Category: Ekonomija humanizma
Zajednička potrošnja
3.1.2.2.9 Zajednička potrošnja
Svako društvo organizira službu koja zadovoljava kolektivne potrebe na određenom teritoriju. Kolektivnim službama su potrebna novčana sredstva za javnu potrošnju. Takva sredstva osigurava porezna politika koja proizlazi iz prodaje robe, dobiti poduzeća i prihoda radnika.
Vlast utvrđuje poreznu politiku na teritoriju na kojem ima suverenitet. U današnjim demokratskim poretcima narod bira svoje predstavnike na vlasti, a oni bi trebali zastupati njihove porezne interese. Međutim, u praksi izabrani predstavnici vlasti, su u pravilu skloniji slijediti svoje interese ili zastupati interese članova privilegiranog društva koji imaju snažan utjecaj na kreiranje politike.
Čak i ako se vlast jako trudi da zadovoljiti porezne potrebe društva, društvo ne utječe na poreznu politiku. Stoga je porezna politika otuđena od članova društva, i oni je ne mogu prihvatiti kao svoju. Ljudi su prisiljeni prihvatiti poreznu politiku koju kreiraju vlasti i stoga je doživljavaju kao nasilje nad vlastitim potrebama. Posljedica takvih okolnosti je nezadovoljstvo plaćanjem poreza i nedovoljno izgrađen odnos prema kolektivnom vlasništvu.
***
Socijalizam također treba poreznu politiku ali bi se ona bitno razlikovala od porezne politike u kapitalizmu. Novu poreznu politiku formira neposredno stanovništvo komune.
Ostvarena novčana dobit javnih poduzeća se registrira u administrativnom centru komune kako bi se utvrdila produktivnost svakog poduzeća a zatim se sav novac udružuje u javnoj banci komune. Udružena novčana sredstva omogućuju stanovništvu da upotrebom aplikacije preko interneta vrši raspodjelu zajedničkog novca za potrebe individualne i zajedničke potrošnje i za razvoj privrede. Rezultat definira kolektivnu monetarnu politiku i usmjerava zajedničko djelovanje.
Raspodjela se vrši u okviru mogućih intervala vrijednosti koje utvrđuje rukovodstvo komune a odobrava skupština komune. Stanovnik koji procjeni da je za zajedničku robnu potrošnju potrebno izdvajati veću sumu novca nego za ostale oblike potrošnje izjasniti će se za veće izdvajanje. Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će u većoj mjeri zadovoljiti zajedničke društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji i razvoju privrede. Suma izjašnjenih vrijednosti svih stanovnika u funkciji glasačkih moći će predstavljati omjer raspodjele dohotka komune.
Distribucija se odvija putem aplikacije putem interneta, gdje ljudi biraju željene vrijednosti unutar mogućih raspona vrijednosti koje odredi vodstvo općine i odobri njihova skupština. Stanovnik kojem treba više novca za kolektivnu potrošnju, će za nju izdvojiti više novca nego za druge potrebe. Značajnija količina novca namijenjena za kolektivnu potrošnju će u većoj mjeri zadovoljiti kolektivne društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namijenjenog za individualnu potrošnju i za privredni razvoj. Suma vrijednosti koje stanovnici komune u funkciji glasačke moći dodijele za kolektivnu potrošnju će predstavljati ukupan iznos novca namijenjen za kolektivnu potrošnju.
Treba naglasiti da sredstva namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji služe isključivo za robnu potrošnju a ne za dohotke ljudi. Dohodci stanovnika isplaćuju se iz fonda individualne potrošnje. Osnovna raspodjela novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji se dijeli na sredstva namjenjena održavanju i izgradnji zajedničkih objekata komune.
***
Novčana sredstva namjenjena održavanju je nadalje potrebno podijeliti između administracije komune, uprave, pravosuđa i društvene zaštite, zatim zdravstva, obrazovanja, nauke, kulture, sporta i rekreacije, uređenja okoline, za potrebe prometnica i infrastrukture, transporta, i ostalih oblika potrošnje.
Moguće intervale vrijednosti za raspodjelu novca u pojedine grupe bi formiralo rukovodstvo komune. Rukovodstvo komune je dužno formirati granice minimalnih sredstava koje pojedine grupe zajedničke potrošnje moraju osigurati za vlastito funkcioniranje kao i optimalnu i maksimalnu moguću količinu novca potrebnu za pojedine oblike potrošnje.
Stanovnik komune koji procjeni da je za pojedini oblik zajedničke potrošnje potrebno izdvojiti veća novčana sredstva, kako bi se u većoj mjeri zadovoljile njegove individualne potrebe će izdvojiti za takve potrebe veću sumu novca na teret oblika zajedničke potrošnje koja je po njegovom mišljenju manje potrebna. Iskazane vrijednosti svih stanovnika komune se zatim obrađuju u administrativnom centru komune. Suma svih iskazanih vrijednosti po grupama u funkciji ekonomske glasačke moći stanovnika predstavljala bi odnos raspodjele novčanih sredstava.
Poznate sume namjenjene grupama zajedničke potrošnje će formirati određeni standard pojedinih grupa. Stanovnici će na temelju prakse spoznati da li je za potrebe pojedinih grupa potrebno povećavati ili smanjivati novčana sredstva. Svaka grupa zajedničke potrošnje ima masu sitnih i krupnih troškova i ograničenu sumu novca na raspolaganju. Stanovništvo u cjelini ne mora imati interes da vrši daljnju raspodjelu novca ali zainteresirani pojedinci mogu vršiti utjecaj na raspodjelu novca dokle god imaju interes.
Novac se također može raspoređivati djelatnostima koje njegovom upotrebom ponude najveće zadovoljenje društvenih potreba. Nešto slično principu raspodjele novca namjenjenog razvoju privrede. Ocjenu zadovoljenja društvenih potreba daju arbitražne komisije, ocjenjivački sudovi, udruženja i neposredno stanovništvo. U društvu u kojem ocjena rada utječe na dohodak ili još više na dohodovnu količinu bodova minulog rada korištenje novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji će biti jako odgovorno.
Finalnu raspodjelu novčanih sredstava unutar pojedinih grupa će određivati nadležno rukovodstvo. Zbog izrazito velike odgovornosti rukovodstvo će koristiti novac namjenjenog zajedničkoj potrošnji u nekom obliku dogovora sa zainteresiranim stanovništvom. U socijalizmu rukovodioci će biti radnici koji više ne mogu zadovoljiti vlastite potrebe ako prethodno ne zadovolje društvene potrebe. Takav princip predstavlja garanciju da će se konačna raspodjela čak i najmanjih sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji usmjeravati tako da na najefikasniji način zadovolje društvene potrebe.
***
Stanovništvo neposredno utječe i na izgradnju novih objekata od društvenog interesa. Izgradnja objekata društvenog standarda odnosi se na izgradnju svih zgrada, infrastrukture kao i dobavu opreme koja zahtjeva velika novčana sredstva. Sa time u vezi, što se stanovništvo u većoj mjeri izjasni za veću količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji, a u okviru nje za potrebe izgradnje, to će se moći više graditi objekti zajedničkog standarda i obratno.
Rukovodstvo komune će na temelju količine novca na raspolaganju i procjene društvenih potreba vršiti planiranje izgradnje novih objekata. Ono će definirati tehničke karakteristike i količinu novca potrebnog za izgradnju.
Obzirom da izgradnja zahtjeva veliku količinu novčanih sredstava, da angažira veliku količinu zajedničkog rada te da trajno unosi promjene u strukturi komune, ona treba da prođe neposredno izjašnjavanje stanovništva na referendumu. Svaki stanovnik će dati suglasnost za izgradnju kapitalnih ili skupih objekata a može se izjasniti o izgradnji bilo kojeg objekta u komuni. Kapitalni objekti će se izgraditi ukoliko većina stanovnika komune svojim glasom u funkciji dohodovne glasačke moći odobri izgradnju. Ostali objekti manjeg značaja će trebati samo većinu glasova od broja stanovnika koji se izjašnjavaju o izgradnji.
Predloženi sistem raspodjele novca za zajedničku robnu potrošnju se temelji na društvenom dogovoru što doprinosi konstruktivnoj orijentaciji društva. U socijalizmu stanovništvo po prvi put ima moć da neposredno upravlja zajedničkom potrošnjom. Takva moć će doprinijeti tome da stanovništvo prihvati zajedničku potrošnju kao svoju. U ovakvom sistemu zajedničko vlasništvo više nije otuđeno ni u jednom segmentu što će doprinijeti da stanovništvo prihvati svoju zajednicu. Treba naglasiti da čovjek voli više ono o čemu zna više, odnosno gdje djeluje više. U takvoj zajednici se može očekivati odgovoran odnos stanovništva prema zajedničkoj imovini.
Zajednička robna potrošnja je najracionalniji oblik potrošnje i omogućava najviši stupanj zadovoljenja društvenih potreba pa se može očekivati da će stanovništvo sa vremenom povećavati količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji što će doprinositi većem blagostanju društva.
***
Komuna je potpuno suverena u raspodjeli vlasitih sredstava za kolektivnu potrošnju. Međutim, komuna po svojoj političkoj pripadnosti predstavlja dio državne zajednice. Odnose sa drugim komunama regulira putem delegata u skupštini šire teritorijalne zajednice. Predstavnici svih komuna na teritoriji države utvrđuju zajedničku potrošnju na državnom nivou u saveznom parlamentu.
Sredstva za saveznu potrošnju su potrebna za budžet države. Novčana sredstva se koriste za potrebe administracije, državne obrane te za izgradnju i održavanje objekata od saveznog interesa. Kada se utvrde potrebna novčana sredstva za potrebe države ona se prikupljaju proporcionalno dohotcima komuna i upućuju saveznoj administraciji.
Raspodjelu novca na saveznom nivou kreira državno rukovodstvo a odobravaju je delegati komuna u saveznom parlamentu isto kao što to rade danas. Dakle na saveznom nivou stanovništvo komune nebi imalo neposredan utjecaj na formiranje i raspodjelu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju. Može se očekivati da će stanovništvo naviklo da neposredno odlučuje o raspodjeli zajedničke potrošnje na nivou komune zahtjevati pravo na takvo odlučivanje i na saveznom nivou. Neposredno odlučivanje stanovništva na saveznom nivou je tehnički lako izvodivo poput odlučivanja na nivou komune, ali zahtjeva kompatibilnost sistema odlučivanja. Drugim riječima ovakav ili sličan sistem bi trebale prihvatiti sve komune u državi.
Upotreba nekretnina
3.1.2.2.8 Upotreba nekretnina
Nekretnine su čovjeku potrebne za zadovoljenje egzistencijalnih potreba kao i za dosezanje većih pogodnosti. Korištenje nekretnina donosi velike pogodnosti i zato ih čovjek osigurava vlasništvom. Vlasništvo lako poprima subjektivna obilježja kojima čovjek sebi pripisuje veću moć nego što je objektivno ima u prirodi. Takvo vlasništvo postaje otuđeno od svoje prirode i otuđuje čovjeka od njegove prirode. U otuđenom društvu, u društvu koje razvija posjedovanje, vlasništvo nad nekretninama postaje jednostavan, efikasan i priznat oblik prezentacije čovjekove moći. U takvom društvu čovjek postaje ono što ima. Otuđene potrebe ljudi su nezasitne što rezultira u borbama između ljudi za prisvajanje vrednijih nekretninama i bespoštednom eksploatacijom prirodnih resursa koju planeta Zemlja ne može trpjeti.
Stanovnici koji nisu stekli vlasništvo nad stambenim prostorom su prisiljeni da uđu u najamni odnos sa vlasnicima nekretnina. Oni plaćaju rentu po tržišnom principu ponude i potražnje koja vlasnicima nekretnina donosi prihode. Iako tržišna renta doprinosi racionalnoj izgradnji i korištenju nekretnina ona nije dovoljno društveno prihvatljiva jer veliča otuđene vrijednosti i tako stvara probleme u društvu.
Poznata alternativa privatnom vlasništvu nad nekretninama je društveno vlasništvo. Društveno vlasništvo bi trebalo podrazumijevati podjednako pravo korištenja nekretnina svim ljudima ali društvo nije steklo znanje kako da to sprovede u djelo. Osim toga društvo nije pronašlo prihvatljiv način podruštavljanja privatnog vlasništva pa je provodilo revolucije koje su privatnim vlasnicima oduzimale nekretnine. Ono u osnovi predstavlja otimanje akumulirane vrijednosti minulog rada vlasnika nekretnina i kao takvo predstavlja nepravdu počinjenu u ime jednakosti među stanovnicima. Ta nepravda je donijela brojne nepogodnosti u društvu.
Nadalje, treba naglasiti da društvo nije uspjelo riješiti probleme raspodjele stambenog prostora u društvenom vlasništvu. Izgradnja i korištenje nekretnina određuje se administrativno birokratskim aparatom. Kandidati u pravilu čekaju godinama dok ne steknu pravo korištenja stambenog prostora. Birokratska struktura je nesposobna da prati promjene stambenih potreba stanara i još više da ih zadovolji. Rezultat takve društvene politike je neracionalna raspodjela i nesrazmjer u raspodjeli nekretnina što uvjek rezultira privilegijama povlaštenih članova društva. Naravno da takvo stanje također razvija otuđenje i antagonizam u društvu. Treba naglasiti da korisnici stambenog prostora u društvenom vlasništvu nisu vlasnici stanova pa nemaju potrebu da održavaju stambene prostore i nemaju dovoljno odgovoran odnos prema istima.
Pravo korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu je općenito neefikasnije od privatne rentijerske raspodjele. Efikasna politika korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu može se omogućiti socijalističkom politikom korištenja nekretnina.
***
U socijalizmu se pravo na rad utvrđuje radnom konkurencijom. Analogno tome, korištenje objekata individualnog standarda se treba vršiti najamnom konkurencijom korisnika nekretnina.
Najamna konkurencija korisnika nekretnina zahtjeva udruženo vlasništvo stanovnika komune nad nekretninama. To je moguće ostvariti zamjenom vlasništva nad nekretninama sa socijalističkim bodovima minulog rada što bi formiralo društveno vlasništvo nad nekretninama.
Ukoliko ne žele, privatni vlasnici nad nekretninama ne moraju prodati svoje vlasništvo komuni. U tom slučaju samostalno koriste nekretnine i plaćaju porez na njih kao što ga i danas plaćaju. Međutim, vlasništvo nad nekretninama više neće predstavljati najširi oblik prezentacije moći čovjeka već će to biti socijalistički bodovi minulog rada. Prodaja privatnog vlasništva povećava količinu bodova minulog rada pa sa time povećava i dohodak u socijalizmu. Posjedovanje veće količine bodova minulog rada će biti vrlo pogodno. Obzirom da se bodovi minulog rada nasljeđuju vlasnici nad nekretninama mogu naći veliki interes u prodaji nekretnina komuni.
Vrijednost nekretnina se procjenjuje slobodno prema tržišnoj vrijednosti i uz administrativnu kontrolu. Vlasnicima nekretnina sa mjestom boravka u drugim komunama se ne mogu dodjeljivati bodovi minulog rada zato što bi korist od minulog rada ostala u jednoj komuni a dohodovni teret bi se prenio u drugu komunu. Iz tog razloga vlasnicima nekretnina iz drugih komuna trebaju prodati svoje nekretnine tim komunama u zamjenu za novac u zajedničkom vlasništvu stanovnika tih komuna. Novac dobijen od prodaje nekretnina stanovnici mogu u svojim komunama zamjeniti za bodove minulog rada.
Najamna politika treba na jednostavan i brz način osigurati racionalno i društveno prihvatljivo korištenje nekretnina, u prvom redu stambenog i poslovnog prostora. Društvo treba osigurati slobodan uvid u vrijednost nekretnina. U informativnom centru komune može se voditi evidencija svih nekretnina sa tehničkim opisom, položajem i visinom najamnine.
Ista nekretnina može jednom čovjeku donijeti veće pogodnosti a drugom manje. Svaki stanovnik će licitirati u administrativnom centru komune za nekretninu od najvećeg vlastitog interesa u skladu sa svojim dohodovnim mogućnostima. Stanovnik koji ponudi najveću najamninu stjeće pravo korištenja nekretnina.
Postupak stjecanja prava korištenja nekretnina je vrlo jednostavan. Najveća iskazana najamnina odmah stupa na snagu i odbija se sa dohodovnog računa korisnika stambenog prostora ili druge privatno korišćene nekretnine. U slučaju da nekretnina ima svog korisnika koji može i želi podnijeti porast najamnine za stambeni prostor on ostaje korisnik te nekretnine. Konkurent koji nije uspio zauzeti željeni stambeni prostor konkurira dalje za drugi stambeni prostor.
Svaka iskazana najamnina obavezuje korisnika nekretnine na određeni period korištenja po iskazanoj cijeni. Nakon proteklog perioda, korisnik nekretnine može spustiti visinu najamnine ukoliko mu to dozvoli potencijalni konkurenski korisnik nekretnine.
Korisnik stambenog prostora koji nije u mogućnosti ili ne želi pratiti najveću iskazanu najamninu mora prepustiti korištenu nekretninu jačem konkurentu u razumnom roku. U tom periodu on traži jeftiniju nekretninu za sebe. Napuštanje korištenja nekretnine je nepogodno ali će se u ime ostvarenja većih zajedničkih pogodnosti u društvu prihvatiti.
Konkurenciji korištenja nekretnina podliježu svi prostori koji mogu služiti za stambene i poslovne namjene. Ukoliko bi poduzeća ponudila veća novčana sredstva nego što bi ih dali stanari tada bi takva nekretnina postala poslovni prostor i obratno. Na taj način će tržište osigurati društveno najkorisniju upotrebu nekretnina.
Nekretnine kao što su poljoprivredna zemljišta i industrijski objekti podliježu radnoj konkurenciji i stoga za takve objekte nisu potrebna najamna davanja kao drugi oblik konkurenskog utvrđivanja prava korištenja.
Društvenim prostorima i objektima kao što su administracija, uprava, sudovi, škole, zdravstveni objekti, klubovi utvrđuje se namjena korištenja odlukom delegata skupštine komune. Takve objekte koristi cijelo društvo namjenski i stoga oni ne podliježu konkurenciji korisnika.
Socijalizam ne treba rentu u kapitalističkom smislu kao oblik prihoda jer su nekretnine u vlasništvu cijelog društva. On također ne treba rentu kao novčana sredstva za izgradnju i održavanje nekretnina jer se takva sredstva izdvajaju iz fonda zajedničke potrošnje. Socijalizam treba rentu samo za regulaciju prava korištenja nekretnina.
Suma novca namjenjena najamninama svih nekretnina u komuni se utvrđuje sumom neposrednih iskaza svih korisnika nekretnina. Taj novac treba rasporediti stanovništvu komune proporcionalno visini njihovih dohodaka a zatim je pribrojiti njihovim dohodcima. To znači da će svaki stanovnik komune ostvariti udio iz sume novca namjenjenog svim najamninama koji je proporcionalan njegovom dohodku. Radnik koji ostvaruje veći dohodak više je doprinio razvoju društva pa sa time ima veće pravo na korištenje nekretninama što ostvaruje dobitkom veće količine najamnog novca. Masa novca namjenjena najamnim davanjima će se u cjelosti ubirati neposredno sa dohodovnog računa stanara. Stoga ona neće ometati ravnotežu između kupovne moći ljudi i vrijednosti proizvedene robe u komuni.
Raspodjela nekretnina će ovisiti o razlikama u visini dohodka stanovnika komune i o vrijednosti odnosno potrebnosti nekretnina. Veće razlike u dohodcima će omogućiti veće razlike u moći najamnog davanja pa tako i veće razlike u korištenju nekretnina.
Vrijednije nekretnine će ostvariti veće najamnine i obratno. Radnik koji bi sa relativno niskim dohodkom želio koristiti relativno vredniju nekretninu odvajao bi za korištenje nekretnine novac namjenjen najmu i dio novca namjenjenog vlastitoj potrošnji u korist radnika koji koristi manje vrijednu nekretninu i na taj način bi zadržao cijeli dohodak i dio novca namjenjenog najamnini što će povećati njegovu potrošačku moć.
Stambene prostore unajmljuju porodične zajednice. Svaki član porodice ostvaruje dohodak u komuni. Sa time u vezi, veće porodične zajednice ili grupe ljudi ostvaruju veći dohodak i veću mogućnost korištenja nekretnina.
Predloženi sistem raspodjele nekretnina predstavlja najefikasniju, najpravedniju i najprihvatljiviju raspodjelu nekretnina bez obzira na odnos količine stambenih prostora i količine stanara jer konkurencija korisnika na tržištu nekretnina uravnotežuje pravednu raspodjelu. Ovakav oblik najamnine će prihvatiti sve pozitivne osobine privatnog i društvenog rentijerstva i odbaciti sve negativnosti što će doprinijeti prosperitetu društva.
Konkurencija korisnika nekretnina bi formirala objektivnu vrijednost nekretnina. Tamo gdje je prometna vrijednost nekretnina veća, postoji veći interes stanovništva, što predstavlja dobar pokazatelj za usmjeravanje novčanih sredstava za izgradnju nekretnina. Izgradnja, rušenje i adaptacija nekretnina vrši se iz fonda zajedničke robne potrošnje.
Život u ovakvom sistemu će omogućiti svakom stanovniku da praksom ispita stvarnu potrebnost nekretnina i da demistificira otuđene premise sagledavanja vrijednosti nekretnina. Takva orijentacija može smanjiti prometnu vrijednost nekretnina i reducirati je na upotrebnu vrijednost a tada društvo može osigurati zadovoljenje potreba za nekretninama svih stanovnika.
Raspodjela dohodaka
3.1.2.2.7 Raspodjela dohodaka
U kapitalističkom sistemu raspodjelu dohodaka reguliraju privilegirani vlasnici sredstava za proizvodnju koji svojom subjektivnošću umanjuju doprinose radnika u procesu proizvodnje koliko god mogu, što stvara eksploataciju radnika, donoseći probleme društvu.
U socijalizmu visina dohotka svakog radnika se bazira na objektivnoj cijeni rada i na ostvarenoj produktivnosti. U socializmu, jednaka ljudska prava zahtijevaju da komuna osigura dohodak svim stanovnicima kao mjeru osiguranja egzistencije.
Svi stanovnici komune su uključeni u sistem raspodjele dohodaka komune sa izuzetkom radnika u privatnim kompanijama jer oni zadržavaju profit koji ostvare. Privatne kompanije plaćaju porez kao što ga i danas plaćaju. Taj porez pripada komuni. On se koristi između ostalog za dohotke svih stanovnika komune.
Visina dohotka se može utvrditi koeficijentom pomoću formula:
K-dohotka = (Cijena rada) x K-dohotka_R x K-dohotka_P x K-dohotka_K
Cijena rada = (Vrijednost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)
Cijena rada utvrđuje se produktom vrijednosti količine bodova minulog rada radnika i cijene tekućeg rada. Svaki radnik posjeduje onoliku količinu bodova koliko vrijedi njegov minuli rad zajedno sa vrijednošću minulog rada koji je naslijedio od svojih predaka. Količina bodova rada je datost sistema u kojem radnik sa većom vrijednošću minulog rada ostvaruje proporcionalno veći dohodak bez obzira koji posao obavljao. Bodovi minulog rada kreiraju humanistički oblik prihoda baziranog na vrijednosti minulog rada. Taj prihod može biti velik ali on neće biti na teret pojedinog poduzeća jer će se rasporediti na nivou komune kao što je to već objašnjeno u poglavlju “Cijena rada.“
Svaki radnik samostalno utvrđuje cijenu tekućeg rada uspoređujući radne pogodnosti i nepogodnosti sa drugim oblicima rada. Objektivnost vrednovanja cijene tekućeg rada se osigurava sa radnom konkurencijom u kojoj pravo na rad ostvaruje radnik koji, uz jednaku produktivnost, zahtjeva manju cijenu tekućeg rada.
U socijalizmu svi stanovnici ostvaruju egzistencijalnu sigurnost dohotkom pa je stoga potrebno formirati i cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva. Kako nezaposleni stanovnici komune neposredno ne privređuju tako ne mogu samostalno utvrđivati vlastite cijene tekućeg rada. Svaka aktivnost će se smatrati za rad. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva utvrđuje rukovodstvo komune uz saglasnost skupštine komune. To će biti učinjeno prema radnim potrebama i mogućnostima komune, odnosno tako da uravnoteži ponudu i potražnju za radom u komuni. Ukoliko stanovnici komune ne bi bili dovoljno zainteresirani za rad, rukovodstvo bi smanjilo cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva što bi im smanjilo dohodak pa bi dohodovno porasla radna zainteresiranost stanovnika.
Obratno, ukoliko bi radna zainteresiranost radnika bila prevelika rukovodstvo može povećati cijenu tekućeg rada nezaposlenih pa bi opao dohodovni interes za radom radnika. Rukovodstvo komune može dati veću cijenu tekućeg rada učenicima i studentima što bi stimuliralo obrazovanje. Cijena tekućeg rada invalida i starijih osoba se regulira u okviru socijalne politike komune. Komuna više neće imati klasično penzijsko osiguranje jer u preloženom sistemu svaki čovjek prima dohodak čak i ako ne radi. Isto tako čovjek će raditi dokle god hoće i može, bez obzira na godine starosti.
***
Na kraju visina dohotka svakog radnika ovisi o K-dohodka. K-dohodka svakog radnika ovisi o omjeru ostvarene i predviđene produktivnosti radnika, poduzeća i komune u funkciji odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost. K-dohotka radnika može se prikazati formulom:
K-dohotka_R utvrđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti radnika u funkciji odgovornosti radnika.
Produktivnost se iskazuje u bilo kojim prihvaćenim radnim veličinama koji ukazuju na broj i kvalitet proizvoda u privrednim poduzećima i usluga u neprofitnim radnim organizacijama. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno utvrditi količinom i kvalitetom proizvoda odnosno usluga tamo se produktivnost može odrediti međusobnim ocjenjivanjem produktivnosti rada radnika. Sistem ocjenjivanja se može tako formirati da raspon ocjena ukazuje na produktivnost rada podjednako kao kod egzaktnog utvrđivanja količine proizvedene robe.
Međusobno ocjenjivanje stanovništva donosi svakom stanovniku ravnopravnu moć odlučivanja što uvodi novi oblik anarhično demokratskog odnošenja u društvu. Svaki pojedinac može pomoću ravnopravne moći ocjenjivanja postati tužilac i okrivljeni bez prava žalbe. Utjecaj pojedine ocjene na dohodak stanovnika ne može biti veliki, dapače on će biti mali jer okrivljeni nema pravo da se brani ali će biti dovoljno visok da formira respekt čovjeka prema čovjeku. Takav respekt će ostvariti put prema većim pogodnostima u društvu. Sistem ocjenjivanja će prisiliti čovjaka da smanji vlastite mane i poveća vrline u odnošenju sa društvom u najširem smislu.
Ukoliko se ostvarena produktivnost izjednači sa potrebnom produktivnošću tada je K-dohotka_R = 1. U tom slučaju će ostvareni dohodak odgovarati predviđenom dohodku. Ako ljudi ne dobiju nikakvu ocjenu, smatrat će se da su ostvarili potrebnu produktivnost. Ukoliko je ostvarena produktivnost veća ili manja od potrebne tada će dohodak radnika biti veći ili manji od predviđenog.
Na kraju visinu K-dohotka_R ovisi o K-odgovornosti radnika koji radnici sami određuju. Matematički se može odrediti funkcija koja će radniku koji izjasni mali K-odgovornosti donijeti približno dohodak koji je tražio bez obzira na ostvarenu produktivnost. Sa porastom K-odgovornosti će mu se povećati dohodak u slučaju porasta njegove produktivnosti ili će mu se smanjiti u slučaju pada produktivnosti. Naravno, veći K-odgovornosti daje veću konkurensku moć za obavljanje svakog rada.
***
Dohodak radnika će ovisiti i o produktivnosti poduzeća. Produktivnost poduzeća može se prikazati isto kao i produktivnost radnika. Formula može imati oblik:
K-dohotka_P utvđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti poduzeća u funkciji odgovornosti svakog radnika.
Produktivnost profitnih poduzeća se izražava pomoću ostvarene novčane dobiti na tržištu. Novčana dobit predstavlja najefikasniji način ocjenjivanja produktivnosti odnosno vrijednosti rezultata rada u današnjem društvu.
Radnici ostvaruju predviđeni dohodak u slučaju ostvarenja predviđene produktivnosti, odnosno ako prodaju tekuću proizvodnju na tržištu. Naravno, to bi zahtijevalo veliku brzinu obrta sredstava ili praktično proizvodnju za poznate potrošače. Kako cjelokupna proizvedena roba teško može naći kupca u vremenu periodičnog obračuna, određeni dio robe će biti prodan u nekom drugom obračunskom periodu, te će ostvariti dobit u nekom drugom periodu obračuna. Međutim, može se pretpostaviti da je iz perioda minulog rada ostala roba koja se plasira u sadašnjem periodu obračuna i donosi dobit u sadašnjem periodu.
Ako ostvarena novčana dobit poduzeća na tržištu bude jednaka predviđenoj novčanoj dobiti na tržištu tada će K-dohotka_P biti jednak 1 (jedan) pa će ostvareni dohodak poduzeća biti identičan predviđenom dohotku. Ukoliko se formulom ustanovi K-dohotka_P veći ili manji od 1 (jedan), tada će i dohodak poduzeća biti proporcionalno veći ili manji od predviđenog.
Sistem radne konkurencije na tržištu rada osigurava ujednačenu raspodjelu svih radnih pogodnosti i nepogodnosti radnih mjesta u jednoj kompaniji. Ali ako neka kompanija ima značajno bolja sredstva za proizvodnju nego druga kompanija radnici u bolje opremljenoj kompaniji mogu ostvariti viši dohodak nego radnici koji imaju zastarjelu tehnologiju. U tom slučaju radnici bi bili više zainteresirani za rad u bolje opremljenim kompanijama. Zato će rukovodstvo komune organizirati proizvodnju u poduzećima komune tako da jednako vrijedan rad definiran produktivnošću i bodovima minulog rada ostvaruje jednaki dohodak. U tu svrhu rukovodioci mogu tehnološki unaprijediti poduzeća koja imaju slabiju materijalnu opremljenost rada ili mogu prelijevati dohodak između kompanija u toj mjeri da osiguraju ujednačenu dohodovnu zainteresiranost radnika za sva radna mjesta.
Pomoću koeficijenta produktivnosti se mogu regulirati i drugi oblici uspješnosti proizvodnje koje se ne mogu prikazati novčanom dobiti na tržištu a koji bi regulirali: zaštitu čovjekove okoline od zagađenja, odstupanja od standarda kvalitete robe, itd.
Države već imaju razvijene propise koji utvrđuju pravila proizvodnje a socijalizam će takve standarde intenzivirati. Osim toga socijalizam će unaprijediti efikasnost takve regulacije. Posebne komisije će prihvatiti državne standarde, analizirati moguća odstupanja od takvih standarda i predložiti intenzitet utjecaja svakog odstupanja od standarda na K-dohotka poduzeća. Naročito će biti važno utvrditi kriterije za zaštitu čovjeka i njegove okoline. Na kraju će takvi propisi biti usvojeni u skupštini komune. Na temelju takvih standarda potrošači robe, udruženja potrošača, stručne ustanove, specijalizirane arbitražne komisije na nivou komune i saveza komuna ili međunarodne arbitraže, daju vlastite ocjene o kvaliteti rada profitnih poduzeća.
Važno je napomenuti da sistem ne predviđa birokratsko ocjenjivanje svih proizvođača jer bi se tako formirao ogroman birokratsko administrativni aparat. Sistem predviđa slobodno ocjenjivanje onih poduzeća koja po mišljenju korisnika njihovih proizvoda odstupaju bilo pozitivno ili negativno od usvojenih standarda. Svaki čovjek će imati i moć ocjenjivanja poduzeća. Ako čovjek ocjeni pozitivno ili negativno poduzeće koje ima 1000 radnika, njegova ocjena će utjecati na nagrađivanje ili kažnjavanje svih tih radnika sa 1/1000 utjecaja koji njegova ocjena ima na pojedinca. Utjecaj takve ocjene će biti vrlo mali ali će postojati i dovoljan da unaprijedi proizvodne procese.
Ocjenjivanje poduzeća mogu vršiti i stručne službe koje po slučajnom odabiru ili prijavi, odstupaju bilo pozitivno ili negativno od utvrđenih standarda. Poduzeća koja ne dobiju nikakvu ocjenu tretiraju se kao da posluju u okviru predviđene produktivnosti i usvojenog standarda poslovanja.
Analogno ostvarenoj dobiti na tržištu, poduzeća koja budu proizvodila društveno prihvatljivije proizvode po usvojenim standardima će ostvariti ocjenu produktivnosti veću od 1 pa će ostvariti veći dohodak i obratno, poduzeća koja budu društveno neprihvatljivija ostvariti će manju ocjenu od 1 i sa time i manji dohodak. Obračun ostvarene produktivnosti se može prikazati u neograničenom broju faktora koji će na kraju međusobnim produktom dati finalnu vrijednost K-dohotka_P.
Upotrebom koeficijenata poduzeća mogu efikasno podnositi odgovornost dohotkom za zagađenje okoline ili lošu kvalitetu proizvoda. Poduzeća koja zagađuju okolinu ili proizvode nekvalitetne proizvode, će ostvariti ovisno o utjecaju koje takvo odstupanje od standarda ima, niži dohodak od onoga što bi ga trebali dobiti na osnovu finansijske dobiti. Radnici će dopunski biti sankcionirani gubitkom bodova minulog rada. Takva poduzeća će morati konkurirati za sredstva namjenjena razvoju privrede u funkciji neprofitabilnog porasta produktivnosti izraženog ocjenom kako bi otklonili nedostatke svog privređivanja.
Kapitalizam se snažno suprotstavlja zaštiti čovjekove okoline zato jer poskupljuje proizvodnju. Zbog kvaliteta koje pruža društvu, socijalizam može biti prihvaćen od svih komuna svijeta. Tako će se osigurati da planeta Zemlja bude čista i zdrava.
Neprofitne organizacije uglavnom nemaju mjerilo produktivnosti rada. U ovu grupu spadaju vladine ustanove, obrazovanje, zdravstvo, i sve ostale uslužne djelatnosti koje ne ostvaruju dohodak neposredno na tržištu nego su dotirani iz budžeta.
Neprofitne organizacije treba staviti u podjednake uvjete privređivanja kao profitna poduzeća. Produktivnost neprofitnih organizacija se može izraziti ocjenom uspješnosti rada. Ocjenu daju korisnici usluga, udruženja korisnika i stručnih ustanova. Ocjena uspješnosti rada neprofitnih organizacija se može prikazati koeficijenatom podjednako uspješno kao prikaz rada profitnih poduzeća. Upotrebom koeficijenata može se komparirati uspješnost poslovanja profitnih poduzeća i neprofitnih organizacija i na temelju toga vršiti nagrađivanje prema vrijednostima ostvarenog rada.
U udruženom radu svaki rad je neodjeljiv od drugog rada pa svaki radnik podnosi odgovornost i za poslovanje svog poduzeća. Radnik koji izjasni veći koeficijenat odgovornosti preuzima i veću odgovornost za produktivnost poduzeća pa će ostvariti i veći dohodak u slučaju porasta produktivnosti poduzeća i obratno.
***
Svi stanovnici komune podnose odgovornost za produktivnu orijentaciju komune. Koeficijenat ostvarene produktivnosti komune može se izraziti formulom:
K-dohotka_K utvrđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti komune u funkciji odgovornosti radnika.
Taj koeficijent nema tako velikog utjecaja na raspodjelu dohotka unutar komune. Razlike se formiraju samo prema stupnju odgovornosti koji pojedini radnik preuzima za vlastitu i zajedničku produktivnost. Utvrđivanje K-ostvarene produktivnosti komune biti će jako značajno kod udruživanja komuna i vršenja raspodjele dohotka među komunama.
Na nivou komune produktivnost se izražava ukupnom ostvarenom novčanom dobiti privrede. Moguće je proširiti mjerenje produktivnosti komune polifunkcionalnim sistemom koji ocjenjuje kvalitetu života kao što su zagađenost-čistoća komune, pismenost-nepismenost stanovnika, zakonitost-nezakonitost djelovanja stanovnika, itd. Također je pomoću K-dohotka komune moguće subvencionirati slabije razvijene komune. Tako bi se povećao dohodovni interes radnika za rad u takvim komunama što bi omogućilo brži razvoj komune. Čak je moguće regulirati natalitet komune. Ukoliko komuna ima preveliki ili prenizak natalitet on se može regulirati pomoću K-dohotka_K.
Definiranje takvih kategorija, njihova regulacija i implementacija će biti zadatak saveznog parlamenta. Definirane kategorije vrijednosti omogućile bi efikasnije sprovođenje socijalne, ekonomske, ekološke, kulturne i svih ostalih politika udruženih komuna.
***
Dohodak svakog radnika u socijalizmu i svakog stanovnika komune može se prikazati koeficijentom pomoću formule:
K-dohodka = (Cijena rada) x K-dohotka_R x K-dohotka_P x K-dohotka_K
Iz formule je vidljivo da K-dohodka svakog radnika ovisi o predviđenoj cijeni rada i o koeficijentu ostvarene produktivnosti na nivou radnog mjesta, poduzeća i komune u funkciji odgovornosti za ostvarenu produktivnost. Primjenom kompjuterske tehnologije se može brzo izračunati visina koeficijenta dohotka svih radnika bez obzira na količinu faktora koji dohodak određuju. Može se pretpostaviti da će radnici najveću odgovornost podnositi za vlastiti rad jer su oscilacije u produktivnosti poduzeća manje, dok su na nivou komune najmanje.
***
Socijalizam dopušta proizvodnju samostalnog privatnog poduzetništva. Radna mjesta u privatnom poduzetništvu su u vlasništvu privatnih poduzetnika i ne mogu biti subjekt natjecanja radnika. Vlasnik poduzeća zapošljava radnike prema svojim potrebama.
Po ostvarenju novčane dobiti na tržištu privatni poduzetnici zadržavaju obrtna novčana sredstva prema potrebama. Oni također zadržavaju novčana sredstva za unapređenje i amortizaciju proizvodnje. Oni imaju obavezu plaćati poreze na dobit i privatnu imovinu kao što je rade danas. Porezom ostvarena novčana sredstva su namijenjena zaposlenim radnicima u neprivredi, nezaposlenim radnicima, zatim za zajedničku potrošnju komune i saveznu potrošnju. Visina poreza za samostalne privatne poduzetnike će biti proporcionalna davanjima koje izdvaja socijalisti[ka kompanija komune. Visinu izdvajanja određuje neposredno stanovništvo komune. Vlasnik privatnog poduzeća može odlučiti da samostalno raspoređuje dohodake svojim radnicima ili se može uključiti u zajedničku raspodjelu dohodaka stanovnika komune.
Ukoliko samostalno privatno poduzetništvo u svom radu koristi naprednu tehnologiju proizvodnje nepoznatu javnosti, ono može ostvariti veću novčanu dobit na tržištu od socijalističkih poduzeća. Takvo privatno poduzetništvo može opstati u socijalizmu i privlačiti radnu snagu.
Međutim, novopredloženi oblik ekonomije će investirati novac u vlastiti razvoj koliko god to bude potrebno. Sistem radne konkurencije će razviti ekonomiju do te mjere da da će postati produktivnija od samostalnog privatnog poduzetništva. U trenutku kada samostalni privatni poduzetnici ostvare manji dohodak od poduzeća u društvenom vlasništvu, smanjivati će se broj dohodovno zainteresiranih radnika za zapošljavanje kod privatnih poduzetnika. Pridoda li se tome sloboda izbora rada radnika koju socijalizam nudi, zatim mogućnost donošenja odluka o radu, zatim pravo radnika na samostalno odlučivanje o visini dohodaka, pravo radnika na raspodjelu profita poduzeća koji socijalizam nudi, broj zainteresiranih radnika za rad kod privatnih poduzetnika će padati.
Ukratko, novi sistem će potisnuti privatnike sa tržišta i preuzeti njihove radnike. Može se očekivati sa velikom sigurnošću da će samostalni privatni poduzetnici potražiti spas u ustupanju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju društvu u zamjenu za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada. Veći broj bodova minulog rada će im osigurati veći dohodak, veću konkurensku moć za izbor rada i bolji život.
***
Novac namijenjen dohodcima svih stanovnika komune formira se na nivou administrativnog centra komune izdvajanjem iz dohotka komune. Količina novca se utvrđuje neposrednim iskazom stanovnika izdvajanjem iz ukupne novčane mase namjenjenoj prometu robe i usluga u komuni.
Dobijena količina novca namjenjena dohodcima stanovnika komune načelno treba odgovarati predviđenoj količini novca namjenjenih dohodcima stanovnika jer se sistem bazira na cijeni rada koji odgovara dohodku radnika. Međutim, zbog različito ostvarenih produktivnosti moguća su odstupanja tako da za ukupni dohodak svih stanovnika bude na raspolaganju više ili manje novca nego što je predviđeno.
Problemi sa takvim odstupanjima se mogu riješiti tako da se cjelokupni iznos novca namjenjen dohodcima rasporedi među radnicima proporcionalno njihovim definiranom K-dohotka. Na taj način više neće postojati manjak sredstava za isplate, kao ni problemi u provođenju dohodovne politike. Količina novca namijenjena za dohotke će biti raspoređena ljudima proporcionalno njihovom udjelu u proizvodnji, a ljudi će biti uvjereni da je raspodjela dohodaka pravedna.
Tehnika raspodjele dohodaka može se ostvariti iz kompjutorskog centra komune. Utvrđivanje stvarnog dohotka može se vršiti prema formuli produženog omjera:
Dohodak-1 : Dohodak-2 : Dohodak-3 : …. : Dohodak-n =
K-dohotka-1 : K-dohotka-2: K-dohotka-2 : … : K-dohodka-n
Iz ukupne mase novca predviđene dohodcima i prikazanog produženog omjera K-dohodaka koji može imati i milionski broj članova može se, primjenom kompjutorske tehnologije, brzo i precizno izračunati dohodak svakog radnika u obliku:
Dohodak-1 = Vrijednost-1
Dohodak-2 = Vrijednost-2
Dohodak-3 = Vrijednost-3
…
Dohodak-n = Vrijednost-n
Dobijeni dohodak iskazuje vrijednost rezultata rada svakog stanovnika komune u određenom novčanom iznosu.
Centralizacijom sistema raspodjele dohodaka, omogućava se primjena jedinstvenih kriterija raspodjele po principu da jednakom radu pripadaju jednaki dohotci. Dobit koja u kapitalizmu donosi pogodnosti vlasnicima sredstava za proizvodnju u najvećoj mjeri sada se raspoređuje na društveno prihvatljiv način. Socijalizam će pravedno raspodijeliti prihode svim ljudima. Eksploatacija ljudi više neće postojati.
Ni jedan rad nije neovisan pa se stoga ni dohodak proizašao iz rezultata zajedničkog rada ne treba neovisno raspoređivati. Raspodjela dohodaka pomoću produženog omjera i koeficijenata omogućava da se ukupna količina novca namjenjena dohotcima u komuni elastično rasporedi među stanovnicima komune proporcionalno cijeni uloženog rada i odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost bez ostvarenja viška ili manjka novčanih sredstava u završnom obračunu.
Završnu riječ u raspodjeli dohotka treba imati stanovništvo komune neposrednim izjašnjavanjem visine minimalnog dohotka. Srednja dobijena vrijednost iskaza svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći odlučivanja koja se u ekonomiji utvrđuje pomoću vrijednosti minulog rada, bi predstavljala najmanji dohodak neophodan da se svakome osigura negzistencija.
Niski minimalni dohodak stanovnika bi povećao radnu angažiranost, pa bi tako produktivnost privrede i društveni standard rastao. Sa druge strane, velika produktivnost može formirati zasićenje tržišta, što smanjuje radne potrebe. Tada bi stanovništvo moglo povećati najniži dohodak. Obzirom da količina novca namjenjena dohodcima svih stanovnika ograničena, porast minimalnog dohotka smanjuje razliku među dohodcima. Primjenom produženog omjera razlike u visini dohodaka će se proporcionalno povećavati ili smanjivati prema potrebama društva. Manji rasponi među dohotcima će smanjiti radnu angažiranost baziranu na dohotcima dok se ne uravnoteži ponuda i potražnja rada.
Sa ovim se završava kompleksan pristup utvrđivanja raspodjele dohodaka u socijalizmu isključujući radnike u privatnim kompanijama koji zadržavaju svoje dohotke. Dobijena vrijednost izražava visinu dohodaka svih stanovnika. Dohotci radnika mogu biti javno prikazani ili držani u tajnosti po opredjeljenju društva i svakog pojedinca posebno. Svaki stanovnik koristi vlastiti dohodak po slobodnoj volji.
Razvoj privrede
3.1.2.2.6 Razvoj privrede
U kapitalizmu količina novca namjenjena investicijama ovisi o poduzetništvu vlasnika sredstava za proizvodnju a formiraju se izdvajanjem iz ostvarene tržišne dobiti poduzeća.
U socijalizmu društvo ostvaruje razvoj privrede izdvajanjem novčanih sredstava za razvoj privrede iz dohotka komune. U socijalizmu društvo neposredno raspodjeljuje zajednički dohodak komune na količinu novca namjenjenu potrošnji stanovnika komune i na novčana sredstva namjenjena razvoju privrede komune.
Ukoliko pojedini stanovnik komune bude želio da se privreda komune u većoj mjeri razvija, tada će iskazati veću količinu novca namjenjenu razvoju privrede. Kako je ukupna količina novca ograničena tako će morati izjasniti manje novca za zajedničku potrošnju stanovnika komune. I obratno, stanovnik koji želi veću potrošnju, iskazati će veću količinu novca namjenjenu potrošnji a manju za razvoj privrede. Iskazi svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći izraženoj bodovima minulog rada, upisani na internetsku aplikaciju centra za obradu podataka komune, se zatim sumiraju i tako neposredno utvrđuju količinu novca namjenjenog za zajedničku potrošnju i razvoj privrede.
Ukoliko stanovništvo u cjelini bude težilo većem razvoju privrede tada će se izdvajati veća količina novčanih sredstava namjenjenih akumulaciji privrede u odnosu na potrošnju što bi ubrzalo razvoj privrede a smanjilo bi dohodak stanovništva pa tako i društveni standard. Ovakva ekonomska politika omogućava svakoj komuni, bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti, da akumulira novac za razvoj vlastite ekonomije oslanjajući se na vlastite snage. Kad se profitna privreda razvije do tog stupnja da može osigurati ekspanzivnu proizvodnju koja će smanjiti potrebu društva da ulaže u razvoj, tada će se povećati količina novca namjenjena potrošnji. Tada bi porastao standard društva.
Možda je najznačajnija vrijednost takvog oblika raspodjele da se novac usmjerava demokratski, što znači da društvo u cjelini neposredno planira vlastiti razvoj. Takav oblik raspodjele novca će usmjeriti razvojnu politiku komune. Tako privreda dobija okvire usmjerenja razvoja pa može efikasno planirati vlastiti razvoj. Osim toga, tako će se prevladavati otuđenje u procesu proizvodnje nastalo kao posljedica donošenja autoritativnih odluka u društvu.
Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za privredne investicije kojima poduzeća dobavljaju nove strojeve, industrijska postrojenja i obrtna sredstva sa kojima ostvaruju veću produktivnost.
Sredstva namjenjena razvoju privrede potražuju rukovodioci poduzeća na temelju programa razvoja poduzeća. Program razvoja poduzeća sadrži definiranu količinu potrebnih novčanih sredstava, predviđanje porasta novčane dobiti kompanije i rok realizacije.
Kada se formira masa novca namjenjena razvoju privrede tada će se ona rasporediti poduzećima prema veličini K-razvoja po formuli:
Iz formule je vidljivo da se veća ostvarena dobit uz manja potrebna novčana sredstva i kraće vrijeme realizacije ostvariti veći K-razvoja. Raspodjela novca namjenjenog razvoju privrede se vrši tako da najveći K-razvoja osigura potrebnu investiciju, zatim dolazi slijedeći K-razvoja po veličini i tako dalje. Novčana sredstva su ograničena tako da se ne mogu dodijeliti poduzećima koja ostvare manji K-razvoja od potrebnog. Takva poduzeća moraju čekati bolja vremena ili moraju povećati predviđenu dobit uz manja potrebna novčana sredstva i kraće vrijeme realizacije.
Kako se novčana sredstva namjenjena razvoju privrede obnavljaju u svakom periodu obračuna iz ukupne novčane dobiti komune ona se dodjeljuju bespovratno. Komuna će postati neki oblik humanističke korporacije a korporacije niti u kapitalizmu ne naplaćuju sebi svoje investicije. Dovoljno je da poduzeća ostvare predviđenu dobit pa da sredstva namijenjena razvoju privrede nađu svoju društvenu opravdanost.
Socijalizam predviđa egzaktno utvrđene odgovornosti rukovodioca i radnika za korištenje zajedničkih novčanih sredstava. Ukoliko rukovodstvo poduzeća želi znatno povećati produktivnost proizvodnje predlažući uzimanje velike količine novca iz fonda za razvoj privrede, oni prvo moraju dobiti odobrenje od višeg rukovodstva kako bi se unapređenje privrede odvijalo koordinirano sa ostalom ekonomijom. Zatim će iznijeti radnicima svoj program razvoja kompanije i vlastitu odgovornost za njegovo provođenje izraženu sa K-odgovornosti. Veći K-odgovornosti može radnicima između ostalog dati veće povjerenje u plan rukovodstva.
Značajna novčana ulaganja će značajno povećati odgovornost radnika u proizvodnim procesima, te će se oni izjašnjavati da li je mogu prihvatiti. Na temelju uvida u program rukovodstva i povjerenja u svoje rukovodstvo, radnici će preuzeti visinu preuzete odgovornosti nudeći svoj K-odgovornost. Pretpostavimo da radnici deklariraju povećanje odgovornost za svoj rad. To bi značilo da podrđavaju program rukovodstva pa će se poduzeće natjecati za dobijanje novca namijenjenog razvoju privrede. Ako radnici smanje svoje K-odgovornosti, to bi značilo da nisu sigurni u investicijski program koji rukovodioci predlažu, što bi moglo odgoditi ili blokirati investiciju. Menadžeri će trebati uvjeriti radnike da prihvate njihov prijedlog objašnjavajući rizike i pogodnosti investicije.
Predloženi K-odgovornosti od radnika i rukovodstva će biti na snazi do isteka vremena potrebnog za realizaciju razvoja proizvodnje. Oni u tom periodu ne mogu samoinicijativno smanjiti niti povećati svoj K-odgovornosti za predviđenu produktivnost osim u slučaju kada su promjene produktivnosti zajednički usvojene.
Sredstva namjenjena razvoju privrede povećavaju produktivnost privrede pa tako i vrijednost novoproizvedene robe, što zahtjeva povećanje mase novca u opticaju za kupovnu novo proizvedenu robu. Porast količine novca u opticaju zahtjeva povećanje količine bodova minulog rada radnika. Novo stvorenu količinu bodova minulog rada treba raspodjeliti između radnika poduzeća i stanovništva, proporcionalno njihovim K-odgovornosti za doprinos u proizvodnji novonastale vrijednosti.
Privredna poduzeća imaju mjeru produktivnosti izraženu novčanom dobiti na tržištu. Po isteku vremena potrebnog za realizaciju predviđenog porasta produktivnosti, vrši se obračun uspješnosti poslovanja. Ukoliko poduzeće ostvari predloženu novčanu dobit tada se takva dobit tretira kao trajno unapređenje rada koje trajno donosi veći dohodak i sa time radnici poduzeća stjeću uvjete za dobivanje bodova minulog rada. Tada se razlika između ostvarene predviđene dobiti i dobiti koju je poduzeće ostvarivalo prije investicije prikazuje kao porast dobiti. Tada se radnicima u poduzeću raspodjeljuje količina bodova minulog rada u veličini predviđenog porasta novčane dobiti poduzeća.
Međutim ukoliko profitna poduzeća komune ne ostvare predviđenu novčanu dobit u predviđenom vremenu sa korištenjem novca za razvoj privrede, tada se razlika između predviđene i ostvarene dobiti prikazuje kao gubitak. Tada se radnicima u poduzeću oduzimaju bodovi minulog rada u veličini neostvarenog profita poduzeća. Sa tim u vezi ako kompanija ostvari pola predviđene dobiti, ona će zaraditi pola očekivanih bodova minulog rada i u isto vrijeme izgubiti pola očekivanih bodova minulog rada. To znači da pola ostvarene produktivnosti ne donosi zaradu ni gubitak bodova minulog rada.
***
Produktivnost profitnih kompanija utvrđuje se novčanom dobit ina tržištu dok se produktivnost neprofitnih i državnih organizacija ostvaruju pogodnostima koje one ostvaruju komuni. U tu skupinu spadaju organi uprave, javna zaštita, obrazovanje, zdravstvo i slične djelatnosti. Proizvodi rada u organizacijama su besplatni za stanovništvo pa se njihova produktivnost ne može mjeriti novcem. Produktivnost rada organizacija se izražava ocjenom uspješnosti njihovog rada. U socijalizmu se produktivnost organizacija izražava ocjenom kvalitete proizvedenih usluga koje daju pojedinci izravno i specijalizirane arbitražne komisije.
Neprofitne organizacije također potražuju novčana sredstva namjenjena njihovom razvoju ali ne iz fonda razvoja privrede nego iz fonda zajedničke robne potrošnje. Ocjena uspješnosti neprofitnih organizacija može imati skalu vrijednosti ekvivalentnu novčanoj dobiti privrede, pa bi svako unapređenje njihove uspješnosti rada povećavalo indeks uspješnosti neprofitnih djelatnosti i obrnuto. Radnici u neprofitnim organizacijama također trebaju imati pravo na ostvarivanje porasta količine bodova minulog rada u slučaju porasta produktivnosti koja se izdvaja iz dobiti poduzeća privrede.
To znači da će organizacije komune sudjelovati u dobiti ekonomije. Količina bodova koja se dodijeljuje organizacijama se komparacijom ostvarenih produktivnosti profitne privrede i neprofitnih organizacija. Upotrebom koeficijenata moguće je matematički komparirati profit privrede i unapređenje djelatnosti neprofitnih organizacija i formirati ravnotežu nagrada i sankcija za sve pogodnosti i nepogodnosti rada radnika u profitnim i neprofitnim djelatnostima. U sistemu radne konkurencije takva komparacija će biti nužno objektivna jer bi svaki nesrazmjer dovodio do većeg prelijevanja rada tamo gdje bi uvjeti rada bili povoljniji što nikome ne bi bilo u interesu.
Kada je poznata ukupna količina bodova minulog rada koja se pridodaje ili oduzima od radnika u svakom poduzeću i organizaciji, tada se uz pomoć kompjutorske tehnologije izračunavaju nagrade ili sankcije svakog radnika pomoću formule:
Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 : … : Radnik-n =
K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : … : K-odgov.-n
A rezultat se dobije u obliku:
Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
…
Radnik-n = +/- Količina bodova-n
Privatni poduzetnici nastupaju nezavisno na tržištu kao i poduzeće komune. Privatni poduzetnici podnose odgovotnost za svoje poslovanje vlastitim kapitalom. Radnici zaposleni kod privatnika podnose odgovornost za svoj rad neposredno privatnom poduzetniku. Privatno poduzetništvo ne izdvaja novac za fond namjenjen razvoju privrede komune pa ne može ni koristiti ta novčana sredstva. Privatno poduzetništvo mora samostalno akumulirati novac ili ga posuditi od banaka sa kamatom.
Obzirom da će radna konkurencija u socijalizmu, biti najmanje jednako ili više produktivna od privatnog poduzetništva, može se očekivati da će privatno poduzetništvo gubiti produktivnu bitku sa socijalističkim poduzetništvom. Osim toga, u socijalizmu će rasti produktivna svijest radnika te će oni hteti sami donositi odluke, podnositi odgovornost za svoje odluke, i participirati u raspodjeli profita poduzeća što u kapitalizmu ne mogu. Kako će u socijalističkom obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju radnici imati znatno veća prava i slobode, može se očekivati da će privatni poduzetnici gubiti radnu snagu.
Tada će privatni poduzetnici biti prisiljeni prepuštati vlastita poduzeća komuni u zamjenu za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada će donositi veći dohodak, veću mogućnost izbora radnog mjesta i općenito veće priznanje produktivne moći u društvu.
Primjena koeficijenta odgovornosti u socijalizmu predstavlja vrlo povoljnu zamjenu za burzovne špekulacije kapitalizma. Mogući dobici ili gubici bodova minulog rada, što je ekvivalent akcija u kapitalizmu, se vežu za uspješnost procjene produktivnosti vlastite kompanije. Socijalizam stavlja radnike u ravnopravaniji položaj u procesu proizvodnje, umanjuje otuđenje u procesu proizvodnje a zajednička odgovornost doprinosi većem prosperitetu privređivanja.
Demokratsko planiranje i upravljanje nad privredom, puna zaposlenost uz radnu konkurenciju, riješeno pitanje odgovornosti radnika i nagrađivnje prema radu definitivno uklanjaju nedostatke poznatog socijalističkog i kapitalističkog oblika privređivanja. To će omogućiti razvoj socijalizma.
Obrtna sredstva
3.1.2.2.5 Obrtna novčana sredstva
Socijalizam će organizirati potpuno novi oblik proizvodnje, dok će poduzeća u privatnom vlasništvu nastaviti da posluju po principima kapitalističkog tržišnog oblika privređivanja kao što to rade danas.
Komuna će imati zajednička novčana sredstva koja će ostvariti otkupom novca od stanovnika pomoću bodova minulog rada, porezima i na druge načine. Na taj način komuna može akumulirati znatno veću količinu novca nego što je potrebno za potrošnju stanovništva u periodu obračuna. Višak novčanih sredstava predstavlja novčanu akumulaciju komune. Iz tog novčanog fonda komuna mora sačuvati određenu novčanu rezervu za pokrivanje eventualnih investicijskih poremećaja, zatim za pokrivanje šteta nastalih elementarnim ili na druge načine nastalim nepogodama. Sa tim novčanim sredstvima komuna sama sebe osigurava. Ostatak novca će se koristiti kao obrtna sredstva javne kompanije komune.
Obrtna novčana sredstva su akumulirana sredstva minulog rada proizvođača i služe kao prometno sredstvo plaćanja drugim proizvođačima za proizvode, poluproizvode, repromaterijale i sirovine koje privreda komune prerađuje u svom proizvodnom procesu.
Socijalizam može dodjeljivati obrtna sredstva vlastitoj privredi beskamatno, pod uvjetom da privreda vrati posuđeni novac u periodu obračuna. Ništa novo u stvari, komuna postaje nešto poput korporacije a poduzeća ne naplaćuju sama sebi obrtna sredstva. Nikakav interes društvo nebi imalo da naplaćuje samo sebi pozajmice.
U kapitalističkom sistemu proizvođači i potrošači koji nemaju gotovog novca uzimaju kredite za kupovinu robe. Krediti opterećuju cijenu robe sa kamatom koju određuje tržište na temelju ponude i potržnje. Kamata zahtjeva veći povrat novca nego što je posuđen. To je sa jedne strane oblik eksploatacije društva koja je neprihvatljiva u socijalizmu. Sa druge strane novac namjenjen kamatama ne postoji u opticaju pa se mora kreirati kako bi se omogućilo vraćanje posuđenog novca s kamatom. Kamata ni na koji način ne doprinosi proizvodnji vrijednosti u društvu tako da nije racionalna a uz to donosi probleme monetarnoj politici društva.
Beskamatno dodjeljivanje kredita ne poskupljuje proizvodnju i ukida eksploataciju društva. Ukoliko komuna može kreditirati proizvodnju beskamatno, tada i privreda može u skladu sa mogućnostima, odgađati naplatu svoje robe beskamatnim kreditima. Kada komuna bude dodjeljivala kredite beskamatno tada više privatni kreditori ne bi mogli zarađivati posudbom novca pa bi se time smanjivala upotreba kamata kao oblik rente. Važno je napomenuti da kamate neće biti ukinute. One će egzistirati dokle god to bude neophodno ali će društvo formirati takve uvjete kreditne politike, koja će obeshrabriti kamatu na posuđeni novac.
U zapadnom svijetu kamate su već danas vrlo niske jer samo malo podizanje kamata može dovesti do teškoća privređivanja koji mogu uzrokovati bankrote. Dodatno smanjivanje kamata bi praktično ukinulo kamatu pa tako i rentijerstvo na posuđeni novac. Dodatno smanjivanje kamata u stvari predstavlja kraj kapitalizma.
Nestajanjem kamata banke bi gubile svoju funkciju rentijerstva pomoću akumuliranog novca. One više ne bi bile profitabilna poduzeća već bi mogla vršiti funkciju individualnog i društvenog knjigovodstva robno novčanog prometa u komuni. Banke mogu pomoću kompjutorske tehnologije voditi evidenciju o imovinskom stanju stanovnika, zatim evidenciju prihoda i rashoda stanovnika i privrede komune.
***
Ipak, kamate mogu doprinijeti efikasnosti privrede. Duži period otplate kredita povećava količinu novca koji se plaća za kamate pa je korisnicima kredita u interesu da što prije otplate kredite.
Uvođenjem beskamatnog kredita potrebno je formirati novi sistem raspodjele novca koji će biti najmanje podjednako financijski efikasno kao što je kamatno kreditiranje kapitalizma. Kako je količina obrtnih sredstava ograničena tako se može dogoditi da budu nedostatna za potrebe svih korisnika. Sa time u vezi obrtna sredstva treba raspodjeljivati među korisnicima u funkciji vremena obrta što se može prikazati formulom:
Veći K-obrtnih sredstava će ostvariti korisnik obrtnih sredstava koji u kraćem vremenu vrati posuđeni novac. Svi veći koeficijenti obrtnih sredstava će osigurati beskamatno kreditiranje od strane komune bez obzira na količinu potraživanih sredstava, dok se fond obrtnih sredstava ne istroši.
Sistem daje veću mogućnost pridobijanja novca privredi koja predviđa kraće vrijeme prometa robe, što je i razumljivo jer se tada novac brže vraća te se može ponovo obrtati. Proizvodnja koja u periodu platnog obračuna od mjesec dana nalazi svoju potrošnju moći će pomoću opisanog sistema raspodjele koristiti obrtna novčana sredstava jer ih praktično odmah i vraća.
Privreda u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune je dužna da posuđenu količinu novca vrati u periodu obračuna. Privreda može vratiti obrtna sredstva pod uvjetom da proizvodi robu koju društvo treba i bude plaćena za tu robu. U slučaju neuspjeha proizvođači neće zaraditi dovoljno novca. Ukoliko novčana dobit, bude veća od količine utrošenih obrtnih sredstava, tada poduzeća još uvjek posluju relativno pozitivno jer su u stanju vratiti obrtna novčana sredstava. Mala ostvarena dobit u periodu obračuna će smanjiti dohodak radnika.
Ukoliko ostvarena dobit padne ispod količine korištenih obrtnih sredstava, tada poduzeće bilježi gubitak obrtnih novčanih sredstava. Toleriranje takve situacije bi dovelo do smanjivanja količine obrtnih novčanih sredstava u novčanom fondu komune pa bi proizvođači imali teškoće obnavljati proizvodnju. Ni jedan ekonomski sistem ne može dozvoliti finansijsku nedisciplinu pa tako ne može ni socijalizam i stoga će uvesti sistem mjera za podnošenje odgovornosti. U socijalizmu svi radnici podnose odgovornost za gubitak obrtnog novca kompanije i zajednički ga nadoknađuju pomoću bodova minulog rada koji posjeduju.
Proizvodnja koja je namijenjena nepoznatom potrošaču ne mora se odmah plasirati na tržištu. U tom slučaju promet robe može trajati duže od mjesečnog perioda obračuna, pa poduzeće može ostvariti manju dobit od količine utrošenih obrtnih sredstava u periodu obračuna. Međutim, kako svako poduzeće posluje kontinuirano, može na temelju naplate proizvedene robe iz nekog prošlog perioda proizvodnje, ostvariti potrebnu dobit i osigurati povrat obrtnih sredstava.
Odgovornost radnika treba preuzeti neovisno o cikličkim oscilacijama dobiti. Svako poduzeće u toku godinu dana uzima obrtna sredstva onoliko puta koliko je potrebno i vraća ih po ostvarenoj dobiti na tržištu. Ukoliko poduzeće u periodu od godinu dana ne uspiju vratiti sva obrtna sredstva tada se razlika između posuđenih i vraćenih sredstava odbija od posjeda bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu odgovornosti. U slučaju gubitaka poduzeća veći koeficijenat odgovornosti radnika donosi veći gubitak bodova minulog rada i niži dohodak. I obratno, manji koeficijenat odgovornosti radnika u slučaju novčanih gubitaka poduzeća donosi manji gubitak količine bodova minulog rada i manji pad visine dohotka. Inicijator pogrešne odluke će dopunski biti sankcioniran lošom ocjenom radnika i posebnih komisija. Na taj način uzimanje obrtnih sredstava za sobom povlači veliku odgovornost cijelog kolektiva što je uvjet produktivnog poslovanja. Tehnika oduzimanja bodova minulog rada radnika je detaljno je prikazana u poglavlju „Razvoj privrede.“
Ne neostvarenje predviđene dobiti uslijed elementarne nepogode kao što su potresi, poplave i požari, nebi se trebali smatrati gubicima privrede pa se isti nadoknađuju iz fonda novčanih rezervi komune.
Količina obrtnih sredstava u rezervnom fondu komune je uvijek ograničena i zato se može dogoditi da pojedini proizvođači ne osiguraju potrebna obrtna novčana sredstva. Privreda bez obrtnih novčanih sredstava ne može proizvoditi pa bi se pogoni trebali zatvoriti. U tom slučaju komuna predviđa rezervni izvor dodjele obrtnih novčanih sredstava iz fonda namjenjenog razvoju privrede. Ukoliko im ni tada ne pođe za rukom da se izbore za potrebna obrtna novčana sredstva, tada ih proizvođači mogu zatražiti od privatnih banaka sa tržišnom kamatom.
Međutim, kako će se obrtna sredstva komune raspodjeliti beskamatno, tako će potražnja za kreditima sa kamatom padati a posjednici akumuliranog novca će imati teškoće da ostvare proviziju. Tada će posjednici novca imati veći interes da svoj novac zamjenjuju za bodove minulog rada čime će komuna ostvariti veća novčana sredstva za beskamatno kreditiranje privrede i potrošača. To će jačati socijalističku privredu
Na kraju treba reći da bez obzira koliko se privreda komune udruživala, tržišna privreda nikada neće biti neosetljiva na kolebanje konjunkture. Zaoštravanjem uvjeta za podnošenje odgovornosti koje će donijeti radna konkurencija, neuspjesi proizvođača mogu biti izrazito nepogodni. Sa time u vezi proizvođači će morati tražiti veći stupanj sigurnosti privređivanja i nalaziti će je u proizvodnji za poznate potrošače.
Udruženi proizvođači će ispitati potrošače o njihovim potrebama te će postepeno organizirati proizvodnju po njihovoj narudžbi. Sa poznatom potrošnjom privreda može uspješno organizirati svoje djelovanje a radna konkurencija će omogućiti najuspešniju organizaciju rada. Treba naglasiti da će se takva proizvodnja roba sve manje odvijati u tržišnoj a sve više u planskoj ekonomiji.
Novac
3.1.2.2.4 Novac
Novac je prometno sredstvo plaćanja robe i usluga u tržišnoj privredi. Novac u opticaju emitira državni aparat kroz centralnu banku. Država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe i usluga kako bi omogućila stabilnu ekonomiju. Državna centralna banka regulira ponudu novca na tržištu monetarnom politikom. Glavni instrument ekonomske politike države je formiranje kreditno kamatne stope.
Država pomoću niskih kamatnih stopa stvara expanzivnu novčanu politiku koja stimulira investicije. Razvoj privrede povećava zaposlenost radnika, nacionalni dohodak i blagostanja društva. Međutim povećana masa novca u opticaju stvara inflaciju koja podiže cijene robe i dovodi do nestabilnosti na tržištu što je nepogodno za ekonomiju.
Država nastoji kontrolirati inflaciju i stabilizirati ekonomiju restriktivnom monetarnom politikom koja povećanjem kamatnih stopa ograničava ponudu novca. Tada se javlja deflacijska napetost koja guši promet robe i dovodi do recesije u proizvodnji. Recesija smanjuje profite kompanija što povećava nezaposlenost, smanjuje standard ljudi i dovodi do ekonomskih kriza.
Tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno stabilnu ekonomsku politiku jer je teško uravnotežiti ogroman broj nezavisnih faktora koji prevladavaju u ekonomiji društva. Tako se javlja cikličko kolebanje konjunkture, što je nepovoljno za privredu i društvo. Monetarna politika država se znatno više prilagođava anarhičnim promjenama tržišta nego što je bazirana na organiziranoj ekonomskoj politici.
Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku može voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i demokratsku kontrolu njegovog korištenja.
***
Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo tolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, a novac u opticaju omogućava kupovinu proizvedene robe. To bi kreiralo ekonomsku stabilnost društva.
Potrošači posjeduju veliku količinu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio tog novca se obrće za potrebe platnog prometa proizvodnje i potrošnje, a velika količina novca je akumulirana za ostvarenje ekonomske sigurnosti i investiranje ljudi. Veliki problem za ekonomiju leži u tome što se privatno akumulirani novac koristi slobodno što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje. Potrebno je uvesti više reda u ekonomsku politiku komune kroz proces planiranja proizvodnje.
Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa ljudi koji posjeduju novac mogu naći svoj interes u zamjeni novca za bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine bodova minulog rada.
Socijastičko društvo materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna. Čovjek više neće morati štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas, te se može očekivati značajna dobrovoljna zamjena novca za bodove minulog rada. Svaka komuna treba da osnuje svoju javnu banku. Otkupljeni novac će biti udružen u javnoj banci komune. Komuna će također udružiti i cjelokupne novčane fondove udruženih poduzeća komune. Novac prikupljen porezima od privatnih lica i kompanija se također udružuje.
Tako će komuna akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ekonomska politika socijalizma će iz akumuliranog novca izdvojiti novac namjenjen dohodcima stanovnika kako bi oni mogli kupiti proizvedenu robu i platiti usluge koje koriste. Međutim, kada bi se količina novca u opticaju vezala samo za proizvedenu vrijednost robe tada bi radnici mogli ostvariti dohodak iako se proizvedena roba ne proda na tržištu. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila akumuliran novac komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato količinu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. Sa tim u vezi količinu novca za dohotke stanovnika treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene vrijednosti robe i usluga u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodu obračuna. Javna banka komune treba formirati monetarnu politiku komune tako da se ostvarila optimalna produktivnost i ekonomska stabilnost komune.
Takva količina novca se može nazvati dohodak komune. Dohodak komune je manji od količine novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune.
Demokracija u ekonomiji
U socijalizmu rukovodioci imaju veliku slobodu odlučivanja u ime društva ukoliko se usude donijeti odluke nezavisno od ljudi, jer će za za svoje odluke neposredno podnositi odgovornost društvu. Svaki član društva će moći bolno kazniti rukovodioca koji donese odluke koje mu ne odgovaraju. U takvim uvjetima ni jedan rukovodilac ne može samostalno preuzeti odgovornost za donošenje političkih odluka koje usmjeravaju cijelo društvo jer ne može sa sigurnošću znati koliko će takve odluke odgovarati članovima društva.
To se prvenstveno odnosi na formiranje makroekonomske politike komune. Iz tog razloga nema sumnje da će uprava komune uključiti stanovnike u proces donošenja odluka o dohodovnoj, fiskalnoj i razvojnoj politici komune. Socijalizam će uvesti novi oblik demokracije u kojem će stanovnici komune odlučivati koliko od svojih prihoda žele izdvojiti za poreze.
Uprava komune će nedvojbeno omogućiti stanovništvu da odluči koliki iznos svojih plaća želi izdvojiti za individualnu i zajedničku potrošnju. Fond za individualnu potrošnju definira ukupni iznos novca za prihode svih stanovnike komune, isključujući radnike u privatnim poduzećima jer privatna poduzeća zadržavaju svoju dobit i sama raspodjeljuju plaće. Kolektivna potrošnja definira iznos novca koji pojedinci žele odvojiti od svojih plaća za zajedničku potrošnju svih stanovnika komune.
Individualna potrošnja podrazumijeva prihode radnika ali također uključuje porezni novac na plaće radnika u neprofitnim tvrtkama i nezaposlenim osobama. Pojedinačne plaće ljudi se određuju pomoću vrijednosti prošlog i tekućeg rada i ostvarene produktivnosti. Društveni sistem određuje te vrijednosti, i birači u ovom trenutku ne mogu na njih utjecati. U ovom glasanju ljudi samo odlučuju o iznosu novca koji žele izdvojiti iz svojih prihoda za individualnu i zajedničku potrošnju. Svaki čovjek će svoj iskaz svoje odluke upisivati na internetsku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka uprave komune.
Budući da će bodovi minulog rada određivati visinu prihoda, ljudi će raspodijeliti bodove minulog rada koje posjeduju za individualnu i kolektivnu potrošnju. Na taj način će svaki stanovnik odlučivati srazmjerno posjedovanju bodova minulog rada. Ljudi s vrijednijim minulim radom imat će veću moć u donošenju odluka.
Obrazloženje: S obzirom da svi članovi društva nisu jednako doprinijeli stvaranju zajedničkog bogatstva, ne bi trebali imati jednaku moć odlučivanja o fiskalnoj politici društva. Produktivniji rad bi trebao imati veću moć donošenja odluka kako bi se više motivirao. Moć ekonomskog odlučivanja treba se temeljiti na vrijednosti minulog rada koji je određen brojem bodova minulog rada. To će doprinijeti razvoju ekonomije i društva. Ova mjera je ekvivalentna moći glasačkih prava dioničara u kapitalizmu koji dobro funkcionira.
Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika komune za individualnu i zajedničku potrošnju će odrediti ukupan iznos novca za individualnu i zajedničku potrošnju. Tako će društvo izravno kreirati dohodovnu i fiskalnu politiku komune.
Ukupna količina novca za individualne dohotke će se raspoređivati stanovništvu komune (radnici u privatnim kompanijama su isključeni) prema zaslugama. Te zasluge će se prvenstveno bazirati na ostvarenoj produktivnosti i na cijenama rada radnika. O tome će biti više riječi u poglavlju “Raspodjela dohodaka.“
Društvo treba na isti način odrediti i minimalni dohodak pojedinca, koji će regulirati raspon razlika u visini dohodaka. Na taj način će se regulirati odnos solidarnosti i dohodovne zainteresiranosti za rad. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada.
Sistem predviđa jedinstvenu poreznu stopu zato što je ona obračunski jednostavnija i zato što je tako stanovništvo može utvrditi neposrednim demokratskim izjašnjavanjem. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se zamijeniti pomoću dohodovne politike komune o kojoj će biti više riječi kasnije. Štetni oblici potrošnje po zdravlje kao što je to alkohol i duhan mogu se efikasnije smanjiti razotuđenjem društva nego poreznom politikom.
Novac za zajedničku potrošnju će se voljom stanovnika komune raspodijeliti na novac namjenjen razvoju proizvodnje i za zajedničku robnu potrošnju.
Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koja unapređuju proizvodnju. Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi unaprijedilo sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage. Politika razvoja privrede komune će biti više objašnjena u poglavlju “Razvoj privrede.“
Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju služe za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Ona se koriste za održavanje postojeće strukture društvenog standarda i za izgradnju novih objekata društvenog standarda. Ta potrošnja podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.
Iz ukupne mase novca sa zajedničku potrošnju koja u stvari predstavlja porez na dohodak svih stanovnika komune, potrebno je izdvojiti novac za saveznu potrošnju. Ta novčana sredstva služe za potrebe potrošnje države. Količinu novčanih sredstava za saveznu potrošnju određuje savezna skupština putem delegata ili poslanika svih komuna. Kolektivna potrošnja stanovnika komune će biti više objašnjena u poglavlju “Zajednička potrošnja.“
***
Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.
Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja ekonomije i društva.
Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje stabilne demokratske planske privrede.
Cijena robe
3.1.2.2.3 Cijena robe
Roba ima svoju prometnu vrijednost izraženu cijenom. U tržišnoj privredi cijenu robe određuje zakon ponude i potražnje. Cijena proizvoda se usklađuje sa proizvodnim mogućnostima, kupovnom moći i potrebama društva. Roba također ima svoju proizvodnu vrijednost koja je bazirana na troškovima proizvodnje.
U socijalizmu proizvodna vrijednost robe treba biti određena: cijenom rada svih radnika koji proizvode robu (1); pripadajućem odnosu cijene rada radnika u neprofitnoj privredi (2); pripadajućem odnosu cijene rada nezaposlenih ljudi na teritoriji komune (3), i pomoću obrtnih novčanih sredstava uloženih u proizvodnju robe (4).
U socijalizmu obračun proizvodne vrijednosti robe je precizniji i pravedniji nego u kapitalizmu pa će omogućiti više pravde u sistemu raspodjele dobara nego što je to danas moguće. Proizvodnu vrijednost robe je moguće prikazati formulom:
A =∑ ( B x (1+C+D )) + E
Formula ukazuje da proizvodna vrijednost robe uključuje cijenu rada radnika koji neposredno proizvode robu, zatim davanja za radnike u neprofitnim radnim organizacijama, i za nezaposlene radnike kao i vrijednost uloženih obrtnih sredstava. U daljem tekstu proizvodna vrijednost se odnosi na ukupno proizvedenu robu u poduzeću u periodu obračuna od mjesec dana.
Detaljnije obrazloženje formule:
A – Proizvodna vrijednost robe poduzeća u mjesec dana.
B – Cijena rada svakog pojedinog radnika koji sudjeluje u izradi proizvoda. Cijenu definira količina dohodovnih bodova minulog rada i cijena tekućeg rada radnika.
Količina bodova minulog rada određena je posjedom radnika a cijenu tekućeg rada određuju radnici slobodnim konkurentskim iskazom. Produkt ta dva vrijednosna koeficijenta daje cijenu rada radnika
C – Koeficijent zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama. Taj koeficijent se izražava omjerom cijene rada svih zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama i svih zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune.
Omjer količine radnika zaposlenih u profitnoj privredi i neprofitnim organizacijama regulira rukovodstvo komune prema potrebama i mogućnostima. Cijena rada radnika u neprofitnim organizacijama utvrđuje se identično kao i radnika u profitnoj privredi. Radnici u profitnoj privredi proizvode robu čijom prodajom ostvaruju dobit na tržištu roba. Radnici zaposleni u neprofitnim organizacijama kao što su učitelji i policajci za svoj rad ne ostvaruju neposredno novčanu dobit iz razloga što je ista djelatnost besplatna radnicima u profitnoj privredi i stanovništvu komune. To znači da su ukupna proizvedena roba i usluge plod zajedničkog rada u profitnoj privredi i neprofitnoj privredi. Kako svi radnici u profitnoj privredi koriste usluge neprofitnih privrednih djelatnosti tako po principu uzajamnosti i radnici neprofitnih privrednih djelatnosti moraju koristiti proizvode rada radnika u profitnoj privredi. Primjenom ovog koeficijenta u cijenu proizvoda se ugrađuje doprinos radnika u neprofitnoj privredi i faktički se utvrđuje njihov udio u raspodjeli proizvoda rada radnika u profitnoj privredi.
D – Koeficijent nezaposlenih stanovnika a izražava se omjerom količine nezaposlenih i zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune u funkciji cijene tekućeg rada i količine dohodovnih bodova minulog rada.
Koeficijent zastupa cjelokupno stanovništvo koje neposredno ne privređuje: mlade, učenike, umirovljenike, domaćice, invalide i općenito svo stanovništvo koje nije zaposleno u poduzećima komune. Nezaposleno stanovništvo u ime minulog i budućeg rada kao i zbog ekonomske sigurnosti stanovništva, treba da prima dohodak i taj dohodak treba da se uračunava u cijenu proizvedene robe.
Količina bodova minulog rada nezaposlenih radnika određena je vrijednošću njihovog minulog rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenih radnika određuje rukovodstvo komune. Manja cijena tekućeg rada nezaposlenih će formirati manji dohodak što bi povećavalo interes za radom. I obratno, veća cijena tekućeg rada nezaposlenog stanovništva će formirati veći dohodak čime će se smanjiti dohodovni radni interes. Na taj način rukovodstvo komune usmjerava društveno djelovanje prema društvenim i proizvodnim potrebama. Na primjer, povećanje cijene tekućeg rada učenika i studenta stimuliralo bi obrazovanje.
Navedeni koeficijenti zastupaju dohodovna davanja svim stanovnicima komune u cijeni koštanja robe. Prodajom robe na tržištu svi stanovnici komune ostvaruju svoj udio u ostvarenoj dobiti.
E – Količina novčanih obrtnih sredstava utrošenih na proizvodnju robe. Obrtna sredstva podrazumjevaju vrijednost dijela proizvoda koji proizvode drugi proizvođači, a odnose se na repromaterijal, poluproizvode i sirovine.
Obrtna sredstva se uglavnom izdvajaju iz rezervnog fonda komune formiranog otkupom novčanih sredstava u zamjenu za bodove minulog rada. Obrtna sredstva se uzimaju prema potrebama privrede ali sa obavezom vraćanja u periodu obračuna.
U periodu obračuna faktori C i D su jedinstveni pa se mogu prikazati koeficijentom k. Proizvodna cijena robe se može izraziti formulom:
A =∑ ( B x k) + E
Suma svih cijena rada radnika koji sudjeluju u izradi proizvoda opterećena doprinosima za radnike u neprivredi i nezaposlenim radnicima daje ukupnu cijenu rada za izradu određenog proizvoda. Pridoda li se tome vrijednost utrošenih obrtnih sredstava dobija se proizvodna vrijednost robe.
Ovim načinom računanja vrijednosti cijene robe se izjednačava ukupna vrijednost cjelokupne robe proizvedene u komuni sa dohotkom stanovnika komune. Drugim riječima izjednačuju se cijene robe sa kupovnom moći društva. Tako se ostvaruje ravnoteža u sistemu proizvodnje i raspodjele.
***
Jako je važno utvrditi proizvodnu vrijednost robe zato što se pomoću nje može vidjeti efikasnost poslovanja poduzeća u komuni. Tamo gdje je proizvodna vrijednost robe veća nego tržišna cijena robe poduzeće posluje nerentabilno. A tamo gdje je proizvodna vrijednost robe manja od tržišne cijene robe poduzeće posluje profitabilno.
Uslijed različite materijalne opremljenosti rada poduzeća ostvaruju različitu produktivnost a plasmanom robe na slobodnom tržištu ostvaruju različite dohotke. U sistemu slobodnog izbora rada radnom konkurencijom radna mjesta koja ostvaruju veći dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila velik interes radnika. Sa druge strane radna mjesta koja ostvaruju manji dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila znatno manji interes. To bi zasigurno izazvalo nestabilnost na tržištu rada pa tako i u društvu.
Uravnoteženje potražnje za svim radnim mjestima u poduzećima komune treba da riješi rukovodstvo komune analizom prednosti i nedostataka različitih oblika proizvodnje. Ravnoteža se može poboljšati zapošljavanjem većeg broja radnika u poduzećima koja ostvaruju veću dobit i smanjivanjem broja zaposlenih radnika u poduzećima koja ostvaruju manju dobit. Ukoliko takva opcija nije ekonomski opravdana ravnoteža se može uspostaviti, a također se mogu povećati profiti, investiranjem u poduzeća koja već ostvaruju dobit i zatvaranjem poduzeća koja proizvode gubitke. Ukoliko ni takva opcija nije opravdana, ravnoteža se može uspostaviti investiranjem u poduzeća koja posluju sa manjim dobiti što bi ostvarilo veću produktivnost pa tako i povećanje dobiti.
Međutim, razlika u produktivnosti pa tako i u ostvarenom dohotku između poduzeća u komuni će postojati dokle god postoji razlika u materijalnoj opremljenosti rada. Velika automatizacija procesa proizvodnje će uvijek značajno smanjivati potreban rad radnika. Na taj način će povećavati produktivnost i dohodak radnika u odnosu na proizvođače u komuni koji imaju manju automatizaciju proizvodnje. Dakle, ukoliko bi radna konkurencija bila jedini koordinator između ponude i potražnje rada, ona bi stvarala nestabilnosti u raspodjeli rada nastalu potražnjom radnika za bolje plaćenim poslovima.
Predloženi sistem obračuna platnog prometa u kojem ukupan dohodak svih radnika u komuni odgovara ukupnoj vrijednosti proizvedenih roba i usluga, predviđa da će ukupan višak dohotka koji ostvare poduzeća sa boljom materijalnom opremljenošću rada odgovarati manjku dohodka koji ostvaruju poduzeća sa slabijom materijalnom opremljenošću rada.
Ravnoteža između ponude i potražnje za radnom snagom u komuni se može postići na taj način da se poduzeća koja ostvaruju višak vrijednosti, u kojima radnici zarađuju više nego što traže, odriču svog viška vrijednosti u korist poduzeća koja zarađuju manje novca nego što radnici traže. Ovo je subvencija. Subvencija je nužna jer bi se u sistemu slobodne konkurencije radnika radnici natjecali za posao u produktivnijim poduzećima, gdje bi zarađivali više novca nego što su tražili. To bi dovelo do nestabilnosti u podjeli rada. Takva mjera ima isključivu zadaću da izjednači dohodovni interes radnika za sve potrebne poslove.
Na taj način komuna postaje osnovna radna organizacija. Ona će prelijevanjem dohotka omogućiti da se sva roba u svim poduzećima komune plasira po tržišnoj vrijednosti jer je to još uvijek najbolja moguća distribucija robe potrošačima. Ujedno svi radnici će ostvariti dohodak proporcionalno vrijednosti udjela njihovog rada u procesu proizvodnje bez obzira na prihode koje poduzeća ostvaruju.
Radnici koji imaju više bodova minulog rada će ostvarit veće dohotke čak i u poduzećima koje ostvaruju manju dobit na tržištu. Oni neće biti dohodovni teret u svojim kompanijama zato će se dohodci prelijevati između kompanija. Radnici koji imaju veliki broj bodova minulog rada sa kojim ostvaruju velike dohotke neće opterećivati svoje suradnike jer će prelijevanjem dohotka svi ostvarivati plaće istovjetne cijeni rada koju su tražili za postignutu produktivnost. Visoko produktivne kompanije će biti uskraćene za višak vrijednosti ostvaren zahvaljujući boljoj opremi ili tržišnim prednostima, favorizirajući radnike koji zarađuju manje nego što su tražili za ostvareni rad.
Sa stanovišta kapitalističkog privatnog poduzetništva socijalizam je potpuno destimulativan jer ne omogućava stvaranje profita špekulacijama izvan neposrednog rada. Umjesto toga socijalizam će formirati novu radnu stimulaciju koja će proizaći neposredno iz radne konkurencije. Iz potreba nalaženja i potvrde individualne produktivne moći koja predstavlja jedan od najznačajnijih pokretača čovjeka.
U socijalizmu špekulacije su moguće samo pomoću različitog iskaza koeficijenta odgovornosti koji se neposredno veže za produktivnost rada radnika i poslovanje kolektiva. I dalje će se ostvarivati individualni i kolektivni profiti nastali porastom produktivnosti ali ti profiti će biti manji jer neće uključivati privilegije nastale boljim položajem u društvu, boljom materijalnom opremljenošću rada u proizvodnji i slučajnih tržišnih pogodnosti već isključivo ravnopravnom borbom radnika za ostvarenje većih pogodnosti u društvu.
Drugim rječima, ako svaki radnik koristeći novija razvijena sredstva za proizvodnju može podjednako povećati produktivnost kolektiva tu se ne može govoriti o njegovom značajnom doprinosu u proizvodnji i on ne treba biti posebno nagrađen. Ali ukoliko pojedini radnik poveća produktivnost više nego što bi to mogli ostvariti drugi radnici na njegovom položaju onda je to njegov doprinos i isti se treba priznati i nagraditi.
Produkt svih cijena proizvoda i količine proizvoda daje ukupnu vrijednost tekuće proizvedene robe. Realizacija takve proizvodnje zahtjeva ekvivalentnu količinu novca u opticaju kao platežno sredstvo robe.
Raspodjela rada
3.1.2.2.2 Raspodjela rada
Socijalizam će uvesti velike promjene u sistemu raspodjele rada. Nedostatak današnje raspodjela rada leži u nedovoljnoj mogućnosti izbora rada. Naime, zauzeta radna mjesta u kapitalizmu nisu pristupačna drugim kandidatima i nezaposlenim ljudima. Takva radna mjesta su privilegirana i u kapitalizmu i kao takva ne ostvaruju dovoljnu produktivnost privrede. Zato će socijalizam uvesti stalno otvoreni natječaj za svako radno mjesto i na svako radno mjesto zapošljavati najboljeg radnika na raspolaganju.
U socijalističkoj proizvodnji sva radna mjesta će podlijegati radnoj konkurenciji na tržištu rada u okviru operativne mogućnosti koje svako radno mjesto ima. Radnik koji ponudi najveću produktivnost, odgovornost i najmanju cijenu rada će ostvariti pravo na rad na svakom radnom mjestu.
Socijalistička organizacija rada u komuni može slobodno varirati između centralizirane organizacije proizvodnje do potpuno slobodnog poslovanja manjih poduzeća a rukovodstvo komune će odrediti takvu organizaciju rada i moći odlučivanja u proizvodnji koja će donijeti najveće pogodnosti komuni. Rukovodioci komune će organizirati proizvodnju tako da ona ostvari maksimalnu produktivnost. Oni će imati ovlašćenja da formiraju nova poduzeća i da zatvaraju poduzeća koja ne ostvruju dovoljnu produktivnost.
Rukovodioci će morati poštovati proizvodne obaveze u kompanijama. Ukoliko se za nekom vrstom proizvodnje smanjuje obim potreba, rukovodioci će tada smanjivati broj radnika koji ih obavlja do mogućeg potpunog zatvaranja poduzeća. Radnicima kojima prestaje radni odnos zbog preusmjeravanja privrede priznaje se da su izvršili ugovorene obaveze pa stoga primaju nagrade za rad kao da su svoje obaveze izvršili i traže nova radna mjesta koja im rukovodstvo osigurava.
Rukovodstvo će imati veliku operativni moć koja je nužna za uspostavu brze i efikasne koordinacije rada koja je opet neophodna za dobre ekonomske rezultate. Neki takvu moć mogu usporediti sa moći diktatora ali ništa neće biti dalje od toga jer će oni neposredno podnositi odgovornost narodu, jer mogu biti zamijenjeni u svakom trenutku.
Svaki radnik će na svom radnom mjestu pod pritiskom radne konkurencije nastojati da ostvari najveću produktivnost u okviru radnih ovlašćenja koje njegovo radno mjesto ima. Promjene ovlašćenja na svakom radnom mjestu su moguće samo dogovorom između radnika i rukovodioca sa tim da rukovodioci imaju pravo odlučivanja. U prijelaznom razdoblju rad menadžera će kontrolirati skupštine općine i radnički savjeti, ali će ljudi vjerojatno odustati od toga kada sistem pokaže da je efikasniji bez njih.
Privatna poduzeća će nastaviti proizvodnju isto kao što to rade danas.
***
Radnik koji ponudi najveću produktivnost i odgovornost uz najmanju cijenu vlastita tekućeg rada jest najpovoljniji za kolektiv i za društvo u cjelini i zato treba da ostvari pravo na rad na željenom radnom mjestu. Svaki rad pa tako i rukovodeći se može definirati u funkciji produktivnosti, odgovornosti i cijene rada. Da bi se navedene različite funkcije rada mogle lakše uspoređivati potrebno je za svako radno mjesto navedene vrijednosti izraziti formulom pomoću koeficienata:
Formula će zahtijevati usklađivanje moći utjecaja svake varijable. Poslije toga one će dati vrijednost koja ukazuje na konkurentsku sposobnost svakog radnika za željeno radno mjesto. Svaki radnik sam predlaže veličine koeficienata izražene brojevima prema vlastitim sposobnostima za radno mjesto koje želi obavljati. Radnik koji ponudi veću produktivnost i veću odgovornost rada uz manju cijenu tekućeg rada će izboriti pravo na rad na željenom radnom mjestu. Osim toga veći ostvareni K-radne konkurentnosti omogućava svakom radniku da zauzme radno mjesto drugog radnika uz obavezu da preuzme sve radne obaveze i odgovornosti takvog radnog mjesta.
Produktivnost rada
Svaki rad ima svoju mjeru produktivnosti. Danas se mjera produktivnosti na najobuhvatniji i najefikasniji način može utvrditi novčanom dobiti na tržištu. Novčana dobit na slobodnom tržištu u sebi sadrži sve elemente produktivnog poslovanja kao što su količina i kvalitet rada, ekonomičnost, racionalnost, korisnost, uslužnost itd. Novčana dobit je društvena ocjena uspješnosti poslovanja samostalnih radnika i poduzeća. Međutim, unutar poduzeća nema robno novčanih odnosa pa se produktivnost treba iskazati količinom i kvalitetom proizvedene robe i usluga u određenom vremenu.
Tamo gdje nije moguće egzaktno utvrditi produktivnost rada proizvedenom robom ili tamo gdje bi utvrđivanje produktivnosti zahtjevalo isuviše vremena, produktivnost se može iskazati ocjenom vrijednosti rezultata rada. Neka postojeća produktivnost izražena ocjenom za svako radno mjesto ima vrijednost 1 (jedan). Radnik koji misli da može povećati produktivnost na određenom radnom mjestu za 10% će povećati 10% ponudu vlastite produktivnosti pa će njegova predviđena produktivnost imati vrijednost 1,1. Ocjena predviđene produktivnosti rada može zamijeniti sve ostale oblike vrednovanja produktivnosti rada. Svaki radnik može svoj K-produktivnosti prikazati formulom:
Predviđena produktivnost izražena novcem, proizvodima ili ocjenom rada, ukoliko bude identična sa postojećom formirati će koeficienat veličine 1. Koeficijent veći od 1 će ukazivati na produktivniji rad od postojećeg. Radnik koji ponudi veći koeficijent će ostvariti pravo na rad na željenom radnom mjestu.
Po završetku perioda obračuna, potrebno je valorizirati ostvarenu produktivnost da bi se ustanovila uspješnost radne ponude radnika. Ostvarena produktivnost se može prikazati koeficijentom pomoću formule:
Ostvarena produktivnost izražena novčanom dobiti na tržištu može efikasno prikazati uspješnost poslovanja pa stoga ostali oblici vrednovanja produktivnosti nisu potrebni. Međutim, navedeni oblik vrednovanja rada primjenjljiv je samo za samostalne poduzetnike i rukovodstvo udruženog rada u privredi.
U neposrednoj proizvodnji roba, produktivnost se može utvrditi omjerom ostvarene i predviđene količine proizvoda i usluga. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno izraziti količinom proizvoda i usluga ili gdje bi utvrđivanje količine zahtjevalo isuviše vremena uvodi se ocjenjivanje posredne vrijednosti rada.
Ocjenu rezultata rada radnika mogu davati upravni odbori, radnička vijeća i sami radnici međusobno. Upravni odbori i radnička vijeća poduzeća će pratit i ocjenjivati operativna poboljšanja i padove radnika. Njihove ocjene će pokazati ostvarenu produktivnost radnika. Međutim, radnici najbolje znaju kvalitetu i nedostatke jedni drugih, pa bi najbolje ocjene radnika dali radnici. Oni bi trebali dobiti jednako pravo da anonimno ocjenjuju rad nekoliko drugih kao odgovor na njihovu predviđenu produktivnost.
Dobijena ocjena će biti potvrda ili negacija predviđene ocjene koju je svaki radnik sam sebi dao kao ponudu svoje produktivnosti. Predložena subjektivna ocjena produktivnosti radnika će dobiti svoju potvrdu ili negaciju što će utjecati na razvoj objektivnih kategorija vrijednosti u proizvodnji. Valorizacija rada je nužna ne samo za utvrđivanje odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost, već i kao određenje koje definira priznavanje čovjekove bivstvene moći. Čovjeku treba objektivna skala vrijednosti da bi objektivno mogao spoznati sebe i mogućnost vlastitog usavršavanja.
Koeficijent ostvarene produktivnosti koji ostvari vrijednost veću od 1 (jedan) će predstavljati veću ostvarenu produktivnost od predviđene pa će ostvariti i viši dohodak. I obratno koeficijent ostvarene produktivnosti manji od 1 (jedan) će predstavljati manju ostvarenu produktivnost od predviđene pa će i dohodak biti manji.
Treba naglasiti da je prikazano knjigovodstvo bazirano na kapitalističkom obliku vođenja ekonomije koje je prilično zahtjevno. Ono je tako prikazano da bi moglo objasniti novu ekonomiju ljudima koji razmišljaju na tradicionalan način, Socijalistička ekonomija će prihvatiti princip demokratske anarhije koja će primijeniti značajno jednostavnije vođenje knjigovodstva nego u kapitalizmu, dok ni u čemu neće zaostajati za njim.
Odgovornost radnika
Bez definiranog načina podnošenja odgovornosti, radnici ne bi imali obavezu da ostvare predloženu produktivnost pa bi i njihovo izjašnjavanje u radnoj konkurenciji bilo preuveličano a radni učinci ih ne bi mogli slijediti. Takva neodgovornost bi mogla imati katastrofalne posljedice za ekonomiju. Zato je potrebno formirati sistem pomoću kojeg će svaki radnik podnositi odgovornost za ostvarenje ponuđene produktivnosti. Ona će se bazirati na koeficijentu ostvarene produktivnosti. Sistem podnošenja odgovornosti treba da bude temeljit, višeslojan i efikasan.
Svaki radnik mora podnositi odgovornost za svoj rad a kako je njegov rad neotuđiv od rada kolektiva tako podnosi odgovornost i za produktivnost kolektiva. Pitanje visine odgovornosti koju radnik preuzima može se riješiti pomoću koeficienta odgovornosti.
Neka prosječni koeficient odgovornosti poprimi vrijednost broja 1 (jedan). Neka interval između minimalne i maksimalne odgovornosti bude od 0.1 do 10. Odgovornost utvrđena vrednošću 0.1 bi bila najmanja odgovornost, a odgovornost utvrđena brojem 10 neka bude maksimalna odgovornost. Neka svaki radnik sam utvrdi visinu svoje odgovornosti koju može preuzeti za svoj rad i za rad kolektiva izraženu koeficijentom. Veći koeficijenat odgovornosti treba da daje veću radnu konkurentnost na tržištu rada za obavljanje posla na svakom javnom radnom mjestu i obratno.
Radnici će primarno podnosity odgovornost u procesu proizvodnje pomoću svojih bodova minulog rada. Ukupna količina bodova minulog rada svih radnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Privredna poduzeća koja ostvare porast produktivnosti će ostvariti višak novčanih sredstava koja će u obliku bodova minulog rada raspodjeliti radnicima proporcionalno njihovom koeficientu odgovornosti. S druge strane, ako poduzeća izgube novac, on će se oduzeti od bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu njihove odgovornosti.
Poduzeća u neprofitnim djelatnostima kao što su uprava, zdravstvo, obrazovanje i u ostalim djelatnostima koje komuna putem rukovodstva i skupštine takvima proglasi, ne ostvaruju neposredan dohodak na tržištu već ga ostvaruju izdvajanjem iz dohotka komune. U neprofitnim poduzećima mjera vrijednosti rezultata rada se treba temeljiti na ostvarenoj ocjeni zadovoljstva korisnika usluga. Veća ocjena dobijena od korisnika usluga će biti ekvivalent većoj novčanoj dobiti profitnih privrednih poduzeća. Na taj način će neprofitna privredna poduzeća dobiti mjeru za produktivnost i odgovornost za produktivnost djelovanja.
Sistem treba da u potpunosti izjednači mjeru uspješnosti poslovanja profitnih i neprofitnih poduzeća. Primjenom matematičkih koeficijenata moguće je uspoređivati novčanu dobit profitnih poduzeća i ostvarenu produktivnost neprofitnih poduzeća izraženih u bilo kojoj veličini pa tako i u ocjeni produktivnosti.
Nezaposleni ljudi će također imati K-odgovornosti koji određuje rukovodstvo a usvaja skupština komune. Po toj osnovi i oni mogu dobijati ili gubiti bodove minulog rada ali u manjoj količini od radnika u komuni. Na taj način će kompletno stanovništvo komune podnositi odgovornost za produktivnost komune.
Obzirom da proizvodnja, odnosno novčana dobit na tržištu može iskazati oscilacije u periodima obračuna, zajedničku odgovornost pomoću bodova minulog rada treba vezati za period u kojem poslovanje poduzeća iskazuje objektivne pokazatelje uspješnosti. Period obračuna može biti različit za različite djelatnosti ali se može uzeti da će u periodu od godinu dana proizvodnja koja u mjesečnom obračunu daje veće ili manja odstupanja dati realističan iskaz produktivnosti.
Kada je poznata količina bodova minulog rada koje svako poduzeće u cjelini ostvaruju ili gube, tada se vrši raspodjela ili oduzimanje tih bodova proporcionalno koeficientima odgovornosti radnika. Primjenom kompjutorske tehnologije u periodu obračuna raspodjela bodova minulog rada kao i njihovo oduzimanje može se izračunati za neograničeni broj radnika pomoću formule:
Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 :…. : Radnik-n =
K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : …. : K-odgov.-n
Tada kompjuteri mogu brzo i lako izbaciti rezultate u obliku:
Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
…
Radnik-n = +/- Količina bodova-n
Dobijene vrijednosti su različite brojčane veličine koje prikazuju bodove minulog rada koji se dodaju (ili oduzimaju) količinama bodova minulog rada koje radnici posjeduju.
Primjer: Radnik koji je izrazio koeficijenat odgovornosti 1.5 ostvariti će po funkciji odgovornosti tri puta veći dobitak bodova minulog rada od radnika koji izjasni koeficijenat odgovornosti 0.5 u slučaju porasta dobiti poduzeća i tri puta veći gubitak bodova minulog rada u slučaju gubitka poduzeća.
U predloženom sistemu svaki radnik podnosi odgovornost za rad kolektiva proporcionalno iskazanoj veličini koeficienta odgovornosti. Na taj način radnici postaju aktivni kreatori vlastitih pogodnosti i nepogodnosti a nisu više pasivni članovi kolektiva. Takva odgovornost će zahtjevati od radnika da se upoznaju sa zakonitostima poslovanja, što će biti veliki doprinos prevladavanja otuđenja u procesu proizvodnje.
U kapitalističkom obliku proizvodnje, veći profit je u pravilu vezan za veći rizik ulaganja novca. Novi sistem uvodi K-odgovornosti sa kojim radnici mogu po svojoj volji špekulirati o veličini preuzetog rizika za uspješnost zajedničke proizvodnje. Međutim, takva špekulacija je neotuđiva od neposrednog rada radnika što će doprinijeti boljem poznavanju ekonomskog procesa koji će opet doprinijeti porastu neposredne odgovornosti u proizvodnji. Veća odgovornost zahtjeva viši stupanj uzajamnog povjerenja, zajedništva što će donijeti veću produktivnost i prosperitet društva. Veći stupanj odgovornosti će formirati radnici koji su u većoj mjeri upoznati sa tokovima privređivanja, koji imaju veće povjerenje u sebe i kolektiv u cjelini.
***
Osim kolektivne odgovornosti radnika, potrebno je definirati i osobnu odgovornost radnika u proizvodnim procesima. Radnici pojedinačno mogu proizvesti koristi i štete u zajedničkom procesu proizvodnje. Za stvaranje produktivne orijentacije društva koja će motivirati produktivan rad i spriječiti neodgovornost u proizvodnim procesima, biti će potrebno utvrditi principe nagrađivanja i sankcioniranja radnika određenim brojem bodova minulog rada. Takvo nagrađivanje i sankcioniranje radnika trebaju provoditi arbitražna povjerenstva poduzeća u skladu sa usvojenim propisima.
Ipak, vjerojatno nabolji način utvrđivanja pojedinačne odgovornosti će se ostvariti međusobnim ocjenjivanjem rada radnika kroz demokratsku anarhiju. Demokratska anarhija bi nagrađivala dobre i kažnjavala loše radnike u vrijednosti koeficijenta odgovornosti koji su radnici predložili za svoj rad. Neka svaka pozitivna ocjena donese radniku bodove minulog rada u vrijednosti samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti. I obratno, neka svaka negativna ocjena oduzme radniku bodove minulog rada u funkciji samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti.
Takav sistem ocjenjivanja vrijednosti rada i podnošenja odgovornosti zastupa u najširem smislu sve utjecaje koje rad donosi. On može nagraditi svaku pogodnost i sankcionirati svaku nepogodnost koju radnik učini drugom radniku ili u proizvodnji. Svaki radnik će paziti da svojim djelovanjem ne nanosi nepogodnosti ili da nanosi što manje nepogodnosti bilo kom drugom radniku kao i u proizvodnom procesu. To će predstavljati suštinu produktivne društvene orijentacije koja će unapređivati međuljudske odnose i proizvodnnju.
Primjeri: Potpuno proizvoljno pretpostavimo da je prosječan dohodak u komuni 100.000 novčanih jedinica, tada je i prosječna količina bodova minulog rada 100.000 bodova. Ukoliko radnik ne može preuzeti veliku odgovornost za svoj rad tada će se izjasniti mali koeficijent odgovornosti. Kada bi predložio vlastiti koeficijenat odgovornosti u visini 0,1 tada bi mu jedan pozitivan glas donio 0,1 bod, a pet negativnih glasova -0,5 boda. Tada će u prvom slučaju radnik sa prosječnom količinom bodova minulog rada imati 100.000,1 a u drugom slučaju 99.999,5 bodova.
Radnik koji želi povećati svoju radnu konkurentnost može povećati i koeficijenat odgovornosti. Koeficijenat odgovornosti u veličini 1,2 će donijeti radniku koji dobije deset pozitivnih ocjena 12 bodova. Ukoliko isti radnik posjeduje 100.000 bodova minulog rada, poslije ocjenjivanja će imati 100.012 bodova. Ako umjesto toga dobije 20 negativnih glasova oduzeti će mu se 24 boda pa će imati ukupno 99.976 bodova. Obzirom da se obračun vrši svaki mjesec, takav sistem međusobnog ocjennjivanja radnika će zahtjevati vrlo odgovoran rad radnika. Treba ponoviti da su primjeri potpuno proizvoljni i da provođenje takvih mjera u praksi zahtijeva široku studiju i društvenu prihvatljivost.
Jednom kad se demokratska anarhija prihvati u društvu radnici više neće morati nuditi svoju produktivnost. Pretpostavit će se da njihova produktivnost treba zadovoljiti potrebe potrošača i kolektiva u udruženom radu. Cijena rada bit će standardizirana na isti način na koji se standardiziraju cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik nudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini pokazatelj produktivne moći radnika. Fino ugađanje odgovornosti radnika će se brzo i efikasno odrediti kroz demokratsku anarhiju kao što je to prikazano u gornjem primjeru.
Prihvaćanjem demokratske anarhije, produktivnost koju nude političari i menadžeri gubi smisao. Ako ljudi budu smatrali da njihov rad nije zadovoljavajući, onda će oni dobiti loše ocjene bez obzira kakvu su produktivnost ponudili i ostvarili ili jesu li pobijedili na izborima.
***
U ovakvom sistemu je nesumljivo da će svaki radnik biti oprezan prije nego što izjasni vlastitu produktivnost i stupanj odgovornosti. Taj oprez će spriječiti hitrovito izjašnjavanje i voluntarizam koji su opasni u proizvodnim procesima. Sistem će omogućiti svakom radniku da spozna vlastitu moć, da djeluje u skladu sa vlastitom moći i tako zadovoljava vlastite potrebe. Taj čin je uvjet konstruktivne orjentacije društva u cjelini.
Nezaposleno stanovništvo također treba podnositi odgovornost za svoje djelovanje, ali obzirom da ne rade, rukovodstvo komune će odrediti njihov koeficijent odgovornosti. Oni će vjerojatno podnositi odgovornosti u visini najniže odgovornosti u proizvodnim procesima. Međutim, njihova društvena odgovornost će biti dovoljna da se ponašaju sa poštovanjem prema društvu i njegovoj okolini. To znači da nezaposleni ljudi također mogu biti nagrađeni i kažnjeni od strane članova zajednice za svoje ponašanje u zajednici. Oni će dobijati i gubiti bodova minulog rada u vrijednosti minimalnog koeficijenta odgovornosti u komuni. Na taj način će cjelokupno stanovništvo komune imati pravo ocjenjivati ponašanje drugih ljudi i biti ocjenjivano od strane drugih ljudi za svoje ponašanje. To će značajno doprinijeti boljitku društva.
Po obavljenom godišnjem obračunu, ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Poslije svih dodavanja i oduzimanja bodova minulog rada vezanih za individualnu odgovornost svih stanovnika, potrebno je izvršiti poravnanje ukupne količine bodova minulog rada svih ljudi sa ostvarenom dobiti komune. Konačno poravnanje se može vršiti proporcionalno koeficijentu odgovornosti stanovnika komune na isti način kao što se obračunavaju nagrade i kazne u poduzećima.
Cijena tekućeg rada
Na kraju, konkurensku snagu u izboru rada formira cijena tekućeg rada. Cijena tekućeg rada ovisi o svim pogodnostima i nepogodnostima koje rad donosi kod ostvarenja potrebne produktivnosti u odnosu na pogodnosti i nepogodnosti drugih oblika rada ili stanja provedenog izvan rada.
Sistem predviđa da radnici sami odrede cijenu tekućeg rada koeficijentom u intervalu vrijednosti dva broja koji mogu biti u rasponu od recimo 0,1 do 10. Cijena prosječnog tekućeg rada će imati vrijednost 1, dvostruko nepogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 2 a dvostruko pogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 0,5.
Veću radnu konkurentnost će ostvariti radnik koji za jednaku produktivnost zahtjeva manju cijenu tekućeg rada na tržištu rada. Sistem radne konkurencije će za svako radno mjesto formirati graničnu vrijednost cijene tekućeg rada koja će biti prihvaćena kao objektivna. Takva cijena tekuđeg rada će biti jedna od osnova pravedne raspodjele dohodaka. Takva cijena rada će biti jedna od osnova izgradnje pravednog društva.
***
Kapitalizam će se suočiti sa snažnim političkim zahtjevom za smanjenjem radnog vremena radnika dok se ne osigura puna zaposlenost. To će zaposliti sve ljude koji žele da rade, a to znači da nepovoljni oblik nezaposlenosti koji postoji u kapitalizmu više neće postojati. Skraćivanje radnog vremena će povećati potražnju za radnicima. Povećana potražnja za radnicima će povećati plaće radnika i smanjivati profite poslodavaca. Poslodavci će gubiti privilegije pa će kapital gubiti značaj. Vlasnici niskoprofitnih tvrtki suočenih s većim troškovima rada mogli bi biti zainteresirani za prodaju svojih tvrtki komuni.
Vlasnici privatnih kompanija koje ostvaruju visoki profit neće biti zainteresirani za prodaju svoje imovine komuni. Takve kompanije će nastaviti svoju proizvodnju kao što to rade danas. Socijalizam se može početi realizirati čak i ako ni jedan privatni poduzetnik ne udruži svoje vlasništvo u komunu. Tada će se socijalistički sistem bazirati na kompanijama i ustanovama koje su u vlasništvu komune. Socijalizam će u njima pokazati značajan napredak privređivanja.
Socijalizam će uvesti takmičenje radnika za svako javno radno mjesto. Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Privatne kompanije neće moći dovoljno efikasno alocirati rad radnika da bi mogle konkurirati javnim kompanijama pa će javna poduzeća postati produktivnija i profitabilnija od privatnih. Povrh svega, privatna poduzeća neće moći prihvatiti sudjelovanje radnika u podjeli profita kao što će to moći radnici u javnim poduzećima. Radnici će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Kao posljedica, rad u privatnim kompanijama neće biti atraktivan radnicima kao rad u javnim kompanijama.
Manja produktivnost privatnih kompanija i manja zainteresiranos radnika da rade u njima predstavljaju kraj kapitalizma. Već na početku implementacije socijalističkog oblika proizvodnje u javnim kompanijama, mnoge privatne kompanije u komuni će pokazati interes da se pridruže javnim kompanijama. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti protuvrijednost u bodovima minulog rada koji će im donijeti proporcionalno veći dohodak u javnim kompanijama. Uz to vlasnici privatnih kompanija će uvidjeti da je socijalizam stabilniji na promjene konjunkture što će osigurati veću stabilnost vrijednosti koje posjeduju. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli pridružiti socijalizmu, oni bi to najverojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim problemima kapitalizma.
Komuna treba omogućiti stanovnicima i da prodaju svoje bodove minulog rada u zamjenu za novac. Tako bi bodovi minulog rada mogli postati oblik humanističkih akcija u koje će stanovništvo komune imati povjerenja. U takvom sistemu privatni poduzetnici mogu nalaziti veliki interes u prodaji svog vlasništva komuni. Sa vremenom komuna može kupiti burzovne akcija, nekretnine i ostale vrijednosti koje posjeduju stanovnici komune. Kada vlasnici privatnog kapitala prepuste svoje vlasništvo društvu njihova količina bodova minulog rada će zamijeniti vrijednosti kapitalističkog sistema i nadopuniti ih novim vrijednostima koje će omogućiti dalji prosperitet društva.
***
Ljudi su oduvijek bili pritisnuti autoritativnim silama koje su im donosile osjećaj inferiornosti. Iz toga proizlazi reakcija koja stvara potrebu za superiornošću nad drugim ljudima. To je sve pogrešno ali obzirom da je takvo ponašanje ugrađeno u ljude ono se mora prihvatiti kao realno stanje koje će socijalizam prevladati. Ljudi imaju potrebu ispoljavanja svoje moći kroz takmičenja. Biti pobjednik čovjeku predstavlja veliku vrijednost, jer tako dokazuje svoju moć. Pobjeda kompenzira subjektivni doživljaj nemoći.
Radna konkurencija predstavlja stalnu borbu za ostvarenje veće produktivnosti. To je borba koja omogućava svakom radniku da bude najbolji na svom polju rada. To će biti oblik kompenzacije nemoći uzrokovane autoritativnim utjecajima. Ljudi će na svojim radnim mjestima prezentirati svoju takmičarsku moć. Ta moć će biti priznata od društva i sigurno će donositi zadovoljstvo radnicimai. Nesumljivo je da je takmičenje u radu prihvatljivije od svih ostalih oblika takmičenja i zato što donosi društveno korisne rezultate rada i doprinosi blagostanju društva.
U socijalizmu rad više neće biti privilegiran. Ukinute privilegije će rušiti vlast čovjeka nad čovjekom, odnosno mehanizam eksploatacije ljudi koja je osnova problema u društvu. U socijalizmu će se svi radnici nalaziti u ravnopravnom položaju u raspodjeli rada i rezultata rada. Svatko će moći birati posao koji voli raditi, i biće zadovoljan sa ostvarenm dohotkom.
Radna konkurencija neće nikom dozvoliti da spava na lovorikama. Može se sa vremenom očekivati zamor i zasićenje od preintenzivnog djelovanja na širokom društvenom planu pa će posustati i ambicije. Takva orijentacija će formirati ravnotežu između čovjekovih prirodnih potreba i mogućnosti. Sloboda u socijalizmu će omogućiti radnicima da sa interesom prate radne procese, razvijaju kritički stav i da djeluju oslanjajući se na vlastite snage. Taj put će omogućiti svakom radniku da ispita valjanost premisa koje su ga usmjeravale pri formiranju potreba. To će doprinijeti formiranju objektivnih vrijednosti u proizvodnji.
Tako će se ljudi približiti svojoj prirodi, nalaziti vrijednosti koje proizilaze iz njihove prirode. Socijalizam će doprinijeti uklanjanju subjektivne vizije stvarnosti koji su autoriteti nametali kroz povijest čovječanstva koja je osnova otuđenja i problema u društvu. To je proces razotuđenja. To će donijeti vijednosti koje će omogućiti ljudima da pronađu vlastitu ravnotežu i zadovoljstvo.
U socijalizmu čovjek će prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati i pronalazi će polja na kojima može objektivno ispoljiti svoju moć i tako zadovoljiti svoje potrebe. Čovjek koji uspije konstantno zadovoljavati svoje potrebe nije destruktivan. Takav čovjek nema depresije, neuroze, psihoze, nije alkoholičar, narkoman, mazohist, sadist, ni agresor. Proces razotuđenja će uključiti ljude u odgovoran život. Socijalizam će omogućiti produktivnu i konstruktivnu orijentaciju ljudi, a tada će oni vjerovati u prosperitet, baziranom na produktivnosti, solidarnosti, uzajamnosti. Tada čovjek može vjerovati u mir, ljubav, radost življenja.
Tada će društvo formirati konstruktivan odnos prema mladima. Taj odnos više neće biti autoritativan iz razloga što ni jedan čovjek u društvu neće biti potčinjen autoritativnim silama pa neće imati ni uzor za takav odnos prema mladima. Može se pretpostaviti da će takvo društvo formirati prirodan način življenja, sa prirodnim potrebama, a to znači da će stanovništvo odustati od otuđenih ambicija u korist formiranja zdravog odnosa u društvu. Formirati će se odnosi u kojem će odrasli uvažavati mlade i gdje će se međusobne suprotnosti rješavati dogovorom. Formirati će se odnosi koji će omogućiti čovjeku da se od najranije mladosti ispravno razvija. I tek tada društvo može pronaći vlastitu dugoročnu konstruktivnu orijentaciju.
Cijena rada
3.1.2.2.1 Cijena rada
Rad ima posrednu i neposrednu vrijednost. Posredna vrijednost rada se izražava pomoću vrijednosti proizvoda rada dok se neposredna vrijednost rada izražava pomoću vrijednosti koje nastaju u samom trajanju rada.
U kapitalizmu se vrijednost rada prikazuje gotovo isključivo u posrednom obliku pomoću vrijednosti proizvoda rada jer rad sam po sebi uglavnom nije pogodan pa tako gotovo da nema neposrednu vrijednost. Osim toga ne postoji nikakvo mjerilo koje može prikazati veličinu takve vrijednosti. Privatna poduzeća u komuni će i dalje formirati cijenu rada kao što to i danas rade. Vrijednost proizvoda rada u kapitalizmu se formira na tržištu, ponudom i potražnjom roba a utvrđuje je cijena robe. Rad nalazi potvrdu svoje posredne vrijednosti prodajom robe na tržištu. Tada cijena robe predstavlja i cijenu rada.
U socijalizmu je prihvaćena Marxova radna teorija vrijednosti koja nedovoljno uzima u obzir produktivnost i radna opterećenja sa kojim radnici sudjeluju u proizvodnji roba. Karl Marx je prihvatio ideologiju jednakosti među ljudima pa je zapostavio istraživanje koje bi razvilo objektivne vrijednosti rada. To je na kraju dovelo do kolapsa sociajalističke privrede.
Minuli rad je osnova svega što je društvo stvorilo a tekući rad svega što društvo stvara i stoga se moraju objektivno uvažavati. Takvim uvažavanjem mogu se ostvariti uvjeti za pravednu raspodjelu u proizvodnji što će stimulativno djelovati na rad čovjeka i doprinijeti prosperitetu društva.
U vezi sa navedenim neka se prihvatiti da je posredna vrijednost rada (u daljem tekstu cijena rada) u jedinici vremena jednaka produktu dohodovne vrijednosti minulog rada i cijene tekućeg rada.
Cijena rada = (Vrijedost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)
Vrijednost minulog rada
Novi socijalistički sistem predviđa takmičenje radnika za svako radno mjesto u društvenom vlasništvu pomoću veće produktivnosti. Radna konkurencija na otvorenom tržištu rada će ostvariti veću produktivnost nego što ga kapitalizam može ostvariti. Da bi to socijalizam mogao ostvariti potrebna su mu poduzeća u društvenom vlasništvu. Sa time u vezi socijalizam treba pronaći prihvatljivu metodu transformacije privatnog kapitala u društveni. Vlasnici privatnog kapitala će dobrovoljno ustupiti svoje privatno vlasništvo društvu ukoliko društvo pravedno vrednuje i otkupi njihov kapital. Takav kapital će predstavljati novu vrijednost u socijalizmu, generirajući veći prihod onima koji prodaju svoju imovinu društvu. Tako se vlasnici kapitala mogu potaknuti da prodaju svoju vrijednost zajednici.
Socijalizam je prihvatio radnu teoriju vrijednosti koja vezuje vrijednost robe s radnim vremenom potrebnim za njihovu proizvodnju. Međutim, svaki proizvod u sebi sadrži ogroman broj sati rada utrošenih na otkrivanje i razvoj procesa proizvodnje koje taj proizvod koristi počevši od otkrića vatre, kotača pa do danas. Nije moguće sumirati svu količinu minulog rada svih generacija koje su stvarale materijalne i spoznajne vrijednosti koje društvo danas posjeduje.
Zbog toga su socijalistički sistemi vrijednovali minuli rad radnika formalno pomoću godina radnog staža. Veći radni staž bi ostvario nešto veći dohodak. Takva mjera vrijednosti rada nije zastupala objektivno individualne doprinose ostvarenoj produktivnosti, i zato nije bila produktivno stimulativna. Veliki nedostatak leži i u činjenici da socijalizam nije uzimao u razmatranje vrijednost minulog rada predaka koji su doprinijeli stvaranju svega što društvo posjeduje.
Kapitalistički sistem efikasnije utvrđuje vrijednosti minulog rada jer ga prikazuje pomoću vrijednosti ostvarenog kapitala. Marxisti prigovaraju da je dio vrijednosti vlasništva nad kapitalom nastao kao proizvod eksploatacije radnika što je u osnovi tačno ali ne postoji nikakva metoda koja bi utvrdila koji dio njihovog vlasništva je nastao eksploatacijom. Privatno vlasništvo je prihvaćeno u svijetu pa ga stoga i socijalizam treba prihvatiti jer nema drugog dobrog rješenja. Socijalizam treba reformirati sistem raspodjele u proizvodnji kako bi povećao pravdu i unaprijedio društvo.
Treba prihvatiti da vredniji kapital prikazuje veću vrijednost minulog rada. Veća vrijednost minulog rada treba ostvariti veći dohodak i to će stimulirati vlasnike privatnog kapitala da ustupaju svoj kapital društvu. Nazovimo jediničnu vrijednost minulog rada bod minulog rada. Vrijednost boda minulog rada može zamijeniti privatno vlasništvo u obliku nekretnina, pokretnina, vrijednosnih papira i novca u komuni. Sve vrijednosti koje se mogu izraziti u novcu mogu se prikazati i u bodovima minulog rada. Privatni vlasnici materijalnih dobara će dobiti onoliku količinu bodova minulog rada koliko njihovo vlasništvo ima vrijednost. Osoba koja ima vrijedniji minuli rad će dobiti više bodova minulog rada i ostvariti će veći dohodak.
Ljudi koji nemaju privatno vlasništvo će ostvariti vrijednost minulog rada u mjeri u kojoj su zajedno sa svojim pretcima doprinijeli stvaranju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Svaka komuna posjeduje materijalne vrijednosti u vlasništvu društva kao što su poduzeća, zemljišta, objekti, infrastruktura, prirodna bogatstva, i ostali resursi. Biti će potrebno procijeniti ukupnu vrijednost zajedničkog vlasništva stanovnika komune i utvrditi njenu protuvrijednost u bodovima minulog rada.
Ukupnu vrijednost zajedničkog materijalnog bogastva izraženu bodovima minulog rada treba utvrditi arbitražom a zatim je treba rasporediti članovima društvene zajednice po zajednički dogovorenom i prihvaćenim kriterijama koje će valorizirati sve doprinose u izgradnji današnjeg društva. Takav kriterij treba da formira stručna komisija a odobrava ga skupština komune. Na kraju će društvo na referendumu znatnom većinom prihvatiti pravila takve raspodjele. Takva pravila se neće lako uspostaviti ali bi mogli uspjeti poslije optimalno prihvatljivih korekcija svim ljudima. Rješenje koje će se dobiti, koliko god se može činiti pojedincu ili grupi relativno nepogodno, će predstavljati veliki korak naprijed svakom pojedincu i društvu u cjelini.
Neka se određena količina bodova minulog rada ostvari rođenjem. Rad koji čovjek obavlja stvarajući sebe donosi najveće savršenstvo koje čovjek može napraviti, donosi najveću vrijednost koju čovjek može stvarati za sebe i za drugog čovjeka. Osim toga socijalizam može regulirati natalitet društva pomoću bodova minulog rada. Na primjer, u slučaju pada nataliteta može se roditeljima sa više djece dodijeliti veća količina bodova minulog rada čime bi se stimuliro porast nataliteta i obratno u slučaju prevelikog nataliteta moguće je prekomjerno rađanje djece sankcionirati oduzimanjem određene količine bodova minulog rada roditeljima.
Nadalje vrijednosti minulog rada se može linearno povećavati sa godinama radnog staža, obrazovanjem i po svim kriterijima koji trajno unapređuju čovjeka, društvo i prirodu. Raspodjela bodova minulog rada će se formirati tako da stimulativno djeluje na realizaciju društvenih potreba. Ova mjera se prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost.
Ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune se može uskladiti sa numeričkom vrijednosti dohotka komune. Sa porastom proizvodnje, raste i dohodak komune. Sa porastom dohotka raste i količina bodova minulog rada predviđenih za raspodjelu među stanovništvom komune. Radnicima koji unapređuje produktivnost bi se automatskim postupkom dodijelio određeni broj bodova minulog rada ovisno o povećanju produktivnosti i njihovoj odgovornosti. Na taj način će se stimulirati porast produktivnosti poduzeća čime će zajednica ostvariti veći prosperitet.
Sa druge strane, proizvodnja u društvenom vlasništvu nije do današnjeg dana pronašla zadovoljavajuće rješenje pitanja odgovornosti radnika u procesu proizvodnje, što znatno umanjuje njihovu efikasnost. Osim toga, rad može i trajno oštetiti produktivnost poduzeća. Odgovornost u društvenom obliku proizvodnje se može podnositi pomoću bodova minulog rada. Razlika između predviđene i ostvarene produktivnosti ima svoju vrijednost, i ta vrijednost se može utvrditi i zatim dogovorenim postupkom oduzeti od vrijednosti minulog rada odgovornih radnika. Primjena takvog načina podnošenja odgovornosti može riješiti osnovne probleme u socijalističkoj proizvodnji kao i u neprofitnim poduzećima. Podnošenje odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada će biti izrazito efikasno jer na taj način ljudi odgovarati svojim minulim radom i svojim tekućim i budućim dohotkom. Principi odgovornosti u proizvodnji su detaljno definirani u poglavlju „Razvoj privrede“.
Određena količina bodova minulog rada se može raspoređivati samostalnim stvaraocima kao znak priznanja za naučna, kulturna, sportska ili druga dostignuća što bi stimuliralo neprivredne aktivnosti koje doprinose razvoju društva. Takvu raspodjelu vršile bi ocjenjivački sudovi i arbitražne komisije na temelju valorizacije stvaralačkih dostignuća i koristi koje društvo od njih ima.
Svako društvo ima izgrađen pravosudni sistem kojim se štiti od kriminalnog djelovanja slobodnih ljudi. Današnji sistem rješava probleme kriminala uglavnom oduzimanjem slobode zatvorskim kaznama. On je okrutan i nedovoljno efikasan kada čovjek nema što izgubiti. Socijalizam može ostvariti prihvatljiv i efikasan oblik sankcija za počinjen kriminal oduzimanjem zakonom predviđene količine bodova minulog rada. Sudovima ne bi trebao biti nikakav problem preračunati zatvorske kazne u bodove minulog rada. Podnošenje odgovornosti pomoću bodova minulog rada je prihvatljivije od nehumane zatvorske kazne jer ljudi zadržavaju svoju slobodu i produktivnu moć u društvu. Ukoliko ljudi počine velika krivična djela oni mogu izgubiti sve bodove minulog rada i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost bodova minulog rada učiniti psihološki, sociološki i ekonomski bolnijim nego što je to zatvor. Ljudi koji upadnu u negativnu količinu bodova minulog rada će ostvariti samo minimalni dohodak kakav god posao radili dok se ne izvuku iz negativne vrijednosti minulog rada.
Nadalje, ljudi koji upadnu u negativnu vrijednost bodova minulog rada mogu biti prisiljeni da nose specijalnu odjeću koja će svima govoriti da su loše osobe. One će se sramiti takve odjeće i to im može donijeti veće nepogodnosti od zatvora. Ljudi će se više kloniti krivičnih djela i prekršaja nego danas. Ukoliko ljudi ipak uđu u negativnu vrijednost minulog rada oni će se jako truditi da se iz nje izvuku, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.
Pravosudni organi mogu na isti način preuzeti funkciju nagrađivanja ljudi koji društvu donose značajne pogodnosti čime će se u društvu stimulirati razvoj produktivne orjentacije. Međutim, pravosudni organi imaju veliki nedostatak u tome što je njihov oblik utvrđivanja pravde u društvu autoritativan a to znači da je otuđen od društva. Kako društvo teži porastu demokracije tako treba svakom članu dodijeliti jednaku moć kojom može sankcionirati i nagraditi druge ljude za stvaranje pogodnosti i nepogodnosti u društvu. Takvim pravom svaki čovjek dobija neposrednu i ravnopravnu izvršnu vlast u društvu, što bi na anarhičan način stimuliralo pogodno društveno djelovanje na svim nivoima kompleksnog društvenog odnošenja. Takva moć ocjenjivanja ljudi je nazvana demokratska anarhija.
Negativna ocjena treba svakom čovjeku oduzeti neki mali dio bodova minulog rada. Uvođenjem ovakve mjere svaki čovjek će nastojati da ne stvara nepogodnost drugom čovjeku ili da ih stvara u što manjoj mjeri na svim razinama složenog društvenog odnošenja. Drugim rječima, svaki čovjek treba da zna što drugom čovjeku ne odgovara i to će izbjegavati. Ukoliko čovjek ne zna da stvara nepogodnosti drugim članovima zajednice, negativne ocjene i sankcije sa oduzimanjem bodova minulog rada će ga natjerati da nauči gdje griješi.
Takav način ocjenjivanja uz opsežnu primjenu kroz dulji period može zamijeniti pravosudne organe, zakone i propise pa će isti postati suvišni. Društvo će formirati nepisanu pravdu baziranu na prirodnom saznanju o ostvarenju prirodnih pogodnosti u društvu. Sa druge strane svakom članu društvene zajednice treba omogućiti da svojim glasom na isti način nagradi pojedince koji doprinose stvaraju pogodnosti za njih i društvo. Demokratska anarhija može formirati najveće pogodnosti u društvu.
Količina bodova minulog rada će predstavljati oblik humanističkog akcionarstva jer će osigurati prihode bazirane na minulom radu. Veća količina bodova minulog rada će ukazivati na vrijedniji minuli rad pa će ostvariti veći dohodak. Ona će prezentirati produktivnu moć ljudi pa će postati velika vrijednosti u društvu. Komuna treba omogućiti i zamjenu bodova minulog rada za novac kako bi povećalo povjerenje stanovnika komune u ovakav oblik vrijednosti. Ta vrijednost će i dalje biti otuđena od čovjekove prirode ali će efikasno graditi dobro društvo.
Bodovi minulog rada će biti neprikosnovena čovjekova svojina koja će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će postati mjera vrijednosti rada kroz generacije. Bodovi minulog rada će tako zahtijevati vrlo odgovorno ponašanje donoseći socijalnu stabilnost kroz generacije. Takav sistem bi bio prihvatljivo represivan jer nebi oduzimao slobodu djelovanja ljudi ali bi spriječio članove društva da koriste svoju slobodu na taj način da stvaraju nepogodnosti u društvu.
Cijena tekućeg rada
Cijena tekućeg rada ovisi direktno o neposrednoj vrijednosti samog rada. Neposredna vrijednost rada pokazuje odnos pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz samog rada nezavisno od vrijednosti proizvedenih rezultata rada.
Pogodnosti vezane za sam rad proizilaze iz zadovoljenja čovjekovih neposrednih radnih potreba, iz nužne razmjene energije sa prirodom, iz oživotvorenja fizičkih i duhovnih potreba, iz potrebe razvoja čovjekovih bivstvenih snaga, iz statusne vrijednosti radnog položaja, iz prezentacije produktivne moći pojedinaca u društvu, iz pružanja pomoći drugima, kao i iz sudjelovanja u razvoju društva. Pogodnosti proizašle iz samoga rada po svojoj prirodi donose zadovoljstvo.
Sa druge strane rad donosi i nepogodnosti i kao takav ne može biti prihvaćen kao vrijednost. Nepogodnosti u radu nastaju kao posljedica prisilnog rada u kojem je čovjek sredstvo ostvarenja njemu otuđenih potreba ili prisilnog rada neophodnog za osiguravanje egzistencijalnih potreba. Takav rad nije slobodan i stoga ne može oživotvoriti čovjekove produktivne snage pa ne donosi čovjeku neposredne pogodnosti.
Veću neposrednu vrijednost će ostvariti rad koji više odgovara čovjekovoj prirodi, njegovim individualnim osobinama, koji ostvaruje više pogodnosti u svom trajanju. Neka se prihvati da je prosječan rad ima neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličinu 1 (jedan). Ako bi interval između krajnje nepogodnog i krajnje pogodnog rada bio od 0,1 do 10 tada bi matematički, pogodan rad bio sto puta vredniji od nepogodnog.
Neposrednu vrijednost tekućeg rada može na najefikasniji način utvrditi svaki radnik samostalno jer on najbolje zna koliko mu je posao koji obavlja pogodan ili nepogodan. Svaki radnik treba procjeniti odnos veličina svakodnevnog radnog opterećenja i relaksacije sa svim svojim psihofizičkim faktorima i usporediti ih sa drugim radnim obavezama. Rezultat takvog izjašnjavanja će biti veličina između 0,1 i 10 koja će ukazivati odnos pogodnosti i nepogodnosti rada na određenom radnom mjestu u odnosu na prosječan rad.
Manja vrijednost tekućeg rada zastupa veće nepogodnosti u trajanju rada pa sa tog stanovništa treba da ostvari veći udio u raspodjeli dohodaka sa čime će kompenzirati radne nepogodnosti. Veća vrijednost tekućeg rada zastupa veće pogodnosti u trajanju rada u odnosu na prosječan rad i sa tog stanovišta treba da ostvari manji udio u raspodjeli dohodaka pa će ostvariti manje pogodnosti u rezultatima rada.
Udio u raspodjeli rezultata rada se utvrđuje cijenom tekućeg rada. Cijena tekućeg rada je obrnuto proporcionalna od neposredne vrijednosti tekućeg rada. Cijena tekućeg rada će isto imati skalu vrijednosti od 0,1 do 10. Pogodniji rad će ostvariti neposrenu vrijednost tekućeg rada veću od 1 (jedan) pa će cijena tekućeg rada biti manja od 1 (jedan) i sa time će ostvariti manji dohodak od prosječnog. Na primjer: Izrazito nepogodan rad koji neposrednim iskazom radnika dobije neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličini 0,2 će biti pet puta nepogodniji od prosječnog rada pa će ostvariti cijenu tekućeg rada u veličini 5 i sa time pet puta veći dohodak od prosječnog rada.
U sistemu zaštićenih radnih mjesta svaki radnik bi svojom subjektivnom sviješću mogao procijeniti svoj rad kao izrazito nepogodan pa bi zahtjevao znatno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada nego što ga objektivno zaslužuje. U socijalizmu će se osigurati objektivno vrednovanje rada uz pomoć radne konkurencije na tržištu rada. To znači da će uz jednaku produktivnost pravo na rad ostvariti radnik kojem tekući rad donosi veću neposrednu prometnu vrijednost, odnosno radnik koji će zahtjevati manju cijenu tekućeg rada, odnosno manji dohodak.
Na taj način se može ostvariti novi trend u društvu u kojem bi radu rasla neposredna vrijednost do te mjere da postane potrebniji nego rezultat rada. Takav trend može formirati prekretnicu u razvoju društva. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje, preraspodjelom nepogodnih oblika rada i povećanjem mogućnosti izbora rada u kojima čovjek može nailaziti na izvore oživotvorenja svojih produktivnih, bivstvenih snaga. Rad kao oblik oživotvorenja čovjekova bića može naći neiscrpnu inspiraciju pa tako i potrebu, pogodnost i vrijednost. Takav rad ima svoju upotrebnu vrijednost. U pristupu u kojem rad u svom trajanju postaje vrijednost, u kojem donosi pogodnosti veće ili najmanje jednake pogodnostima provedenim izvan rada leži prosperitet društva.
Rezultat ovakvog pristupa vrednovanja tekućeg rada jest broj koji pokazuje cijenu tekućeg rada svakog radnika zaposlenog u poduzećima, tamo gdje radnici svojim radom neposredno ostvaraju dohodak. Međutim, trebalo bi svako društveno korisno djelovanje proglasiti vrijednim bez obzira da li neposredno sudjeluje u proizvodnji. Čovjek koji nije neposredno u radnom odnosu svakodnevno daje svoj doprinos društvu u nekom obliku. Čovjek je čovjeku vrijednost i taj stav društvo mora da prihvati da bi se takva vrijednost mogla razvijati.
Ova mjera odnosi se na sve nezaposlene, na predškolski uzrast, na učenike, zatim na ostarjele osobe koje više nisu u mogućnosti da rade, na invalide i na sve one koji ne žele da rade. Prihvaćanje vrijednosti tekućeg rada svakog čovjeka znači osigurati svakom čovjeku dohodovnu kompenzaciju u visini priznate cijene tekućeg rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva treba da određuje rukovodstvo komune na temelju potreba i mogućnosti komune a usvaja ih skupština komune. Te vrijednosti mogu biti promjenjljive prema ekonomskim mogućnostima i potrebama društvene zajednice. Ukoliko radnici ne bi bili u dovoljnoj mjeri zainteresirani za rad, cijena tekućeg rada kod nezaposlenog dijela stanovništva bi ovisno o kategoriji nezaposlenih padala što bi im smanjilo dohotke pa bi se dohodovno povećao radni interes.
Sa druge strane ukoliko bi radnici bili više zainteresirani za rad nego što je to potrebno, odnosno ukoliko neposredan rad postane vrijednost, cijena tekućeg rada nezaposlenog dijela stanovništva će rasti, čime bi im se povećao njihov udio u raspodjeli proizvoda rada što bi smanjilo dohodovni udio radnog interesa. Takvom regulacijom dohotka između neposredno zaposlenog i nezaposlenog dijela stanovništva će se doprinositi ravnoteži ponude i potražnje za radom a to znači i ravnoteži unutar složenih društvenih odnosa.
Ovakav pristup vrednovanja rada će osigurati ekonomsku a to znači i egzistencijalnu neovisnost odnosno slobodu svakom čovjeku što je osnovni uvjet društvene slobode, stabilnosti i prosperiteta. Svakom čovjeku je nužno osigurati zadovoljenje minimalnih egzistencijalnih potreba jer ugrožena egzistencija pojedinca dovodi do ugrožavanja egzistencije društva. Ova mjera ne predstavlja ništa drugo nego univerzalnu zamjenu za socijalno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, za solidarno davanje nezaposlenima, za dječije doplatke odnosno poreske olakšice kod višečlanih obitelji. Ovakav sistem raspodjele stoga ne predstavlja dodatno opterećenje društvu, jer svi i onako troše, već predstavlja jednostavniju, pravedniju, efikasniju, društvenim određenjima prirodniju i mudriju preraspodjelu.
Svaki rad sadrži elemente tekućeg i minulog rada. Minuli rad bez tekućeg koji ga održava nema vrijednost, dok tekući rad bez minulog ne može postojati. Kako su tekući i minuli rad međusobno povezani i obzirom da se proizvodnja razvija geometrijskom progresijom cijena svakog rada se može prikazati produktom vrijednosti minulog rada izraženog bodovima minulog rada i cijene tekućeg rada.
Cijena rada = (Bodovi minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)
Ovakva cijena tekućeg rada treba da bude osnova posredne vrijedosti rada – dohotka. Iz formule je vidljivo da je cijena svakog rada proporcionalna količini bodova minulog rada i cijeni tekućeg rada. Što radnik prikupi više bodova minulog rada to će cijena njegovog rada biti veća pa će i pretpostavljeni neto dohodak biti veći. Sa druge strane što radnik više obavlja produktivniji i teži, odgovorniji, opasniji, složeniji, neugodniji, nezdraviji rad to će neposredna vrijednost tekućeg rada biti manja pa tako će cijena rada biti opravdano veća čime će i dohodak biti veći.
Udruživanjem poduzeća komune radnici ostvaruju pravo na rad na svakom radnom mjestu, a metodom supstitucije posrednih oblika vrijednosti minulog rada ostvaruju dohodak proporcionalan količini bodova minulog rada. Radnik sa većom količinom bodova minulog rada će ostvariti veći dohodak od radnika koji ima manju količinu bodova minulog rada čak i ako oba radnika ostvare jednaku produktivnost. Bodovi minulog rada će postati oblik humanističkog kapitala kao zamjene za sve obllike profita, rente, kamate, dividenda kapitalističkog oblika proizvodnje. Veliki dohodak pojedinih radnika neće prestavljati veći dohodovni teret poduzećima jer će se dohodak obračunavati na nivou komune. Ovo će biti bolje objašnjeno u poglavlju „Cijena robe“.
Cijena tekućeg rada će biti maksimalno objektivna jer će je utvrditi neposredno radna konkurencija na tržištu rada. Mala vrijednost cijene tekućeg rada u odnosu na vrijednost bodova minulog rada ne treba zbunjivati jer će porast cijene tekućeg rada za samo 0,1 zbog produkta vrijednosti može povećati cijenu rada za čitavih 10%.
Cijena rada razvija radnu teoriju vrijednosti i biti će osnova za formiranje dohodaka u socijalizmu. Kako će cijena rada bila objektivno utvrđena društvo će prihvatiti i sistem raspodjele dohodaka kao pravedan. Tako će se prevladati veliki problemi raspodjele dohodaka u društvu koji danas postoji u društvu. Takav sistem raspodjele dohodaka može formirati put kontinuirane produktivne orjentacije u društvu. Naravno cijena rada će naći svoju potvrdu ili negaciju u ostvarenom dohotku koji će ovisiti i o ostvarenoj produktivnosti rada kao i o mnoštvu drugih faktora.
