Ekonomija humanizma

3.1.2.1         Dobar kapitalizam

 

3.1.2.2         Dobar socijalizam

Razotuđenja komune  

3.1            Studija procesa razotuđenja komune  

 

Povijest čovječanstva je povijest nemoći čovjeka i vladavine autoriteta, povijest autoritativnih, nametnutih i stoga otuđenih kategorija vrijednosti, otuđenog djelovanja pa tako i otuđenog znanja. Povijest čovječanstva je povijest otuđenja ili otuđena povijest.  

Ako mislite da je razvoj društva učinio situaciju danas nešto drugačijom nego što je bila varate se. Ona je samo donijela nove forme iza kojih se krije vjekovna potreba vladanja čovjeka nad čovjekom. Danas se većina predsjednika država kune u demokraciju a na svakom koraku je uspješno izbjegavaju koliko god je to moguće zato što vole vlast u svojim rukama. Večina popova se moli Bogu da Isus Krist dođe što prije ali u stvarnosti oni bi puno više voljeli zadržati pravo da interpretiraju njegove riječi onako kako im to najbolje odgovara. Većina vlasnika kompanija se kune u slobodno tržište dok se u stvarnosti jako trude da ostvare monopol na tržištu. Većina učitelja je uvjerena da vole prenositi znanje učenicima a u stvari oni vole da vladaju nad učenicima pomoću znanja koji posjeduju. Većina roditelja se kune u vlastitu ljubav prema djeci ali iza te ljubavi se najčešće krije ljubav prema moći koja kontrolira djecu. Svi teže privilegimama ali privilegije su zlo za privilegirane ljude i i za cijelo društvo.

Nema sumnje da svi ti vlastodršci nad čovjekom sputavaju čovjeka u svakom trenutku njegova života. Čovjek kada postane svijestan sebe u takvom društvu već je vezan za utjecaje otuđenih generacija i prisiljen je da prihvati otuđen svijet jer mu je drugi nedostupan, jer ga ne vidi. Ukoliko čovjek pokuša da prevlada nepogodnosti proizašlih iz otuđenja teško može doći do rezultata jer mu je otuđenje oduzelo mogućnost da prepozna svoje prirodne potrebe, jer uveliko razmišlja preko otuđenih premisa sagledavanja uzroka nepogodnosti, jer nailazi na prepreke otuđenog društva. 

Otuđeno društvo je zbog nedos­tatka objektivnog znanja podložno slučajnom izboru opredjeljenja koje vuku korijen u otuđenim vizijama pogodnosti. Takvo društvo je sklono idolatriji, fetišizmu i vrlo površnom izboru životnih opredjeljenja. Čovjek u otuđenom društvu temelji vlastitu vjeru u pogodnosti na otuđenim postavkama i stoga prije ili kasnije doživljava razočarenje. Tada čovjek dolazi u proturiječnost sa vlastitom prirodom što mu donosi velike nepogodnosti. Kada čovjekove otuđene potrebe u realnom životu naiđu na prepreke u njegovoj otuđenoj svijesti ugrožena je i njegova egzistencija. Tada i sama sumnja u ispravnost njegove orijentacije donosi napetost koja ga tjera da se bori za otuđenu viziju opstanka. Ta borba često bez ikakve stvarne potrebe ugrožava drugog čovjeka.  

Ugrožavanje čovjekovih otuđenih potreba donosi agresiju po kojoj se otuđenje može i prepoznati. Takav čovjek čeka bilo kakvu priliku ili autoritativni poziv da agresivno nastupi. Ukoliko čovjek formira narcisoidnu viziju svijesti tada inducira veliku destrukciju prema svojoj okolini. Destruktivno orijentirani čovjek uništava uvjete za ostvarenje vlastitih pogodnosti. Takav čovjek umjesto da pročisti svoje misli i izvuče zaključke u grani­cama mogućnosti i tada krene naprijed, prolazi slijepo sa jakim destruktivnim emocijama kroz život i kao takav bori se u korist vlastite nemoći, za vlastite nepogodnosti.  

Kada su u čovjekovoj viziji vanjske sile isuviše jake, tada čovjek potiskuje svoje potrebe. Potisnute potrebe čovjek ne može zadovoljiti što kroz svakodnevni život u čovjeku inducira nedefinirani nemir. Odvajanje života od čovjekove prirode donosi neurotične poremećaje i depresivna stanja. Izlaz iz takvih stanja čovjek često nalazi u privremenom potiskivanu emocija pomoću alkohola, droge ili medikamenata.  

Što je čovjek otuđeniji od vlastite prirode, veće su devijacije njegove ličnosti, veće protuvrijednosti u čovjeku, teže kontrolira vlastita emotivna stanja pa tako i energiju. Tada je čovjek sklon bilo kojem obliku autodestrukcije. U ekstremnom slučaju otuđenje, nezadovoljenjem potreba, formira napetosti takvih razmjera da čovjek ne može objektivno pojmiti prirodu. Takav čovjek je bolestan čovjek, a takvo društvo je bolesno društvo.                        

Sve što čovjek u životu radi, radi sa idejom vlastitog prosperiteta. Međutim, u današnjem otuđenom društvu, gdje su formirane subjektivne, pogrešne kategorije vrijednosti, učinak je suprotan. Otuđeni čovjek živi po principu vlastite negacije, on djeluje protiv vlastite prirode zato što ne poznaje svoju prirodu. 

****

Problem otuđenja društva je širok i dubok i stoga mu se treba suprostavljati na sveobuhvatan način. Dosadašnjom analizom se može zaključiti da sve društvene nepogodne pojave proizlaze iz čovjekove nemoći odnosno neznanja i otuđenja nastalog autoritativnim ograničenjima. Sa time u vezi može se zaključiti da sve društveno pozi­tivne pojave mogu proizaći iz znanja stečenog u prirodnom životu baziranom na slobodi i ravnopravnosti svih pojedinaca jer se samo tako razvija čovjekova produktivna moć.  

Vlast čovjeka nad čovjekom je svakako glavni problem današnjeg društva. Ona mora biti uklonjena ukoliko želimo riješiti probleme koje imamo. To nije nimalo lako ostvariti ali ova knjiga nudi uvjerljivo rješenje. U tom rješenju mi svi moramo nešto malo žrtvovati ako želimo da dobijemo puno više i da izgradimo daleko bolji svijet. 

Društvo treba da formira sistem koji može produktivno egzistirati bez autoriteta i njihovih ideologija u slobodi i ravnopravnosti svih članova. Ono treba omogućiti svakom pojedincu da vlastitom praksom stjeće znanje. Čovjek sam kao pojedinac teško može formirati objek­tivnu predodžbu o zakonitostima kretanja u prirodi jer ga samostalnost lako usmjerava prema subjektivnim određenjima pa tako i prema otuđenju. Društvo kao skup subjektivnih individua može ravnopravnim odnosom kroz praksu formirati objektivniju viziju stvarnosti. Što društvo bude više upoznavalo objektivnu zakonitost prirodnih kretanja, kategorija vrijednosti i svoju prirodu, to će manje biti otuđeno, to će se više približiti vlastitoj prirodi a to znači i prosperitetu.  

Ova knjiga prikazuje proces razotuđenja društva. Da bi se razotuđenje moglo provesti mora se uspostaviti sloboda i jednakost među ljudima. Jednaka prava među ljudima i istinska demokracija će oduzeti moć autoritetima i uspostaviti zdravo i dobro društvo. Ova knjiga prikazuje kako se takvo društvo može izgraditi. Naglasak knjige je na političkim i ekonomskim odnosima jer su oni osnovni odnosi u društvu.

 

Razotuđenje komune

3.1      Studija procesa razotuđenja komune

 

Povijest čovječanstva je povijest nemoći čovjeka i vladavine autoriteta, povijest autoritativnih, nametnutih i stoga otuđenih kategorija vrijednosti, otuđenog djelovanja pa tako i otuđenog znanja. Povijest čovječanstva je povijest otuđenja ili otuđena povijest.

 

Ljudi vjeruju da je razvoj nauka izrazito unaprijedio društvo u odnosu na prošlost ali to nije potpuno tačno. Razvoj nauka je donio nove forme društvenih odnosa iza kojih se krije vjekovna potreba vladanja čovjeka nad čovjekom. Danas se većina predsjednika država kune u demokraciju a na svakom koraku je uspješno izbjegavaju koliko god je to moguće zato što vole vlast u svojim rukama. Većina popova se moli Bogu da Isus Krist dođe što prije ali u stvarnosti oni bi puno više voljeli zadržati pravo da interpretiraju njegove riječi onako kako im to najbolje odgovara. Većina vlasnika kompanija se kune u slobodno tržište dok se u stvarnosti jako trude da ostvare monopol na tržištu. Većina učitelja je uvjerena da vole prenositi znanje učenicima a u stvari oni vole da vladaju nad učenicima pomoću znanja koje posjeduju. Većina roditelja se kune u vlastitu ljubav prema djeci ali iza te ljubavi se najčešće krije ljubav prema moći koja kontrolira djecu. Svi teže privilegijama ali one su zlo za privilegirane ljude i za cijelo društvo.

 

Nema sumnje da svi ti vlastodršci nad čovjekom sputavaju čovjeka u svakom trenutku njegova života. Čovjek kada postane svijestan sebe u takvom društvu već je vezan za utjecaje otuđenih generacija i prisiljen je da prihvati otuđen svijet jer mu je drugi nedostupan, jer ga ne vidi. Ukoliko čovjek pokuša da prevlada nepogodnosti proizašlih iz otuđenja teško može doći do rezultata jer mu je otuđenje oduzelo mogućnost da prepozna svoje prirodne potrebe, jer uveliko razmišlja preko otuđenih premisa sagledavanja uzroka nepogodnosti, jer nailazi na prepreke otuđenog društva.

 

Otuđeno društvo je zbog nedos­tatka objektivnog znanja podložno slučajnom izboru opredjeljenja koje vuku korijen u otuđenim vizijama pogodnosti. Takvo društvo je sklono idolatriji, fetišizmu i vrlo površnom izboru životnih opredjeljenja. Čovjek u otuđenom društvu temelji vlastitu vjeru u pogodnosti na otuđenim postavkama i stoga prije ili kasnije doživljava razočarenje. Tada čovjek dolazi u proturiječnost sa vlastitom prirodom što mu donosi velike nepogodnosti. Kada čovjekove otuđene potrebe u realnom životu naiđu na prepreke u njegovoj otuđenoj svijesti ugrožena je i njegova egzistencija. Tada i sama sumnja u ispravnost njegove orijentacije donosi napetost koja ga tjera da se bori za otuđenu viziju opstanka. Ta borba često bez ikakve stvarne potrebe ugrožava drugog čovjeka.

 

Ugrožavanje čovjekovih otuđenih potreba donosi agresiju po kojoj se otuđenje može i prepoznati. Takav čovjek čeka bilo kakvu priliku ili autoritativni poziv da agresivno nastupi. Ukoliko čovjek formira narcisoidnu viziju svijesti tada inducira veliku destrukciju prema svojoj okolini. Destruktivno orijentirani čovjek uništava uvjete za ostvarenje vlastitih pogodnosti. Takav čovjek umjesto da pročisti svoje misli i izvuče zaključke u grani­cama mogućnosti i tada krene naprijed, prolazi slijepo sa jakim destruktivnim emocijama kroz život i kao takav bori se u korist vlastite nemoći, za vlastite nepogodnosti.

 

Kada su u čovjekovoj viziji vanjske sile isuviše jake, tada čovjek potiskuje svoje potrebe. Potisnute potrebe čovjek ne može zadovoljiti što kroz svakodnevni život u čovjeku inducira nedefinirani nemir. Odvajanje života od čovjekove prirode donosi neurotične poremećaje i depresivna stanja. Izlaz iz takvih stanja čovjek često nalazi u privremenom potiskivanu emocija pomoću alkohola, droge ili medikamenata.

 

Što je čovjek otuđeniji od vlastite prirode, veće su devijacije njegove ličnosti, veće protuvrijednosti u čovjeku, teže kontrolira vlastita emotivna stanja pa tako i energiju. Tada je čovjek sklon bilo kojem obliku autodestrukcije. U ekstremnom slučaju otuđenje, nezadovoljenjem potreba, formira napetosti takvih razmjera da čovjek ne može objektivno pojmiti prirodu. Takav čovjek je bolestan čovjek, a takvo društvo je bolesno društvo.

                                                                       

Sve što čovjek u životu radi, radi sa idejom vlastitog prosperiteta. Međutim, u današnjem otuđenom društvu, gdje su formirane subjektivne, pogrešne kategorije vrijednosti, učinak je suprotan. Otuđeni čovjek živi po principu vlastite negacije, on djeluje protiv vlastite prirode zato što ne poznaje svoju prirodu.

 

Problem otuđenja društva je širok i dubok i stoga mu se treba suprostavljati na sveobuhvatan način. Dosadašnjom analizom se može zaključiti da sve društvene nepogodne pojave proizlaze iz čovjekove nemoći odnosno neznanja i otuđenja nastalog autoritativnim ograničenjima. Sa time u vezi može se zaključiti da sve društveno pozi­tivne pojave mogu proizaći iz znanja stečenog u prirodnom životu baziranom na slobodi i ravnopravnosti svih pojedinaca jer se samo tako razvija čovjekova produktivna moć.

 

Vlast pojedinca nad drugim pojedincima nedvojbeno je glavni problem današnjeg društva. Ljudi moraju odbaciti autoritete i subjektivno znanje koje su nametnuli i uspostaviti jednaka ljudska prava kako bi stekli objektivno znanje. Društvo treba formirati sistem koji može produktivno postojati u slobodi i jednakosti svih svojih članova bez utjecaja vlasti i njihovih ideologija,. On bi svakom pojedincu trebalo omogućiti stjecanje znanja kroz vlastitu praksu. Pojedincu je teško steći tačnu predodžbu o zakonima prirode jer ga samostalnost usmjerava prema subjektivnim određenjima i, posljedično, prema otuđenju. Društvo, kao skup subjektivnih pojedinaca, može kroz zajedničku praksu jednakih prava među članovima, oblikovati objektivniju viziju stvarnosti. Jednaka ljudska prava su ključna za učenje prirodnih zakona i objektivnih kategorija vrijednosti. Ona će omogućiti pojedincima i društvu da se približe svojoj prirodi i prosperitetu.

 

***

 

Autoriteti se se uvijek žestoko opirali uspostavi jednakih ljudskih prava. Ljudi su se također žestoko odupirali autoritetima i tako su uspjeli povećati ljudska prava. Ujedinjeni narodi su uspostavili “Deklaraciju o ljudskim pravima“, koja je unaprijedila svijet.

 

Međutim, autoriteti su također razvili svoju sposobnost sprečavanja razvoja društva. Na putu spriječavanja jednakih ljudskih prava i zadržavanja moći i privilegija u društvu oni su se transformirali u elitu koja pomoću ogromne financijske moći snažno utječe ili kontrolira medije, nauku i politiku što kontrolira ljude. Oni i dalje imaju diktatorsku moć u društvu, koja je manje vidljiva ali vrlo kontrolirajuća. Elita je dopustila prihvaćanje jednakih ljudskih prava uglavnom na formalnom nivou, ali u stvarnosti ljudska prava nisu jednaka. Predsjednici država mogu slati ljude u rat, dok ljudi to ne mogu učiniti predsjednicima. Poslodavci mogu otpustiti radnike, što povećava nezaposlenost, dok radnici ne mogu smanjiti nezaposlenost da bi dobili nove poslove. Učitelji tjeraju učenike da prihvate znanje, dok učenici ne mogu prisiljavati učitelje.

 

Može se reći da su jednaka ljudska prava tek djelomično uspostavljena. Ali ne postoje djelomično jednaka ljudska prava jer takva prava nisu jednaka. Nejednaka ljudska prava stvaraju privilegirane autoritete koji onemogućuju uspostavu prosperitetnog društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava treba smatrati vodećim uzrokom problema u društvu.

 

Autoriteti su kroz povijest uspjeli otuđiti društvene znanstvenike od uzroka društvenih problema. Temelj društvenih znanosti je još uvijek baziran na znanju koje su autoriteti nametnuli društvu. Na primjer, današnji zakoni se temelje na starom rimskom pravu, tako da u današnjim državama još uvijek postoje zatvorske, a u nekim slučajevima i smrtne kazne. To znači da se pravo danas nije mnogo razvilo od diktatorskih vremena. Pod utjecajem i pritiskom autoriteta, društvene znanosti nisu prepoznale prirodne zakone društva. Kao rezultat, društveni naučnici ne mogu riješiti probleme društva. Oni zapravo ostavljaju dojam da se prirodni zakoni društva ne mogu definirati zbog složenosti društvenih odnosa. Oni čak ne vjeruju da je moguće kreirati dobro društvo tako da i ne rade na tome.

 

Ova studija sugerira da društveno znanje koje su kreirali autoriteti ne može izgraditi dobro društvo. Ono bi to već učinilo da je moglo. Također, društveno znanje izgrađeno na otuđenju koje vlast nameće ne može biti ispravno. Dobro društvo zahtijeva stvaranje novog društvenog znanja baziranog na jednakim ljudskim pravima. Ljudi sa jednakim pravima mogu kreirati mnogo objektivnije društveno znanje od subjektivnih autoriteta. Jednaka ljudska prava su potpuno suprotna od hijerarhijskih odnosa i imaju potpuno drugačiji skup logike i rezultata. Također, ova studija tvrdi da jednaka ljudska prava mogu trajno spriječiti autoritete gladne moći da tlače ljude. Stoga je izgradnja jednakih ljudskih prava ključna za stvaranje svijetle budućnosti čovječanstva. Ova knjiga prikazuje kako to ostvariti.

 

Teorija jednakih ljudskih prava ima značajan problem realizacije. Privilegirani ljudi ne vole jednaka ljudska prava jer im uzimaju privilegiranu moć. Bogati preziru jednaka ljudska prava i potiskuju ih svojom financijskom moći. Političari ne žele izgubiti svoju moć provođenjem jednakih ljudskih prava. Društveni znanstvenici nerado prihvaćaju znanje potrebno za provedbu jednakih ljudskih prava jer se ono suprotstavlja znanju koje su stekli. Kao rezultat, političari, mediji, društvene nauke i bogataši sprečavaju jednaka ljudska prava. Na taj oni način blokiraju svijetlu budućnost čovječanstva. Ova studija su bori protiv te blokade predstavljanjem važnosti jednakih ljudskih prava.

 

***

 

Društvo je blokiralo jednako pravo na rad dopuštajući postojanje nezaposlenosti. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi se mogli prehraniti. To uzrokuje eksploataciju radnika. Jednaka ljudska prava bi trebala donijeti pravdu u ekonomiju skraćivanjem radnog vremena dok se ne ukloni nezaposlenost. To će povećati potražnju za radnicima i njihove plaće na slobodnom tržištu dok eksploatacija ne bude eliminirana. Tada će radnici dobiti veću kupovnu moć i privreda će rasti. Takva politika bi riješila današnje društveno-ekonomske probleme i izgradila dobar kapitalizam.

 

Jednaka ljudska prava bi trebala značajno unaprijediti privredu. Jednog dana će svaki radnik moći raditi na svakom javnom radnom mjestu koje želi u bilo koje vrijeme. Svako javno radno mjesto će popuniti radnik koji ponudi veću produktivnost, veću odgovornost i zahtijeva nižu plaću. To nije ništa drugo nego razvijeno tržište rada otvoreno u svakom trenutku. Takva ekonomija se ne može uskoro realizirati, ali kad je ljudi uspostave, privatne poduzeća će izgubiti produktivnu bitku sa javnim poduzećima. To će kapitalizam poslati u povijest. Ova ideja predstavlja ogromnu mogućnost ekonomskog razvoja sposobnog za izgradnju dobrog socijalizma.

 

Konačno, jednaka ljudska prava trebaju značiti da svi ljudi imaju jednaku zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast u društvu. Svatko bi trebao dobiti jednako pravo da ocjenjuje postupke drugih ljudi. Svaka pozitivna ocjena bi trebala donijeti malu nagradu ocjenjenoj osobi, a svaka negativna ocjena bi trebala rezultirati malom kaznom. Takva politika bi motivirala svakoga da ugodi drugim ljudima i da izbjegava povrijediti bilo koga. Ovakvo pravo ljudi će formirati dobro društvo. Jednaka moć ocjenjivanja među ljudima predstavlja novi oblik demokracije, a sloboda ocjenjivanja predstavlja novi oblik anarhije. Stoga se takva politika može nazvati demokratskom anarhijom. Demokratska anarhija bi sama trebala biti sposobna da izgradi svijetlu budućnost za čovječanstvo.

 

Prirodni zakoni društva su neophodan temelj koji nedostaje u društvenim naukama za stvaranje dobrog društva. Dobro društvo je konačni rezultat razumijevanja prirodnih zakona društva. Svrha ove studije je da objasni ovu teoriju i pruži dokaze za očekivane rezultate njene implementacije koliko god je to moguće.

 

Ova knjiga prikazuje proces razotuđenja društva. Da bi se razotuđenje moglo provesti mora se uspostaviti sloboda i jednakost među ljudima. Jednaka prava među ljudima i demokracija koja stvarno daje moć ljudima, će oduzeti moć autoritetima i uspostaviti zdravo i dobro društvo. Ova knjiga prikazuje kako se takvo društvo može izgraditi. Naglasak knjige je na političkim i ekonomskim odnosima jer su oni osnovni odnosi u društvu.

 

***

 

Neka osnovna društvena političko ekonomska zajednica bude komuna. Komuna neka zahvaća teritorij najmanje društvene cjeline koja može relativno samostalno egzistirati ili najveće društvene cjeline koja pruža zadovoljavajući uvid u zajedničko djelovanje. Može se pretpostaviti da komuna ima od 100.000 do 1.000.000 stanovnika ali se može odnositi na malu zajednicu sa nekoliko stanovnika teritorijalno udruženih pa do teoretski, udruženih stanovnika cijelog svijeta.

 

Komuna je dio države i stoga je dužna poštivati državne zakone. Komuna ima pravo na autonomiju koliko to državni zakoni dozvoljavaju. Ovdje treba pretpostaviti pozitivnu orijentaciju društva, a to znači da će država dozvoliti autonomiju komune u mjeri koja će omogućiti optimalan razvoj društva. Svoje unutarnje uređenje komuna organizira sama. Komuna ima administraciju koja se sastoji od zakonodavnog, pravosudnog i izvršnog organa. One djeluju isto kao i danas.

 

Zajednička potrošnja

3.1.2.2.9         Zajednička potrošnja
 
Svako društvo organizira službu koja zadovoljava kolektivne potrebe na određenom teritoriju. Kolektivnim službama su potrebna novčana sredstva za javnu potrošnju. Takva sredstva osigurava porezna politika koja proizlazi iz prodaje robe, dobiti poduzeća i prihoda radnika.

 

Vlast utvrđuje poreznu politiku na teritoriju na kojem ima suverenitet. U današnjim demokratskim poretcima narod bira svoje predstavnike na vlasti, a oni bi trebali zastupati njihove porezne interese. Međutim, u praksi izabrani predstavnici vlasti, su u pravilu skloniji slijediti svoje interese ili zastupati interese članova privilegiranog društva koji imaju snažan utjecaj na kreiranje politike.

 

Čak i ako se vlast jako trudi da zadovoljiti porezne potrebe društva, društvo ne utječe na poreznu politiku. Stoga je porezna politika otuđena od članova društva, i oni je ne mogu prihvatiti kao svoju. Ljudi su prisiljeni prihvatiti poreznu politiku koju kreiraju vlasti i stoga je doživljavaju kao nasilje nad vlastitim potrebama. Posljedica takvih okolnosti je nezadovoljstvo plaćanjem poreza i nedovoljno izgrađen odnos prema kolektivnom vlasništvu.


***

 

Socijalizam također treba poreznu politiku ali bi se ona bitno razlikovala od porezne politike u kapitalizmu. Novu poreznu politiku formira neposredno stanovništvo komune.  

Ostvarena novčana dobit javnih poduzeća se registrira u administrativnom centru komune kako bi se utvrdila produktivnost svakog poduzeća a zatim se sav novac udružuje u javnoj banci komune. Udružena novčana sredstva omogućuju stanovništvu da upotrebom aplikacije preko interneta vrši raspodjelu zajedničkog novca za potrebe individualne i zajedničke potrošnje i za razvoj privrede. Rezultat definira kolektivnu monetarnu politiku i usmjerava zajedničko djelovanje.  

 

Raspodjela se vrši u okviru mogućih intervala vrijednosti koje utvrđuje rukovodstvo komune a odobrava skupština komune. Stanovnik koji procjeni da je za zajedničku robnu potrošnju potrebno izdvajati veću sumu novca nego za ostale oblike potrošnje izjasniti će se za veće izdvajanje. Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će u većoj mjeri zadovoljiti zajedničke društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji i razvoju privrede. Suma izjašnjenih vrijednosti svih stanovnika u funkciji glasačkih moći će predstavljati omjer raspodjele dohotka komune.

 

Distribucija se odvija putem aplikacije putem interneta, gdje ljudi biraju željene vrijednosti unutar mogućih raspona vrijednosti koje odredi vodstvo općine i odobri njihova skupština. Stanovnik kojem treba više novca za kolektivnu potrošnju, će za nju izdvojiti više novca nego za druge potrebe. Značajnija količina novca namijenjena za kolektivnu potrošnju će u većoj mjeri zadovoljiti kolektivne društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namijenjenog za individualnu potrošnju i za privredni razvoj. Suma vrijednosti koje stanovnici komune u funkciji glasačke moći dodijele za kolektivnu potrošnju će predstavljati ukupan iznos novca namijenjen za kolektivnu potrošnju.
 
Treba naglasiti da sredstva namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji služe isključivo za robnu potrošnju a ne za dohotke ljudi. Dohodci stanovnika isplaćuju se iz fonda individualne potrošnje. Osnovna raspodjela novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji se dijeli na sredstva namjenjena održavanju i izgradnji zajedničkih objekata komune.  

 

*** 

 

Novčana sredstva namjenjena održavanju je nadalje potrebno podijeliti između administracije komune, uprave, pravosuđa i društvene zaštite, zatim zdravstva, obrazovanja, nauke, kulture, sporta i rekreacije, uređenja okoline, za potrebe prometnica i infrastrukture, transporta, i ostalih oblika potrošnje. 


Moguće intervale vrijednosti za raspodjelu novca u pojedine grupe bi formiralo rukovodstvo komune. Rukovodstvo komune je dužno formirati granice minimalnih sredstava koje pojedine grupe zajedničke potrošnje moraju osigurati za vlastito funkcioniranje kao i optimalnu i maksimalnu moguću količinu novca potrebnu za pojedine oblike potrošnje.

 

Stanovnik komune koji procjeni da je za pojedini oblik zajedničke potrošnje potrebno izdvojiti veća novčana sredstva, kako bi se u većoj mjeri zadovoljile njegove individualne potrebe će izdvojiti za takve potrebe veću sumu novca na teret oblika zajedničke potrošnje koja je po njegovom mišljenju manje potrebna. Iskazane vrijednosti svih stanovnika komune se zatim obrađuju u administrativnom centru komune. Suma svih iskazanih vrijednosti po grupama u funkciji ekonomske glasačke moći stanovnika predstavljala bi odnos raspodjele novčanih sredstava.  

Poznate sume namjenjene grupama zajedničke potrošnje će formirati određeni standard pojedinih grupa. Stanovnici će na temelju prakse spoznati da li je za potrebe pojedinih grupa potrebno povećavati ili smanjivati novčana sredstva. Svaka grupa zajedničke potrošnje ima masu sitnih i krupnih troškova i ograničenu sumu novca na raspolaganju. Stanovništvo u cjelini ne mora imati interes da vrši daljnju raspodjelu novca ali zainteresirani pojedinci mogu vršiti utjecaj na raspodjelu novca dokle god imaju interes.  

Novac se također može raspoređivati djelatnostima koje njegovom upotrebom ponude najveće zadovoljenje društvenih potreba. Nešto slično principu raspodjele novca namjenjenog razvoju privrede. Ocjenu zadovoljenja društvenih potreba daju arbitražne komisije, ocjenjivački sudovi, udruženja i neposredno stanovništvo. U društvu u kojem ocjena rada utječe na dohodak ili još više na dohodovnu količinu bodova minulog rada korištenje novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji će biti jako odgovorno.
 
Finalnu raspodjelu novčanih sredstava unutar pojedinih grupa će određivati nadležno rukovodstvo. Zbog izrazito velike odgovornosti rukovodstvo će koristiti novac namjenjenog zajedničkoj potrošnji u nekom obliku dogovora sa zainteresiranim stanovništvom. U socijalizmu rukovodioci će biti radnici koji više ne mogu zadovoljiti vlastite potrebe ako prethodno ne zadovolje društvene potrebe. Takav princip predstavlja garanciju da će se konačna raspodjela čak i najmanjih sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji usmjeravati tako da na najefikasniji način zadovolje društvene potrebe.

 

*** 

 

Stanovništvo neposredno utječe i na izgradnju novih objekata od društvenog interesa. Izgradnja objekata društvenog standarda odnosi se na izgradnju svih zgrada, infrastrukture kao i dobavu opreme koja zahtjeva velika novčana sredstva. Sa time u vezi, što se stanovništvo u većoj mjeri izjasni za veću količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji, a u okviru nje za potrebe izgradnje, to će se moći više graditi objekti zajedničkog standarda i obratno.


Rukovodstvo komune će na temelju količine novca na raspolaganju i procjene društvenih potreba vršiti planiranje izgradnje novih objekata. Ono će definirati tehničke karakteristike i količinu novca potrebnog za izgradnju.


Obzirom da izgradnja zahtjeva veliku količinu novčanih sredstava, da angažira veliku količinu zajedničkog rada te da trajno unosi promjene u strukturi komune, ona treba da prođe neposredno izjašnjavanje stanovništva na referendumu. Svaki stanovnik će dati suglasnost za izgradnju kapitalnih ili skupih objekata a može se izjasniti o izgradnji bilo kojeg objekta u komuni. Kapitalni objekti će se izgraditi ukoliko većina stanovnika komune svojim glasom u funkciji dohodovne glasačke moći odobri izgradnju. Ostali objekti manjeg značaja će trebati samo većinu glasova od broja stanovnika koji se izjašnjavaju o izgradnji. 


Predloženi sistem raspodjele novca za zajedničku robnu potrošnju se temelji na društvenom dogovoru što doprinosi konstruktivnoj orijentaciji društva. U socijalizmu stanovništvo po prvi put ima moć da neposredno upravlja zajedničkom potrošnjom. Takva moć će doprinijeti tome da stanovništvo prihvati zajedničku potrošnju kao svoju. U ovakvom sistemu zajedničko vlasništvo više nije otuđeno ni u jednom segmentu što će doprinijeti da stanovništvo prihvati svoju zajednicu. Treba naglasiti da čovjek voli više ono o čemu zna više, odnosno gdje djeluje više. U takvoj zajednici se može očekivati odgovoran odnos stanovništva prema zajedničkoj imovini.  

Zajednička robna potrošnja je najracionalniji oblik potrošnje i omogućava najviši stupanj zadovoljenja društvenih potreba pa se može očekivati da će stanovništvo sa vremenom povećavati količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji što će doprinositi većem blagostanju društva.

***

 

Komuna je potpuno suverena u raspodjeli vlasitih sredstava za kolektivnu potrošnju. Međutim, komuna po svojoj političkoj pripadnosti predstavlja dio državne zajednice. Odnose sa drugim komunama regulira putem delegata u skupštini šire teritorijalne zajednice. Predstavnici svih komuna na teritoriji države utvrđuju zajedničku potrošnju na državnom nivou u saveznom parlamentu.  

Sredstva za saveznu potrošnju su potrebna za budžet države. Novčana sredstva se koriste za potrebe administracije, državne obrane te za izgradnju i održavanje objekata od saveznog interesa. Kada se utvrde potrebna novčana sredstva za potrebe države ona se prikupljaju proporcionalno dohotcima komuna i upućuju saveznoj administraciji.
 
Raspodjelu novca na saveznom nivou kreira državno rukovodstvo a odobravaju je delegati komuna u saveznom parlamentu isto kao što to rade danas. Dakle na saveznom nivou stanovništvo komune nebi imalo neposredan utjecaj na formiranje i raspodjelu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju. Može se očekivati da će stanovništvo naviklo da neposredno odlučuje o raspodjeli zajedničke potrošnje na nivou komune zahtjevati pravo na takvo odlučivanje i na saveznom nivou. Neposredno odlučivanje stanovništva na saveznom nivou je tehnički lako izvodivo poput odlučivanja na nivou komune, ali zahtjeva kompatibilnost sistema odlučivanja. Drugim riječima ovakav ili sličan sistem bi trebale prihvatiti sve komune u državi.

Upotreba nekretnina

3.1.2.2.8        Upotreba nekretnina

 

Nekretnine su čovjeku potrebne za zadovoljenje egzistencijalnih potreba kao i za dosezanje većih pogodnosti. Korištenje nekretnina donosi velike pogodnosti i zato ih čovjek osigurava vlasništvom. Vlasništvo lako poprima subjektivna obilježja kojima čovjek sebi pripisuje veću moć nego što je objektivno ima u prirodi. Takvo vlasništvo postaje otuđeno od svoje prirode i otuđuje čovjeka od njegove prirode. U otuđenom društvu, u društvu koje razvija posjedovanje, vlasništvo nad nekretninama postaje jednostavan, efikasan i priznat oblik prezentacije čovjekove moći. U takvom društvu čovjek postaje ono što ima. Otuđene potrebe ljudi su nezasitne što rezultira u borbama između ljudi za prisvajanje vrednijih nekretninama i bespoštednom eksploatacijom prirodnih resursa koju planeta Zemlja ne može trpjeti.

 

Stanovnici koji nisu stekli vlasništvo nad stambenim prostorom su prisiljeni da uđu u najamni odnos sa vlasnicima nekretnina. Oni plaćaju rentu po tržišnom principu ponude i potražnje koja vlasnicima nekretnina donosi prihode. Iako tržišna renta doprinosi racionalnoj izgradnji i korištenju nekretnina ona nije dovoljno društveno prihvatljiva jer veliča otuđene vrijednosti i tako stvara probleme u društvu.

 

Poznata alternativa privatnom vlasništvu nad nekretninama je društveno vlasništvo. Društveno vlasništvo bi trebalo podrazumijevati podjednako pravo korištenja nekretnina svim ljudima ali društvo nije steklo znanje kako da to sprovede u djelo. Osim toga društvo nije pronašlo prihvatljiv način podruštavljanja privatnog vlasništva pa je provodilo revolucije koje su privatnim vlasnicima oduzimale nekretnine. Ono u osnovi predstavlja otimanje akumulirane vrijednosti minulog rada vlasnika nekretnina i kao takvo predstavlja nepravdu počinjenu u ime jednakosti među stanovnicima. Ta nepravda je donijela brojne nepogodnosti u društvu.

 

Nadalje, treba naglasiti da društvo nije uspjelo riješiti probleme raspodjele stambenog prostora u društvenom vlasništvu. Izgradnja i korištenje nekretnina određuje se administrativno birokratskim aparatom. Kandidati u pravilu čekaju godinama dok ne steknu pravo korištenja stambenog prostora. Birokratska struktura je nesposobna da prati promjene stambenih potreba stanara i još više da ih zadovolji. Rezultat takve društvene politike je neracionalna raspodjela i nesrazmjer u raspodjeli nekretnina što uvjek rezultira privilegijama povlaštenih članova društva. Naravno da takvo stanje također razvija otuđenje i antagonizam u društvu. Treba naglasiti da korisnici stambenog prostora u društvenom vlasništvu nisu vlasnici stanova pa nemaju potrebu da održavaju stambene prostore i nemaju dovoljno odgovoran odnos prema istima.

 

Pravo korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu je općenito neefikasnije od privatne rentijerske raspodjele. Efikasna politika korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu može se omogućiti socijalističkom politikom korištenja nekretnina.

 

­***

 

U socijalizmu se pravo na rad utvrđuje radnom konkurencijom. Analogno tome, korištenje objekata individualnog standarda se treba vršiti najamnom konkurencijom korisnika nekretnina.

 

Najamna konkurencija korisnika nekretnina zahtjeva udruženo vlasništvo stanovnika komune nad nekretninama. To je moguće ostvariti zamjenom vlasništva nad nekretninama sa socijalističkim bodovima minulog rada što bi formiralo društveno vlasništvo nad nekretninama.  

 

Ukoliko ne žele, privatni vlasnici nad nekretninama ne moraju prodati svoje vlasništvo komuni. U tom slučaju samostalno koriste nekretnine i plaćaju porez na njih kao što ga i danas plaćaju. Međutim, vlasništvo nad nekretninama više neće predstavljati najširi oblik prezentacije moći čovjeka već će to biti socijalistički bodovi minulog rada. Prodaja privatnog vlasništva povećava količinu bodova minulog rada pa sa time povećava i dohodak u socijalizmu. Posjedovanje veće količine bodova minulog rada će biti vrlo pogodno. Obzirom da se bodovi minulog rada nasljeđuju vlasnici nad nekretninama mogu naći veliki interes u prodaji nekretnina komuni.

 

Vrijednost nekretnina se procjenjuje slobodno prema tržišnoj vrijednosti i uz administrativnu kontrolu. Vlasnicima nekretnina sa mjestom boravka u drugim komunama se ne mogu dodjeljivati bodovi minulog rada zato što bi korist od minulog rada ostala u jednoj komuni a dohodovni teret bi se prenio u drugu komunu. Iz tog razloga vlasnicima nekretnina iz drugih komuna trebaju prodati svoje nekretnine tim komunama u zamjenu za novac u zajedničkom vlasništvu stanovnika tih komuna. Novac dobijen od prodaje nekretnina stanovnici mogu u svojim komunama zamjeniti za bodove minulog rada.

 

Najamna politika treba na jednostavan i brz način osigurati racionalno i društveno prihvatljivo korištenje nekretnina, u prvom redu stambenog i poslovnog prostora. Društvo treba osigurati slobodan uvid u vrijednost nekretnina. U informativnom centru komune može se voditi evidencija svih nekretnina sa tehničkim opisom, položajem i visinom najamnine.

 

Ista nekretnina može jednom čovjeku donijeti veće pogodnosti a drugom manje. Svaki stanovnik će licitirati u administrativnom centru komune za nekretninu od najvećeg vlastitog interesa u skladu sa svojim dohodovnim mogućnostima. Stanovnik koji ponudi najveću najamninu stjeće pravo korištenja nekretnina.

 

Postupak stjecanja prava korištenja nekretnina je vrlo jednostavan. Najveća iskazana najamnina odmah stupa na snagu i odbija se sa dohodovnog računa korisnika stambenog prostora ili druge privatno korišćene nekretnine. U slučaju da nekretnina ima svog korisnika koji može i želi podnijeti porast najamnine za stambeni prostor on ostaje korisnik te nekretnine. Konkurent koji nije uspio zauzeti željeni stambeni prostor konkurira dalje za drugi stambeni prostor.

 

Svaka iskazana najamnina obavezuje korisnika nekretnine na određeni period korištenja po iskazanoj cijeni. Nakon proteklog perioda, korisnik nekretnine može spustiti visinu najamnine ukoliko mu to dozvoli potencijalni konkurenski korisnik nekretnine.

 

Korisnik stambenog prostora koji nije u mogućnosti ili ne želi pratiti najveću iskazanu najamninu mora prepustiti korištenu nekretninu jačem konkurentu u razumnom roku. U tom periodu on traži jeftiniju nekretninu za sebe. Napuštanje korištenja nekretnine je nepogodno ali će se u ime ostvarenja većih zajedničkih pogodnosti u društvu prihvatiti.

 

Konkurenciji korištenja nekretnina podliježu svi prostori koji mogu služiti za stambene i poslovne namjene. Ukoliko bi poduzeća ponudila veća novčana sredstva nego što bi ih dali stanari tada bi takva nekretnina postala poslovni prostor i obratno. Na taj način će tržište osigurati društveno najkorisniju upotrebu nekretnina.

 

Nekretnine kao što su poljoprivredna zemljišta i industrijski objekti podliježu radnoj konkurenciji i stoga za takve objekte nisu potrebna najamna davanja kao drugi oblik konkurenskog utvrđivanja prava korištenja.

 

Društvenim prostorima i objektima kao što su administracija, uprava, sudovi, škole, zdravstveni objekti, klubovi utvrđuje se namjena korištenja odlukom delegata skupštine komune. Takve objekte koristi cijelo društvo namjenski i stoga oni ne podliježu konkurenciji korisnika.

 

Socijalizam ne treba rentu u kapitalističkom smislu kao oblik prihoda jer su nekretnine u vlasništvu cijelog društva. On također ne treba rentu kao novčana sredstva za izgradnju i održavanje nekretnina jer se takva sredstva izdvajaju iz fonda zajedničke potrošnje. Socijalizam treba rentu samo za regulaciju prava korištenja nekretnina.

 

Suma novca namjenjena najamninama svih nekretnina u komuni se utvrđuje sumom neposrednih iskaza svih korisnika nekretnina. Taj novac treba rasporediti stanovništvu komune proporcionalno visini njihovih dohodaka a zatim je pribrojiti njihovim dohodcima. To znači da će svaki stanovnik komune ostvariti udio iz sume novca namjenjenog svim najamninama koji je proporcionalan njegovom dohodku. Radnik koji ostvaruje veći dohodak više je doprinio razvoju društva pa sa time ima veće pravo na korištenje nekretninama što ostvaruje dobitkom veće količine najamnog novca. Masa novca namjenjena najamnim davanjima će se u cjelosti ubirati neposredno sa dohodovnog računa stanara. Stoga ona neće ometati ravnotežu između kupovne moći ljudi i vrijednosti proizvedene robe u komuni.

 

Raspodjela nekretnina će ovisiti o razlikama u visini dohodka stanovnika komune i o vrijednosti odnosno potrebnosti nekretnina. Veće razlike u dohodcima će omogućiti veće razlike u moći najamnog davanja pa tako i veće razlike u korištenju nekretnina.

 

Vrijednije nekretnine će ostvariti veće najamnine i obratno. Radnik koji bi sa relativno niskim dohodkom želio koristiti relativno vredniju nekretninu odvajao bi za korištenje nekretnine novac namjenjen najmu i dio novca namjenjenog vlastitoj potrošnji u korist radnika koji koristi manje vrijednu nekretninu i na taj način bi zadržao cijeli dohodak i dio novca namjenjenog najamnini što će povećati njegovu potrošačku moć.

 

Stambene prostore unajmljuju porodične zajednice. Svaki član porodice ostvaruje dohodak u komuni. Sa time u vezi, veće porodične zajednice ili grupe ljudi ostvaruju veći dohodak i veću mogućnost korištenja nekretnina.

 

Predloženi sistem raspodjele nekretnina predstavlja najefikasniju, najpravedniju i najprihvatljiviju raspodjelu nekretnina bez obzira na odnos količine stambenih prostora i količine stanara jer konkurencija korisnika na tržištu nekretnina uravnotežuje pravednu raspodjelu. Ovakav oblik najamnine će prihvatiti sve pozitivne osobine privatnog i društvenog rentijerstva i odbaciti sve negativnosti što će doprinijeti prosperitetu društva.

 

Konkurencija korisnika nekretnina bi formirala objektivnu vrijednost nekretnina. Tamo gdje je prometna vrijednost nekretnina veća, postoji veći interes stanovništva, što predstavlja dobar pokazatelj za usmjeravanje novčanih sredstava za izgradnju nekretnina. Izgradnja, rušenje i adaptacija nekretnina vrši se iz fonda zajedničke robne potrošnje.

 

Život u ovakvom sistemu će omogućiti svakom stanovniku da praksom ispita stvarnu potrebnost nekretnina i da demistificira otuđene premise sagledavanja vrijednosti nekretnina. Takva orijentacija može smanjiti prometnu vrijednost nekretnina i reducirati je na upotrebnu vrijednost a tada društvo može osigurati zadovoljenje potreba za nekretninama svih stanovnika.

Raspodjela dohodaka

3.1.2.2.7         Raspodjela dohodaka

 

U kapitalističkom sistemu raspodjelu dohodaka reguliraju privilegirani vlasnici sredstava za proizvodnju koji svojom subjektivnošću umanjuju doprinose radnika u procesu proizvodnje koliko god mogu, što stvara eksploataciju radnika, donoseći probleme društvu. 

 

U socijalizmu visina dohotka svakog radnika se bazira na objektivnoj cijeni rada i na ostvarenoj produktivnosti. U socializmu, jednaka ljudska prava zahtijevaju da komuna osigura dohodak svim stanovnicima kao mjeru osiguranja egzistencije.

 

Svi stanovnici komune su uključeni u sistem raspodjele dohodaka komune sa izuzetkom radnika u privatnim kompanijama jer oni zadržavaju profit koji ostvare. Privatne kompanije plaćaju porez kao što ga i danas plaćaju. Taj porez pripada komuni. On se koristi između ostalog za dohotke svih stanovnika komune.

 

Visina dohotka se može utvrditi koeficijentom pomoću formula:  

      K-dohotka = (Cijena rada) x K-dohotka_R x K-dohotka_P x K-dohotka_K

      Cijena rada = (Vrijednost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)


Cijena rada utvrđuje se produktom vrijednosti količine bodova minulog rada radnika i cijene tekućeg rada. Svaki radnik posjeduje onoliku količinu bodova koliko vrijedi njegov minuli rad zajedno sa vrijednošću minulog rada koji je naslijedio od svojih predaka. Količina bodova rada je datost sistema u kojem radnik sa većom vrijednošću minulog rada ostvaruje proporcionalno veći dohodak bez obzira koji posao obavljao. Bodovi minulog rada kreiraju humanistički oblik prihoda baziranog na vrijednosti minulog rada. Taj prihod može biti velik ali on neće biti na teret pojedinog poduzeća jer će se rasporediti na nivou komune kao što je to već objašnjeno u poglavlju “Cijena rada.“ 


Svaki radnik samostalno utvrđuje cijenu tekućeg rada uspoređujući radne pogodnosti i nepogodnosti sa drugim oblicima rada. Objektivnost vrednovanja cijene tekućeg rada se osigurava sa radnom konkurencijom u kojoj pravo na rad ostvaruje radnik koji, uz jednaku produktivnost, zahtjeva manju cijenu tekućeg rada. 


U socijalizmu svi stanovnici ostvaruju egzistencijalnu sigurnost dohotkom pa je stoga potrebno formirati i cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva. Kako nezaposleni stanovnici komune neposredno ne privređuju tako ne mogu samostalno utvrđivati vlastite cijene tekućeg rada. Svaka aktivnost će se smatrati za rad. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva utvrđuje rukovodstvo komune uz saglasnost skupštine komune. To će biti učinjeno prema radnim potrebama i mogućnostima komune, odnosno tako da uravnoteži ponudu i potražnju za radom u komuni. Ukoliko stanovnici komune ne bi bili dovoljno zainteresirani za rad, rukovodstvo bi smanjilo cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva što bi im smanjilo dohodak pa bi dohodovno porasla radna zainteresiranost stanovnika.

 

Obratno, ukoliko bi radna zainteresiranost radnika bila prevelika rukovodstvo može povećati cijenu tekućeg rada nezaposlenih pa bi opao dohodovni interes za radom radnika. Rukovodstvo komune može dati veću cijenu tekućeg rada učenicima i studentima što bi stimuliralo obrazovanje. Cijena tekućeg rada invalida i starijih osoba se regulira u okviru socijalne politike komune. Komuna više neće imati klasično penzijsko osiguranje jer u preloženom sistemu svaki čovjek prima dohodak čak i ako ne radi. Isto tako čovjek će raditi dokle god hoće i može, bez obzira na godine starosti. 


*** 

 

Na kraju visina dohotka svakog radnika ovisi o K-dohodka. K-dohodka svakog radnika ovisi o omjeru ostvarene i predviđene produktivnosti radnika, poduzeća i komune u funkciji odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost. K-dohotka radnika može se prikazati formulom:  

K-dohotka_R utvrđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti radnika u funkciji odgovornosti radnika. 

 

Produktivnost se iskazuje u bilo kojim prihvaćenim radnim veličinama koji ukazuju na broj i kvalitet proizvoda u privrednim poduzećima i usluga u neprofitnim radnim organizacijama. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno utvrditi količinom i kvalitetom proizvoda odnosno usluga tamo se produktivnost može odrediti međusobnim ocjenjivanjem produktivnosti rada radnika. Sistem ocjenjivanja se može tako formirati da raspon ocjena ukazuje na produktivnost rada podjednako kao kod egzaktnog utvrđivanja količine proizvedene robe.  

 

Međusobno ocjenjivanje stanovništva donosi svakom stanovniku ravnopravnu moć odlučivanja što uvodi novi oblik anarhično demokratskog odnošenja u društvu. Svaki pojedinac može pomoću ravnopravne moći ocjenjivanja postati tužilac i okrivljeni bez prava žalbe. Utjecaj pojedine ocjene na dohodak stanovnika ne može biti veliki, dapače on će biti mali jer okrivljeni nema pravo da se brani ali će biti dovoljno visok da formira respekt čovjeka prema čovjeku. Takav respekt će ostvariti put prema većim pogodnostima u društvu. Sistem ocjenjivanja će prisiliti čovjaka da smanji vlastite mane i poveća vrline u odnošenju sa društvom u najširem smislu.

 

Ukoliko se ostvarena produktivnost izjednači sa potrebnom produktivnošću tada je K-dohotka_R = 1. U tom slučaju će ostvareni dohodak odgovarati predviđenom dohodku. Ako ljudi ne dobiju nikakvu ocjenu, smatrat će se da su ostvarili potrebnu produktivnost. Ukoliko je ostvarena produktivnost veća ili manja od potrebne tada će dohodak radnika biti veći ili manji od predviđenog.  

 

Na kraju visinu K-dohotka_R ovisi o K-odgovornosti radnika koji radnici sami određuju. Matematički se može odrediti funkcija koja će radniku koji izjasni mali K-odgovornosti donijeti približno dohodak koji je tražio bez obzira na ostvarenu produktivnost. Sa porastom K-odgovornosti će mu se povećati dohodak u slučaju porasta njegove produktivnosti ili će mu se smanjiti u slučaju pada produktivnosti. Naravno, veći K-odgovornosti daje veću konkurensku moć za obavljanje svakog rada.  

 

*** 

 

Dohodak radnika će ovisiti i o produktivnosti poduzeća. Produktivnost poduzeća može se prikazati isto kao i produktivnost radnika. Formula može imati oblik:  

K-dohotka_P utvđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti poduzeća u funkciji odgovornosti svakog radnika. 

 

Produktivnost profitnih poduzeća se izražava pomoću ostvarene novčane dobiti na tržištu. Novčana dobit predstavlja najefikasniji način ocjenjivanja produktivnosti odnosno vrijednosti rezultata rada u današnjem društvu. 

 

Radnici ostvaruju predviđeni dohodak u slučaju ostvarenja predviđene produktivnosti, odnosno ako prodaju tekuću proizvodnju na tržištu. Naravno, to bi zahtijevalo veliku brzinu obrta sredstava ili praktično proizvodnju za poznate potrošače. Kako cjelokupna proizvedena roba teško može naći kupca u vremenu periodičnog obračuna, određeni dio robe će biti prodan u nekom drugom obračunskom periodu, te će ostvariti dobit u nekom drugom periodu obračuna. Međutim, može se pretpostaviti da je iz perioda minulog rada ostala roba koja se plasira u sadašnjem periodu obračuna i donosi dobit u sadašnjem periodu.  

 

Ako ostvarena novčana dobit poduzeća na tržištu bude jednaka predviđenoj novčanoj dobiti na tržištu tada će K-dohotka_P biti jednak 1 (jedan) pa će ostvareni dohodak poduzeća biti identičan predviđenom dohotku. Ukoliko se formulom ustanovi K-dohotka_P veći ili manji od 1 (jedan), tada će i dohodak poduzeća biti proporcionalno veći ili manji od predviđenog.

 

Sistem radne konkurencije na tržištu rada osigurava ujednačenu raspodjelu svih radnih pogodnosti i nepogodnosti radnih mjesta u jednoj kompaniji. Ali ako neka kompanija ima značajno bolja sredstva za proizvodnju nego druga kompanija radnici u bolje opremljenoj kompaniji mogu ostvariti viši dohodak nego radnici koji imaju zastarjelu tehnologiju. U tom slučaju radnici bi bili više zainteresirani za rad u bolje opremljenim kompanijama. Zato će rukovodstvo komune organizirati proizvodnju u poduzećima komune tako da jednako vrijedan rad definiran produktivnošću i bodovima minulog rada ostvaruje jednaki dohodak. U tu svrhu rukovodioci mogu tehnološki unaprijediti poduzeća koja imaju slabiju materijalnu opremljenost rada ili mogu prelijevati dohodak između kompanija u toj mjeri da osiguraju ujednačenu dohodovnu zainteresiranost radnika za sva radna mjesta. 

 

Pomoću koeficijenta produktivnosti se mogu regulirati i drugi oblici uspješnosti proizvodnje koje se ne mogu prikazati novčanom dobiti na tržištu a koji bi regulirali: zaštitu čovjekove okoline od zagađenja, odstupanja od standarda kvalitete robe, itd.  

 

Države već imaju razvijene propise koji utvrđuju pravila proizvodnje a socijalizam će takve standarde intenzivirati. Osim toga socijalizam će unaprijediti efikasnost takve regulacije. Posebne komisije će prihvatiti državne standarde, analizirati moguća odstupanja od takvih standarda i predložiti intenzitet utjecaja svakog odstupanja od standarda na K-dohotka poduzeća. Naročito će biti važno utvrditi kriterije za zaštitu čovjeka i njegove okoline. Na kraju će takvi propisi biti usvojeni u skupštini komune. Na temelju takvih standarda potrošači robe, udruženja potrošača, stručne ustanove, specijalizirane arbitražne komisije na nivou komune i saveza komuna ili međunarodne arbitraže, daju vlastite ocjene o kvaliteti rada profitnih poduzeća.

 

Važno je napomenuti da sistem ne predviđa birokratsko ocjenjivanje svih proizvođača jer bi se tako formirao ogroman birokratsko administrativni aparat. Sistem predviđa slobodno ocjenjivanje onih poduzeća koja po mišljenju korisnika njihovih proizvoda odstupaju bilo pozitivno ili negativno od usvojenih standarda. Svaki čovjek će imati i moć ocjenjivanja poduzeća. Ako čovjek ocjeni pozitivno ili negativno poduzeće koje ima 1000 radnika, njegova ocjena će utjecati na nagrađivanje ili kažnjavanje svih tih radnika sa 1/1000 utjecaja koji njegova ocjena ima na pojedinca. Utjecaj takve ocjene će biti vrlo mali ali će postojati i dovoljan da unaprijedi proizvodne procese.

 

Ocjenjivanje poduzeća mogu vršiti i stručne službe koje po slučajnom odabiru ili prijavi, odstupaju bilo pozitivno ili negativno od utvrđenih standarda. Poduzeća koja ne dobiju nikakvu ocjenu tretiraju se kao da posluju u okviru predviđene produktivnosti i usvojenog standarda poslovanja.  

 

Analogno ostvarenoj dobiti na tržištu, poduzeća koja budu proizvodila društveno prihvatljivije proizvode po usvojenim standardima će ostvariti ocjenu produktivnosti veću od 1 pa će ostvariti veći dohodak i obratno, poduzeća koja budu društveno neprihvatljivija ostvariti će manju ocjenu od 1 i sa time i manji dohodak. Obračun ostvarene produktivnosti se može prikazati u neograničenom broju faktora koji će na kraju međusobnim produktom dati finalnu vrijednost K-dohotka_P. 

 

Upotrebom koeficijenata poduzeća mogu efikasno podnositi odgovornost dohotkom za zagađenje okoline ili lošu kvalitetu proizvoda. Poduzeća koja zagađuju okolinu ili proizvode nekvalitetne proizvode, će ostvariti ovisno o utjecaju koje takvo odstupanje od standarda ima, niži dohodak od onoga što bi ga trebali dobiti na osnovu finansijske dobiti. Radnici će dopunski biti sankcionirani gubitkom bodova minulog rada. Takva poduzeća će morati konkurirati za sredstva namjenjena razvoju privrede u funkciji neprofitabilnog porasta produktivnosti izraženog ocjenom kako bi otklonili nedostatke svog privređivanja.  

 

Kapitalizam se snažno suprotstavlja zaštiti čovjekove okoline zato jer poskupljuje proizvodnju. Zbog kvaliteta koje pruža društvu, socijalizam može biti prihvaćen od svih komuna svijeta. Tako će se osigurati da planeta Zemlja bude čista i zdrava. 

 

Neprofitne organizacije uglavnom nemaju mjerilo produktivnosti rada. U ovu grupu spadaju vladine ustanove, obrazovanje, zdravstvo, i sve ostale uslužne djelatnosti koje ne ostvaruju dohodak neposredno na tržištu nego su dotirani iz budžeta.  

 

Neprofitne organizacije treba staviti u podjednake uvjete privređivanja kao profitna poduzeća. Produktivnost neprofitnih organizacija se može izraziti ocjenom uspješnosti rada. Ocjenu daju korisnici usluga, udruženja korisnika i stručnih ustanova. Ocjena uspješnosti rada neprofitnih organizacija se može prikazati koeficijenatom podjednako uspješno kao prikaz rada profitnih poduzeća. Upotrebom koeficijenata može se komparirati uspješnost poslovanja profitnih poduzeća i neprofitnih organizacija i na temelju toga vršiti nagrađivanje prema vrijednostima ostvarenog rada.  

 

U udruženom radu svaki rad je neodjeljiv od drugog rada pa svaki radnik podnosi odgovornost i za poslovanje svog poduzeća. Radnik koji izjasni veći koeficijenat odgovornosti preuzima i veću odgovornost za produktivnost poduzeća pa će ostvariti i veći dohodak u slučaju porasta produktivnosti poduzeća i obratno.  

 

*** 

 

Svi stanovnici komune podnose odgovornost za produktivnu orijentaciju komune. Koeficijenat ostvarene produktivnosti komune može se izraziti formulom:  

K-dohotka_K utvrđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti komune u funkciji odgovornosti radnika. 

 

Taj koeficijent nema tako velikog utjecaja na raspodjelu dohotka unutar komune. Razlike se formiraju samo prema stupnju odgovornosti koji pojedini radnik preuzima za vlastitu i zajedničku produktivnost. Utvrđivanje K-ostvarene produktivnosti komune biti će jako značajno kod udruživanja komuna i vršenja raspodjele dohotka među komunama.

 

Na nivou komune produktivnost se izražava ukupnom ostvarenom novčanom dobiti privrede. Moguće je proširiti mjerenje produktivnosti komune polifunkcionalnim sistemom koji ocjenjuje kvalitetu života kao što su zagađenost-čistoća komune, pismenost-nepismenost stanovnika, zakonitost-nezakonitost djelovanja stanovnika, itd. Također je pomoću K-dohotka komune moguće subvencionirati slabije razvijene komune. Tako bi se povećao dohodovni interes radnika za rad u takvim komunama što bi omogućilo brži razvoj komune. Čak je moguće regulirati natalitet komune. Ukoliko komuna ima preveliki ili prenizak natalitet on se može regulirati pomoću K-dohotka_K.

 

Definiranje takvih kategorija, njihova regulacija i implementacija će biti zadatak saveznog parlamenta. Definirane kategorije vrijednosti omogućile bi efikasnije sprovođenje socijalne, ekonomske, ekološke, kulturne i svih ostalih politika udruženih komuna.

 

*** 

 

Dohodak svakog radnika u socijalizmu i svakog stanovnika komune može se prikazati koeficijentom pomoću formule:  

 

K-dohodka = (Cijena rada) x K-dohotka_R x K-dohotka_P x K-dohotka_K  

 

Iz formule je vidljivo da K-dohodka svakog radnika ovisi o predviđenoj cijeni rada i o koeficijentu ostvarene produktivnosti na nivou radnog mjesta, poduzeća i komune u funkciji odgovornosti za ostvarenu produktivnost. Primjenom kompjuterske tehnologije se može brzo izračunati visina koeficijenta dohotka svih radnika bez obzira na količinu faktora koji dohodak određuju. Može se pretpostaviti da će radnici najveću odgovornost podnositi za vlastiti rad jer su oscilacije u produktivnosti poduzeća manje, dok su na nivou komune najmanje.  

 

***

 

Socijalizam dopušta proizvodnju samostalnog privatnog poduzetništva. Radna mjesta u privatnom poduzetništvu su u vlasništvu privatnih poduzetnika i ne mogu biti subjekt natjecanja radnika. Vlasnik poduzeća zapošljava radnike prema svojim potrebama.

 

Po ostvarenju novčane dobiti na tržištu privatni poduzetnici zadržavaju obrtna novčana sredstva prema potrebama. Oni također zadržavaju novčana sredstva za unapređenje i amortizaciju proizvodnje. Oni imaju obavezu plaćati poreze na dobit i privatnu imovinu kao što je rade danas. Porezom ostvarena novčana sredstva su namijenjena zaposlenim radnicima u neprivredi, nezaposlenim radnicima, zatim za zajedničku potrošnju komune i saveznu potrošnju. Visina poreza za samostalne privatne poduzetnike će biti proporcionalna davanjima koje izdvaja socijalisti[ka kompanija komune. Visinu izdvajanja određuje neposredno stanovništvo komune. Vlasnik privatnog poduzeća može odlučiti da samostalno raspoređuje dohodake svojim radnicima ili se može uključiti u zajedničku raspodjelu dohodaka stanovnika komune.  

 

Ukoliko samostalno privatno poduzetništvo u svom radu koristi naprednu tehnologiju proizvodnje nepoznatu javnosti, ono može ostvariti veću novčanu dobit na tržištu od socijalističkih poduzeća. Takvo privatno poduzetništvo može opstati u socijalizmu i privlačiti radnu snagu.  

 

Međutim, novopredloženi oblik ekonomije će investirati novac u vlastiti razvoj koliko god to bude potrebno. Sistem radne konkurencije će razviti ekonomiju do te mjere da da će postati produktivnija od samostalnog privatnog poduzetništva. U trenutku kada samostalni privatni poduzetnici ostvare manji dohodak od poduzeća u društvenom vlasništvu, smanjivati će se broj dohodovno zainteresiranih radnika za zapošljavanje kod privatnih poduzetnika. Pridoda li se tome sloboda izbora rada radnika koju socijalizam nudi, zatim mogućnost donošenja odluka o radu, zatim pravo radnika na samostalno odlučivanje o visini dohodaka, pravo radnika na raspodjelu profita poduzeća koji socijalizam nudi, broj zainteresiranih radnika za rad kod privatnih poduzetnika će padati.

 

Ukratko, novi sistem će potisnuti privatnike sa tržišta i preuzeti njihove radnike. Može se očekivati sa velikom sigurnošću da će samostalni privatni poduzetnici potražiti spas u ustupanju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju društvu u zamjenu za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada. Veći broj bodova minulog rada će im osigurati veći dohodak, veću konkurensku moć za izbor rada i bolji život. 

 

***

 

Novac namijenjen dohodcima svih stanovnika komune formira se na nivou administrativnog centra komune izdvajanjem iz dohotka komune. Količina novca se utvrđuje neposrednim iskazom stanovnika izdvajanjem iz ukupne novčane mase namjenjenoj prometu robe i usluga u komuni.

 

Dobijena količina novca namjenjena dohodcima stanovnika komune načelno treba odgovarati predviđenoj količini novca namjenjenih dohodcima stanovnika jer se sistem bazira na cijeni rada koji odgovara dohodku radnika. Međutim, zbog različito ostvarenih produktivnosti moguća su odstupanja tako da za ukupni dohodak svih stanovnika bude na raspolaganju više ili manje novca nego što je predviđeno.

 

Problemi sa takvim odstupanjima se mogu riješiti tako da se cjelokupni iznos novca namjenjen dohodcima rasporedi među radnicima proporcionalno njihovim definiranom K-dohotka. Na taj način više neće postojati manjak sredstava za isplate, kao ni problemi u provođenju dohodovne politike. Količina novca namijenjena za dohotke će biti raspoređena ljudima proporcionalno njihovom udjelu u proizvodnji, a ljudi će biti uvjereni da je raspodjela dohodaka pravedna.

 

Tehnika raspodjele dohodaka može se ostvariti iz kompjutorskog centra komune. Utvrđivanje stvarnog dohotka može se vršiti prema formuli produženog omjera:

 

                Dohodak-1 : Dohodak-2 : Dohodak-3 : …. : Dohodak-n =
                K-dohotka-1 : K-dohotka-2: K-dohotka-2 : … : K-dohodka-n   

 

Iz ukupne mase novca predviđene dohodcima i prikazanog produženog omjera K-dohodaka koji može imati i milionski broj članova može se, primjenom kompjutorske tehnologije, brzo i precizno izračunati dohodak svakog radnika u obliku:   

 

                Dohodak-1 = Vrijednost-1
                Dohodak-2 = Vrijednost-2
                Dohodak-3 = Vrijednost-3
                 …
                Dohodak-n = Vrijednost-n  
 

 

Dobijeni dohodak iskazuje vrijednost rezultata rada svakog stanovnika komune u određenom novčanom iznosu.

 

Centralizacijom sistema raspodjele dohodaka, omogućava se primjena jedinstvenih kriterija raspodjele po principu da jednakom radu pripadaju jednaki dohotci. Dobit koja u kapitalizmu donosi pogodnosti vlasnicima sredstava za proizvodnju u najvećoj  mjeri sada se raspoređuje na društveno prihvatljiv način. Socijalizam će pravedno raspodijeliti prihode svim ljudima. Eksploatacija ljudi više neće postojati.

 

Ni jedan rad nije neovisan pa se stoga ni dohodak proizašao iz rezultata zajedničkog rada ne treba neovisno raspoređivati. Raspodjela dohodaka pomoću produženog omjera i koeficijenata omogućava da se ukupna količina novca namjenjena dohotcima u komuni elastično rasporedi među stanovnicima komune proporcionalno cijeni uloženog rada i odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost bez ostvarenja viška ili manjka novčanih sredstava u završnom obračunu.

 

Završnu riječ u raspodjeli dohotka treba imati stanovništvo komune neposrednim izjašnjavanjem visine minimalnog dohotka. Srednja dobijena vrijednost iskaza svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći odlučivanja koja se u ekonomiji utvrđuje pomoću vrijednosti minulog rada, bi predstavljala najmanji dohodak neophodan da se svakome osigura negzistencija.

 

Niski minimalni dohodak stanovnika bi povećao radnu angažiranost, pa bi tako produktivnost privrede i društveni standard rastao. Sa druge strane, velika produktivnost može formirati zasićenje tržišta, što smanjuje radne potrebe. Tada bi stanovništvo moglo povećati najniži dohodak. Obzirom da količina novca namjenjena dohodcima svih stanovnika ograničena, porast minimalnog dohotka smanjuje razliku među dohodcima. Primjenom produženog omjera razlike u visini dohodaka će se proporcionalno povećavati ili smanjivati prema potrebama društva. Manji rasponi među dohotcima će smanjiti radnu angažiranost baziranu na dohotcima dok se ne uravnoteži ponuda i potražnja rada.

 

Sa ovim se završava kompleksan pristup utvrđivanja raspodjele dohodaka u socijalizmu isključujući radnike u privatnim kompanijama koji zadržavaju svoje dohotke. Dobijena vrijednost izražava visinu dohodaka svih stanovnika. Dohotci radnika mogu biti javno prikazani ili držani u tajnosti po opredjeljenju društva i svakog pojedinca posebno. Svaki stanovnik koristi vlastiti dohodak po slobodnoj volji.

 

Razvoj privrede

3.1.2.2.6         Razvoj privrede   
 
U kapitalizmu količina novca namjenjena investicijama ovisi o poduzetništvu vlasnika sredstava za proizvodnju a formiraju se izdvajanjem iz ostvarene tržišne dobiti poduzeća.

 

U socijalizmu društvo ostvaruje razvoj privrede izdvajanjem novčanih sredstava za razvoj privrede iz dohotka komune. U socijalizmu društvo neposredno raspodjeljuje zajednički dohodak komune na količinu novca namjenjenu potrošnji stanovnika komune i na novčana sredstva namjenjena razvoju privrede komune.

 

Ukoliko pojedini stanovnik komune bude želio da se privreda komune u većoj mjeri razvija, tada će iskazati veću količinu novca namjenjenu razvoju privrede. Kako je ukupna količina novca ograničena tako će morati izjasniti manje novca za zajedničku  potrošnju stanovnika komune. I obratno, stanovnik koji želi veću potrošnju, iskazati će veću količinu novca namjenjenu potrošnji a manju za razvoj privrede. Iskazi svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći izraženoj bodovima minulog rada, upisani na internetsku aplikaciju centra za obradu podataka komune, se zatim sumiraju i tako neposredno utvrđuju količinu novca namjenjenog za zajedničku potrošnju i razvoj privrede.

 
Ukoliko stanovništvo u cjelini bude težilo većem razvoju privrede tada će se izdvajati veća količina novčanih sredstava namjenjenih akumulaciji privrede u odnosu na potrošnju što bi ubrzalo razvoj privrede a smanjilo bi dohodak stanovništva pa tako i društveni standard. Ovakva ekonomska politika omogućava svakoj komuni, bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti, da akumulira novac za razvoj vlastite ekonomije oslanjajući se na vlastite snage. Kad se profitna privreda razvije do tog stupnja da može osigurati ekspanzivnu proizvodnju koja će smanjiti potrebu društva da ulaže u razvoj, tada će se povećati količina novca namjenjena potrošnji. Tada bi porastao standard društva.

 

Možda je najznačajnija vrijednost takvog oblika raspodjele da se novac usmjerava demokratski, što znači da društvo u cjelini neposredno planira vlastiti razvoj. Takav oblik raspodjele novca će usmjeriti razvojnu politiku komune. Tako privreda dobija okvire usmjerenja razvoja pa može efikasno planirati vlastiti razvoj. Osim toga, tako će se prevladavati otuđenje u procesu proizvodnje nastalo kao posljedica donošenja autoritativnih odluka u društvu. 

Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za privredne investicije kojima poduzeća dobavljaju nove strojeve, industrijska postrojenja i obrtna sredstva sa kojima ostvaruju veću produktivnost.

Sredstva namjenjena razvoju privrede potražuju rukovodioci poduzeća na temelju programa razvoja poduzeća. Program razvoja poduzeća sadrži definiranu količinu potrebnih novčanih sredstava, predviđanje porasta novčane dobiti kompanije i rok realizacije. 

Kada se formira masa novca namjenjena razvoju privrede tada će se ona rasporediti poduzećima prema veličini K-razvoja po formuli:  

Iz formule je vidljivo da se veća ostvarena dobit uz manja potrebna novčana sredstva i kraće vrijeme realizacije ostvariti veći K-razvoja. Raspodjela novca namjenjenog razvoju privrede se vrši tako da najveći K-razvoja osigura potrebnu investiciju, zatim dolazi slijedeći K-razvoja po veličini i tako dalje. Novčana sredstva su ograničena tako da se ne mogu dodijeliti poduzećima koja ostvare manji K-razvoja od potrebnog. Takva poduzeća moraju čekati bolja vremena ili moraju povećati predviđenu dobit uz manja potrebna novčana sredstva i kraće vrijeme realizacije.  

 

Kako se novčana sredstva namjenjena razvoju privrede obnavljaju u svakom periodu obračuna iz ukupne novčane dobiti komune ona se dodjeljuju bespovratno. Komuna će postati neki oblik humanističke korporacije a korporacije niti u kapitalizmu ne naplaćuju sebi svoje investicije. Dovoljno je da poduzeća ostvare predviđenu dobit pa da sredstva namijenjena razvoju privrede nađu svoju društvenu opravdanost.

 

Socijalizam predviđa egzaktno utvrđene odgovornosti rukovodioca i radnika za korištenje zajedničkih novčanih sredstava. Ukoliko rukovodstvo poduzeća želi znatno povećati produktivnost proizvodnje predlažući uzimanje velike količine novca iz fonda za razvoj privrede, oni prvo moraju dobiti odobrenje od višeg rukovodstva kako bi se unapređenje privrede odvijalo koordinirano sa ostalom ekonomijom. Zatim će iznijeti radnicima svoj program razvoja kompanije i vlastitu odgovornost za njegovo provođenje izraženu sa K-odgovornosti. Veći K-odgovornosti može radnicima između ostalog dati veće povjerenje u plan rukovodstva.

 

Značajna novčana ulaganja će značajno povećati odgovornost radnika u proizvodnim procesima, te će se oni izjašnjavati da li je mogu prihvatiti. Na temelju uvida u program rukovodstva i povjerenja u svoje rukovodstvo, radnici će preuzeti visinu preuzete odgovornosti nudeći svoj K-odgovornost. Pretpostavimo da radnici deklariraju povećanje odgovornost za svoj rad. To bi značilo da podrđavaju program rukovodstva pa će se poduzeće natjecati za dobijanje novca namijenjenog razvoju privrede. Ako radnici smanje svoje K-odgovornosti, to bi značilo da nisu sigurni u investicijski program koji rukovodioci predlažu, što bi moglo odgoditi ili blokirati investiciju. Menadžeri će trebati uvjeriti radnike da prihvate njihov prijedlog objašnjavajući rizike i pogodnosti investicije.

 

Predloženi K-odgovornosti od radnika i rukovodstva će biti na snazi do isteka vremena potrebnog za realizaciju razvoja proizvodnje. Oni u tom periodu ne mogu samoinicijativno smanjiti niti povećati svoj K-odgovornosti za predviđenu produktivnost osim u slučaju kada su promjene produktivnosti zajednički usvojene.

 

Sredstva namjenjena razvoju privrede povećavaju produktivnost privrede pa tako i vrijednost novoproizvedene robe, što zahtjeva povećanje mase novca u opticaju za kupovnu novo proizvedenu robu. Porast količine novca u opticaju zahtjeva povećanje količine bodova minulog rada radnika. Novo stvorenu količinu bodova minulog rada treba raspodjeliti između radnika poduzeća i stanovništva, proporcionalno njihovim K-odgovornosti za doprinos u proizvodnji novonastale vrijednosti. 

 

Privredna poduzeća imaju mjeru produktivnosti izraženu novčanom dobiti na tržištu. Po isteku vremena potrebnog za realizaciju predviđenog porasta produktivnosti, vrši se obračun uspješnosti poslovanja. Ukoliko poduzeće ostvari predloženu novčanu dobit tada se takva dobit tretira kao trajno unapređenje rada koje trajno donosi veći dohodak i sa time radnici poduzeća stjeću uvjete za dobivanje bodova minulog rada. Tada se razlika između ostvarene predviđene dobiti i dobiti koju je poduzeće ostvarivalo prije investicije prikazuje kao porast dobiti. Tada se radnicima u poduzeću raspodjeljuje količina bodova minulog rada u veličini predviđenog porasta novčane dobiti poduzeća.  

 

Međutim ukoliko profitna poduzeća komune ne ostvare predviđenu novčanu dobit u predviđenom vremenu sa korištenjem novca za razvoj privrede, tada se razlika između predviđene i ostvarene dobiti prikazuje kao gubitak. Tada se radnicima u poduzeću oduzimaju bodovi minulog rada u veličini neostvarenog profita poduzeća. Sa tim u vezi ako kompanija ostvari pola predviđene dobiti, ona će zaraditi pola očekivanih bodova minulog rada i u isto vrijeme izgubiti pola očekivanih bodova minulog rada. To znači da pola ostvarene produktivnosti ne donosi zaradu ni gubitak bodova minulog rada.

 

***

 

Produktivnost profitnih kompanija utvrđuje se novčanom dobit ina tržištu dok se produktivnost neprofitnih i državnih organizacija ostvaruju pogodnostima koje one ostvaruju komuni. U tu skupinu spadaju organi uprave, javna zaštita, obrazovanje, zdravstvo i slične djelatnosti. Proizvodi rada u organizacijama su besplatni za stanovništvo pa se njihova produktivnost ne može mjeriti novcem. Produktivnost rada organizacija se izražava ocjenom uspješnosti njihovog rada. U socijalizmu se produktivnost organizacija izražava ocjenom kvalitete proizvedenih usluga koje daju pojedinci izravno i specijalizirane arbitražne komisije.

 

Neprofitne organizacije također potražuju novčana sredstva namjenjena njihovom razvoju ali ne iz fonda razvoja privrede nego iz fonda zajedničke robne potrošnje. Ocjena uspješnosti neprofitnih organizacija može imati skalu vrijednosti ekvivalentnu novčanoj dobiti privrede, pa bi svako unapređenje njihove uspješnosti rada povećavalo indeks uspješnosti neprofitnih djelatnosti i obrnuto. Radnici u neprofitnim organizacijama također trebaju imati pravo na ostvarivanje porasta količine bodova minulog rada u slučaju porasta produktivnosti koja se izdvaja iz dobiti poduzeća privrede.  

 

To znači da će organizacije komune sudjelovati u dobiti ekonomije. Količina bodova koja se dodijeljuje organizacijama se komparacijom ostvarenih produktivnosti profitne privrede i neprofitnih organizacija. Upotrebom koeficijenata moguće je matematički komparirati profit privrede i unapređenje djelatnosti neprofitnih organizacija i formirati ravnotežu nagrada i sankcija za sve pogodnosti i nepogodnosti rada radnika u profitnim i neprofitnim djelatnostima. U sistemu radne konkurencije takva komparacija će biti nužno objektivna jer bi svaki nesrazmjer dovodio do većeg prelijevanja rada tamo gdje bi uvjeti rada bili povoljniji što nikome ne bi bilo u interesu.  

 

Kada je poznata ukupna  količina bodova minulog rada koja se pridodaje ili oduzima od radnika u svakom poduzeću i organizaciji, tada se uz pomoć kompjutorske tehnologije izračunavaju nagrade ili sankcije svakog radnika pomoću formule:

 

                Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 : … : Radnik-n =
                K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : … : K-odgov.-n

 

A rezultat se dobije u obliku:

 

                Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
                Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
                Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
                …
                Radnik-n = +/- Količina bodova-n 

 

Privatni poduzetnici nastupaju nezavisno na tržištu kao i poduzeće komune. Privatni poduzetnici podnose odgovotnost za svoje poslovanje vlastitim kapitalom. Radnici zaposleni kod privatnika podnose odgovornost za svoj rad neposredno privatnom poduzetniku. Privatno poduzetništvo ne izdvaja novac za fond namjenjen razvoju privrede komune pa ne može ni koristiti ta novčana sredstva. Privatno poduzetništvo mora samostalno akumulirati novac ili ga posuditi od banaka sa kamatom. 

 

Obzirom da će radna konkurencija u socijalizmu, biti najmanje jednako ili više produktivna od privatnog poduzetništva, može se očekivati da će privatno poduzetništvo gubiti produktivnu bitku sa socijalističkim poduzetništvom. Osim toga, u socijalizmu će rasti produktivna svijest radnika te će oni hteti sami donositi odluke, podnositi odgovornost za svoje odluke, i participirati u raspodjeli profita poduzeća što u kapitalizmu ne mogu. Kako će u socijalističkom obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju radnici imati znatno veća prava i slobode, može se očekivati da će privatni poduzetnici gubiti radnu snagu.  

 

Tada će privatni poduzetnici biti prisiljeni prepuštati vlastita poduzeća komuni u zamjenu za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada će donositi veći dohodak, veću mogućnost izbora radnog mjesta i općenito veće priznanje produktivne moći u društvu. 

 

Primjena koeficijenta odgovornosti u socijalizmu predstavlja vrlo povoljnu zamjenu za burzovne špekulacije kapitalizma. Mogući dobici ili gubici bodova minulog rada, što je ekvivalent akcija u kapitalizmu, se vežu za uspješnost procjene produktivnosti vlastite kompanije. Socijalizam stavlja radnike u ravnopravaniji položaj u procesu proizvodnje, umanjuje otuđenje u procesu proizvodnje a zajednička odgovornost doprinosi većem prosperitetu privređivanja.  

 

Demokratsko planiranje i upravljanje nad privredom, puna zaposlenost uz radnu konkurenciju, riješeno pitanje odgovornosti radnika i nagrađivnje prema radu definitivno uklanjaju nedostatke poznatog socijalističkog i kapitalističkog oblika privređivanja. To će omogućiti razvoj socijalizma.

Obrtna sredstva

3.1.2.2.5         Obrtna novčana sredstva  

 

Socijalizam će organizirati potpuno novi oblik proizvodnje, dok će poduzeća u privatnom vlasništvu nastaviti da posluju po principima kapitalističkog tržišnog oblika privređivanja kao što to rade danas.  

 

Komuna će imati zajednička novčana sredstva koja će ostvariti otkupom novca od stanovnika pomoću bodova minulog rada, porezima i na druge načine. Na taj način komuna može akumulirati znatno veću količinu novca nego što je potrebno za potrošnju stanovništva u periodu obračuna. Višak novčanih sredstava predstavlja novčanu akumulaciju komune. Iz tog novčanog fonda komuna mora sačuvati određenu novčanu rezervu za pokrivanje eventualnih investicijskih poremećaja, zatim za pokrivanje šteta nastalih elementarnim ili na druge načine nastalim nepogodama. Sa tim novčanim sredstvima komuna sama sebe osigurava. Ostatak novca će se koristiti kao obrtna sredstva javne kompanije komune.

 

Obrtna novčana sredstva su akumulirana sredstva minulog rada proizvođača i služe kao prometno sredstvo plaćanja drugim proizvođačima za proizvode, poluproizvode, repromaterijale i sirovine koje privreda komune prerađuje u svom proizvodnom procesu.  

Socijalizam može dodjeljivati obrtna sredstva vlastitoj privredi beskamatno, pod uvjetom da privreda vrati posuđeni novac u periodu obračuna. Ništa novo u stvari, komuna postaje nešto poput korporacije a poduzeća ne naplaćuju sama sebi obrtna sredstva. Nikakav interes društvo nebi imalo da naplaćuje samo sebi pozajmice. 

 

U kapitalističkom sistemu proizvođači i potrošači koji nemaju gotovog novca uzimaju kredite za kupovinu robe. Krediti opterećuju cijenu robe sa kamatom koju određuje tržište na temelju ponude i potržnje. Kamata zahtjeva veći povrat novca nego što je posuđen. To je sa jedne strane oblik eksploatacije društva koja je neprihvatljiva u socijalizmu. Sa druge strane novac namjenjen kamatama ne postoji u opticaju pa se mora kreirati kako bi se omogućilo vraćanje posuđenog novca s kamatom. Kamata ni na koji način ne doprinosi proizvodnji vrijednosti u društvu tako da nije racionalna a uz to donosi probleme monetarnoj politici društva.     

 

Beskamatno dodjeljivanje kredita ne poskupljuje proizvodnju i ukida eksploataciju društva. Ukoliko komuna može kreditirati proizvodnju beskamatno, tada i privreda može u skladu sa mogućnostima, odgađati naplatu svoje robe beskamatnim kreditima. Kada komuna bude dodjeljivala kredite beskamatno tada više privatni kreditori ne bi mogli zarađivati posudbom novca pa bi se time smanjivala upotreba kamata kao oblik rente. Važno je napomenuti da kamate neće biti ukinute. One će egzistirati dokle god to bude neophodno ali će društvo formirati takve uvjete kreditne politike, koja će obeshrabriti kamatu na posuđeni novac. 

 

U zapadnom svijetu kamate su već danas vrlo niske jer samo malo podizanje kamata može dovesti do teškoća privređivanja koji mogu uzrokovati bankrote. Dodatno smanjivanje kamata bi praktično ukinulo kamatu pa tako i rentijerstvo na posuđeni novac. Dodatno smanjivanje kamata u stvari predstavlja kraj kapitalizma.

 

Nestajanjem kamata banke bi gubile svoju funkciju rentijerstva pomoću akumuliranog novca. One više ne bi bile profitabilna poduzeća već bi mogla vršiti funkciju individualnog i društvenog knjigovodstva robno novčanog prometa u komuni. Banke mogu pomoću kompjutorske tehnologije voditi evidenciju o imovinskom stanju stanovnika, zatim evidenciju prihoda i rashoda stanovnika i privrede komune. 

 

*** 

 

Ipak, kamate mogu doprinijeti efikasnosti privrede. Duži period otplate kredita povećava količinu novca koji se plaća za kamate pa je korisnicima kredita u interesu da što prije otplate kredite.

Uvođenjem beskamatnog kredita potrebno je formirati novi sistem raspodjele novca koji će biti najmanje podjednako financijski efikasno kao što je kamatno kreditiranje kapitalizma. Kako je količina obrtnih sredstava ograničena tako se može dogoditi da budu nedostatna za potrebe svih korisnika. Sa time u vezi obrtna sredstva treba raspodjeljivati među korisnicima u funkciji vremena obrta što se može prikazati formulom:

Veći K-obrtnih sredstava će ostvariti korisnik obrtnih sredstava koji u kraćem vremenu vrati posuđeni novac. Svi veći koeficijenti obrtnih sredstava će osigurati beskamatno kreditiranje od strane komune bez obzira na količinu potraživanih sredstava, dok se fond obrtnih sredstava ne istroši.  

Sistem daje veću mogućnost pridobijanja novca privredi koja predviđa kraće vrijeme prometa robe, što je i razumljivo jer se tada novac brže vraća te se može ponovo obrtati. Proizvodnja koja u periodu platnog obračuna od mjesec dana nalazi svoju potrošnju moći će pomoću opisanog sistema raspodjele koristiti obrtna novčana sredstava jer ih praktično odmah i vraća. 

Privreda u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune je dužna da posuđenu količinu novca vrati u periodu obračuna. Privreda može vratiti obrtna sredstva pod uvjetom da proizvodi robu koju društvo treba i bude plaćena za tu robu. U slučaju neuspjeha proizvođači neće zaraditi dovoljno novca. Ukoliko novčana dobit, bude veća od količine utrošenih obrtnih sredstava, tada poduzeća još uvjek posluju relativno pozitivno jer su u stanju vratiti obrtna novčana sredstava. Mala ostvarena dobit u periodu obračuna će smanjiti dohodak radnika. 

Ukoliko ostvarena dobit padne ispod količine korištenih obrtnih sredstava, tada poduzeće bilježi gubitak obrtnih novčanih sredstava. Toleriranje takve situacije bi dovelo do smanjivanja količine obrtnih novčanih sredstava u novčanom fondu komune pa bi proizvođači imali teškoće obnavljati proizvodnju. Ni jedan ekonomski sistem ne može dozvoliti finansijsku nedisciplinu pa tako ne može ni socijalizam i stoga će uvesti sistem mjera za podnošenje odgovornosti. U socijalizmu svi radnici podnose odgovornost za gubitak obrtnog novca kompanije i zajednički ga nadoknađuju pomoću bodova minulog rada koji posjeduju.

Proizvodnja koja je namijenjena nepoznatom potrošaču ne mora se odmah plasirati na tržištu. U tom slučaju promet robe može trajati duže od mjesečnog perioda obračuna, pa poduzeće može ostvariti manju dobit od količine utrošenih obrtnih sredstava u periodu obračuna. Međutim, kako svako poduzeće posluje kontinuirano, može na temelju naplate proizvedene robe iz nekog prošlog perioda proizvodnje, ostvariti potrebnu dobit i osigurati povrat obrtnih sredstava.
 
Odgovornost radnika treba preuzeti neovisno o cikličkim oscilacijama dobiti. Svako poduzeće u toku godinu dana uzima obrtna sredstva onoliko puta koliko je potrebno i vraća ih po ostvarenoj dobiti na tržištu. Ukoliko poduzeće u periodu od godinu dana ne uspiju vratiti sva obrtna sredstva tada se razlika između posuđenih i vraćenih sredstava odbija od posjeda bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu odgovornosti. U slučaju gubitaka poduzeća veći koeficijenat odgovornosti radnika donosi veći gubitak bodova minulog rada i niži dohodak. I obratno, manji koeficijenat odgovornosti radnika u slučaju novčanih gubitaka poduzeća donosi manji gubitak količine bodova minulog rada i manji pad visine dohotka. Inicijator pogrešne odluke će dopunski biti sankcioniran lošom ocjenom radnika i posebnih komisija. Na taj način uzimanje obrtnih sredstava za sobom povlači veliku odgovornost cijelog kolektiva što je uvjet produktivnog poslovanja. Tehnika oduzimanja bodova minulog rada radnika je detaljno je prikazana u poglavlju „Razvoj privrede.“

Ne neostvarenje predviđene dobiti uslijed elementarne nepogode kao što su potresi, poplave i požari, nebi se trebali smatrati gubicima privrede pa se isti nadoknađuju iz fonda novčanih rezervi komune. 


Količina obrtnih sredstava u rezervnom fondu komune je uvijek ograničena i zato se može dogoditi da pojedini proizvođači ne osiguraju potrebna obrtna novčana sredstva. Privreda bez obrtnih novčanih sredstava ne može proizvoditi pa bi se pogoni trebali zatvoriti. U tom slučaju komuna predviđa rezervni izvor dodjele obrtnih novčanih sredstava iz fonda namjenjenog razvoju privrede. Ukoliko im ni tada ne pođe za rukom da se izbore za potrebna obrtna novčana sredstva, tada ih proizvođači mogu zatražiti od privatnih banaka sa tržišnom kamatom. 

Međutim, kako će se obrtna sredstva komune raspodjeliti beskamatno, tako će potražnja za kreditima sa kamatom padati a posjednici akumuliranog novca će imati teškoće da ostvare proviziju. Tada će posjednici novca imati veći interes da svoj novac zamjenjuju za bodove minulog rada čime će komuna ostvariti veća novčana sredstva za beskamatno kreditiranje privrede i potrošača. To će jačati socijalističku privredu

Na kraju treba reći da bez obzira koliko se privreda komune udruživala, tržišna privreda nikada neće biti neosetljiva na kolebanje konjunkture. Zaoštravanjem uvjeta za podnošenje odgovornosti koje će donijeti radna konkurencija, neuspjesi proizvođača mogu biti izrazito nepogodni. Sa time u vezi proizvođači će morati tražiti veći stupanj sigurnosti privređivanja i nalaziti će je u proizvodnji za poznate potrošače.  

Udruženi proizvođači će ispitati potrošače o njihovim potrebama te će postepeno organizirati proizvodnju po njihovoj narudžbi. Sa poznatom potrošnjom privreda može uspješno organizirati svoje djelovanje a radna konkurencija će omogućiti najuspešniju organizaciju rada. Treba naglasiti da će se takva proizvodnja roba sve manje odvijati u tržišnoj a sve više u planskoj ekonomiji.

 

Novac

3.1.2.2.4         Novac

Novac je prometno sredstvo plaćanja robe i usluga u tržišnoj privredi. Novac u opticaju emitira državni aparat kroz centralnu banku. Država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe i usluga kako bi omogućila stabilnu ekonomiju. Državna centralna banka regulira ponudu novca na tržištu monetarnom politikom. Glavni instrument ekonomske politike države je formiranje kreditno kamatne stope.  

 

Država pomoću niskih kamatnih stopa stvara expanzivnu novčanu politiku koja stimulira investicije. Razvoj privrede povećava zaposlenost radnika, nacionalni dohodak i blagostanja društva. Međutim povećana masa novca u opticaju stvara inflaciju koja podiže cijene robe i dovodi do nestabilnosti na tržištu što je nepogodno za ekonomiju.

 

Država nastoji kontrolirati inflaciju i stabilizirati ekonomiju restriktivnom monetarnom politikom koja povećanjem kamatnih stopa ograničava ponudu novca. Tada se javlja deflacijska napetost koja guši promet robe i dovodi do recesije u proizvodnji. Recesija smanjuje profite kompanija što povećava nezaposlenost, smanjuje standard ljudi i dovodi do ekonom­skih kriza.

 

Tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno stabilnu ekonomsku politiku jer je teško uravnotežiti ogroman broj nezavisnih faktora koji prevladavaju u ekonomiji društva. Tako se javlja cikličko kolebanje konjunkture, što je nepovoljno za privredu i društvo. Monetarna politika država se znatno više prilagođava anarhičnim promjenama tržišta nego što je bazirana na organiziranoj ekonomskoj politici.

 

Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku može voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i demokratsku kontrolu njegovog korištenja.


***

Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo tolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, a novac u opticaju omogućava kupovinu proizvedene robe. To bi kreiralo ekonomsku stabilnost društva.

 

Potrošači posjeduju veliku količinu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio tog novca se obrće za potrebe platnog prometa proizvodnje i potrošnje, a velika količina novca je akumulirana za ostvarenje ekonomske sigurnosti i investiranje ljudi. Veliki problem za ekonomiju leži u tome što se privatno akumulirani novac koristi slobodno što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje. Potrebno je uvesti više reda u ekonomsku politiku komune kroz proces planiranja proizvodnje.

Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa ljudi koji posjeduju novac mogu naći svoj interes u zamjeni novca za bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine bodova minulog rada.

Socijastičko društvo materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna. Čovjek više neće morati štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas, te se može očekivati značajna dobrovoljna zamjena novca za bodove minulog rada. Svaka komuna treba da osnuje svoju javnu banku. Otkupljeni novac će biti udružen u javnoj banci komune. Komuna će također udružiti i cjelokupne novčane fondove udruženih poduzeća komune. Novac prikupljen porezima od privatnih lica i kompanija se također udružuje.

 

Tako će komuna akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ekonomska politika socijalizma će iz akumuliranog novca izdvojiti novac namjenjen dohodcima stanovnika kako bi oni mogli kupiti proizvedenu robu i platiti usluge koje koriste. Međutim, kada bi se količina novca u opticaju vezala samo za proizvedenu vrijednost robe tada bi radnici mogli ostvariti dohodak iako se proizvedena roba ne proda na tržištu. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila akumuliran novac komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato količinu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. Sa tim u vezi količinu novca za dohotke stanovnika treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene vrijednosti robe i usluga u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodu obračuna. Javna banka komune treba formirati monetarnu politiku komune tako da se ostvarila optimalna produktivnost i ekonomska stabilnost komune.

Takva količina novca se može nazvati dohodak komune. Dohodak komune je manji od količine novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune.

 

Demokracija u ekonomiji

 

U socijalizmu rukovodioci imaju veliku slobodu odlučivanja u ime društva ukoliko se usude donijeti odluke nezavisno od ljudi, jer će za za svoje odluke neposredno podnositi odgovornost društvu. Svaki član društva će moći bolno kazniti rukovodioca koji donese odluke koje mu ne odgovaraju. U takvim uvjetima ni jedan rukovodilac ne može samostalno preuzeti odgovornost za donošenje političkih odluka koje usmjeravaju cijelo društvo jer ne može sa sigurnošću znati koliko će takve odluke odgovarati članovima društva. 

 

To se prvenstveno odnosi na formiranje makroekonomske politike komune. Iz tog razloga nema sumnje da će uprava komune uključiti stanovnike u proces donošenja odluka o dohodovnoj, fiskalnoj i razvojnoj politici komune. Socijalizam će uvesti novi oblik demokracije u kojem će stanovnici komune odlučivati ​​koliko od svojih prihoda žele izdvojiti za poreze.

 

Uprava komune će nedvojbeno omogućiti stanovništvu da odluči koliki iznos svojih plaća želi izdvojiti za individualnu i zajedničku potrošnju. Fond za individualnu potrošnju definira ukupni iznos novca za prihode svih stanovnike komune, isključujući radnike u privatnim poduzećima jer privatna poduzeća zadržavaju svoju dobit i sama raspodjeljuju plaće. Kolektivna potrošnja definira iznos novca koji pojedinci žele odvojiti od svojih plaća za zajedničku potrošnju svih stanovnika komune.

 

Individualna potrošnja podrazumijeva prihode radnika ali također uključuje porezni novac na plaće radnika u neprofitnim tvrtkama i nezaposlenim osobama. Pojedinačne plaće ljudi se određuju pomoću vrijednosti prošlog i tekućeg rada i ostvarene produktivnosti. Društveni sistem određuje te vrijednosti, i birači u ovom trenutku ne mogu na njih utjecati. U ovom glasanju ljudi samo odlučuju o iznosu novca koji žele izdvojiti iz svojih prihoda za individualnu i zajedničku potrošnju. Svaki čovjek će svoj iskaz svoje odluke upisivati na internetsku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka uprave komune.

 

Budući da će bodovi minulog rada određivati visinu prihoda, ljudi će raspodijeliti bodove minulog rada koje posjeduju za individualnu i kolektivnu potrošnju. Na taj način će svaki stanovnik odlučivati srazmjerno posjedovanju bodova minulog rada. Ljudi s vrijednijim minulim radom imat će veću moć u donošenju odluka.

 

Obrazloženje: S obzirom da svi članovi društva nisu jednako doprinijeli stvaranju zajedničkog bogatstva, ne bi trebali imati jednaku moć odlučivanja o fiskalnoj politici društva. Produktivniji rad bi trebao imati veću moć donošenja odluka kako bi se više motivirao. Moć ekonomskog odlučivanja treba se temeljiti na vrijednosti minulog rada koji je određen brojem bodova minulog rada. To će doprinijeti razvoju ekonomije i društva. Ova mjera je ekvivalentna moći glasačkih prava dioničara u kapitalizmu koji dobro funkcionira.

 

Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika komune za individualnu i zajedničku potrošnju će odrediti ukupan iznos novca za individualnu i zajedničku potrošnju. Tako će društvo izravno kreirati dohodovnu i fiskalnu politiku komune.

 

Ukupna količina novca za individualne dohotke će se raspoređivati stanovništvu komune (radnici u privatnim kompanijama su isključeni) prema zaslugama. Te zasluge će se prvenstveno bazirati na ostvarenoj produktivnosti i na cijenama rada radnika. O tome će biti više riječi u poglavlju “Raspodjela dohodaka.“

 

Društvo treba na isti način odrediti i minimalni dohodak pojedinca, koji će regulirati raspon razlika u visini dohodaka. Na taj način će se regulirati odnos solidarnosti i doho­dovne zainteresiranosti za rad. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada.

 

Sistem predviđa jedinstvenu poreznu stopu zato što je ona obračunski jednostavnija i zato što je tako stanovništvo može utvrditi neposrednim demokratskim izjašnjavanjem. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se zamijeniti pomoću dohodovne politike komune o kojoj će biti više riječi kasnije. Štetni oblici potrošnje po zdravlje kao što je to alkohol i duhan mogu se efikasnije smanjiti razotuđenjem društva nego poreznom politikom.

 

Novac za zajedničku potrošnju će se voljom stanovnika komune raspodijeliti na novac namjenjen razvoju proizvodnje i za zajedničku robnu potrošnju.

 

Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koja unapređuju proizvodnju. Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi unaprijedilo sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage. Politika razvoja privrede komune će biti više objašnjena u poglavlju “Razvoj privrede.“

 

Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju služe za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Ona se koriste za održavanje postojeće strukture društvenog standarda i za izgradnju novih objekata društvenog standarda. Ta potrošnja podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.

 

Iz ukupne mase novca sa zajedničku potrošnju koja u stvari predstavlja porez na dohodak svih stanovnika komune, potrebno je izdvojiti novac za saveznu potrošnju. Ta novčana sredstva služe za potrebe potrošnje države. Količinu novčanih sredstava za saveznu potrošnju određuje savezna skupština putem delegata ili poslanika svih komuna. Kolektivna potrošnja stanovnika komune će biti više objašnjena u poglavlju “Zajednička potrošnja.“

 

***

 

Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.

Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja ekonomije i društva.

 

Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje stabilne demokratske planske privrede.

Cijena robe

3.1.2.2.3       Cijena robe

 
Roba ima svoju prometnu vrijednost izraženu cijenom. U tržišnoj privredi cijenu robe određuje zakon ponude i potražnje. Cijena proizvoda se usklađuje sa proizvodnim mogućnostima, kupovnom moći i potrebama društva. Roba također ima svoju proizvodnu vrijednost koja je bazirana na troškovima proizvodnje.
 
U socijalizmu proizvodna vrijednost robe treba biti određena: cijenom rada svih radnika koji proizvode robu (1); pripadajućem odnosu cijene rada radnika u neprofitnoj privredi (2); pripadajućem odnosu cijene rada nezaposlenih ljudi na teritoriji komune (3), i pomoću obrtnih novčanih sredstava uloženih u proizvodnju robe (4).

 

U socijalizmu obračun proizvodne vrijednosti robe je precizniji i pravedniji nego u kapitalizmu pa će omogućiti više pravde u sistemu raspodjele dobara nego što je to danas moguće. Proizvodnu vrijednost robe je moguće prikazati formulom:

 

A =∑ ( B x (1+C+D )) + E

 

Formula ukazuje da proizvodna vrijednost robe uključuje cijenu rada radnika koji neposredno proizvode robu, zatim davanja za radnike u neprofitnim radnim organizacijama, i za nezaposlene radnike kao i vrijednost uloženih obrtnih sredstava. U daljem tekstu proizvodna vrijednost se odnosi na ukupno proizvedenu robu u poduzeću u periodu obračuna od mjesec dana.


Detaljnije obrazloženje formule:
 
A – Proizvodna vrijednost robe poduzeća u mjesec dana. 

B – Cijena rada svakog pojedinog radnika koji sudjeluje u izradi proizvoda. Cijenu definira količina dohodovnih bodova minulog rada i cijena tekućeg rada radnika.  

Količina bodova minulog rada određena je posjedom radnika a cijenu tekućeg rada određuju radnici slobodnim konkurentskim iskazom. Produkt ta dva vrijednosna koeficijenta daje cijenu rada radnika

C – Koeficijent zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama. Taj koeficijent se izražava omjerom cijene rada svih zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama i svih zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune.  

Omjer količine radnika zaposlenih u profitnoj privredi i neprofitnim organizacijama regulira rukovodstvo komune prema potrebama i mogućnostima. Cijena rada radnika u neprofitnim organizacijama utvrđuje se identično kao i radnika u profitnoj privredi. Radnici u profitnoj privredi proizvode robu čijom prodajom ostvaruju dobit na tržištu roba. Radnici zaposleni u neprofitnim organizacijama kao što su učitelji i policajci za svoj rad ne ostvaruju neposredno novčanu dobit iz razloga što je ista djelatnost  besplatna radnicima u profitnoj privredi i stanovništvu komune. To znači da su ukupna proizvedena roba i usluge plod zajedničkog rada u profitnoj privredi i neprofitnoj privredi. Kako svi radnici u profitnoj privredi koriste usluge neprofitnih privrednih djelatnosti tako po principu uzajamnosti i radnici neprofitnih privrednih djelatnosti moraju koristiti proizvode rada radnika u profitnoj privredi. Primjenom ovog koeficijenta u cijenu proizvoda se ugrađuje doprinos radnika u neprofitnoj privredi i faktički se utvrđuje njihov udio u raspodjeli proizvoda rada radnika u profitnoj privredi.
 
D – Koeficijent nezaposlenih stanovnika a izražava se omjerom količine nezaposlenih i zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune u funkciji cijene tekućeg rada i količine dohodovnih bodova minulog rada.
 
Koeficijent zastupa cjelokupno stanovništvo koje neposredno ne privređuje: mlade, učenike, umirovljenike, domaćice, invalide i općenito svo stanovništvo koje nije zaposleno u poduzećima komune. Nezaposleno stanovništvo u ime minulog i budućeg rada kao i zbog ekonomske sigurnosti stanovništva, treba da prima dohodak i taj dohodak treba da se uračunava u cijenu proizvedene robe.  

Količina bodova minulog rada nezaposlenih radnika određena je vrijednošću njihovog minulog rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenih radnika određuje rukovodstvo komune. Manja cijena tekućeg rada nezaposlenih će formirati manji dohodak što bi povećavalo interes za radom. I obratno, veća cijena tekućeg rada nezaposlenog stanovništva će formirati veći dohodak čime će se smanjiti dohodovni radni interes. Na taj način rukovodstvo komune usmjerava društveno djelovanje prema društvenim i proizvodnim potrebama. Na primjer, povećanje cijene tekućeg rada učenika i studenta stimuliralo bi obrazovanje.  

Navedeni koeficijenti zastupaju dohodovna davanja svim stanovnicima komune u cijeni koštanja robe. Prodajom robe na tržištu svi stanovnici komune ostvaruju svoj udio u ostvarenoj dobiti.

E – Količina novčanih obrtnih sredstava utrošenih na proizvodnju robe. Obrtna sredstva podrazumjevaju vrijednost dijela proizvoda koji proizvode drugi proizvođači, a odnose se na repromaterijal, poluproizvode i sirovine.  

Obrtna sredstva se uglavnom izdvajaju iz rezervnog fonda komune formiranog otkupom novčanih sredstava u zamjenu za bodove minulog rada. Obrtna sredstva se uzimaju prema potrebama privrede ali sa obavezom vraćanja u periodu obračuna.

U periodu obračuna faktori C i D su jedinstveni pa se mogu prikazati koeficijentom k. Proizvodna cijena robe se može izraziti formulom:

 

A =∑ ( B x k) + E


Suma svih cijena rada radnika koji sudjeluju u izradi proizvoda opterećena doprinosima za radnike u neprivredi i nezaposlenim radnicima daje ukupnu cijenu rada za izradu određenog proizvoda. Pridoda li se tome vrijednost utrošenih obrtnih sredstava dobija se proizvodna vrijednost robe. 

 

Ovim načinom računanja vrijednosti cijene robe se izjednačava ukupna vrijednost cjelokupne robe proizvedene u komuni sa dohotkom stanovnika komune. Drugim riječima izjednačuju se cijene robe sa kupovnom moći društva. Tako se ostvaruje ravnoteža u sistemu proizvodnje i raspodjele.

 

***

 

Jako je važno utvrditi proizvodnu vrijednost robe zato što se pomoću nje može vidjeti efikasnost poslovanja poduzeća u komuni. Tamo gdje je proizvodna vrijednost robe veća nego tržišna cijena robe poduzeće posluje nerentabilno. A tamo gdje je proizvodna vrijednost robe manja od tržišne cijene robe poduzeće posluje profitabilno.

 

Uslijed različite materijalne opremljenosti rada poduzeća ostvaruju različitu produktivnost a plasmanom robe na slobodnom tržištu ostvaruju različite dohotke. U sistemu slobodnog izbora rada radnom konkurencijom radna mjesta koja ostvaruju veći dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila velik interes radnika. Sa druge strane radna mjesta koja ostvaruju manji dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila znatno manji interes. To bi zasigurno izazvalo nestabilnost na tržištu rada pa tako i u društvu. 


Uravnoteženje potražnje za svim radnim mjestima u poduzećima komune treba da riješi rukovodstvo komune analizom prednosti i nedostataka različitih oblika proizvodnje. Ravnoteža se može poboljšati zapošljavanjem većeg broja radnika u poduzećima koja ostvaruju veću dobit i smanjivanjem broja zaposlenih radnika u poduzećima koja ostvaruju manju dobit. Ukoliko takva opcija nije ekonomski opravdana ravnoteža se može uspostaviti, a također se mogu povećati profiti, investiranjem u poduzeća koja već ostvaruju dobit i zatvaranjem poduzeća koja proizvode gubitke. Ukoliko ni takva opcija nije opravdana, ravnoteža se može uspostaviti investiranjem u poduzeća koja posluju sa manjim dobiti što bi ostvarilo veću produktivnost pa tako i povećanje dobiti.
 
Međutim, razlika u produktivnosti pa tako i u ostvarenom dohotku između poduzeća u komuni će postojati dokle god postoji razlika u materijalnoj opremljenosti rada. Velika automatizacija procesa proizvodnje će uvijek značajno smanjivati potreban rad radnika. Na taj način će povećavati produktivnost i dohodak radnika u odnosu na proizvođače u komuni koji imaju manju automatizaciju proizvodnje. Dakle, ukoliko bi radna konkurencija bila jedini koordinator između ponude i potražnje rada, ona bi stvarala nestabilnosti u raspodjeli rada nastalu potražnjom radnika za bolje plaćenim poslovima. 

Predloženi sistem obračuna platnog prometa u kojem ukupan dohodak svih radnika u komuni odgovara ukupnoj vrijednosti proizvedenih roba i usluga, predviđa da će ukupan višak dohotka koji ostvare poduzeća sa boljom materijalnom opremljenošću rada odgovarati manjku dohodka koji ostvaruju poduzeća sa slabijom materijalnom opremljenošću rada.  

 

Ravnoteža između ponude i potražnje za radnom snagom u komuni se može postići na taj način da se poduzeća koja ostvaruju višak vrijednosti, u kojima radnici zarađuju više nego što traže, odriču svog viška vrijednosti u korist poduzeća koja zarađuju manje novca nego što radnici traže. Ovo je subvencija. Subvencija je nužna jer bi se u sistemu slobodne konkurencije radnika radnici natjecali za posao u produktivnijim poduzećima, gdje bi zarađivali više novca nego što su tražili. To bi dovelo do nestabilnosti u podjeli rada. Takva mjera ima isključivu zadaću da izjednači dohodovni interes radnika za sve potrebne poslove.

 

Na taj način komuna postaje osnovna radna organizacija. Ona će prelijevanjem dohotka omogućiti da se sva roba u svim poduzećima komune plasira po tržišnoj vrijednosti jer je to još uvijek najbolja moguća distribucija robe potrošačima. Ujedno svi radnici će ostvariti dohodak proporcionalno vrijednosti udjela njihovog rada u procesu proizvodnje bez obzira na prihode koje poduzeća ostvaruju.

 

Radnici koji imaju više bodova minulog rada će ostvarit veće dohotke čak i u poduzećima koje ostvaruju manju dobit na tržištu. Oni neće biti dohodovni teret u svojim kompanijama zato će se dohodci prelijevati između kompanija. Radnici koji imaju veliki broj bodova minulog rada sa kojim ostvaruju velike dohotke neće opterećivati svoje suradnike jer će prelijevanjem dohotka svi ostvarivati plaće istovjetne cijeni rada koju su tražili za postignutu produktivnost. Visoko produktivne kompanije će biti uskraćene za višak vrijednosti ostvaren zahvaljujući boljoj opremi ili tržišnim prednostima, favorizirajući radnike koji zarađuju manje nego što su tražili za ostvareni rad.

 

Sa stanovišta kapitalističkog privatnog poduzetništva socijalizam je potpuno destimulativan jer ne omogućava stvaranje profita špekulacijama izvan neposrednog rada. Umjesto toga socijalizam će formirati novu radnu stimulaciju koja će proizaći neposredno iz radne konkurencije. Iz potreba nalaženja i potvrde individualne produktivne moći koja predstavlja jedan od najznačajnijih pokretača čovjeka.


U socijalizmu špekulacije su moguće samo pomoću različitog iskaza koeficijenta odgovornosti koji se neposredno veže za produktivnost rada radnika i poslovanje kolektiva. I dalje će se ostvarivati individualni i kolektivni profiti nastali porastom produktivnosti ali ti profiti će biti manji jer neće uključivati privilegije nastale boljim položajem u društvu, boljom materijalnom opremljenošću rada u proizvodnji i slučajnih tržišnih pogodnosti već isključivo ravnopravnom borbom radnika za ostvarenje većih pogodnosti u društvu. 

Drugim rječima, ako svaki radnik koristeći novija razvijena sredstva za proizvodnju može podjednako povećati produktivnost kolektiva tu se ne može govoriti o njegovom značajnom doprinosu u proizvodnji i on ne treba biti posebno nagrađen. Ali ukoliko pojedini radnik poveća produktivnost više nego što bi to mogli ostvariti drugi radnici na njegovom položaju onda je to njegov doprinos i isti se treba priznati i nagraditi. 

 

Produkt svih cijena proizvoda i količine proizvoda daje ukupnu vrijednost tekuće proizvedene robe. Realizacija takve proizvodnje zahtjeva ekvivalentnu količinu novca u opticaju kao platežno sredstvo robe.