Category: Eseji

Otvoreno pismo

Sljedeće pismo sam poslao Lordu Jacobu Rothschildu 6.7.2010. Obzirom da do danas 23.10.2010 nisam dobio odgovor, otvaram pismo javnosti.

 

Poštovani gospodine Jacob Rothschild,

 

Kreirao sam novi socijalni sistem koji će zamijeniti kapitalizam i učiniti ovaj svijet prekrasnim mjestom za život. Sistem će riješiti sve probleme kapitalizma i donijeti će pogodnosti svim ljudima, uključujući i vas. Sistem je definiran u mojoj knjizi “Humanizam – Filozofsko-etičko-političko-ekonomska studija razvoja društva.” Posljednjih 10 godina sam promovirao novi sistem širom svijeta kroz svoje internet stranice www.sarovic.com, ali nisam postigao uspjeh. Razlog leži u tome što vi sprečavate razvoj društva. Možete to negirati ali neće pomoći.

 

Kapitalizmu je suđeno da propadne i ne možete ga spasiti. Ako mislite da ćete prikupljanjem materijalnih sredstava iz cijelog svijeta ostvariti konačnu moć da vladate svijetom onda ste u krivu. Vaš program nije dovoljno dobar. Stvar je u tome da vi oduzimate slobodu ljudima i na njihovom nezadovoljstvu stvarate zločine, pobune i ratove. Ja sam pisao o tome koliko sam mogao. Rezultat vašeg rada je zlo za većinu ljudi širom svijeta. Ako niste zabrinuti zbog toga trebali bi biti. Vaše ime je sve više povezano s problemima našeg svijeta. Prije ili kasnije ljudi će otkriti da napad na vas i vaše partnere može biti više isplativ nego nego bilo što drugo, a pogotovo isplativiji od napada na zgrade pune nevinih ljudi.

 

Ja se trudim da pišem ovo pismo kao prijatelj. Sistem koji sam predložio je neizbježna budućnost čovječanstva. U novom sistemu vi nećete moći tajno nametati svoju volju svijetu kao što ste navikli. Ali ako razmislite o prihvaćanju novog sistema možete sudjelovati u njegovom razvoju i zaštiti svoje interese na najbolji mogući način. Ja ne mislim da bi vi trebali biti protiv mog sistema jer sam ponudio postepeno udruživanje svih kompanija svijeta a vi bi bili daleko najjači dioničar. U novom sistemu vi ćete i dalje biti najbogatiji čovjek svijeta. Vi bi također mogli otvoreno vladati cijelim svijetom. Sistem koji sam predložio treba nekoga da to čini, samo ovaj put ta osoba će biti direktno odgovorna svim ljudima.

 

Ako odbijete moju ponudu možete izgubiti sve. Vi ne možete sprečavati razvoj društva zauvijek. Moj sistem je ne samo najbolje rješenje za čovječanstvo, on je također jedino dobro rješenje, tako da će ga ljudi jednog dana prihvatiti. Kada prihvate moj sistem ljudi će se dobro organizirati i biti u stanju da žive bez vas, ali vi nećete moći živjeti bez njih. Prije nego se to dogodi, vi ćete se vjerojatno suprotstaviti kako bi zaštitili svoje interese ali ne možete pobijediti. Sa druge strane moj sistem će sigurno imati poteškoća pobijediti vas. Ali zašto bi se međusobno borili kada se najbolje rješenje za sve strane mora ostvariti putem dogovora? Zašto ne bismo umjesto borbe udružili naše snage i na taj način omogućili da svijetla budućnost čovječanstva dođe brže? Vaše sudjelovanje u kreiranju novog sistema može također kompenzirati vaše odgovornosti za zlo koje ste činili u prošlosti i učiniti vas časnim čovjekom svijeta.

 

Kada se novi sistem prihvati, početi će nova era u kojoj socijalno zlo više neće postojati. Nova era će učiniti ovaj svijet prekrasnim mjestom za život ispred najsmionijih današnjih snova.

 

Srdačan pozdrav,

 

Aleksandar Šarović

Mudrost

Mudrost

Mudrost je znanje potrebno za dobar život. Ona je rezultat objektivnog razumijevanja životnog iskustva. Mudrost nas uči gdje su prave vrijednosti u životu. Mudar čovjek respektira prirodu i zakonitosti koje postoje u njoj. On ima produktivnu orijentaciju, konstantno unapređuje sebe i svoju okolinu i zato dobro živi. Mudar čovjek se u kontaktu sa prirodom uvijek odnosi odgovorno. Na primjer, čovjek koji ne zna plivati ne skače u duboku vodu jer mu objektivnost govori da će se udaviti ako to učini. To je mudrost iako mi uglavnom mudrošću zovemo znanje koje je teže razumjeti. Teže dostupnu mudrost obični ljudi ne mogu vidjeti. Samo mudar čovjek može.

 

Mi smo ponosni na naš intelektualni razvoj, proizvodne kapacitete, i uspjehe koje postižemo i vjerujemo da o tim uspjesima ovisi naš dobar život. Ta ideja je nametnuta od strane autoriteta i ona nije istinita. Danas ljudi imaju veći životni standard nego kraljevi u srednjem vijeku. Stoga bi ljudi trebali biti zadovoljniji svojim životima nego što su kraljevi bili u srednjem vijeku. Jesu li? Sumnjam. Kad su zadovoljene osnovne egzistencijalne potrebe ljudi, tada životni standard gotovo da nema veze sa srećom ljudi.

 

Pa gdje je problem? Problem je u tome što nas subjektivnost navodi na pogrešan put. Mi lako precjenjujemo uspjehe koje postižemo i potcjenjujemo objektivnu realnost. Lakše je i u kratkom roku pogodnije prihvatiti subjektivni način razmišljanja. Praktično što god čovjek misli može lako postati istinom u njegovoj subjektivnoj svijesti. Što god čovjek učini može lako opravdati u svojoj subjektivnoj svijesti. Subjektivna istina može osloboditi ljude straha i donijeti zadovoljstvo. Pa zašto bi netko gubio svoje vrijeme u pronalaženju objektivne istine kad istinu može formirati kroz svoj subjektivni um? Odgovor leži u činjenici da je subjektivno znanje otuđeno od svoje objektivne stvarnosti. Zbog toga subjektivno znanje lako dolazi u sukob s objektivnom realnošću što često donosi intenzivnije nepogodnosti nego što su bile početne pogodnosti.

 

Najčešća subjektivnost koja nas otuđuje od objektivne stvarnosti je potreba stvaranja moći nad ljudima. Moć nad ljudima donosi iluziju prevladavanja nemoći u prirodi ili pokušava kompenzirati čovjekovu nemoć u prirodi. Ona je inicijalno izuzetno pogodna i donosi veliku sreću. To je razlog zašto većina ljudi pokušava ostvariti moć nad drugima. Zato roditelji vladaju nad djecom, nastavnici vladaju nad učenicima, šefovi vladaju nad zaposlenicima, predsjednici država vladaju nad građanima. Bogati ljudi vladaju nad siromašnima.

 

Ljudi jako teško vide mudrost kad je u pitanju njihova moć u društvu jer ta moć u sebi nosi iluziju prevladavanja nemoći u prirodi. Ako sreća leži u moći nad ljudima tada bi najbogatiji i najslavniji ljudi svijeta trebali biti najsretniji ljudi. Jesu li? Što čovjek ima veću moć u društvu to živi u većim iluzijama i zato više dolaze u sukob sa objektivnim zakonima prirode. Tada više postaje razočaran, osjeća veću bol, i postaje više destruktivan. Ako uživate u zarađivanju novca, vi se u stvari borite za vlastitu moć u društvu. Vi težite moći koju ne možete zasititi. Rezultat je stres od kojega vaš organizam stradava. Ili, ako ste zadovoljni svojim izgledom i ulažete veliku energiju da sačuvate ljepotu i mladost, vi se također borite za vlastitu moć u društvu. Kad ugledate prvu boru na licu to donosi bol. Stres koji iz toga proizlazi polako ali sigurno ubija vašu dušu i onda naravno i tijelo. Bogati i slavni ljudi su često najnezadovoljniji ljudi. Oni najviše piju pokušavajući pronaći mir u svojim mislima, oni su depresivni, oni se najviše konfrontiraju sa drugim ljudima jer ne mogu pronaći svoj mir. Oni se najviše razvode, oni žive nezdravim životom i prilično su destruktivni.

 

Kad se čovjek popne iznad drugih ljudi, daljnji uspon je ograničen i zato teško može donijeti zadovoljstvo. Ali sa velikih visina se lako pada što donosi bol. Čovjek nikada neće izvršiti samoubistvo ukoliko ne može zadovoljiti svoje prirodne potrebe kao što su glad i žeđ ali hoće ako izgubi iluziju moći. Zato mudar čovjek nikada neće pokušati ostvariti moć nad ljudima, isto kao što čovjek koji ne zna plivati neće skočiti u duboku vodu.

 

Neki ljudi su me pitali kako mogu naučiti mudrost kroz kratak tečaj? To nije moguće ostvariti iako ne postoji ništa komplicirano u mudrosti. Mudrost bi im trebala reći da zaborave na svoj ego i da unapređuju svijet oko sebe. Tako mogu sačuvati svoje zdravlje i sreću. Ali osoba koja je opterećena sobom više ne može uživati u unapređenju svoje okoline. Mudre riječi će teško potaknuti čovjeka koji ima moć u društvu da se odrekne te moći jer se to suprotstavlja njegovom karakteru građenom kroz život u otuđenom društvu. Kada bi to učinio to bi ga boljelo. Intelektualno razumijevanje mudrosti nije dovoljno, potrebno je osjetiti ispravan put. Čovjek postaje mudar živeći ispravan život. Mudrost je posljedica zdravog načina života.

 

***

Mudrost je teško ostvariti jer nailazi na velike prepreke u svakodnevnom životu. Autoriteti grade svoju moć nametanjem subjektivnog znanja. Takvo znanje je često potpuno beskorisno ali uspješno ljudima oduzima slobodu misli i odvlači pažnju ljudi od stvarnih problema. Autoriteti su oduvijek određivali koji način života će ljudi prihvatiti, što će misliti i što će raditi. Vrlo malo od toga je rezultat slobodnog izbora. Čovek nikada nije bio stvarna osnova ni jednog sistema i ni jedne ideologije. Čovjek je uvek bio samo u službi raznih ideologija i zato ne može biti zadovoljan.

 

Kad ljudi prihvate otuđeno znanje ono njima postaje vrijednost. Na primjer, bogati ljudi koriste ogromnu propagandnu mašineriju koja nameće novac kao najveću vrijednost. Zato su ljudi opsjednuti novcem. Upravo ta opsjednutost daje moć bogatim ljudima jer oni posjeduju novac. Novac ne može biti najveća vrijednost. Jednom prihvaćene pogrešne vrijednosti u društvu postaju stvarne i teško se mijenjaju. Ali problem je daleko veći. Kad se ljudi naviknu da slijede autoritete oni gube sposobnost da samostalno donose zaključke i zato imaju umanjenu mogućnost da spoznaju objektivnu suštinu. Oni se otuđuju od svoje prirode, od svojih osjećaja i od logike i to ih sprečava u pronalaženju istine u sebi samima.

 

Oduzimanje slobode ljudi počinje kulturnim nasljeđem a institucionira se sistemom obrazovanja. Sistem obrazovanja nameće znanje što je pogrešno čak i ako je to znanje objektivno potrebno. Jedino ispravno obrazovanje je ono koje slijedi interes učenika. Obrazovanje danas ne samo da ne slijedi interes učenika nego nameće veliku količinu potpuno nepotrebnog znanja. Sistem obrazovanja ima zadatak da optereti učenike beskorisnim informacijama koje zatupljuju učenike i čine ih nemoćnim i poslušnim sljedbenicima autoriteta. Sve suprotno od puta prema mudrosti. Više sam pisao o problemima obrazovanja u članku Moj obračun sa naukama. Kad čovjek počne raditi tada mu borba za posao i količina rada postaje prepreka da posveti dovoljno vremena sebi da bi otkrio što je to mudrost i dobar život. Kad poslije napornog posla čovjek stigne kući mediji ga dopunski opterećuju otuđenim vrijednostima koje ga sprećavaju da bude slijedbenik svojih potreba. Mediji nas uče sve dijametralno suprotno od onoga što je mudrost i dobar život.

 

Danas je kontrola nad ljudima vrlo organizirana. Autoriteti se jako trude da spriječe razvoj ideja koje im mogu oduzeti moć i privilegije. Autoriteti su prepreke koje sprečavaju ljude da traže istinu i postignu mudrost. Čovjek je naučio da slijedi autoritete i nalazi smisao svog postajanja u nametnutim pogrešnim vrijednostima. On postaje stroj koji živi, nesposoban da bude mudar. Zato se društvo ne može razvijati. Zato su ljudi nezadovoljni bez obzira što su postigli u životu.

 

***

Čovjek koji želi postati mudar ne smije dopustiti nametnutom znanju da ga vodi. On mora slijediti svoj put. Da bi čovjek mogao biti mudar on mora imati vremena za sebe. Vrijeme da analizira svijet oko sebe i svoje postupke, vrijeme da otkrije gdje su prave vrijednosti, da otkrije što je najbolje za njega samog. On se mora odnositi kritički prema svakom obliku nametnutog znanja. Što više i ranije to počne činiti to je na ispravnijem putu. To nije lako ostvariti ali samo tako se može razviti sposobnost za pronalaženje pravih vrijednosti života i za izbjegavanje pogrešnih. Tako se gradi objektivnost. Objektivnost je dovoljan uvjet za razvoj mudrosti.

 

Ja sam krenuo upravo tim putem. Od kad znam za sebe slijedio sam svoj put jer mi je on bio vrijedniji od svega što su autoriteti nametali. Na početku to nije bilo ništa značajno. Nisam prihvaćao nametnuto znanje u školi i kao rezultat sam bio loš učenik. To nije bilo ugodno jer društvo ne cijeni ljude koji odstupaju od prihvaćenih normi ponašanja. Ali tako sam sačuvao svoje prirodne osjete i logiku koja me je upućivala na ispravan put. Novac mi nije bio velika vrijednost a moć nad ljudima mi nije bila potrebna, tako da sam u velikoj mjeri izbjegao zamke u koje većina ljudi upada. To mi je olakšalo put prema mudrosti. Otkrio sam da kreativan rad donosi veliko zadovoljstvo i zato sam radio jako puno tamo gdje sam imao interes.

 

Naravno da sam i ja kao dio društva u kojem živim bio podložan utjecajima autoriteta. Naročito me privlačilo takmičenje. Takmičenje je vjerojatno prirodni čin za mlade ljude. Kao student arhitekture uspio sam pobijediti na jugoslavenskom natječaju za uređenje Trga Republike u Zagrebu, Hrvatska. To mi je donijelo slavu, novac i sreću. Mislio sam u to vrijeme da se nalazim na vrhu svijeta. Sa druge strane taj uspjeh mi je nametnuo potrebu da ostanem na vrhu, što je bilo stresno. U narednim pokušajima nisam uspio ponoviti uspjeh što je donijelo razočarenje. Općenito, ne sjećam se tog razdoblja kao uspješnog i sretnog perioda svog života ali sam na vlastitim greškama učio.

 

Trudio sam se da proniknem u bit problema iz čega je proizašla moja filozofija na kojoj radim trideset godina. Ona me uputila da ne tražim svoju sreću uspoređujući sebe i svoju moć sa drugim ljudima. Takve usporedbe potiću takmičarski duh koji otuđuje čovjeka od vlastite prirode. Filozofija me naučila da tražim svoju sreću u sebi samome. Čovjek treba da se oslanja na vlastite snage gdje god je to moguće jer je tako neovisniji i u većoj mjeri uživa život. Ja mislim da je to mudrost. Takvo zadovoljstvo je lakše postići nego pobjede na natjecanjima a uz to za razliku od natjecanja, donose stabilnu radost. Ne mogu reći da sam sretan svaki dan ali ukoliko izuzmem situaciju u svijetu, nemam problema koji bi me činili nesretnim. Nisam pod stresom i ne osjećam se depresivno kao mnogi drugi ljudi. Dapače imam svoj unutrašnji mir i često sam radostan samo zato što jesam. To je dovoljno velika nagrada za mene.

 

***

Ako pojedinac pronađe mudrost, to nije dovoljno za uspjeh društva. Cijelo društvo treba naučiti što je to objektivno dobro da bi se moglo promijeniti i doseći dobar život. Društvo može dosegnuti mudrost mnogo lakše nego pojedinac jer se objektivnost lakše postiže u ravnopravnom odnosu ljudi nego što je pojedinac može ostvariti razmišljanjem. Mudro društvo će se izgraditi pomoću jednakih prava između ljudi. To je ono što nikada nije postojalo i zato društvo nikada nije moglo biti mudro niti dobro. Bez jednakih prava se samo nasilni autoriteti i poslušnost ljudi mogu razvijati što ne može donijeti dobro rješenje. Mi moramo prevladati nasilnu moć autoriteta. Jedini dobri autoriteti su oni koji koji utječu na ljude samo ako to ljudi traže. Svi ostali su nasilnici. Kada ljudi dobiju podjednaku moć da slijede i zastupaju vlastite potrebe, više ni jedan autoritet neće biti nasilan. Većina problema u današnjem društvu će nestati. U životinjskom svijetu jača životinja često jede slabiju, dok jednako jake životinje poštuju i ne napadaju jedna drugu. Nešto slično će se dogoditi ljudima kad se uspostave jednaka prava među ljudima.

 

Osnova mudrosti leži u činjenici da bez obzira kakav uspjeh čovjek ostvari u životu on nikada za svoje dobro i za dobro svih koji ga okružuju ne smije zaboraviti da je jednak svakom drugom čovjeku. Kada čovjek izgubi mogućnost da ostvari moć nad drugim ljudima on će je prestati tražiti. Jednaka prava među ljudima će eliminirati iluzije moći čovjeka, otuđene vrijednosti, i izgraditi će poštovanje svakog čovjeka prema svakom čovjeku. To će učiti ljude mudrost mnogo više nego što pojedinac to može sam ostvariti kroz kontemplaciju. Tada će se izgraditi dobro društvo.

 

Kad sam otkrio značaj jednakih prava među ljudima bilo je potrebno pronaći put koji će implementirati jednaka prava u društvu i uspio sam u tome. Formirao sam jednostavne ideje koje će postepeno i bezuvjetno formirati dobro i zdravo društvo. Prva ideja je skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Ova mjera će dovesti do pune zaposlenosti ljudi što je osnova puta prema jednakim pravima među ljudima. Kada nezaposlenost nestane, vlasnici kompanija će morati više plaćati radnike. Radnici će ostvariti veću kupovnu moć pa će i kapitalizam lakše izaći iz krize.

 

Druga osnovna ideja je formiranje sistema ocjenjivanja među ljudima. Svaki čovjek će dobiti podjednaku moć da može pozitivno ili negativno ocijeniti recimo tri čovjeka. Uz pomoć takvog ocjenjivanja svaki čovjek će se truditi da radi što manje nepogodnosti i što veće pogodnosti drugim ljudima. Tako će se graditi najveća socijalna mudrost: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine.” Ljudi će postati vrijednost jedni drugima i poštovat će jedni druge bez obzira na kojem se položaju u društvu nalazili. Tako će ljudi učiti što je to objektivno dobro i loše. Razvojem takvog ocjenjivanja ostvarit će se mudro i dobro društvo.

 

Ove jednostavne ideje promoviram već dvadeset godina. One mogu brzo riješiti najveće probleme današnjeg društva ali ipak nemaju pristup javnosti. U kakvom to svijetu živimo? Ljudima koji zalutaju na moje internet stranice se uglavnom sviđaju moje ideje ali očekuju da one budu promovirane od strane znanstvenih autoriteta i medija. Nudio sam svoj rad hiljadama autoriteta najčešće u formi kratkih članaka kao što je ovaj “Humanizam opsežno.” Taj članak ukratko definira potpuno novi socijalni sistem koji će ostvariti svijetlu budućnost čovječanstva.

 

***

Socijalni znanstvenici me nisu prihvatili. Zašto? Općenito govoreći znanstveni autoriteti su oduvijek bili privilegirani. Njihove privilegije su ih sprečavale da posvete dovoljan interes jednakim pravima među ljudima bez obzira koju filozofiju razvijali. Svaka filozofija koja je građena na nejednakim pravima u društvu je pogrešna ili nedovoljno ispravna. Što je čovjek više obrazovan, to je više morao prihvatiti pogrešno ili nedovoljno ispravno znanje koje autoriteti nameću. Kada socijalni znanstvenici dobiju priliku da samostalno razmišljaju oni već uveliko misle preko otuđenih premisa, preko teškog tereta otuđenog znanja koje ih sprečava da se prosvijetle. Oni teško mogu razumjeti objektivnu stvarnost i biti mudri. Pod utjecajima pogrešnih ili nedovoljno ispravnih autoriteta, društvene znanosti se nalaze na pogrešnom ili nedovoljno ispravom putu. Zato sociologija danas nema rješenje za probleme društva i društvo ne može prosperirati.

 

Moram spomenuti profesora Erika Olina Wrighta, izabranog predsjednika Američkog sociološkog udruženja. Pod utjecajem filozofa Karla Marksa on traži “realne utopije” u kojima bi između ostalog sva roba i usluge postale besplatno dostupne svim ljudima. Međutim, slijedeći Marksa on ne predlaže ništa novo što bi moglo čak i malo približiti taj cilj. Ja sam kontaktirao profesora Wrighta i obavijestio ga da sam razvio sistem koji će jednog dana ostvariti Marksovu komunističku utopiju. On mi je odgovorio da nema slobodnog vremena da proučava moj rad. Ali problem je dublji. Ljudi koji su uložili veliki trud da proniknu u bilo koju ideologiju su se zaljubili u svoj trud i ne prihvaćaju promjene ideja koje su usvojili. Profesor Wright je izgradio svoj stav u kojem nema više mjesta za potpuno nove ideje koje negiraju znanje koje je on usvojio. Prihvaćanje takvih ideja bi za njega bilo bolno.

 

Ponudio sam svoju kritiku marksizma i mnogim časopisima. Između ostalih žurnalu “Science & Society”. Urednik mi je odgovorio da marxizam nije religija i da će rado objaviti moju kritiku. Na temelju njegove podrške napisao sam članak “Pogreške marksizma i ispravan put u socijalizam i komunizam” ali članak ipak nije objavljen. Njihovo prihvaćanje mojih ideja implicira priznanje da je veliki dio onoga što su u životu radili bezvrijedno. Oni za to nisu spremni.

 

Kontaktirao sam i profesora Noama Chomskog. On je sjajan kritičar američke politike. Nažalost, njegova kritika ne može unaprijediti društvo u kojem živimo zato što on ne predlaže rješenje koje bi moglo donijeti oromjene. Obavijestio sam profesora Chomskog da sam kreirao novi sistem koji će ostvariti dobro društvo. On mi je odgovorio: “Možda ste vi potpuno u pravu, ali ja to jednostavno ne mogu vidjeti.” Ono što profesora Chomskog čini velikim u odnosu na njegove kolege jest da je priznao da ne zna.

 

Nudio sam svoj društveni sistem i političarima. Oni nisu odgovarili na moja pisma zato što moja filozofija daje moć ljudima, što znači da umanjuje moć političara i oni to naravno ne vole. Osim toga u sistemu koji sam predložio, političari će stvarno po prvi put postati odgovorni ljudima i oni to još manje vole.

 

Mediji koliko god bili nezavisni, ne mogu biti nezavisni od svojih vlasnika kojima se ideje socijalne pravde ne sviđaju i zato ne žele objaviti moj rad. Dapače njihov interes je potpuno suprotan. Oni ne samo da ne žele podržati moje ideje nego čine sve što je u njihovoj moći da zavedu ljude na pogrešan put. Odjavio sam kablovsku televiziju jer mi je muka od nje. Sada koristim samo internet.

 

Sistem obrazovanja, mediji, državne institucije i korporacije kontroliraju naše misli pa tako i nas, praktično od rođenja. U članku Jacob Rothschild je kriv za konspiraciju protiv čovječanstva sam optužio Jacoba Rothschilda da on organizira zavjeru koja sprečava razvoj društva. On krije svoju moć tako da ga nitko ne može optužiti za probleme koje stvara svijetu.

 

Na kraju želim naglasiti da moj rad ne dozvoljava pojedincima da ostvare veću moć u društvu od drugih ljudi. Pojedinci ne mogu ostvariti lični profit iz mog rada i zato oni nisu dovoljno zainteresirani za moje ideje. Zato moje ideje nemaju podršku iako samo one mogu voditi društvo naprijed.

 

***

Sistem koji sam predložio će po prvi puta u povijesti čovječanstva stvarno preuzeti moć od autoriteta i dati je ljudima. Čovjek će postati centar od kojega sve polazi i kojemu se sve na kraju vraća. Svaki čovjek će imati jednaka prava odlučivanja u društvu i tako će sistem po prvi put zasigurno slijediti potrebe ljudi. Svaki čovjek će imati slobodan pristup do bilo kojeg radnog mjesta što će definitivno ukinuti privilegije i sve nepogodnosti koje one nose. Sistem će demokratski uspostaviti vrlo efikasan sistem podnošenja odgovornosti pojedinaca u društvu što će doprinijeti razvoju kooperacije među ljudima na svim nivoima međuljudskih odnosa. Ljudi će učiti šta su to objektivne vrijednosti. To će učiniti dobro društvo. To će učiti ljude mudrost.

 

Jednog dana će svijet prihvatiti moje ideje zato što su jednaka prava ljudi uvjet bez kojega se ne može ostvariti dobro društvo. Kada ljudi uvide da je čovjek čovjeku najveća vrijednost, tada će lakše dijeliti vrijednosti koje posjeduju sa drugima i prije će doseći mudrost i dobar život. To će također učiti ljudi da vole. Mudrost je pronaći put do ljubavi. Ljubav je najveća moguća vrijednost nakon što su osnovne čovjekove potrebe zadovoljene. Ljubav donosi radost. Ljudi koji ne osjećaju ljubav nemaju ništa bez obzira kakav uspjeh u životu postigli. Ljudi misle da su sposobni voljeti. Ja sam uvidio da iza njihove ljubavi najčešće leži narcizam i potreba stvaranja moći nad ljudima. To je uglavnom zato što naša kultura podržava razvoj otuđenih vrijednosti i tako sprečava razvoj ljubavi. Vi mislite da volite? Ja sam kreirao mali test koji vam može reći da li volite. Test se nalazi ovdje: Da li volite?

 

Moja filozofija na kojoj radim već 30 godina mi pruža zadovoljstvo, iako je još uvijek nisam uspio predstaviti svijetu. Od početka sam predviđao da moj rad neće biti lako prihvaćen ali da budem iskren, nisam predvidio da će to biti ovoliko teško. Vjerojatno neću biti u mogućnosti vidjeti implementaciju rezultata moga rada. Ponekad sam tužan zbog toga ali ništa ne mogu učiniti da bih ubrzao proces. To sada ovisi o vama ljudi. Ali moj rad mi je već dao ogromnu nagradu jer mi je pomogao proniknuti dublje u prirodne zakone. Otkrio sam mudrost. Kad god razvijem neke nove misli u svojoj filozofiji osjećam se bolje i volim ovaj svijet više. Uživam u pisanju i zato što znam da će jednog dana moj rad donijeti lijep život svim ljudima.

 

17.12.2010

Obnovljen

28.02.2013

Buduća demokracija

Budućnost demokracije

 

Riječ demokracija potjeće od grčke riječi i doslovno znači “narod vlada“. Općenito je usvojeno u svijetu da je demokratski način odlučivanja najbolji mogući i stoga najprihvatljiviji. Problem je samo u tome što nitko tačno ne zna šta to znači. Idealno bi bilo da se narod na ravnopravnoj osnovi međusobno dogovori o pravilima koja će vrijediti u njihovoj zajednici ali to je nemoguće ostvariti zato što se u svakom društvu donosi neograničeni broj odluka o kojima svi ljudi ne mogu odlučivati bilo zbog nedostatka interesa, znanja ili vremena.

 

Zato je danas uglavnom prihvaćen posredni oblik demokracije u kojem narod bira na izborima svoje predstavnike u organima vlasti. Kandidati koji osvoje najveći broj glasova naroda dobijaju mandat da vladaju u ime naroda u određenom periodu. Predstavnici naroda na vlasti bi trebali zastupati interese svojih birača ali oni to ne mogu uspješno činiti jer nemaju dovoljan uvid u želje glasača koji su ih izabrali. Ne treba isticati da izabrana vlast nema nikave potrebe ispunjavati želje onih ljudi koji nisu glasali za njih. Osim toga predstavnici naroda su prilično privilegirani i kao takvi često više zastupaju svoje vlastite interese ili interese privilegiranog sloja ljudi koji im pomažu u izborima nego interese naroda. Tako u praksi posredni oblici demokracije ne slijede u dovoljnoj mjeri volju naroda i zato nisu zadovoljavajući. Povrh toga, demokratski izabrane vođe mogu nanijeti veliku štetu narodu od čega narod nema zadovoljavaću obranu. Na primjer demokratski izabrani Hitler i Bush se pamte najviše po destrukcijama koje su pokrenuli “u ime naroda.”

 

Volja naroda se može u većoj mjeri slijediti neposrednim oblikom demokracije pomoću referenduma u kojem narod neposredno odlučuje o pitanjima od vlastitog interesa. Volja većine ljudi prihvaća ili odbacuje predložene odluke. Ovaj oblik demokracije također ima velike mane. Prvo bih spomenuo da većina može preglasati manjinu i na taj način nanijeti nepogodnosti manjini što je neprihvatljivo. Princip koncenzusa predstavnika naroda o pitanjima o kojima narod treba glasati čini takav oblik demokracije prihvatljivijim. Ali neposredna demokracija se rijetko primjenjuje, prvenstveno zato što vlast ne voli da mu se narod miješa u posao a zatim zato što organiziranje referenduma nije jednostavan proces. I na kraju svako društvo donosi ogroman broj odluka o kojima se ne mogu raspisivati referendumi jer građani nemaju dovoljno saznanja o tim odlukama, ili nemaju interesa, ili nemaju vremena u njima participirati. Tako da odluke u društvu uvijek donose privilegirani autoriteti na vlasti koji ne slijede u dovoljnoj mjeri volju naroda.

 

Da li to znači da se volja naroda ne može provesti? Da se demokracija ne može razvijati? Znanstvenici društvenih nauka ne vide rješenje problema demokracije i ne mogu uspostaviti nikakav koncenzus o tome kako bi trebala izgledati razvijena demokracija. Uspostavljanje razvijenog oblika demokracije zahtijeva otkrivanje novih puteva koji će omogućiti da se efikasno provodi volja naroda. Za to je nužno iskočiti iz uobičajenih načina razmišljanja. Ja sam uspio osmisliti vrlo jednostavan i originalan put koji vodi u potpuno razvijenu demokraciju.

 

Dozvolimo mi svakom čovjeku koji u svom djelovanju ima mogućnost da utječe na nas u bilo kom obliku, da to čini slobodno po svojoj volji. Mi tu čak i nemamo puno izbora jer se ne možemo miješati u slobodu djelovanja predsjednika država, liječnika i mehaničara ili bilo kojeg drugog radnika, niti imamo sposobnosti da to činimo, niti vremena, niti pravo a vjerojatno niti želje da se sa time bavimo. Ali svi ti ljudi svojim djelovanjem mogu pojedincima i društvu u cjelini stvarati pogodnosti i nepogodnosti. Mi zasigurno imamo razvijenu sposobnost da osjetimo da li je djelovanje koje su predsjednik, liječnik, mehaničar ili bilo koji drugi čovjek obavili, nama donio nekakve pogodnosti ili nepogodnosti. I mi bi na temelju toga trebali imati pravo da nagradimo čovjeka koji nam je svojim djelovanjem učinio pogodnosti i da kaznimo čovjeka koji nam je učinio nepogodnosti. Takvo pravo bi zasigurno usmjerilo sve ljude da čine što manje nepogodnosti i što veće pogodnosti drugim ljudima. Takva orjentacija društva bi zasigurno slijedila volju ljudi na najbolji mogući način i zato bi predstavljala razvijenu demokraciju.

 

Moja filozofija je bazirana na jednakim pravima ljudi jer je to jedina ispravna orjentacija društva. Sa time u vezi neka svaki čovjek dobije podjednako pravo da može neposredno kazniti recimo tri čovjeka koji su mu najviše naudili u svakom mjesecu i nagraditi recimo tri čovjeka koji su mu ostvarili najveće pogodnosti u svakom mjesecu. To je suština a ostalo je tehnička stvar koja će biti provodena putem aplikacije na internetu. Svatko će biti u mogućnosti negativno ocijeniti ljude koje ne vole, na primjer, svog premijera, susjeda ili šefa. I obrnuto, svi će moći pozitivno ocijeniti ljude koje vole, na primjer, svog prijatelja, učitelja ili pjevača. Suma svih pozitivnih i negativnih ocjena koju će pojedinci primiti će reći svakom pojedincu kaliko je cijenjen u društvu.

 

Ja prelažem da nagrade i kazne imaju vrijednost od recimo jednog dolara. Svaka nagrada koju čovjek dobije od bilo koga će mu donijeti jedan dolar a svaka kazna će mu oduzeti jedan dolar. Tako će svi ljudi postati podjednaki autoriteti koji imaju malu neposrednu vlast u društvu. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo i moć ocjenjivanja ljudi i da mogu davati nagrade i kazne drugim ljudima neovisno od bilo kakvih pisanih pravila, takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Zato sam ja takav sistem ocjenjivanja nazvao demokratska anarhija. Ja sam uvjeren da je to jedini mogući put prema punoj demokraciji i dobrom društvu.

 

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da poštuje druge ljude. Ljudi će postati vrijednost svim ljudima. Svi ljudi će se truditi da stvaraju maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanje ili ukinu stvaranje svih oblika nepogodnosti. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz bilo kakvog povlaštenog statusa u društvu. Treba naglasiti da je privilegirani status po svojoj prirodi jedan od glavnih uzroka nastanka velikih nepogodnosti i problema u društvu. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu.

 

Mnogi ljudi uključujući univerzitetske profesore su mi davali primjedbe u smislu da ljudi nisu sposobni objektivno suditi drugim ljudima. Ja sam im odgovarao da je objektivnost poželjna ali nije nužna. Ljudi će suditi drugima onako kako osjećaju i svaki čovjek je dužan uvažavati kakve posljedice njegovo djelovanje može imati na druge ljude. Prihvaćanjem ovog sistema to će se dogoditi i upravo to će donijeti velike pogodnosti društvu. Nadalje sistem koji podržava jednaka prava ljudi će razvijati objektivnost u društvu i kada u tome uspije tada će ljudi sasvim sigurno objektivno suditi drugim ljudima.

 

Pojedinci neće imati značajnu moć u društvu ali njihove ocjene udružene zajedno će biti vrlo moćne. Osoba koja primi veliki broj negativnih ocjena će se jako truditi da izbjegne činiti nepogodnosti drugim ljudima. Osim toga osoba koja dobije lošu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu negativnu ocjenu dao pa će se truditi da ispravi svoje ponašanje prema svim ljudima. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavači više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će oduzeti privilegirane moći od ljudi; to je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo.

 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da će ljudi koji podržavaju politiku takvog predsjenika zasigurno dati takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.

 

Ljudi će ocjenjivati druge ljude potpuno slobodno. Sa time u vezi dobijao sam mnogo primjedbi u smislu da ljudi mogu iz pakosti ili zavisti ocjenjivati druge ljude zlonamjerno. Odgovarao sam da takva opasnost postoji ali sam dodavao da individualna ocjena u iznosu od jednog dolara ne može nikome nanijeti značajnu štetu. Šteta koju mogu učiniti pojedinci je neznatna u usporedbi sa štetom koju mogu učiniti autoriteti jer oni za sobom često povlače cijelo društvo. Uzmite opet na primjer Hitlera i Busha. Ti ljudi bi u sistemu koji sam predložio već na početku karijere dobili toliko negativnih ocjena od ljudi da se više ne bi usudili činiti zlo. Njihovi sljedbenici bi također primili negativne ocjene pa bi se organizirano zlo jako teško moglo razviti u takvom društvu. Moguće je ljudima koji dobiju veliki broj negativnih ocjena i uskratiti mogućnost obavljanja rukovodećih funkcija. Na taj način autoriteti se više neće usuditi pozivati i vršiti agresije i ratove.

 

Da li je vrijedno dozvoliti pojedincima da pogrešno sude drugima u iznosu od jednog dolara ako će takva suđenja ukinuti sve oblike destruktivnosti u društvu? Svakako da jeste. Osim toga u novom sistemu razvijat će se objektivne vrijednosti i savjest ljudi gdje će pakost i zavist teško postojati. I ako tako nešto ipak bude postojalo, svaki čovjek će moći ispraviti eventualno pogrešno ocjenjivanje koje je dao drugim ljudima pomoću ispravne ocjene čak i nakon mnogo godina kad doživi prosvjetljenje pod utjecajem novog sistema. I hoće.

 

A što ako moćni ljudi koji posjeduju sredstva javnog informiranja nepravedno optuže nekoga za zlo u društvu i na taj način nahuškaju ljude na pogrešnu osobu? Tako nešto je lako moguće u današnjem društvu. Ali postoji jedna uzrečica koja kaže: “U laži su kratke noge.” Jednog dana će se laž otkriti i ja tada ne bih volio biti u koži tih ljudi koji su lagali jer će ih narod zasigurno teško kazniti.

 

Demokratska anarhija će konačno bezuvjetno omogućiti kreiranje dobrog društva i zato predstavlja najveći izum svih vremena.

 

Pod pritiskom demokratske anarhije izabrana vlast će zasigurno slijediti potrebe naroda. Organi vlasti se sigurno neće usuditi donositi najbitnije odluke za društvo samostalno jer mogu lako pogriješiti što bi im moglo navući gnjev naroda i veliki broj negativnih ocjena. Ukoliko organi vlasti ne budu bili sigurni kakve su potrebe naroda onda će ih vlastita odgovornost, čvrsto definirana strahom od kazni naroda, uputiti da otkriju ljubav prema participaciji naroda u procesu odlučivanja kroz referendume. Sa time u vezi oni će razraditi jednostavnu, brzu i efikasnu metodu neposrednog odlučivanja naroda najvjerojatnije preko interneta.

 

Makroekonomsku politiku društva će zasigurno neposredno formirati narod zato što je to osnova koja usmjerava ekonomiju a to znači i kompletno društvo. Kako? Vrlo jednostavno, prvo treba omogućiti svakom čovjeku da sam odluči koliko novca od svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Srednja vrijednost koju su dali svi ljudi će utvrditi koliki postotak od dohotka treba svaki zaposleni čovjek izdvojiti za porez. Nadalje na isti način svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio poreznog novca koji plaća treba izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd.

 

Teoretski, narod može odlučivati o zajedničkoj potrošnji unutar potrošačkih grupa koliko god bude imao interes. Sve te grupe zajedničke potrošnje će imati daleko veći ukupni efekat ako budu demokratski usmjeravane. Slijedeći životno iskustvo, ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za porez i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Ta potrošnja će sigurno na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi jer više neće biti otuđena od društva. Ljudi će postati aktivni članovi društva pa će daleko više prihvaćati svoje zajednice. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među nacijama, ljudi više neće alocirati novac za potrebe armija pa će armije prestati da postoje. U demokraciji koju predlažem ratovanje više neće biti moguće.

 

Narod mora samostalno donositi strateške odluke u društvu jer samo na taj način politika društva može sa sigurnosću slijediti interese društva. Sve ostale odluke mogu donositi profesionalci i za te odluke će biti neposredno odgovorni narodu. Jednom kada ljudi budu imali moć da participiraju u donošenju odluka od vlastitog interesa i kada budu imali moć da sude onima koji donose odluke u njihovo ime, to će predstavljati najrazvijeni oblik demokracije. Ne postoji bolji politički put. Takva demokracija će ostvariti snove svih sanjara u povijesti čovječanstva. Jednom kada se takva demokracija usvoji, ljudi će postati toliko zadovoljni da više nikome neće dozvoliti da im je oduzme.

 

***

Ovo je samo osnovna ideja o budućnosti demokracije. Ona se ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja i analize moje knjige “Humanizam”, besplatno dostupne ovdje: Sadržaj.

 

15.01.2011

Budućnost vrijednosti

Vrijednosti u budućnosti

Vrijednost je potrebnost. Ono što više trebamo ima veću vrijednost. Vrijednosti mogu biti objektivne i subjektivne. Objektivne vrijednosti su ispravne i one nas usmjeravaju na dobar put i čine da naš život bude dobar. Ali čovjek ima veliku misaonu sposobnost da uspostavi subjektivne vrijednosti tamo gdje one ne postoje i zatim ima potrebu da ih nameće drugim ljudima. Takve vrijednosti su otuđene od svoje objektivne biti i jednom kada se usvoje u društvu one usmjeravaju ljude na pogrešno djelovanje. Ljudi na pogrešnom putu ne mogu dobro živjeti. To se upravo događa nama. Da bi popravili naš život mi moramo napraviti generalnu inventuru vrijednosti koje smo usvojili. Mi moramo demaskirati otuđene vrijednosti i podržati prirodne. To će usmjeriti društvo na ispravan put.

 

Pokušat ću objasniti u čemu se tu radi na primjeru koji uspoređuje vrijednosti zraka i novca. Novac ima prometnu vrijednost zato što ga možemo prisvojiti i ostvariti moć u društvu dok zrak ne možemo prisvojiti i zato nema nikakvu prometnu vrijednost. Ali ako usporedimo upotrebnu vrijednost novca i zraka uvidjet ćemo da je zrak neograničeno vrijedniji od novca zato što bez zraka ne možemo živjeti.

 

Zamislimo sada dva čovjeka od kojih jedan posjeduje 1.000 puta više novca nego drugi čovjek. U društvu gdje je novac prihvaćena vrijednost a zrak nije, to znači da prvi čovjek vrijedi 1.000 puta više nego drugi čovjek. U otuđenom društvu posjedovanje vrijednosti daje moć u društvu a to znači da prvi čovjek ima 1.000 puta veću moć od drugog čovjeka. To je pogrešno, nemoralno i nepravedno. Ali to je u principu ono što imamo danas. Danas ljudi vrednuju vlastita dostignuća daleko više nego vrijednost zraka i to je jako pogrešno jer bez zraka nema života. Obzirom da se zrak ne cijeni dovoljno ljudi se odnose neodgovorno prema njemu a to znači i prema vlastitoj budućnosti. Ako bi ta dva čovjeka postala svjesna važnosti zraka onda bi se mogli dogovoriti da ukupna količina zraka koju zajednički posjeduju i dišu vrijedi recimo najmanje isto kao i količina novca koji zajedno posjeduju. Tada odnos vrijednosti koji ta dva čovjeka posjeduju ne bi bio 1:1.000 kada je uzeta u obzir samo prometna vrijednost novca nego 1:3 kada je uzeta u obzir i upotrebna vrijednost zraka. Takva arbitražna raspodjela vrijednosti bi bila pravednija, moralnija i ispravnija sa ljudskog stanovišta i dugoročno bi doprinijela zaštiti zraka a to naravno znači i zaštiti nas ljudi.

 

Vama se dragi čitaoci može učiniti da je takva arbitraža vrijednosti neprirodna i neostvariva. Mogu se složiti da je takva arbitraža neprirodna ali ona je nužna zato što živimo u neprirodnom društvu. Na taj način društvo u kojem živimo bi počelo učiti kako da cijeni zrak kao prirodnu vrijednost. Onima koji misle da je takva arbitraža neostvariva ja bih rekao da se slične arbitraže već dugo i uspješno provode. Osiguravajuća društva u svakom trenutku precizno znaju u cent koliko vrijedi ljudski život iako objektivno to nije moguće utvrditi. Takva arbitraža je ipak korisna jer ljudi primaju od osiguravajućih kompanija financijsku pomoć za smrt partnera bez koje bi neki ljudi teško izlazili na kraj u okrutnom svijetu u kojem živimo. Ili na primjer, sudovi mogu precizno izračunati koliko u novcu vrijedi život čovjeka. To mogu izračunati tako da usporede vremensku kaznu zatvora za ubistvo sa jednakom vremenskom kaznom zatvora za novčanu krađu. Nema ničega objektivnog u tome ali korist od takve arbitraže je velika jer strah pred kaznama krivičnog zakona sprečava mnoge ljude da ubijaju druge ljude što je nesumljivo velika korist.

 

Tako bi slično bilo korisno arbitražom vrednovali zrak koji nas okružuje. Obzirom da zrak nije definiran kao tržišna vrijednost mi ga ne prihvaćamo dovoljno kao vrijednost i jako se neodgovorno odnosimo prema njemu. Kada ljudi shvate da ravnopravno posjeduju zrak koji je jedna od najvećih prirodnih vrijednosti tada će više cijeniti zrak. Kada zrak postane definirana vrijednost u društvu tada će se ljudi odnositi odgovorno prema njemu. To je uvjet našeg opstanka!

 

Novac ima otuđenu vrijednost jer daje moć u društvu. To ne znači da bi mi trebali negirati novac kao vrijednost jer bi tako samo znatno pogoršali situaciju u današnjem otuđenom društvu. Mi trebamo uspostaviti takvo društvo koje će demistificirati vrijednost novca, u kojem će vrijednost zraka postati neograničena u odnosu na novac. To je prirodna orjentacija društva koju će društvo usmjereno na ispravan put jednog dana prihvatiti.

 

***

U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati sve oblike vrijednosti koje su prihvaćene u društvu ili bi trebale biti prihvaćene u društvu. Prvo je potrebno utvrditi vrijednosti koje ljudi posjeduju u zajedničkom vlasništvu na nekoj teritoriji. Te vrijednosti uključuju zemlju, vodu, zrak, i sve što ljudi zajednički posjeduju na određenoj teritoriji bilo da su to sami izgradili ili zatekli kao vrijednost. Zatim je potrebno utvrditi sve vrijednosti koje ljudi posjeduju u privatnom vlasništvu na istoj teritoriji. Zašto je to nužno? Prvo, da bi se utvrdilo što su vrijednosti. Ako definiramo vrijednosti koje su korisne društvu svaki čovjek će se truditi da dosegne veće vrijednosti na dobrobit društva. To je put u dobro društvo. Drugo, to je nužno da bi se utvrdilo koliki dio tih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Čovjek postaje svjestan svoje vrijednosti tako što se uspoređuje sa drugim ljudima. To je otuđena potreba ali ona postoji i zato je moramo prihvatiti. Vrijednosti koje svaki čovjek ostvari tokom života treba sumirati. Ja sam sumu takvih vrijednosti nazvao produktivna vrijednost čovjeka (PVČ).

 

Vrijednost zajedničkog vlasništva koji uključuje zemlju, vodu, zrak, itd. se ne može objektivno komparirati sa vrijednošću privatnog vlasništva. Zato će se vrijednost zajedničkog vlasništva utvrditi arbitražom. Ta će se arbitraža bazirati na omjeru između ukupne vrijednosti zajedničkog vlasništva na teritoriji neke regije i ukupne vrijednosti privatnog vlasništva. Najprihvatljiviji omjer će predložiti stručnjaci. Zatim političke partije mogu kroz međusobne pregovore utvrditi raspon mogućih vrijednost tog omjera, a konačni rezulatat se može utvrditi neposredno demokratski. Svaki čovjek će iskazati omjer koji mu se čini najprihvatljiviji. Treba naglasiti da će veća vrijednost zajedničkog vlasništva smanjiti vrijednost privatnog vlasništva i obratno. Srednja veličina takvih iskaza svih ljudi će odrediti ukupnu vrijednost svega što ljudi zajedno posjeduju na teritoriji neke regije. Takva arbitraža ne može biti objektivna kakvu god vrijednost da društvo usvoji ali ona će donijeti velike pogodnosti društvu u cjelini zato jer će ljudi početi cijeniti vrijednosti koje danas ne cijene.

 

Obzirom zajedničko vlasništvo pripada ravnopravno svim ljudima, potrebno je svim ljudima osigurati ravnopravni udio u tom vlasništvu. Ravnopravni udio u zajedničkom vlasništvu će postati osnovna vrijednost PVČ svakog čovjeka. Zašto je to važno? Takvim činom svi ljudi bi prihvatili činjenicu da je čovjek vrijednost i još važnije, da je on rođenjem postao ravnopravan svakom drugom čovjeku u zajednici. Ovo je osnovni uvjet prosperiteta društva.

 

Svaki čovjek može uvećati svoj PVČ tako što će svojom slobodnom voljom prodati svoj privatni kapital regiji u kojoj živi. Tako će za svoje kompanije, nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti ostvariti protuvrijednsot izraženu u PVČ. Vlasnici privatnog vlasništva mogu pronaći interes u ustupanju svog privatnog vlasništva društvu zato jer će PVČ predstavljati neki oblik humanističkih akcija udružene javne kompanije na području određene regije. Uvećani PVČ će donositi proporcionalno veći dohodak. Osim toga PVČ će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će vlasnici privatnog kapitala prihvatiti PVČ kao prihvatljivu univerzalnu vrijednost.

 

Ukoliko vlasnici privatnih sredstava za proizvodnju neće biti zainteresirani da ustupe svoja sredstva za proizvodnju društvu oni će to ipak učiniti pod pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Naime javne kompanije će usvojiti princip radne konkurencije radnika za svako radno mjesto u svakom trenutku. Ne postoji produktivnija privreda od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva privreda će ostvariti produktivnost koju privatne kompanije neće moći slijediti te će iste biti prisiljene da se pridruže javnim kompanijama. Ne manje važna činjenica jest da će radna konkurencija omogućiti svim radnicima da biraju poslove koje više vole, što je danas gotovo nemoguće postići. Tako će rad postati neposredna vrijednost što je vrlo važno za formiranje dobrog i zdravog društva.

 

Ponuda najveće moguće produktivnosti radnika za svako radno mjesto ne bi imala smisla ako bi radnici bili neodgovorni prema ostvarenju produktivnosti koju su predložili. Pomoću PVČ moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene ekonomske produktivnosti u procesu proizvodnje u javnim poduzećima. U slučaju da radnici ne ostvare predloženu produktivnost oni će podnositi odgovornost gubitkom odgovarajuće protuvrijednosti vlastitog PVČ. U slučaju da poduzeće ostvari gubitke radnici će podnositi odgovornost proporcionalno numerički predloženoj veličini odgovornosti koju će sami predložiti za svoj rad. Ukoliko radnici predlože veću odgovornost za svoj rad oni će u slučaju gubitaka poduzeća ostvariti normalno veći gubitak vrijednosti PVČ. Tako će PVČ osigurati vrlo odgovorne odnose u procesu proizvodnje koji su osnova prosperiteta društva. I obratno, u slučaju ostvarenja profita kompanije, radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće dobitke vrijednosti PVČ. PVČ u stvari predstavlja produktivnu moć radnika tako da će biti vrlo stimulativan pokretač produktivnog društva. Više sam o tome pisao u članku Budućnost ekonomije.

 

PVČ će tako postati jednostavna i lako primjenjiva mjera koja prikazuje koliko su pojedinci doprinijeli stvaranju vrijednosti u društvu i prirodi. Veći PVČ će donijeti čovjeku veći ugled u društvu. Ali uzevši u obzir da neki ljudi vjerojatno neće biti voljni da njihova PVČ bude uspoređivana sa PVČ drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći.

 

***

Ne može se dobra budućnost čovječanstva bazirati samo na vrijednosti prirode i kapitala. Potrebno je vrednovati sve oblike unapređenja koje čovjek ostvaruje prirodi i društvu i zatim ih pridodati vrijednosti njegove PVČ. Na primjer, svaka nagrada se može valorizirati pomoću PVČ i zatim pridodati vrijednosti PVČ osobi koja je nagradu dobila. I obratno ukoliko čovjek čini štetu u prirodi i društvu, potrebno je regulirati kazne za to u vrijednosti PVČ. Takve mjere će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Tako će PVČ stimulirati ljude da čine dobro i spriječavati ih da čine zlo. Tako će PVČ doprinijeti stvaranju značajno bolje budućnosti čovječanstva. Ovo ću podrobnije objasniti u slijedećim primjerima.

 

Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da stimulira roditelje koji žele djecu pomoću određene vrijednosti koja prikazuje PVČ. Ali u ovom trenutku to je teško za očekivati jer na planeti Zemlji živi oko 6,5 milijardi ljudi i taj broj svakim danom ubrzano raste. Generalno uzevši u jednom trenutku Zemlja više neće moći hraniti sve stanovnike. Zato se već danas nalazimo ispred dileme koja to ne bi trebala biti: ili ćemo ograničiti natalitet međusobnim dogovorom ili ćemo se morati međusobno ubijati. Ja mislim da je ograničenje nataliteta na dvoje djece po porodici bilo razumno i ono bi u nekom periodu smanjilo broj stanovnika planete Zemlje na razumnu granicu. Nemojte ograničenje nataliteta smatrati zabranom rađanja ali one porodice koje bude željele imati više od dvoje djece će platiti porez koji u zadnjoj instanci može uključiti vrijednost PVČ. Ta cijena može biti tako velika da održi razuman broj stanovnika planete Zemlje. Ali naravno to je uvjetovano time da cijeli svijet prihvati takvu orijentaciju. Ukoliko se to ne dogodi neće biti dobrog rješenja za probleme nataliteta.

 

PVČ će specijalno biti ugrožen ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona, vrijednost njegove PVČ će biti umanjena proporcionalno veličini protuzakonitog djela. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje PVČ. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegov PVČ i čak upasti u negativnu vrijednost. Upad u negativna vrijednost PVČ neće moći biti tajna. Ako se to nekome dogodi svi ljudi će to znati. Tako negativna PVČ može postati znatno neugodnija i bolnija nego što je to zatvor, pa zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost PVČ on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Pomoću PVČ se može jako uspješno regulirati zaštita čovjekove okoline od zagađenja svih vrsta. Biti će potrebno napraviti studiju i prihvatiti regulaciju maksimalno dozvoljenih onečiščenja zraka, vode i zemlje. Zatim će se čovjeku koji prekrši takva ograničenja naplatiti novčana kazna koja u zadnjoj instanci može uključiti vrijednost PVČ u iznosu koji je reguliran zakonom ili propisima. Moguće je tako kazniti cijela poduzeća i cijele regije pa i države. Takva regulacija će zasigurno štititi planetu zemlju od onečišćenja. Ukoliko cijeli svijet ne prihvati efikasan sistem zaštite čovjekove okoline tada se zaštita neće moći osigurati i posljedice će biti loše za sve ljude.

 

***

Društvo može kreirati kompleksnu regulaciju koja će nagradama i sankcijama ljudi pomoću vrijednosti PVČ utjecati na kreiranje dobrog društva. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje PVČ treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija je novi oblik društvenih odnosa u kojem svaki čovjek ostvaruje podjednaku neposrednu moć u društvu. Kada ljudi dobiju takvu moć oni će biti respektirani i kao takvi će konačno postati vrijednost u društvu. To je moguće ostvariti na taj način da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli recimo šest ocjena ukupno mjesečno. Tri pozitivne i tri negativne ili pet pozitivnih i jednu negativnu, itd. Svaka pozitivna ocjena treba automatski donijeti mali porast u PVČ dobitniku takve ocjene. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara.

 

Naravno da će svaki čovjek težiti da dobije što više pozitivnih i što manje negativnih ocjena od ljudi i zato će takvo ocjenjivanje uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavci više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi oni će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo.

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predsjednik Bush je na kriminalan način napao Irak i Afganistan. Tako je nanio smrt i patnju milionima ljudi a milioni Amerikanaca ga nisu mogla spriječiti u njegovom naumu. U društvu u kojem je novac praktično jedina prihvaćena vrijednost, čovjek lako postaje bezvrijedan u očima drugog čovjeka i zato mu se događaju ružne stvari. U sistemu demokratske anarhije predsjednik Bush bi mogao dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za laži i kriminalnu agresiju na Irak i Afganistan. To bi umanjilo njegov PVČ za protuvrijednost od 100.000.000 dolara i to u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da bi ljudi koji podržavaju politiku predsjednika Busha zasigurno dali takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Primjenom sistema ocjenjivanja Predsjednik Bush se više ne bi usudio voditi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.

 

Demokratska anarhija će u stvari biti najmoćnije oružje pravde svih vremena. Zašto? Postoji izreka: “Tiha rijeka brege valja”. Stalna moć ocjenjivanja čak i sa tako malom moći od jednog dolara će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost. Svako će se jako truditi da ugodi društvu na najbolji mogući način. Takva društvena orjentacija već jako liči na ljubav. Ljubav se može definirati kao nediskriminirana pažnja za druge ljude a to će demokratska anarhija zasigurno i ostvariti. Kada se jednom uspostavi ljubav u društvu ona će će ostvariti dobro i zdravo društvo. U budućnosti, sistem ocjenjivanja će vjerojatno ukinuti zakone, policiju, pa čak i države. Niko ih više neće trebati jer će se formirati perfektno društvo.

 

Vrlo je razumljivo i poželjno da PVČ postane jako važna vrijednost u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu njegovoj PVČ. Privilegirani članovi društva će na taj način lakše prihvatiti punu demokraciju. Više sam o novom obliku demokracije i o demokratskoj anarhiji pisao u članku Budućnost demokracije.

 

***

Novi sistem vrijednosti će omogućiti uspostavu kompletne produktivne orijentaciju društva. Što to konkretno znači? Čovjek će postati vrijednost od koje sve polazi i kojemu se sve na kraju vraća. Svaki čovjek će imati neposredna prava odlučivanja u društvu i tako će sistem po prvi put zasigurno slijediti potrebe ljudi. Svaki čovjek će imati slobodan pristup do bilo kojeg radnog mjesta u bilo kojem trenutku što će definitivno ukinuti privilegije i sve nepogodnosti koje one nose. To će omogućiti ljudima da biraju rad koji više vole i tako će rad postati neposredna vrijednost. Sistem će demokratski uspostaviti vrlo efikasan sistem podnošenja odgovornosti pojedinaca u društvu što će doprinijeti razvoju kooperacije među ljudima na svim nivoima međuljudskih odnosa. Takav život će oslobađati ljude pritisaka autoriteta pa će omogućiti demistifikaciju otuđenih vrijednosti koje su autoriteti kroz povijest nametali ljudima. Novi život će prosvijetliti ljude. Autoriteti će izgubiti moć nad ljudima. Idoli će gubiti značaj. Svi oni će postati obični ljudi. Novac i roba će gubiti svoju otuđenu vrijednost. Ljudi će učiti da žive u skladu sa vlastitom prirodom. To će formirati dobro društvo i donijeti radost života.

 

Može se očekivati da će razvojem prirodnih vrijednosti, čovjek prestati da uspoređuje sebe sa drugim ljudima. Usporedba sa drugim ljudima je uvijek bila samo otuđena potreba. Kao rezultat prosvijetljenja čovjek će možda jednog dana izgubiti potebu da ocjenjuju druge ljude ili da bude ocjenjivan. Ljudi će vjerojatno odbaciti PVČ kao zadnju otuđenu vrijednost. Tada će ljudi pažnju posvetiti prirodnim vrijednostima. Čovjek će čovjeku postati najveća vrijednost. Briga za druge ljude, dijeljenje sa drugima, pomoć drugima, prijateljstvo i bratstvo će postati najvažnije potrebe čovjeka. Čovjek će nalaziti veliko zadovoljstvo u slobodnom produktivnom djelovanju i u činu ljubavi. On će voljeti druge ljude bezuvjetno samo zato što oni jesu. Ljubav je konačni rezultat vrijednosti koje sam predložio. Ljubav je najveća vrijednost koju čovjek može ostvariti za sebe i za druge. Jednom kada ljudi počnu voljeti jedni druge oni će napraviti kompletno novi svijet, vrijednosti koje su u današnjem otuđenom društvu praktično nesagledive.

 

12.02.2011

 

Budućnost ekonomije

Budućnost ekonomije

Tržišna ekonomija je prihvaćena kao najproduktivnija jer donosi najveće pogodnosti društvu. U tržišnoj privredi poslodavci nude posao a radnici nude radne sposobnosti. Ravnoteža između ponude i potražnje rada se osigurava pomoću cijene rada. Po definiciji tržišta rada, poslodavci i radnici zajedno surađuju za uzajamnu dobrobit koja bi trebala optimalno zadovoljti njihove potrebe. U praksi to nije tako. zato što nezaposlenost stavlja poslodavce u privilegirani položaj u kojem oni eksploatiraju radnike.

 

Dobra ekonomija zahtijeva punu zaposlenost radnika. Skraćivanje radnog vremena radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti će formirati jednaki broj radnih mjesta sa brojem radnika. Ona će donijeti punu zaposlenost radnika i balans izmedju ponude i potražnje rada koja je nužna za pravednu raspodjelu u tržišnoj ekonomiji.

 

Ali nikome danas u svijetu ne pada na pamet da je većina problema današnje tržišne ekonomije prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ja ću u ovom članku pokušati prikazati da glavni problem današnje tržišne ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta.

 

Radna mjesta u kapitalizmu su također zaštićena i privilegirana iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. Zato ni kapitalizam ne može dovoljno efikasno alocirati resurse i ne može ostvariti dovoljno efikasnu produktivnost. To je pogrešno. Treba štititi egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Razvoj tržišne ekonomije zahtijeva razvoj tržišta rada! Razvoj tržišta rada će prirodnim putem unaprijediti ekonomiju; donijeti pravdu u proizvodni proces i stabilnost društvu. O tome govori ovaj članak.

 

***

Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu ravnopravni subjekti u procesu proizvodnje. To će ostvariti kada svi radnici budu imali podjednaku mogućnost izbora rada u javnim kompanijama. U sistemu u kojem radna mjesta gotovo nikada nisu na tržištu je nemoguće slobodno birati rad. Zato je potrebno radna mjesta permanentno otvoriti na tržištu. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika pomoću vlastite radne produktivnosti za rad na svakom radnom mjestu.

 

Kapitalizam ljude uči da vole konkurenciju, a pobjeda donosi ogromno zadovoljstvo. Ljudi se ne ustručavaju uložiti ekstremne napore da postignu takav cilj. Zašto ne bismo otvorili natječaje za svako javno radno mjesto u bilo kojem trenutku? Ostvarivanje takve ideje je samo tehnički problem, a donijeti će ogromne koristi društvu.

 

Da bismo postigli takav ekonomski sistem, moramo pronaći efikasan način procjene ponuđenih produktivnosti radnika za posao koji žele, definirati radne odgovornosti i uskladiti nagrade za rad u bilo kojem trenutku. Ukratko, radnici koji ponude najveću produktivnost i odgovornost i zahtijevaju najnižu plaću trebali bi u bilo kojem trenutku dobiti posao u javnim preduzećima koji žele. To ne bi bilo ništa drugo nego razvijeno tržište rada. Međutim, trebat će vremena da se tržište rada dovoljno razvije i da ga ljudi prihvate.

 

Natjecanje na tržištu rada će potjecati radnike na rad puno više nego što kapitalizam može kroz plaće. Rgsistencija radnika nebi mogla biti ugrožena jer će svaki radnik moći pronaći posao u potpuno zaposlenom okruženju. Uspostavio bi se tako efikasan oblik odgovornosti radnika da se nitko ne bi usudio ponuditi ponude za rad koje ne bi mogli ispuniti. Tržište će također regulirati plaće radnika na najobjektivniji način. Životni standard svih ljudi će se povećati na neviđen način. Ljudi će biti oduševljeni životom u takvom sistemu.

 

***

Ne postoji poštenija niti bolja podjela rada od konkurencije radnika kroz njihovu produktivnost rada za bilo koje radno mjesto u bilo koje vrijeme. Produktivnost bi se mjerila zarađenim novcem, količinom i kvalitetom proizvedene robe ili ocjenjivanjem produktivnosti radnika od strane potrošača. Radnik koji nudi veću dobit, više proizvedene robe, bolju, čistiju i jeftiniju proizvodnju dobit će željeni posao. Usporedba produktivnosti radnika može biti složena, ali i vrlo jednostavna.

 

Vjerojatno se vama dragi čitaoci ovakva raspodjela rada odmah čini neostvariva jer tako nešto nikada nije postojalo. To što takva raspodjela rada nikada nije postojala jest samo zato što niko nije dovoljno vjerovao da je tako nešto moguće i nije uložio trud da razvije takvu ideju. Ja jesam. Ja sam uzeo u obzir moguće probleme koje takva raspodjela rada može donijeti i formirao sam rješenja koja će ukloniti takve probleme. Jednom kada se takva raspodjela rada prihvati ona će donijeti ogromne pogodnosti za sve.

 

Naravno ovakva raspodjela rada će se odnositi samo na javna preduzeća jer kada bi se primijenila na privatna poduzeća to bi praktično značilo otimanje privatnog vlasništva. Privatna poduzeća će nastaviti svoje poslovanje kao što to rade danas. Novu raspodjelu rada u javnim poduzećima je potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. To neće biti jednostavno za provesti zbog inercije društva na promjene u ali sam siguran da će jednog dana nova raspodjela rada biti prihvaćena od društva zato što je to najbolja moguća raspodjela rada. Ja ću u ovom članku prikazati prednosti koje će takva raspodjela donijeti a na vama je dragi čitaoci da odlučite da li je takva raspodjela rada za vas prihvatljiva ili nije.

 

Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje primarni kandidat za to radno mjesto bez obzira da li je to radno mjesto zauzeto ili nije. Ukoliko se na takvom radnom mjestu već nalazi zaposleni radnik koji ne želi napustiti svoje radno mjesto on će morati prihvatiti produktivnost koju je konkurent ponudio i u tom slučaju će nastaviti da radi na svom radnom mjestu. Ukoliko nije u stanju preuzeti nove obaveze ili to ne želi, on treba odmah napustiti posao i prepustiti ga konkurentu.

 

Egzistencijalna sigurnost radnika je nužnost kao uvijet stabilnosti društva i zato će je društvo garantirati. U sistemu koji sam predložio svi radnici će biti automatski ekonomski zbrinuti poslije napuštanja bilo kog posla. Radnici koji izgube posao će postepeno dobijati manji dohodak dok ne dosegnu demokratsko dogovoreni minimalni dohodak. Kad ponovo pronađu posao dohodak će im postepeno rasti dok ne dosegnu nivo koji su tražili. Ekonomski gledano gubljenje posla više neće biti dohodovni stres a svaki radnik će imati veliku mogućnost da brzo pronađe novi posao. To će ukloniti veliki strah koji danas vlada svijetom. Kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju prvenstveno u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi.

 

***

Prednosti takve raspodjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava najveću moguću produktivnost kompanija i već zbog toga ovakva raspodjela rada ima svoje opravdanje.

 

Osim toga tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole i tako će daleko više uživati u radu nego što to mogu danas. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe.

 

Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Danas ljudi mogu doživjeti gubitak privilegija kao veliku nepogodnost. Međutim, treba reći da su privilegije jedan od vodećih uzroka problema u društvu. Ukidanje privilegija znači smanjenje, ako ne i uklanjanje, korupcije, nemorala i destruktivnih problema u današnjem društvu.

 

Ali sa vremenom ljudi će uvidjeti da će gubitak takvih privilegija značajno povećati mogućnost nalaženja posla koji će oživotvoriti bivstvene potrebe radnika. Bivstvene radne potrebe razvijaju stvaralačku kreativnost i donose velike i stabilne pogodnosti koje privilegije ne mogu ostvariti. Zato će jednog dana tržište rada koje predlažem biti prihvaćeno i donijeti će praktično neograničene pogodnosti cijelom društvu.

 

***

Tržište rada će regulirati i cijenu rada. U slučaju da je za željeno radno mjesto produktivnost ograničena takvo radno mjesto će dobiti radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će razvijeno tržište rada formirati objektivnu tržišnu cijenu rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima.

 

Obzirom da će radnici sami određivati visinu svojih dohodaka, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom. Sindikati kao posrednici između poslodavca i radnika više neće biti potrebni.

 

Rad mora postati lako pristupačan svima. U svrhu uspostavljanja ravnoteže između ponude i potražnje rada biti će potrebno izjednačiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. U suprotnom moglo bi doći do nepotrebne borbe za radna mjesta. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Ovo je politička mjera koja se mora odnositi podjednako na javni i privatni sektor. Takva mjera će ostvariti punu zaposlenost radnika. Uz to ona će smanjiti do ukidanja eksploataciju radnika od strane poslodavaca i omogućiti će uspostavu prihvatljive raspodjela dohodaka za sve radnike. Ovakva mjera će konačno uspostaviti opću stabilnost u društvu.

 

***

Sistem ne bi imao nikakvog smisla bez efikasnog reguliranja pitanja odgovornosti radnika. Ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za zauzimanje željenih radnih mjesta, nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli realizirati sistem bi propao. Upravo to čine današnji političari na primjer i to je jedan od vodećih uzroka nemorala i razočaranja društva.

 

Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. To će se realizirati na taj način što će radnici garantirati ponuđenu produktivnost pomoću nove vrijednosti koju sam nazvao “produktivna vrijednost radnika.”

 

Produktivna vrijednost radnika je numerička veličina koja prikazuje ukupan doprinos koji je svaki radnik ostvario u kreiranju prihvaćenih vrijednosti u društvu. To će biti nešto slično kao akcije korporacija. Te akcije će im redovito donositi dohodak koji će između ostalog biti proporcionalan produktivnoj vrijednosti koju posjeduju. Ljudi će također naslješivati te akcije od svojih predaka.

 

Pomoću produktivne vrijednosti radnika moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene produktivnosti u procesu proizvodnje. U slučaju da radnici ne ispune predloženu produktivnost oni će podnositi odgovornost gubitkom produktivne vrijednosti koju posjeduju proporcionalno produktivnosti koju nisu ostvarili ili drugim rječima proporcionalno šteti koju su počinili. Mogući gubitak produktivne vrijednosti radnika će spriječiti radnike da nude produktivnost koju ne mogu ostvariti.

 

Radnici će numerički odrediti visinu svojih odgovornosti u proizvodnim procesima javnih poduzeća. Što radnici imaju veću odgovornost za željeno radno mjesto, to će imat veća prava na rad. U slučaju da se prihodi poduzeća povećaju, radnici će podijeliti profit u javnim preduzećima, proporcionalno numerički ponuđenim odgovornostima koje su predložili za svoj rad. I obrnuto, u slučaju gubitaka u proizvodnji, radnici koji predlaže veću odgovornost za svoj rad ostvariti će značajnije gubitke u vrijednostima koje predstavljaju njihovu proizvodnu snagu.

 

***

Na kraju se postavlja pitanje da li je formalno obrazovanje nužno za rad? Da li radnici mogu konkurirati za svako radno mjesto bez obzira na stupanj obrazovanja koji posjeduju? Ili može li čovjek koji posjeduje znanje strojobravara konkurirati za radno mjesto stomatologa? Naravno da ne može, ali ipak ne treba uvjetovati ničije zapošljavanje posjedovanjem diplome. Prvo zato što diploma nije garancija znanja a drugo, uvjetovanje rada posjedovanjem diplome nepotrebno birokratski otežava pristup radnika do željenih radnih mjesta. Ograničenje zapošljavanja sa posjedovanjem diploma se danas razvilo do nivoa apsurda što u ogromnoj mjeri limitira radne slobode čovjeka.

 

Osim toga najveća količina znanja koju sistem obrazovanja nameće nema nikakve veze sa budućim zanimanjem ljudi već služi da bi osigurao opstanak autoritarnog sistema i predstavlja nepotreban balast koji otuđuje studente. Sa time u vezi potrebno je ukloniti obrazovanje kao birokratski uvjet koji daje pravo na rad.

 

Novi sistem će razviti tako veliku odgovornost radnika za poslove koji obavljaju da nikome neće pasti na pamet da se javi za radno mjesto za koje nema dovoljno znanja. To znači da će formalno obrazovanje u budućnosti biti dobrodošlo ali neće biti nužno jer se znanje može steći samostalno ili najbolje kroz radnu praksu.

 

***

Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju koji za svoju produktivnost podnosi objektivnu odgovornost kolektivu. Zato će javna poduzeća postati znatno produktivnija i profitabilnija od privatnih poduzeća. Vlasnici privatnih kompanija će pod pritiskom konkurencije profitabilnijih javnih kompanija pokušati povećati vlastitu produktivnost na sličan način kao i javne kompanije ali neće moći ići dovoljno daleko naprosto zato jer nemaju operativnu mogućnosti da se suprotstave javnim kompanijama. Naime privatni poduzetnici neće moći prihvatiti participaciju radnika u procesu odlučivanja i podjeli profita kompanije jer u tom slučaju oni više ne bi mogli ostvariti prednost u vlastitim komanijama u odnosu na radnike. Čemu onda privatno vlasništvo? Obzirom da radnici u privatnim kompanijama ne mogu imati slobode kao što to nudi zapošljavanje u društvenim kompanijama i ne mogu sudjelovati u raspodjeli profita, oni će biti manje zainteresirani da rade u privatnim kompanijama.

 

Ja se nadam da će neka regija u svijetu radije prije nego kasnije prihvatiti sistem otvorenog tržišta rada zato što ne postoji bolja raspodjela rada. Ja vjerujem da će već na početku takve implementacije, mnoge privatne kompanije u regiji dobrovoljno pridružiti novom sistemu. One će to činiti pod pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti protuvrijednost u vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć što će proporcionalno povećati njihove prihode u javnim preduzećima.

 

Uz to vlasnici privatnih kompanija će uvidjeti da je velika kompanija stabilnija na promjene konjunkture što će osigurati veću stabilnost privređivanja i vrijednosti koje posjeduju. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli udružiti u takvu zajedničku kompaniju, oni bi to navjerojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim krizama kapitalizma.

 

Može se očekivati da će se u sistemu koji sam predložio sve kompanije u nekoj regiji sa vremenom udružiti u jednu veliku kompaniju. Ta kompanija će imati centralizirano rukovodstvo koje će uspostaviti najefikasniju koordinaciju rada. Ono će otvarati radna mjesta tamo gdje je to najpotrebnije i zatvarati će nedovoljno potrebna radna mjesta. Tako će zajednica ostvariti najveću produktivnost privrede. Takvom organizacijom privrede će se smanjivati tržišna konkurencija između kompanija ali će se efikasnost proizvodnje osigurati spuštanjem tržišne konkurencije sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta.

 

Odgovornost koju će novi sistem raspodjele rada zahtijevati od svih radnika će biti tako velika da će prisiliti proizvođače da izbjegnu gubitke privrede na nepredvidivom tržištu roba tako što će u većoj mjeri organizirati svoju proizvodnju po naruđbi potrošača. Narod će neposredno demokratski usmjeravati novčana sredstva namjenjana zajedničkoj potrošnji za obrazovanje, zdravstveno osiguranje, sigurnost građana, infrastrukturu, itd. Nadalje od pojedinih potrošača će se sve više zahtijevati da naručuju svoje specijalne potrebe unaprijed. Proizvodnja bazirana na naruđbi potrošača je najstabilnija moguća privreda.

 

Nadalje velika odgovornost u procesu proizvodnje će prisiliti radnike da baziraju međusobne odnose više na kooperaciji nego na takmičenju na svim nivoima proizvodnih procesa i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva. Slobodan razvoj tržišne privrede će tako razvijati demokratsku plansku privredu.

 

Kompletna implementacija jednakih ljudskih prava u ekonomiji bi se trebala nazivati socijalizam. Ništa drugo ne zaslužuje to ime. Socijalizam će nastupiti spontano kao krajnji rezultat pune zaposlenosti radnika.

 

Ovo je samo osnovna ideja o budućnosti ekonomije. Ona se može bolje razumijeti čitanjem i analizom moje knjige “Humanizam”, besplatno dostupne ovdje: Sadržaj.

 

12.02.2011

 

Epilog

Epilog

Kapitalizam je neuspješan

 

Društvene nauke su bazirane na autoritetima iz 18. i 19. stoljeća. Otac današnje ekonomije je Adam Smith. On je tržišnu ekonomiju prikazao kao “nevidljivu ruku” koja navodi privatne proizvođače da promoviraju društveni interes kroz realizaciju vlastitog interesa. Dobri proizvođači proizvode dobru robu koja je tražena na tržištu i zato ostvaruju dobru cijenu za svoju robu što proizvođaču donosi dobru zaradu. Slabiji proizvođači se ne mogu takmičiti na tržištu roba pa su prisiljeni prodavati svoj rad kapitalistima. U društvu gdje je ponuda i potražnja rada ujednačena, svaki radnik je dobro plaćen.

 

Kad ponuda rada postane daleko veća od potražnje, što kapitalisti namjerno ostvaruju, tada su radnici prisiljeni prihvatiti male nadnice kako bi se mogli prehraniti. Tada kapitalisti ostvaruju profite eksploatacijom radnika. Kapitalisti bi bili najsretniji kada bi se razvoj ekonomije završio na Adamu Smithu bez obzira što slobodno tržište donosi učestale ekonomske i društvene krize. Tržište takve krize rjesava bolnom uspostavom ravnoteže u kojoj obespravljeni radnici najviše stradavaju. Problem kapitalizma leži u tome što više cijeni profit nego ljude.

 

Tržišna konkurencija privatnih poduzeća je u velikoj mjeri formirala uzak krug pobjednika koji tajno vladaju svijetom pomoću financijske moći koju posjeduju. Ta moć kontrolira ekonomiju, politiku, nauku, obrazovanje i medije gotovo u cijelom svijetu. Oni tako provode eksploataciju cijelog svijeta. Ti ljudi kriju svoju moć jer ih tako nitko ne može optužiti za zlo koje nanose svijetu. Pisao sam o njima u članku “Da li je Antikrist stigao?“

 

Najveći bogataši su postavili svoje poltrone na sve ključne pozicije društva i tako lako sprečavaju svaku pozitivnu promjenu društva. Oni su toliko moćni da mogu ukloniti gotovo sve što im se suprotstavi. Promjene vlasti u zemljama Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike koje se upravo događaju su njihovo djelo. Najveći bogataši imaju cilj staviti sve te države i narode pod svoju kontrolu. Agresija na Libiju je zasigurno njihovo djelo jer žele opljačkati libijsku naftu. Ja nemam dokaz za to ali tvrdnju gradim na činjenici da niko osim njih ne može mobilizirati predsjednike razvijenih država da izvrše kriminalni napad na suverenu državu i svjetske medije da daju potpunu podršku toj kriminalnoj agresiji.

 

Kao rezultat rada najvećih bogataša zapada uspostavljena je vrlo iracionalna, nepravedna i nemoralna civilizacija, najvjerojatnije pogubna za ljude. Gotovo sedam milijardi ljudi planete Zemlje je nezadovoljno načinom na koji žive što otvara ventile za destrukcije u društvu. Oni jako zagađuju zemlju, vodu i zrak što ugrožava zdravlje.

 

Vladari zapadnog svijeta su uvidjeli da više ne mogu dovoljno smanjiti broj stanovnika planete Zemlje pa su se dosjetili da smanje populaciju svijeta trovanjem hranom. To postižu kriminalnom internacionalnom regulacijom proizvodnje hrane zvanom “Codex Alimentarius,“ ustanovljenom 1963 godine na nivou UN. Pomoću “Codexa Alimentariusa“ nameću proizvođačima hrane u cijelom svijetu pravila koja između ostalog ograničavaju količinu hranjivih sastojaka u prerađenoj hrani i podstiču ili prisiljavaju proizvođače da koriste nezdrave sastojake. Kao rezultat toga ljudi danas progresivno oboljevaju od teških bolesti koje zahtijevaju skupo liječenje.

 

To donosi velike profite medicinskoj i farmaceutskoj industriji koja se uglavnom nalazi u vlasništvu istog kruga ljudi koji proizvodi hranu. Tako se razvija krug koji nas vodi u bolest i smrt. Doktorica Rima A. Laibow diektorica Natural Slution Foundation, koja je posvetila svoj život borbi za zdravu hranu, tvrdi pozivajući se na izvještaj WHO/FAO, da će primjena pravila i smjernica “Codexa Alimentariusa“ na svjetskom nivou uzrokovati bolest i smrt milijardama ljudi.

 

Kapitalizam je u završnoj kriminalnoj imperijalističkoj fazi. Desno orjentirani socijalni znanstvenici pod utjecajem nametnutog sistema obrazovanja i konzervativnog okruženja u kojem žive, ne mogu ići dovoljno duboko u promjeni postojećeg sistema da bi te promjene imale zadovoljavajući utjecaj na unapređenje društva.

 

Socijalizam je neuspješan

 

Kao podrška obespravljenih radnika pojavili su se socijalisti koji zagovaraju jednakost među ljudima i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Na čelo te skupine se uzdigao Karl Marx koji je prihvaćen kao vođa politike i ekonomije socijalizma. On je predvidio da će kapitalizam sam sebe uništiti pomoću svojih unutrašnjih kontradikcija. Upravo smo svjedoci pada profitne stope koji je prema Marxu jedan od razloga koji uzrokuje kraj kapitalizma. U razvijenom svijetu kamate su vrlo niske. Mali porast kamata može dovesti do lančanog bankrota kompanija dok daljnji pad interesa uklanja profite što predstavlja završetak kapitalizma. Kapitalizam ima jako suženi operativni prostor za vlastito napredovanje i zato predstavlja kočnicu razvoja civilizacije.

 

Kapitalizam čuva nepostojanje boljeg sistema koji bi ga mogao zamijeniti. To treba zahvaliti Karlu Marxu koji je pogrešno usmjerio lijevu političku opciju. Marx je koristeći “najšire” proučavanje zakonitosti kretanja u društvu kroz dijalektički i povjesni materijalizam zaključio da slobodno tržište treba ukinuti zbog eksploatacije radnika. Antagonizam između radnika i kapitalista se po Marxu može riješiti samo revolucijom. To su vjerojatno najveće intelektualne pogreške u povijesti čovječanstva koje su spriječile razvoj društva.

 

Marx je predloživši ukidanje tržišta uklonio mjerilo koje omogućava uspješnost privrede. Ukidanjem tržišta Marx je ukinuo kategorije koje definiraju produktivnog proizvođača, kvalitetnu robu, potražnju, objektivnu cijenu i zaradu. On je tako obezglavio ekonomiju. Marx je toga bio svjestan pa je ponudio zamjenu za tržišnu privredu pomoću planske privrede bazirane na svijesti ljudi. Ideja planske privrede je ispravna ali samo ako je demokratski formirana jer samo tako može slijediti potrebe ljudi. Bez kompjutorske tehnologije demokratska planska privreda se nije mogla uspješno realizirati pa su autoriteti preuzeli vlast nad društvom.

 

Svijest na koju se Marx pozivao je idealizirana tvorevina koju nije moguće jednoznačno definirati i zato je svako može tumačiti kako želi. Čak i najgori ubojica nalazi u svojoj svijesti opravdanje za zločine koje čini. Ne može se sistem bazirati na idealiziranim vrijednostima. Idealizam je čak u suprotnosti sa Marxovom materijalističkom filozofijom.

 

Lenjin je koristeći Marxovu filozofiju proveo socijalističku revoluciju ali je potpuno uklonio Marxovu ideju ravnopravnosti ljudi tvrdeći da radnici nemaju dovoljno razvijeno znanje i svijest i zato oni moraju biti vođeni. Pod utjecajem Lenjina sve socijalističke države su u pravilu imale doživotne predsjednike koji su nametali svoju volju ljudima više nego su to mogli kraljevi. Ljudi koji nemaju slobodu da oživotvore svoje produktivne snage ne mogu biti produktivni. Tako je socijalizam formirao vrlo neefikasnu i nezdravu ekonomiju koja je upropastila socijalizam i kompletnu lijevu političko ekonomsku orjentaciju.

 

I danas mnoštvo socijalnih znastvenika naivno očekuje revoluciju koja će promijeniti zapadni svijet. Revolucija ne može donijeti dobar rezulatat jer ni jedno nasilje ne može donijeti dobar rezultat. Marxizam ne bi bilo moguće slobodno propovijedati po univerzitetima da može ugroziti kapitalizam. Meni se čini da kapitalizam podržava marxizam jer navodi lijeve progresivne snage na pogrešan put. Kapitalizam ulaže ogromnu energiju u zatupljivanje naroda poslije čega narod nije u stanju prepoznati dobre ideje. Ukoliko se pojave ideje koje mogu ugroziti kapitalizam one su blokirane pomoću ekonomske moći kapitalizma koje sprečavaju pristup takvih ideja do javnosti.

 

Pa gdje je izlaz?

 

Marx nije vidio da ukidanje tržišne ekonomije ne ukida samo eksploataciju radnika već i jedini mogući temelj za uspostavu zdrave ekonomije. Problem tržišne privrede nije previše tržišta već u stvari premalo tržišta zato što je tržište rada potpuno nerazvijeno. Marx se trebao zalagati za skraćivanje radnog vremena radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti a tržište bi tada uskladilo ponudu i potražnju rada i visine dohodaka u prihvatljive okvire i za radnike i za kapitaliste.

 

Razvijeno tržište rada zahtijeva slobodan pristup svakom radniku do svakog javnog radnog mjesta u bilo kojem trenutku. To je moguće ostvariti samo u javnim poduzećima tako da se na svakom radnom mjestu zaposli radnik koji ponudi najveću produktivnost, najveću vlastitu odgovornost i najmanju cijenu tekućeg rada.

 

Razvijeno tržište rada će biti visoko razvijena “nevidljiva ruka“ koja će donijeti danas nezamislivu ravnotežu u procesu raspodjele rada i ogromne pogodnosti društvu u cjelini. Ono će ukinuti privilegije i eksploataciju na koju se Marx žalio jer niko ne može eksploatirati ljude koji u svakom trenutku mogu zauzeti radno mjesto “eksploatatora.” Tržište rada će ukinuti privilegije i društveno razarajuću korupciju koje one donose.

 

Slobodan izbor rada će omogućiti radu da postane vrijednost za sebe i ljudi će pronaći daleko veće zadovoljstvo u radu nego što to mogu danas. Samo tako može nastati udruženje slobodnih proizvođača na koje se Marx pozivao. Na kraju, najbolji radnik na svakom javnom radnom mjestu će ostvariti veću produktivnost nego što ga privatne kompanije mogu ostvariti. Tako će tržište rada ukloniti kapitalizam. Razvijeno tržište rada je najbolja moguća raspodjela rada a ja bih dodao i jedina dobra. Ono predstavlja jedini mogući put u socijalizam i bolje društvo. To su uspjesi koje revolucija i nametnuta ideologija ne može ostvariti.

 

Nova ekonomija zahtjeva precizno praćenje radnih ponuda i definiranje odgovornosti svih radnika što nije bilo moguće ostvariti bez kompjutorske tehnologije. Iz tog razloga Marx nije ni mogao razmišljati o razvoju tržišta rada. Veće želje nego što su bile tehnološke mogućnosti usmjerile su Marxa i kompletnu ljevicu na pogrešan put.

 

***

Rješenje za čovječanstvo traži radikalnu promjenu kompletnog društva u kojem živimo. Ta promjena mora biti ujednačeno prihvatljiva svim ljudima jer će u suprotnom prije ili kasnije dovesti do razdora u društvu. Ona mora biti bazirana na jednakim pravima ljudi. Ona mora slijediti prirodu društva i poštivati prirodu koja nas okružuje. Ona mora efikasno zadovoljiti potrebe svih pojedinaca i društva u cjelini. Vjerojatno se vama dragi čitaoci čini da takvo društvo nije moguće ostvariti ali ja sam ga ipak definirao na ovim internet stranicama.

 

Na putu kreiranja dobrog društva morao sam gotovo potpuno odbaciti socijalne nauke zato jer su one na pogrešnom putu i nisu u stanju ponuditi dobro rješenje za društvo. Pristupio sam kreiranju dobrog društva na isti način kao što dizajneri automobila prilaze kreiranju dobrog automobila. Moja metoda je bazirana na sistemskom inženjeringu, na logici i mudrosti. Istraživao sam kako najracionalniji politički i ekonomski input ljudi može donijeti maksimalni output za društvo. Pokretačko gorivo društvenog djelovanja će se bazirati na više ekonomskog tržišta i više političkog tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti i zato će novi sistem poslati kapitalizam u povijest. Jednom prihvaćeno od strane društva novo tržište rada i politike će uspostaviti ravnotežu u društvu. Nova politička ekonomija koju sam dizajnirao će postaviti ljude kao najveću vrijednost. Novi sistem će na potpuno originalan demokratski način riješiti socijalne probleme društva i učiniti ovaj svijet prekrasnim mjestom za život.

 

Na novom sistemu sam radio 30 godina. Socijalni naučnici me ne prihvaćaju zato što je njihovo znanje bazirano na autoritetima iz 19. Stoljeća. Možete li zamisliti da dizajner super automobila danas slijedi dizajn kočije iz 19. stoljeća? Osim toga oni ne razumiju optimalne tehničke principe inženjeringa na kojima je baziran moj rad. Na kraju moram reći da sistem koji sam predložio takođe dovodi u pitanje i privilegije socijalnih znanstvenika zbog čega oni izbjegavaju moje ideje iako su one jedino dobro rješenje za čovječanstvo. Nedostatak podrške mom radu ugrožava društvo i sprečava dolazak svijetle budućnosti čovječanstva.

 

Aleksandar Šarović

27.04.2011

Reference:

 

Aleksandar Šarović, Da li je Antikrist stigao?

Dr. Robert Verkerk, Codex Alimentarius

Matthias Rath: Codex Alimentarius Commission – A Threat to Humankind

Dr. Rima Laibow about Codex Alimentarius

WHO/FAO Report, Nutrition and the Prevention of Chronic Diseases

Aleksandar Šarović, Humanizam

Aleksandar Šarović, Mudrost

Aleksandar Šarović, Budućnost ekonomije

Aleksandar Šarović, Budućnost demokracije

Aleksandar Šarović, Vrijednosti u budućnosti

Natrag na početak

Pogreške Marksizma

Pogreške marksizma i ispravan put u socijalizam i komunizam

Tržišna ekonomija je prihvaćena kao najproduktivnija jer donosi najveći profit i najveće koristi društvu. Međutim, tržišna ekonomija koju poznajemo, ima također velike nedostatke. Bolji proizvođač profitira i potiskuje gubitnike s tržišta. Tržišna ekonomija vrednuje profit iznad ljudi što uzrokuje nepravdu u procesu proizvodnje i raspodjele. To je otuđenje koja se razvija nejednakost i dovodi do bezobzirne eksploatacije radnika.

Socijalisti su se borili protiv nepravde u društvu. Na vrhu te zajednice se nametnuo Karl Marx. On je pozvao radničku klasu da se ujedini i sama odluči o svojoj sudbini. U tome je bio apsolutno u pravu. Sa druge strane, Marx je tvrdio da se antagonizam između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju može riješiti samo kroz socijalističku revoluciju. U tome je pogriješio.

Socijalističke revolucije koje su slijedile Marxove ideje su donijele više jednakosti u raspodjeli osnovnih materijalnih ljudskih potreba nego što je to kapitalizam činio, ali su također stvorile puno štete. Revolucije obično zahtijevaju visok stupanj destruktivnosti i stoga ne mogu donositi dobre rezultate. Nasilje jednostavno ne može donijeti dobro. Nasilno preuzimanje vlasti stvara mase nezadovoljnih ljudi koji su morali biti kontrolirani pomoću političke moći. Sa time u vezi, nejednakost u procesu donošenja odluka u društvu također mora postojati. Ljudi uglavnom ne uviđaju da nedostatak prava da donose vlastite odluke i sudjeluju u procesima odlučivanja u društvu može biti gore iskorištavanje od gubitak viška vrijednosti rada. To je upravo ono što se dogodilo u socijalističkim revolucijama. U svrhu organiziranja, provođenja i osiguranja socijalističke revolucije, socijalističko vodstvo je općenito autokratsko, i tako širi otuđenje u društvu sa svim nepovoljnim diktatorskim pojavama koje su dobro poznate kroz povijest.

Ipak, čak i danas, mnogi društveni znanstvenici naivno očekju revoluciju koja će promijeniti zapadni svijet i donijeti socijalizam. Čini mi se da liberalna demokracija podržava marksizam jer usmjerava lijevo političke konkurente na pogrešan put.

***

Marx nije ispravno locirao problem i tako da je on ostao sakriven sve do danas. Kako nastaje eksploatacija? Poslodavci, uz pomoć politike, održavaju stopu nezaposlenosti na razini koju smatraju najpogodnijom za sebe. Viša stopa nezaposlenosti stvara jeftiniju radnu snagu jer su radnici prisiljeni prihvatiti bilo kakav posao kako bi se mogli prehraniti svoje porodice. Nezaposlenost može smanjivati plaće na minimum koji je dovoljan samo za puko preživljavanje. S druge strane, kad radnici ne zarađuju dovoljno oni nisu u mogućnosti kupiti robu koju privatne kompanije proizvode. Ja vjerujem da je stopa nezaposlenosti od oko 5% odgovara kapitalistima najviše i da je to razlog što je ekonomisti podržavaju kao “normalno” stanje. Ovo “normalno” stanje smanjuje troškove rada i omogućava eksploataciju radnika dok je kupovna moć još uvijek dovoljno vellika da proizvodi profit privatnim poduzećima.

Pa gdje je rješenje? Rad mora biti dostupan svima. U svrhu uspostavljanja odgovarajuće ravnoteže između ponude i potražnje rada, biti će potrebno stvoriti ravnotežu između broja radnih mjesta i broj radnika. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja mora biti provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. To će ukloniti nezaposlenost.

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti može riješiti problem eksploatacije. Ovdje je jednostavno objašnjenje: Ako postoje ukupno dva radnika koji se prijavljuju za ukupno jedno radno mjesto, konkurencija među radnicima će smanjiti cijenu rada, a radnik koji dobije posao će svakako biti eksploatiran. Ako postoji ukupno jedan radnik i ukupno dva radna mjesta, konkurencija među poslodavcima će povećati plaću radnika. U nekoj ekstremnoj situaciji u kojoj poslodavac mora zaposliti radnika ili će biti prisiljen da zatvari kompaniju, radnik čak može eksploatirati poslodavca većom zaradom nego što je poslodavac može ostvariti za sebe. Isto je moguće i ako radnik posjeduje jako traženu radnu vještinu.

I tako, da je Marx predlažio skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti, nezaposlenost ne bi postojala, a poslodavci bi se morali boriti za radnike povećanjem plaće. Tada bi tržište uskladilo potražnju za radom i visinu dohodaka u rasponu prihvatljivom i za radnike i za kapitaliste. To bi smanjilo ako ne i eliminiralo eksploataciju. To bi postavilo radnike u daleko bolju poziciju nego što su to revolucije mogle postići.

Ako bi danas primijenili skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti, radnici bi zaradili više i bili bi u mogućnosti kupovati više, i tako bi se značajno smanjenjila ili ukinula eksploatacija. Također, to bi smanjilo današnju ekonomsku krizu jer se kriza u prvom redu temelji na nedovoljnoj kupovnoj moći ljudi. To bi stvorilo mnogo bolje kapitalizam. To bi riješilo mnoge današnje ekonomske probleme i donijelo više prosperiteta društvu.

***

Tržište je najbolja stvar koju je majka priroda ponudila u području ekonomije, jer daje ravnotežu društvu. Međutim, Marx to nije vidio na taj način. Proučavajući “najširi” zakon kretanja u društvu kroz dijalektički i povijesni materijalizam, Marx je zaključio da tržišnu ekonomiju treba ukinuti zbog eksploatacije radnika. To je bila velika pogreška u intelektualnoj povijesti čovječanstva. Ova pogreška spriječila je razvoj društva i samog socijalizma. Predlažući ukidanje tržišta, Marx je uklonio mjerni sistem vrijednosti koje prikazuje djelotvornost ekonomije. On je ukinuo mjerni sistem koji definira ljudske potrebe, potražnju, ponudu, objektivnu vrijednost dobara i zarade. On je u biti obezglavio ekonomiju. Marx je toga bio svjestan i zato je ponudio zamjenu za tržišnu ekonomiju pomoću planske privrede bazirane na svijesti ljudi.

Svijest na koju se Marx pozivao je idealizirana tvorevina koja ne može biti jasno definirana tako da je svatko može tumačiti kao želi. Zato je poziv na svijest bio vrlo popularan među vođama revolucije. Stvar je u tome da čak i ubojica može naći opravdanje u svojoj svijesti za zločine koje je počinio. Sistem se ne može temeljiti na idealiziranim vrijednostima. Idealizam je čak u suprotnosti sa Marxovom materijalističkom filozofijom. Bez definiranih vrijednosti, može nastati kaos i to je ono što je stvorilo okruženje za rast autoriteta koji su preuzeli svu kontrolu nad društvom. Svi predsjednici socijalističkih država su tako vladali doživotno. Oni su bili privilegirani i kao takvi nisu mogli napraviti produktivnu osnovu za ekonomiju.

Sve do nedavno, planska ekonomija nije mogla bviti demokratski određena od strane ljudi, jer nije postojala informacijska tehnologija koja to može omogućiti. To je razlog zašto je ekonomija morala biti planirana od strane vlasti i kao takva nije imala mogućnost da slijedi potrebe ljudi. Autoritativna planska ekonomija u prvom redu slijedi potrebe vlasti. Autoriteti su bili svjesni nedostataka planske ekonomije i pokušali su ih prevladati stvaranjem ideološke, radne i humanitarne svijesti. Međutim to nije moguće postići sa povlaštenim autoritativnim silama koje odlučuju u procesu proizvodnje i raspodjele. Ljudska svijest se ne može razvijati bez slobode, samo se poslušnost može razvijati bez slobode. Poslušnost donosi loš život bez obzira što ljudi postigli. Na putu prisiljavanja ljudi da slijede “dobar” put, autokratske sile su kontrolirale društvo, ne razlikujući se nimalo od ekstremno diktatorskih režima. Takva kontrola tlači društvo te je osuđena na propast kao što su sve diktature propale. Bez obzira na neke početne uspjeha, autoritarna planska ekonomija je otuđena, neproduktivna, i bezperspektiva što je vidljivo u primjerima propasti takozvanog “real socijalizma”. Ja vjerujem da marksistički socijalizam nikada nije imao šanse.

***

Socijalizam će doći poslije kapitalizma, ali ne kroz revoluciju. On će doći uvođenjem više demokracije i više tržišta rada nego što to kapitalizam može priuštiti. Nikome danas u svijetu ne pada na pamet da je većina problema današnje tržišne ekonomije prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ja ću u ovom članku pokušati prikazati da glavni problem današnje tržišne ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta.

Današnja ekonomija je prihvatila regulaciju prava na rad koja podržava privilegije ljudi. Jednom zauzeta radna mjesta su zaštićena i nitko osim zaposlenog radnika ne može ostvariti pravo na rad na takvom radnom mjestu, bez obzira na radne sposobnosti, dok to radno mejsto ne postane slobodno. Obzirom da radna mjesta ne podliježu konkurenciji radnika, poduzeća ne mogu ostvariti dovoljno dobru proizvodnju. Zato je socijalizam rezultiralo lošom kvalitetom proizvodnje roba i usluga. No radna mjesta u kapitalizmu su također zaštićena, a to znači privilegirana iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. To znači da ni kapitalizam ne može dovoljno efikasno alocirati sredstva za proizvodnju niti ostvariti dovoljno efikasnu produktivnost. To je pogrešno. Treba štititi egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Razvoj tržišne ekonomije zahtijeva razvoj tržišta rada! Razvoj tržišta rada će prirodnim putem unaprijediti ekonomiju; donijeti pravdu u proizvodni proces i stabilnost društvu.

Marx se borio za ravnopravnost među ljudima, ali nije definirao što jednaka prava zapravo znače. Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu subjekti sa jednakim pravima u procesu proizvodnje. To će se postići samo onda kada svi radnici dobiju jednaku mogućnost da izaberu svoj posao. Dakle, potrebno je otvoriti stalnu tržište rada. Razvijeno tržište rada zahtijeva slobodan pristup svakog radnika do svakog javnog radnog mjesta u bilo kojem trenutku. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada od konkurencije radnika pomoću vlastite produktivnosti za bilo koje radno mjesto u bilo koje vrijeme. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, pomoću količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju i/ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao.

Vjerojatno se vama dragi čitaoci ovakva raspodjela rada odmah čini neostvariva jer tako nešto nikada nije postojalo. To što takva raspodjela rada nikada nije postojala jest samo zato što niko nije dovoljno vjerovao da je tako nešto moguće i nije uložio trud da razvije takvu ideju. Ja jesam. Ja sam uzeo u obzir moguće probleme koje takva raspodjela rada može donijeti i formirao sam rješenja koja će ukloniti takve probleme. Jednom kada se takva raspodjela rada prihvati ona će donijeti ogromne pogodnosti za sve.

Naravno ovakva raspodjela rada će se odnositi samo na javna preduzeća jer kada bi se primijenila na privatna poduzeća to bi praktično značilo otimanje privatnog vlasništva. Privatna poduzeća će nastaviti svoje poslovanje kao što to rade danas. Novu raspodjelu rada u javnim poduzećima je potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. To neće biti jednostavno za provesti zbog inercije društva na promjene u ali sam siguran da će jednog dana nova raspodjela rada biti prihvaćena od društva zato što je to najbolja moguća raspodjela rada. Ja ću u ovom članku prikazati prednosti koje će takva raspodjela donijeti a na vama je dragi čitaoci da odlučite da li je takva raspodjela rada za vas prihvatljiva ili nije.

Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje primarni kandidat za to radno mjesto bez obzira da li je to radno mjesto zauzeto ili nije. Ukoliko se na takvom radnom mjestu već nalazi zaposleni radnik koji ne želi napustiti svoje radno mjesto on će morati prihvatiti produktivnost koju je konkurent ponudio i u tom slučaju će nastaviti da radi na svom radnom mjestu. Ukoliko nije u stanju preuzeti nove obaveze ili to ne želi, on treba odmah napustiti posao i prepustiti ga konkurentu.

Prednosti takve raspodjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava najveću moguću produktivnost kompanija i već zbog toga ovakva raspodjela rada ima svoje opravdanje. Osim toga tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole i tako će daleko više uživati u radu nego što to mogu danas. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe. Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Danas ljudi mogu doživjeti gubitak privilegija kao veliku nepogodnost. Ali sa vremenom ljudi će uvidjeti da će gubitak takvih privilegija značajno povećati mogućnost nalaženja posla koji će oživotvoriti bivstvene potrebe radnika. Bivstvene radne potrebe razvijaju stvaralačku kreativnost i donose velike i stabilne pogodnosti koje privilegije ne mogu ostvariti. Zato će jednog dana tržište rada koje predlažem biti prihvaćeno i donijeti će praktično neograničene pogodnosti cijelom društvu.

Tržište rada će regulirati i cijenu rada. U slučaju da je za željeno radno mjesto produktivnost ograničena takvo radno mjesto će dobiti radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će razvijeno tržište rada formirati objektivnu tržišnu cijenu rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati visinu svojih dohodaka, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom. Sindikati kao posrednici između poslodavca i radnika više neće biti potrebni.

Egzistencijalna sigurnost radnika je nužnost kao uvijet stabilnosti društva i zato će je društvo garantirati. U sistemu koji sam predložio svi radnici će biti automatski ekonomski zbrinuti poslije napuštanja bilo kog posla. Ekonomski gledano gubljenje posla više neće biti dohodovni stres a svaki radnik će imati veliku mogućnost da brzo pronađe novi posao. To će ukloniti veliki strah koji danas vlada svijetom. Kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju prvenstveno u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi.

Sistem ne bi imao nikakvog smisla bez efikasnog reguliranja pitanja odgovornosti radnika. Ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za zauzimanje željenih radnih mjesta, nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli realizirati sistem bi propao. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. To će se realizirati na taj način što će radnici garantirati ponuđenu produktivnost pomoću nove vrijednosti koju sam nazvao produktivna vrijednost čovjeka.

Bilo bi jako teško predstaviti novi oblik odgovornost ovdje jer je on razvijan i prezentiran kroz cijelu moju knjigu Humanizam. No ukratko, potrebno je odrediti i prikazati ukupan doprinos koji je svaka osoba činila u stvaranju prihvaćenih vrijednosti u društvu. Ovaj doprinos će biti prikazanu pomoću numeričke vrijednosti. Ona će uključivati vrijednosti kapitala koji osoba posjeduje zajedno sa svim drugim ne-kapitalnim vrijednostima koje je ta osoba proizvela u društvu. To će predstavljati nešto slično poput dionica poduzeća, ali u humanom okruženju. Te dionice će predstaviti produktivnu vrijednost čovjeka. One će između ostaloga donositi radnicima redovite prihode i zato će biti prihvaćene kao vrijednosti. Također, te dionice će biti naslijeđivane od predaka. Te dionice će postati novo djelotvorno sredstvo za definiranje odgovornosti radnika za postizanje ponuđene produktivnosti u proizvodnom procesu. Ukoliko radnici ne ispune predviđene produktivnosti oni će snositi odgovornost gubitkom svojih dionica proporcionalno nerealiziranoj produktivnosti, ili drugim riječima, proporcionalno šteti koju su proizveli. Mogući gubitak dionica će spriječiti radnike da nudie produktivnosti koje ne mogu postići. Osim toga, porast odgovornosti u proizvodnom procesu će uputiti radnike da svoj međusobni odnos temelje više na suradnji nego na takmičenju na svim razinama procesa proizvodnje sa čime će doprinijeti razvoju produktivnog društva.

Takva odgovornost ljudi će se proširiti na sve što ljudi rade. Ako ljudi učine nešto dobro za društvo oni će biti nagrađeni sa ovim dionicama i obrnuto, ukoliko ljudi proizvedu štetu u društvu oni će biti kaznjeni gubitkom svojih dionica. To će biti postignuto pomoću sudova kako je to uobičajeno u današnjoj demokraciji. Ovdje odmah treba istaknuti da demokracija kakvu poznajemo ima velike mane. Naime dvije osobe se lako mogu složiti oko nečega, ali nikada o svemu. Svi ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega i zato teško mogu donijeti odluke koje će zadovoljiti interese svih. Demokracija koju poznajemo ne može riješiti ovaj problem. Potrebno je pronaći novi demokratski alat koji će izgraditi optimalne odluke za sve. To će biti provedeno pomoću demokratske anarhije.

Što je demokratska anarhija? Neka svaka osoba dobije jednako pravo da kazni recimo tri osobe koje mu stvaraju najveće nepogodnosti i nagradi recimo tri osobe koje mu donesu najveće pogodnosti u svakom mjesecu. Nagrade i kazne mogu imati vrijednost od recimo jedan dolar. Takav mala neposredna moć u rukama ljudi će usmjeriti svakog člana društva da poštuje svakog pojedinca, da stvara najveće moguće pogodnosti u društvu, i da smanji ili ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavači više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. Novi sistem podnošenja odgovornosti je detaljno objašnjen u mojoj knjizi Humanizam.

Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Zato će javna poduzeća postati znatno produktivnija i profitabilnija od privatnih poduzeća. To će staviti vlasnike privatnih kompanija u tešku poziciju ili čak u potencijalne bankrote. Vlasnici privatnih kompanija će pod pritiskom konkurencije profitabilnijih javnih kompanija pokušati povećati vlastitu produktivnost na sličan način kao i javne kompanije ali neće moći ići dovoljno daleko naprosto zato jer nemaju operativnu mogućnosti da se suprotstave javnim kompanijama. Naime privatni poduzetnici neće moći prihvatiti participaciju radnika u procesu odlučivanja i podjeli profita kompanije jer u tom slučaju oni više ne bi mogli ostvariti prednost u vlastitim komanijama u odnosu na radnike. Čemu onda privatno vlasništvo? Obzirom da radnici u privatnim kompanijama ne mogu imati slobode kao što to nudi zapošljavanje u društvenim kompanijama i ne mogu sudjelovati u raspodjeli profita, oni će biti manje zainteresirani da rade u privatnim kompanijama. Privatne kompanije će zajedno sa kapitalizmom otići u povijesti. Vlasnici privatne imovine će primiti odgovarajuću nadoknadu od društva.

Može se očekivati da će se u novom sistemu sve kompanije pojedinačnih regija sa vremenom udružiti u jednu veliku kompaniju. Ta kompanija će imati centralizirano rukovodstvo koje će uspostaviti najefikasniju koordinaciju rada. Ono će otvarati radna mjesta tamo gdje je to najpotrebnije i zatvarati će nedovoljno potrebna radna mjesta. Tako će zajednica ostvariti najveću produktivnost privrede. Takvom organizacijom privrede će se smanjivati tržišna konkurencija između kompanija ali će se efikasnost proizvodnje osigurati spuštanjem tržišne konkurencije sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. Nova ekonomija će donijeti nove vrijednosti koje će se manje temeljiti na profitu a više na najvećem zadovoljenju ljudskih potreba.

***

Neposredna demokracija će se jako razviti i primijeniti u donošenju svih strateških političkih i ekonomskih odluka. Na primjer, upotrebom informacijske tehnologije, svaka osoba će vlastitim iskazom sudjelovati u odlučivanju koliko novaca treba izdvojiti iz vlastitog dohotka za porez nakon što rukovodstvo predlaži i parlament usvoji minimalni porez dovoljan da bi sistem mogao funkcionirati. Ljudi će zajedno formirati fiskalnu politiku društva. Oni će demokratski odlučivati koliko njihovog poreznog novca treba izdvojiti za obrazovanje, zdravstvo, javnu sigurnost, infrastrukturu, itd. To će formirati demokratsku plansku privredu koju je Marx želio ali koju nije mogao zamisliti bez informacijske tehnologije. Proizvodnja koja se temelji na zahtjevima potrošača je najracionalnija i najstabilnija moguća proizvodnja. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među narodima, ljudi više neće izdvajati novac za potrebe vojske i vojske će prestati da postoje. U razvijenoj demokraciji rat više neće biti moguć.

Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Prihvaćajući ga, ljudi će postati stvarno jednaki imajući jednaka prava i moć u društvu. Samo to bi se trebao zvati socijalizam.

Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će uputiti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati autoritetima nametnute vrijednosti i učiti ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa vlastitom mogućnosti zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.

Novi sistem će donijeti slobodu u kojoj će ljudi učiti gdje su stvarne vrijednosti i kako da se približe vlastitoj prirodi. Oni će početi uviđati da je rad sam po sebi velika vrijednost, da čovjek čovjeku primarna vrijednost, a roba će gubiti svoju otuđenu vrijednost. Kad ljudi to shvate, oni će biti voljni izdvojiti sve svoje prihode za potrebe poreza. Na taj način sva roba i usluge će se distribuirati besplatno. Uspostavila bi se najstabilnija i najracionalnija demokratska planska privreda. To će biti komunizam, najbolji mogući društveni sistem. To je ono što je Marx želio ali nije bio u stanju definirati, procvat društva.

Moja knjiga “Humanizam” detaljno prikazuje socijalizam i komunizam. Ona je besplatno dostupna ovdje.

03.04.2012

Natrag na početak

Homoseksualnost

Homoseksualnost

 

Homoseksualci svoju orijentaciju najvjerojatnije grade na narcizmu, koji razvija blisku emocionalnu vezu između pripadnika istog spola.

 

Svi koji duže vrijeme razmišljaju o homoseksualnim vezama razviju želju za istraživanjem seksa s istospolnim osobama. S obzirom da je homoseksualna orijentacija donedavno bila zabranjena ili sramotna, homoseksualci su krili svoju seksualnu želju. U takvom okruženju homoseksualci su doista bili nesretni ljudi. Ogroman stres pod zabranjenim željama i dugotrajna patnja koja proizlazi iz nemogućnosti ostvarivanja homoseksualnih odnosa utemeljili su homoseksualnu orijentaciju. Nakon toga, prvo homoseksualno iskustvo donosi nevjerojatnu sreću i učvršćuje homoseksualnu orijentaciju. Uvjeren sam da ukoliko homoseksualnost ne bi bila zabranjena, homoseksualci bi bili manje strastveno homoseksualno orijentirani. Svaka zabranjena ljubav između muškarca i žene može potvrditi ovu tvrdnju. Ako je njihova veza nepoželjna ili zabranjena od strane obitelji, takva veza budi strast. Ograničavanje ljubavi je kontraproduktivno. Isto vrijedi i za homoseksualce.

 

Pripadnici istog spola koji žive zajedno trebaju imati jednaka prava kao i osobe u braku osim prava da svoju vezu nazivaju “brakom” jer to nije prirodno. Jezik treba biti dovoljno bogat da razlikuje prirodne i neprirodne ljudske odnose. Homoseksualna osjetljivost se tome žestoko protivi jer su duboko patili skrivajući svoju seksualnu orijentaciju i bitno im je da njihov homoseksualni odnos društvo prihvati kao prirodan. Bilo bi im bolje da svoj odnos prihvate kao u najmanju ruku kontroverzan jer bi time povećali mogućnost povratka u prirodno stanje. Prirodno stanje može postići istinsku radost u životu.

 

Mislim da je homoseksualnost nerazvijena ljubav, baš kao i zaljubljenost. Razvijena ljubav nije čak ni nužno seksualna. Kad ljudi nauče voljeti, smanjivati će vlastu narcisoidnost što će ih vratit svojoj prirodi, a to će značajno smanjiti ili čak i prekinuti homoseksualnost. U desaliniziranom društvu ljudi će shvatiti da je brak između muškarca i žene dobro rješenje.

 

***

 

Homoseksualnost je pogrešna ljudska orjentacija nastala kao rezultat nezdravog društva. Društvo je nezdravo zato što je otuđeno, neurotično i destruktivno. Homoseksualnost se ne može odstraniti dok se društvo ne izliječi. Ja mislim da će se u zdravom društvu koje sam definirao u svojoj knjizi “Humanizam” broj homoseksualaca značajno smanjiti ako potpuno ne nestane.

 

Moja filozofija polazi od tvrdnje da misli određuju čovjeka. Ona odbija genetsku teoriju nastanka karaktera čovjeka i njegove orjentacije. Život kreira čovjeka. Pri rodjenju čovjek je prazna kutija. On ne zna dali je čovjek ili žaba. On ima razvijene instinkte vezane za opstanak i individualne osobine ali nema ništa što determinira njegov karakter, interese niti orjentaciju. Sve što sazna nastaje u interakciji sa okolinom. Ta interakcija počinje od roditelja. Odnos roditelja prema djeci je najznačajniji za razvoj svakog pojedinaca pa onda i za razvoj društva u cjelini. Djeca vide svoju budućnost kroz život svojih roditelja. Danas roditelji žive u jako otuđenom društvu i zato često nose u sebi nezadovoljstvo. Takvi ljudi teško mogu pronaći ljubav u sebi. Nedostatak ljubavi stvara traume u razvoju djeteta. Tada djeca ne vide za sebe dobru budućnost. Tu počinju veliki problemi današnjeg društva. Nasuprot, ukoliko su roditelji zadovoljni i međusobno se vole tada djeca grade vjeru prema vlastitoj budućnosti.

 

Gradeči svoju filozofiju zaključio sam da samo ravnopravan odnos roditelja može graditi ljubav. Ako je otac autoritet u porodici a majka to nije tada oni nisu ravnopravni i odnos među njima se ne može zvati ljubav. U svojoj knjizi “Humanizam” pokazao sam da takav odnos uvijek predstavlja neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa. Takva veza nije dobra i ne može ostaviti dobar trag na razvoj djece. Ako je otac voljeni autoritet a majka samo osoba koja služi u kući što je i danas vrlo rasprostranjena pojava, tada djeca normalno više cijene oca nego majku. Kod sina to može izazvati veću ljubav prema muškarcima nego prema ženama. Ja mislim da je to glavni izvor nastanka muškog homoseksualizma. U prilog toj tezi ide činjenica da povijest bilježi više homoseksualizma među muškarcima nego među ženama. Prema meni to je zato što je kroz povijesti patrijarhat bio dominantan odnos u porodici. Ukoliko sin u takvoj porodici ne razvije homoseksualne sklonosti on vjerojatno neće razviti niti ljubav prema ženama jer ga porodica u kojoj je izrastao nije naučila da cijeni i voli žene. Kćerke iz takvih brakova će najvjerojatnije tražiti ljubav od autoritativnih muškaraca jer druge teško mogu cijeniti. One će vjerojatno čitav život tražiti ljubav od svog čovjeka koju on najvjerojatnije neće moći pružiti.

 

Ako je otac negativan autoritet. Autoritet kojeg se djeca plaše ili kojeg preziru tada je situacija bitno drugačija. Sin u takvoj porodici će prije graditi ljubav prema majci što će ga staviti u bolji odnos prema ženama. Kćerka može također uspostaviti bolji odnos prema ženama nego prema muškarcima i ta činjenica je može usmjeriti prema homoseksualnom odnosu prema ženama. Naravno individualne čovjekove biološke osobine, karakter, stupanj narcisoidnosti, stres, kultura, također igraju veliku ulogu, ali ja vjerujem da presudnu ulogu ima porodica iz koje djeca dolaze.

 

Slično će se dogoditi ako žena ima dominantnu ulogu u porodici. Tada će se sin diviti majci što će ga gotovo sa potpunom sigurnošću usmjeriti prema heteroseksualnim odnosima. Takav sin može biti pasivan u odnosu sa ženama i očekivati da žene donose odluke. Njena kćerka, ovisno o pasivnosti oca i drugih faktora može težiti homoseksualnim odnosima sa drugim ženama. Ukoliko se takvi odnosi ne razviju ona će vjerojatno imati poteškoća da uspostavi i održi vezu sa muškarcima.

 

Kao zaključak želim naglasiti da je ravnopravan odnos između muškarca i žene jedino dobro rješenje za razvoj porodice i društva. Muž i žena se moraju uzajamno podjednako respektirati kao ljudska bića bez obzira na razliku u pameti, snazi ili bilo kojoj sposobnosti koje posjeduju. Uzajaman respekt mora postojati između roditelja i djece također. Roditelji moraju biti najveći autoriteti svojoj djeci ali isto tako moraju poštovati svoju djecu. Roditelji trebaju graditi vlastiti respekt pred djecom vlastitim dobrim primjerom i pomoću nagrada i kazni. Uz potpunu ravnopravnost roditelja ipak je dobro da otac bude nešto veći autoritet kćerkama a majke sinovima jer će to umanjiti ili ukloniti sklonost djece homoseksualizmu.

 

***

 

Ova observacija o homoseksualizmu je bazirana na mojoj filozofiji. Kad sam iskristalizirao zaključak odlučio sam provjeriti što je nauka otkrila na polju homoseksualizma. Po referencama koje sam pronašao na internetu čini se vrlo značaja studija koju su napravili psiholozi Bell, Weinberg i Hammersmith 1981 godine. Oni su ispitali više od hiljadu homoseksualaca i heteroseksualaca kroz tri godine prikupljanja podataka. Zatim su pet godina analizirali podatke i još dvije godine proveli na provjeri zaključaka. Nakon deset godina rada oni su zaključili da porodica nema utjecaj na spolno usmjerenje djece. Ta studija je doprinijela shvaćanju da je homoseksualizam upisan u genetski kod i da ga kao takvog treba prihvatiti.

 

Da li to znači da je moje razmišljanje pogrešno? Ne bih rekao. Novija studija dva tajvanska psihijatara, For-Wey Lunga i Bih-Ching Shua, objavljena 2007 u Comprehensive Psychiatry ispitala je ulogu roditelja na nastajanje homoseksualaca. Oni su ispitivali pripadnike vojske u Tajvanu. Pomoću statistički baziranog modela proučavanja došli su do zaključka da se homoseksualnost u 62% slučajeva može objasniti utjecajem roditelja i povećanjem neuroticizma. Ukratko, prema njima odnos oca i sina ima najznačajniju ulogu u procesu postajanja muških homoseksualaca. Oni tvrde da očinska privrženost i introvertirane i neurotične karakteristike predstavljaju glavne uzroke razvoja muških homoseksualaca.

 

Dodano 4. 4. 2019. Dr. Neil i Briar Whitehead iz Novog Zelanda su autori knjige My Genes Made Me Do It (2016). U knjizi su donijeli zaključke temeljene na 20-godišnjem istraživanju provedenom s više od 10.000 znanstvenih radova i publikacija o homoseksualnosti. Utvrdili su da je homoseksualnost u velikoj mjeri sociološko psihološka tvorevina i ništa u našim genima ne potiče homoseksualnost. Genetska homoseksualnost je pogodan mit koji promovira gej aktivizam desetljećima. Istraživanje temeljeno na 33.000 parova identičnih blizanaca u Australiji zaključilo je ako je jedan od braće i sestara homoseksualac, postoje samo 11% šanse da je i drugi blizanac također homoseksualac. Da je homoseksualnost uzrokovana genetikom, tada bi identični blizanci uvijek biti identični u privlačenju istog spola. Istraživanje dokazuje da se homoseksualci nisu određeni genetski.

 

Istraživanje također navodi da ljudi ne postaju homoseksualci niti zbog odgoja. Prema tome, roditelji nisu izravno uključeni u stvaranje seksualne orjentacije sina i kćeri što je u suprotnosti s mojim mišljenjem. Studija nije uzela u obzir da živimo u društvu koje ne zna voljeti. Kasnije, ista studija navodi da se sve veći broj mladih u disfunkcionalnim obiteljima identificira kao homoseksualci i transseksualci. Po meni to je izravna posljedica nedostatka ljubavi. Kad jednom naučimo voljeti, broj homoseksualaca će se značajno smanjiti. Moj članak “Da li volite?” prikazuje kako to ostvariti.

 

***

 

Ja nisam čitao navedene studije jer one nisu od mog primarnog interesa. Ali koristim njihove zaključke da bih naglasio nesposobnost zapadnih društvenih nauka. Zašto su one nesposobne? Današnji naučnici se regrutiraju među ljudima koji imaju razvijenu sposobnost reprodukcije znanja, ili bolje rečeno među odličnim studentima. Takvi ljudi moraju nekritički prihvatiti znanje jer u suprotnom ga nebi mogli reprodicirati i nebi bili odlični studenti. Ljudi koji naviknu nekritički prihvaćati znanje imaju manju sposobnost otkrivanja suštine jer su navikli da im autoriteti ukazuju na suštinu. Imao sam priliku razgovarati sa mnoštvom profesora društvenih nauka i često sam ostajao zaprepašćen njihovom nedostatkom sposobnosti logičnog zaključivanja.

 

Do zaključka o homoseksualizmu sam došao usput a Lung, Shu i dr Dr. Neil Whitehead su svojom studijom potvrdili da sam u pravu. Moj zaključak bi logički trebao biti prva ideja koja vodi do uzroka nastajanja homoseksualizma. Zašto takvo ispitaivanje nije provedeno puno prije Lunga i Shua i Dr. Dr. Neil Whiteheada? Što su sociološki i psihološki naučnici radili na homoseksualnom polju od osnutka društvenih nauka? Društvene nauke ne samo da ne doprinose razvoju društva već ga sprečavaju. I to nije slučajno. Zašto?

 

Mi živimo u kapitalizmu koji je u permanentnoj ekonomskoj i moralnoj krizi. On se plaši za svoj opstanak i zato sputava razvoj prirodnih vrijednosti koje mogu pokazati koliko je društvo predvođeno kapitalizmom nemoralo. Kapitalizam promovira izopačene vrijednosti zato da bi sam izgledao normalnije. Zato je velikom medijskom propagandom podržan i homoseksualizam. Ali to nije dovoljno, njima treba i podrška nauke da bi propaganda izgledala uvjerljivije. Krupni kapital uvijek može naći ljude koji slijede njegove interese i daje im ogromna sredstva da razvijaju takve teorije.

 

Zato Američko odruženje psihologa godinama tvrdi da mijenjanje homoseksualne orijentacije znači nanošenje štete. Pod pritiskom zapad je uglavnom kapitulirao pred idejom da je homoseksualnost urođena i nepromjenjiva. Studija dr. Neila Whiteheada navodi da se tokom života pola homoseksualne populacije preorjerira prema heteroseksualnosti samo što vrlo malo ljudi čuje za to.

 

Vjerujem da su Bell, Weinberg i Hammersmith bili počašćeni što su dobili veliku studiju i sumu novca za svoju dugogodišnji rad i da su bili uvjereni da iskreno rade svoj posao (koliko su bili u stanju). Ovdje se ne radi o korupciji već o nečemu puno gorem. Ovdje se radi o zavjeri koja praktično pokriva sve djelatnosti razvijenog svijeta na štetu društva. Naučnici koji mogu doprinijeti razvoju društvenih nauka su ignorirani i ne dobijaju novčana sredstva za istraživanja niti imaju pristup medijima. Podržavanjem studija kao što je ova od Bell, Weinberg i Hammersmitha se pogrešno usmjeravaju društvene nauke i to vrlo uspješno.

 

Kao rezultat društvene nauke su danas beskorisne i čine štetu društvu. Generacije naučnika koje su bile pogrešno usmjeravane danas ne mogu prepoznati ispravan put. Lung i Shu su uspjeli napraviti svoju studiju zato što ih je financirala tajvanska vlada koja je daleko od utjecajnog zapada, dok Neil Whitehead radi za vladu Novog Zelanda. Čini se da se istina može naći samo daleko od zapada. Te studije osim što su nekim čudom objavljene na zapadu, nisu tamo podržane.

 

Ja sam jako razočaran sa današnjim društvenim naukama. Tko će prihvatiti moje ideja ako to nauke ne mogu? Osjećam da moram žestoko napasti današnje društvene nauke da bih privukao pažnju na sebe. To sam već učinio u članku Moj obračun sa naukama a još više ću to učiniti u svom slijedećem članku.

 

Svoj sam članak “Da li volite?“ koji prikazuje kako da ljudi vole bezuvjetno I eliminiraju homoseksualnost. Ponudio sam ga brojnim psihološkim časopisima. Svi odgovori koje sam dobio mogu se ukratko prikazati ovako: “Vaš članak «Da li volite?» je interesantan ali nažalost svojom se formom ne uklapa u koncepciju našeg lista.“ Ja nemam vremena za formalno proučavanje svih nauka o kojima pišem tako da vrlo važna poruka koju taj članak u sebi nosi, kao i ovaj koji sada čitate, neće biti uskoro pristupačne široj javnosti. To je šteta.

 

 

20.11.2012

 

Reference:

Homosexuality: the importance of mothers and fathers” by Neil Whitehead and Lower Hutt, New Zealand

Studies of identical twins show homosexuality is acquired, not genetic.

 

Jacob Rothschild je kriv

Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva

Dobro je dokumentirano da je porodica Rothschild prije 200 godina bila daleko najbogatija i najmoćnija porodica svijeta. Oni su uvidjeli da moć nad ljudima nije popularna pa su odlučili vladati svijetom tajno. Postoje dokumenti koji pokazuju da oni kriju svoje bogatstvo i moć što upućuje da su oni najvjerojatnije i dalje najbogatija i najmoćnija porodica svijeta. Ljudi bi trebali imati jednaka prava ali ih nemaju zato što Rothschildi grade svoju moć otimajući prava koja pripadaju drugim ljudima. Tako je porodica Rothschild postala zlo koje ugnjetava svijet i glavna prepreka napretku društva.

 

Moj interes za konspiracije se pojavio kad sam se uvjerio da one postoje na primjeru uništenja moje domovine Jugoslavije. Svjetski mediji su prikazali destrukciju Jugoslavije kao unutrašnji konflikt među jugoslovenskim narodima ali to je bila samo fasada. Suština raspada Jugoslavije je ležala u kolonizaciji države. Zapadne republike Slovenija i Hrvatska su 1990 godine na izborima birale partije koje podržavaju kapitalizam. U Srbiji su na izborima pobijedili komunisti koji su i prije vladali. Poslije toga Srbija je kočila prozapadne reforme u Jugoslaviji. Tada sam primjetio da su zapadni političari i mediji podržavali prozapadno orijentirane republike i optuživali Srbe za probleme u kojima se Jugoslavija našla. Takva pristrasnost je bila rezultat konspiracije koja je imala za cilj posvađati narode i oslabiti ih politički i ekonomski. To se i dogodilo. Poslije toga konspiratori su zavladati nad teritorijem bivše Jugoslavije i jeftino preuzeli resurse koje su svi narodi Jugoslavije stvarali.

 

Ljudi uviđaju da se u svijetu događaju nepravde. Mnoga sredstva javnog informiranja optužuju korporacije da vladaju svijetom i čine nepravdu, ali ne optužuju ljude koji vladaju uz pomoć korporacija. Mediji tako prihvaćaju da se ništa protiv tih vladara ne može učiniti. Nosioci konspiracije vole takve članke jer šire apatiju u društvu. Ja sam uvidio da su optužbe protiv korporacija beskorisne i da je potrebno pronaći ljude koji vuku korist od vladavine nad korporacijama da bi ih bilo moguće zaustaviti.

 

Negdje 2000. godine sam se pitao tko to ima tako veliku moć da može uništiti Jugoslaviju? Istraživanjem sam došao do zaključka da svi putevi vode prema porodici Rothschild iako je ona vrlo neeksponirana. Porodica Rothschild tajno vlada zapadnim svijetom tako da je nitko za to ne me optužiti. Nitko je ne može smijeniti sa vlasti. Nije li to cilj konspiracije? U to vrijeme sam primijetio da mnogi religiozni ljudi vjeruju da dolazi sudnji dan pa su nagađali tko bi mogao biti Antikrist? Sumnjali su i Georgea Soroša, princa Charlesa, čak i Papu. Pokušao sam iskoristiti interes kršćana pa sam u članku “Da li je Antikrist stigao?” objavljenom 2003 godine ukazao da bi Jacob Rothschild mogao biti Antikrist.

Porodica Rothschild je još u devetnaestom stoljeću postala uvjerljivo najbogatija porodica svijeta. Lord Byron je spomenuo tu porodicu u svojoj pjesmi “Don Juan,” pjevanje12/5. Pjesma je napisana u davnoj 1823. godini.

 

 Tko drži saldo svijeta? Tko vlada
nad parlamentom, bio on rojalistički ili liberalni?
Tko je pobunio patriote bez košulja u Španjolskoj?
(Što je nagnalo sve stare evropske žurnale da “vrište i gunđaju”)
Tko drži svijet, oba stari i novi, u boli
Ili zadovoljstvu? Tko čini sve političare blagoglagoljivim?
Kao sjenu Buonapartine plemićke smionosti? –
Židov Rothschild, i njegov kolega-kršćanin, Baring.  

 

Poslije je nastupila industrijska revolucija i procvat kolonijalizma gdje se porodica Rothschild morala još više obogatiti ali oni su se tada povukli sa javne scene. Zašto su to učinili? Zavladavši zapadnim svjetom oni su očekivano poželjeli zavladajti i cijelim svijetom. Poučeni praksom da su vladari najčešće nepopularni i da tu činjenicu mogu platiti i glavom, Rothschildi su odlučili da zavladaju svijetom tajno. I uspjeli su u tome. Danas oni gotovo ne postoje na popisu najbogatijih ljudi svijeta. Stječe se utisak kao da su u zadnjih dvjesto godina značajno osiromašili ali nema nikakvih dokumenata koji bi mogli potvrditi gubitak tako ogromnog bogatstva. Nasuprot, ja vjerujem da Rothschildi nikad nisu bili bogatiji i moćniji nego danas.

 

Kako porodica Rothschild povećava svoje bogatstvo i utjecaje u svijetu dok smanjuje svoju vidljivost? Rothschildi kao najbogatiji ljudi svijeta su se lukavo dosjetili da sklapaju ugovore sa siromašnim agentima da ih zastupaju u vlasništvu nad kompanijama. Kao nagradu ti ljudi najčešće dobijaju oko 15% akcija na poklon da bi se više trudili u svom poslu dok ostatak pripada Rothschildima. Zato ti ljudi mogu odmah kupiti dvorce, jahte i avione. Oni su za to vrlo zahvalni Rothschildima, odani i silno se trude da ih ne razočaraju. Takvi ugovori su obostrano vrlo korisni.

 

Primjer: Poslije hapšenja Mikhaila Khodorkovskog zbog utaje poreza u naftnoj kompaniji “Yukos” u Rusiji, ruska vlada je prijetila da će mu oduzeti akcije te kompanije. Tada je Khodorkovski pokušao kontrolu nad svojim akcijama prebaciti Jacobu Rothschildu. Izvor je članak iz “The Washington Timesa” od 2.11.2003 “Uhapšeni naftni tajkun prenio dionice bankaru”. Članak je prenesen u “Action Report Online.” Značaj ovog članka leži u tome što upućuje da je Jacob Rothschild najvjerojatnije stvarni većinski vlasnik kompanije “Yukos”. Khodorkovsky jednostavno nije imao ni novčana sredstva ni znanje da samostalno uđe u tako veliki posao i zaradi bogatstvo koje mu se pripisuje. Ali u ovom slučaju, pohlepa je natjerala Jacoba Rothschilda da učini pogrešku jer je prikazao veliku mogućnost prikrivanja vlastitog bogatstva iza Khodorkovskog. Ovdje treba dodati da vrijednost tih akcija mnogostruko premašuje bogatstvo koje cijela porodica Rothschild posjeduje prema Forbesu.

 

Možemo li pretpostaviti da je Rothschildov model prikrivanja vlastitog bogatstva iza Khodorkovskog bio primjenjivan na druge porodice kroz povijest? Naravno da možemo. Rothschildi su bili najbogatiji ljudi svijeta puno prije nego su se pojavile bogate porodice Rockefeller, Morgan, Buffet, i druge. Rothschildi su najvjerojatnije sponzorirali uspon porodica Rockefeller, Morgan, Buffet, i drugih na isti način kao i Khodorkovskog. The Banking Monopoly tvrdi: “Tokom Prvog svjetskog rata, J.P. Morgan je smatran za najbogatijeg čovjeka u SAD-u, ali nakon njegove smrti otkriveno je da je samo Rothschildov poručnik. Nakon što je Morganov testament otvoren javnosti, otkriveno je da je on vlasnik samo 19% kompanije J.P. Morgan”. David Icke piše u svojoj knjizi “Children of the Matrix”, da su Rockefelleri i Morgani samo “sluge” za evropske Rothschilde. Political Vel Craft tvrdi:”Warren Buffet je istaknuti čovjek Rothschilda u Americi”. Ni jedan od ovih članaka ne daje dokaz da su Rothschildi prepustili porodicama Rockefeller, Morgan, Buffet i drugima da ih zastupaju u vlasništvu i upravljanju nad najvećim svjetskim kompanijama jer su ugovori koji reguliraju njihove međusobne odnose tajni i kao takvi nedostupni javnosti. Ali članci izvan razumne sumnje prikazuju da je tako nešto više nego moguće. Porodica Rothschild tako najvjerojatnije kontrolira najveće banke, najprofitabilnije kompanije i najutjecajnije medije. Oni su udruženi u jedinstvenu hijerarhijsku organizaciju koja ima predominantnu financijsku moć, koja im donosi političku moć i kao hobotnica kontrolira sve centre moći u zapadnom svijetu. Tako Rothschildi najvjerojatnije upravljaju zapadnim svijetom iako ih nema u politici niti na popisu svjetskih bogataša.

 

Kad bi postojala dva centra takve moći onda bi se oni borili za prevlast i mi bi kroz njihovu svađu znali tko su one, ali toga nema. Nepostojanje takvih sukoba meni govori sa potpunom sigurnošću da porodica Rothschild ima monopolnu moć u zapadnom svijetu. Zato Rothschilde možemo pozvati na odgovornost za gotovo sve što se u zapadnom svijetu dogadjalo. Ovaj članak će to u velikoj mjeri i učiniti.

 

***

Jacob Rothschild toliko krije svoju moć da ne bira sredstva da sebe prikaže kao skromnog filantropa. Insinuacija: Jedna fotografija Jacoba Rothschilda greškom snimljena na njegovom imanju Waddesdon Manor u Engleskoj sa “najbogatijim” čovjekom svijeta Warrenom Buffetom i guvernerom Kalifornije Arnoldom Schwarzeneggerom je prikazala Jacoba Rothschilda kao vrlo utjecajnog čovjeka. Zbog toga je Jacob Rothschild vjerojatno odlučio prikazati Warrena Buffeta kao velikog filantropa i sebe kao čovjeka okruženog takvim ljudima. Ja mislim da Jacob Rothschild stoji iza izjave Warrena Buffeta da namjerava pokloniti u humanitarne svrhe 85% bogatstva. Naravno u tom slučaju to bogatstvo pripada Jacobu Rothschildu. Izvor Reuters.

 

U 2012. godini David Rockefeler je odlučio prodati 37% svoje Wealth advisory and asset management grupe, Jacobu Rothschildu za nepoznatu sumu novca. Izvor Financial Services. Nije nikakvo iznenađenje to što oni dobro surađuju, ali to nije problem ovdje. Kada ljudi kupuju nešto oni obično za to plaćaju porez. Prema zakonu postoje neke iznimke koje dozvoljavaju neplaćanje poreza i kupovina korporacija je jedna od njih. U ovom konkretnom slučaju čak ni izdavanje računa nije potrebno. Zašto je zakon tako pogodan za one koji kupuju korporacije?

 

Porodica Rothschild ima tako veliku financijsku moć da lako otkupljuje sve što vrijedi na burzama. Osim toga oni nude nezavisnim kompanijama investicijske ponude koje teško mogu odbiti. Ukoliko vlasnici tih kompanija prihvate Rothschildove uvjete, oni mogu i zadržati kontrolu nad svojim kompanijama. Rothschildima je najvažnije da su oni kooperativni. Ako se te kompanije suprotstave Rothschildima one nailaze na probleme. Pada mi na pamet velika kampanja koja je trebala podijeliti kompaniju Microsoft na dva dijela zbog navodno neprihvatljivog monopola koji je ta kompanija imala u svijetu. Onda je većinski vlasnik kompanije Bill Gates počeo igrati bridge sa Warenom Buffetom kojom prilikom mu je Buffet vjerojatno objasnio značaj “kooperativnosti” u zapadnom svijetu. Vjerujem da je Bill Gates to prihvatio i otada više nije bilo pritiska da se kompanija Microsoft podijeli.

 

Isto se događa sa državama. Saudijska Arabija je kooperativna sa Rothschildima i zato je nitko ne dira. Rothschildima je svejedno koja će naftna kompanija eksploatirati naftu po svijetu dokle god ona pripada njima. Ako to nije slučaj ljudi koji kontroliraju naftu gube vlast ili čak živote kao na primjer Muamer Gadafi i Sadam Husein. Ja ne tvrdim da su Rothschildi organizirali ubistvo tih ljudi. Ne, njihova smrt je nusprodukt potrebe Rothschilda da kontrolira naftu u svijetu. Ja ne tvrdim niti da Rothschildi žele ukrasti tu naftu. Ona će i dalje tehnički pripadati Iraku i Libiji. Ali Rothschildi će tamo na vlast postaviti poslušne ljude za razliku od Muamera Gadafija i Sadama Huseina. Nitko drugi nema tako veliku moć da bi to mogao učiniti. Tako će Rothschildi uspostaviti kontrolu nad tim državama a onda naravno i nad njihovom naftom. Rothschildi to mogu činiti zato što su nevidljivi pa ih nitko ne može pozvati na odgovornost za to što čine.

 

***

Jedan od značajnih agenata porodice Rothschild je George Soroš. Prikazujući sebe kao “velikog dobrotvora” krajem milenijuma, pomagao je reforme u Istočnoj Evropi, poklonivši tim zemljama oko milijardu dolara kroz njegovu organizaciju “Otvoreno društvo”. Naziv koji je dao svojoj organizaciji je u najmanju ruku bestidno licemjeran jer je on jedan od istaknutih članova najzatvorenijeg društva. On je pirat koji je zbog vlastite pohlepe unestrečio mnoge zemlje i narode. O tome je pisao William Engdahl u članku: The Secret Financial Network Behind “Wizard” George Soros. Članak prikazuje i vezu Soroša sa Rothschildima.

 

Možete li vi ljudi koji ne vjerujete u zavjere, odgovoriti zašto je Soroš poklonio milijardu dolara zemljama Istočne Evrope? Ja ću vam odgovoriti. To nije bio poklon već velika prevara pomoću koje su agenti tajne organizacije porodice Rothschild prisvojili bogatstva zemalja Istočne Evrope. Dokaza nemam. Ali ako vi ljudi mislite da je pirat Soroš poklonio milijardu dolara zemljama Istočne Evrope da bi dozvolio bilo kome da se tamo obogati, onda je zavjera Rothschilda jako uspješno formirala način na koji razmišljate. Soroš je uz pomoć donacija u zemljama Istočne Evrope propagirao kapitalizam kao idealan sistem, financirao je partije, medije i korumpirao političare. To je omogučilo drugim agentima Rothschilda da organizirano nastupe i jeftino otkupe državno vlasništvo tih zemalja. Tako je uložena milijarda zaradila bilione dolara. Samo se tako može ispravno tumačiti Sorosova “filantropija”. To je bio organizirani kriminal. Obogatili su se i poneki domaći ljudi koji vode Rothschildove kompanije u tim zemljama. To su uglavnom agenti koji rade za proviziju.

 

Nadalje pomoć koju su vlade istočno evropskih država primile od predstavnika zapada ih obavezuje da slijede politiku zapadnih zemalja. Ako se vlada neke istočno evropske zemlje suprotstavi politici nametnutoj sa zapada tada se u toj državi dogadja pobuna protiv vlasti. Predsjednik Ukrajine Viktor Yanukovich je smijenjen nasilnom revolucijom zato jer pokušao izgraditi bliži odnos sa Rusijom. Ovdje se radi o kompleksnoj operaciji koja je finacirala revoluciju u Ukraijini, koja je kontrolom medija obmanjivala svijet o tome šta se u Ukrajini događalo, koja je natjerala lidere svijeta da pruže podršku nasilnoj promjeni vlasti u Ukrajini. Tko je mogao imati interes i moć da to ostvari? Samo Rothschildi.

 

Rusija se protivi agresivnoj politici zapada i zato je Zapad sve više napada. Ja vjerujem da se tu radi o početku treće velike agresije na Rusiju poslije Napoleona i Hitlera. Ne vjerujem da će biti oružanog rata između Amerike i Rusije jer obadvije strane znaju da ne mogu pobijediti. Bitke će se voditi na ekonomskom i političkom iscrpljivanju i trajat će dok jedna strana ne odustane. Rusi su pobijedili Napoleona i Hitlera i ja vjerujem da bi mogli pobijediti i Rothschilde prvenstveno zato što su moralni za razliku od korumpiranog zapada a to znači i jači. Ali za tako nešto će bile potrebne godine ako ne dekade iscrpljujuće borbe u kojoj će države stagnirati a narodi će trpjeti.

 

***

Porodica Rothschild odlučuje o tome za koga će ljudi glasati na američkim izborima i u svim utjecajnim državama svijeta, ulaganjem velike količine novca u političke partije koje im više odgovaraju i njihovom promocijom pomoću medija koje imaju pod kontrolom. Ali njima nije ni važno tko će pobijediti jer oni preko svojih agenata financiraju sve utjecajne partije u svijetu koje slijede njihove interese. Tako osiguravaju da će politika koja njima odgovara biti prihvaćena gdje god je prihvaćena liberalna demokracija u svijetu. Na prošlim izborima za predsjednika SAD 2012 godine obe dominantne partije su potrošile po milijardu dolara. Bilo je i drugih kandidata za presjednika države ali Amerikanci čak nisu znali da oni postoje. Gdje je tu demokracija? Ovdje se radi o sakrivenoj diktaturi porodice Rothschild.

 

Vrlo rijetko se događa da se stvari ne odvijaju onako kako su Rothschildi zamislili, ali događa se. Na putu osvajanja svijeta Rothschildi su naišli na otpor Srba. Srbi su deset godina pružali otpor porodici Rothschild u napadu na Jugoslaviju. Rothschildi su izgubili strpljenje i odlučili slomiti otpor Srba oružanom agresijom NATO saveza na Jugoslaviju 1999 godine. Samo Rothschildi mogu bez posljedica organizirati agresiju na suverenu zemlju zato što ih nitko ne može povezati sa tom agresijom. Samo Rothschildi mogu mobilizirati sve zapadne medije da lažima opravdaju takvu agresiju. Tako je stvorena podrška svijeta za agresiju na Jugoslaviju. Samo Rothschildi mogu ostvariti korist od toga.

 

Američki predsjednik Clinton kao najveći autoritet NATO saveza je trebao narediti agresiju na Jugoslaviju. On je znao da bi takva naredba bila kriminalna jer nije imala dozvolu UN. Zato je Clinton uporno odbijao da izda takvu naredbu iako su Rothschildi godinama vršili pritisak na njega da to učini. Onda su mu agenti Rothschilda namjestili slučaj Lewinsky i ucijenili su ga da će ga smijeniti sa položaja predsjednika Amerike ako ne naredi agresiju na Jugoslaviju. Samo Rothschildi mogu tako ucjenjivati presjednika SAD. Predsjedniku Clintonu je naravno bila draža njegova pozicija nego životi hiljada ljudi pa je naredio napad na Jugoslaviju. Odmah poslije njegove naredbe slučaj Lewinsky je potpuno zaboravljen. Pogledajte kronologiju tih zbivanja CNNa. Nije to sve. Clinton je poslije toga dobio 500 miliona dolara donacija za izgradnju svoje biblioteke u Little Rocku, Arkansas. Može li to biti nagrada za napad na Jugoslaviju? O agresiji na Jugoslaviju sam opširno pisao u članku “Moj dug Jugoslaviji”. Duboko sam uvjeren da bi istraga protiv predsjednika SAD Billa Clintona za kriminalnu agresiju na Jugoslaviju na kraju dovela do Jacoba Rothschilda. Ali tko može optužiti predsjednika Clintona?

 

***

Uspješna agresija na Jugoslaviju ohrabrila je Rothschilde da idu dalje u osvajanje svijeta. Na red su došli lrak i Afganistan zemlje bogate rudama. Te države su bile nezavisne a to je nešto što je porodica Rothschil zasigurno željela promijeniti. Da bi to lakše ostvarili izabrali su 2000 godine za predsjednika SAD Georga Busha mlađeg koji je bio potpuno na njihovoj liniji za razliku od presjednika Clintona. Za agresiju na Afganistan i Irak bila im je potrebana potpora naroda. Ona je pronađena u terorističkom napadu u New Yorku 11.9. 2001. Ja mislim da bi Rothschildi takvu priliku predugo čekali pa vjerujem da su je ubrzali uz pomoć saveznika Muslimana a da to teroroisti samoubojice nisu znali. Postoje otvorene sumnje da je Saudijska Arabija imala u tome svoje prste. Predsjednik Bush je za teroroistički napad odmah optužio Afganistan i Irak iako za to nije imao dokaza. Postavio je Afganistanu i Iraku ultimatume na koji oni nisu mogli pristati i naredio je agresije na te države.

 

Rothschildi praktično jedini mogu kontrolirati američku vlast, jedini su mogli imati korist od okupacije Iraka i Afganistana, jedini su mogli pokrenuti agresiju, i jedini su mogli uspostaviti marionetsku vlast tamo. Samo su oni mogli profitirati iz tih ratova. Da bi prikrili svoju odgovornost ako nešto krene pogrešnim putem, oni su lukavo tražili rezervne krivce za te ratove. Nikoga drugog nisu mogli pronaći nego samu američku vlast. Zato su formirali teoriju zavjere koja tvrdi da je Bushova vlada izvela napad na nebodere blizance u New Yorku 11.9. 2001 da bi dobila izgovor za napade na Irak i Afganistan. To je besmislica. Presjednik Bush nije imao operativnu mogućnost da agresijom na Irak i Afganistan izvuće značajnu osobnu korist. Siguran sam da predsjednik Bush o napadu 9/11 nije ništa znao jer je bio iznenađen i vrlo je nespretno reagirao kada je čuo da su avioni udarili u svjetski trgovački centar.

 

Ali pronađeni su mnogobrojni stručnjaci koji tvrde da je zgrada broj 7 porušena eksplozivom i optuživali su vladu SAD da je to učinila. O ovoj teoriji zavjere je jako puno pisano po medijima što ne bi bilo moguće bez podrške porodice Rothschild koja kontrolira medije. Ja sam arhitekt i znam da je čelična konstrukcija jako osjetljiva na visoke temperature i rapidno gubi kapacitet nosivosti težine kad je izložena požaru za razliku od betonske konstrukcije. Zgrada broj sedam je gorjela na niskim katovima gotovo cijeli dan dok nije popustila pod velikim teretom same zgrade što je izgledalo isto kao i da je porušena eksplozivom. Isto se dogodilo neboderima blizancima. Oni su brže pali jer su bili jako oštećeni udarima aviona.

 

Takvim konspiracijama Rothschildi zavaravaju narod. Rothschilde ni malo ne smetaju optužbe protiv američke vlasti jer ona i služi da nosi teret svog zla koji Rothschildi rade. Postoje neke indikacije koje ukazuju na mogućnost da su Rothschildi zaobišli predsjednika SAD, pomogli teroriste u Americi da ostvare svoj cilj i obstruirali istragu kako bi dopunski osumnjičili američku vladu. Tako odstranjuju svaku eventualnu sumnju sa sebe. Pisao sam više o tome u članku “Moja istraga o 9/11.”

 

Rothschildi podržavaju lažne teorije zavjere i zato što one oduzimaju kredibilitet pravim zavjerama. Mnogi ljudi pišu o zlu koje Rothschildi čine iako često nemaju dokaze. Rothschildi nisu nikad tužili ni jednog takvog pisca zato što bi im takvi sudski procesi donijeli negativnu pažnju javnosti. Umjesto toga oni ohrabruju sve vrste napada na sebe, jer što više besmislica ljudi pišu o njima, to su njihovi napadi manje vjerodostojni. Čak što više, Rothschildi često sami sebe optužuju pomoću glupih konspiracija. Na primjer: Before it’s News je nedavno objavio:”Rothschildi su oborili malezijski avion MH370 kako bi stekli pravo na patent poluprovodnika – oslobađajući se tako onih koji su im stajali na putu!” Kakva glupost! To je podjednako besmisleno kao da ih neko optuži da kradu hranu u prodavnici. Autori takvih tekstova bi se morali plašiti da će ih Rothschildi tužiti za klevetu. Naravno osim ako su ih agenti Rothschilda zaposlili da pišu takve tekstove. Takvi članci donose korist Rothschildima zato što svojom plitkoćom obezvrijeđuju stvarne optužbe. Neuvjerljive teorije zavjere stvaraju suprotan efekt pa ljudi odbacuju sve teorije zavjere kao neostvarive u današnjem “razvijenom demokratskom društvu”. I to je dio zavjere Rothschilda. Rothschildi sa takvim člancima u očima svijeta postaju nevini ljudi koji trpe nepravedne optužbe. Oni su jako lukavi. Mediji pod kontrolaom Rothschilda namjerno zavaravaju ljude pogrešnim informacijama i plitkim vrijednostima jer dezinformirani i glupavi ljudi su poslušni i ne pružaju otpor.

 

Sa druge strane prave konspiracije nitko ne istražuje. Američki general Wesley Clark je u emisiji Democracy Now od 2.3.2007, izajvio da je Pentagon odmah poslije 9/11 planirao napad na Afganistan, Irak, Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran. Nije li to dovoljan dokaz da zavjera postoji? Clark je pravi zviždač jer je nesmotreno odao kriminalnu radnju američke vlasti. Izjava generala američke vojske nije pobudila nikakav interes niti američkog pravosuđa niti medija. Sa druge strane ja ne znam da li su zviždači Assange i Snowden odali nešto što već nije poznato pa su ipak proganjani od američkog pravosuđa. Zašto? Zato što su i američko pravosuđe i mediji pod kontrolom porodice Rothschild. Mediji imaju svrhu da odstrane interes javnosti od pravih problema proizvodnjom beskonačnih beskorisnih diskusija. Assange i Snowden su žrtve kreirane upravo zbog te svrhe. Da krupnom kapitalu ne odgovara to što oni otkrivaju, vi ne bi znali da oni postoje.

 

Da se vratimo američkoj agresiji na Irak I Afganistan; ako fizički napadnete nekog čovjeka vi ćete najvjerojatnije završiti u zatvoru, ako napadnete države, pobijete stotine hiljada ljudi da bi opljačkali njihove resurse ništa vam se neće dogoditi. Ne može to tako. Obzirom da sam jako dobro upućen kako je izvršena agresija na Jugoslaviju, u kriminalnoj agresiji na Irak i Afganistan sam prepoznao rukopis porodice Rothschild. Pitate li se kako to da predsjednik SAD-a može biti smijenjen zato što vara svoju suprugu, a ne može biti smijenjen zbog kriminalne agresije na Irak? Duboko sam uvjeren da bi istraga protiv predsjednika SAD Georga W Busha za kriminalnu agresiju na Irak na kraju dovela do Jacoba Rothschilda. Ali tko može optužiti predsjednika Georga W Busha?

 

***

Da bi smanjli nezadovoljstvo ljudi u SAD uzrokovanim lošom politikom Georga Busha mlađeg, Rothschildi su uz pomoć svog agenta Davida Rockefellera izabrali mladog i inteligentnog Baracka Obamu za predsjednika 2008 godine. Negdje sam pročitao da je David Rockefeller, agent porodice Rothschild, prvi čestitao Baracku Obami pobjedu na izborima puno prije izbora. Barack Obama je kao human čovjek privukao američku ljevicu i pokušao odstraniti probleme koje je desno orjentirani Bush izgradio u Americi. Ali on nije ni bio ni približno dovoljno jak da bi u tome mogao uspjeti. Obama je upravo uoči nominacije za predsjednika SAD diplomirao prava na Harvardu. Osobe koje završe studije moraju biti poslušni slijedbenici autoriteta inače ne bi mogli završiti studije. Rothschildi su znali da mogu relativno lako manipulirati mladog Obamu i zato su ga izabrali.

 

Rothschildi su od uzornog studenta prava koji vjeruje da je svatko nevin dok sud ne dokaže da je kriv, napravili kriminalca i ubojicu. Obama je potpisao nalog za razbojničko hapšenje Osame Bin Ladena 2011 godine koje je rezultiralo njegovim svirepim ubistvom. Tako je pljunuo na vlastitu diplomu. Zašto je to učinio? On je pao pod pritiskom medija i službenika američke vlade koji ga okružuju, koji su svi do jednoga pod kontrolom Rothschilda jer u suprotnom ne bi mogli biti na poziciji koju drže. Mene niko nije uvjerio da Osama Bin Laden ima ikakve veze sa terorističkim akcijama koje mu se pripisuju. Ako ste primjetili sve najteže optužbe medija su dokazivane samo stavljanjem njegove slike na televiziji. Moguće je da je ubistvo bilo zatvaranje usta čovjeka koji je nepravedno optužen i koji je mogao reći neugodnu istinu na sudu.

 

Amerika ubija ljude po svijetu pod izgovorom da se bori protiv terorizma, širi demokraciju i ljudska prava. To je laž, tu se radi samo o pokoravanju neposlušnih zemalja. Obama svakodnevno šalje u Afganistan bespilotne letjelice koje ubijaju ljude pod izgovorom da tako sprečava terorizam i širi demokraciju. To je terorizam. Možete li zamisliti afganistanske bespilotne letjelice koje lete iznad SAD i ubijaju ljude zato što je Amerika teroristička nedemokratska država? Najveći kriminal presjednika Baracka Obame je agresija na Libiju. Duboko sam uvjeren da bi istraga protiv predsjednika SAD Baracka Obame za kriminalnu agresiju na Libiju na kraju dovela do Jacoba Rothschilda. Ali tko može optužiti predsjednika Baracka Obamu?

 

***

Na putu osvajanja svijeta Rothschildi sigurno žele zagospodariti i Rusijom. Novoizabrani predsjednik SAD Donald Trump je u svojoj predizbornoj kampanji obećao suradnju sa Rusijom jer je kooperacija najbolje rješenje za obje zemlje. Također je u predizbornoj kampanji najavio obračun sa lobiranjem “globalne elite,” što je sinonim za Rothschilde. Zašto bi on to učinio? Oni imaju iste interese. Ja mislim da se ništa značajno ne može promijeniti. Varijanta nastavka sukoba između Rusije i Amerike je vjerojatnija od suradnje.

 

 

Ponekad lideri zemalja gube živote nasilnim putem. Znajući kakvu moć ima porodica Rothschild ja bih na mjestu javnog tužioca pitao porodicu Rothschild dali znaju nešto o nerješenim ubistvima predsjednika Johna Kennedya, Salvadora Allendea, Olofa Palmea, Nicolae Ceausescua, Slobodana Miloševića, i drugih. Za to naravno mora postojati politička volja. Ako se ona pojavi ja vjerujem da će se Rothschildi preplašiti takve istrage i prestati kreirati kriminalnu politiku društva. Ja vjerujem da bi to odmah smanjilo probleme u svijetu.

 

 

Ostali predsjednici država “razvijenog” zapada su također korumpirani ili nesposobni zato što drugačiji ljudi nemaju pristup do takvih pozicija. Rothschildi su osnovali Bilderberg grupu. To je privatna organizacija u kojoj se otvoreno regrutiraju i ideološki usmjeravaju lideri zapadnog svijeta. Zato ne čudi da su predsjednici Velike Britanije, Francuske, Italije, Turske nedavno prihvatili pobunjenike u Siriji kao legalne predstavnike vlasti. To je kriminal. Te pobunjenike je tajno kreirala porodica Rothschild sa ciljem da zavlada Sirijom. Tako porodica Rothschild mijenja neposlušnu vlast nezavisnih država. Tako uspostavljaju kontrolu svih resursa ovog svijeta koje nemaju pod kontrolom. I obzirom da su potpuno nevidljivi nitko ih u tome ne može zaustaviti.

 

Pred nekoliko godina sam vidio na YouTube videu kojeg više nema, izraelskog premijera Netanyahua koji je rekao:  “Ništa ne brinite mi kontroliramo američku vladu”. Jedan inteligentan čovjek si ne može dozvoliti takvu arogantnu izjavu ukoliko proces porobljavanja američkog društva nije završen. Netanyahu ipak nije rekao istinu jer ne kontrolira Izrael Američku vladu već porodica Rothschild. Rothschildi kontroliraju i američki kongres preko organizacije AIPAC (The American Israel Public Affairs Committee). Ako im se neki senator ili predstavnik naroda suprotstavi on više neće biti političar jer će ga moć koju AIPAC posjeduje smijeniti i to političari znaju. Američki zakoni su stvarani na način koji odgovara bogatima stoljećima. Nije nikakvo čudo zašto ljudi koji kupuju korporacije ne moraju plaćati porez. Amerika je kolonija Rothschilda. To je indirektno potvrdio savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD Jimmy Cartera, Zbigniew Brzezinski je u 2012. godini izjavio: “Ne mislim da postoji obaveza SAD da kao glupa mula slijedi sve što god Izraelci čine. Ja mislim da SAD imaju pravo na svoju vlastitu nacionalnu sigurnosnu politiku.” Ova rečenica pokazuje svu slabost američke administracije prema moći koju Rothschildi posjeduju.

 

 

Rothschildi također kontroliraju i pravosudne organe zapadnih zemalja. Oni su uspostavili međunarodni sud u Hagu kako bi sudili narodima koji im se suprotstave. Tako su kažnjeni Srbi. 2012 godine su donesene presude kojima su hrvatski generali Markač i Gotovina proglašeni nevini u ratu u Jugoslaviji kao i Kosovski političar Hardinaj dok je srpski general Tolimir dobio kaznu doživotnog zatvora. U građanskom ratu u Jugoslaviji se događalo podjednako zlo na svim stranama. General Tolimir nije ništa više kriv od prethodne trojice. Presude su zločin korumpiranog suda. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević je ubijen u Hagu pomoću lijeka protiv lepre koji je poništio djelovanje lijekova za srce. Kako sud nije imao dokaza protiv njega, iscrpljivao ga je četverogodišnjim stresnim suđenjem i najvjerojatnije neadekvatnim liječenjem njegovog bolesnog srca dok ga to nije ubilo 2006 godine. Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne partije je deset godina ležao u zatvoru u Hagu bez presude, zatim je pušten iz zatvora bez presude. Taj sud je kriminal za sebe i sramota današnjeg društva. U tom sudu sude suci gotovo iz cijelog svijeta a to znači da su suci korumpirani u cijelom svijetu i da nema pravde nigdje. James Bissett bivši kanadski ambassador u Jugoslaviji tvrdi da George Soroš, agent porodice Rothschild, financira Međunarodni sud u Hagu. To znači da Srbima sudi isti čovjek koji ih je napao. Meni to govori da porodica Rothschild ima utjecaj ne samo na vlade u svijetu već i na sudstvo. Jacob Rothschild bi trebao biti optužen za zlo koje čini ali to naravno nije moguće sa korumpiranim sudstvom. Osim toga nitko ne zna da je on odgovoran i zato neometeno čini zlo u svijetu.

 

***

Ukratko, moć korumpira i dokle god bude postojala moć nad ljudima postojat će i korupcija. Ja sam u svojoj knjizi Humanizam predložio ukidanje moći čovjeka nad čovjekom. To je jedini način da se izgradi dobra budućnost čovječanstva, ali takav sistem moćni i korumpirani ljudi ne prihvaćaju. Ostali su u tolikoj mjeri indoktrinirani sistemom obrazovanja i medijima da ne prepoznaju blagodeti sistema koji sam predložio.

 

Konspiracija je zahvatila i nauku. Negdje početkom 2012 godine sam gledao video zapis sa konferencije “Instituta za nov način ekonomskog razmišljanja”. U tom zapisu je George Soroš pozvao sve ekonomske škole, uključujući marksističku, da doprinesu nalaženju izlaza iz ekonomske krize. Poziv nije iskren jer da jeste, oni bi analizirali moje ekonomske ideje koje sam im ponudio ali to im ne pada na pamet. Oni se ne žele riješiti ekonomskih kriza zato što im one odgovaraju više nego ekonomija bez krize. O čemu se tu radi? Kriza kapitalizma nije bazirana na nedovoljnoj proizvodnji već na nedovoljnoj kupovnoj moći ljudi. Da je krupnom kapitalu stalo da ekonomija izađe iz krize oni bi samo trebali pronaći način kako da ljudi zarade više. U tu svrhu ja sam napisao članak Uklonimo nazaposlenost gdje sam ponudio skraćivanje radnog vremena radnika proporcionalno stopi nazaposlenosti. Na taj način će se izjednačiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Tako će se uspostaviti fer tržište rada koje će pravedno regulirati visinu plaća radnika i profite poslodavaca. U takvoj ekonomiji vlasnici kompanija će morali privlačiti radnike povećanjem plaća. Veća kupovna moć radnika bi povećala promet roba i usluga i to bi krupnom kapitalu donijelo veće profite i izvuklo bi kapitalizam iz krize.

 

Ali to bi također smanjilo ekonomsku ovisnost radnika o krupnom kapitalu. To bi oslobodilo radnike ekonomskog straha za svoju budućnost. Radnici između ostaloga, više ne bi bili zainteresirani da ratuju po svijetu za interese krupnog kapitala. Krupni kapital nema interes da zaradi novac jer i onako posjeduju sav novac svijeta; on ima interes da kontrolira ljude i to mu najbolje polazi za rukom kroz krize. I to je glavni razlog zašto ekonomske krize postoje. Sve ekonomske krize uključujući i američku veliku depresiju su nastale novčanim i kamatnim manipulacijama porodice Rothschild. O tome je dosta pisao Webster Griffin Tarpley. Tako Rothschildi prisiljavaju nezavisne preduzimače na bankrote i jeftino preuzimaju njihovo bogatstvo. Tako Rothschildi šire krug ljudi ovisnih o njihovoj moći. Tada radnici, zbog straha za vlastitu budućnost, ćutke prihvaćaju nepravedno niske nadnice i vlastitu nemoć. I ukoliko se pobune protiv nepravde koja im se događa, oni u najboljem slučaju mogu smijeniti vlast ali to ništa ne može promijeniti. Politika kontrolirana pomoću krupnog kapitala ostaje ista.

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti bi trebala biti prva ideja koja treba pasti na pamet slobodnom misliocu u svrhu smanjenja patnji radnika i poboljšanja ekonomije i društva. Ali takva ideja se nigdje ne može vidjeti. Zašto? Zato što ju je zabranjena od strane konspiracije porodice Rothschild. Zato što bi provodjenje takve ideje započelo transformaciju društva prema boljem društveno ekonomskom sistemu. Zato se takva ideja ne može čuti na univerzitetima niti u medijima. Niti jedan medij, uključujući i one na ljevici, nije želio objaviti moj članak “Uklonimo nazaposlenost”. Zašto? Zato što je najveći dio medija kontroliran od strane krupnog kapitala a ostatak je indoktriniran nametnutim znanjem. Ti ljudi naime ne vjeruju da tako jednostavna mjera može popraviti društvo i ekonomiju u prvom redu zato što nikad nisu čuli za nju. Ideja koja nema pristup javnosti nema pristup ni do političkih partija. Tako se ciklus nemoći nikad ne zatvara.

 

Ali zašto Soroš poziva marxiste kada zna da su oni najveći neprijatelji kapitalizma? Tada sam shvatio da se oni ne plaše marksista. Vjerojatno polovina profesora sociologije na Zapadu su marksisti. Oni otvoreno predaju marksističku filozofiju po sveučilištima što nikako ne bi bilo moguće da marksizam na bilo koji način može ugroziti kapitalizam. Ja sam duboko uvjeren da Rothschildi svjesnom manipulacijom stavljaju marksistički orjentirane profesore na pogrešan put. Na taj način su smanjili mogućnost nastanka dobrog lijevog društvenog sistema koji bi mogao pobijediti kapitalizam. Pisao sam o tome u članku Pogreške marksizma i ispravan put u socijalizam i komunizam.

 

Ta konspiracija je uspostavljena odavno. Navodno se Lenjin vratio iz progonstva u Rusiju sa koferima punim novca. Razlog? Ruski Car Nikolaj Romanov se zamjerio Rothschildima zato što je dao podršku američkoj vladi u sukobu sa Engleskom Bankom. Osim toga ruski Car je navodno otplatio dug međunarodnim bankarima i nije se želio dalje zaduživati što je bilo dovoljno da Rothschildi financiraju revoluciju. Marxizam je planiran za neposlušne zemlje. Na zapadu su revolucije spriječene ubistvom Marksističkih vođa. Rosa Luxembourg je primjer. Upravo se slična revolucija događa Siriji. To je moguće samo zato što nikome ne pada na pamet da iza svega toga stoji porodica Rothschild. Oni ostvaruju svoje interese financiranjem zločina zato što ih nitko ne može povezati sa tim zločinima.

 

Rothschildi su nametnuli sistem obrazovanja koji zaglupljuje ljude. Ne pretjerujem. Takvo obrazovanje im pomaže da zadrže moć i vladaju nad ljudima. Kako to čine? Oni stoljećima pomažu pogrešne znanstvenike koji razvijaju pogrešno ili nedovoljno ispravno znanje, i uz pomoć politike koju također kontroliraju, oni nameću takvo znanje kroz sistem obrazovanja. Gotovo svi znastvenici društvenih nauka se mogu uvrstati u takvu grupu uključujući Karla Marksa. Sigmund Freud je podržan nosilac neuspješne teorije psihoanalize koja je uveliko odbačena. Filozof Friedrich Nietzsche je podržan u razvoju pogrešne filozofije sa stanovišta kreiranja dobrog društva. Manje poznati Bell, Weinberg i Hammersmith su podržani u razvoju teorije homoseksualnosti upisane u genetski kod. Ja sam pokazao da je ta teorija pogrešna u članku Homoseksualnost. Svi ti znanstvenici su postali autoriteti ponajviše zahvaljujući konspiraciji porodice Rothschild. Studenti na univerzitetima moraju prihvatiti pogrešno ili nedovoljno ispravno znanje takvih autoriteta ukoliko žele položiti ispite. Intelektualici koji prihvaćaju takvo znanje postaju nekompetentni i ne mogu pronaći izlaz iz problema društva. Najbolji studenti pogrešnih ili nedovoljno ispravnih nauka postaju najutjecajniji ljudi u društvu i dalje šire pogrešno znanje. Na taj način Rothschildi su proizveli nemoćne i beskorisne nauke. O tome sam više pisao u članku Moj obračun sa naukama. Znanstvenici duboko indoktrinirani pogrešnim znanjem ne mogu unaprijediti svijet niti shvatiti i prihvatiti napredne ideje. Zato svijet ne može naprijed.

 

Konspiracija je zahvatila i proizvodnju hrane. U članku “Epilog”napisao sam da postoje indicije prema kojima porodica Rothschild svjesno truje ljude hranom kako bi jeftinije proizveli hranu i ostvarili veći profit. Tako usput više zapošljavaju zdravstvenu i farmaceutsku industriju nad kojom također imaju kontrolu. Nadalje, zdravstvena i farmaceutska industrija se ne trude dovoljno iskreno da izliječe ljude jer zdravi ljudi ne troše novac na liječenje. Postoje indicije da Rothschildi svjesno truju ljude hranom da bi smanjili populaciju planete zemlje. William Engdahl je u svojoj knjizi “Sjeme uništenja” napisao da je širenje genetski modificiranih usjeva i hrane danas toliko uhvatilo maha po cijelome svijetu da ga se može i mora proglasiti “genocidom, zločinom protiv čovječnosti”. Dr Peter Gøtzsche prikazuje farmaceutsku industriju kao organizirani kriminal. Udruženje za borbu protiv raka u Kanadi upozorava na ubrzano povećanje oboljenja od raka i predviđa da će svaki drugi Kanađanin oboljeti od te bolesti. Uzroci nastanka raka se gotovo ne istražuju i o njima se ne rapravlja jer bi svaka rasprava optužila nove tehnologije proizvodnje a mogla bi optužiti i korporacije koje se bogate na račun života ljudi.

 

Zavjera Rothschilda je zahvatila svaku poru današnjeg društva. Samo kooperativni ljudi, oni koji slijede interese krupnog kapitala imaju pristup medijima i položajima koji imaju utjecaja u društvu. Oni su poslušni zato što su korumpirani pomoću pozicije koje posjeduju u društvu i pomoću izrazito viskog životnog standarda koji im sistem daje. Ljudi vjeruju da su ti ljudi to zaslužili svojim radom i sposobnošću ali to nije istina. Tu se radi o marionetama koje prikrivanju ljude koji stvarno upravljaju društvom. Ali to nije sve, Rothschildi kontroliraju i svoju opoziciju. Oni korumpiraju borce za pravdu koji se javno suprotstavljaju sistemu ali ništa ne čine da se on promijeni. Oni su preuzeli kontrolu nad pokretom Occupy. Oni podržavaju i indoktrinirane borce za pravdu koji nisu sposobni da ostvare napredak. Noam Chomsky, na primjer, je iskreni borac za pravdu, ali da li njegova borba pomaže čovječanstvu? Da li je ponudio rješenje koje bi moglo poboljšati situaciju u svijetu? Nije. Rothschildi mora da vole takav doprinos boljitku čovječanstva.

 

Dok ljudi koji stvarno mogu unaprijediti društvo, kao ja na primjer, nemaju financijsku podršku, nemaju pristup univerzitetima, medijima, niti politici. Svakodnevno možete vidjeti kakve se sve gluposti objavljuju ali za moju filozofiju koja definira svijetlu budućnost čovječanstva nema mjesta nigdje. Sve je bazirano na dubokoj konspiraciji. Ljudi koji vjeruju medijima i slijede javne borce za “pravdu” u stvari rade u korist vlastite nemoći.

 

Ovaj članak je poslat stotinama novinskih adresa i samo ga je Veterans Today objavio. Zašto? Veliki broj urednika ne vjeruje u konspiracije, oni koji vjeruju se plaše porodice Rothschild (na žalost utjecajni RT se nalazi među njima), a ostatak je kontroliran od strane Rothschilda. Čak ni mediji koji se bave konspiracijama ga nisu htjeli objaviti jer je njihov glavni zadatak da pišu besmislice po narudžbi porodice Rothschild.

*** 

Konspiracija nije poznata javnosti zato što je potpuno sakrivena. Moguće je da samo Jacob Rothschild ima uvid u cijelu zavjeru. On ima daleko veću moć nego bilo koji imperator u povijesti čovječanstva ali to nitko ne zna. Ja vjerujem da njegova žena misli da je on samo uspješan poslovan čovjek. Čak ni njegov sin Nathaniel donedavno nije znao koliko mu je otac moćan. Kad je saznao da će naslijediti njegovu moć, odjednom je od neodgovornog pustolova nekim čudom postao jako uspješan “samostalan” biznisman. Naravno uži krug njegove porodice je najvjerojatnije upućen u zavjeru kao i još nekoliko članova drugih familija, uključujući naravno Davida Rockefelera koji vlada u ime Rothschilda nad Sjedinjenim Američkim Državama. U hijerarhiji ispod njih nitko, ponavljam baš nitko, vjerujem čak ni Soroš, ne zna koliko je Jacob Rothschild stvarno moćan. Zato zavjera i ostaje neotkrivena.

 

Kako sam ja otkrio koliko je Jacob Rothschild moćan? Negdje na prelasku milenijuma sam postao uvjeren da Rothschildi vladaju zapadnim svijetom proučavajući dokumente preko interneta. Mnogi dokumenti kao i rodoslovlje porodice Rothschild ukazuju da je londonski ogranak upravlja cijelom porodicom. Mnoštvo izjava, članaka i dokumenata ukazuju da je Jacob šef londonskog ogranka. Tako sam shvatio da je Jacob Rothschild tajni vladar zapadnog svijeta. I on najviše odgovara toj ulozi kao povučen čovjek poznat najviše po ljubavi prema umjetninama i cvijeću. Taj image je naravno izgradio zato da nitko ne bi mogao pomisliti da bi on mogao biti vođa svjetske zavjere. Ja nemam čvrste dokaze protiv Jacoba Rothschilda zato jer ih je nemoguće sakupiti bez pomoći državne vlasti. Državne vlasti su korumpirane, nesposobne ili preplašene moći korporacija i ne pada im na pamet da traže dokaze i optuže Jacoba Rothschilda. U svakom slučaju, po završetku istraživanja došao sam do zaključka da postoji samo 0,1% šansi da on nije na hijerarhijskom vrhu zavjere, i 0% šanse da nije među prvih pet. Jacob Rothschild je svakako kriv za konspiraciju protiv čovječanstva.

 

Situacija u svijetu se samo pogoršava i zato sam odlučio da djelujem. Nema smisla napadati predsjednike država, vlada i korporacija koje mediji optužuju za zlo u svijetu zato jer su oni samo istaknute marionete kojima Jacob Rothschild upravlja i koje štiti. Ovaj članak nije dokaz protiv Rothschilda ali nudi dovoljno podataka i objašnjenja koji izvan razumne sumnje mogu i trebaju pozvati javne tužioce da pokrenu istragu protiv Rothschilda. Ali za to je potrebna politička volja koju korumpirana vlast nema. Zato se loša situacija u svijetu ne mijenja. Ne smijemo dozvoliti zlu da nesmetano djeluje. Ovaj članak ima zadatak da obavjesti narod o tome šta se u svijetu događa i ja očekujem da će nezadovoljan narod vršiti politički pritisak na svoju vlast da pokrene istragu protiv Rothschilda. Ili će izabrati novu vlast koja će pokazati hrabrost da pokrene takvu istragu. Jednom kad porodica Rothschild bude optužena za kriminal koji čini ona će biti zaustavljena. Tada će i zlo u svijetu biti zaustavljeno.

 

Napisano 20.12.2012

Obnovljeno 29.11.2016

 

26.2.2024. Danas je umro Jacob Rothschild, tajni vladar zapadnog svijeta. Od danas njegov sin, Nathaniel Rothschild preuzima njegovu tajnu poziciju vlasti iako se pretvara da je običan građanin.

 

Nedavno mi je palo na pamet da bi se porodica Rothschild mogla uspješno razotkriti slijeći organizatore naizgled benignih zavjera kao što su Chemtrails, Globalno zagrijavanje ili Ravna Zemlja. Ravna Zemlja je jedna od najuspješnijih zavjera koja ohrabruje ljude da vjeruju da su pametni dok ih obitelj Rothschild kontrolira manipulirajući javnim informacijama. Ljudi koji šire naizgled benigne zavjere će lakše priznati tko ih plaća od onih koji čine kriminal. Istražitelji samo trebaju pratiti novac koji  pokreće širenje konspirativnih ideja. Zapadni svijet očito kontrolira jedan centar, a po meni samo Rothschildi imaju takvu moć da to mogu ostvariti.

 

Nastavlja se ovdje “Proročanstvo Maya je istina“

 

Reference:

The Truth Behind The Rothschild Family: World’s Only Trillionaires

Proročanstvo Maya

Proročanstvo Maya je istina

Prije čitanja ovog članka bilo bi dobro pročitati Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva. Dobro društvo će se puno lakše uspostaviti kad porodica Rothschild bude zaustavljena. To nije teško učiniti. Ljudi koji su suočeni sa sve većim problemima življenja uveliko protestiraju i demonstriraju po ulicama gradova u cijelom svijetu. Moram reći da su protesti protiv vlada nekorisni zato jer su vlade unaprijed određeni dežurni krivci. Ništa neće biti bolje ako ljudi smijene nekog predsjednika države ili vlade. Protesti protiv korporacija i banaka također ne mogu donijeti uspjeh jer su one samo oruđe vlasti. Treba demonstrirati protiv Rothschilda jer su oni krivci za sve probleme. Jednom optuženi oni će se povući u defanzivu koja će omogućiti bolje sutra.


Ljudi, ukoliko se želite osloboditi kolonijalnih lanaca morate zaustaviti Jacoba Rothschilda. Sirijci, mir i pravda ne mogu stići u vašu državu dok ne zaustavite Jacoba Rothschilda. Iranci, ukoliko želite da vas zapad pusti na miru, morate zaustaviti Jacoba Rothschilda. Srbi, ukoliko želite oprati svoje ime morate zaustaviti Jacoba Rothschilda. Ako vam se država prekomjerno zadužila pa vam nameće velike poreze, za to je kriv Jacob Rothschild jer korumpira političare. Radnici, ako želite osigurati pravo na rad morate zaustaviti Jacoba Rothschilda. On namjerno održava visoku stopu nezaposlenosti da bi vas mogao manje platiti za vaš rad. Narode ako imate bilo kakve probleme koji vas muče, za njih je kriv Jacob Rothschild. Ako živite u neimaštini kriv je Jacob Rothschild zato što otima novac koji bi trebao pripasti vama. Ako ste vi ili vaši bližnji bili žrtva kriminala, za to je kriv Jacob Rothschild zato što je izgradio kriminalno društvo. Ako ste izgubili nekog bliskog u ratu, za to je kriv Jacob Rothschild jer je on glavni inicijator ratova. Ukoliko gladujete bilo gdje u svijetu, za to je kriv Jacob Rothschild zato što je izgradio nemoralno društvo. Ako vas je bračni drug napustio i za to je odgovoran Jacob Rothschild zato što je izgradio nezdravo društvo. Ukoliko niste najveći autoritet svojoj djeci za to je kriv Jacob Rothschild zato što razbija porodicu. Ako ste bolesni, ako se drogirate ili ste alkoholičar za to je kriv Jacob Rothschild zato što je formirao bolesno društvo. Ako ste nezadovoljni i nesretni za to je kriv Jacob Rothschild zato što ne dozvoljava formiranje zdravog društva. Narode, čak i ako vam ništa ne nedostaje nećete pogriješiti ako se borite protiv Jacoba Rothschilda jer on gradi vrlo neizvjesnu budućnost.

Moj glas nije dovoljno jak jer nemam pristup medijima pa vas molim za pomoć. Napravio sam plakat koji optužuje Jacoba Rothschilda. Uzmite ga klikom na sliku ili na ovaj link. Izradite od njega transparent. Kad odlučite demonstrirali protiv bilo koga i bilo gdje, ponesite i taj plakat jer je Jacob Rothschild sigurno direktno ili indirektno kriv za to što vas muči. Također možete zalijepiti ovaj plakat na stražnje prozore vašeg automobila ili ga odštampati na majicu. Pokažite svijetu da vam je dosta nepravde i zla. Vi ljudi imate moć, samo je trebate koristiti. Ako vas dovoljan broj bude nosio taj transparent to će poslati snažnu poruku društvu koja će zaustaviti Rothschilde i otvoriti vrata puno boljoj budućnosti čovječanstva.

 

Ne bi bilo loše da dođete i donesete ove plakate i pred Waddesdon Manor, Buckinghamshire, Engleska gdje Jacob Rothschild živi. Idite tamo i optužite ga za zlo koje vas je snašlo. Obavijestite RT (Rusku televiziju) o tome. Oni će rado doći da vaše demonstracije prikažu cijelom svijetu. Ruska televizija je najveća stvar koju je ruska vlast napravila jer je jedina utjecajna televizija na zapadu nezavisna od porodice Rothschild.

 

Ja sam uvjeren da je Jacob Rothschild kukavica. On je previše ugodno živio da bi mogao biti hrabar. Jednom kada vi ljudi počnete demonstrirati protiv njega i tako ga optužite za njegova nedjela on će se prepasti i prestat će raditi zlo. Ova izjava me naravno dovodi u opasnost. Sa time u vezi izjavljujem: Ako me pogodi grom dok šetam svog psa Medu, ili ako pojedem zelenu salatu sa umakom od polonijuma, ili tako nešto slično mi se dogodi, želim da znate da za to optužujem Jacoba Rothschilda.

 

Pod utjecajem Rothschilda vi ljudi uporno birate vrlo kompliciranu opciju koja ne može riješiti ni jedan društveni problem svijeta. Moja filozofija je vrlo jednostavna i ona će riješiti sve društvene probleme svijeta. Jednom kad počnete proučavati moju filozofiju Rothschildi više neće imati nikakve šanse.

 

Moja filozofija je bazirana na jednakim pravima među ljudima. Samo jednaka prava među ljudima mogu graditi svijetlu budućnost čovječanstva. Ili da budem jasniji; dokle god postoje privilegije ne mogu postojati jednaka prava među ljudima i društvo ne može riješiti svoje probleme. Ono ne može biti dobro. Postoje samo jedna “jednaka prava” i ja sam ih definirao. Jednaka prava među ljudima će spasiti ovaj svijet od zla i izgraditi raj na zemlji. U tom raju više neće postojati zlo, nitko se neće plašiti za svoju budućnost. Svi će ljudi biti sretni i zadovoljni. Promjene će biti tako velike da praktično ništa neće ostati isto. Povijest prije implementacije mog društvenog sistema će se zvati barbarizam a od implementacije će se zvati civilizacija.

 

Moja filozofija će ostvariti mesijanska proročanstva. To znači da sam ja mesija Aleksandar. Prema proročanstvu Maya očekuje se da će mesijanske promjene započeti danas, 21.12.2012. Zato sam ovaj članak i objavio baš danas. Danas ovom akcijom protiv Rothschilda započinjem pokret preobrazbe društva. Ja ne znam kada će se preobrazba dogoditi ali znam da će se dogoditi jer ne postoji druga alternativa za ostvarenje dobrog društva.

 

21.12.201