvatiti mogućnost da je predsjednik Clinton to stvarno i rekao. Ta izjava ne predstavlja iznenađenje jer je američka administracija bila otvoreno na bošnjačkoj strani pokušavajući da pokori neposlušne Srbe koji su pružali otpor njihovoj dominaciji. Jedino začuđuje činjenica da je predsjednik Clinton bio jako precizan imenujući grad Srebrenicu i potreban broj ubijenih Bošnjaka. Zvuči kao da je to bio deo razrađenog plana. Također začuđuje činjenica da se taj događaj dogodio dvije godine kasnije upravo kako ga je predsjednik Clinton prikazao. Zato je potrebno analizirati kako je predsjednik Clinton taj zločin mogao predvidjeti.

 

Ponuda koju je predsednik Izetbegović prenio je pretpostavljala da se bosanske vojne snage povuku iz Srebrenice, što se po naredbi predsednika Alije Izetbegovića dogodilo. Tako su Bošnjaci ostali nezaštićeni pa su ih srpske snage mogle pobiti. Upravo se to dogodilo iako postoje različite verzije tog događaja. Ali kako je predsednik Clinton mogao unapred znati da će srpske snage izvršiti takav zločin? Srbi nikada nisu počinili nešto slično u čitavoj svojoj istoriji. Predsednik Clinton je mogao znati da će se masakr dogoditi samo ako su ga njegovi ljudi organizirali. Amerika je morala imati svog agenta u srpskim snagama koji je organizirao ubistva Bošnjaka dok se general srpske vojske Ratko Mladić nalazio u Beogradu.

 

Ko bi taj agent mogao biti? General Momčilo Perišić je uhvaćen 14. marta 2002. godine prilikom tajnog sastanka sa američkim diplomatom Johnom Davidom Neighbourom u motelu “Šarić” na Ibarskoj magistrali u Srbiji. Prema zvaničnom izveštaju o tom slučaju, general Perišić je Neighbouru predao tajne vojne dokumente koji su prikazivali učešće srpske vojske u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Obojica su odmah uhapšeni, ali je Neighbour ubrzo pušten jer je imao diplomatski imunitet. Viši sud u Beogradu osudio je 5. februara 2021. Momčila Perišića, bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije i bivšeg potpredsednika vlade Srbije, na tri godine zatvora zbog predaje državnih tajni Sjedinjenim Američkim Državama 2002. godine.

 

Ali zašto bi general Perišić izdao svoju domovinu? Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu je u jednoj od posljednjih optužnica u februaru 2005. godine, optužio generala Perišića za ubojstva, nehumana djela, progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, istrebljenje, napade na civile, zbog toga što nije spriječio podređene u opsadi Sarajeva, raketnom napadu na Zagreb i masakru u Srebrenici. Sud u Hagu je 6. septembra 2011. godine osudio generala Perišića za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti na 27 godina zatvora.

 

Optužbe protiv generala Perišića su bile poznate deset godina ranije kad su Amerikanci već ušli u sukobu sa Jugoslavijom pa im je trebao izdajnik u srpskoj vojsci koji bi im dostavljao potrebne informacije. Oni su zato mogli ponuditi generalu Perišiću oslobođenje od odgovornost za haške optužbe u zamjenu za suradnju i general Perišić je to mogao prihvatiti. To bi mogao biti razlog zašto je dvije godine kasnije, 28. februara 2013. godine Žalbeno veće haškog tribunala presudilo da Momčilo Perišić nije odgovoran za ratne zločine koje je počinila Vojska bosanskih Srba u Sarajevu i Srebrenici, jer nisu bile pod komandom Jugoslovenske vojske. Tako je Haški sud poništio prethodnu kaznu od 27 godina zatvora i oslobodilo Momčila Perišića svih optužbi u ratovima u Jugoslaviji.

 

To je bio presedan koji se drugim srpskim generalima nije dogodio. Taj presedan može ukazati da su SAD iskoristile svoj utjecaj u Međunarodnom sudu u Hagu da pomognu svom agentu. Sada, kada norveški dokumentarni film “Izdani Grad“ prikazuje da su predsjednici Clinton i Izetbegović mogli organizirati pokolj u Srebrenici, od velikog je značaja istražiti moguće učešće generala Perišića u ovom masakru.

 

General Momčilo Perišić je mogao biti izdajnik Srba u Bosni sedam godina prije nego što je uhvaćen u Srbiji. Amerikanci nisu mogli naći pogodniju ličnost u Bosni i Hercegovini od generala Perišića jer je on bio najutjecajniji jugoslovenski general u Republici Srpskoj i vjerovatno jedini general koji je imao moć da nametne Srbima pokolj Bošnjaka u Srebrenici. Naravno, general Perišić to sigurno nije dobrovoljno uradio ali jednom kad izdajnik svoje domovine počne suradnju sa Amerikancima on tada više nema drugog izbora nego da sluša Amerikance.

 

Ali čak ako general Perišić nije organizirao ubistva Bošnjaka netko je morao organizirati sistematsko ubijanje takvog obima. Srbi nisu imali ni jedan dobar razlog da to organiziraju. To je mogao organizirati samo srpski izdajnik u Bosni. I dalje treba pretpostaviti da su Amerikanci pronašli izdajnika među Srbima jer su u tome imali korist. To je standardna američka procedura u svim sukobima. Može se utvrditi ko je naredio ubistva jer nije teško slijediti trag komande do organizatora. Neki Srbi sigurno znaju ko je to učinio ali ga solidarno pokrivaju vjerujući da pružaju otpor neprijatelju. Ako se krene od pretpostavke da je ubistvo Bošnjaka organizirala Amerika, istraga će imenovati srpskog izdajnika tko god to bio. To bi u nekoj mjeri opralo srpsko ime u Bosni.

 

Otužba protiv Srba je poslužila NATO paktu da započne bombardiranje Srba u Bosni. Mjesec dana kasnije hrvatska vojska je izvršila agresiju pod nazivom Oluja na Srpsku krajinu, koja je također bila zaštićena od UN, i tom prilikom je ubila 1.268 Srba dok ih je 1.080 nestalo, ali NATO uopće nije reagirao na to. Zašto NATO ima dvostruke standarde? NATO nije prestao bombardirati Srbe u Bosni i Hercegovini dok Srbi nisu potpisali mirovni sporazum u Daytonu. Tako je završio rat u Bosni i Hercegovini. Daytonskim sporazumam Srbi su dobili priznanje svoje Republike Srpske i 49% teritorije Bosne i Hercegovine što im je otprilike bilo ponuđeno prema Cutillirovom planu koji su prihvatili prije početka rata. Pa zašto je onda vođen rat?

 

Srbija

 

Ekonomske sankcije nametnute Jugoslaviji zbog rata u Bosni i Hercegovini su zatvarale pogone i dovele do kolapsa srpsku i crnogorsku privredu. Ekonomske sankcije su bile teži udar na privredu nego što bi to mogao biti rat. Kompletno je obustavljen legalni trgovinski promet preko granice Jugoslavije i cijelokupno poslovanje je moralo ići švercerskim kanalima. Jugoslavija je tako počela ovisiti o kriminalcima. Tako danas svjetski moćnici uništavaju neposlušne države. Sve to vrijeme Jugoslavija se brinula u prosjeku za oko 500.000 izbjeglica otjeranih ili pobjeglih iz secesionističkih republika.

 

Srbija i Crna Gora su i poslije uspostavljenog mira u Bosni i Hercegovini 1995 godine i dalje ostali pod ekonomskim sankcijama. Zašto? Jasan odgovor UN nisu dale ali postojale su insinuacije da je ostao još nerješen problem sa Kosovom i Metohijom. Srbi smatraju Kosovo i Metohiju kolijevkom svog naroda i svoje kulture. Tu se nalaze gotovo svi srpski srednjovjekovni manastiri dok tragova albanske stare kulture nema. To Srbima govori da su oni starosjedioci Kosova i Metohije i da ono pripada njima.

 

Problemi u Jugoslaviji su započeli još osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu i Metohiji. Prema Ustavu Kosova i Metohije od 1974 godine koji je kreiran pod kontrolom predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, pokrajina Kosovo i Metohija je formalno bila u Srbiji ali je imala ista prava u Jugoslaviji kao i republika Srbija ili ponekad čak i veća. Pokrajina Kosovo i Metohija je samostalno donosila sve odluke a Srbija je u nekim pitanjima morala uspostaviti koncensus sa pokrajinama za donošenje odluka.

 

Kosovo i Metohija je bila vrlo nerazvijena pokrajina u koju se slijevala velika novčana pomoć iz cijele Jugoslavije. Unatoč tome komunističko rukovodsto pokrajine nije bilo uspješno u pokretanju razvoja privrede. Tako je Kosovo i Metohija postalo bunar bez dna a boljitak se nije mogao nigdje vidjeti. Takvim stanjem je bila nezadovoljna cijela Jugoslavija uključujući i narod Kosova i Metohije. To je dovelo do razvoja nacionalističkog pokreta na Kosovu i Metohiji koji je težio nezavisnosti pokrajine. Put prema nezavisnosti se u to vrijeme bazirao na visokom natalitetu Albanaca. Sa druge strane Srbi su napuštali Kosovo i Metohiju bilo zato što su dobijali od Albanaca dobre otkupne cijene za svoja imanja, bilo zato što su se osjećali ugroženi u pokrajini gdje su Albanci 1990 godine dogurali gotovo do 90% stanovništva.

 

Tada na scenu stupa Slobodan Milošević. Umjesto da razvija privredu Srbije i dobrim odnosima sa Albancima rješava probleme, odgovorio je na albanski nacionalizam jakim srpskim nacionalizmom i organiziranjem masivnih mitinga podrške vlastitoj politici. Poslije toga Slobodan Miloševic je od komunističkog rukovodstva Kosova i Metohije zahtijevao da vrate republici Srbiji ustavne funkcije koje im je dao Tito 1974 godine. Pod pritiskom jakog srpskog nacionalističkog pokreta 1989 godine, parlament Kosova i Metohije je to i učininio. To je bila Pirova pobjeda Slobodana Miloševića jer su poslije toga Albanci samo povećali svoje separatističke težnje. Osim toga jak nacionalizam u Srbiji podstrekao je nacionalizme u ostalim republikama Jugoslavije. Tako je Slobodan Milošević povećao probleme u Jugoslaviji. Ali ja ne bih rekao da je Slobodan Milošević imao loše namjere prema bilo kome, rekao bih da on nije bio dovoljno sposoban za izazove koji su uslijedili. Njegovo suprotstavljanje svjetskim imperijalistima a da prije toga nije osigurao dovoljnu podršku u zemlji i svijetu, je bila velika pogreška.

 

Jugoslavija nije odustajala od svoje nezavisne politike bez obzira na sankcije UN. Pokušavala je sa Albancima na Kosovu i Metohiji uspostaviti neki oblik dogovora o zajedničkoj budućnosti ali poslije raspada Jugoslavije Albanci nisu pristajali na ništa manje od potpune samostalnosti što Srbija nije mogla prihvatiti. Onda su negdje 1996 godine Albanci na Kosovu i Metohiji počeli dobijati oružje, osnovali su Oslobodilačku vojsku Kosova i počeli ubijati srpske policajce. U 1998 godini američka vlada je postavila Oslobodilačku vojsku Kosova na listu terorističkih organizacija. Ali bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett je primijetio da “američki rat protiv terorizma” nije zahvatio OVK. Prije rata na Kosovu, predstavnik američke administracije Richard Holbrook se javno sastao s pobunjeničkim čelnicima OVK na Kosovu koji su u to vrijeme bili na američkom popisu terorističkih organizacija.

 

Početkom 1999 godine netko je mještane sela Račak, jakog uporišta Oslobodilačke vojske Kosova, nagovorio da napadnu jedinice jugoslavenske specijalne policije. Poslije žestoke borbe poginulo je 45 Albanaca. Ti ljudi su bili žrtvovani jer se oni ni na koji način nisu mogli boriti protiv izuzetno opremljene i uvježbane jugoslovenske specijalne policije. Taj period je prilično dobro prikazan u dokumetarnoj emisiji koje možete vidjeti ovdje: NATO’ov ilegalan rat protiv Srbije i Laži o ratu na Kosovu. Tih 45 mrtvih Albanaca je poslužilo NATO paktu da objavi ultimatum Jugoslaviji po kojem je Jugoslavija praktično morala prihvatiti okupaciju NATO snaga. Zašto na primjer NATO nije dao ultimatum Bosni i Hercegovini kada je bošnjačka vojska napravila pokolj ubivši stotinu i jednog vojnika JNA koji su se povlačili iz Tuzle i Sarajeva prije nego što je rat i započeo? Jugoslavija je odbila ultimatum NATO pakta u gradu Rambouillet u Francuskoj a to je značilo da će biti napadnuta.

 

Ali napasti nezavisnu zemlju koja ne napada druge zemlje, protiv povelje UN je imperijalistički kriminal. Zato je NATO pokušao pravdati agresiju na Jugoslaviju optužbom o srpskom pokolju čak do 100.000 Albanaca i protjerivanjem čak do 700.000 Albanaca sa Kosova. Ali nisu mogli priložiti dokaze za te optužbe jer ništa od toga nije bila istina. Agresija je provedena isključivo bombardiranjem tako da je NATO u svojoj prvoj misiji postao teroristička organizacija. Agresija je trajala 78 dana. Presudom Okružnog suda u Beogradu br. 381/2000 od 21. 09. 2000. godine, William Clinton, Madeleine Albright, William Cohen, Antoni Blair, Robin Cook, George Robertson, Jacques Chirac, Hubert Vedrine, Alan Rishar, Gerhard Schroeder, Joseph Fisher, Rudolf Scharping, Javier Solana i Wesley Clark, osuđeni su na jedinstvenu kaznu zatvora od po 20 godina zbog NATO agresije koja je uzrokoavala smrt 1191 građanina Jugoslavije i koja je porušila 25000 kuća, 78000 industrijskih objekata, 66 mostova, itd. Ljudi i danas umiru kao posljedica zračenja od ilegalnih bombi obogaćenih uranom koje je NATO pakt bacao na Jugoslaviju. Pogledajte dokumentarni film Nemanje Trbojevića Bombardiranje Srbije 1999.

 

Rat je završen mirovnom rezolucijom 1244 UN. Prema toj rezoluciji jugoslavenska vojska se povukla sa Kosova, upravu nad Kosovom je preuzela UN, zaštitu stanovnika Kosova preuzima NATO, a budući status Kosova bi se trebao odrediti pregovorima Srba i Albanaca poštujući integritet Jugoslavije. Ali zadnje dvije stavke se nisu ostvarile. NATO nije zaštitio preostale Srbe na Kosovu. Bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett tvrdi da je poslije odlaska jugoslavenske vojske oko 2.000 Srba ubijeno na Kosovu a ostali su pobjegli. Pogledajte dokumentarac Kosovo – Možete li zamisliti od Borisa Malagurskog koji prikazuje sudbinu Srba na Kosovu poslije NATO agresije. Zapadni mediji nisu objavili da su počinjeni zločini nad Srbima. Zašto? Bivša tužiteljica međunarodnog suda u Hagu Carla Del Ponte je napisala u svojoj knjizi Istraga: Ja i ratni zločinci da je Oslobodilačka vojska Kosova prebacila 300 srpskih zatvorenika u Albaniju gdje su ubijeni a njihovi organi izvađeni i prodavani bogatim kupcima u Evropi. Ako je NATO izvršio agresiju na Jugoslaviju zbog 45 ubijenih kosovskih Albanaca, zašto nije napao Kosovo zbog zločina koji su Albanci počinili Srbima na Kosovu i Metohiji? Ako sve ovo uzmemo u obzir nije li Kosovo zločinačka tvorevina zapadnog svijeta? Kao kruna svega, SAD i većina članica EU su nedavno protivno rezoluciji 1244 UN priznale nezavisnost Kosova.

 

Jugoslaviji i dalje nisu skinute ekonomske sankcije UN. Pa gdje je ostao problem? Problem je bio predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević jer je kao propagirani krivac za svo zlo u Jugoslaviji morao pasti. Svjetskim vladarima je pošlo za rukom da skinu Slobodana Miloševića sa vlasti 2000 godine kada su raspisani izbori u Srbiji. Nakon gotovo deset godina patnji kojima je srpski narod bio izložen, Srbi su posustali i dali više glasova predsjedniku Demokratske stranke Srbije Vojislavu Koštunici nego Slobodanu Miloševiću. Ali Vojislav Koštunica nije dobio više od 50% glasova u prvom krugu pa je trebao biti održan drugi krug glasanja. Opozicija u Srbiji je proglasila takav izborni rezultat prevarom i pomognuta moćnicima izvan zemlje podigla je nasilnu revoluciju u Srbiji. Da su otišli u drugi krug Vojislav Koštunica bi legalno pobijedio na demokratskim izborima. Ali ti moćnici izvana su željeli krv u Srbiji. To im nije pošlo za rukom ponajviše zato što to Slobodan Milošević nije htio. Sutkinja Milena Arežina je bila neposredan svjedok tih zbivanja u Srbiji i ih je prikazala u svojoj knjizi Noć prevare dan izdaje. Ja sam je pročitao u jednom dahu i toplo je preporučam.

 

Slobodan Milošević je smijenjen, zatim uhapšen i isporučen Međunarodnom sudu u Hagu sve protivno Ustavu Jugoslavije. Odmah treba reći da Međunarodni sud u Hagu nije legalan zato jer ga je formalno formirao Savjet sigurnosti UN a ne Skupština UN. Međunarodni sud u Hagu je u stvari formiran od strane svjetskih imperijalista sa idejom da spriječi svaki otpor njihovoj hegemoniji. Tako je zločinac dobio legalno pravo da sudi svojim žrtvama.

 

Odmah ću reći da je Slobodan Milošević znao biti arogantan kao predsjednik što zasigurno nije odlika mudrog političara ali on nije počinio nikakav zločin. Pogledajte dokumentarnu emisiju: “Šokantno, Slobodan Milošević je bio nevin!” na YouTubeu u 5 djelova: 1, 2, 3, 4, 5. Međunarodni sud u Hagu je došao do istog zaključka jedanaest godina kasnije na suđenju generalu Ratku Mladiću. Slobodan Milošević nije branio sebe nego svoju zemlju i to je radio toliko uspješno da je zbog toga tamo sistematski ubijan. Nisu imali nikakav dokaz za krivicu Slobodana Miloševića pa su ga četiri godine maltretirali beskonačnom količinom sporednih ratnih zbivanja sa kojima on nije imao veze. Slobodan Milošević je bio srčani bolesnik. Svaki liječnik može potvrditi da je tako dug stres na sudu za njega bio opasan po život. Pred samu smrt svakodnevno je vapio da dobije pomoć nezavisnog liječnika ali je odbijen od strane suda što je rezultiralo infarktom od kojega je umro.

 

Na kraju, uz enormnu svestranu intervenciju svjetskih moćnika, na vlast u Jugoslaviji su došli poslušnici svjetskih imperijalista. Tako je na kraju Jugoslavija kapitulirala. Tek tada je stigao mir. Tek tada su sankcije UN Jugoslaviji ukinute. Na kraju su Jugoslaviju činili samo republika Srbija i Crna Gora. Ali ona se pokazala tako neuspješna tvorevina da nije mogla opstati pa je 2003 godine potpuno ukinuta voljom vlade Srbije i Crne Gore. Tako je moja domovina izbrisana sa karte svijeta.

 

Agresija porodice Rothschild

 

Sve ovo što sam do sada napisao se može jednostavno provjeriti. Kako to da nitko u svijetu to nije javno prikazao? Postavljao sam sebi jednostavna pitanja:

 

Tko to ima moć da diktira u svijetu što će mediji objaviti?

Tko to ima moć da nepravedno ocrni cijeli jedan narod?

Tko to ima moć da nametne nepravedne ekonomske sankcije jednom narodu?

Tko to ima moć da izbriše osnivača UN iz članstva UN?

Tko to ima moć da ubija ljude u međunarodnoj instituciji pravde?

Tko to ima moć da natjera lidere najrazvijenijih zemalja svijeta da čine zločine? 

Tko to ima moć da izvuče korist iz svega toga? 

 

Ovako veliki opseg jedinstvene jake moći koja uključuje ekonomiju, vojnu silu, medije i političare koja je korištena u napadu na Jugoslaviju govori da postoji jaka koheziona sila koja ih objedinjuje. Nakon dugotrajnog proučavanja uvidio sam da svijetom vlada porodica Rothschild sa svojim partnerima. Svoje nalaze sam prikazao u članku Da li je Antikrist stigao? Moja zapažanja spadaju u teoriju zavjere ali nisam li priložio dovoljno dokaza da zavjera ipak postoji? Ovdje prilažem YouTube video Zeitgeis – Film: Federalne Rezerve titlovano na srpskom jeziku, koji prilično uvjerljivo prikazuje osnove teorije zavjere.

 

Porodica Rothschild je primarno bankarska porodica koja je prva organizirala svoje poslovanja po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Da bi se ti agenti više trudili zaraditi novac oni dobijaju mali udio u vlasništvu i postaju partneri. Rothschildi su stvarali čitavu hijerarhijsku strukturu svojih partnera kroz 18, 19 i 20 stoljeće a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu Masoni a njen hijerarhijski vrh Illuminati. Sa vremenom je porodica Rothschild naučila da je za nju dobro skrivati svoje bogatstvo iza svojih partnera tako da njihova moć raste dok oni ostaju neprimjetni. U periodu od gotovo 300 godina porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna. Tako je Porodica Rothschild izgradila veću moć nego što su je imali najveći imperatori u povijesti čovječanstva ali oni vladaju svijetom potpuno neprimjetno. Kako su nevidljivi oni ne mogu biti pozvani na odgovornost kada čine zlo po svijetu.

 

Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mnijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Državne medije porodica Rothschildi ne može otkupiti ali svejedno ostvaruje kontrolu nad njima preko vlada koje stavlja pod svoju kontrolu. Na taj način su ostvarili propagandu u cijelom svijetu okrenutu protiv Jugoslavije. Jednostrano izvještavanje u cijelom svijetu o ratu u Jugoslaviji meni je dovoljan dokaz da postoji organizacija koja kontrolira medije svijeta. Prema podacima koje sam prikupio, porodica Rothschild sa svojim partnerima mora da ima kontrolu nad tom organizacijom.

 

Kada bi vlasnici najvećih svjetskih korporacija kao što su Rockefeller, Morgan, Goldberg, Wartburg, Goldman, itd. (koji također kriju svoju moć) bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema. Netko bi od rivala porodice Rothschild morao javno objaviti istinu o ratu u Jugoslaviji ali to se nije dogodilo. To meni govori da su stare bogate porodice izgradile međusobno partnerstvo kako bi lakše kontrolirale svijet. Porodica Rothschild je vodeća porodica tog udruženja zato što je organizirano nastupila na svjetskom tržištu sto ili više godina prije navedenih partnera. Na kraju bih rekao da se ovdje radi o konspiraciji. Vođa svjetske konspiracije ne može biti na primjer David glava porodice Rockefeller zato što je jako eksponiran. On javno govori predsjednicima SAD što treba da rade. Konspirativni vođa mora biti netko ko se uopće ne pojavljuje u javnosti kao što je to glava porodice Rothschild. Njegovo ime je Jacob i najpoznatiji je po ljubavi prema umjetninama.

 

Porodica Rothschild preko svojih agenata pomaže izborne kampanje utjecajnim političarima u svijetu i zato su političari prilično poslušni. Ali nemaju političari ni mnogo izbora. Svako ko ne slijedi politiku koja odgovara Rothschildima može biti jako ocrnjen preko medija javnog informiranja čime lako dolazi u pitanje negova karijera. Sjećam se na primjer vrlo razumnog predsjednika SAD Jimmy Cartera kojeg su mediji proglasili za jednog od najnesposobnijih američkih predsjednika svih vremena i tako je završila njegova karijera. Slobodan Milošević nije bio dovoljno svjestan koliko su mu neprijatelji moćni, žestoko se suprotstavljao pa je loše završio. Ali ljudi razmislite malo; sve, baš sve informacije koje imate o Slobodanu Miloševiću ste dobili od ljudi koji su ga napadali. Nije li to zastrašujuće? Bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett tvrdi da su optužbe protiv Slobodana Miloševića čista fantazija. Ali ima još gore od toga, James Bissett tvrdi da Međunarodni sud u Hagu financira privatni kapital Georga Sorosa. To znači da su Slobodanu Miloševiću sudili isti ljudi koji su ga napadali.

 

Jugoslavija je osam godina pružala otpor svjetskim moćnicima pa su svjetski moćnici izgubili strpljenje. Kad su dovoljno ocrnili Jugoslaviju preko svojih medija, svjetski moćnici su zahtijevali od svjetskih političara da učine nešto “u ime pravde”. Ta “pravda” se u početku bazirala na osuđivanju Jugoslavije i na ilegalnom priznavanju nezavisnosti secesionističkih republika. Relativno lako je prošao i zahtjev za nametanjem ekonomskih sankcija UN Jugoslaviji. Poslije toga liderima zapadnih zemalja je dostavljen zahtijev za oružani napad na Jugoslaviju. Tu je Rusija ipak stavilila veto u Savjetu sigurnosti UN . Napasti nezavisnu zemlju bez suglasnosti UN je bio kriminal. Zato taj zahtijev ipak nije mogao lako proći.

 

Formalno je američki predsjednik Bill Clinton trebao započeti napad na Jugoslaviju. Prirodno, on se opirao izvršenju zločina. Tada se pojavio slučaj Monike Lewinsky gdje su mediji pokazali veliko zanimanje za seksualni život predsjednika Clintona, obavještavajući o tome svaki dan više od godinu dana. Tada su američki Kongres, Senat i Vrhovni sud pronašli interes za seksualni život predsjednika SAD-a i pozvali ga da svjedoči o svom seksualnom životu pred Velikom porotom. Otkad su američki Kongres, Senat i Vrhovni sud zainteresirani za seksualni život američkog predsjednika?

 

Odgovor je – od trenutka kad se Bill Clinton opirao izvršenju zločina agresije na Jugoslaviju. Predsjednik Clinton lagao je pred Velikom porotom o svom seksualnom životu, što bi većina ljudi učinila na njegovom mjestu. A budući da je pod zakletvom lagao o svom seksualnom životu, to je dovelo do optužbi za lažno svjedočenje, ometanje pravde i zahtjeva za opoziv. Seksualni život Billa Clintona mogao ga je smijeniti s predsjedničke pozicije. Ozbiljno?

 

Proces opoziva Billa Clintona ne može biti ništa drugo nego ucjena. Ucjena je natjerala predsjednika Clintona da vodi zločinačku NATO agresiju na Jugoslaviju, ili bi bio smjenjen sa položaja predsjednika. Naravno, predsjednik Clinton više je volio svoj posao nego živote tisuća ljudi i zapovijedio je napad na Jugoslaviju. Slučaj Lewinsky je potpuno zaboravljen kad je Bill Clinton odlučio izvršiti vojnu agresiju na Jugoslaviju. To je bio zločin. Sad se postavlja pitanje tko ima takvu moć da manipulira američkim Kongresom, Senatom i Vrhovnim sudom i ucjenjuje predsjednika Sjedinjenih Država? To je nesumnjivo moćna organizacija s izuzetno bogatim ljudima. To sužava količinu ljudi koji bi mogli počiniti takav zločin na nekolicinu, a istraga ne bi trebala imati problema s pronalaskom ljudi odgovornih za to iako skrivaju svoje bogatstvo i moć utjecaja.

 

Treba reći da nisu sve članice NATO pakta bombardirale Jugoslaviju. Agresiju su izvršile: Belgija, Češka, Danska, Francuska, Holandija, Italija, Kanada, Mađarska, Njemačka, Norveška, Poljska, Portugal, Sjedinjene Američke Države, Španjolska, Turska I Velika Britanija. Agresiju su odbile Grčka, Island i Luksemburg. Svaka im čast. Svi predsjednici država ili vlada koji su se pridružili predsjedniku Clintonu u agresiji na Jugoslaviju su također kriminalci. Kako je to moguće? Jednostavno, porodica Rothschild je kroz stoljeća gradila zavjeru protiv čovječanstva u kojoj se neznanje, laž, glupost, nemoral, strah i korupcija uzgajaju a zatim vladaju. Dragi čitaoci sve, baš sve informacije o ratu u Jugoslaviji vi ste dobijali od istih ljudi koji su izvršili agresiju na Jugoslaviju. Nije li to stravična činjenica?

 

Porodica Rothschild nije porušila Jugoslaviju zato da bi jugoslovenskom narodu dala demokratska prava. To svakako nije. Ona je rušila Jugoslaviju da bi lakše mogla zagospodariti narodima bivše Jugoslavije. Preko svog agenta “dobročinitelja” za istočnu Evropu Georga Sorosa i njegovog “otvorenog društva” porodica Rothschild je davala donacije opoziciji komunističkoj partiji koja je bila na vlasti u Jugoslaviji. Ta opozicija je uglavnom sama po sebi imala interes da ruši Jugoslaviju pa se donatori nisu ni morali puno miješati u njihova djelovanja. Ali postojala je koordinacija. Možda niste primijetili ali destrukcije su čekale u redu jedna iza druge: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Metohija.

 

Ali možda ipak ima neke više pravde. Jeste li primijetili da su glavni domaći rušitelji Jugoslavije: Janez Drnovšek, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Alija Izetbegović i Igrahim Rugova umrli od raka. Slučajnost? Provjerite koliko nacionalnih lidera umire od raka u bilo kojoj državi u svijetu pa će vam postati jasno kolika bi to trebala biti slučajnost. Sa time u vezi da se ja zovem Janez Janša, Milan Kučan, Stjepan Mesić, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Hašim Tači, Ramush Hardinaj ili tako nekako provjeravao bih svoje zdravstveno stanje malo češće.

 

Svi spomenuti političari su potpuno jedinstveni u želji da se njihove novonastale države učlane u EU. Narodi nisu ni približno toliko jedinstveni. Zašto su se ti političari svim silama borili da izađu iz jedne države da bi jurili u drugu? Što je još čudnije nema velike organizacijske razlike između Jugoslavije i EU. Njima je sve to nebitno. Njima je jedino bitno da budu što više u pozitivnom centru pažnje jer im to daje moć. Oni znaju da to mogu ostvariti samo pridržavajući se načela koje velike sile propovijedaju. Ti ljudi su zainteresirani samo za golu vlast i ostvarili su je preko tijela mrtvih ljudi.

 

Porodica Rothschild nije porušila Jugoslaviju ni da bi prepustila jugoslovenske kompanije slobodnom tržištu. Njihovi agenti su paralelno nasrtali na Jugoslaviju iznutra. Ko su ti agenti? To su novonastali vlasnici kompanija u svim republikama bivše Jugoslavije. Prvo su nasrnuli na medije zato što sa njima kontroliraju javno mnijenje. Sada koje god novine da čitate na području bivše Jugoslavije vi čitate novine pod kontrolom porodice Rothschild ili novine koje slijede politiku porodice Rothschild zato što ne znaju što bi drugo.

 

Svi novonastali tajkuni koji su iz ničega napravili veliko bogatstvo su agenti ili partneri porodice Rothschild iako to vjerojatno i sami ne znaju zato što kontaktiraju sa nižim agentima porodice Rothschild. Oni su dobili na raspolaganje ogromne sume novca za investicije u sve što obećeva dobro poslovanje. Osim toga oni dobijaju prioritet kupovine svega što vrijedi uz pomoć domaćih političara koje su Rothschildovi agenti potkupili. Čak i ako su ti tajkuni bili uspješni poslovni ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji, njima se nudila dokapitalizacija sa velikom svotom novca i poslovne veze koju oni nisu mogli odbiti. Poneki sitni lopov se mogao samostalno obogatiti u periodu pljačke društvenog vlasništva ali veliki lopovi ne mogu dugo opstati bez podrške porodice Rothschild. Porodica Rothschild sa svojim partnerima kao hobotnica drži pod kontrolom sve značajne puteve privrede tako da lako mogu izbaciti iz igre nekooperativne poduzetnike. Tako je provedena kolonizacija svih republika bivše Jugoslavije.

 

Ukratko o razlozima nasilnog razbijanja Jugoslavije

 

Jugoslavija je bila zemlja sa najrazvijenijom socijalističkom privredom u svijetu. Porodica Rothschild se trudila pokazati da rezultati socijalizma ne mogu biti dobri i u tome je uspjela. Bez Rothschilda rata u Jugoslaviji ne bi bilo. Rat je uništvao ono što su narodi Jugoslavije gradili generacijama i zajednički posjedovali. Ratom su popucale poslovne veze između republika, smanjilo se tržište, smanila se i zarada tako da su poduzeća gubila vrijednost pa su jeftino prodavana partnerima porodice Rothschild.

 

Ali zašto su baš Srbi bili krivi? Kad porodica Rothschild čini zlo ona treba nekoga da bude kriv umjesto nje. Koji bi narod mogao biti pogodniji porodici Rothschild od Srba koji su na slobodnim izborima jedini izabrali socijaliste u cijeloj istočnoj Evropi? Oni su morali zato dobiti specijalnu lekciju. Ali svakako najgore za Jugoslaviju je bilo to što je vodila nezavisnu politiku, što Slobodan Milošević nije dozvolio brzu i nekontroliranu tranziciju prema kapitalizmu, što nije dozvolio da se društvene kompanije prodaju u bescjenje Rothschildima. Zbog toga je Slobodan Milošević morao pasti.

 

Svjetske sile su pod kontrolom Rothschilda učinili život mizeran svim narodima Jugoslavije. Kad su na kraju nametnuli mir, svi narodi, osim razumljivo Srba, su ih proglasili za svoje spasitelje. Svi ti narodi su u stvari zahvalni svojim zlotvorima, krvnicima, mučiteljima, lopovima iako to ne znaju. Najstravičnija je činjenica da danas postoji potpuno nevidljiva sila koja može činiti zlo cijeloj jednoj zemlji, uništiti je, opljačkati i porobiti a da nitko o tome ništa ne zna.

 

***

Ovaj članak ima veliku manu u tome što ne može dokazati direktnu vezu između porodice Rothschild i uništenja Jugoslavije. Porodica Rothschild se ne pojavljuje u javnosti, ne daje izjave, ne ostavlja vidljive pisane tragove pa ju je teško demaskirati. Ja mislim da bi se porodica Rothschild mogla lako povezati sa ratom u Jugoslaviji da se provede istraga u Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona zbog kriminalne agresije na Jugoslaviju. Ali eh, američka vlada ne priznaje nadležnost tog suda za svoje građane. Nije li taj sud zbog toga već od svog samog početka nepravedan? Može li istragu protiv svog predsjednika pokrenuti neki američki sud? Teoretski može ali Amerikanci su gotovo bez prestanka u agresijama na druge zemlje i nikada ni jedan predsjednik zbog toga nije pozvan na odgovornost. Ovaj naš svijet nema dobru obranu od zla a pogotovo ne od ovakvog zla. Zato i živimo u destruktivnim vremenima.

 

Drugi predsjednici država koji su izvšili agresiju na Jugoslaviju su samo slijedili linč zahtjeve medija i sa izuzetkom britanskog premijera Tonija Blaira ne mogu odvesti do Jacoba Rothschilda. Ovdje sam prikazao da su zapadni mediji pokrivali agresiju na Jugoslaviju kao članovi organiziranog kriminala. Istraga protiv njih bi mogla odvesti do Jacoba Rothschilda.

 

Ipak, možda najlakši način da se poveže Jacob Rothschild sa agresijom na Jugoslaviju leži u dokazivanju da je Slobodan Milošević ubijen u Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Postoji osnova za istragu protiv liječnika koji su na sudu u Hagu brinuli o srčanoj bolesti Slobodana Miloševića. Tri mjeseca prije smrti, medicinski pregled je pronašao u njegovoj krvi tragove lijeka Rifampicin. To je lijek protiv gube i tuberkuloze, koji je poznat kao neutralizator nekih učinaka lijekova koje je Milošević uzimao zbog visokog krvnog tlaka i lošeg stanja srca. Milošević je o tome obaviješten četiri dana prije smrti kada je prestao uzimati taj lijek.

 

Pronalazak nepotrebnog lijeka u Miloševićevoj krvi koji umanjuje učinak lijeka za njegovo srce mogao bi se okarakterizirati kao pokušaj ubojstva. Istraga o tome zašto je lijek protiv gube i tuberkuloze pronađen u njegovoj krvi nikada nije provedena. Sud je objavio da je Slobodan Milošević imao otvoren pristup lijekovima, pa je taj lijek mogao uzeti sam. Drugim riječima, on je taj lijek mogao namjerno uzeti da bi se ubio. Istraga o smrti Slobodana Miloševića nije uzela u obzir da je on uporno tražio pomoć neovisnog liječnika što mu je sud odbio. Kao posljedica toga on je dobio infarkt od kojeg je umro. Ne čudi da su istražitelji njegove smrti zaključili da je Milošević umro prirodnom smrću od srčanog udara.

 

Međutim, mnogi su liječnici izjavili da bi njegovu smrt sigurno spriječila rutinska operacija koronarne angiografije i stentiranje. Ovo je osnovni medicinski postupak za bolesno srce koji bi mu spasio život. Sudski liječnici moraju odgovoriti zašto rutinska operacija ugradnje stenta u njegovu srčanu arteriju nije provedena? Više informacija možete naći ovdje: Smrt Slobodana Miloševića. Bivši premijer Srbije Ivica Dačić je rekao da “Milošević nije umro u Haagu, on je ubijen u Haagu”. Može se pretpostaviti izvan razumne sumnje da je smrt Slobodana Miloševića zločin koji je počinio Međunarodni sud pravde u Haagu. Istraga protiv glavnog medicinskog službenika pritvorske jedinice Paulusa Falkea može pokazati da je netko naručio njegovu smrt, a to može odvesti do Jacoba Rothschilda.

 

Jedno kratko javno pojavljivanje koje se dogodilo prije četiri godine na imanju Rothschilda u Engleskoj može pokazati koliku moć ima porodica Rothschild. Radi se o slijedećoj fotografiji na kojoj su snimljeni sa lijeva na desno Warren Buffet trenutačno “najbogatiji“ čovjek svijeta, guverner Californije Arnold Schwarzenegger i lord Jacob Rothschild.

Ova fotografija je snimljena vjerojatno sa namjerom da impresionira ruskog predsjednika Vladimira Putina sa kojim se Jacob Rothschild u to vrijeme sukobio oko ruske naftne kompanije Yukos. Ali kasnije je Jacob Rothschild uvidio da je objavljivanje ove fotografije velika pogreška jer je njega povučenog ljubitelja umjetnina i cvijeća prikazala kao vrlo utjecajnu osobu u svijetu. Ja mislim da se Jacob Rothschild potrudio zadržati status skromnog filantropa na taj način što je pokušao prikazati taj sastanak kao sastanak filantropa.

 

To bi lako mogao biti glavni razlog zašto je Warren Buffet, trenutno proglašen za najbogatijeg čovjeka svijeta, odlučio pokloniti 85% svog bogatstva ili oko 50 milijardi dolara u humanitarne svrhe fondaciji Billa Gatesa većinskog vlasnika kompanije Microsoft. Taj scenarij bi bio moguć samo u slučaju da tih 50 milijardi dolara u stvari pripada porodici Rothschild. Meni to izgleda kao jako jako vjerojatan scenarij. Tako se može zaključiti da porodica Rothschild svojim partnerima početnicima daje 15 posto provizije. Da li će tih 50 milijardi dolara stvarno otići u humanitarne svrhe ili se tu radi o predstavi za narod ostaje da se vidi. Ali svakako iza tog dogovora stoji neka korist za sve uključene strane. Ja vjerujem da se iza sijedog uglađenog naizgled dobroćudnog čikice na gornjoj slici desno krije tako velika moć da se malo šta na svjetskom nivou može dogoditi bez njegove suglasnosti. 

Na sljedećoj slici je prikazan njegov sin Nathaniel Rothschild koji stiče prva iskustva vladanja svijetom. Prisustvovao je proglašenju formalne nezavisnosti Crne Gore kojom prilikom je izrazio čestitke predsjeniku Milu Đukanoviću.

 

Prisustvo Nathanela Rothschilda tom činu se može tumačiti kao rezultat njegove pomoći da privuče strane investicije za izgradnju luke Porto Montenegro u Crnoj Gori (što je jedan od modela korupcije vlasti). Ali, televizija Crne Gore je prikazala njegovo prisustvo samo u popodnevnim vijestima dok ga ja izbacila iz večernjih vijesti. To je privuklo moju pažnju zato što se tako važne svečanosti ne skraćuju u udarnim terminima. Zaključio sam da je televizija Crne Gore pokušala prikriti njegovo prisustvo. To me je dovelo do zaključka da je  prisustvo Nathanela Rothschilda na proglašenju nezavisnosti Crne Gore u stvari bio potpis na kraju uspješno završenog posla rasturanja Jugoslavije. Crna Gora je zadnja republika koja se odcijepila od nekadašnje Jugoslavije.

 

Kakve su namjere porodice Rothschild otkrivam gledajući CNN i BBC. Ja naravno ne vjerujem u propagandu tih medija ali ih ipak gledam jer oni pokazuju gdje će se pojaviti nove krize. Kako neće znati kad su u službi kreatora kriza? Krize ni ne “postoje” ako ih ti mediji ne objave. U pravilu oni napadaju nezavisne države svijeta a zatim pod izgovorom borbe za pravdu i demokraciju diskreditiraju vlade takvih država. Porodica Rothschild će pokušati destabilizirati svaku zemlju koju nema pod svojim utjecajem ili kontrolom. To je kriminal i tako ga moramo nazvati.

 

***

 

Ako vam ovaj članak izgleda uvjerljiv preporučite ga prijateljima. Što više ljudi bude upućeno u zlo koje familija Rothschild sa svojim partnerima čini to će se oni manje usuditi raditi zlo jer ih jednog dana netko može pozvati na odgovornost za to što čine. To je i svrha ovog članka. Ja se borim za to da se društvo u cjelini jednog dana prestane plašiti za svoju budućnost, da ima dobar, zdrav i radostan život. Za to se isplati malo riskirati.  

 

08.08.08

 

26.2.2024. Danas je umro Jacob Rothschild, tajni vladar zapadnog svijeta. Od danas njegov sin, Nathaniel Rothschild preuzima njegovu tajnu poziciju vlasti iako se pretvara da je običan građanin.

 

Nedavno mi je palo na pamet da bi se porodica Rothschild mogla uspješno razotkriti slijeći organizatore naizgled benignih zavjera kao što su Chemtrails, Globalno zagrijavanje ili Ravna Zemlja. Ravna Zemlja je jedna od najuspješnijih zavjera koja ohrabruje ljude da vjeruju da su pametni dok ih obitelj Rothschild kontrolira manipulirajući javnim informacijama. Ljudi koji šire naizgled benigne zavjere će lakše priznati tko ih plaća od onih koji čine kriminal. Istražitelji samo trebaju pratiti novac koji pokreće širenje konspirativnih ideja. Zapadni svijet očito kontrolira jedan centar, a po meni samo Rothschildi imaju takvu moć da to mogu ostvariti.

 

Aleksandar Šarović 

 

Reference:

Jugoslavija: Rat koji se mogao izbjeći – Đorđe Bogdanić

Boris Malagurski: Težina lanaca

Nor veški film o Srebrenic i

Michael Parenti – To Kill A Nation – Talk on the imperialist destruction of Yugoslavia

The Rational Destruction of Yugoslavia by Michael Parenti
James Bissett bi vši Kanadski ambasador u Jugoslaviji
Emperor’s Clothes Articles on Yugoslavia
Senator Biden about Kosovo and the Serb terror

Noam Chomsky o Srbiji, Kosovu, Jugoslaviji i  NATO ratu u 3 dijela: 1, 2, 3.

Obračun sa naukama

Moj obračun sa naukama

Moje obrazovanje

 

Ja sam genije. Meni se čini da ljudi poistovjećuju genijalce sa ljudima koji imaju veliku inteligenciju. Inteligencija je samo dobra pomoć geniju u stvaranju ali nije nužna. Genije je onaj čovjek koji sačuva svoju prirodu, onaj koji dobro osjeća kojim putem treba ići, onaj koji iz ogromnog broja informacija može izdvojiti onu koja je bitna. On nepogrešivo osjeća koju notu treba odsvirati kad stvara muzičko djelo.

 

Genije je čovjek koji zna i čini velika djela. Genije je proizvod slobode. Genije ne prihvaća znanje kojemu ne vidi svrhu. Tako čuva svoju genijalnu prirodu. On nije ništa drugo nego super prirodan čovjek koji može raditi ono što voli. Svako bi po svojoj prirodi trebao moći činiti velika djela na polju vlastitog interesa. Svako bi trebao imati karakteristike genija. Ljudi nisu genijalci samo zato jer su se otuđili od svoje prirode ili nemaju mogućnost djelovanja na polju svog interesa.

 

Danas je teško biti genije najviše zato što su ljudi zarobljenici kulture nametanja znanja. Škole to čine najviše i zato su one najveći izvori otuđenja. Studenti ne mogu položiti ispite ukoliko nisu u stanju reproducirati znanje koje im je nametnuto. Ljudi koji poslušno primaju nametnuto znanje moraju potiskivati svoje prirodne potrebe, instinkte i osjećaje i tako se otuđuju od svoje prirode. Takvi ljudi kroz život kopiraju potrebe, osjećaje, navike i riječi koje su usvojili od autoriteta. Ljudi otuđeni od svoje prirode ne osjećaju dovoljno što po svojoj prirodi trebaju i zato lakše prihvaćaju nametnuto znanje i to razvija proces otuđenja.

 

Otuđeni ljudi od svoje prirode nisu u stanju stvarati genijalna djela. Oni postaju suprotnost genija, oni postaju mašine za življenje. Nametanje znanja je nesreća za ljude. Pod time ne mislim da je znanje nesreća. Nasuprot, znanje je nužnost napretku ali ono treba biti slobodno dostupno i prihvaćeno a nikako ne nametnuto. Ali danas niko ne može izbjeći torturu nametanja znanja. Specijalno to ne mogu naučnici jer bez univerzitetske diplome oni ne mogu biti naučnici. Zato danas nema genija na polju nauka. Oprostite mi ako sam pogriješio ali ja ne znam ni jednoga. Što je škola zahtijevnija u nametanju znanja to su šanse manje za razvoj ljudskih sposobnosti pa onda normalno i za razvoj genija.

 

Genijalna dijela mogu stvarati samo duhovno slobodni ljudi. Promatrajući svijet oko sebe ja danas prepoznajem genijalnost u muzičkoj grupi Pink Floyd. Oni su napravili duboko dirljivu, nevjerojatno snažnu i prekrasnu muziku koja iskače iznad svega što sam čuo. To je muzika tuge, patnje, kritike, i nade. To je muzika koja briljantno prikazuje naš svijet na prijelazu milenijuma. Da je njihovo kreiranje muzike bilo uvjetovano završenom muzičkim konzervatorijem možda bi ti slobodarski ljudi odustali od školovanja i ne bi dobili dozvolu da komponiraju tako prekrasnu muziku. Ako bi ipak nekako uspjeli završiti akademiju ona bi ih zasigurno otuđila od njihove prirode i oni vjerojatno ne bi mogli stvarati tako veličanstvenu muziku.

 

***

Ja sam svoje kompletno školovanje doživljavao kao nasilje nad svojim potrebama, nad svojom slobodom, i to je ono uistinu bilo. Ne samo da mi je tijelo bilo zarobljeno svaki dan u školi nego mi je škola pokušala zarobiti i moje misli ali tu sam pružio ogroman otpor. Ne mogu reći da je taj otpor bio moja svjesna odluka, to je bilo nešto ugrađeno u meni. Nisam ništa učio i zbog toga sam ponavljao peti razred osnovne škole. Onda sam shvatio da se ipak moram potruditi naučiti toliko gradiva da ne ponavljam razred.

 

Po završetku srednje škole upisao sam arhitektonski fakultet jer sam se želio baviti kreativnim poslom gradnje kuća. Uz teške muke proizašle iz velike nezainteresiranosti za predmete arhitektonskog fakulteta ipak sam uspio diplomirati. Profesor koji je vodio moj diplomski rad mi je rekao da nikada u životu nije vidio tako slab prosjek ocjena kao moj. Ja sam to znao i bez njega ali sam tada već postao svjestan da su te loše ocjene meni donijele velike prednosti pred drugim ljudima.

 

Već kao student treće godine arhitekture sam bio proglašen za jednog od najboljih arhitekata Jugoslavije kada sam pobijedio na natječaju za uređenje Trga Republike u Zagrebu. Ovdje želim naglasiti da mi je nagradu donijela zdrava logika koju sam uspio sačuvati neprihvaćanjem otuđenog znanja i naravno ljubav prema arhitekturi koja mi je dala veliku radnu energiju. Pomogli su mi moja osjećajnost, smislenost, objektivnost i kreativnost koju sam oduvijek razvijao kroz svoju slobodu a ne studij na fakultetu. Ukoliko čovjek osjeća svoju prirodu, ukoliko voli ono što radi i ako ima dara za to što radi ostvariti će daleko bolji rezultat nego što ga može ostvariti školovanjem i dobijanjem diplome.

 

Na kraju studija u ruke mi je dopala kolekcija knjiga psihologa i filozofa Ericha Fromma. Fromm je jako kritizirao svijet u kojem živimo. Ja sam imao slične poglede i već sam bio formirao neke osnovne ideje o tome kako dobar svijet treba izgledati ali mi nije padalo na pamet da sam ja taj ko tu nešto može učiniti. Mislim da sam čitajući Frommova djela uvidio da na polju poboljšanja svijeta mogu dati puno više čovječanstvu nego u arhitekturi. Tako sam odlučio da mijenjam svijet. To me je oduševilo i dalo mi je entuzijazam i veliku energiju za rad. Bez ikakve dvojbe sam se počeo baviti pisanjem knjige Humanizam bez ikakve sumnje u svoju sposobnost.

 

Ali od nečega sam morao živjeti. Filozofija zahtijeva veliku slobodu misli što mi rad na polju arhitekture nije mogao dati jer kreativni rad u arhitekturi previše zaokuplja čovjekove misli. Iz tog razloga sam potpuno odustao od bavljenja arhitekturom odmah poslije diplome arhitekture i zaposlio se kao inspektor za zaštitu od požara. Cjelokupno znanje koje sam koristio u tom poslu prosječan čovjek može savladati u kratkom tečaju. Taj posao me nije opterećivao što mi je omogućio da pišem, da, najznačajniju knjigu svih vremena.

 

Pisanje knjige je u meni budilo erupciju kreativnosti, daleko veću nego što sam je imao u arhitekturi. Dobre ideje o promjeni svijeta su mi padale na pamet praktično bez prestanka. Kad se to dogodi čovjek više ne može stati čak i da hoće. To donosi veliko zadovoljstvo. Ali trebalo je uložiti dosta truda u sređivanje misli. To sam činio analizom, pročiščavanjem i prepisivanjem svojih zabilješki. U razvoju novih ideja nisam se služio postojećim naukama jer ih nisam dobro ni poznavao već sam koristio zdravu logiku koju sam do tada već bio prilično razvio. Kad sam izgradio osnovne ideje morao sam proučiti postojeće nauke da bih svoje ideje mogao nadovezati na postojeće stanje. Sad kad sam znao svoj cilj, znao sam šta i zašto trebam proučiti i to mi više nije bilo teško. Na početku sam mislio da ću knjigu napisati u roku od godinu dana ali obzirom da je problem bio daleko kompleksniji nego što sam mislio i da mi to nije bila jedina preokupacija bilo mi je potrebno deset godina da knjigu završim. Snagu za rad mi je donosila spoznaja da će ta knjiga jednog dana kompletno promijeniti svijet i kreirati dobro i zdravo društvo.

 

Kad sam završio knjigu počeo sam prezentirati svoje nove ideje naučnicima. Na žalost jedinu podršku sam dobio od profesora filozofije Andrija Stojkovića sa univerziteta u Beogradu koji je napisao recenziju moje knjige Humanizam. Također mi je pomagao u širenju ideja u beogradskom naučnim krugovima, u Hegelovom društvu i Društvu sociologa Srbije ali nismo bili uspješni u tome.

 

Možda u nadi da ću na zapadu pronaći zainteresirane ljude za svoju filozofiju, imigrirao sam u Kanadu 1993 godine. U Kanadi sam se pokušavao profesionalno posvetiti filozofiji tako što sam tražio stipendiju od raznih organizacija i fondacija ali ništa nisam uspio dobiti. Opet sam se našao u situaciji da od nečega moram živjeti. Tada je u Kanadi bila ekonomska kriza i nije bilo puno poslova. Izuzetak je bila nova informacijska tehnologija. Situacija me natjerala da kupim kompjutor i knjige i počeo sam učiti za programera. Tada je potražnja za programerima bila veća od ponude pa sam relativno lako dobio prvi posao. Niko me nije pitao za diplomu. Nisam bio čak ni naročito dobar programer zato što me taj posao nije mogao dovoljno zainteresirati. Misli su mi stalno odlazile na filozofiju.

 

Na sreću moja divna žena Dušica je imala razumijevanja za moj rad i ponudila mi je da se brinem za djecu i kućne poslove i u slobodno vrijeme da se bavim svojom filozofijom dok će ona zarađivati novac za život. Tako sam dobio dosta vremena da radim na svojoj filozofiji. Nemate pojma koliko sam joj zahvalan. Cijeli svijet bi joj trebao biti zahvalan. Prvo zato što je ona jedina imala razumijevaja za moj rad a zatim što bez njenog razumijevanja ja ne bih mogao pronaći slobodno vrijeme za razmišljanje o svojoj filozofiji i ne bih mogao pisati ovo što sada čitate.

 

Kritika nauka

 

Od kako sam završio knjigu „Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva“, prije 16 godina slao sam hiljade pisama doktorima i profesorima društvenih nauka pokušavajući ih zainteresirati o tome kako treba izgledati svijetla budućnost čovječanstva ali nisam imao uspjeha. Ovdje ću pokušati objasniti zašto je to tako!

 

Nauka je objektivno i sistematizirano znanje o činjenicama i zakonitostima stvarnosti stečeno organiziranom analizom i eksperimentima. Nauke kreiraju i unaprijeđuju naučnici. Naučnici prirodno teže većem znanju i na tom putu kreiraju teorije koje bi trebale društvu donijeti pogodnosti. Ako takve teorije ne dolaze direktno u konflikt sa stvarnošću naučnici prihvaćaju svoje teorije kao objektivne odnosno tačne. Međutim relativni sklad takvih teorija i objektivne stvarnosti još uvijek ne garantira objektivnost takvih teorija, dapače one mogu biti subjektivne odnosno pogrešne. Subjektivne teorije stvaraju otudjeno znanje ili pogrešno znanje koje otuđuje čovjeka od objektivne realnosti. Ako su naučnici dovoljno veliki autoriteti, društvo usvaja njihovo otuđeno znanje, što cijelo društvo otuđuje od objektivne vizije stvarnosti. Jednom prihvaćeno otuđeno znanje služi generacijama novih naučnika kao osnova pomoću koje razvijaju otuđenje nauka i tako šire otuđenje u društvu. Takve nauke usmjeravaju društvo na pogrešan put i sprečavaju prihvatanje objektivnog znanja. Ono usmjerava ljude da rješavaju probleme unutar okvira koji ne mogu donijeti dobre rezultate. Otuđeno znanje u pravilu šteti društvu.

 

***

Društvene nauke se naročito nalaze na pogrešnom ili nedovoljno dobrom putu. One su se jako otuđile od objektivne realnosti. To otuđenje je posljedica nedovoljno kritičkog prihvaćanja ideja autoriteta društvenih nauka kroz povijest. Svrha društvenih nauka bi trebala biti kreiranje vizije kako izgraditi dobar ili bar bolji put društva u budućnost ali one tu viziju nemaju. One bi trebale biti inicijatori pozitivnih društvenih promjena ali u realnosti one to nisu. U stvari one nemaju utjecaja na društvena zbivanja.

 

U želji da približim svoje ideje socijalnim naukama pokušao sam upisati magisterij na sociologiji univerziteta North York. Jedan od profesora kojemu sam se obratio iskreno mi je rekao da ne gubim vrijeme sa sociologijom jer neću moći pronaći nikakav posao kao magistar socioloških nauka. Ja sam to shvatio kao njegovo mišljenje da ne postoji korist od sociologije za društvo. Odgovorio sam mu da imam nove ideje kako unaprijediti društvo ali on nije pokazao interes da me sasluša kao što je to bio slučaj sa hiljadama drugih naučnika. Jedan drugi profesor na istom univerzitetu je pregledao moju knjigu Humanizam i rekao mi da zadovoljavam kriterije za upis na postdiplomski studij sociologije ali da moja knjiga ne može biti prihvaćena kao magistarski rad. Knjiga koja će kompletno promijeniti društvo i učiniti ovaj svijet prekrasnom mjestom za život je neprihvatljiva sociološkim naukama! Ovaj primjer lijepo pokazuje kako generacije naučnika mogu ući u slijepu ulicu ukoliko svoj intelektualni put baziraju na otuđenom znanju. Što reći o profesorima marksizma? U Jugoslaviji je to bio obavezan predmet u svim srednjim školama. Onda je nastupio kapitalistički prevrat pa je predmet marksizam ukinut. Šta li sada rade hiljade profesora i doktora marksističkih nauka?

 

***

Mislite da je filozofija nauka? Ne bih rekao, jer da je nauka onda bi trebalo biti neke koristi od nje ali ja je ne vidim. Filozofija je porijeklom antička grčka riječ koja znači “volim mudrost“. Ona pokušava dati odgovore na osnovna pitanja koja se tiču čovjeka i njegove egzistencije u prirodi i društvu. Filozofima je naravno jedan od najvećih interesa bio definiranje načina postanka svijeta. Svi odgovori koje su filozofi u povjesti čovječanstva dali na ovo pitanje su vjerojatno otuđeni od objektivne biti. Mi živimo u beskonačno malom dijelu beskonačno velikog svemira da bi mogli objektivno definirati njegov nastanak.

 

Veliki filozofi su kroz podršku ili kritiku filozofije svojih prethodnika pisali mnoštvo knjiga pokušavajući izgraditi i prikazati objektivan stav o realnosti koja nas okružuje. Ali nisu uspjeli u tome. Dokaz leži u činjenici da filozofi nisu uspjeli definirati postavke za kreiranje dobrog društva. Nemoć filozofa da pronađu objektivne odgovore na pitanja koja muče ljude je doprinijela kreiranju ogromne količine otuđenog znanja. Studirati filozofiju danas uopće ne znači tražiti mudrost jer nije poznato šta ona znači. Studirati filozofiju znači proučavati povijest promašaja ljudske misli. Ono je čak i štetno jer velika količina otuđenog znanja zavodi ljude na pogrešnu stranu gdje ja teško sagledati objektivne uzroke problema.

 

Filozofi su puni dobrih namjera i ciljeva ali ja nisam primijetio da su se dovoljno ozbiljno bavili sa time kako popraviti ovaj svijet. Zašto. Jedan od rijetkih pokušaja je učinio filozof Karl Marks. On je u“Manifestu komunističke partije“ rekao da se proleteri svih zemalja trebaju ujediniti protiv eksploatacije kapitalista. Ali Marks nije definirao kako dobra organizacija društva treba izgledati. Možda je mislio da će radnici jednom kad se ujedine sami usavršiti vlastitu organizaciju društva na dobrobit svih ljudi. Međutim to nikada nikome nije pošlo za rukom. Naime dvoje ljudi se može relativno lako složiti oko nečega ali nikad oko svega, svi ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega. Marksovi sljedbenici su taj problem riješili tako što su ukupnu moć društva uzeli u svoje ruke. Oni su postali autoriteti a autoriteti imaju tendenciju da tlače ljude. Tako je nastao autoritarni socijalizam koji je unazadilo Marksove ciljeve.

 

Problem leži u tome što niko nikada nije pokušao kreirati sistem koji može funkcionirati bez utjecaja autoriteta. Ja sam upravo to učinio i zato sam uspio definirati dobro društvo.

 

Filozofi se uglavno slažu o tome da ljudi moraju imati jednaka prava ali u praksi ljudi nemaju jednaka prava i to filozofi ne primjećuju dovoljno. Onda ne čudi da oni ne razumiju značaj zlatnog pravila koji je ja mislim prvi puta upisan u Bibliji: ”Čini drugome ono što bi želio da drugi ljudi tebi čine ili ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi ljudi tebi čine.” Sve što su filozofi tražili na putu ostvarenja dobrog društva može se staviti u ovu rečenicu. Iza nje se krije gotovo sva mudrost ovog svijeta. Ali obzirom da značaj te rečenice nije dovoljno jasno uočen nikada nije bilo ozbiljnih pokušaja da se ideja te rečenice sprovede u djelo.

 

Ja sam formirao sistem koji će realizirati ideju zlatnog pravila. To će biti ostvareno pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima. Ja sam je nazvao demokratska anarhija. Svaki čovjek će dobiti podjednako pravo da ocjenjuje nekoliko drugih ljudi po svom slobodnom izboru. Svaka pozitivna ocjena će dobitniku ocjene donijeti neki malu ali uočljivu nagradu a svaka negativna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Šta ćemo sa time dobiti? Taj sistem će ukinuti privilegije ljudi koje su ishodište zla u društvu. Tako mala moć u rukama ljudi će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost drugim ljudima. Ljudi će se truditi da čine maksimalne moguće pogodnosti drugim ljudima i da umanje ili ukinu stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. To će osigurati ono što su filozofi svijeta tražili i nisu uspjeli pronaći, to će riješiti problem današnje demokracije, to će ukloniti socijalno zlo i formirati dobro i zdravo društvo.

 

***

Znanstvenici političkih nauka su formirali kompleksnu nauku koja je jako otuđena od prirode društva. To se dogodilo zbog odsustva dovoljno duboke analize političkih zbivanja u povijesti čovječanstva. Naravno političke nauke ne mogu dati odgovore na probleme današnjeg društva i nemaju viziju kako treba izgledati dobar politički sistem podjednako prihvatljiv za sve ljude. Najviši stadij današnjih političkih nauka se zove demokracija. Ali znanstvenici političkih nauka udruženi sa ostalim znanstvenicima društvenih nauka nisu nikad uspijeli uspostaviti koncensus o tome kako razvijena demokracija treba izgledati. Ovdje se ne radi o pitanjima na koja se ne može naći odgovor, ovdje se radi o nedostatku volje da se to učini. Znanstvenici političkih nauka su sljedbenici postoječeg političkog sistema i ne pada im na pamet da ga mijenaju ili da mu se suprotstavljaju.

 

Najistaknutiji politolozi, profesori i doktori političkih nauka danas ne analiziraju politiku pokušavajući ponuditi najbolje rješenje za ljude, oni analiziraju političare i podržavaju one koji najviše odgovaraju krupnom kapitalu. Oni znaju da je to njihova najbolja šansa da budu prikazani u medjima i da budu prospertitetni politolozi. Tako su najistaknutiji intelektualci postali javni tračari. Oni vole ogovarati isto kao i svi drugi. Dakle, politika je danas samo velika predstava koja nema nikakve veze s demokracijom. Ako politolozi pokušaju ući dublje u znanost, mediji nebi podržali njihov rad i nitko ne bi znao da oni postoje. Politička znanost ih također nebi podržala jer ovisi o bogatim ljudima. Mediji prenose i izjave opozicije ali samo one koje ne mogu ugroziti vladajuću politiku. Na taj način daje dojam da demokracija postoji. Zato danas imamo formalnu demokraciju u kojoj narod praktično nema nikakvog utjecaja na formiranje politike društva.

 

Ja sam definirao razvijenu demokraciju. U njoj će narod neposreno odlučivati o svim pitanjima od vlastita interesa. Ona će biti bazirana na demokratskoj anarhiji i na neposrednoj demokraciji.

Narod će naročito biti zainteresiran da neposredno kreira makroekonomsku politiku društva što je danas nezamislivo. Svaki čovjek će neposredno participirati u odlučivanju koliki treba biti minimalni dohodak radnika. Srednja vrijednost iskaza svih ljudi će određivati minimalni dohodak u društvu. Tako će neposredna demokratska odluka naroda usklađivati ekonomsku sigurnost radnika i njihovu zainteresiranost za rad.

 

Zatim će svaki čovjek odlučivati koliki dio svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Suma svih takvih odluka svih ljudi će formirati ukupni porez u društvu. Taj novac će se poslije izdvajati iz dohotka radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka. Nadalje svaki čovjek će odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio svog poreznog novaca želi izdvojiti za: obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Suma svih iskaza svih stanovnika će u stvari definirati alokaciju poreznog novca. Prednosti takvog oblika demokracije će biti ogromne. Zajednička potrošnja više neće biti otuđena od društva. Ona će na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi. Ljudi će biti zadovoljni. Ljudi će prihvaćati svoje zajednice. To je put razotuđenja društva. Kad se uspostavi takva demokracija političke nauke vjerojatno više neće biti potrebne. Problem leži u tome što me bogati ljudi sprečavaju da čirim takav oblik demokracije do ljudi.

 

***

Pravne nauke su produžena ruka političkog sistema. One su otuđene od svoje objektivne biti kao što su to manje više sve društvene nauke jer su uvijek bile kreirane od strane privilegiranog sloja ljudi. Nepravedno društvo stvara nepravedan pravni sistem. Iz te nepravde proizlazi okrutni sistem u kojem živimo. Okrutni sistem stvara okrutne ljude. Okrutni kriminalci čine okrutna krivična djela. Okrutni suci okrutno sude počinioce krimminalnih djela. Okrutna pravda može naći svoje opravdanje u tome što spriječava okrutne ljude da čine zlo, ali ta pravda nije zadovoljavajuća. Kriminal je u porastu svugdje i zatvori su puni.

 

Pravne nauke su vjerojatno najkonzervativnije društvene nauke koje osiguravaju vladajući poredak u društvu. On su jako cijenjene od strane vlasti. U Kanadi studenti ne mogu upisati studije prava prije nego što završe neki drugi fakultet. Ali zato pravnici poslije diplome dobivaju privilegirani status u društvu koji formalno niko osim njih ne može imati. Bez njih se u Kanadi ne može kupiti nekretnina, ne može se razvesti, ne može se voditi sudski proces; praktično ljudi ne mogu braniti svoja prava bez njih. Privilegije uvijek stvaraju neki oblik nemorala; zato pravo može lako skrenuti u nepravdu.

 

Izdvojio bih jedan očigledan primjer. Radi se o Međunarodnom sudu u Hagu. Tužiteljica tog suda Louise Arbour je optužila Slobodana Miloševića, predsjednika Jugoslavije, za ratne zločine usred agresije njene zemlje Kanade kao članice NATO pakta na Jugoslaviju 1999 godine. Ni jedna optužba za zločin predsjednika Miloševića nije dokazana za četri godine suđenja u Hagu. Da je tužiteljica Arbour pogledala malo bliže uočila bi da je premijer njene države Kanade, Jean Cretien sasvim sigurno počinio ratni zločin poslavši kanadske bombardere da ubijaju ljude u agresiji na Jugoslaviju. Ta agresija je bila protivna povelji UN, protivna kanadskim zakonima pa čak i protivna konstituciji NATO pakta. Ali ona nije podignula optužbu protiv svog premijera za ratni zločin. Ta nemoralna žena je za nagradu postala sudkinja vrhovnog suda u Kanadi a poslije je postala visoki komesar za ljudska prava pri UN. Ja mislim da je Međunarodni sud u Hagu nemoralna pa čak i kriminalna mrlja koja sebe besramno naziva pravdom. Ja također vjerujem da će taj sud biti početak kraja onoga što je danas prihvaćeno kao pravda.

 

Jednom kada se usvoji sistem koji sam predložio ljudi će imati podjednaku pravnu moć u društvu. Ona će se manifestirati pomoću jednakog prava ocjenjivanja među ljudima. Ja sam to nazvao demokratska anarhija. Moram ponoviti jer je jako značajno, pozitivne ocjene će donijeti ocjenjenim ljudima malu nagradu a negativne isti oblik kazne. Tako mala moć u rukama ljudi će ukinuti privilegije ljudi što je glavni uzrok zla u društvu. Ljudi će poštovati jedni druge. Oni će učiti da čine maksimalne moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu ili umanje stvaranje svih oblika nepogodnosti. U takvom sistemu ljudi će naučiti što je objektivno dobro a što ne i toga će se pridržavati. Pravnici neće više biti potrebni a pravne nauke će vjerojatno završiti u udžbenicima povijesti. Tada će nastati moralna vremena.

 

***

Ekonomske nauke su socialne nauke koje studiraju proizvodnju, raspodjelu i potrošnju robe i usluga. Danas je usvojena ekonomija slobodnog tržišta ili kapitalistički oblik privređivanja u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Kapitalistički oblik proizvodnje je uspio kreirati do danas uvjerljivo najefikasniju alokaciju privrednih resursa baziranu na takmičenju poduzeća. Kapitalizam je ostvario najveći porast produktivnosti privrede u povijesti čovječanstva što je uspostavilo nezabilježeno visoki porast ekonomskog standarda ljudi.

 

Ali ekonomija kapitalizma ima i velike mane. Ekonomske nauke kapitalizma pomažu vlasnike kapitala. One se ne bave sa eksploatacijom radnika. Nadalje slobodno tržište donosi nestabilnost u proces proizvodnje koju kapitalizam ne može riješiti. Kapitalisti sprečavaju otklanjanje nedostataka kapitalističke ekonomije jer bi to nužno vodilo u pitanje opstanak kapitalizma.

 

Ja sam ipak kreirao potpuno novu ekonomiju u društvenom vlasništvu koja će riješiti probleme kapitalizma i uspostaviti veću produktivnost nego što je kapitalistički oblik proizvodnje može ostvariti. Nova ekonomija će u velikoj mjeri bazirati proizvodnju na naruđbi potrošača. Tako će nastati demokratska planska privreda koja će osigurati stabilnu proizvodnju. Ona će garantirati punu zaposlenost i ekonomsku sigurnost svakom čovjeku. Ona će ostvriti veliku produktivnost i stabilnost spuštanjem tržišne konkurencije poduzeća na nivo radnih mjesta. Radnik koji ponudi najveću produktivnost za bilo koje javno radno mjesto u bilo kom trenutku će dobiti posao. Ovo je značajna promjena koju sam ja detaljno prikazao u knjizi „Humanizam.“

 

Nova ekonomija će uspostaviti vrlo efikasan sistem odgovornosti kao uvjet osiguranja visoke produktivnosti ekonomije. Tako će uspostaviti najproduktivniju privredu. Ona će biti veća nego što je može proizvesti privatno poduzetništvo pa će kapitalizam sa svim svojim negativnostima otići u povijest.

 

Tržište će odrediti visine plaća radnika. Pravo na rad će dobiti radnik koji zahtijeva nižu plaću za isti posao. Nepogodniji poslovi će biti dohodovno bolje kompenzirani što će ujednačiti inters svih radnika za svim poslovima i oni će biti zadovoljni sa zaradama. Radna konkurencija će eliminirati privilegije u procesu proizvodnje što će eliminirati korupciju kao glavni izvor nemorala današnjeg društva. Radnici će moći birati poslove koje više vole i oni će uživati u radu. Rad će postati vrijednost sam za sebe.

 

Poslije kapitalizma će nastupiti humanizam, sistem koji će daleko bolje slijediti potrebe jludi. Ekonomija humanizma će biti jednostavna i svaki čovjek će je moći razumjeti u kratkom roku. Prihvaćanje nove ekonomije ipak zahtjeva duboku analizu i široku raspravu u društvu da bi mogla biti prihvaćena. Ja to nikad nisam uspio ostvariti.

 

Kao zaključak ja bih rekao da će društvene nauke gubiti značaj. Novi sistem koji sam predložio će razgoliti društvene nauke do objektivne suštine i tada ćemo svi ljudi postati dobri poznavaoci društvenih nauka. Kao što svi ljudi govore maternji jezik prilično dobro bez obzira na nivo obrazovanja, tako će u novom sistemu svi ljudi postati dobri sociolozi, filozofi, pravnici, ekonomisti, psiholozi, umjetnici, itd., samo zato što žive u novom sistemu.

 

***

Ali nije puno bolja situacija ni u prirodnim naukama. Medicina se definitivno nalazi na nedovoljno dobrom putu. Danas se rak liječi hemoterapijom i zračenjem. To su metode koje donekle suzbijaju rak ali napadaju i čovjeka. U pravilu rak više pobjeđuje nego što gubi. Ja bih rekao da su te metode liječenja negdje u rangu srednjevjekovnog liječenja bolesti pomoću pijavica. Doktorica Lorraine Day je potpuno odbacila medicinsku nauku i pobijedila je rak na svojim grudima promjenom načina života i zdravom prehranom. Ja sam čuo za nekoliko takvih slučajeva. Zašto medicinske nauke to ne ispitaju? Napredak medicine zahtijeva ozbiljno proučavanje takozvane tradicionalne alternativne medicine ali moderna medicina je ignorira.

 

Činjenica je da su kontrolu nad načinom liječenja ljudi preuzele velike korporacije koje liječenjem zarađuju velike novce. Njima čak nije ni u interesu da se ljudi izlijeće od bolesti jer tada gube profite. Ovo je stravična istina. Narodni lijekovi su oduvijek zabranjivani prvo zbog umišljenosti medicinske struke a zatim zato što tradicionalni lijekovi ne mogu donijeti profite korporacijama. O tome govori dokumentarni film Imunizacija nacije. Moderna medicina je vrlo sputana. Ja se ne sjećam kada je ona zadnji put pronašla neki novi lijek protiv bolesti. U stvari isti lijekovi mijenjaju imena da bi farmaceutaka industrija ostvarila veće profite na tržištu. Doktori medicine bi se jako trebali upitati da li je njihova primana svrha da podrže farmaceutsku industriju ili da liječe ljude? Daleko od toga da ja tvrdim da moderna medicina ne donosi velike koristi čovjeku ali objektivno ona zahtijeva generalnu reformu.

 

Vjerujem da većina bolesti ima svoje ishodište u nezdravom načinu življenja, u otuđenju čovjeka od svoje prirode i u stresu koji iz toga proizlazi. Jednom kada se uspostavi sistem koji sam predložio, on će omogučiti čovjeku da živi u skladu sa vlastitom prirodom i tada će se bolesti značajno smanjiti. Također vjerujem da će u budućnosti svi ljudi imati potrebe da savladaju osnove medicine u opsegu koji danas koriste liječnici opće prakse da bi se mogli sami liječiti koliko je god to moguće ili prepoznati bolest i otići kod specijaliste medicine.

 

***

Psihologija je nauka koja se bavi studijom mentalnih procesa i ponašanja ljudi. Ona u stvari pokušava riješiti probleme otuđenja čovjekove psihe. Svi problemi sa čovjekovom psihom imaju svoje ishodište u otuđenju društva. U otuđenom društvu čovjek je čovjeku vuk koji nameće svoju volju drugim ljudima i nastoji ostvariti pogodnosti za sebe ne obazirući se na to kakve posljedice takvo nastojanje ima za druge ljude. Psihologija je normalno potpuno nemoćna u rješavanju društvenih problema pa zato ne može biti naročito uspješna ni u rješavanju psihičkih problema. Nekad su liječnici psihe ili psihoanalitičari kao na primjer Sigmund Freud i Carl Gustav Jung budili nadu izliječenja psihičkih poremećaja i zato su bili popularni. Ali njihovo učenje je napušteno jer je bilo neuspješno. Ono je bilo neuspješno zato što je bilo otuđeno od uzroka koji donose psihičke probleme. Svi psihički problemi proizlaze iz okrutnog nemoralnog društvenog sistema, sistema koji stavlja obaveze i disciplinu na prvo mjesto, sistema koji ubija ljudskost, sistema u kojem nema ljudske topline i ljubavi. Psiholozi pomažu ljudima toliko koliko uspijevaju uspostaviti ljudski dodir sa ljudima koji imaju psihičke probleme. Oni pomažu tim ljudima toliko koliko im uspiju pokazati brigu i pažnju jer to je ono što najviše nedostaje u današnjem otuđenom društvu.

 

Kad se novi sistem koji sam predložio usvoji čovjek neće moći ostvariti pogodnosti za sebe ukoliko stvara nepogodnosti drugim ljudima. To će biti ostvareno uvođenjem sistema ocjenjivanja među ljudima. Ponavljam opet da istaknem koliko je značajno. Svaki čovjek će dobiti jednako pravo da ocjenjuje nekoliko drugih ljudi po svom slobodnom izboru. Dobitnici pozitivnih ocjena će automatski ostvariti neki mali oblik pogodnosti a dobitnici negativnih ocjena će ostvariti isti oblik kazne. Te ocjene će biti upravo toliko značajne da će se svi ljudi truditi da čine maksimalne moguće pogodnosti drugim ljudima i da umanje ili ukinu stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnodti. Svi će biti pažljivi i brižni prema drugim ljudima. Tako će čovjek čovjeku postati vrijednost. Tako će čovjek graditi i razvijati ljubav. To će ukloniti psihičko otuđenje. To će ljudima donijeti psihičko zdravlje i ja mislim da tada psihologija više neće biti potrebna.

 

***

Fizika, kemija, biologija su prirodne nauke koje su donijele velike koristi ljudima. Ali i tu mogu naći teorije koje se ne mogu provjeriti, koje zato mogu biti otuđene od svoje objektivne prirode ili jednostavno rečeno pogrešne. Cijela kemija je u stvari jedna velika teorija. Atomska fizika također. Za sada rad na tim naučnim poljim potvrđuje ispravnost takvih teorija ali to ne znači da će tako ostati i u budućnosti.

 

Rad na poljima ovih nauka donosi i štete. Znanstvenici sebi previše lako daju pravo da se igraju atomskim i molekularnim modifikacijama iako niko sa sigurnošću ne zna kakve posljedice one mogu donijeti čovjeku. Ukoliko takva istraživanja mogu ostvariti profit korporacijama, korporacije ih snažno podržavaju ne obazirući se mnogo na moguće loše posljedice po ljude.

Atomske centrale ostavljaju ogromne količine radioaktivnog materijala dugoročno nezdravog za ljude. Hrana koju jedemo je rezultat upotrebe umjetnog gnojiva, hormona, antibiotika, pesticida, kemijskih spojeva koji su nezdravi za čovjeka i prirodu. Svi kemijski proizvodi su rađeni sa idejom da čovjeku poboljšaju život ali oni su često dugoročni trovači i zagađivači zemlje, vode i zraka. Zemlja se pretvara u jedno veliko skladište nezdravog otpada. Postoji velika podrška mjerama koje štite čovjekovu okolinu od zagađenja u cijelom svijetu ali korporacije im se snažno i uspješno odupiru jer takve mjere stvaraju troškove i smanjuju profite. Kapitalističke korporacije zanima samo profit a ne ljudi. Pada mi na pamet genetski modificirana hrana koja se upravo u SAD počela prvo proizvoditi i konzumirati. Niko sa sigurnošću ne zna kakve posljedice takva hrana ima ili će imati na ljude. Naučnici o tome imaju vrlo različita mišljenja. Ali naučnici koji se protive genetski modificiranoj hrani nemaju pristup do medija koje kontroliraju korporacije.

 

Bolest raka raste. Vlade zemalja svijeta gotovo sinhronizirano optužuju cigarete za to i zabranjuju pušenje da bi prikazali kao da se nešto ozbiljno radi na zaštiti čovjeka. Naravno, ne mislim da je pušenje zdravo nego mislim da pušenje nije glavni krivac za nastanak raka. Kombinacijom nekoliko istraživanja sam uvidio da SAD imaju manje pušača u odnosu na broj stanovnika nego što ima Azija i Afrika ali imaju veću stopu oboljelih od raka pluća nego što ga ima Azija i Afrika. Grčka je zemlja sa najviše pušača u svijetu po broju stanovnika ali ne prednjači po broju oboljelih od raka pluća u odnosu na broj stanovnika. Nešto drugo više izaziva rak nego cigarete i to nešto drugo dolazi iz razvijenih zemalja.

 

Sve više ljudi kupuje skupu organsku hranu sigurno ne zato što je kemijski i biološki tretirana hrana zdrava. Pogledajte dokumentarni film Food, Inc. o hrani kakvu kupujemo i jedemo. U budućnosti ljudi će posvetiti više pažnje zdravoj prehrani i zaštiti svoje okoline. U sistemu koji sam predložio korporacije više neće imati moć nad naukama. Naučna istraživanja će biti nezavisna od vanjskih utjecaja ali će se morati pridržavati usvojenim normama za održavanje zdravlja ljudi koji će sami naučnici uspostavi koncenzusom. Novi sistem će zaustaviti trovanje ljudi i zagađenje čovjekove okoline.

 

***

Tehničke nauke su te koje su objektivno unaprijedile životni standard ljudi i vjerojatno su to nauke koje donose najveću korist društvu. Ali ukoliko su čovjekove potrebe otuđene tada se i ove objektivne nauke otuđuju od svog smisla. U razvijenom svijetu proizvodnja je prevazišla objektivne ljudske potrebe, ona sada postaje sama sebi smisao. Ona puno više postaje uvjet opstanka sistema u kojem živimo nego objektivna potreba ljudi. Ne mogu pronaći dovoljno snažne riječi da bi izrazio koliko je to pogrešno.

 

Matematika je vjerojatno najobjektivnija nauka koja sasvim sigurno značajno doprinosi napretku društva. Ali pitanje je koliko je ona objektivno neophodna? Ja sam u svom radu kao inženjer i programer vjerojatno koristio samo matematiku koja se uči u osnovnoj školi. Polaganje više matematike na fakultetu mi je bilo potrebno samo da bi zadovoljio birokratski zahtjev stjecanja zvanja diplomiranog inžinjera arhitekture. Ja mislim da birokratsko normiranje znanja u naučnom svijetu treba ukloniti kao štetno. Ako ništa drugo ono je gubljenje vremena. Nije neophodno savladavati kompletne nauke ukoliko takvo znanje čovjek ne treba, ili ako to čovjeka ne interesira. Životna praksa treba pokazati koje znanje svako treba savladati za obavljanje posla koji želi a zatim je nužno u svakom trenutku osigurati svakome pristup do potrebnog znanja.

 

Budućnost nauka

 

Autoriteti su kroz povijest izgradili neopravdano kompleksne, mistificirane i otuđene nauke. Ne samo što nauke u velikoj mjeri imaju pogrešne ili nedovoljno ispravne osnove već akademsko priznanje daje takvim osnovama kredibilitet koji šteti društvu. Ono usmjerava društvo na pogrešan put, na put koji ne može riješiti probleme društva zato što je takav put otuđen od prirode nastanka društvenih problema. Osim toga nekritički prihvaćanje znanja navikava ljude da očekuju odgovore na sva pitanja od autoriteta. Ono otuđuje ljude od moći mobiliziranja vlastitih sposobnosti rješavanja problema. Normalno, takav stav osiromašuje čovjekovu sposobnost uočavanja, razumijevanja i rješavanja naučnih, radnih i svakodnevnih životnih problema.

 

Otuđeno znanje je glavni krivac koji ne dozvoljava ljudima da vide izlaz iz slijepe ulice u koju je čovječanstvo ušlo. Ja sam tu napravio veliki prodor zato što nisam prihvaćao otuđene nauke, zato što sam sačuvao zdravu logiku i osjete o tome šta je dobro a što nije. Pri izradi rješenja za probleme čovječanstva koristio sam samo vrlo jednostavnu logiku sa kojom sam ostvario vrlo jednostavna rješenja koja ljudi otuđeni sistemom obrazovanja nisu mogli sagledati. Osnova te logike se može prikazati ovako: “U budućnosti ljudi više neće ići u školu da bi učili što je dobro, oni će svakodnevno živjeti ono što je dobro.”

 

Vjerojatno najveće i najkompleksnije promjene u sistemu koji sam predložio će se odnositi na raspodjelu rada. Budućnost privrede će zahtijevati sve veću pokretljivost rada da bi se mogle slijediti promjene društvenih potreba. Jedina dobra podjela rada koja će takve promijene moći slijediti je bazirana na stalnom otvorenom slobodnom tržištu rada. Radnik koji ponudi najveću produktivnost na bilo kojem javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku će dobiti posao.

 

U novom sistemu više neće postojati birokratski utvrđivanje potrebnog znanja za obavljanje različitih poslova ostvareno formalnim obrazovanjem i ispitima. Takvi uvjeti nepotrebno smanjuju mogućnost radnika da se zaposle na radnim mjestima koje žele jer je za formalno obrazovanje potrebno dosta vremena. Ja bih rekao da prosječan čovjek može naučiti kako da radi većinu poslova u vrlo kratkom vremenu. Čemu onda obrazovanje koje traje od 12 pa do 20 godina ili čak više? Obrazovanje na prvom mjestu ima zadatak da usmjeri ljude na put koji su autoriteti kroz povijest nametali. Tako sljedbenici autoriteta kroz povijest čuvaju svoje privilegije. To je otuđeni put koji jako šteti ljudima. Takvo obrazovanje postaje kočnica razvoja društva.

 

Formalno obrazovanje ne treba biti uvjet za dobijanje posla zato što nije dovoljna garancija radne sposobnosti. Najbolje učenje dolazi kroz praksu. Kada čovjek voli ono što radi on brzo uči sve što mu treba da bi svoj posao mogao obavljati. Novi sistem koji sam predložio će formirati novi vrlo efikasni sistem odgovornosti za eventualno neostvarenje radnih ponuda radnika. Novi sistem će omogučiti radnicima da daju daleko veće garancije za produktivnost svog rada nego što to mogu diplome, preporuke, iskustvo ili moral u društvu. Odgovornost svakog radnika će biti veća nego što je danas odgovornost privatnih poduzetnika. Ta odgovornost će biti toliko velika da nikome neće pasti na pamet da se gura na posao za koji nema dovoljno znanja.

 

Iako diplome više neće biti važan faktor pri zapošljavanju, obrazovanje će i dalje biti potrebno ali će se značajno promijeniti. U kapitalizmu je formirano mišljenje da je obrazovanje profitabilno za učenike i zato se ono skupo naplačuje. Ali obrazovanje je profitabilno i za društvo jer obrazovani ljudi ostvaruju pogodnosti društvu u cjelini. Zbog toga obrazovanje treba biti besplatno. U budućnosti će svi ljudi imati jednostavan i lagan pristup do svog znanja, do svih nauka.

 

Princip školovanja u budućnosti će tražiti najkraći i najednostavniji put za ostvarenje potrebnog znanja. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da većina učenika neće učiti predmete koji ih ne zanimaju ili od kojih nemaju neposredne koristi. Nauke koje ne budu budile interes i donosile neposrednu korist društvu će otići u povijest. Ljudi će sami svojim interesom pokazati koje će nauke opstati a koje neće. Obrazovanje će u budućnosti imati cilj da upozna učenike sa znanjem koje oni sami smatraju potrebnim. To je put razotuđenja nauka. Studenti će upisivati specijalizirane tečajeve po slobodnoj volji. Oni će sami praviti curriculum studija prema vlastitim potrebama i sposobnostima. Ja pretpostavljam da predavanja u klasičnom smislu više neće postojati. Znanje je već danas prilično pristupačno preko interneta i taj trend će se širiti i unapređivati. Mislim da će se težište budućeg naukovanja bazirati na konzultacijama studenata sa profesorima gdje će profesori objašnjavati učenicima gradivo koje im nije bilo dovoljno jasno dok su ga sami studirali. Sigurno će postojati radionice u kojima će studenti i profesori raspravljati probleme na određenom polju i raditi vježbe. Te radionice će vjerojatno obuhvaćati on line studente iz cijelog svijeta.

 

Sada ću na jednom primjeru objasniti što to znači najkraći put za ostvarenje potrebnog znanja. Uzmimo da neko poželi studirati atomsku fiziku. Počne studije i utvrdi da ne poznaje dovoljno matematiku da bi mogao slijediti predmet. Tada će prekinuti studij atomske fizike i uzeti studij matematike dok je dovoljno ne usavrši da bi mogao nastaviti studij atomske fizike. Obrazovanje će u budućnosti biti vrlo pristupačno i jednostavno.

 

Danas se na primjer, prosječan kirurg školuje više od dvadeset godina. Kakvo je to robovanje birokraciji! Kakvo je to gubljenje vremena u najrazvijenijoj stvaralačkoj dobi! Ja mislim da prosječno obrazovan čovjek može u puno kraćem roku savladati znanje potrebno kirurgu specijalisti ukoliko iz programa izbaci sve što nije neophodno potrebno. Kako to ostvariti? Studenti kirurgije će normalno prisustvovati operacijama iskusnih kirurga. Kada student završi program koji je izabrao za kirurga, sam može procijeniti dali je sposoban za operacije. Pogrešne procjene vlastite sposobnosti kirurga se neće događati zato što će regulacija pitanja radne odgovornosti biti oštrija nego što je to danas. Pacijenti neće biti u opasnosti od nestručnih kirurga i zato što će kirurzi početnici imati nadzor od iskusnih kolega. Osim toga kad se kirurg početnik osjeti sposoban za operacije tada će još uvijek trebati uvijeriti pacijente da je sposoban jer će pacijenti sami birati kirurge. Kirurg koji napravi veliku grešku u radu može zauvijek ostati bez pacijenata. Ako se kandidat za kirurga ne osjeće sposoban da obavlja operacije tada može ići na dopunsko obrazovanje koliko god mu to treba.

 

Današnji komplicirani sistem obrazovanja je nametnuo mišljenje da obični ljudi ne mogu lako savladati znanje koje koriste eksperti. To je pogrešno. U prirodi je sve jednostavno i zato je suština svake nauke vrlo jednostavna. Na polju nauka ne postoji ništa što se ne može lako razumijeti. Nauke postaju komplicirane kada ih subjektivni i nemoćni ljudi otuđuju od svoje objektivne biti. Onda se tu radi o otuđenim ili lažnim naukama.

 

Ja mislim da će u budućnosti svi ljudi imati interes da upoznaju i razumiju osnove svih nauka. Čovjek uči dok je živ. Ljudi će u budućnosti daleko više razumijevati osnove svih nauka ali to ne znači da će svi ljudi biti eksperti na svim naučnim poljima. Umijeće se stjeće godinama rada. Pijanist može brzo naučiti gdje se koja nota na klaviru nalazi ali dobar pijanist vježba sviranje klavira godinama i to ga čini pijanistom. Dobar pijanist mora voliti muziku i ta ljubav mu daje inspiraciju da satima sjedi pred klavirom i vježba. To se isto odnosi na eksperte na svakom radnom mjestu i u svakoj nauci.

 

Aleksandar Šarović

4. Decembar 2008

Kraj kapitalizma

Kraj kapitalizma

Danas je prihvaćena ekonomija kapitalizma u kojoj se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Kapitalistički oblik proizvodnje je kreirao do danas uvjerljivo najefikasniju alokaciju privrednih resursa baziranu na takmičenju privatnih poduzetnika. Tako je kapitalizam ostvario najveću produktivnost privrede u povijesti čovječanstva što je uspostavilo nezabilježeno visoki porast ekonomskog standarda ljudi. Ali takmičenje privatnih poduzetnika ima i velike mane. Bolji proizvođač pobjedjeđuje i potiskuje gubitnike sa tržišta. Pobjednik odnosi sve a gubitnicima ne ostaje ništa. Zato je kapitalizam surov. Njegov proizvod je strah, pohlepa i borba za opstanak na tržištu. Ta borba je objektivno nepotrebna jer je današnja produkcija dovoljno velika da može lako zadovoljiti prirodne potrebe ljudi.

 

Kapitalisti sistematski eksploatiraju radnike oduzimanjem dijela dohotka koji bi trebao pripasti radnicima. Ne postoji objektivna metoda utvrđivanja stupnja eksploatacije ali se može uzeti da je razlika između cijene rada koja bi se slobodno formirala na tržištu rada gdje svaki radnik može birati posao koji želi i one na koju radnici pristaju zato jer moraju zaraditi novac za život jest eksploatacija. Nezaposleni radnici prisilno pristaju na svaki posao samo da mogu prehraniti svoje porodice. Zato kapitalizam svjesno održava nivo nezaposlenosti radnika oko 5 posto. Postoje razni načini reguliranja takve stope nezaposlenosti od uvoza radne snage pa do podizanja kamatnih stopa. Visoke kamate poskupljuju proizvodnju, smanjuju potražnu roba a onda naravno i rada. Kapitalizam koji se zaklinje u slobodno tržište svjesno reducira tržište rada kako bi mogao više eksploatirati radnike.

 

Eksploataciju je moguće vrlo jednostavno ukloniti pomoću uklidanja nezaposlenosti državnom regulativom. Kada bi se skratilo radno vrijeme radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti izjednačio be se broj radnih mjesta i radnika. Tada bi radnici mogli zahtjevati nadnice koje smatraju odgovarajućim za poslove koje obavljaju i tada ne bi bili ekspoloatirani. Ta mjera bi uspostavila pravednije odnose u proizvodnji, stabilnije prihode radnika i tako naravno stabilniju proizvodnju. Društvo u cjelini bi sa time puno dobilo. Pa kako to da takvu jednostavnu mjeru niko nikada nije predložio? To je zato što povećanje dohodaka radnika smanjuje profite kapitalistima i zato se kapitalizam tome suprotstavlja. Kapitalizam je nemoralan i zato živimo u nemoralnim vremenima. Taj nemoral se mora zaustaviti ukoliko čovječanstvo želi imati dobru budućnost.

 

Kapitalizam je vrlo zahtjevan u oduzimanju slobode ljudi. U današnjem društvu praktično samo je kapital slobodan. Ljudi u stvari imaju razvijenu samo potrošačku slobodu na kojoj kapitalizam bazira svoj opstanak. Zato je u razvijenom svijetu nastala prekomjerna potrošnja koja je uglavnom sama sebi svrha. Ja ne razumijem ljude koji kupuju puna kolica beskorisne jeftine robe proizvedene uglavnom u Kini koja vrlo brzo postaje smeće koje i tada donosi trošak jer se mora deponirati na otpad. Bez obzira na to građani razvijenog svijeta potrošnju smatraju kao najveću vrijednost. To je otuđenje koje kapitalizam svjesno nameće ljudima koristeći enormnu propagandu. U razvijenom svijetu potrošnja je dosegla granicu kada objektivno više ne može potrošačima ostvarivati bolji život. Isto kao što sit čovjek ne može uživati u hrani. Ali zbog ogromnog otuđenja potrošači toga nisu svjesni.

 

Ekonomske krize

 

Ekonomska krize je sastavni dio kapitalizma. Krize nastaju kao posljedice nedovoljne ravnoteže između ponude i potražnje. Kapitalizam nema rješenje koje može spriječiti krize zato jer je kompletna proizvodnja bazirana na takmičenju slobodnih proizvođača na nepredvidivom tržištu. Ciklusi ekspanzije proizvodnje i recesije se ubrzavaju pa su nestabilnost privređivanja i krize kapitalizma sve češće događaju. Ja mislim da će učestalost kriza uskoro prisiliti ljude da traže bolje rješenje od kapitalizma. Na kraju bih rekao da kapitalizam bjesomučno eksploatira prirodne resurse ove naše kugle zemaljske. Ograničeni resursi planete Zemlje su finalno ograničenje ekonomskog rasta i nepremostiva prepreka za opstanak kapitalizma.

 

Kapitalizam ne može izbjeći ekonomske krize ali ih može umanjiti dobrom ekonomskom politikom. Takva politika nije popularna u kapitalističkom svijetu jer umanjuje slobode kapitalističkih preduzimača. Velika ekonomska kriza je započela 2008 u SAD. Američke banke su zbog potrebe osiguranja privrednog rasta, vlastitog opstanka i profita, počele nuditi kredite praktično svim ljudima koji su ga tražili. Banke su prihvatile da je osiguranje kredita kod osiguravajućih kompanija dovoljna garancija za njihova ulaganja. Ljudi su uvidjeli mogućnost brze zarade novca pa je došlo do masovne potražnje za relativno jeftinim kreditima sa kojima su se kupovale, gradile i prodavale kuće. U početku je kompletna američka ekonomija imala velike koristi od toga.

 

Najveći eksperti ekonomskih nauka američkog kapitalizma su uživali u dobrom poslovanju privrede i nisu se obazitarali na činjenicu da velika ekspanzija proizvodnje prirodno donosi kulminaciju i zasićenje, a zatim stagnaciju proizvodnje što često završava u recesiji. I to se dogodilo u relativno kratkom vremenu. Hiperprodukcija stanova i kuća je iz visoko profitnog poslovanja naišla na teškoće nalaženja kupaca. Recesija proizvodnje je jednaka katastrofi za dužničku ekonomiju. Kada proizvođači ne mogu zaraditi dovoljno novca za povrat kredita oni bankrotiraju.

 

Pojedinačni slučajevi nisu problem jer banke uspijevaju povratiti svoja potraživanja preuzimanjem i hipotekarskom prodajom vlasništva dužnika. Ali u velikoj recesiji proizvodnje koja je započela u Americi pojavio se ogroman broj dužnika koji nisu mogli vraćati kredite pa su bili prisiljeni proglasiti bankrote. Banke više nisu mogle povratiti uloženi novac od dužnika jer nisu mogle prodati vlasništvo nad hipotekama čak ni po reduciranim cijenama. Velika recesija je dovela i banke na prag bankrota. Da stvari budu gore, liberalna ekonomija se proširila praktično na cijeli svijet pa je ekonomija cijelog svijeta postala međusobno vrlo zavisna. Tako je nastala svjetska ekonomska kriza.

 

Američka ekonomija

 

Banke su nosioci privrede u kapitalizmu. Bankrot banaka bi sa sobom povukao i bankrot privrede. Zato države sprečavaju bankrote banaka novčanom pomoći iz primarne emisije. Treba prvo reći da spašavanje banaka odstupa od osnovnih načela liberalnog kapitalizma jer poduzeća koja ne pokazuju likvidnost u kapitalizmu propadaju. Može se čak reći da države na ovaj način spašavaju kapitalizam upotrebom socijalističkih mjera.

 

Sjedinjene američke države spašavaju privatne banke na svojoj teritoriji zaduživanjem kod Američkih Federalnih Rezervi. Američke Federalne Rezerve su centralna američka emisiona banka koja je također u privatnom vlasništvu. To znači da SAD spašavaju privatne banke zadužujući se u najvećoj privatnoj banci. Američke Federalne Rezerve su vlasnik američkog nacionalnog duga. Ukupni nacionalni dug SAD je suma koja prikazuje sve državne godišnje troškove umanjena za porez koji država godišnje ubire od građana. Taj dug se obnavlja ponovnim zaduživanjem kod banke Federalnih Rezervi. Ni američke Federalne Rezerve nemaju dovoljno novaca koliko je potrebno SAD da pokrije dugove pa zato ta banka dopunski emitira novac bez pokrića za potrebe SAD. Dug američkim federalnim rezervama vraćaju američki građani iz poreza na prihod. Da li to to znači da SAD spašavaju privatne banke zadužujući američke građane koji vraćaju te dugove centralnoj privatnoj banci? To je lako moguće.

 

Spašavanje banaka je koštalo negdje oko bilion (engleski trilijun) dolara. Banke bi trebale vratiti taj novac, ali jesu li to i učinile? Bankarski sistem vrlo kompleksan i kao takav stvara sivu zonu u kojoj vlada korupcija. Bogati ljudi imaju takvu moć u SAD-u da su sposobni legalizirati ono što bi se u normalnim zemljama smatralo kriminalom. Nakon spašavanja banaka državni dug se brzo povećao za oko bilion (engleski trilijun) dolara ali nikad se nije brzo smanjio. Umjesto toga je nastavio rasti što govori da dug nije vraćen. Banka federalnih rezervi je pomogla privatnim bankama, ali ne i ljudima, i čvrsto vjerujem da će američki narod platiti dobar dio tog duga putem poreza. Ovo je velika nepravda.

 

Vlasnici američkih federalnih rezervi posjeduju ogromno bogatstvo. Oni redovno ubiru kamate od američkog nacionalnog duga i naravno da nemaju interes da se američki nacionalni dug vrati. Dapače njihov je interest da taj dug stalno raste jer tako ostvaruju veću eksploataciju američkog naroda. Jedini obzir koji oni imaju proizlazi iz toga što ne žele eksploatacijom ubiti kravu koju muzu. Zato su gotovo ukinuli kamatu koja je simbol kapitalizma. Ne nagovještava li to kraj kapitalizma?

 

Ali unatoč tome američka vlada ne može koristiti novac od poreza jer on u cjelosti otplaćuje dug. Tako da su tekući troškovi američke vlade u stvari financirani novim zaduženjem kod te iste privatne banke. Vlasnici Federalnih rezervi su u stvarnosti legalizirani pirati. Oni kroz organiziranu medijsku propagandu i korupciju političara uspijevaju nametnuti američkom narodu da je njihovo piratstvo najnormalnija stvar na svijetu.

 

Američka vlada mora preuzeti emisiju novca od Federalnih Rezervi jer se u suprotnom američki narod neće izvući iz problema. Ali to je teško provesti. Predsjednik John. F. Kennedy je upravo to učinio izvršnom odlukom br. 11110 Ubrzo nakon toga je ubijen. Izvršna odluku predsjednika Kennedy-a br. 11110 je odmah poslije njegove smrti povukao predsjednik Lyndon Johnson. Američki dug progresivno raste i stvara veliki problem koji će tek nastupiti u budućnosti.

 

***

Kapitalizam je baziran na dužničkoj ekonomiji koja je glavni uzrok današnje ekonomske krize. Ali u medijima se kriza puno više obrazlaže većom potrošnjom nego zaradom. Ja mislim da to nije dovoljno dobro obrazloženje. Na tržištu se nalazi puno veća količina proizvedene robe nego što je potrošači mogu kupiti. Tržište balansira potražnju ali svejedno to je izvor krize. Kriza je rezultat ogromne disproporcije u zaradama ljudi. Neki ljudi zarađuju previše a drugi premalo. Oni koji imaju premalo zadužuju se sa kamatama kod ljudi koji imaju previše da bi mogli kupovati robu koju trebaju. Kad se dugovi nagomilaju dužnici više ne mogu kupovati robu jer moraju vraćati dugove. To dugovanje sputava ekonomiju. Može se reći da na taj načim kapitalizam sam sebe davi.

 

Američka industrija je u velikim problemima također. U potrošački zasićenom društvu ne može se proizvoditi roba za nepoznatog potrošača i očekivati da će on biti toliko oduševljen takvim prozvodom da ga mora kupiti. Kapitalizam je baziran na strahu za opstanak. U recesiji proizvodnje taj strah djeluje kontraproduktivno na kapitalizam. Kad nastupi recesija radnici i kompanije se plaše za vlastitu budućnost i čuvaju novac jer im je novac najveća garancija preživljavanja u neizvjesnoj budućnosti. Tada oni ne troše novac, ne kupuju proizvode. To jako pogađa kompanije jer ne mogu plasirati svoje proizvode, imaju velike teškoće ili propadaju. Radnici masovno ostaju bez posla, ne dobijaju dohodak, ne kupuju robu i kriza se progresivno produbljuje.

 

Slična ekonomska kriza nastala kao posljedica deflacije dogodila se i 1929 godine. Postoje indicije da je iza te krize stajao najkrupniji kapital koji je povukao novac sa tržišta što je većinu kompanija odvelo u bankrote. U to vrijeme država nije ni pokušala spašavati privredu. Krupni kapital je preuzeo bogatstvo od bankrotiranih ljudi i tako povećao svoju moć.

Ova kriza danas se razlikuje od velike depresije 1929 po tome što država ima namjeru spasiti američku privredu. Propast američke ekonomije sada bi u prvi plan kao dominantnu silu u svijetu izbacio Ameriku i ubacio Kinu ili neku drugu državu. To je nešto što je za nosioce američkog kapitalizma noćna mora koju oni ne mogu dopustiti. Američka privreda će ovaj puta biti spašavana pomoću državne financijake pomoći.

 

Emisija državnog novca bez pokrića obično dovodi do inflacijske napetosti gdje novac gubi vrijednost pa ga se ne isplati čuvati. Inflacija ohrabruje potrošnju što obnavlja ekonomiju. Ali unatoč velikoj emisiji američkog dolara inflacija se ne osjeća značajno prvo zato jer SAD daju impresiju da vraćaju posuđene novce iako u stvari stalno reprogramiraju dug koji raste. Američka inflacija nije velika ni zato što se platni promet u svijetu odvija uglavnom pomoću američkog dolara. Praktično sve države svjeta svojom privredom održavaju vrijednost američkog dolara i to mu daje veću vrijednost nego što ona stvarno jeste. Zato je emisija američkog dolara u stvari oblik eksploatacije cijelog svijeta.

 

Ali obim potrebnih dolara koji će se emitirati za spašavanje američke ekonomije je tako velik da će ipak sigurno dovesti do inflacije. Inflacija zvuči užasno onima koji imaju puno novaca jer ona smanjuje vrijednost njihovog novca, ali to je ipak daleko bolje rješenje nego propast američke ekonomije. Vjerojatno poslije toga američki dolar više neće biti jedina svjetska moneta. Ipak, ja mislim da je najveći problem američke ekonomije što proizvodnja napušta SAD i odlazii u jeftinije zemlje. Ukoliko SAD ne uspostavi dovoljno jaku vlastitu proizvodnju i ne smanji svoje troškove, naročito one imperijalističke, može propasti. Ja mislim da su greške američke politike bile tako velike da će SAD u doglednoj budućnosti izgubiti ekonomski i politički primat u svijetu. To čak nije ni loše jer ravnopravnije zemlje stvaraju ravnopravnije narode.

 

Američki predsjednik

 

Novi američki predsjednik Barak Obama je dobio veliku podršku od američkog naroda i možda najvažnije, od medija. Meni to govori da je nakrupniji kapital njega prihvatio kao podesnu osobu za rješavanje problema nastalih u ekonomskoj krizi. Barak Obama će svojim ljudskom kvalitetama i sposobnostima smanjivati napetosti u američkom društvu. Ja mislim da će predsjednik Obama uspjeti provesti reformu američkog zdravstvenog sistema koja će Ameriku približiti standardu razvijenog svijeta.

 

Amerikanci kao i pripadnici svih drugih nacija su učeni da vjeruju da dobar demokratski izabran lider može riješiti njihove probleme. Ovdje treba prvo naglasiti da ne postoji nikakva opcija takvom vjerovanju, a drugo takvo vjerovanje je pogrešno. Prvo treba reći da moć kvari ljude i da nepotkupljivi ljudi praktično ne postoje. Nadalje, postoje vrlo bogati ljudi koji imaju veću moć od američkih lidera. Oni vrše pritisak na predsjednike SAD sa svih strana uključujući medije i njihove savjetnike koje kontroliraju, uvjeravajući predsjednike da je opcija koju oni zastupaju najbolja. Predsjednik Obama je pod pritiskom takvih ljudi proglasio rat u Afganistanu pravednim iako taj rat to nikako ne može biti. Povrh toga američka politika u Afganistanu ne može ostvariti uspjeh. Ne mogu se pobijediti ljudi koji su spremni dati svoj život za ciljeve u koje vjeruju. Jedina dobra stvar koju predsjednik Obama može učiniti u Afganistanu je zaustavljanje rata ali to bi ga konfrontiralo sa vrlo bogatim ljudima koji dobro zarađuju u tom ratu i o kojima on sam uveliko ovisi.

 

Nadalje, predsjednik Obama pokušava pronaći izlaz iz krize u koji je američka privreda ušla poboljšanjem kapitalizma. Bogati ljudi ga sprečavaju jer svako poboljšanje kapitalizma mora oduzeti moć bogatim ljudima. Barak Obama i svi ostali dobri lideri koji pokušavaju obuzdati liberalni kapitalizam reformama, ne mogu ostvariti značajan uspjeh zato što ih bogati ljudi zaustavljaju. Poslije dobrog ali neuspjesnog lidera, razočarani narod često bira jakog desno orjentiranog lidera koji čini situaciju gorom. Najgore u svemu tome je što ljudi nemaju alternativu. Ljudi su danas nemoćni u tome leži temelj svog društvenog zla danas.

 

***

Tehnički gledano postoji prostor za unaprijeđenje kapitalizma koji može donijeti poboljšanje društva ali kapitalizam se ipak približio svojim ograničenjima. Kapitalizam nije dovoljno dobar sistem. Kapitalizam je nemoralan. Kapitalizam je baziran na privilegijama autoriteta i na nemoći običnih ljudi. Privilegije su nepravedne i stvaraju otuđenje. Dokle god postoji nepravda i otuđenje u društvu ono ne može biti dobro. Kapitalizam više nije dovoljno racionalan sistem jer zahtijeva previše nepotrebnog rada. Kapitalizam ne može uspostaviti stabilnu proizvodnju i zato ne može uspostaviti stabilno društvo. Zato kapitalizam nema perspektive.

 

Kapitalizam se muči u proizvodnjom zasićenom društvima dok u neimaštini dobro prosperira. Zato kapitalizam često traži pomoć u ratovima u kojim uništava sve pa praktično pokreće svoj razvoj iz početka. Kapitalizam se može izvući iz kriza ali ne treba razmišljati o tome kako da kapitalizam preživi nego o kreiranju daleko boljeg sistema za sve ljude nego što je to kapitalizam. Taj sistem mora oduzeti moć autoritetima i dati je ljudima i tako će riješiti sve društvene probleme kapitalizma. Ja sam predložio takav sistem ali on se toliko razlikuje od svih postojećih modela da ga ljudi ne mogu lako prihvatiti iako bi svi živjeli daleko bolje. Ali moj prijedlog može otvoriti dikusiju koja će sa vremenom približiti bolju budućnost čovječanstva.

Novi društveni sistem: Humanizam

 

Nova demokratska porezna politika je nužna

 

Države planiraju i naručuju potrošnju po narudžbi. Države su najveći potrošači pa mogu u velikom opsegu stabilizirati proizvodnju. Danas je to posao izabranih predstavnika naroda. Budućnost demokracije se više neće bazirati na izabranim privilegiranim predstavnicima u parlamentima i liderima. Razvoj kompjutorske tehnologije omogućava narodu da neposredno participira u donošenju svih važnih odluka od zajedničkog interesa. Stanovništvo će tako neposredno formirati politiku društva, a na prvom mjestu ekonomsku politiku.

 

Narod će naročito biti zainteresiran da odlučuje o makroekonomskoj politici društva. Državni budžet će biti kreiran neposredno demokratski. Svaki će čovjek neposredno odlučivati koliko novca iz svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Suma svih takvih odluka svih ljudi će formirati ukupni porez u društvu. Nemojte me pogrešno shvatiti. To ne znači da će svako plaćati porez koliko želi nego će participirati u formiranju državnog budžeta a zatim će se porez izdvajati iz dohodaka radnika prema visini njihovih dohodaka.

 

Nadalje svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio poreznog novaca treba izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Teoretski, narod može odlučivati o zajedničkoj potrošnji unutar potrošačkih grupa koliko god bude imao interest. One će imati daleko veći ukupni efekat ako budu demokratski usmjeravane. Ljudi će tako postati aktivni članovi društva pa će daleko više prihvaćati svoje zajednice. Zajednička potrošnja više neće biti otuđena od društva. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za takse i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Ta potrošnja će sigurno na najefikasniji način slijeditii potrebe ljudi. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više nikome neće dozvoliti da im takvu moć oduzme.

 

***

Mjere koje sam spomenuo moguće je primijeniti u kapitalizmu. Novi ekonomski sitem koji sam predložio prihvaća postojeći model tržišne ekonomije. Privatne kompanije će nastaviti da posluju na isti način kao i danas. Velike promjene će nastati u javnim poduzećima. Ona će organizirati novu proizvodnju daleko produktivniju nego što je mogu ostvariti privatne kompanije.

 

U kapitalizmu je izgrađeno mišljenje da je država loš privrednik. U tome je do danas bilo dosta istine. Razlog treba tražiti u privilegiranijim radnim mjestima radnika u državnom sektoru u odnosu na privatne kompanije. Slijedeći filozofiju koja neispravno tumači prava radnika na rad, radna mjesta u državnom sektoru su u pravilu zaštićenija u odnosu na privatne kompanije. Radnici teško mogu izgubiti posao čak i ako jako slabo rade za razliku od radnika u privatnim kompanijama. Radnici u javnim ili državnim kompanijama nisu dovoljno dohodovno stimulirani da bolje rade. Dobar rad često nije bolje plaćen nego loš rad. Radnici u državnom sektoru, naročito rukovodioci, često mogu više profitirati pomoću korupcije na štetu kompanije nego iz svog rada. Državna preduzeća gube produktivnu bitku sa privatnim. Privilegirana radna mjesta, loša dohodovna politika i korupcija stvaraju loše poslovanje državnih kompanija. Ali po strukturi proizvodnje državne kompanije se gotovo ni po čemu ne razlikuju od kapitalističkog oblika privređivanja i zato rezultat rada državnih kompanija ne mora biti slabiji nego što ga imaju privatne kompanije. Dapaće on može biti i znatno bolji.

 

Ali iako su privilegije radnika u privatnim kompanijama manje od radnika u javnim kompanijama, one i dalje postoje. Zauzeta radna mjesta u privatnim kompanijama nisu dostupna drugim radnicima čak i kada bi drugi radnici mogli biti produktivniji od postojećih. Osim toga postoje radna mjesta u privatnim kompanijama koja su dohodovno nagrađena više nego što bi to radnici na slobodnom tržištu tražili. Zašto je to tako? Kapitalisti trebaju tampon zonu između sebe i eksploatiranih radnika koja je na prvom mjestu bezuvjetno poslušna a na drugom mjestu ona opravdava nejednakost i tako daje stabilnost kapitalizmu.

 

Kapitalizam još uvijek nema dovoljno razvijen mehanizam nagrađivanja dobrog rada i kažnjavanja lošeg rada. Dohodovne nagrade i kazne nisu pravedno raspodijeljene. Možda se to najbolje može vidjeti na primjeru rukovodećeg kadra američkih korporacija. Oni bivaju kompenziran sa otpremnim paketima u milionskim dolarskim iznosima čak i ako svojom nesposobnošću oštete svoje kompanije. Ja ne vidim drugi razlog tome nego da je bogatim ljudima jako stalo da prezerviraju nemoralnost sistema. Suna novca koju žrtvuju prikazuje koliko im je to važno. To je svakako oblik korupcije koji ne daje dobru perspektivu privatnim kompanijama i kapitalističkom sistemu.

 

Privilegijama svih vrsta se mora stati na kraj. Dobra privreda zahtijeva potpuno ukidanje privilegiranih radnih mjesta. Treba štititi ekonomsku egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Potrebno je omogućiti pristup svakog radnika do svakog radnog mjesta. To će se ostvariti davanjem najboljem radniku na raspolaganju pravo na rad na svakom javnom radnom mjestu. Također treba razviti objektivan sistem nagrađivanja svakog radnika za dobar rad i sistem kazni za loš rad. Ove mjere će izgraditi dobru budućnost privređivanja.

 

Nova raspodjela rada je nužnost

 

Kompanije u državnom vlasništvu će prihvatiti potpuno novi ekonomski sistem koji će biti daleko produktivniji od privatnih kompanija. Na prvom mjestu promjene će zahvatiti raspodjelu rada. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika za rad na svakom radnom mjestu. Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost na svakom radnom mjestu u svakom trenutku će dobiti posao. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao. To je ideja. Kako učiniti da takva promjena donese najveće moguće pogodnosti i najmanje moguće nepogodnosti društvu je samo tehničko pitanje. Ja sam razvio prilično dobro rješenje u svojoj knjizi Humanizam ali ono će se vjerojatno znatno više razviti kroz praksu.

 

Ovakav oblik raspodjele rada prirodno zahtijeva izjednačenje broja radnih mjesta sa brojem radnika jer bi u suprotnom moglo doći do nepotrebne borbe za radna mjesta. Novi sistem će ostvariti punu zaposlenost radnika. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Također, u novom sistemu će svako radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će tržište rada formirati objektivnu mjeru neposredne vrijednosti rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati cijene svojih tekućih radova, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom.

 

Sistem ne bi imao nikakvog smisla ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za željena radna mjesta budu nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli ostvariti. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. O tome ću više govoriti kasnije u ovom članku.

 

Ni jedna ekonomija ne može biti više produktivna od one gdje svaki posao dobije najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke tako da će ista biti prisiljena na povlačenje. Također, radnici više neće biti zainteresirani da rade u privatnim kompanijama zato što tamo oni nemaju dovoljno slobode da biraju poslove, niti nemaju dovoljno slobode da odlučuju o svojim dohodcima i raspodjeli profita. Kao kruna, radnici će u novom sistemu sudjelovati u raspodjeli profita što u pravilu nije slučaj u privatnim kompanijama. Vrlo brzo poslije početka implementacije ovakvog sistema privatne kompanije će biti prisiljene da se povuku i pridruže novom sistemu. Oni će biti adekvatno kompensirani za svoje kompanije.

 

Definiranje vrijednosti produktivne moći čovjeka je nužnost

 

U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati i prihvatiti sve oblike vrijednosti koje su važne u društvu ili bi trebale biti važne u društvu. Zatim je potrebno utvrditi koliko takvih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Sumu svih vrijednosti koje čovjek za svog života ostvari, prikazanu pomoću numeričke veličine, možemo nazvati produktivna moć čovjeka. Produktivna vrijednost čovjeka će biti jedan od najvažnijih faktora koji će odrediti visinu dohotka radnika. Ta vrijedost će biti jako značajna.

 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će na prvom mjestu uključiti kapitalističke vrijenosti kao što su: nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti. Ova mjera će u stvari najviše ličiti na slobodno udruživanje privatnih preduzimača iako će se svi oni udruživati pod žestokim pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti akcije udružene kompanije. Oni će pronaći interes i u tome što će velika kompanija biti stabilnija na promjene konjunkture.

 

To bi u principu značilo da će dotadašnji vlasnici kompanija ostvarivati manje profite u slučaju dobrog poslovanja ujedinjene kompanije ali i manje gubitke u slučaju lošeg poslovanja jer će ujedinjena kompanija pokrivati poremećaje dobiti nastale na tržištu. Osim toga proizvodnja takve kompanije će biti prilično stabilna zato što će se sve više bazirati na narudžbama potrošača. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija mogli danas udružiti u takvu zajedničku kompaniju, oni bi to navjerojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim krizama kapitalizma.

 

Pomoću produktivne moći čovjeka moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene produktivnosti u procesu proizvodnje. Radnici će povećati svoju konkurentnost na željenom radnom mjestu nudeći veću odgovornost za to radno mjesto. Odgovornost će biti izražena brojčanom vrijednošću. Veći broj će podrazumijevati veću odgovornost i ostvariti veće pravo na rad. Ovo je ideja koju ovdje samo dajem na znanje jer se ona kao i većina novih ideja koje se spominju u daljem tekstu, ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja knjige Humanizam i analize. Veća predložena odgovornost radnika će u slučaju porasta profita poduzeća ostvariti normalno veći udio u raspodjeli dobiti. Ta dobit će sada biti izražena u jedinicama koje će se pridodati ukupnoj vrijednosti produktivne moći radnika. I obratno, u slučaju gubitaka poduzeća radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće gubitke vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć.

 

***

Ne može se dobra budućnost čovječanstva bazirati samo na vrijednosti kapitala. Čovjek treba da postane najveća vrijednost i tu orjentaciju je moguće stimulirati pomoću vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. Osim veličine koja prikazuje produktivnu moć čovjeka proizašlu iz kapitala i rada, potrebno je prihvatiti i dodati produktivnoj moći čovjeka vrijednosti kao što su čovjek za sebe, njegovo obrazovanje, radno iskustvo, doprinosi koje je dao i nagrade koje je primio za stvaranje vrijednosti u društvu. Udruživanje različitih oblika vrijednosti će zahtijevati široku studiju i zasigurno teške pregovore u društvu. Ipak poslije nekog vremena bi se mogli kreirati novi demokratski regulirani standardi za sve oblike vrijednosti koje čovjek može napraviti u društvu. Takva regulacija će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Ovo ću podrobnije objasniti u slijedećim pasusima.

 

Ukoliko bi društvo željelo stimulirati obrazovanje ono će povećati nagrade za više obrazovanje u nekoj vrijednosti koja prikazuje produktivne moći čoveka. Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da nagradi roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. I obratno, ukoliko neka regija ima previsoki natalitet, društvo može odlučiti da kazni roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti produktivne moći čovjeka.

 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će biti specijalno ugrožena ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona vrijednost njegove produktivne moći će biti umanjena proporcionalno veličini protuzakonitog djela. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegovu produktivnu moć i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost produktivne moći čovjeka učiniti znatno bolnijim nego što to bi to bio zatvor, tako da zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost svoje produktivne moći on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Uzevši u obzir da većina ljudi vjerojatno neće biti voljna da njihova produktivna moć bude uspoređivana sa produktivnom moći drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći. Ali to neće vrijediti za ljude koji upadnu u negativnu vrijednost produktivne moći. Oni će biti jako vidljivi svima.

 

Društvo može kreirati kompleksnu regulaciju koja će pomoću nagrada i sankcija na čovjekovu produktivnu moć utjecati na kreiranje dobrog društva. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija je nužnost

 

Demokratska anarhija je novi oblik društvenog odnošenja u kojem svaki čovjek ostvaruje jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu. To je moguće ostvariti na taj način da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Svaka povoljna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti mali porast u vrijednosti njegove produktivne moći. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Ukoliko se društvo bude plašilo od takve slobodne moći pojedinaca tada se moć ocjenjivanja može smanjivati. Čak i ocjena u vrjednosti od samo jednog centa može biti dovoljna za unapređenje društva.

 

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo ocjenjivanja i da će davati vlastite ocjene neovisno od bilo kakvih pisanih pravila takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti veliku neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu.

 

Pojedinci neće imati značajnu moć u društvu ali njihove ocjene udružene zajedno će biti vrlo moćne. Osoba koja primi veliki broj negativnih ocjena će se jako truditi da izbjegne činiti nepogodnosti drugim ljudima. Osim toga osoba koja dobije lošu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu negativnu ocjenu dao pa će se truditi da ispavi svoje ponašanje prema svim ljudima. To je ono što će oduzeti privilegirane moći od ljudi; to je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo.

 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.

 

Demokratska anarhija će u stvari biti najmoćnije oružje pravde svih vremena. Zašto? Postoji izreka: “Tiha rijeka brege valja”. Stalna moć ocjenjivanja čak i sa tako malom moći od jednog dolara će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost. Svako će se jako truditi da ugodi društvu na najbolji mogući način. To će kreirati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. To će ostvariti dobro i zdravo društvo. U budućnosti, sistem ocjenjivanja će vjerojatno ukinuti zakone, policiju, vojsku, pa čak i države. Niko ih više neće trebati. Formirati će se perfektno društvo i svako će to uvidjeti. Ostvariti će se prosperitet iznad najsmionijih očekivanja danas. Više sam pisao o demokratsko anarhiji u članku “Budućnost demokracije.“

 

***

Vrlo je razumljivo i poželjno da vrijednost produktivne moći čovjeka postane jako važna u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se na prvom mjestu ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu vrijednosti koja prikazuje njegovu produktivnu moć. Ovdje se radi o velikoj promjeni demokratskog sistema. Danas ljudi imaju samo pravo izbora svojih predstavnika u parlamentima. Oni nemaju mogućnost ni pravo da sudjeluju u donošenju bilo kakvih drugih odluka od njihovog interesa u društvu. Mi trebamo ovdje kompromis jednako prihvatljiv svima. Neka svaki čovjek dobije pravo da odlučuje o bilo čemu u društvu ali neka to pravo zaradi vlastitim doprinosom u razvoju vrijednosti u društvu. Sistem predlaže nejednako pravo glasa koje treba biti prihvaćeno koncenzusom političkih partija. Ono će u stvarnosti doprinijeti razvoju demokracije jer će društvo po prvi puta dobiti priliku da neposredno odlučuje o svim pitanjima od vlastita interesa.

 

Drugo, svaki čovjek treba da dobije dohodak za rad u javnim kompanijama proporcionalan vrijednosti njegove produktivne moći. Vrijednost produktivne moći čovjeka će predstavljati humanistički oblik akcija. Ta mjera će dopunski ohrabrivati stanovnike određene regije da dobrovoljno udruže svoja privatna poduzeća u jedno veliko ”humanističko” poduzeće.

 

Treće, produktivna moć čovjeka se mora nasljeđivati kroz generacije da bi mogla biti prihvaćena. Uvodjenjem ovakvih mjera, svaki će član društva prihvatiti produktivnu moć čovjeka kao veliku vrijednost što će značajno doprinijeti stabilnosti i razvoju društva.

 

Ekonomska sigurnost ljudi je nužnost

 

Kapitaliste uopće ne zanima kako će potrošači zaraditi novac za kupovinu robe koju proizvode iako bez toga nema opstanka kapitalističkim poduzećima. Liberalni kapitalizam ne želi voditi računa o gubitnicima i to je još jedan razlog zašto kapitalizam mora otići u povijest. Novi sistem će osigurati ekonomsku neovisnost svakog pojedinca kao preduvjet ostvarenja slobode i opstanka društva u cjelini. Samo jedan nedovoljno ekonomski zbrinut pojedinac može ugroziti cijelo društvo. Osim toga u sistemu radne konkurencije je potreban veći stupanj ekonomske sigurnosti i stabilnosti nego što postoji danas i zato će svaki stanovnik primati nekakav dohodak. Visina individualnog dohotka će u prvom redu ovisiti o vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka, zatim o cijeni tekućeg rada i ostvarenju predviđene produktivnosti.

 

Narod također može neposredno utvrditi visinu minimalnog dohotka. Srednja vrijednost iskaza svih ljudi će odrediti visinu minimalnog dohotka. Ukoliko u društvu ne bi postojao dovoljan interes za radom, narod može smanjiti minimalni dohodak što će povećati radni interes i obratno, ukoliko radni interes bude preveliki narod može neposredno ujednačavati visine dohodaka što će smanjiti dohodovni interes za radom.

 

Društvo u cjelini će garantirati ekonomsku sigurnost i stabilnost svakom pojedincu. To će ukloniti strah koji danas vlada svijetom. Kada se ljudi ne bi plašili za vlastitu ekonomsku budućnost oni bi trošili novac što bi brzo izvuklo današnju ekonomiju iz krize. Ali kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi.

 

Osim toga, obnova potražnje bi ostvarila izlaz iz ekonomske krize kapitalizma ali to nije dovoljno. Potrošnja već danas uveliko prekomjerna u razvijenom svijetu. Dugoročno gledano izlaz iz krize u svijetu treba tražiti u promjeni sistema vrijednosti koji danas vlada.

 

Svakom prema potrebama je budućnost čovječanstva

 

Sa vremenom će ljudi spoznati da je zajednička potrošnja značajno racionalnija i stabilnija od individualne potrošnje pa će iz vlastitog bruto dohotka neposrednim odlukama izdvajati više novaca za porez. Što ljudi budu više novaca usmjeravali za potrebe poreza to će besplatne više robe i usluga namijeniti za potrebe zajedničke potrošnje društva. To je ona potrošnja koja u najrazvijenijim demokracijama svijeta najviše odlazi za potrebe naoružavanja. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među nacijama, ljudi više neće alocirati novac za potrebe armija pa će armije prestati da postoje. U novom sistemu ratovanje više neće biti moguće. Ljudi će usmjeravati novčana sredstva za potrebe zajedničkog društvenog standarda. Tu se radi o ogromnim količinama novca koji mogu značajno poboljšati standard društva. Novi sistem će tako omogućavati uvođenje besplatne individualne potrošnje. Neke države danas imaju besplatno obrazovanje, neke besplatno zdravstveno osiguranje, neke države dijele besplatno neku robu i provode besplatno neke usluge. Zašto novi sistem to ne bi mogao puno više?

 

Ljudi će se jako promijeniti u novom sistemu. Ja mislim da će jednog dalekog dana, zbog potrebe ostvarenja stabilnije i racionalnije ekonomije, svi ljudi svojom slobodnom voljom alocirati sav novac iz svojih bruto dohodaka za potrebe poreza. Tada će sva roba postati besplatno dostupna svim ljudima. Roba će izgubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost a upotrebna vrijednost robe će ostati. Ona će vrijediti isto kao što danas vrijedi zrak. Ovdje se ne radi o utopiji ili o nasilju nad ljudima nego o razvijenom tehničkom sistemu koji će slijediti potrebe ljudi. Ukoliko samo jedan čovjek bude želio zadržati svoj dohodak tada se teoretski, sistem potpuno besplatne robe neće moći primijeniti.

 

Zaključak

 

Nova ekonomija će prirodno nastupiti, ona će odstraniti nedostatke kapitalizma i osigurati daljnji razvoj civilizacije. Ona će u velikoj mjeri bazirati proizvodnju na narudžbi potrošača pa će biti stabilna. Ona će spustiti tržišnu konkurenciju sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. Nema produktivnije privrede od one u kojoj svako radno mjest dobija najbolji radnik i zato će kapitalizam otići u povijest. Nova ekonomija će ukinuti nepogodnosti kapitalizma i donijeti će znatno veće pogodosti društvu. Poslije kapitalizma će nastupiti humanizam, sistem koji će daleko bolje slijediti potrebe čovjeka.

 

Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe i ljudi će uživati u radu. Ljudi će biti slobodni. Sloboda je stanje kad ne morate tražiti dozvolu za ono što činite od nikoga osim od vlastite savjesti. Naravno sloboda je uvjetovana posjedovanjem savjesti. Savjest će se graditi na velikom stupnju definirane odgovornosti ljudi. Odgovornost će biti tako velika da će se ljudi bazirati svoje međusobne odnose u kooperaciji na svim nivoima i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva.

 

Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati otuđene vrijednosti koje su autoriteti nametali kroz povijest i učit će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Tada će ljudi uvidjeti gdje su stvarne vrijednosti. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa njihovom mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.

 

Jednom će se ovaj sistem usvojiti u nekoj manjoj društvenoj zajednici. Ljudi će učiniti tu zajednicu prekrasnim mjestom za život. Kada ostatak svijeta to uvidi neće imati drugog izbora nego da je slijedi. Novi sistem će u cijelom svijetu uspostaviti dobro i zdravo društvo. On će izgraditi svijetlu budućnost čovječanstva. Na kraju bih naglasio da predloženi sistem ne samo da predstavlja najbolje rješenje za budućnost čovječanstva već ujedno predstavlja i jedino dobro rješenje. Sistem koji sam preložio će donijeti blagostanje bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti društva. Najveći problem je vrijeme potrebno da ljudi taj sistem razumiju, prihvate i implementiraju.

 

Aleksandar Šarović

6 Januar 2009

 

Reference:

Overdose: The Next Financial Crisis Režiser Martin Borgs je napravio svjež pogled na najveću ekonomsku krizu našeg doba: na onu koja je tek pred nama.

Zeitgeist: Addendum – dokumentarni film Petera Josepha, koji duboko ulazi u srž problema kapitalizma iako film ne nudi dovoljno efikasno rješenje za otklanjanje tih problema. Titlovano na hrvatskom.

Credit As A Public Utility: The Solution to the Economic Crisis videosnimak govora bivšeg službenika američke vlade Richarda C. Cooka koji oštro kritizira američku federalnu banku.

Privilegije su zlo

Privilegije su zlo 

Privilegije su svakako najveća greška čovječanstva svih vremena. Ja bih definirao privilegije kao stanje koje daje pojedincima moć nad ljudima. Naša kultura koju smo naslijedili nas uči da je moć nad ljudima vrijednost pa su tako i privilegije vrijednost. Riječ privilegija odmah asocira na ljude koji imaju vlast ili na vrlo uspješne ljude ali privilegije su daleko više rasprostranjene. Gotovo svaki čovjek je na neki način privilegiran i to nije dobro. Ovaj članak uglavnom govori o izvorima privilegija, o razlozima zašto one nisu dobre i kako ih možemo ukloniti.

 

Talenti koje čovjek sam po sebi ima i razvija ne treba smatrati za privilegije ali talenti u otuđenom društvu lako ostvaruju privilegije. Sposobnost ne treba smatrati privilegijom ali ako sposobnost daje moć nad ljudima onda to postaje privilegija. Rad ne treba smatrati privilegijom ali ako posao daje moć nad ljudima onda postaje privilegija. Ostvareno materijalno bogatstvo ne treba smatrati privilegijom ali ako ono daje moć nad ljudima postaje privilegija. Ljepotu ne treba smatrati privilegijom ali ako ljepota daje moć nad ljudima ona to postaje. Nadam se da ste to razumjeli.

 

Većina ljudi svojom subjektivnošću doživljava privilegije kao prevladavanje vlastite nemoći u prirodi. Privilegije čovjeku lako stvaraju iluziju nadmoći u prirodi i tada donose veliku sreću koja izgleda kao stvarno prevladavanje vlastite nemoći u prirodi. Takav čovjek je sklon da se divi sam sebi i stvara narcisoidnu osobinu vlastitog karaktera. Ta osobina karaktera veliča subjektivnu viziju svijesti koja razvija otuđenje čovjeka od objektivne realnosti. Narcisoidni čovjek je jako opterećen samim sobom pa nije u stanju primijetiti da nešto vrijedno osim njega samog uopće postoji. On gubi respekt prema ljudima što mu otežava dosezanje prirodnih pogodnosti u ravnopravnom odnosu sa drugim ljudima. Takav čovjek gubi respekt i prema prirodi. Legenda govori da se Narcis toliko zaljubio u sebe da nije uspio naučiti plivati pa se udavio u jezeru u koje je upao dok je gledao svoj odraz.

 

Privilegije objektivno uopće nisu potrebne čovjeku ali subjektivno one daju privid moći u prirodi, zavaravaju čovjeka i postaju velika potreba. Narcisoidnom čovjeku privilegije donose sreću proizašlu iz subjektivne vizije moći u prirodi i zato takav čovjek ulaže veliki napor u održavanje opstanka vlastitog privilegiranog statusa. Ali normalno koliko god se narcisoidan čovjek trudio, ništa ne može prevladati njegovu nemoć u prirodi. Očigledno je da nije moguće zadržati ljepotu i mladost i svako ko se na tom polju jako trudi je sam sebi veliki neprijatelj jer je osuđen na doživotnu patnju. Ostale otuđene potrebe se teže prepoznaju ali konačni rezultat je isti. Privilegirani narcisoidni ljudi u realnom životu nužno nailaze na konflikte sa objektivnom realnosti. Tada oni nužno pate. Bol narcisodnim ljudima razara dušu i oni često nalaze izlaz iz bolne napetosti u izopačenju vlastite osjetilnosti.

 

Narcisoidni ljudi mogu svojom subjektivnom sviješću poistovjetiti gubitak privilegija sa gubitkom egzistencije tako da svako ugrožavanje njihovih privilegija izaziva paničan strah koji očajnički traži spas. Povrijediti nečiju narcisoidnost izaziva mržnju koja ne prašta. Ništa ne napada ljude kao povrijeđena narcisoidnost; ništa ne razara brakove kao povrijeđena narcisoidnost; ništa ne ubija ljude kao povrijeđena narcisoidnost; ništa ne izaziva ratove kao povrijeđena narcisoidnost. Povrijeđena narcisoidnost je glavni uzrok destruktivnosti u društvu. Iz narcisoidne osobine karaktera proizlazi svo zlo čovječanstva.

 

Privilegije kvare ljude. Ljudi koje privilegije ne mogu pokvariti su tako velika rijetkost da se mogu smatrati nepostojećim. Ja nisam siguran da mene privilegije ne bi mogle bar malo pokvariti. Privilegije treba sprečavati kao uvijet uspostave konstruktivne orjentacije ljudi. Spriječiti privilegije znači prevladati narcisoidnost i destruktivnosti u društvu.

 

Nemoćni ljudi teže većim privilegijama. Što je osjećaj nemoći čovjeka u prirodi i društvu veći to je potreba stvaranja privilegija veća. Sa time u vezi treba prevladati nemoć u društvu i problem će biti riješen. Nemoć ljudi će se prevladati pomoću sistema koji sam predložio.

 

Privilegije se mogu razvijati od djetinjstva

 

Privilegije nastale kroz pretjeranu briga za djecu mogu biti veći problem od zapostavljanja djece. Pokušat ću to objasnit na primjeru odgoja Adolfa Hitlera. Majka Adolfa Hitlera je obožavala svog sina bezuvjetno. Činila je sve da mu ugodi na najbolji mogući način. Obavljala je sve poslove umjesto njega. Psiholog Erich Fromm smatra da to nije ljubav jer nedostaje odgovornost za budućnost djeteta i ja se sa njim slažem. Adolf Hitler je rastao uvjeren da je savršen i to bez ikakvog uloženog truda. Tako je razvio svoj ekstremno narcisoidni pogled na svijet. Svijet je za njega postojao samo toliko koliko ga je mogao potčiniti svojim potrebama. Njegova majka je za njega bila sluškinja koja mu je ispunjavala sve želje i vadila ga iz svake neugodne situacije. To ga je učinio neodgovornim prema vlastitom životu i nesposobnim da voli.

 

Naravno u kasnijem realnom životu Adolf Hitler je zbog lošeg odgoja doživljavao brojne bolne trenutke. Većinu ljudi ta bol vraća u realnost ali ne i ekstremno narcisoidnog Hitlera. On se pred nepogodnom realnosti začahurio u sebe i sam sebi držao beskonačne unutarnje monologe kojima je pravdao svoju neprilagodljivost u društvu. Govorno umijeće koje je tako razvio mu je pomoglo da se nametne njemačkom narodu u vrlo osjetljivom političkom trenutku. Sve ostalo je bila povijest. Ne radi se ovdje o nikakvim zločinačkim genima već o vrlo neodgovornom odgoju djeteta. Ja sam uvjeren da majka nije u najranijoj mladosti razmazila Adolfa Hitlera i da ga je njegov otac koji put dobro izlupao po guzici on bi vjerojatno postao ugledni trgovac ili tako nešto i ne bi u drugom svjetskom ratu poginulo 35 miliona ljudi. Sa time u vezi čak i nasilni roditelji nisu tako loši za razvoj djece koliko su loši roditelji koji im previše ugađaju. Oni su svojoj djeci najveći neprijatelji a uz to čine veliku štetu društvu.

 

Milioni djece po svijetu se odgaja na sličan način kao i Adolf Hitler gdje roditelji u ime dobrih namjera jako štete razvoju djece. Razmažena djeca su vrlo neodgovorna i ne razvijaju svoje prirodne sposobnosti. Ona nužno imaju velike probleme u kasnijem životu i jako pate zbog toga. Visok stupanj narcisoidnosti se kod djece može prepoznati po pretjeranoj samouvjerenosti ili pretjeranoj preplašenosti a može se prepoznati po velikoj agresivnosti ili pretjeranoj povučenosti. Veliku dječju agresiju mogu ukloniti samo drastične kazne a kod depresije je potrebno znanje i pažnja. Ukoliko roditelji pokažu slabost prema dječijoj agresiji ili nezainteresiranost prema povučenoj djeci oni lako mogu stvoriti vrlo neadaptabilnu djecu koja će imati nesretan život i koja u jednom vlastitom kriznom trenutku mogu postati ubojice. Virginia Tech masakr je upravo takav primjer gdje je jedan student ubio 32 ljudi i ranio mnoge prije nego što je izvršio samoubistvo.

 

Ukoliko roditelji ne ispune svoju roditeljsku dužnost u odgoju djece tada je uglavnom kasno za produktivni razvoj djece. Tada samo doktori psihe ili državni opresivni aparat mogu donekle pomoći. Sada se vi vjerojatno pitate gdje je ta granica u odgoju koja stvara odgovornu i neodgovornu djecu prema vlastitoj budućnosti. Ta granica je definirana znanjem koje je plod odnosa ravnopravnih ljudi. To je stanje gdje djeca neće osjećati ni nadmoć ni nemoć. Ja sam u svojoj knjizi “Humanizam” definirao sistem koji će ostvariti takvo društvo.

 

Ekonomske privilegije

 

Najrašireniji oblik privilegija danas ostvaruju vlasnici nad sredstvima za proizvodnju. U društvu gdje vlada velika nezaposlenost radnika poslodavci su naročito privilegirani. Nezaposleni radnici su prisiljeni prihvatiti svaki loše plačeni posao kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Privilegirani vlasnici sredstava za proizvodnju to koriste i loše plaćaju radnike kako bi sami ostvarili veće profite. Tada poslodavci nužno razvijaju narcisoidnu osobinu karaktera koja ih čini neosjetljivim prema potrebama radnika. Tako nastaje eksploatacija radnika, temelj problema današnjeg društva.

 

Izlaz iz ovih problema je vrlo jednostavan. Jedino što je potrbno učiniti je smanjiti privilegie poslodavaca. Privilegije poslodavaca će se smanjiti ukidanjem nezaposlenosti radnika. To je moguće učiniti skračivanjem radnog vremena radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti. Jednom kad nezaposlenost bude uklonjena poslodavci će se morati boriti da pridobiju radnike i to će ostvariti povečanjem dohodaka radnika. Radnici će ostvariti veću kupovnu moć pa će kupovati više što će pomoći ekonomiji kapitalizma da proizvidi više i profitira više. Problem leži u tome što povečanje prava radnika smanjuje privilegije poslodavaca i oni se tome žestoko odupiru. Taj problema se mora riješiti jer se samo izjednačenjem prava ljudi može očekivati izgradnja dobre budućnosti čovječanstva.

 

U završnoj fazi razvoja novog humanističkog sistema ja sam predvidio potpuno ukidanje privilegija poslodavaca uvođenjem sistema radne konkurencije u javnim kompanijama. U tom sistemu će svaki posao na javnim radnim mjestima dobiti radnik koji ponudi najveću produktivnost u bilo kojem trenutku. Tako ni jedno radno mjesto u javnim kompanijama više neće biti privilegirano.

 

U novom sistemu će svako radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži relativno nižu cijenu rada. Cijena rada će biti samo jedan od faktora koji će određivati visinu dohotka ali može se reći da će pogodniji poslovi ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će tržište rada uravnotežiti radni interes za svim poslovima.

 

Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. Odgovornosti rukovodilaca i radnika će biti tako velike da će se oni morati međusobno dogovarati o proizvodnji i uspostaviti visoki stupanj koncenzusa prije donošenja odluka. Ovakav oblik tržišne privrede će završiti u kooperaciji na svim nivoima proizvodnih procesa i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva.

 

Ni jedna ekonomija ne može biti bolja od one gdje svaki posao dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke, tako da će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje. Kada se kapitalizam završi nastupiti će humanizam koji će ukinuti privilegije ravnopravnim odnosima u društvu što će izgraditi danas nezamislivo bolju budućnost čovječanstva.

 

Moje iskustvo sa privilegiranim ljudima

 

Vlasnici sredstava za proizvodnju mogu biti privilegirani i u odnosu na potrošače. Vlasnici skijališta Mt. St. Lois and Moonstone u Ontariju su privilegirani. Njihova privilegija proizlazi iz činjenice da je Ontario vrlo ravna provincija Kanade tako da je malo brdo koje oni posjeduju na udaljenosti 100 kilometara od Toronta uvijek pretrpano skijašima. Ta privilegija je učinila vlasnike tog skijališta oholim.

 

Prošle godine sam sa porodicom otišao tamo na skijanje. Kupili smo karte za skijaške vučnice. Ja sam svoju kartu stavio u specijalan proziran đep napravljen baš za tu namjernu. Kad sam došao u red ya skijaški lift vlasnici skijališta su mi rekli da stavim skijašku kartu na uzicu ili da napustim skijalište. Odgovorio sam im da ću napustiti skijalište ako mi vrate novac za skijašku kartu. Oni nisu odgovorili na moj zahtijev nego su me gurnuli u snijeg. Jedan od radnika je skočio na mene dok me vlasnik skijališta me udario čizmom u rebra. Sve su to moja supruga i kćerke gledale, digle su galamu pa su me nasilnici pustili. Odmah sam pozvao policiju očekujući da policija štiti građane ali to nije tako, naime policija u Kanadi štiti privatni kapital više nego ljude. Policajci su mi rekli da moram napustiti skijalište.

 

Privilegija vlasništva nad skijalištem je dala veliku moć tim ljudima koja ih je otuđila od vlastite prirode. Tako su izgradili visok stupanj narcisoidnosti i kao takvi oni nemaju mogućnost da ispravno sagledaju prirodne zakonitosti i da dosegnu normalan zdrav život. Oni ne mogu pronaći sreću u svom životu. Kad bi ti arogantni ljudi nekako dobili neograničenu vlast mogli bi postati neka varijanta Adolfa Hitlera. Mnogo je takvih arogantnih ljudi po svijetu koji bi ponovili ono što je Hitler učinio kad bi za to dobili priliku. Bilo bi jako pogrešno zaključiti da se takva prilika ne može ponovo dogoditi.

Sada živim u velikoj zgradi koja ima vanjski u unutrašnj bazen za plivanje. Tu postoji služba održavanja i kućni savjet u kojem su uglavnom penzioneri koji donose odluke od zajedničkog interesa. U kućni savjet se uglavnom guraju ljudi željni vlasti, i oni vole moć nad ljudima. Moje životno iskustvo me naučilo da su ljudi željni vlasti najgori ljudi jer vole koristiti moć na štetu drugih. Taj kućni savjet je zaposlio ženu koja radi kao spasilac na bazenima i održava red. Ona je meni zabranila da zaštitim svoju petogodišnju kćerku sa kremom za zaštitu od sunca na otvorenom bazenu jer ju je netko iz kućnog savjeta pogrešno obavijestio da krema za sunce šteti postrojenju bazena. Ovo je bila dezinformacija jer je korištenje krema za sunce štetno za korištenje jacuzzija a ne bazena, ali ta odluka je bila na snazi godinama i štetila je korisnicima bazena. Drugi stanari su mi u povjerenju rekli da se oni zaštite od sunca kod kuće prije nego što dođu na bazen. Ja sam tu glupu odluku uspio poništiti pišući pisma kućnom savjetu.

Igrao sam amaterski nogomet i košarku više od četrdeset godina. Najviše zbog toga što je trčati zdravo. Nisam nikad bio naročito spretan sa loptom ali lakše mi je bilo trčati za loptom nego oko stadiona. Dosta sam golova zabijao i jako sam se tome veselio. Čovjek treba da se veseli koliko god može zato što je to zdravo. Sa druge strane postoje igrači kojima je pobjeda pitanje “života ili smrti“. Koji ne pokazuju veselje u igri, koji igraju jako agresivno i ne podnose poraze. To su uglavnom talentirani sportaši kojima je talent razvio privilegirani status u igri i naravno narcisoidnu osobinu karaktera. Oni u sport unose konflikte. Ja sam se tih konflikta na kraju riješio tako tako što sam prestao igrati kolektivne sportove. Odnos između moje i njihove orjentacije je odnos između zdravlja i bolesti. Ljudi toga nisu svjesni jer da jesu, izabrali bi dobro za sebe same a ne zlo. Jednog dana moja filozofija će riješiti te probleme.

U sistemu koji sam preložio svaki čovjek će dobiti jednako pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Svaka povoljna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti malu nagradu. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Arogantni ljudi kao što su spomenutu vlasnici skijališta, predstavnici kućnog savjete, i talentirani nogometaši se zamjeraju mnogima i zato će dobijati veliki broj negativnih ocjena od nezadovoljnih ljudi i to na dulji vremenski period. Poslije toga oni se više neće usuditi stvarati nepogodnosti bilo kome u društvu. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz privilegiranog statusa u društvu. Tek tada će se prevladati destruktivna orijentacija društva.

 

Privilegije su Clintona, Busha i Blaira učinile kriminalcima

 

Šta onda očekivati od stvarno privilegiranih ljudi? Predsjednik SAD Bill Clinton se suprotstavljao želji moćnika da počini kriminalnu agresiju na Jugoslaviju sve dok mu nije nametnut slučaj Monika Lewinski. Pisao sam više o tome u članku Moj dug Jugoslaviji. Na predsjednika Clintona je vršen veliki pritisak da se izjasni o prirodi odnosa sa Monikom Lewinski. Kao rezultat on je dao lažnu izjavu pred komisijom američkog kongresa negirajući da je taj odnos bio seksualan. Ja se sada pitam od kada se to američki kongres interesira za seksualni život američkih predsjednika i zašto? Ali slučaj Monika Lewinski je bio tako “značajan“ za opstanak SAD da je zbog njega Bill Clinton trebao biti smijenjen sa predsjedničkog položaja. Ovo je priča za naivne. Ta priča je samo poslužila kao ucjena predsjednika Billa Clintona sa kojom su ga najmoćniji ljudi svijeta prisilili da izvrši agresiju na Jugoslaviju. Predsjedniku Clintonu je njegova karijera očigledno bila važnija nego životi ljudi. Poslije agresije na Jugoslaviju proces za njegov opoziv je potpuno zaboravljen. Ovdje prilažem kronologiju zbivanja slučaja Monika Lewinski.

 

Zadržavanje svog položaja nije jedina korist koju je Bill Clinton ostvario agresijom na Jugoslaviju. Kad mu je istekao mandat na predjedničkom položaju, on je osnovao humanitarnu fondaciju William J. Clinton koja bi trebala financirati izgradnju njegove biblioteke u Little Rock, Ark. i humanitarne napore u desecima zemalja da bi se smanjilo siromaštvo i liječila SIDA. Kad je njegova supruga Hillary Clinton poželjela da zauzme položaj državnog sekretara SAD, od Billa Clintona je zahtjevano da objavi listu donatora njegove fondacije da bi se izbjegli mogući sukoba interesa. Tako je utvrđeno da je fondacija Billa Clintona sakupila pozamašnu sumu od 492 miliona dolara. Ja tvrdim da su mnogi donatori njegovog fonda podržavali agresiju Bila Clintona na Jugoslaviju i njihove donacije su nagrada za taj zločinački čin. To je korupcija i kriminal najgore vrste. Predsjednik Bill Clinton mora odgovarati pred sudom za to što je učinio.

Agresija na Afganistan je bila “legalna“ zato što su je odobrile Ujedinjene Nacije. Agresiju su pod imenom “Rat protiv terorizma“ poveli predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair kao odgovor na terorističku akciju u New Yorku poznatu pod nazivom 911. Agresija je provedena optužbom da vlast u Afganistanu podržala taj terorizam. Ovdje prvo treba reći da afganistanska vlada nije imala nikakve veze sa tom terorističkom akcijom. Terorističku akciju 911 su izvršili uglavnom državljani Saudijske Arabije. Sredstva javnog informiranja i lideri mnogih država tvrde da je na čelu te terorističke akcije bio saudijski bogataš Bin Laden iako to nije dokazano. Pa zašto je onda izvršena agresija na Afganistan? Afganistan je bila država koja se nije povinovala diktatu američke vlade. “Rat protiv terorizma“ je bio izgovor za provođenje američke imperijalističke politike.

 

Dopunski izgovor za agresiju je bio da je vlast u Afganistanu vrlo opresivna prema vlastitom narodu. Ovdje odmah izlazi na vidjelo arogantna superiornost privilegiranih razvijenih zemalja u odnosu na cijeli svijet. Ne tvrdim da je sistem u Afganistanu bio dobar ali i američki sistem je također vrlo loš i opresivan. Ne može se nametati vlastita kultura drugim narodima a pogotovo ne kad je tako neuspješna kao sto je to američka. Amerika je policijska država koja drži vlastiti narod pod kontrolom pomoću opresivnog državnog aparata. Ona ne bi mogla opstati bez opresivnog aparata. Gotovo 2% Amerikanaca se nalazi u zatvorima ili su u krivičnom procesu. Amerika je zemlja otuđenih nesretnih ljudi. Amerika prednjači u svijetu po kriminalu, po broju ubistava, samoubistava, narkomana, alkoholičara, rastavljenih brakova.

 

U ovom trenutku Amerika ima premoć u svijetu samo na vojnom polju i to neće dugo imati. Amerika je nametnula dolar kao svjetsko sredstvo plačanja. Ona dolare štampa bez ikakvog pokrića dok cijeli svijet upotrebom dolara održava vrijednost dolara. Tako Amerika iskorištava cijeli svijet. Neka Amerikanci prvo riješe svoje probleme pa onda nek uče svijet kako treba živjeti. Oni to nikad ne smiju učiniti silom nego vlastitim dobrim primjerom. Neka pokaže cijelom svijetu kako su Amerikanci sretni i zadovoljni ljudi i tada će ih cijeli svijet slijediti bez upotrebe sile.

 

Amerikanci ne mogu pobijediti u Afganistanu. Kako pobijediti afganistanske borce za slobodu koji su spremni dati svoj život za ciljeve u koje vjeruju? Sada je predsjednik SAD Barack Obama preuzeo Bushov “Rat protiv terorizma“ sa idejom da podrži marionetsku vlast u Afganistanu. Ja mislim da je ta ideja osuđena na propast. Marionetska vlast ne može dobiti podršku afganistanskog naroda ponajviše zato što je podržavaju agresori na njihovu zemlju. To će najvjerojatnije dovesti do građanskog rata u kojem će patiti afganistanski narod. Kada se afganistanski narod iscrpi građanskim ratom tada će sam zatražiti pomoć razvijenog svijeta i dobit će je ali tada će postati kolonija zapadnog svijeta kao što su to mnoge države svijeta.

 

“Rat protiv terorizma“ nikad nije imao namjeru da pobijedi terorizam. Taj rat se ne može dobiti već i zato što niko ne zna ko su teroristi, koliko ih je ni gdje se oni nalaze. Kako pobijediti terorističku organizaciju o kojoj se ništa ne zna? “Rat protiv terorizma” zvuči isto kao rat protiv duhova. “Rat protiv terorizma” ima potpuno drugi cilj i taj je porobljavanje nezavisnih država od zapada. “Rat protiv terorizma” ima namjeru omogućiti američkoj vladi da manipulira vlastiti narod i da represivnim mjerama uspostavi kontrolu nad nad cijelim svijetom.

 

Na sreću oni to ne mogu ostvariti jer je to protiv prirode ljudi i oni to neće dozvoliti. U stvarnosti “Rat protiv terorizma” ruši ugled Amerike u svijetu i to posebno u muslimanskom svijetu. Taj rat povećava broj ljudi koji mrze Ameriku i povećava broj potencijalnih terorista. “Rat protiv terorizma” stvara kaos u svijetu koji koristi samo krupnom kapitalu. Krupni kapital koristi staru provjerenu formulu: “Zavadi pa vladaj”. Posle kaosa krupni kapital nastupa kao ekonomski spasioc zavađenih naroda i oni ih kao takve prihvaćaju a ne vide da postaju robovi tog istog kapitala koji ih je napao.

 

Agresiju na Afganistan je elaborirao Michael Parenti u svom članku: “Još jedna neispričana priča” – Another Untold Story. Ovdje je preveden završni dio članka u izvornom obliku:

 

Moglo bi se složiti sa Johnom Ryanom, koji tvrdi da je Washington ostavio na miru marksistu Tarakija da vlada u Afganistanu 1979, tamo ne bi bilo vojske muđahedina, niti sovjetske intervencije, niti rata koji je uništio Afganistan, niti Osame bin Ladena, niti tragedije septembra 11. Ali bilo bi previše očekivati od Washingtona da ostavi na miru progresivnu ljevičarsku vlast koja je organizirala društveni kapital oko kolektivnih javnih potreba, rađe nego privatnu akumulaciju.

 

Američka intervencija u Afganistanu se ne razlikuje puno od američke intervencije u Kambodži, Angoli, Mozambiku, Etiopiji, Nikaragvi, Granadi, Panami, i drugdje. Ona je imala istu namjeru sprečiti društvene promjene bazirane na ravnopravnosti i svrgavanje vlada koje su težile socijalnim ekonomskim reformama. U svim tim slučajevima, intervencija je dovedila retrogradne elemenate u uspon, lijeve ekonomije u ruševine, bezobzirno uzimajući mnoge nedužne živote.

 

Rat protiv Afganistana, iscrpljene osiromašene zemlje, i dalje se prikazuje u američkim službenim krugovima kao otmjeni križarski rat protiv terorizma. Ako je to ikada bio, taj rat je također bio sredstvo za druge stvari: uništavanje jednog lijevog radikalnog revolucionarnog društvenog poretka, dobivanje kontrole nad jednim od posljednjih ogromnih neiskorišćenih rezervi fosilnih goriva, i postavljanje američke baze i vojnih snaga u još jednoj regiji svijeta.

 

Ako vi dragi čitaoci mislite da je normalno da američka vlada na silu smjenjuje vlade u državama koje joj nisu po mjeri, onda ste indoktrinirani bolesnom propagandom i potpuno nesposobni da objektivno sagledate stvari. Po definiciji terorizma američka vlada je teroristička organizacija.

Agresija na Irak je bila kriminal prema povelji UN. Agresiju su započeli predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair pod optužbom da Irački predsjednik Sadam Husain proizvodi oružje za masovne destrukcije (WMD) bazirano na nuklearno-biološko-kemijskim reakcijama. Takvo oružje u rukama terorističke organizacije Al-Qaeda bi se navodno moglo upotrijebiti protiv SAD. Istraga je pokazala da su sve optužbe bile izmišlljotine. Svakome ko se bar malo potrudi da objektivno sagleda zbivanja u svijetu je jasno da je agresija na Irak provedena zbog kontrole nad iračkom naftom. Britanski zastupnik u parlamentu George Galloway  je žestoko napao kriminalnu američku i britansku intervenciju u Iraku.

 

Predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair su agresijom na Iraq, ubili stotine hiljada Iračana i više od 4000 vlastitih vojnika uz 30.000 ranjenih. Uz to George Bush je za potrebe rata potrošio jedan trilion američkih dolara koje mora vratiti američki narod. Zbog agresije na Irak, svaki stanovnik Amerike sada duguje 4.000 dolara više američkoj federalnoj banci. Ako u Americi ukradete $4.000 vi ćete ići u zatvor ali kad to učini predsjednik svim građanima Amerike onda se ništa ne događa.

 

Treba reći da se ovdje radi o zločinima za koje bi većina današnjih sudova u svijetu presudila najteže kazne. Pa dobro zašto presjednik Amerike i premijer Velike Britanije nisu odgovarali za svoje zločine? Očigledno je da su lideri razvijenog svijeta privilegirani ljudi iznad zakona. To tako ne smije ostati. Dokle god postoje ljudi iznad zakona dotle pravde neće biti. Dotle se ljudi koji žive na ovoj našoj planeti Zemlji ne mogu nadati miru, prosperitetu i lijepoj budućnosti. Predsjednik Bush i premijer Blair zajedno sa svojim najbližim suradnicima trebaju odgovarati pred sudom za smrt stotine hiljada ljudi, za ogromnu materijalnu štetu koju su kriminalnom agresijim počinili, za troškove koje je taj rat donio njihovim narodima i za piratsko otimanje iračke nafte.

 

Jednom kada se usvoji sistem ocjenjivanja koji sam predložio predsjednici država više neće biti privilegirani. Taj sistem će spriječiti predsjednike država da pozivaju na ratove. Osim toga ljudi više neće dodjeljivati novac od vlastitog poreza za potrebe armija i armije će prestati da postoje. U novom sistemu vođenje ratova će biti potpuno nemoguće.

 

Rothschildi su najprivilegiraniji ljudi

 

Ali ne treba misliti da američki predsjednici čine zločine da bi sebi priskrbili svu korist. Američki predsjednici dolaze i odlaze i ne mogu za kratko vrijeme svog mandata organizirati ekploataciju napadnutuh zemalja u takvom obliku da bi mogli izvući značajan profit iz svojih agresija. Postoje ljudi koji imaju moć iznad američkih predsjednika i koji stalno ostaju. To su vlasnici korporacija. Vođe tih korporacija imaju ime i prezime i moraju odgovarati za ono što su činili. Ja sam uvjeren da je glavni vlasnik tih korporacija porodica Rothschild, a iza njih se nalaze porodice Rockefeller, Morgan, Wartburg, itd. Oprostite mi ako sam preskočio neko cijenjenije ime.

 

O tome sam više pisao u svom članku Da li je Antikrist stigao? Ja ne mislim da su američki predsjednici radili po direktnom nalogu ovih bogatih porodica. Oko predsjednika su postavljeni ekskluzivni prstenovi suradnika koji su prošli odgovarajuću školu kod imenovanih bogatih porodica. U te prstenove teško može ući osoba koja nije položila njihove ispite sa odličnim uspjehom. Ti saradnici nameću predsjednicima Amerike i premijerima Velike Britanije volju tih bogatih porodica. Zato se promjenom predsjednika Amerike i premijara Velike Britanije, politika tih zemalja gotovo ništa ne mijenja.

 

Porodice Rothschild, Rockefeller, Morgan, Wartburg i ostale ne mogu pobjeći od odgovornosti za ono što su radile. Već ih danas jako puno ljudi proziva na Googleu i YouTubeu za kriminal koji su počinili. Ja vjerujem da će u doglednoj budućnosti većina ljudi svijeta shvatiti da su te porodice zlo koje vlada. Oni će shvatiti da osloboditi svijet od tih bogatih porodica znači osloboditi svijet od eksploatacije, siromaštva, ratova, otuđenja, i svih ostalih nepogodnosti današnjeg društva. Tada će se te porodice naći u realnoj opasnosti. Ali ja ne želim da put u bolju budućnost čovječanstva bude uprljan bilo čijom krvlju.

 

Ja želim da se budućnost gradi na jednakim pravima i zajedničkom dogovoru svih ljudi. Ja mislim da je za te bogate porodice najbolje rješenje da prihvate sistem koji sam predložio. Prihvaćanjem mog sistema oni bi se oslobodili opasnosti od linča. Novi sistem će sigurno kazniti te bogate porodice za njihova zlodjela. Ali kakva će to kazna biti? Više praktično ne postoji smrtna kazna pa se toga ne moraju bojati. U sistemu koji sam predložio neće postojati ni zatvorska kazna pa se ni toga ne trebaju bojati. Oni će izgubiti privilegirani status. To neće biti ugodno njihovoj otuđenoj svijesti, ali ja im ne bih preporučio da svoju svoju srđbu prazne na meni. Ja mislim da im svijet neće oprostiti ako budu napadali mene i moju filozofiju. Osim toga oni bi mi trebali biti zahvalni jer bez moje filozofije ništa im ne bi moglo garantirati opstanak njihovih porodica.

 

Kad se usvoji sistem koji sam predložio, ja sam uvjeren da će te porodice ostati najbogatije porodice svijeta. Ne može se poreći da su te porodice organizacijom kapitalizma ostvarile veliki ekonomski napredak i veliku dobrobit za cijeli svijet. Prihvaćanjem sistema koji sam predložio oni će izgubit moć tajnog vladanja svijetom, ali to im ionako nije bilo naročito uspješno. Pogledajte kakvi su im rezultati! Usput budi rečeno ja mislim da su te porodice bile daleko sposobnije nego što jesu, one ne bi mogle zavladati cijelim svijetom zato što to nije moguće. Zato što bi se ljudi pobunili i da dobiju zlatne kaveze. Ljudi na prvom mjestu trebaju slobodu. Kad se svijet konačno oslobodi njihovih okova oni više neće morati skrivati svoju moć.

 

Oni će biti prihvaćeni kao najistaknutije porodice svijeta. Nije li to lijepo priznanje? Oni bi u novom sistemu čak mogli preuzeti otvoreno upravljanje nad cijelim svijetom zato što sistem koji sam predložio treba nekoga da to čini. Ali ovoga puta lideri će stvarno postati direktno odgovorni narodu svijeta. Ako pogriješe, mogu dobiti milijarde loših ocjena od ljudi što bi ih mjesečno koštalo milijarde dolara. Čak ni oni to ne bi mogli izdržati i stoga bi naporno radili na stvaranju dobre politike svijeta. U tom slučaju porodica Rothschild sa svojim partnerima bi počela doprinositi stvaranju daleko bolje budućnosti čovječanstva. U tom slučaju svi bi dobili i nitko ne bi gubio. Nije li to dobra ponuda? Ako razmisle uvidjet će da je sistem koji sam predložio i za njih najbolja opcija.

 

Život je ljepši bez privilegija

 

Ja nisam nikada težio privilegijama. Nikad mi cilj u životu nije bio vlast ni moć nad ljudima. Novac mi je trebao samo za ostvarenje prirodnih potreba. Dobro ponekad malo i preko toga ali nikad mi zarađivanje novaca nije bio glavni cilj u životu. To mi je ostavilo dosta vremena da se posvetim svojim stvarnim potrebama i zato sam ostvario uspjeh u vlastitom životu. Taj uspjeh mjerim na prvom mjestu činjenicom da nemam problema sam sa sobom. Ne pijem alkohol, ne uzimam nikakve lijekove, nemam neuroze ni depresije, ništa mi ne nedostaje. Imam divnu porodicu. Nekome se može učiniti da to nije naročiti uspjeh ali ja bih rekao da je to stanje uspije ostvariti jako malo ljudi. Naročito se sa time teško mogu pohvaliti privilegirani ljudi. Osim toga unutrašnja sloboda mi je omogućila da ostvarim veliki napredak na polju filozofije kojom se bavim. Uspjeh je velik ne zato što je moju filozofiju bilo teško kreirati već zato što se nitko drugi sa tim poljem nije ozbiljno bavio. Ljudi su toliko opterećeni otuđenim vrijednostimna da jednostavno nisam imao stvarnu konkurenciju na polju svog rada.

 

Ali kao mlad čovjek i ja sam pod utjecajem društva naginjao potrebi samodokazivanja. Ostvario sam neke uspjehe na polju arhitekture i otkrio da to nije bio uspješan period mog života. Na njega me naročito podsjeća velika ovisnost o pušenju cigareta. U tom periodu nisam ni pokušavao prestajati pušiti jer sam znao da nije bilo nikakve šanse da prevladam svoju ovisnost. Onda sam se posvetio svojoj filozofiji i ona mi je donijela unutrašnji mir ali sam po navici nastavio pušiti i dalje. Kad mi se rodila prva kći, osjetio sam potrebu da zbog zdravlja svih nas zajedno prestanem pušiti. Pripremao sam se na strašnu bitku protiv cigareta. I onda je došlo nevjerojatno iznenađenje; prestao sam pušiti bez ikakvih problema. Ja mislim da mi je moj rad pomogao da izgradim unutrašnji mir koji me je oslobodio ovisnosti o cigaretama. Ako sam ja uspio prevladati svoju ovisnost, zašto i drugi ljudi to ne bi mogli ostvariti? Ja mislim da će zdrav život koji moja filozofija propovijeda pomoći svim ljudima svijeta da se oslobode problema, i od ovisnosti koje im ne dozvoljavaju da ostvare dobar život.

 

Neko bi mogao primijetiti da je moja nezainteresiranost za privilegije, za izgradnjom moći u društvu, za zaradom novca, za napredovanjem u službi i izgradnju kuća proizlazi iz moje megalomanske potrebe da mijenjam svijet. To ne bi bilo točno. Ja sam otkrio da je slobodno djelovanje na polju vlastitog interesa, koji je naravno dobar i za ljude, donosi veće i stabilnije zadovoljstvo nego bilo kakve privilegije. No u jednom trenutku svog života sam primijetio da su se sve vrijednosti do kojih mi je bilo stalo nalazile iza neprolaznih zidova koji su me sprečavali da ih dohvatim. Cilj sam pronašao tek kad sam odlučio porušiti te zidove, kad sam odlučio promijeniti svijet i učiniti ga dobrim mjestom za život. Ili da budem jasniji, ja sam po svojoj prirodi malo lijen i da sam mogao pronaći interese i zadovoljstvo u svakodnevnom životu nikad se ne bih bavio filozofijom. Ja naime nisam bio ni talentiran za pisanje. Mijenjanje svijeta nije bio lagan cilj ali nisam imao izbora.

 

Ali čekajte malo nisu li svi osnivači velikih ideja i velike vođe, uključujući imperatore, tvrdili da žele izgraditi dobar svijet? Jesu ali postoje ogromne razlike između mene i njih. Ja bih istakao da najveća razlika proizlazi iz činjenice da su veliki osnivači velikih ideja i velike vođe, uključujući imperatore, ostvarivali privilegiranu moć nad ljudima dok sistem koji sam predložio, meni neće dati ništa veću moć nego što je imaju drugi ljudi. Osim toga moj sistem će donijeti dobar život i radost podjednako svim ljudima svijeta što nikada osnivači velikih ideja i velike vođe, uključujući imperatore, nisu uspjeli ostvariti.

 

Ja se po svojoj prirodi jako teško pokrećem ali jednom kada krenem ne odustajem. Praktično ništa me ne može zaustaviti na mom putu. U ovom trenutku već 27 godina radim na razvoju novih ideja koje će jednog dana potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život, ali nisam uspio ostvariti uspjeh u društvu. U zadnjih devet godina jedno 250.000 ljudi je posjetilo ove internet stranice i oni su uzeli jedno 2.500 kopija moje knjige Humanizam. Ipak niko od njih nije našao za vrijedno da mi se pridruži u mom naporu da popravim ovaj svijet.

 

U čemu je problem? Ljudi uglavnom prepoznaju moje dobre namjere ali imaju premalo povjerenja u sebe da bi ih preispitali. Nitko se ne bavi istraživanjem razvoja društva pa ljudi misle da su nove ideje neprovodljive. Oni su uvjereni da bi u suprotnom neka institucija radila na njima. Ljudi očekuju da će ih autoriteti usmjeriti na dobar put ali autoriteti ne žele promjene koje im oduzimaju moć. Svaka promjena usvojenog znanja je prijetnja za privilegije autoriteta a praktično je potrebno promijeniti kompletni temelj društva da bi se dobro i zdravo društvo moglo uspostaviti. Put napretka je jako zatvoren. Ali unatoč tome ja znam da sam definirao kako će izgledati svijetla budućnost čovječanstva, znam da sam u pravu, i zato ne mogu pronaći veći smisao vlastitog života od rada na svojoj filozofiji. On mi donosi radno zadovoljstvo od kojega neću odustati.

 

Privilegije se moraju ukloniti

 

Najvećem broju privilegiranih ljudi njihov status predstavlja zadovoljstvo ali ja bih ipak rekao da je taj status otuđen od prirodnih potreba ljudi tako da on nužno rezultira objektivnim nepogodnostima koje čovjek zbog vlastitog neznanja ne povezuje sa privilegijama. Najčešće takvi ljudi ne mogu pronaći svoj unutrašnji mir. Oni su pod stalnim stresom i traže olakšanje u alkoholu, tabletama ili drogama. Nadalje stanje unutrašnje napetosti onemogućava ljude da spoznaju objektivnu realnost. Stanje unutrašnje napetosti otežava ljudima da osjete ispravan put pa im je otežano donošenje ispravnih odluka u životu. Ono im otežava mogućnost da preispitaju premise koje su ih dovele u situaciju u kojoj jesu, otežava im da se prosvijetle. Privilegije sasvim sigurno otuđuju ljude od mogućnosti pronalaženja zadovoljstva u prirodnom odnosu među ljudima. Privilegije su u realnosti nemoć same za sebe.

 

Svi problemi društva su uzrokovani lošim sistemom vrijednosti. Očekivati da će privilegije u bilo kojem obliku posjedovanja moći nad ljudima donijeti sreću je isto kao očekivati da će kokain donijeti sreću. I jedno i drugo su halucinacije bazirane na iluzijama. Privilegije su zlo. Tek kada društvo ukine privilegije dobit će šansu da ostvari bolji život. To nije lako učiniti ali nema drugog puta. Promjene u društvu koje ne ukidaju privilegije su samo kozmetičke promjene i ne mogu donijeti boljitak čovječanstvu.

 

Izlaz iz tog zla leži u formiranju objektivnog sistema vrijednosti koji će se bazirati na prirodnim potrebama društva. Sistem koji sam predložio će izgraditi takve vrijednosti. On će postaviti čovjeka za najveću vrijednost u društvu. Taj sistem će formirati skalu sa kojom će se vrijednosti čovjeka moći definirati i mjeriti kako bi ljudi takve vrijednosti mogli lakše primijetiti i više prihvaćati. Jednom kada se objektivne vrijednosti prihvate u društvu, otuđeni oblici moći nastali iz privilegija će gubiti značaj zato što objektivno one i nisu vrijednost. Novi sistem će usmjeriti ljude na dobar put. On će ljudima dati bivstvenu moć koju trebaju pa oni više neće tražiti privilegije. A ako ih i budu tražili neće ih moći pronaći jer će ih novi sistem ukloniti.

 

Sistem koji sam predložio na ovim internet stranicama je ne samo najbolja opcija za cijeli svijet, ona je ujedno jedina dobra opcija i zato će taj sistem jednog dana biti prihvaćen u cijelom svijetu. Taj sistem ukida glad, strah, korupciju, narcisoidnost, rasizam, nemoral, kriminal, rat i sve oblike destruktivnosti u društvu i ohrabruje razvoj produktivnih ljudskih moći. Ukratko, sistem obećava bolji život i harmoniju svim ljudima. On će okrenuti naglavce glavne principe na kojima je čovječanstvo danas uspostavljeno. Utjecaj tog sistema za čovječanstvo će biti tako velik da će ljudi sve prije implementacije nazivati barbarizam a sve od implementacije će se nazivati civilizacija.

 

Moj Humanizam će spasiti planetu Zemlju od cjelokupnog socijalnog zla i kreirat će ljubav, radost, mir, zdravlje, ljepotu, sigurnost, pravdu, harmoniju, obilje; moj Humanizam će učiniti Raj na Zemlji.

 

Aleksandar Šarović

8. mart 2009

Da li volite?

Da li volite?

 

Jednaka ljudska prava će učiti ljude da vole bezuvjetno

 

Erich Fromm je napisao znanstvenu knjigu o ljubavi, “Umijeće ljubavi.” On je definirao ljubav kao racionalnu orijentaciju ljudi koja se temelji na slobodi i međusobnom poštovanju. Njegov doprinos razumijevanju ljubavi je značajan, što je učinilo knjigu “Umijeće ljubavi” vrlo popularnom. Međutim, pokušaj Ericha Fromma da nauči ljude kako da vole nije uspio proširiti ljubav svijetom jer je njegova namjera temeljena na svijesti ljudi. Problem je što je svjest ljudi kategorija koja nema bezuvjetnu moć uspostavljanja slobode, racionalnosti i međusobnog uvažavanja ljudi, a ništa drugo ne postoji što može razviti ljubavi. Ovaj članak želi pokazati da ljubav direktno ovisi o jednakim ljudskim pravima. Jednaka ljudska prava će dati ljudima moć da demistificiraju zavodničke vrijednosti vanjskog svijeta i prihvate unutarnji svijet u kojem se nalazi sva ljubav ovog svijeta. Ovaj članak uči ljude kako da pronađu ljubav u sebi i bezuvjetno je razvijaju.

 

***

 

Ljudi imaju sposobnost da vole po svojoj prirodi. Ljubav je najznačajnije postignuće koje ljudi imaju i koje mogu razviti u životu. Ljubav je stanje uma utemeljeno na brizi za druge, koje donosi radost življenja. Ljubav je produktivno stanje duše koje obogaćuje osobu koja voli i cijeli svijet. Ljudi koji vole nose osjećaj unutarnjeg mira, stabilnosti, lakoće i radosti; tako se mogu prepoznati ljudi koji vole. U prirodnom društvu ljubav postoji sama od sebe i razvija se spontano.

 

Ljudi se udaljuju od ljubavi kada se otuđe od svoje naslijeđene produktivne sposobnosti da vole. To počinje usporedbom sa drugim ljudima. Umjesto da uzroke dobrog života ljudi traže u sebi, oni lako pronalaze površna objašnjenja životnih pogodnosti, uspoređujući svoj život sa životima drugih. Tada vrlo brzo dolaze do subjektivnog zaključka da moć nad ljudima donosi zadovoljstvo i dobar život. Ovaj zaključak je pogrešan. Potreba za dominacijom stvara sukobe među ljudima donoseći društvene probleme. Moć nad ljudima nema veze s dobrim životom, a još manje s ljubavlju. Ljudi se ne mogu sukobljavati sa drugima i voljeti ih u isto vrijeme. Sukob među ljudima udaljuje ih od šanse da ostvare dobar život. Ovaj članak će pokazati da je izlaz iz svih društvenih problema leži u jednakim ljudskim pravima. To je i uvjet za održavanje i razvijanje ljubavi. Svrha ovog članka je da to objasni.

 

Narcizam

 

Nedostatak jednakih ljudskih prava stvara narcizam. Narcisoidnost je subjektivno stanje svijesti prvenstveno razvijeno privilegiranim statusima ljudi koje ljudima daje dojam superiornosti. Može se generalizirati da što su ljudi privilegiraniji, to su narcisoidniji. Na primjer, razmažena djeca, izvrsni učenici i utjecajni ljudi općenito su privilegiraniji, što vjerojatno znači i narcisoidniji. No, narcisoidnost može rasti i u subjektivnom umu svakoga kao reakcija na inferioran položaj u društvu, što nije ništa drugo nego nepostojanje jednakih ljudskih prava.

 

Razlike među narcisoidnim osobama često su samo u nijansama jer svaka osoba može izgraditi iluziju moći ili privilegija u svijetu svojih misli. Praktički svi ljudi posjeduju neke narcisoidne karakterne crte jer naša otuđena kultura uči ljude da budu narcisoidni. Što su ljudi manje narcisoidni, to su zdraviji za sebe i društvo. Što su ljudi narcisoidniji, to manje vole.

 

Neki ljudi narcizam nazivaju samoljubljem jer uspješni narcisoidni ljudi mogu izgledati atraktivno i šarmantno. Oni obožavaju svoj imidž, karakter, djela i uspjeh u društvu. Oni uživaju u svojim sposobnostima, svojim mislima, svojoj ljepoti, svojim osobinama, svojoj obitelji, svojoj naciji i svemu što je s njima povezano.

 

Sadrži li narcizam ljubav u sebi? Radije ne, ali problem je, zapravo, semantički. Ako netko može reći: “Volim čokoladu”, gdje pojam “ljubav” zapravo znači “uživati”, tada se može rastegnuti značenje ljubavi do narcizma, ali u vrlo inferiornom obliku. Narcisoidnost i ljubav su odvojene kategorije, kao što im naziv govori. Ljudi posjeduju obje karakteristike; međutim, ljudi koji više vole manje su narcisoidni i obrnuto. Na sljedećim stranicama osobe s razvijenijim narcističkim karakteristikama su nazvane narcisoidnim osobama; iako mogu voljeti, njihove sposobnosti da vole su manje razvijene.

 

Narcisoidni ljudi su vrlo ambiciozni. Žele se popeti na društvenoj ljestvici tako što će postati autoriteti; njihov cilj u životu je uspjeh bilo postizanjem moći, zarađivanjem novca, pobjedom na natjecanju ili bilo čim što im se čini privlačnim. Oni se rado natječu i još radije pobjeđuju! Ego narcisa je vrlo strastven, što mu daje ogromnu energiju, koja im pruža veliku priliku da pobjede, ali im daje i manju šansu da vole. Ljudi koji vole svoje međusobne odnose manje temelje na natjecanju, a više na suradnji.

 

Narcisoidni ljudi su subjektivni i skloni su svojim uspjesima pridavati veći značaj nego što zaslužuju. Narcistička kultura uzdigla je površne oblike vrijednosti kao što su moć, bogatstvo, slava, ljepota, snaga, brzina itd. Te su vrijednosti postale najvrijedniji ciljevi u današnjem društvu. One objektivno nisu toliko korisne ljudima, ali ih je otuđeno društvo diglo na pijedestal. Otuđene vrijednosti ne mogu donijeti istinsku korist pojedincima. Naprotiv, te vrijednosti obično donose suprotno. Te vrijednosti štete dugoročnoj mogućnosti stvaranja društvenog prosperiteta.

 

Ako su narcisoidni ljudi uspješni, kao što to mogu biti poznati pjevači, glumci ili političari, oni su presretni, dok njihov ego sija. To je uglavnom zato što se njihova sreća bazira na iluziji prevladavanja nemoći u prirodi, pa stoga narcisoidni užitak može biti jako intenzivan. Kao takav, lako može prevariti ljude da vjeruju da su na pravom putu. Narcisoidna sreća se prvenstveno temelji na iluzijama jer narcizam otuđuje ljude od objektivne stvarnosti.

 

Problem je što razvijajući svoj narcisoidni karakter, narcisoidni ljudi cijene sebe znatno više od drugih. Kao rezultat toga, takvi ljudi gube poštovanje prema drugima, smanjujući šansu za postizanjem prirodnih pogodnosti u odnosima s drugima i smanjujući šansu da vole.

 

Budući da narcisoidni ljudi precjenjuju sebe, lako se mogu suočiti s objektivnom stvarnošću. Oni teško podnose konkurenciju koja može ugroziti njihov status. Prije ili kasnije, život narcisoidnim osobama pokaže da nisu jaki, bistri ili lijepi koliko bi htjeli, što im donosi stres i frustraciju. Svaka sreća koju ljudi nezasluženo ostvaruju kroz iluzije vraća se kao bolna naplata. Narcisoidni ljudi često pokušavaju pobjeći od svoje napetosti prepuštajući se opijatima i tako se mogu prepoznati.

 

Nezadovoljni narcisoidni ljudi mogu se lako sukobiti s drugim ljudima. Može se reći da se gotovo svi sukobi u društvu temelje na povređenom narcisoidnom karakteru ljudi. Svojom subjektivnom vizijom narcisoidne osobe mogu poistovjetiti prijetnje svojim otuđenim potrebama kao prijetnje vlastitoj egzistenciji. To potiče borbu za opstanak njihovih iluzija. Što je narcistička vizija ugroženija, to više mrzi i brutalnije se sukobljava. Sva okrutnost ovoga svijeta dolazi iz ugroženog narcizma. Povrijeđeni narcizam uzrokuje destruktivnu orijentaciju narcisoidnih ljudi. Takvi ljudi mogu pasti u depresiju, koja se može razviti u potrebu za samouništenjem i proširiti se na potrebu uništenja svijeta.

 

Ljudi koji imaju prirodne potrebe imaju razumna očekivanja koja mogu ispuniti postižući vlastito zadovoljsstvo i stabilnost. Ako svijet ne odgovara potrebama takvih ljudi, oni ne mrze nego su tužni. Tuga je mnogo zdravija emocija i za razliku od mržnje omogućava ljudima da pronađu izlaz iz nepogodne situacije. Ljubav donosi pogodnosti ljudima koji vole, dok narcizam to teško može postići. Narcisoidnost će prije izazvati zlo u narcisoidnim ljudima šireći ga na svijet oko njih. Narcisoidni ljudi stvaraju probleme svojoj okolini. Ljudi moraju eliminirati narcizam da bi postigli prosperitetnu budućnost čovječanstva. To će biti moguće ostvarivanjem jednakih ljudskih prava.

Ljubav prema autoritetima

 

Autoriteti koji žive u skladu sa svojom prirodom, svojim pozitivnim primjerom utječu na društvo i pomažu drugima kada se to od njih traži. Oni nikada ne nameću svoje znanje ili vrijednosti drugima. Nažalost, danas su takvi autoriteti rijetki.

 

U otuđenim društvima autoriteti  grade privilegiranu moć nad ljudima prisiljavajući ljude da prihvate njihovo subjektivno znanje. Takvi autoriteti  ne mogu unaprijediti zajednicu. Takvi autoriteti su kroz povijest čovječanstva stvorili ogromnu količinu lažnog znanja koje je društvo usvojilo. Takvo je znanje je otuđeno od objektivne stvarnosti i stoga sprečava prirodni razvoj društva. Ovaj članak govori o takvim autoritetime.

 

Autoriteti i ljudi mogu izgraditi stabilan međusobni odnos, koji može izgledati kao ljubav. Autoriteti trebaju poslušne ljude da uspostave svoju vlast. Poslušni ljudi trebaju autoritete jer im je lakše ovisiti o autoritetima nego biti ostavljeni sami u nepoznatom zastrašujućem svijetu. Ali odnos između autoriteta i sljedbenika je samo iluzija ljubavi. Ako proširimo značenje ljubavi, takva je ljubav u najmanju ruku nerazvijena. Ali radije bi takvu ljubav trebalo smatrati izopačenim konceptom ljubavi.

 

Odnos koji se temelji na servilnosti poslušnika i kontroli autoriteta uvijek predstavlja određeni stupanj sadističko-mazohističkog odnosa, koji je neproduktivan. Sadist je osoba koja nalazi zadovoljstvo u dominaciji nad ljudima, što se može razviti u izrazitu brutalnost. Sa druge strane, mazohist nalazi zadovoljstvo u podložnosti autoritetima do potpune poslušnosti. Sadomazohizam treba smatrati vrlo nezdravom vezom. Više o tome možete pronaći u mom članku Jednaka ljudska prava će eliminirati sado-mazohizam.

 

Današnje društvo nije dovoljno svjesno činjenice da svo zlo svijeta nastaje u nedostatku jednakih ljudskih prava. Autoriteti nepravednom raspodjelom društvenog bogatstva grade privilegije i iskorištavaju ljude. Nezadovoljni sljedbenici autoriteta su potencijalne tempirane bombe koje čekaju razlog za oslobađanje stresa bilo gdje u stvarnom životu.

 

U društvu bez jednakih ljudskih prava, narcisoidni autoriteti varaju poslušne ljude i na putu ostvarenja veće moći koriste ih za pokoravanje drugih ljudi ili naroda. Poslušni ljudi, nezadovoljni uzrokovanim pritiskom autoriteta, nekritički prihvaćaju zahtjeve vođa, postajući slijepi poslušnici. To lako stvara neki oblik grupnog narcizma koji samo može izgledati kao ljubav, a u stvarnosti gradi militantne temelje za sukobe i ratove. Ponizni mazohist, pod vodstvom autoriteta, može postati bezdušno oružje u rukama vođa. Militantni ljudi ne vole. Ljudi koji vole ne podržavaju ratove. Ovaj članak nalazi izlaz u jednakim ljudskim pravima, koja će eliminirati društvene probleme, uključujući sado-mazohizam.

 

Zaljubljivanje

 

Vjerojatno prva asocijacija koju ljudi imaju na riječ ljubav je zaljubljenost. Zaljubljenost je najpoznatiji izraz ljubavi današnjice i vjerojatno najopisaniji i najopjevaniji pojam svih vremena. Ljudi često mistificiraju zaljubljivanje s čarobnim romantičnim osjećajima koji rastu bez kontrole. Rekao bih da su glavne karakteristike ljudi koji se zaljube strah i nada. Mladalačka neizvjesnost i optimizam prema životu donose veliku mogućnost zaljubljivanja.

 

Mladi ljudi obično misle da samo trebaju pronaći odgovarajuću osobu u koju će se zaljubiti, i čarobno romantična ljubav će se dogoditi. Prvo, želio bih naglasiti da nema nikakve magije u zaljubljivanju. To je nadasve komercijalno ponašanje koje daje iluziju čarobnog događaja. Ljudi znaju koliko njihova privlačnost vrijedi na tržištu otuđenih vrijednosti jer ih to uči svakodnevnica. Prikladna osoba za ljubav je proizvod dubinske pripreme i slučajnih događaja. U tome nema gotovo ništa loše jer čovjek treba odabrati partnera koji mu više odgovara. Racionalno ponašanje u odabiru partnera više je nego dobrodošlo. Ali ljudi koji se brzo zaljube su prilično subjektivni, što znači da nisu dovoljno racionalni i  pametni u odabiru partnera.

 

Kada se u očima subjektivne osobe pojavi osoba prikladna za zaljubljivanje, oslobađa se velika energija sreće koja privlači. Pretpostavimo da takva osoba naiđe na odgovarajući odgovor s druge strane. U tom slučaju javlja se čudo “ljubavi” koje otpušta sve kočnice i nestaju sve sumnje u prihvatljivost partnera. Osoba tada osjeti “kemiju,” a svijet postaje prelijep. Ova čudesni fenomen opisan u bezbrojnim pjesmama je samo slatka iluzija koja proizlazi iz oslobađanja velike nesigurnosti. Tu ljubavi gotovo da i nema. Ljudi koji su sigurni u sebe teško se mogu zaljubiti, ali su sposobni da vole.

 

Zaljubljenost donosi toliko veliku sreću da se može usporediti s bijegom od smrti. Ljudi se zaljubljuju jer se osjećaju mrtvima u autoritarnim društvima koja im oduzimaju slobodu. U činu zaljubljivanja ljudi se oslobađaju pritiska koji su im autoriteti nametali tijekom života. Zaljubljenost kompenzira svu nemoć koju ljudi osjećaju u društvu i gradi iluziju moći. Donosi euforiju, a ljudi je pogrešno pripisuju “voljenoj” osobi. Zato je zaljubljenost iluzija.

 

Zaljubljivanje je vrlo površno, zato se zaljubljena osoba često brzo zasititi voljene osobe. Ako prestanu emocije prema voljenoj osobi, ona nikad nije bila voljena zato što ljubav traje. Ljubav se razvija praktički cijeli život. Ljubav je aktivno učenje u praksi koje donosi zadovoljstvo. Osoba koja voli ne prestaje upoznavati svog partnera. Tako uči kako poboljšati život svog partnera. To stvara radost ljubavi.

 

Mnogi ljudi jedva čekaju da se zaljube. Da su pametniji izbjegli bi stanje zaljubljenosti. Zaljubljivanje je slatko, ali šteti ljudima koji se zaljube jer sreća koja nekontrolirano raste smanjuje sposobnost ljudi da objektivno sagledaju situaciju u kojoj se nalaze.

 

Ljudi otuđeni od vlastite produktivne orijentacije teško mogu voljeti. Ljubav je posljedica produktivne orijentacije ljudi baziranoj na jednakim ljudskim pravima. Produktivni ljudi se teško zaljubljuju, ali mogu voljeti. Ljubav je stabilna i raste s vremenom. Jednom kad ljudi private jednaka ljudska prava, izgradit će produktivne odnose u društvu koji će učiti ljude kako da vole, i oni će voljeti.

 

Ljubav prema djeci

 

Ljubav je prirodni fenomen koji se razvija od djetinjstva. Roditelji koji vole brinu o djeci pokazujući im što je ljubav. Nažalost, današnje društvo se otuđilo od svoje prirode i ne poznaje dovoljno ljubav da bi je mogli prenijeti na djecu. Autoritarno društvo otuđenim zahtjevima potiskuje urođenu sposobnost roditelja da vole svoju djecu. U kapitalizmu roditelji nemaju vremena pružiti djeci ljubav u mjeri u kojoj im je to potrebno jer moraju raditi kako bi mogli preživjeti. Čini se da je kapitalizam zainteresiran za dezintegraciju porodice kako bi dobio više ovisnih radnika i potrošača. To je politički problem koji se treba riješiti skraćenjem radnog vremena.

 

Nadalje, u otuđenom društvu roditelji su često okupirani svojim ambicijama, pa nemaju dovoljno vremena za svoju djecu. Svoje ambicije često kriju iza svog žrtvovanja za dobrobit porodice, precjenjujući vrijednost vlastitih ambicija i podcjenjujući živote djece. Djeca koja ne dobijaju dovoljno ljubavi su emocionalno hendikepirana i manje sposobna da vole. Takva djeca mogu lako postati dugoročni problemi za sebe same, roditelje i društvo. Djeca mogu otkriti kako voljeti kasnije u životu, ali u otuđenom društvu to se rijetko događa.

 

Umjesto ljubavi, roditelji često vrše pritisak na djecu da se pokore njihovoj volji u ime “viših interesa.” Otuđeni roditelji ne mogu objektivno sagledati potrebe svoje djece. Pritisak roditelja otuđuje djecu od svoje prirode, smanjujući šansu da žive dobro. Djeca koja se suprotstavljaju odraslima lako mogu biti u pravu jer su bliža svojoj prirodi. Stoga treba poštovati otpor mladih koji nije ništa drugo nego promocija jednakih ljudskih prava. Jednom kada jednaka ljudska prava budu prihvaćena od društva, ona će učiti ljude da otkriju ljubav u sebi i pruže je svojoj djeci. Tek tada može započeti svijetla budućnost čovječanstva.

Ljubav treba jednaka ljudska prava

 

Ljudi se trebaju osloboditi utjecaja otuđenja koje su autoriteti nametali kroz povijest. Slobodni ljudi će kroz praksu otkriti ispravan način življenja. To je takozvani proces razotuđenja. Taj process će se temeljiti na jednakim ljudskim pravima.

 

Ali samo trenutak, nemaju li ljudi već danas jednaka prava nakon razvoja i prihvaćanja jednakih ljudskih, građanskih, zakonskih, ustavnih i drugih ljudskih prava u cijelom svijetu? Naravno da nemaju! To je samo formalna ravnopravnost nastala kao  propaganda nemoralnih vlasti. Predsjednici država mogu slati ljude u rat, a ljudi njih ne mogu. Šefovi mogu zlostavljati ili otpuštati radnike, a radnici to njima ne mogu učiniti. Učitelji mogu tjerati učenike da prihvate znanje, a učenici to njima ne mogu. Gdje su tu jednaka prava? Ljudi vjerojatno misle da je to sasvim normalno jer su oduvijek živjeli u takvom društvu, ali to nije normalno!

 

***

 

Jednaka ljudska prava će riješit društvene probleme razvojem demokracije. To će se postići davanjem svim ljudima jednaku zakonodavnu, sudsku i izvršnu moć u društvu. Svatko bi trebao imati jednako pravo da ocjeni druge ljude za ono što čine. Svaka pozitivna ocjena treba ocjenjivanom čovjeku donijeti malu nagradu, a svaka negativna malu kaznu. Takvo bi ocjenjivanje natjeralo svakoga da se potrudi stvarati pogodnosti ljudima druge i da izbjegava povrijediti bilo koga. To će značajno doprinijeti stvaranju dobrog društva. Jednaka moć ocjenjivanja među ljudima predstavlja novi oblik demokracije, a sloboda ocjenjivanja novi oblik anarhije. Stoga se takva politika može nazvati demokratskom anarhijom. Demokratska anarhija bi trebala biti sposobna da izgradi puno bolje društvo nego što ga imamo danas.

 

Neka takve ocjene imaju vrijednost od jednog dolara. Svaka nagrada koju osoba dobije od nekoga će joj donijet jedan dolar, a svaka kazna će joj oduzeti jedan dolar. Na taj će način svi ljudi postati jednaki autoriteti s malom direktnom moći u društvu. Bitno je naglasiti da će broj ocjenjivanja biti ograničen tako da će ljudi ocjenjivati samo najbolje i lošije pojedince. Ipak, demokratska anarhija će imati dovoljnu moć da usmjeri svakog člana društva da poštouje druge ljude. Ljudi će postati vrijedni drugima, stvarajući značajne pogodnosti za zajednicu i smanjujući ili ukidajući nepogodnosti.

 

Evo jednog primjera: američki predsjednik bi mogao dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkog naroda za lošu politiku, laži i kriminalnu agresiju na zemlje. To bi ga koštalo 100.000.000 dolara u samo jenom mjesecu. Predsjednici koji ne uspiju zadovoljiti potrebe ljudi će brzo dati ostavke na svoje položaje. Samo najspretniji i najhrabriji pojedinci bi usudili se voditi države. Oni više neće biti autoriteti nego iskreni poslužitelji naroda.

 

Tehnički gledano, demokratska anarhija će stvoriti slične fenomene kao ljubav među ljudima jer će donijeti brigu za druge kao što to donosi ljubav. Ali to ipak neće biti ljubav. Kad se jednom uspostavi demokratska anarhija, ljudi vjerojatno neće osjećati zadovoljstvo u činu davanja koje čini osnovu ljubavi. U početku, zadovoljstvo će dolaziti iz egoistične potrebe ljudi da dobijaju dobre ocjene i izbjegavaju lose od svojih sugrađana. Međutim, ocjenjivanje će biti jako korisno jer će ljudi stvarati pogodnost i izbjgavati da stvaraju nepogodnosti cijelom društvu.

 

Demokratska anarhija će ukloniti društvene privilegije. Mora se naglasiti da privilegirani status pojedinaca stvara velike probleme društvu. Demokratska anarhija će naučiti ljude da bez obzira na uspjehe koji ostvare, ne smiju zaboraviti da su ravnopravni članovi zajednice. To će ljude osloboditi narcizma i omogućiti razvoj ljubavi. Demokratska anarhija je detaljnije predstavljena u mom članku Demokratska anarhija je budućnost demokracije.

 

***

 

Jednaka ljudska prava je potrebno uvesti i u proizvodne procese, što će značajno unaprijediti ekonomiju. Prvo, društvo treba uspostaviti punu zaposlenost radnika kroz kraće radno vrijeme. Zatim ljudi trebaju prihvatiti stalni otvoreni natječaj radnika za svako javno radno mjesto u svakom trenutku. Svako javno radno mjesto će popuniti radnik koji ponudi veću produktivnost, veću odgovornost i traži nižu plaću. To nije ništa drugo nego razvijeno tržište rada otvoreno u svakom trenutku. Ljudi mogu pomisliti da je takvu podjelu rada nemoguće postići zato što ona nikada nije postojala, ali njena realizacija je samo tehnički problem.

 

Naravno, takva se ekonomija ne može uspostaviti brzo jer će zahtijevati dosta razvoja prije nego što je ljudi prihvate. Ali jednom kad je ljudi implementiraju, pogodnosti i nepogodnosti življenja će biti pravedno raspodijeljeni među ljudima, stvarajući pravedno društvo. Osim toga, nijedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji raspoloživi radnik. Privatne kompanije će izgubiti produktivnu bitku sa javnim kompanijama, šaljući kapitalizam u povijest. Ovakva ekonomija predstavlja ogromnu socio-ekonomsku razvojnu mogućnost za izgradnju dobrog socijalizma. Nova podjela rada detaljno je objašnjena u mom članku Razvijeno tržište rada će izgraditi socijalizam.

 

Novi socijalizam će učiti radnike da budu zadovoljni u svojim životima. To će se postići tako što će svaki radnik biti vrlo odgovoran za produktivnost koju nudi. To će naučiti radnike da formiraju potrebe slijedeći svoje sposobnosti da ih zadovolje. To je glavni preduvjet za prevladavanje destruktivnosti u društvu jer su radnici koji zadovoljavaju svoje potrebe zadovoljni, a ne destruktivni. Tako će produktivni razvoj postati jedini mogući izbor ljudi, bezuvjetno razvijajući produktivnu orijentaciju društva.

 

Demokratska anarhija i otvoreno natjecanje među radnicima će potpuno eliminirati društvene privilegije, leglo svih društvenih problema. Nitko više neće biti ni na koji način socijalno privilegiran. Elita će nestati zajedno s ogromnim otuđenjem koje je izgradila kroz povijest. Ukidanje privilegija će ukloniti središnje gnijezdo narcizma i sado-mazohizma u zajednici. Tada autoriteti više neće moći nametati svoju volju društvu i neče postojati poslušni ljudi koji će je bezuvjetno slijediti.  Ukidanje privilegija uspostavljanjem jednakih ljudskih prava ključno je za razvoj društva. Tada će započeti svijetla budućnost čovječanstva.

 

Otvoreno tržište rada će povećat konkurenciju među radnicima. U ovom tekstu sam spomenuo da takmičenja uništavaju ljubav. Znači li to da je moja ponuda protiv ljubavi? Ni najmanje! Takmičenja se ne mogu ukloniti ni na koji drugi način osim shvaćanjem ljudi kroz vlastito iskustvo da su natjecanja teret za postizanje prosperitetnog života. Slobodno iskustvo je jedini način pronalaženja istine.

 

Ideja pretpostavlja da će otvoreni natječaj za sva radna mjesta omogućiti svakome da se okuša u njima, demistificirajući važnost poslova i balansirajući interese za njima. Također, otvorena konkurencija na svim radnim mjestima će biti iscrpljujuća, što će smanjivati takmičarski interes radnika. Kao rezultat, ljudi će odustajati od natjecanja, odustajati od potrebe da se uspoređuju s drugim ljudima i umjesto toga pronalaziti vrijednosti u sebi. Tako će spremno prihvatiti jednakost među ljudima, što će im omogućujući da pronađu prave vrijednosti u svom životu.

 

U ljudima postoji bujan unutrašnji svijet u kojem je smještena sva ljubav, mržnja, radost i bijeda čovječanstva. U pravednom društvu, gdje ljudi shvaćaju da su jednaki sa svima drugim ljudima bez obzira na njihova dostignuća, iskorištavanje vanjskog svijeta će jedva moći donijeti primjetnu korist ljudima, pa će oni početi tražiti vrijednosti u svom unutrašnjem svijetu. Kada se takva orijentacija uspostavi, mržnja i bijeda će biti uklonjene jer one ne postoje u unutrašnjem svijetu produktivnih pojedinaca koji su oslobođeni potrebe da se uspoređuju sa drugima. Nasuprot, ljubav i radost će se značajno razvijati jer u potpunosti dominiraju u unutarnjem svijetu produktivnih pojedinaca koji su oslobođeni potrebe da se uspoređuju sa drugima.

 

Najvažnija dostignuće stvaranja pojedinca je on sam. Istraživanje unutarnjeg svijeta će omogućiti ljudima da upoznaju sebe i razviju se kao produktivna bića. Što više ljudi upoznaju sebe, to više mogu postići slobodu, mir, radost, mudrost i ljubavi.

 

Jednakost je dovoljan uvjet za formiranje dobrog društva i stvaranje ljubavi. Jednakost je također jedino rješenje za današnje društvene probleme i temelj za bezuvjetnu uspostavu ljubavi. Ljubav je proizvod jednakih prava ljudi.

 

Ljudi koji prihvaćaju jednaka ljudska prava će se oslanjati na svoju moć da zadovolje svoje individualne potrebe poštujući druge. To bi uspostavilo savjest produktivnih ljudi. Tada nerazvijeni ljudi više ne bi postojali. Tada se nitko ne bi više divio predsjedniku, pjevaču ili nogometašu ili bilo kojoj drugoj osobi; niti jedan idol više ne bi postojao. Tada nebi postojali ni moćni ni nemoćni ljudi, ne bi postojali neprilični autoriteti i ponizni sljedbenici. Tada više ne bi bilo narcizma, sadizma i mazohizma. To će prevladati golemu otuđenje u kojoj danas živimo i omogućiti izgradnju ljubavi koja će prevazići najluđe snove danas, stvarajući svijetlu budućnost čovječanstva.

 

Zaključak

 

Do sada su znanstvenici i filozofi nalazili savjest kao jedino sredstvo za rješavanje brojnih društvenih problema, postizanje dobrog društva i stvaranje ljubavi među ljudima. No, to nikad nije uspjelo jer savjest nije kategorija koja može ostvariti takve ciljeve. Prizivanje savjesti može utjecati na neke ljude, ali nikad na sve. Jedna nesvjesna osoba može poništiti savjesni napor društva. Moć ljudima, a ne svijest, će promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život.

 

Jednaka ljudska prava će oslobodit ljude moći autoriteta. Ljudi oslobođeni pritiska autoriteta će demistificirati otuđene vrijednosti nametnute kroz povijest i otkriti prirodan način življenja. To će prosvijetliti ljude, smanjiti interes ljudi da se uspoređuju sa drugim ljudima, učiniti ih produktivnim i omogućiti pronaženje vrijednosti u njihovim unutrašnjim svijetovima punim ljubavi. Tada će društvo početi širiti ljubav u njenom najboljem i najljepšem obliku. Ljubav je konačni rezultat novog socijalizma zasnovanog na jednakim ljudskim pravima. Jednom kada ljudi počnu voljeti jedni druge, stvorit će potpuno novi svijet koji je iznad najluđih snova otuđenog društva današnjice.

 

Razvijeni ljudi ne ovise ni o kome jer sami mogu postići što im je potrebno i bezuvjetno vole druge ljude samo zato što jesu. Veliku radost pronalaze u izgradnji sebe kao produktivne ljude, a još veću radost pronalaze u ljubavi.

 

Napisan    22.06.2009

Obnovljen 12.11.2022

Otuđenje

Otuđenje

Otuđenje

 

Čovjek prirodno teži većoj moći da bi prevladao svoju nemoć u prirodi i ostvario veće pogodnosti. Veća moć se ostvaruje većim znanjem. Ali stjecanje znanja nije lagan ni brz proces. Na putu ostvarenja pogodnosti, čovjek često nepoznatim pojavama u prirodi dodjeljuje subjektivna određenja koja mu pogoduju. Ukoliko takva određenja ne dođu u direktan konflikt sa prirodom, čovjek ih lako prihvaća kao stvarna i ostvaruje pogodnosti kao da je stvarno prevladao svoju nemoć u prirodi. Na taj način nastaje otuđeno znanje od objektivne realnosti. Ovo je osnova moje teorije otuđenja.

Autoriteti često svjesno kreiraju otuđeno znanje da bi ostvarili nadmoć u društvu. Vlast predstavlja jedan od najvećih oblika otuđenja zato što u subjektivnoj svijesti čovjeka vlast poprima obilježja nadmoći u prirodi. Jednom kada čovjek pomisli da ima veću moć nego što je objektivno zaslužuje ostvaruje iluziju velikih pogodnosti.

U svrhu uspostavljanja moći nad ljudima autoriteti kreiraju ideologije u kojima definiraju vrijednosti u drustvu i pravila zajedničkog djelovanja. Ideologije mogu imati svoje opravdanje jer pravila koja nastaju sprečavaju kaos u društvu. Tako su nastale sve religije i svi politički sistemi. Negativna strana ideologija proizlazi iz činjenice da one uvijek podržavaju interese njenih kreatora i osiguravaju im moć u društvu. Tako one otuđuju kreatore ideologija i narod od svoje prirode. Otuđenje društva od svoje prirode ne može donijeti dobar rezultat društvu. Dapače svo zlo ovog svijeta proizlazi iz otuđenja društva od svoje prirode.

Dobar rezultat može proizaći samo iz jednakih prava ljudi. Jednaka prava među ljudima će formirati objektivne vrijednosti u društvu. Ona će odstraniti otuđenje i formirati dobro društvo. Ja sam formirao ideologiju baziranu na jednakim ljudskim pravima ali autoriteti sprečavaju formiranje jednakih ljudskih prava jer ona po definiciji oduzimaju moć autoritetima. Jednaka prava među ljudima su bila potiskivana kroz cijelu povijest čovječanstva i to je jedini razlog zašto dobro društvo nikad nije uspostavljeno.

Umjesto toga imamo stalne bitke izmedju autoriteta koji se silno trude da uspostave vlast u društvu. Na planeti Zemlji nikada nije bilo dovoljno mjesta za sve ljude željne vlasti. Zbog toga se među otuđenim ljudima javlja zavist, mržnja, sukobi i ratovi u kojima stradavaju cijeli narodi a sa njima i autoriteti.

 

Porodica Rothschild

Ona je davno uvidjela da direktna vlast nad ljudima može biti vrlo nepogodna pa je došla do zaključka da je moguće puno efikasnije, sigurnije i trajnije vladati pomoću novca. Bankarska porodica Rothschild je razvila ideologiju kapitalizma. Mayer Amschel Rothschild je navodno rekao 1790 godine “Dozvolite mi kontrolu nad državnim novcem i meni će biti svejedno tko piše zakone.” Porodica Rothschild donosi strategijske odluke za društvo uz pomoć novca koji je generacijama stvarala bankarskim i drugim poslovima i za to ne podnosi odgovornost društvu. Tu leži glavni izvor otuđenja zapadnog svijeta danas.

Rothschildi nastavljaju tu tradiciju nametanjem otuđenih pravila življenja i sprečavanjem formiranja prirodnih humanih pravila koja bi mogla razotuđiti svijet u kojem živimo. Otuđenje se najviše gradi kroz politički sistem, kroz sistem obrazovanja i kroz propagandu putem medija. Porodica Rothschild ima kontrolu nad svim tim sistemima pomoću judi koje pomaže, financira ili zapošljava.

U članku Da li je Antikrist stigao? pisao sam o konspiraciji koju je porodica Rothschild podigla protiv cijelog svijeta. Ovdje prilažem YouTube video Zeitgeist – Film: Federalne Rezerve titlovano na srpskom jeziku, koji također prilično uvjerljivo prikazuje osnove te teorije zavjere. Porodica Rothschild je uspjela tajno zagospodariti zapadnim svijetom više nego bilo koji imperator u povijesti čovječanstva. To znači da je moć koja bi danas trebala pripadati narodu otuđena od naroda bez obzira na kakav se oblik demokracije pozivali.

Porodica Rothschild je još u 18 stoljeću počela financirati kraljeve i tako su zaduživali cijela kraljevstva. Nema boljeg posla od kreditiranja države zato što građani cijele države kroz poreze vraćaju dug sa interesom. Za vrijeme napoleonskih ratova Rothschildi su navodno pomoću burzovnih manipulacija jeftino preuzeli većinu kompanija u Engleskoj i uspostaviti su kontrolu nad Englenskom bankom. U to vrijeme Rothschildi su bili uvjerljivo najbogatiji ljudi svijeta. Danas ih nigdje nema na popisu bogataša. Kako je to moguće? Jednostavno oni kriju svoje bogatstvo i moć.

Porodica Rothschild je vjerojatno prva porodica koja je organizirala svoje poslovanje po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Ti agenti dobijaju udio u vlasništvu i postaju partneri. Porodica Rothschild je vjerojatno prvo angažirala porodice Rockefeller i Morgan u devetnaestom stoljeću u SAD. Kada bi vlasnici najvećih svjetskih korporacija kao što su Rockefeller, Morgan ili Warburg bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema.

Oni su jedno tijelo a glavu čini zasigurno porodica Rothschild zato što su zavladali poslovnim svijetom čitavo stoljeće prije nego su se njihovi partneri pojavili u tom svijetu. Kroz 18, 19 i 20 stoljeće porodica Rothschild je stvorila čitavu hijerarhijsku strukturu partnera a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu Masoni a njen hijerarhijski vrh Illuminati. U periodu od gotovo tri stoljeća porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna.

U 1913 godini Rothschildi su su uz pomoć korumpiranih političara uspostavili kontrolu nad Američkom Federalnom Bankom. To je centralna emisiona banka u SAD i ona je u privatnom vlasništvu. Tako privatni kapital posuđuje novac američkoj vladi a građani SAD ga vraćaju sa kamatom. Ali ne samo to, SAD troši više novca nego što ga Rothschildi sa svojim partnerima imaju na raspolaganju i zato Američka Federalna Banka štampa novac bez pokrića koji posuđuje američkoj vladi a zatim ubire taj posuđeni novac natrag sa kamatom. Ovo je majstorska prevara Rothschilda koja opstaje i danas.

Rothschildi su praktično u cijelom zapadnom svijetu nametnuli restriktivnu monetarnu politiku. Ta politika sprečava države da štampaju novac za pokriće vlastitog budžetskog manjka. Opravdanje su našli u činjenici da štampanje novca bez pokrića stvara inflaciju u kojoj novac gubi vrijednost a novac je osnovna vrijednost u kapitalističkom svijetu. Države koje vode restriktivnu monetarnu politiku moraju budžetski manjak nadoknađivati posuđenim novcem od banaka i tako Rothschildi opet ubiru profite.

Države se najviše zadužuju kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. To su naddržavne institucije u kojima Američka federalna banka ima najveći ulog, utjecaj i interes. Tako Rothschildi nameću svoju volju Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Kako mnoge države ovise o pomoći tih banaka tako Rothschildi nameću svoju volju mnogim državama. Tako Rothschildi vladaju gotovo cijelim svijetom i eksploatiraju gotovo cijeli svijet. Naravno države moraju vraćati dugove sa kamatom što uglavnom znači da se sve te države sve više zadužuju a Rothschildi se sve više bogate.

Rothschildi naravno kontroliraju i komercijalne banke koje kreditiraju građane i kompanije u zapadnom svijetu. Većina ljudi kupuju kuće i automobile na kredit, kompanije posuđuju obrtna sredstva na kredit i tu Rothschildi ostvaruju ogromne profite. Sa ogromnom količinom novca koji posjeduju kupuju kompanije koje vrijede u svijetu.

Ali nije to sve, kontrolom novca u svijetu oni su postali gospodari ekonomskih kriza u svijetu. Oni mogu pomoću niskih kamata navući ljude u investicije. Kada se privatni poslovi razgranaju oni povećavaju kamate i smanjuju količinu novca u opticaju čime smanjuju kupovnu moć ljudi i sa time svjesno stvaraju ekonomske krize. Tada poduzeća masovno propadaju a Rothschildi jeftino kupuju one koje trebaju. Rothshildi ostvaruju veliku dobit i zbog povećanog broja nezaposlenih radnika koji prihvaćaju slabo plaćene poslove da bi mogli prehraniti svoje porodice i tako donose veće profite Rothshildima.

 

Otuđenje politike

Pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija, raznih organizacija i propagande medija, većina predsjednika država u svijetu poslušno slijede interese porodice Rothschild. Ukoliko se neki predsjednici država suprotstave porodici Rothschild i odluče braniti nezavisnost svojih država tada im agenti Rothschilda mogu namjestiti građanski rat u zemlji. Tako je kreiran građanski rat u Jugoslaviji. O tome sam više pisao u članku Moj dug Jugoslaviji. Agenti Rothschilda pokušavaju svaku zemlju u svijetu staviti pod svoju kontrolu uključujući Rusiju i Kinu. Svi problemi u tim zemljama su zasigurno pomognuti od strane američkih i britanskih tajnih službi iza kojih stoji porodica Rothschild.

U ekstremnom slučaju neposlušnosti, predsjednici država gube svoje živote. Tako je na primjer život izgubio predsjednik SAD John Kennedy. Razlog bi mogla biti njegova izvršna odluka br. 11110 kojom je zatvorio sistem Federalnih rezervi i naredio vladi SAD da povrati konstitutivni mandat nad kontrolom novca. Iako Kennedy nigdje nije spomenuo Rothschilde imenom, ovdje možete čuti njegov govor koji poziva na borbu protiv zavjere. Ubrzo nakon toga John Kennedy je ubijen. Istraga o ubistvu je bila vrlo sumnjiva Michaelu Parentiu u članku The JFK Assassination: Defending the Gangster State.

Također su ubijeni neposlušni predsjednik Rumunije Nikolae Causesku, predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Iraka Sadam Husein a prije njih mnogi drugi. Naravno takvi ili slični slučajevi čine vlade u svijetu vrlo poslušnim. Porodica Rothschild kontrolira i parlamente u svijetu. Pogledajte vrlo zanimljivi video Izraelski lobi u Americi koji prikazuje kako Američko izraelski komitet za javne poslove utječe na formiranje američke politike. Kontrolom vlada i parlamenata, porodica Rothschild kontrolira kreiranje zakona u svijetu i takvi zakoni naravno odgovaraju poslovanju porodice Rothschild i potpuno su otuđeni od potreba naroda.

Rothschildi su izgradili čitavu hijerarhijsku strukturu agenata koji provode njihove interese. Viši agenti su osnovali Bilderberg grupu koja se sastaje jednom godišnje kako bi uskladili politiku koja će se voditi u zapadnom svijetu. Ta grupa usmjerava programe rada čelnika u politici, bankarstvu, poslovnom svijetu, u vojsci i medijima. Ti sastanci su zatvorni za javnost. Ne treba biti naročito oštrouman da bi se uočilo da takva politika nema nikakve veze sa demokracijom. Ona je potpuno otuđena od naroda. Ti sastanci nisu više ni tajna a to znači da su Rothschildi odlučili javno kreirati elitu koja im omogućava da vladaju svijetom.

Predsjednik Obama je prisustvovao sastanku Bilderberg grupe gdje je uskladio svoj program sa potrebama vladara svijeta. Da to nije učinio ne bi mogao dobiti podršku niti od vlastite demokratske stranke bez koje ne bi imao priliku da postane predsjednik. Rothschildi su poslije predsjednika Busha trebali humanijeg predsjednika da bi umirili nezadovoljan američki narod. U tu svrhu oni su pristali i na male ustupke narodu ali se politika neće značajno mijenjati.

Obama je u predizbornoj kampanji obećao kraj vojne intervencije u Iraku u prvom redu zato što više nema potrebe da se tamo vodi rat jer je neposlušni Sadam Husein uklonjen. Sada Rothschildi trebaju mir da bi mogli eksploatirati iračku naftu. To će ostvariti pomoću korupcije vlasti, ugovora i kredita za obnovu porušene zemlje.

Obama je također najavio i produženje vojne intervencije u Afganistanu sa obrazloženjem da je ta akcija nužna kako bi se sprečile terorističke akcije u svijetu. Ja mislim da razlog za agresiju leži u tome što Afganistan ne pristaje da bude bilo čija kolonija i kao takav ne može biti eksploatiran. Na račun podrške agresije na Afghanistan, predsjednik Obama se najvjerojatnije izborio za neke ustupke u zdravstvenom osiguranju Amerikanaca. To se danas zove demokracija.

 

Otuđenje ekonomije

Tržišna privreda je bazirana na profitu i zato vrednuje profit iznad ljudi. To je otuđenje koje razvija nejednakost u društvu i donosi nepravdu u procesu proizvodnje, raspodjele rada i dohodaka. Radnici uglavnom ne mogu participirati u raspodjeli profita u slučaju dobrog poslovanja poduzeća, ali zato u slučaju lošeg poslovanja poduzeća radnici zasigurno ostvaruju dohodovne gubitke ili gubitke posla i tu ništa ne mogu učiniti. Odnosi između poslodavca i radnika nisu niti moralni zato što su poslodavci kupci rada a radnici su prodavači vlastitog rada. Tako radnici postaje roba i to je neprihvatljivo. Obzirom da u tržišnoj ekonomiji čovjek za sebe nije prihvaćen kao vrijednost, proizvođači u svrhu ostvarenja većih profita vode beskrupuloznu eksploataciju radnika.

 

Otuđenje nauka

Otuđenje se temeljito provodi pomoću obrazovanja. Autoriteti nauka su kroz povijest pokušavali definirati zakonitosti u prirodi pisanjem beskonačnog broja knjiga. Ali oni često nisu bili uspješni u tome pa su otuđili svoje nauke od objektivne realnosti. Prirodne nauke su još uvijek zadovoljavajuće jer njihov razvoj donosi profite. Društvene nauke su potpuno sputane u svom razvoju jer autoritetima ne odgovaraju promjene društvenog sistema. Društvene nauke bi trebale biti nosioci unapređenja društva ali one su se toliko otuđile od svog smisla da i ne pokušavaju pronaći rješenje koje bi moglo unaprijediti društvo. One su beskorisne. Kada bi neko sutra ukinuo sociologiju, političke nauke, filozofiju, kao nauke nikakva šteta se ne bi dogodila. Dapače to bi donijelo korist društvu jer se ljudi više ne bi oslanjali na beskorisne autoritete na polju društvenih nauka i počeli bi misliti svojom glavom.

Autoritetima uglavnom nisu potrebni pametni ljudi već pokorni sljedbenici. Oni koriste obrazovanje da bi zagospodarili mislima studenata i tako ih pretvorili u oruđe u vlastitim rukama. Autoriteti održavaju u životu beskorisne nauke zato zato što one podržavaju sistem u kojem autoriteti ostvaruju privilegije. Svejedno je koja ideologija stoji iza toga. Svi autoriteti žele vlast i ne dozvoljavaju da se ljudi oslobode te vlasti. Već samim time što autoritet učitelj ocjenjuje znanje učenika podržava se autoritativan sistem koji uči da je normalno da autoriteti imaju moć nad ljudima. Kao posljedica obrazovanje je danas otuđeno od prirodnih potreba društva. Ono je vrlo birokratizirano, predugo, i nepotrebno kompleksno.

Studenti su prisiljeni da prihvate beskorisno otuđeno znanje na kojima se gradi današnje otuđeno društvo ukoliko žele biti uspješni studenti. Što su studenti više vremena proveli u školi to su nakupili više otuđenog znanja to manje mogu razumjeti objektivne zakonitosti kretanja u društvu i prihvatiti promjene društvenog sistema. Autoriteti to znaju i tako osiguravaju otuđeni poredak koji su nametnuli. Zatim autoriteti regrutiraju ponajbolje studente, takozvane odlikaše, da provode u društvu načela koja su nametnuli. Odlikaši su programirani tako da ne mogu prihvatiti ništa više od kozmetičkih promjena usvojenog znanja.

Sad možete zaključiti koliko je pogrešna tvrdnja usvojena praktično od svih ljudi ovoga svijeta da je postojeći sistem obrazovanja jako važno za razvoj čovjeka. Glavna funkcija sistema obrazovanja jest da ljudi dokažu da su pokorni sljedbenici autoriteta i kao takvi da su podobni za rad u otuđenom društvu. Učinak današnjeg obrazovanja je u stvari štetan za razvoj čovjeka jer ga otuđuje od vlastite prirode i pretvara ga u stroj za življenje.

Ljudi koji vjeruju autoritetima i pokorno ih slijede ne mogu ostvariti dobar život prvo zato što autoriteti uglavnom zastupaju svoje interese a drugo zato što slijepo slijedeći autoritete zapostavljaju vlastite osjete i sposobnosti nalaženja ispravnog puta. Oni se tako otuđuju od vlastite prirode, od sebe. Kao rezultat društvene nauke su danas toliko nespješne da ne mogu prepoznati moj rad, jedino dobro rješenje za čovječanstvo, a obrazovanje je toliko neuspješno da sprečava ljude da prepoznaju moj rad, jedino dobro rješenja za čovječanstvo.

Porodica Rothschild jako voli beskorisne nauke jer one udaljuju ljude od stvarnih problema i zato snažno podržavaju razvoj takvih nauka. Uz pomoć vlasti koje drže pod kontrolom oni kontroliraju i sistem obrazovanja. Kontrola nad obrazovanjem je neupućenim ljudima naizgled bezazlena ali ona stvara duboke posljedice na formiranje budućnosti čovječanstva.

 

Otuđenje medija

Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mnijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Porodica Rothschild je počela sa kontrolom novina a zatim televizije. Možda ste primijetili kako je brzo nastala velika televizijska stanica CNN na primjer, koja od samog početka ima ogromna financijska sredstva na raspolaganju i propagira po cijelom svijetu vrijednosti koje porodica Rothschild zagovara. Takve TV stanice vode sve sami ”odlikaši” koji su dobro naučili kako da zastupaju interese krupnog kapitala trudeći se ujedno da se ne konfrontiraju sa potrebama naroda. Pristup medijima imaju samo ljudi koje je sistem korumpirao i kojima ne pada na pamet da nešto u tom sistemu mijenjaju.

Kad pomislite da ste vi odlučili za kojeg kandidata ćete glasati na izborima to su predstavnici Rothshilda već prije odlučili umjesto vas. Baš sve što znate o kandidatima je do vas stiglo putem medija koje oni kontroliraju. Rothshildima nije čak ni naročito važno za kojeg ćete kandidata glasati jer svi kandidati ionako moraju provoditi njihovu politiku. Njima je važno da vas uvjere da vi imate “slobodu“ odlučivanja u svom životu i da ste sretni dok slijedite njihovu volju. Oni vas pripremaju za vaše “dobre“ odluke praktično od rođenja i to tako lukavo rade da vi to ne možete ni primijetiti.

Svakodnevnom propagandom mediji uvjeravaju ljude da je novac najveća ako ne i jedina vrijednost. Novac je platno sredstvo koje regulira promet roba i usluga i zato objektivno predstavlja vrijednost ali ona je u današnjem otuđenom društvu jako preuveličana. Ako malo razmislite uvidjet ćete da je zrak sigurno veća vrijednost od novca jer bez zraka ne bi bilo nas. Ali zrak nitko ili gotovo nitko ne smatra vrijednošću i to ponajviše zato jer se ne može privatizirati i zarađivati novac na njemu.

Čovjek čovjeku bi trebao biti najveća vrijednost ali novac daje moć nad ljudima koja negira vrijednost čovjeka. Ljubav i prijateljstvo su sigurno prirodne vrijednosti ali novac kao vrijednost stvara pohlepu koja uništava ljubav i prijateljstvo. Preuveličavanje vrijednosti novca unosi otuđenje u svaku poru društva i društvenih odnosa. Ljudi koji su pod pritiskom propagande prihvatili novac kao najveću vrijednost su sami sebi veliki neprijatelji jer djeluju protiv vlastite prirode i protiv prirode društva u kojem žive.

Dogadjanja koja ne odgovaraju porodici Rothschild kao što je na primjer moja filozofija nemaju pristup do zapadnih medija pa tako ni do ljudi. Mediji u zapadnom svijetu su vrlo ujenačeni i selektivni u prezentaciji zbivanja u svijetu što ukazuje da su pod kontrolom uskog kruga ljudi. Pada mi na pamet na primjer kako su Srbi bili deset godina optuživani za etničko čiščenje u bivšoj Jugoslaviji praktično od svih zapadnih medija. U isto vrijeme Turska je izvršila etničko čišćenje Kurda koje je prošlo gotovo neprimjećeno od strane medija. Kao rezultat Srbija je zbog ”pritiska javnosti” bila bombardirana a Turska nije pretrpjela nikakve sankcije. U čemu je u stvari bila bitna razlika? Srbija se nije htjela povinovati diktatu zapadnog svijeta a Turska je kooprativna kao većina država u svijetu.

Od kako se pojavio internet Rothschildi se trude da i tu ostvare najveći utjecaj. Njihovi agenti otkupljuju utjecajne internet stranice i užurbano formiraju potpuno nove u namjeri da zagospodare distribucijom informacija internetom. U zadnje vrijeme su me naročito privukle stranice change.com, changemakers.com, GOOD.is, i slične. Sve te internet stranice pozivaju na pozitivne promjene u društvu i navodno se naročito zalažu da pomognu obespravljenim ljudima na dnu ”piramide”. Ali to je sve samo maska. Iza svih tih internet stranica stoji moćna organizacija privatnih sponzora koji imaju svoje privatne interese.

Changemakers.com je čak i objavio neke moje članke i prihvatio je dva moja projekta Humanistička poduzeća i Demokratska anarhija na takmičenju novih ideja ali oni moj rad ignoriraju. Rothschildi planiraju moje ideje kao i sve ostale koje se zalažu za stvarne promjene ignorirati i ugušiti u moru drugih ideja. Ni jedna ideja na takmičenjima changemakers.com se ne može mjeriti sa mojim ali to ”odlikaši” otuđenog sistema obrazovanja ne mogu vidjeti. Rothschildi se pouzdaju u nesposobnost ljudi koju su odgajali generacijama.

Osim toga Rothschildi su mogli u zadnja tri stoljeća kupiti pola svijeta i da na taj način mogu direktno kontrolirati pola čovječanstva. Rukovodioci njihovih kompanija i organizacija možda i ne znaju da su oni agenti Rothschilda ali znaju jako dobro da su privilegirani i ne žele ništa učiniti što bi moglo oneraspoložiti njihove poslodavce. Tako Rothschildi sprečavaju prihvaćanje ideja koje mogu unaprijediti društvo. Internet stranice koje se zalažu za promjene društva i većina lijevo orijentiranih medija koje žive od donacija kompanija i organizacija, najvjerojatnije će kočiti bilo kakve promjene društva.

Rothschildi vole otpor koji im pružaju odlikaši koje su sami odgojili. Naomi Klein na primjer je napisala knjigu ”No Logo”. U toj knjizi ona poziva ljude da ne kupuju proizvode brandova kao što je Nike na primjer jer se ta novonastala multinacionalna korporacija enormno bogati na račun jeftine radne snage u zemljama u razvoju. Rothschildi su vjerojatno i vlasnici Nikea i ne bi trebali podržati takvo pisanje. Pa zašto njen rad ipak podržavaju mediji i izdavači? Zato što je šansa za uspjeh njene ideje nikakva. Rothschildi obožavaju nemoćnu kritiku i pomažu je. Takve ideje daju privid slobode javnog izražavanja, usmjerava društvo u borbu koja ne može uspjeti.

Postoje veliki broj “odlikaša“ koji se zalažu za ljudska prava, ženska prava, prava homoseksualaca, prava siromašnih, koji su su također podržani od agenata porodice Rothschild zato što svi ti ljudi ne mogu ostvariti uspjeh u poboljšanju ovog svijeta. Oni su korisni Rothschildima zato jer toliko zatrpavaju javni prostor da se rad koji može unaprijediti društvo ne može probiti.

***

Ukoliko se pojavi mogućnost da se moj rad značajno približi javnom mnijenju tada na scenu stupa stvarna moć porodice Rothschild. Prije dvije godine Google je otvorio natječaj pozivajući dobre ideje koje mogu promijeniti svijet. Sudjelovao sam sa svojim projektom zajedno sa više od 150.000 drugih projekata. Pobjednik je poslije dvije godine progašen i moj rad nije među njima. Zašto? Google ne želi prihvatiti moje ideje jer one predstavljaju kraj kapitalizma, sistema u kojem je Google nastao. Ali moj projekt ni na koji način ne ugrožava Google niti njegove vlasnike. Moj projekt će jednog dana neizbježno potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život. Ne priznati taj rad je nemoralno. Zašto je Googlu toliko važno da brani kapitalizam? Ja mislim da je odluka o natječaju donesena iznad Googla. Rothschildi ostvaruju veliki utjecaj na sve kompanije pa tako i na Google čak i ako nisu pretežni vlasnici. Rothschildi sa svojim agentima brane kapitalizam po svaku cijenu.

Porodica Rothschild kreira i kulturu cijelog svijeta. Ako obratite pažnju možete primijetiti da sve zemlje u svijetu poprimaju jedinstvenu modu, muziku, film i televizijski program. Tako zemlje postaju i kulturne kolonije Rothschilda. Možete prepoznati koje su to zemlje po tome što one imaju istovjetne emisije na televiziji poput Milionera ili Idola. Jedinstvena kultura stvara jedinstvenu orjentaciju ljudi i tako olakšava posao velikim manipulatorima. Ta kultura ima cilj zaokupiti misli ljudi i ne dati im slobodu da osjete što je to dobro za njih same. Ona će im servirati “odgovore“ na sva njihova pitanja i ponuditi će im sve što im “treba“.

Današnja kultura propagira iluzije, nemoral, površnost, kič, tračeve, nasilje, okrutnost, pohlepu, plitkost, izvještaćenost i situacija se svakodnevno pogoršava zato jer mediji ne mogu ponuditi ništa bolje. Društvo je duboko otuđeno od svoje prirode i zato traži izopačene vrijednosti. Ono ne može prepoznati prave vrijednosti zato što je generacijama živjelo bez slobode i sistematski zatupljivano kako se ne bi mogli osloboditi onih koji vladaju.

***

Konspiracija Rothschilda sprečava razvoj civilizacije i degenerira ljudska bića. To je put u totalno otuđenje, u erupciju nezadovoljstva i destrukciju. Rothschildi imaju cilj zavladati cijelim svijetom i oni ne mogu biti zadovoljni dok taj cilj ne ostvare. Ali taj cilj oni ne mogu ostvariti zato što svi ljudi ne mogu biti poslušni sljedbenici, poslušni konzumenti ideja, slika, okusa i zvukova. To je zato što ljudi trebaju slobodu. Ljudi će se prije ili kasnije žestoko suprotstaviti Rothschildima jer čovjek po svojoj prirodi ne može živjeti u kavezu pa bio on napravljen i od zlata.

Kapitalizam nemoralan i zato mu nema spasa. Osim toga kapitalizam je razvio do te mjere kada više ne može ostvariti dovoljno poboljšanje društva, on više nije dovoljno racionalan sistem i kao takav predstavlja kočnicu razvoja civilizacije. U članku Kraj kapitalizma sam prikazao zašto je vrijeme da kapitalizam ode u povijest. Također sam prikazao osnove novog sistema Humanizam koji će ga zamijeniti. Taj sistem će također prevladati otuđenje.

U današnjem društvu pojam riječi otuđenje je vrlo nerazvijen. Smisao riječi otuđenje se u engleskom govornom području potiskuje do te mjere da ne postoji riječ razotuđenje koja definira stanje koje prevladava otuđenje. Na taj način se potiskuje ideja koja može izraziti potrebu društva da bude u suprotnom stanju od stanja otuđenosti. Ja riječ razotuđenje puno koristim u svom jeziku pa sam je morao prevesti u engleski kao “disalienation“ iako se takva riječ ne može pronaći u engleskom riječniku.

 

Proces razotuđenja

Postoji samo jedan izlaz iz otuđenja današnjeg društva a to je uspostavljanje jednakih prava među ljudima. Postoje samo jedna jednaka prava ili ona to nisu. Ne postoje djelomično jednaka prava ili gotovo jednaka prava jer se tada radi o nejednakim pravima. I najmanje nejednaka prava stvaraju privilegije sa vrlo negativnim posljedicama koji će prije ili kasnije izazvati probleme u društvu. Više sam o tome pisao u članku Privilegije su zlo. Ja sam uspio definirati društvo sa jednakim pravima ljudi. Zato je moj put jedini dobar put za čovječanstvo. Prikazao sam to društvo u svojoj knjizi Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva. Knjiga je dostupna besplatno.

 

Razotuđenje Politike

Čak i najsiromašnije države svijeta mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku. Takve države mogu akumulirati ekonomske resurse bez obzira koliko mali oni bili i ekonomski konkurirati i moćnim zemljama svijeta. Dobra socijalna politika se prvenstveno bazira na demokratskoj volji građana. Građani mogu neposredno odlučiti da većinu novčanog kapitala koji zajedno posjeduju ulože u razvoj privrede dok bi za potrebe vlastitog standarda ostavili minimalnu količinu novca dovoljnu za preživljavanje. To znači da bi se ti građani odrekli svakog luksuza u periodu koji oni smatraju potrebnim da razviju svoju privredu. Na taj način bi se oslobodili ovisnosti od privatnih financijskih centara moći. Oslobodili bi se eksploatacije, vanjskih pritisaka bilo koje vrste i sami bi postali gospodari svog prosperiteta. To je također put u razotuđenje društva.

Narod može neposredno odlučivati koji postotak od svojih plaća želi davati za poreze. Da budem jasniji, neće svako plaćati porez koliko želi; nego će sudjelovati u formiranju ukupne porezne mase novca a zatim će se taj novac prikupljati od ljudi proporcionalno njihovim dohodcima. Nadalje svaki čovjek će odlučiti koliki dio vlastitog poreza želi izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za porez i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Tako će ljudi po prvi put sami voditi makroekonomsku politiku društva što će predstavljati jednu od osnova razotuđenja društva. Takva politika će sigurno na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi pa će značajno unaprijediti društvo.

Danas, čelnici zemalja dodjeljuju većinu poreznog novca za potrebe armija. Kada narod bude odlučivao o raspodjeli poreznog novca, armije više neće postojati i vođenje ratova će biti nemoguće. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više ni jednom autoritetu neće dozvoliti da im otuđi takvu moć.

 

Demokratska anarhija

Novi sistem predviđa i jako efikasan sistem podnošenja odgovornosti svih ljudi za svoje djelovanje. Jedan dio odgovornosti će biti baziran na demokratskoj anarhiji. To je sistem u kojem svaka osoba dobiva jednako pravo da ocjenjuje bilo koju drugu osobu. Pozitivna ocjena treba donijeti nagradu od recimo jednog dolara ocjenjenoj osobi a negativna ocjena će donijeti kaznu od jednog dolara. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli tri pozitivne i tri negativne ocjene mjesečno. Na tako jednostavan način svaka osoba će dobiti stvarnu moć u društvu i stoga će biti poštivana. Ova mjera će usmjeriti ljude da proizvode najveće moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu stvaranje nepogodnosti.

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da slijedi loše sponzore ili da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji. Više sam o tome pisao u članku: Budućnost demokracije.

 

 

Razotuđenje Ekonomije

U kapitalizmu jednaka ljudska prava podrazumjevaju najmanje jednako pravo svakog čovjeka na rad. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem njihovih plaća. To će ukinuti eksploataciju radnika. Više o tome možete pročitati u mom članku: Uklonimo nezaposlenost.

Sistem koji sam predložio nudi više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Posebno će se razvijati tržište javnih radnih mjesta koje predviđa otvoreno takmičenje radnika za svako javno radno mjesto uključujući radna mjesta političara i predsjednika korporacija. Radnik koji ponudi veću dobit, više proizvedene robe, bolju, čišću ili jeftiniju proizvodnju u bilo kojem trenutku za bilo koji posao u javnim poduzećima, će dobiti željeni posao. Ovakva raspodjela rada predstavlja samo tehnički problem. Razvio sam sistem koji će efikasno valorizirati produktivnost radnih ponuda, uskladiti nagrađivanje za rad i definirati radne odgovornosti radnika. Novu raspodjelu rada sam detaljno razradio u knjizi Humanizam. Više o tome možete pročitati u mom članku: Budućnost ekonomije.

Nema ekonomije koja može biti produktivnija od one u kojoj svako javno radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će biti profitabilnija od kapitalističke pa će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje u povijest i sa njim će otići ogromno otuđenje koje je kapitalizam izgradio. Privatne kompanije će se pridružiti javnim kompanijama a vlasnici će biti zadovoljavajuće kompenzirani. U takvom društvu više neće postojati autoriteti koji bi mogli širiti otuđenje društva od svoje prirode.

 

Razotudjenje nauka

Jedino što čovjek jako teško uči jest da poštuje druge ljude. Ta najvažnija društvena potreba naprosto brzo i lako nestaje u svakom društvu bez ozira kakav oblik obrazovanja je uspostavljen. Sistem demokratske anarhije koji sam ja osmislio, daje podjednaku moć svakom čovjeku u društvu. Ta moć se bazira na jednakom pravu svakog čovjeka da ocjenjuje bilo kojeg čovjeka. Svaka pozitivna ocjena će ocjenjenom čovjeku donijeti malu nagradu a negativna ocjena malu kaznu. Pomoću takve mjere ljudi će poštovati jedni druge. Tako će izgraditi dobro i zdravo društvo neovisno od sistema obrazovanja.

Ljudi specijaliziraju svoje znanje. U svrhu savladavanja specijaliziranog znanja škole su nužne kao sredstvo obrazovanja ljudi. U budućnosti, škole više neće biti mjesta u kojima autoriteti birokratski određuju program nastave već će se program formirati na temelju interesa učenika. Škole više neće biti ustanove koje garantiraju znanje studenata kao što se to danas nameće već samo mjesta gdje je znanje pristupačno. Sistem koji sam predložio će zahtijevati veliku odgovornost radnika na svojim radnim mjestima, daleko veću nego što je to danas slučaj. U takvom sistemu radnici se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nemaju dovoljno znanja.

Sve što čovjek treba naučiti u svom životu je proizvod njegovog interesa. Kad čovjek ima interes on nema poteškoća da stekne znanje koje mu je potrebno ako je ono pristupačno. Studenti će moći pohađati nastavu koju žele kad god im to treba u životu. Više sam o tome pisao u članku: Moj obračun sa naukama.

 

Razotudjenje porodice

U životinjskom svijetu roditelji uče mlade osnovama potrebnog znanja. Ljudsko društvo je krenulo u jako pogrešnom smjeru jer su škole preuzele od roditelja pravo učenja osnova potrebnog znanja djece. Smjer je pogrešan prvo zato što je program nastave škola otuđen od potreba djece. A još je više pogrešan zbog toga što je upućivanje djece u život treba biti zadatak roditelja a ne škola. Roditeljska ljubav koja se manifestira i kroz obrazovanje djece je jedan od glavnih uvjeta prosperiteta djeteta pa tako i društva u cjelini.

Da bi roditelji mogli učiti djecu osnovama potrebnog znanja potrebno je u prvom redu da roditelji imaju slobodno vrijeme koje mogu posvetiti djeci. Danas roditelji rade po cijele dane i djecu praktično ne vide tokom dana. Iz toga proizlazi veliki broj današnjih problema. Ubrzo nakon prihvaćanja sistema koji sam predložio radno vrijeme će se značajno smanjiti tako da će roditelji imati daleko više vremena da posvete svojoj djeci.

Drugi uvjet uspostavljanja ispravnog obrazovanja u društvu jest da roditelji u sebi nose ljubav prema djeci. U današnjem otuđenom društvu ljubav je vrlo rijetka jer otuđeno društvo razvija narcisoidnost, vrlo nerazvijeni a često i izopačeni oblik ljubavi. Nepostojanje ljubavi je rijetko u životinjskom svijetu dok je u ljudskom društvu zbog ogromnog otuđenja u kojem živimo vrlo raširena pojava. Nedostatak ljubavi je vrlo poguban za razvoj čovjeka i ljudskog društva. Zato je društvo u kojem živimo vrlo loše. Novi sistem koji sam predložio će naučiti ljude da vole i to će iz temelja promijeniti društvo u kojem živimo. Više sam o tome pisao u članku Da li volite?

 

Razotuđenje društva

Razotuđenje društva će se ostvariti kad svi ljudi ostvare jednaka prava. To će se ostvariti kad svi ljudi dobiju jednako pravo na rad na svakom radnom mjestu, kad svi ljudi dobiju jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu kroz jednako pravo ocjenjivanja, i kad svi ljudi dobiju jednako pravo participiranja pri donošenju odluka od zajedničkog interesa. Sva ova prava su kompletno suprotna pravima koja su autoriteti uspostavili za sebe u svrhu vladanja društvom i zato se ne mogu lako usvojiti. Ali nema drugog dobrog puta. Tek kada se usvoje jednaka prava među ljudima, društvo će se osloboditi otuđenja i tada će ovaj svijet unaprijediti ispred najsmionijih današnjih snova.

 

 

25.07.2010

 

Natrag na početak

Vječni život?

Vječni život?

Prema Ivanu (14,6) Isus Krist je rekao: »Ja sam put, istina i život; niko ne dolazi Ocu osim kroz Mene.« Ovdje se najvjerojatnije radi o slobodnoj interpretaciji Isusove tvrdnje koja bi vjerojatno trebala glasiti da je Njegov put, a ne On, jedini put do Boga Oca. Formalna razlika između te dvije tvrdnje je neznatna ali suštinski ona je jako velika. Ja mislim da je pogrešno očekivati da samo sljedbenici Isusa Krista mogu stići do Boga Oca. Šta bi u tom slučaju bilo sa slijedbenicima ostalih religija ili sa onima koji nikada nisu čuli za Isusa Krista? Da li oni zbog toga nemaju pristup do Boga Oca? Bez obzira koliko Bog Otac volio svog Sina Isusa Krista to bi bilo nepravedno, a Bog nije nepravedan.

 

Put ljubavi koji je Isus Krist propovijedao je bio poznat i prije njega. Isus Krist je spoznao važnost ljubavi zato što je živio u vrlo destruktivnim vremenima. Prema Bibliji njegovo najveće postignuće je žrtvovanje svog života kako bi čovječanstvo očistio grijeha. Sa time je prikazao svoju ljubav prema ljudima i značaj koji ljubav treba imati u životu ljudi. Ali to žrtvovanje nije dovoljno da bi dokazalo njegovo božansko porijeklo. U povijesti čovječanstva mnogi ljudi su žrtvovali svoje živote u ime ideja u koju su vjerovali.

 

Giordano Bruno je na primjer spaljen na lomači zato što nije mogao opozvati svoje viđenje svemira. Isus za svog života nije pokazao takvu moć koja bi nedvosmisleno ukazala da je Božji Sin iako je ostvario veliko djelo. Žrtvujući sebe On je privukao veliku pažnju na svoje učenje. Njegovo učenje je formiralo kršćansku religiju sa kojom je usmjerio svoje sljedbenike kršćane na dobar put. Tako je postao najutjecajnija osoba svih vremena. Svaki čovjek koji je pod utjecajem Isusa Krista prihvatio ljubav prihvatio je put do Boga Oca.

 

Pa kako je Isus Krist postao jedini put do Boga Oca? Velikim vjernicima odgovara da Isus Krist bude jedini put do Boga Oca jer ih takav stav oslobađa straha proizašlog iz neizvjesnosti i to im uveliko olakšava život. Velikim manipulatorima također odgovara da Isus Krist bude jedini put do Boga oca. Oni slijede učenje Isusa Krista i tumače njegove riječi kako to njima odgovara. Često se događa da prevaranti, kriminalci i ubojice pozivajući se na Isusa Krista prikazuju svoj kriminalni put kao ispravan i postaju najutjecajniji ljudi u društvu. Predsjednik George W. Bush jedan od takvih ljudi. Isus Krist nikad neće blagosloviti agresivan put i zato svi ljudi koji su agresivni ne mogu biti sljedbenici Isusa Krista.

 

Ljubav je jedini dobar put ali pod utjecajem loših autoriteta malo ljudi prepoznaje ljubav. Ukoliko vi dragi čitaoci mislite da znate šta je to ljubav ja sam napravio jedan test koji će vam odgovoriti da li ste u pravu. Test se nalazi u mom članku Da li volite?

 

Danas ljudi često poistovjećuju ljubav i narcisoidnost i to je jako pogrešno. Ljubav je dobro a narcisoidnost je zlo. Ako provodite dosta vremena diveći se svojoj ljepoti, moći ili bogatstvu tada ste narcisoidni. Takvo divljenje vam donosi zadovoljstvo ali ste ujedno sa tim zadovoljstvom rezervirali u svojoj budućnosti najmanje isto toliko vremena koje ćete provesti u bolu i patnji. To je prirodni zakon koji proizlazi iz narcisoidne osobine karaktera ljudi. Zašto je to tako? Narcisoidan čovjek sve uspjehe u svom životu tumači kao oblik prevladavanja vlastite nemoći u prirodi. Tada ostvaruje veliku sreću ali takvo prevladavanje nemoći je uglavnom samo iluzija. Iluzije prevladavanja nemoći u prirodi se prije ili kasnije nužno sukobljavaju sa realnošću i tada neminovno dolazi bol. Kad se čovjek sam sebi divi upada u zamku koja vodi u nesreću.

 

Ljudi to ne vide jer bi u suprotnom izabrali drugi put. Najuspješniji ljudi danas u pravilu najviše pate. Oni uzimaju ljekove i piju alkohol da bi mogli umanjiti bol koja ih proganja. Bol ih čini vrlo destruktivnim prema sebi i prema svojoj okolini. Tada se život pretvara u pakao. To je upravo stanje koje imamo danas u društvu. Sa takvim životom niko ne može stići do Boga Oca.

Čovjek koji nauči da voli ima uspješno cjepivo protiv narcisoidnosti i ne može upasti u njenu pogubnu zamku. Kada bi društvo u cjelini naučilo da voli ono više ne bi imalo problema. Zato je Isus Krist učio ljude da vole. U ime širenja ljubavi On je pozivao ljude da čine dobro, da izbjegavaju grijeh, i na molitvu Bogu. U vrijeme kad se Isus Krist pojavio izgradnja ljubavi je bila stvar savjesti. To je bio jedini mogući put širenja ljubavi. Ukoliko su ljudi bili savjesni oni su slijedeći Isusa mogli razvijati ljubav ali čovječanstvo je pokazalo da savjest nije dovoljno uspješna u stvaranju ljubavi. Zato je Isus Krist bio uspješan koliko je u to datim okolnostina bilo moguće.

 

***

Ljubav se može izgraditi bezuvjetno. Došao sam do zaključka da se ljubav može razviti samo jednakim pravima među ljudima. Jednaka ljudska prava su osnovni uvjet za stvaranje ljubavi.

 

Najveći napredak društva u povijesti čovječanstva će se ostvariti pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima koji sam kreirao. Svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjeni djelovanje bilo kojeg drugog čovjeka. Svaka pozitivna ocjena će automatski donijeti neku malu nagradu pozitivno ocjenjenom čovjeku a svaka negativna ocjena će rezultirati nekom malom kaznom. To će usmjeriti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Tehnički gledano ovo već jako liči na ljubav jer se ljubav bazira na nediskriminiranoj brizi za druge i u davanju.

 

Sistema ocjenjivanja koji sam predložio ima idejne sličnosti sa Biblijom. Biblija je ponudila rješenje koje može formirati dobro društvo pomoću zlatnog pravila koje glasi: “Ne čini drugima ono što ne bi volio da drugi tebi čine.“ Ali ova je rečenica također pozivala na savjest ljudi jer u to doba nije mogla drugačije i zato je zlatno pravilo bilo prilično nemoćno. Ljudi do danas nisu spoznali kako to jednostavno zlatno pravilo sprovesti u djelo. Ja sam to otkrio! Sistem ocjenjivanja među ljudima će u potpunosti ispuniti zahtjev zlatnog pravila i to će uklanjati zlo i graditi raj na zemlji.

 

Sa uspostavom jednakih prava ljudi dobijaju jednaku moć u društvu što će stvarati ujednačeni respekt među ljudima. Ljudi se više neće osjećati superiorni u odnosu na druge ljude niti će se plašiti drugih ljudi. Sistem ocjenjivanje će učiti ljude da bez obzira kakav uspjeh ostvarili u svojim životima oni ne smiju zaboraviti da su ravnopravni članovi društva. To će osloboditi ljude narcisoidnosti i omogućiti razvoj ljubavi. Produktivna orjentacija ljudi koju moj sistem nudi kroz slobodu i ravnopravnost će sa vremenom bezuvjetno stvarati ljubav među ljudima. Tako sam uz pomoć tehnologije kreirao daleko efikasniji put za upoznavanje i širenje ljubavi nego što je to Isus Krist mogao ostvariti.

 

Kad ljudi prihvate sistem koji sam predložio, bezuvjetno će se formirati raj na zemlji gdje će zlo biti potpuno izbrisamo. Možete ukratko saznati o čemu se tu radi u mom članku Humanizam opsežno. Svi ljudi će biti sposobni da vole i kao takvi će vjerojatno otići na drugi svijet do Boga Oca gdje će ostvariti vječni život.

 

Unatoč tome što moj rad daje nadu u bolju budućnost čovječanstva nisam uspio pobuditi interes ljudi. U svrhu privlačenja pažnje na svoj rad čak sam postavio pitanje Da li sam ja Isus Krist? i ni to nije donijelo uspjeh. Zašto je to tako? Ljudi su prisiljeni prihvaćati znanje roditelja, učitelja, šefova, svećenika, pa nisu naučili sami prepoznati istinu. Nekritički prihvaćeno znanje je skup informacija koje ne može doprinijeti razumijevanju. Zato ljudi ne mogu prepoznati moj rad.

 

Autoriteti ne vole moj rad jer im on oduzima privilegiranu moć. Zato je svijetla budućnost čovječanstva zaustavljena. Da bi bilo kakav napredak u društvu bio moguć ljudi se moraju osloboditi jarma autoriteta. Autoritete ne treba bezuvjetno slijediti već ih treba provjeriti i poštivati ako to oni zaslužuju. To se isto odnosi i na mene. Ja ne tražim ništa drugo.

 

Moja teorija je vrlo jednostavna i relativno se lako može provjeriti. Jednog dana će se sistem koji sam predložio nužno ispitati i to zato što ne postoji drugi dobar put. Ako provjera mog rada pokaže da sam ja u pravu, da li to znači da sam ja Isus Krist? Ako ja nisam Isus Krist a moja filozofija učini raj na zemlji da li onda krščanska religija gubi smisao?

 

***

Opstanak kršćanske religije ovisi i o tome da li je Isus Krist uskrsnuo tri dana poslije smrti. Njegovo uskrsnuće bi potvrdio vječni život koja je jedna od temeljnih postavki krščanske religije. Prema Bibliji sve ljude koji vjeruju u Isusa Krista čeka vječni život. Internet stranice Beyong Today u članku Šta se događa poslije smrti? bezuvjetno potvrđuju takvu tezu. Oni vjeruju da će po povratku Isusa Krista, Bog kreirati potpuno novi materijalni svijet u kojem će ljudi ostvariti vječni život. Oni navode primjer skeptičnih ljudi koji misle da je ovaj naš život previše bolan i težak i zašto bi onda bilo tko želio živjeti zauvjek? Oni odgovaraju takvim ljudima da će Bog učiniti vječni život boljim i ljepšim od naših najsmionijih snova. Mi možemo vjerovati u to ili ne ali to nam neće pomoći u nalaženju istine.

 

U prirodi materija se stalno kreće i prelazi iz jednog stanja u drugi. Ništa nije neuništivo u materijalnom svijetu, ni dijamanti, ni zvijezde, pa ne može biti ni čovjek. Bog bi trebao u najmanju ruku potpuno zaustaviti kretanje materije da bi materiji dao vječnost. To znači da bi On morao zaustaviti atome i cijeli svemir. Ja bih lako rekao da je to nemoguće da Biblija nije rekla da je Bog svemoguć. Ali kad bi Bog to učinio On bi zaustavio svjetlost pa se takav svijet ne bi mogao vidjeti. Zaustavljeno kretanje prirode bi zaustavilo disanje. To znači da bi vječni materijalni život zaustavio život koji je Bog kreirao i zato ja ne vjerujem da će Bog ići tim putem. Ja bih rekao da iz tog razloga većina kršćana vjeruje da je vječni život počiva u duhovnom svijetu.

 

Iako sam se prijavio za radno mjesto Isusa Krista ja na žalost ne mogu ništa zasigurno reći o drugom svijetu jer tamo nisam bio ili se ne sjećam da sam tamo bio. Ovo je naravno težak udarac bilo kakvoj šansi da bih ja mogao biti Isus Krist. Ili možda nije?

 

Vrlo studiozne internet stranice 2001 Translation Bible koje ponovo prevode originalnu Bibliju pisanu na grčkom jeziku tvrde u članku Da li Biblija obećava vječni život? da “vječni život ne postoji ili barem ne u egzaktnom obliku. Zašto ne? Jer grčka riječ “aionos” koju biblijski prevodioci prikazuju kao “vječan” jednostavno ne znači vječan. Ta riječ je osnova za našu riječ “eon” koja znači “dugo vrijeme.” Zbog različitog značenja srodnih riječi na različitim jezicima, prevodioci Biblije su ponekad slobodno interpretirali stihove. Dalje je u članku postavljeno pitanje: “Pa šta se onda događa sa vjernicima?” Članak nudi ovakav odgovor: “Biblija jednostavno o tome ne govori, ali mi možemo biti sigurni da Isus Krist neće uništiti one koje voli.”

 

***

Razlike u tumačenju Biblije su jako velike tako da je moguće prihvatiti vrlo različite interpretacije koje zadiru u sam temelj religije. Ono što je sasvim sigurno, Bog je kreirao čovjeka dajući mu optimalan život. Ni kraći ni duži životi nisu poželjni jer Bog najbolje zna koliko je za čovjeka najbolje da živi. Ali da bi čovjek imao dobar život on mora poštovati prirodne zakone koje je Bog kreirao.

 

Ja sam siguran da je Bog namijenio ljudima jednaka prava u društvu a to je ono što nikada nije formirano. Zato je povijest čovječanstva bila tako loša i destruktivna. Ljudi koji su prisiljeni slijediti autoritete zato što autoriteti imaju moć, ili ljudi koji slijede autoritete zato što se plaše da naprave samostalan korak se nalaze na pogrešnom putu. Takvi ljudi u pravilu usvajaju otuđene vrijednosti od Boga kao što novac, moć ili slava. Takve potrebe su otuđene od prirode ljudi i zato se ne mogu zadovoljiti. Ljudi koji prihvate takve vrijednosti ne mogu biti zadovoljni sa svojim životom. Iz toga proizlazi veliko siromaštvo života bez obzira šta su ti ljudi u životu postigli. Oni žive neprirodne, neispunjene živote i zato se plaše smrti.

 

Ljudi moraju ispravno ispuniti prirodu svoga života koji im je Bog dao. Radi se o produktivnom načinu života i o ljubavi o čemu govore Biblija i još više moje internet stranice www.sarovic.com. Ljudi koji žive prirodnim životom uglavnom lako zadovoljavaju svoje potrebe i u trenutku svog kasnog života oni ne trebaju više ništa. Njihova duša je spokojna i tada oni postaju slobodni ljudi u najširem smislu riječi. Život koji su proživjeli im je dovoljna nagrada. Takvi ljudi se ne plaše smrti jer znaju da nisu ništa propustili u životu.

 

Ukoliko poslije toga dođe vječni život i ukoliko taj život bude bio ljepši i bolji od naših najsmionijih snova kao što tvrde neki krščanski autoriteti onda će takav život biti dobrodošao. Na ovom svijetu spas donosi svaki čovjek sam sebi produktivnim načinom života. Tko čini dobro, dobro će mu se vratiti i obrnuto.

 

24.09.2010

 

Nastavlja se ovdje: Što Bog želi?