Raspodjela rada

3.1.2.2.2           Raspodjela rada  

 

Socijalizam će uvesti velike promjene u sistemu raspodjele rada. Nedostatak današnje raspodjela rada leži u nedovoljnoj mogućnosti izbora rada. Naime, zauzeta radna mjesta u kapitalizmu nisu pristupačna drugim kandidatima i nezaposlenim ljudima. Takva radna mjesta su privilegirana i u kapitalizmu i kao takva ne ostvaruju dovoljnu produktivnost privrede. Zato će socijalizam uvesti stalno otvoreni natječaj za svako radno mjesto i na svako radno mjesto zapošljavati najboljeg radnika na raspolaganju.

 

U socijalističkoj proizvodnji sva radna mjesta će podlijegati radnoj konkurenciji na tržištu rada u okviru operativne mogućnosti koje svako radno mjesto ima. Radnik koji ponudi najveću produktivnost, odgovornost i najmanju cijenu rada će ostvariti pravo na rad na svakom radnom mjestu.

 

Socijalistička organizacija rada u komuni može slobodno varirati između centralizirane organizacije proizvodnje do potpuno slobodnog poslovanja manjih poduzeća a rukovodstvo komune će odrediti takvu organizaciju rada i moći odlučivanja u proizvodnji koja će donijeti najveće pogodnosti komuni. Rukovodioci komune će organizirati proizvodnju tako da ona ostvari maksimalnu produktivnost. Oni će imati ovlašćenja da formiraju nova poduzeća i da zatvaraju poduzeća koja ne ostvruju dovoljnu produktivnost.

 

Rukovodioci će morati poštovati proizvodne obaveze u kompanijama. Ukoliko se za nekom vrstom proizvodnje smanjuje obim potreba, rukovodioci će tada smanjivati broj radnika koji ih obavlja do mogućeg potpunog zatvaranja poduzeća. Radnicima kojima prestaje radni odnos zbog preusmjeravanja privrede priznaje se da su izvršili ugovorene obaveze pa stoga primaju nagrade za rad kao da su svoje obaveze izvršili i traže nova radna mjesta koja im rukovodstvo osigurava.

 

Rukovodstvo će imati veliku operativni moć koja je nužna za uspostavu brze i efikasne koordinacije rada koja je opet neophodna za dobre ekonomske rezultate. Neki takvu moć mogu usporediti sa moći diktatora ali ništa neće biti dalje od toga jer će oni neposredno podnositi odgovornost narodu, jer mogu biti zamijenjeni u svakom trenutku.  

 

Svaki radnik će na svom radnom mjestu pod pritiskom radne konkurencije nastojati da ostvari najveću produktivnost u okviru radnih ovlašćenja koje njegovo radno mjesto ima. Promjene ovlašćenja na svakom radnom mjestu su moguće samo dogovorom između radnika i rukovodioca sa tim da rukovodioci imaju pravo odlučivanja. U prijelaznom razdoblju rad menadžera će kontrolirati skupštine općine i radnički savjeti, ali će ljudi vjerojatno odustati od toga kada sistem pokaže da je efikasniji bez njih.

 

Privatna poduzeća će nastaviti proizvodnju isto kao što to rade danas.

 

***

 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost i odgovornost uz najmanju cijenu vlastita tekućeg rada jest najpovoljniji za kolektiv i za društvo u cjelini i zato treba da ostvari pravo na rad na željenom radnom mjestu. Svaki rad pa tako i rukovodeći se može definirati u funkciji produktivnosti, odgovornosti i cijene rada. Da bi se navedene različite funkcije rada mogle lakše uspoređivati potrebno je za svako radno mjesto navedene vrijednosti izraziti formulom pomoću koeficienata: 

Formula će zahtijevati usklađivanje moći utjecaja svake varijable. Poslije toga one će dati vrijednost koja ukazuje na konkurentsku sposobnost svakog radnika za željeno radno mjesto. Svaki radnik sam predlaže veličine koeficienata izražene brojevima prema vlastitim sposobnostima za radno mjesto koje želi obavljati. Radnik koji ponudi veću produktivnost i veću odgovornost rada uz manju cijenu tekućeg rada će izboriti pravo na rad na željenom radnom mjestu. Osim toga veći ostvareni K-radne konkurentnosti omogućava svakom radniku da zauzme radno mjesto drugog radnika uz obavezu da preuzme sve radne obaveze i odgovornosti takvog radnog mjesta.  

 

Produktivnost rada 

 

Svaki rad ima svoju mjeru produktivnosti. Danas se mjera produktivnosti na najobuhvatniji i najefikasniji način može utvrditi novčanom dobiti na tržištu. Novčana dobit na slobodnom tržištu u sebi sadrži sve elemente produktivnog poslovanja kao što su količina i kvalitet rada, ekonomičnost, racionalnost, korisnost, uslužnost itd. Novčana dobit je društvena ocjena uspješnosti poslovanja samostalnih radnika i poduzeća. Međutim, unutar poduzeća nema robno novčanih odnosa pa se produktivnost treba iskazati količinom i kvali­tetom proizvedene robe i usluga u određenom vremenu. 

 

Tamo gdje nije moguće egzaktno utvrditi produktivnost rada proizvedenom robom ili tamo gdje bi utvrđivanje produktivnosti zahtjevalo isuviše vremena, produktivnost se može iskazati ocjenom vrijednosti rezultata rada. Neka postojeća produktivnost izražena ocjenom za svako radno mjesto ima vrijednost 1 (jedan). Radnik koji misli da može povećati produktivnost na određenom radnom mjestu za 10% će povećati 10% ponudu vlastite produktivnosti pa će njegova predviđena produktivnost imati vrijednost 1,1. Ocjena predviđene produktivnosti rada može zamijeniti sve ostale oblike vrednovanja produktivnosti rada. Svaki radnik može svoj K-produktivnosti prikazati formulom:  

Predviđena produktivnost izražena novcem, proizvodima ili ocjenom rada, ukoliko bude identična sa postojećom formirati će koeficienat veličine 1. Koeficijent veći od 1 će ukazivati na produktivniji rad od postojećeg. Radnik koji ponudi veći koeficijent će ostvariti pravo na rad na željenom radnom mjestu. 

Po završetku perioda obračuna, potrebno je valorizirati ostvarenu produktivnost da bi se ustanovila uspješnost radne ponude radnika. Ostvarena produktivnost se može prikazati koeficijentom pomoću formule:  

Ostvarena produktivnost izražena novčanom dobiti na tržištu može efikasno prikazati uspješnost poslovanja pa stoga ostali oblici vrednovanja produktivnosti nisu potrebni. Međutim, navedeni oblik vrednovanja rada primjenjljiv je samo za samostalne poduzetnike i rukovodstvo udruženog rada u privredi.

 

U neposrednoj proizvodnji roba, produktivnost se može utvrditi omjerom ostvarene i predviđene količine proizvoda i usluga. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno izraziti količinom proizvoda i usluga ili gdje bi utvrđivanje količine zahtjevalo isuviše vremena uvodi se ocjenjivanje posredne vrijednosti rada.  

 

Ocjenu rezultata rada radnika mogu davati upravni odbori, radnička vijeća i sami radnici međusobno. Upravni odbori i radnička vijeća poduzeća će pratit i ocjenjivati operativna poboljšanja i padove radnika. Njihove ocjene će pokazati ostvarenu produktivnost radnika. Međutim, radnici najbolje znaju kvalitetu i nedostatke jedni drugih, pa bi najbolje ocjene radnika dali radnici. Oni bi trebali dobiti jednako pravo da anonimno ocjenjuju rad nekoliko drugih kao odgovor na njihovu predviđenu produktivnost.

 

Dobijena ocjena će biti potvrda ili negacija predviđene ocjene koju je svaki radnik sam sebi dao kao ponudu svoje produktivnosti. Predložena subjektivna ocjena produktivnosti radnika će dobiti svoju potvrdu ili negaciju što će utjecati na razvoj objektivnih kategorija vrijednosti u proizvodnji. Valorizacija rada je nužna ne samo za utvrđivanje odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost, već i kao određenje koje definira priznavanje čovjekove bivstvene moći. Čovjeku treba objektivna skala vrijednosti da bi objektivno mogao spoznati sebe i mogućnost vlastitog usavršavanja. 

 

Koeficijent ostvarene produktivnosti koji ost­vari vrijednost veću od 1 (jedan) će predstavljati veću ostvarenu produktivnost od predviđene pa će ostvariti i viši dohodak. I obratno koeficijent ostvarene produktivnosti manji od 1 (jedan) će predstavljati manju ostvarenu produktivnost od predviđene pa će i dohodak biti manji. 

 

Treba naglasiti da je prikazano knjigovodstvo bazirano na kapitalističkom obliku vođenja ekonomije koje je prilično zahtjevno. Ono je tako prikazano da bi moglo objasniti novu ekonomiju ljudima koji razmišljaju na tradicionalan način, Socijalistička ekonomija će prihvatiti princip demokratske anarhije koja će primijeniti značajno jednostavnije vođenje knjigovodstva nego u kapitalizmu, dok ni u čemu neće zaostajati za njim.

 

Odgovornost radnika

 

Bez definiranog načina podnošenja odgovornosti, radnici ne bi imali obavezu da ostvare predloženu produktivnost pa bi i njihovo izjašnjavanje u radnoj konkurenciji bilo preuveličano a radni učinci ih ne bi mogli slijediti. Takva neodgovornost bi mogla imati katastrofalne posljedice za ekonomiju. Zato je potrebno formirati sistem pomoću kojeg će svaki radnik podnositi odgovornost za ostvarenje ponuđene produktivnosti. Ona će se bazirati na koeficijentu ostvarene produktivnosti. Sistem podnošenja odgovornosti treba da bude temeljit, višeslojan i efikasan.

 

Svaki radnik mora podnositi odgovornost za svoj rad a kako je njegov rad neotuđiv od rada kolektiva tako podnosi odgovornost i za produktivnost kolektiva. Pitanje visine odgovornosti koju radnik preuzima može se riješiti pomoću koeficienta odgovornosti.  

 

Neka prosječni koeficient odgovornosti poprimi vrijednost broja 1 (jedan). Neka interval između minimalne i maksimalne odgovornosti bude od 0.1 do 10. Odgovornost utvrđena vrednošću 0.1 bi bila najmanja odgovornost, a odgovornost utvrđena brojem 10 neka bude maksimalna odgovornost. Neka svaki radnik sam utvrdi visinu svoje odgovornosti koju može preuzeti za svoj rad i za rad kolektiva izraženu koeficijentom. Veći koeficijenat odgovornosti treba da daje veću radnu konkurentnost na tržištu rada za obavljanje posla na svakom javnom radnom mjestu i obratno. 

 

Radnici će primarno podnosity odgovornost u procesu proizvodnje pomoću svojih bodova minulog rada. Ukupna količina bodova minulog rada svih radnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Privredna poduzeća koja ostvare porast produktivnosti će ostvariti višak novčanih sredstava koja će u obliku bodova minulog rada raspodjeliti radnicima proporcionalno njihovom koeficientu odgovornosti. S druge strane, ako poduzeća izgube novac, on će se oduzeti od bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu njihove odgovornosti.

 

Poduzeća u neprofitnim djelatnostima kao što su uprava, zdravstvo, obrazovanje i u ostalim djelatnostima koje komuna putem rukovodstva i skupštine takvima proglasi, ne ostvaruju neposredan dohodak na tržištu već ga ostvaruju izdvajanjem iz dohotka komune. U neprofitnim poduzećima mjera vrijednosti rezultata rada se treba temeljiti na ostvarenoj ocjeni zadovoljstva korisnika usluga. Veća ocjena dobijena od korisnika usluga će biti ekvivalent većoj novčanoj dobiti profitnih privrednih poduzeća. Na taj način će neprofitna privredna poduzeća dobiti mjeru za produktivnost i odgovornost za produktivnost djelovanja.  

 

Sistem treba da u potpunosti izjednači mjeru uspješnosti poslovanja profitnih i neprofitnih poduzeća. Primjenom matematičkih koeficijenata moguće je uspoređivati novčanu dobit profitnih poduzeća i ostvarenu produktivnost neprofitnih poduzeća izraženih u bilo kojoj veličini pa tako i u ocjeni produktivnosti.  

 

Nezaposleni ljudi će također imati K-odgovornosti koji određuje rukovodstvo a usvaja skupština komune. Po toj osnovi i oni mogu dobijati ili gubiti bodove minulog rada ali u manjoj količini od radnika u komuni. Na taj način će kompletno stanovništvo komune podnositi odgovornost za produktivnost komune.  

 

Obzirom da proizvodnja, odnosno novčana dobit na tržištu može iskazati oscilacije u periodima obračuna, zajedničku odgovornost pomoću bodova minulog rada treba vezati za period u kojem poslovanje poduzeća iskazuje objektivne pokazatelje uspješnosti. Period obračuna može biti različit za različite djelatnosti ali se može uzeti da će u periodu od godinu dana proizvodnja koja u mjesečnom obračunu daje veće ili manja odstupanja dati realističan iskaz produktivnosti. 

 

Kada je poznata količina bodova minulog rada koje svako poduzeće u cjelini ostvaruju ili gube, tada se vrši raspodjela ili oduzimanje tih bodova proporcionalno koeficientima odgovornosti radnika. Primjenom kompjutorske tehnologije u periodu obračuna raspodjela bodova minulog rada kao i njihovo oduzimanje može se izračunati za neograničeni broj radnika pomoću formule:

 

                Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 :…. : Radnik-n =
                K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : …. : K-odgov.-n

 

 Tada kompjuteri mogu brzo i lako izbaciti rezultate u obliku: 

 

                Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
                Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
                Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
                …
                Radnik-n = +/- Količina bodova-n 

 

Dobijene vrijednosti su različite brojčane veličine koje prikazuju bodove minulog rada koji se dodaju (ili oduzimaju) količinama bodova minulog rada koje radnici posjeduju.

 

Primjer: Radnik koji je izrazio koeficijenat odgovornosti 1.5 ostvariti će po funkciji odgovornosti tri puta veći dobitak bodova minulog rada od rad­nika koji izjasni koeficijenat odgovornosti 0.5 u slučaju porasta dobiti poduzeća i tri puta veći gubitak bodova minulog rada u slučaju gubitka poduzeća. 

 

U predloženom sistemu svaki radnik podnosi odgovornost za rad kolektiva proporcionalno iskazanoj veličini koeficienta odgovornosti. Na taj način radnici postaju aktivni kreatori vlastitih pogodnosti i nepogodnosti a nisu više pasivni članovi kolektiva. Takva odgovornost će zahtjevati od radnika da se upoznaju sa zakonitostima poslovanja, što će biti veliki doprinos prevladavanja otuđenja u procesu proizvodnje. 

 

U kapitalističkom obliku proizvodnje, veći profit je u pravilu ve­zan za veći rizik ulaganja novca. Novi sistem uvodi K-odgovornosti sa kojim radnici mogu po svojoj volji špekulirati o veličini preuzetog rizika za uspješnost zajedničke proizvodnje. Međutim, takva špekulacija je neotuđiva od neposrednog rada radnika što će doprinijeti boljem poznavanju ekonomskog procesa koji će opet doprinijeti porastu neposredne odgovornosti u proizvodnji. Veća odgovornost zahtjeva viši stupanj uzajamnog povjerenja, zajedništva što će donijeti veću produktivnost i prosperitet društva. Veći stupanj odgovornosti će formirati radnici koji su u većoj mjeri upoznati sa tokovima privređivanja, koji imaju veće povjerenje u sebe i kolektiv u cjelini.

 

 *** 

 

Osim kolektivne odgovornosti radnika, potrebno je definirati i osobnu odgovornost radnika u proizvodnim procesima. Radnici pojedinačno mogu proizvesti koristi i štete u zajedničkom procesu proizvodnje. Za stvaranje produktivne orijentacije društva koja će motivirati produktivan rad i spriječiti neodgovornost u proizvodnim procesima, biti će potrebno utvrditi principe nagrađivanja i sankcioniranja radnika određenim brojem bodova minulog rada. Takvo nagrađivanje i sankcioniranje radnika trebaju provoditi arbitražna povjerenstva poduzeća u skladu sa usvojenim propisima.

 

Ipak, vjerojatno nabolji način utvrđivanja pojedinačne odgovornosti će se ostvariti međusobnim ocjenjivanjem rada radnika kroz demokratsku anarhiju. Demokratska anarhija bi nagrađivala dobre i kažnjavala loše radnike u vrijednosti koeficijenta odgovornosti koji su radnici predložili za svoj rad. Neka svaka pozitivna ocjena donese radniku bodove minulog rada u vrijednosti samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti. I obratno, neka svaka negativna ocjena oduzme radniku bodove minulog rada u funkciji samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti.  

 

Takav sistem ocjenjivanja vrijednosti rada i podnošenja odgovornosti zastupa u najširem smislu sve utjecaje koje rad donosi. On može nagraditi svaku pogodnost i sankcionirati svaku nepogodnost koju radnik učini drugom radniku ili u proizvodnji. Svaki radnik će paziti da svojim djelovanjem ne nanosi nepogodnosti ili da nanosi što manje nepogodnosti bilo kom drugom radniku kao i u proizvodnom procesu. To će predstavljati suštinu produktivne društvene orijentacije koja će unapređivati međuljudske odnose i proizvodnnju.

 

Primjeri: Potpuno proizvoljno pretpostavimo da je prosječan dohodak u komuni 100.000 novčanih jedinica, tada je i prosječna količina bodova minulog rada 100.000 bodova. Ukoliko radnik ne može preuzeti veliku odgovornost za svoj rad tada će se izjasniti mali koeficijent odgovornosti. Kada bi predložio vlastiti koeficijenat odgovornosti u visini 0,1 tada bi mu jedan pozitivan glas donio 0,1 bod, a pet negativnih glasova -0,5 boda. Tada će u prvom slučaju radnik sa prosječnom količinom bodova minulog rada imati 100.000,1 a u drugom slučaju 99.999,5 bodova.

 

Radnik koji želi povećati svoju radnu konkurentnost može povećati i koeficijenat odgovornosti. Koeficijenat odgovornosti u veličini 1,2 će donijeti radniku koji dobije deset pozitivnih ocjena 12 bodova. Ukoliko isti radnik posjeduje 100.000 bodova minulog rada, poslije ocjenjivanja će imati 100.012 bodova. Ako umjesto toga dobije 20 negativnih glasova oduzeti će mu se 24 boda pa će imati ukupno 99.976 bodova. Obzirom da se obračun vrši svaki mjesec, takav sistem međusobnog ocjennjivanja radnika će zahtjevati vrlo odgovoran rad radnika. Treba ponoviti da su primjeri potpuno proizvoljni i da provođenje takvih mjera u praksi zahtijeva široku studiju i društvenu prihvatljivost.

 

Jednom kad se demokratska anarhija prihvati u društvu radnici više neće morati nuditi svoju produktivnost. Pretpostavit će se da njihova produktivnost treba zadovoljiti potrebe potrošača i kolektiva u udruženom radu. Cijena rada bit će standardizirana na isti način na koji se standardiziraju cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik nudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini pokazatelj produktivne moći radnika. Fino ugađanje odgovornosti radnika će se brzo i efikasno odrediti kroz demokratsku anarhiju kao što je to prikazano u gornjem primjeru.

 

Prihvaćanjem demokratske anarhije, produktivnost koju nude političari i menadžeri gubi smisao. Ako ljudi budu smatrali da njihov rad nije zadovoljavajući, onda će oni dobiti loše ocjene bez obzira kakvu su produktivnost ponudili i ostvarili ili jesu li pobijedili na izborima.

 

***

 

U ovakvom sistemu je nesumljivo da će svaki radnik biti oprezan prije nego što izjasni vlastitu produktivnost i stupanj odgovornosti. Taj oprez će spriječiti hitrovito izjašnjavanje i voluntarizam koji su opasni u proizvodnim procesima. Sistem će omogućiti svakom radniku da spozna vlastitu moć, da djeluje u skladu sa vlastitom moći i tako zadovoljava vlastite potrebe. Taj čin je uvjet konstruktivne orjentacije društva u cjelini.

 

Nezaposleno stanovništvo također treba podnositi odgovornost za svoje djelovanje, ali obzirom da ne rade, rukovodstvo komune će odrediti njihov koeficijent odgovornosti. Oni će vjerojatno podnositi odgovornosti u visini najniže odgovornosti u proizvodnim procesima. Međutim, njihova društvena odgovornost će biti dovoljna da se ponašaju sa poštovanjem prema društvu i njegovoj okolini. To znači da nezaposleni ljudi također mogu biti nagrađeni i kažnjeni od strane članova zajednice za svoje ponašanje u zajednici. Oni će dobijati i gubiti bodova minulog rada u vrijednosti minimalnog koeficijenta odgovornosti u komuni. Na taj način će cjelokupno stanovništvo komune imati pravo ocjenjivati ponašanje drugih ljudi i biti ocjenjivano od strane drugih ljudi za svoje ponašanje. To će značajno doprinijeti boljitku društva.

 

Po obavljenom godišnjem obračunu, ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Poslije svih dodavanja i oduzimanja bodova minulog rada vezanih za individualnu odgovornost svih stanovnika, potrebno je izvršiti poravnanje ukupne količine bodova minulog rada svih ljudi sa ostvarenom dobiti komune. Konačno poravnanje se može vršiti proporcionalno koeficijentu odgovornosti stanovnika komune na isti način kao što se obračunavaju nagrade i kazne u poduzećima.  

Cijena tekućeg rada 

 

Na kraju, konkurensku snagu u izboru rada formira cijena tekućeg rada. Cijena tekućeg rada ovisi o svim pogodnostima i nepogodnostima koje rad donosi kod ostvarenja potrebne produktivnosti u odnosu na pogodnosti i nepogodnosti drugih oblika rada ili stanja provedenog izvan rada.  

 

Sistem predviđa da radnici sami odrede cijenu tekućeg rada koeficijentom u intervalu vrijednosti dva broja koji mogu biti u rasponu od recimo 0,1 do 10. Cijena prosječnog tekućeg rada će imati vrijednost 1, dvostruko nepogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 2 a dvostruko pogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 0,5.

 

Veću radnu konkurentnost će ostvariti radnik koji za jednaku produktivnost zahtjeva manju cijenu tekućeg rada na tržištu rada. Sistem radne konkurencije će za svako radno mjesto formirati graničnu vrijednost cijene tekućeg rada koja će biti prihvaćena kao objektivna. Takva cijena tekuđeg rada će biti jedna od osnova pravedne raspodjele dohodaka. Takva cijena rada će biti jedna od osnova izgradnje pravednog društva.

 

 ***

 

Kapitalizam će se suočiti sa snažnim političkim zahtjevom za smanjenjem radnog vremena radnika dok se ne osigura puna zaposlenost. To će zaposliti sve ljude koji žele da rade, a to znači da nepovoljni oblik nezaposlenosti koji postoji u kapitalizmu više neće postojati. Skraćivanje radnog vremena će povećati potražnju za radnicima. Povećana potražnja za radnicima će povećati plaće radnika i smanjivati profite poslodavaca. Poslodavci će gubiti privilegije pa će kapital gubiti značaj. Vlasnici niskoprofitnih tvrtki suočenih s većim troškovima rada mogli bi biti zainteresirani za prodaju svojih tvrtki komuni.

 

Vlasnici privatnih kompanija koje ostvaruju visoki profit neće biti zainteresirani za prodaju svoje imovine komuni. Takve kompanije će nastaviti svoju proizvodnju kao što to rade danas. Socijalizam se može početi realizirati čak i ako ni jedan privatni poduzetnik ne udruži svoje vlasništvo u komunu. Tada će se socijalistički sistem bazirati na kompanijama i ustanovama koje su u vlasništvu komune. Socijalizam će u njima pokazati značajan napredak privređivanja.  

 

Socijalizam će uvesti takmičenje radnika za svako javno radno mjesto. Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Privatne kompanije neće moći dovoljno efikasno alocirati rad radnika da bi mogle konkurirati javnim kompanijama pa će javna poduzeća postati produktivnija i profitabilnija od privatnih. Povrh svega, privatna poduzeća neće moći prihvatiti sudjelovanje radnika u podjeli profita kao što će to moći radnici u javnim poduzećima. Radnici će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Kao posljedica, rad u privatnim kompanijama neće biti atraktivan radnicima kao rad u javnim kompanijama.

 

Manja produktivnost privatnih kompanija i manja zainteresiranos radnika da rade u njima predstavljaju kraj kapitalizma. Već na početku implementacije socijalističkog oblika proizvodnje u javnim kompanijama, mnoge privatne kompanije u komuni će pokazati interes da se pridruže javnim kompanijama. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti protuvrijednost u bodovima minulog rada koji će im donijeti proporcionalno veći dohodak u javnim kompanijama. Uz to vlasnici privatnih kompanija će uvidjeti da je socijalizam stabilniji na promjene konjunkture što će osigurati veću stabilnost vrijednosti koje posjeduju. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli pridružiti socijalizmu, oni bi to najverojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim problemima kapitalizma.

 

Komuna treba omogućiti stanovnicima i da prodaju svoje bodove minulog rada u zamjenu za novac. Tako bi bodovi minulog rada mogli postati oblik humanističkih akcija u koje će stanovništvo komune imati povjerenja. U takvom sistemu privatni poduzetnici mogu nalaziti veliki interes u prodaji svog vlasništva komuni. Sa vremenom komuna može kupiti burzovne akcija, nekretnine i  ostale vrijednosti koje posjeduju stanovnici komune. Kada vlasnici privatnog kapitala prepuste svoje vlasništvo društvu njihova količina bodova minulog rada će zamijeniti vrijednosti kapitalističkog sistema i nadopuniti ih novim vrijednostima koje će omogućiti dalji prosperitet društva.  

 

***

 

Ljudi su oduvijek bili pritisnuti autoritativnim silama koje su im donosile osjećaj inferiornosti. Iz toga proizlazi reakcija koja stvara potrebu za superiornošću nad drugim ljudima. To je sve pogrešno ali obzirom da je takvo ponašanje ugrađeno u ljude ono se mora prihvatiti kao realno stanje koje će socijalizam prevladati. Ljudi imaju potrebu ispoljavanja svoje moći kroz takmičenja. Biti pobjednik čovjeku predstavlja veliku vrijednost, jer tako dokazuje svoju moć. Pobjeda kompenzira subjektivni doživljaj nemoći.

 

Radna konkurencija predstavlja stalnu borbu za ostvarenje veće produktivnosti. To je borba koja omogućava svakom radniku da bude najbolji na svom polju rada. To će biti oblik kompenzacije nemoći uzrokovane autoritativnim utjecajima. Ljudi će na svojim radnim mjestima prezentirati svoju takmičarsku moć. Ta moć će biti priznata od društva i sigurno će donositi zadovoljstvo radnicimai. Nesumljivo je da je takmičenje u radu prihvatljivije od svih ostalih oblika takmičenja i zato što donosi društveno korisne rezultate rada i doprinosi blagostanju društva. 

 

U socijalizmu rad više neće biti privilegiran. Ukinute privilegije će rušiti vlast čovjeka nad čovjekom,  odnosno mehanizam eksploatacije ljudi koja je osnova problema u društvu. U socijalizmu će se svi radnici nalaziti u ravnopravnom položaju u raspodjeli rada i rezultata rada. Svatko će moći birati posao koji voli raditi, i biće zadovoljan sa ostvarenm dohotkom.

 

Radna konkurencija neće nikom dozvoliti da spava na lovorikama. Može se sa vremenom očekivati zamor i zasićenje od preintenzivnog djelovanja na širokom društvenom planu pa će posustati i ambicije. Takva orijentacija će formirati ravnotežu između čovjekovih prirodnih potreba i mogućnosti. Sloboda u socijalizmu će omogućiti radnicima da sa interesom prate radne procese, razvijaju kritički stav i da djeluju oslanjajući se na vlastite snage. Taj put će omogućiti svakom radniku da ispita valjanost premisa koje su ga usmjeravale pri formiranju potreba. To će doprinijeti formiranju objektivnih vrijednosti u proizvodnji.

 

Tako će se ljudi približiti svojoj prirodi, nalaziti vrijednosti koje proizilaze iz njihove prirode. Socijalizam će doprinijeti uklanjanju subjektivne vizije stvarnosti koji su autoriteti nametali kroz povijest čovječanstva koja je osnova otuđenja i problema u društvu. To je proces razotuđenja. To će donijeti vijednosti koje će omogućiti ljudima da pronađu vlastitu ravnotežu i zadovoljstvo.

 

U socijalizmu čovjek će prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati i pronalazi će polja na kojima može objektivno ispoljiti svoju moć i tako zadovoljiti svoje potrebe. Čovjek koji uspije konstantno zadovoljavati svoje potrebe nije destruktivan. Takav čovjek nema depresije, neuroze, psihoze, nije alkoholičar, narkoman, mazohist, sadist, ni agresor. Proces razotuđenja će uključiti ljude u odgovoran život. Socijalizam će omogućiti produktivnu i konstruktivnu orijentaciju ljudi, a tada će oni vjerovati u prosperitet, baziranom na produktivnosti, solidarnosti, uzajamnosti. Tada čovjek može vjerovati u mir, ljubav, radost življenja.  

 

Tada će društvo formirati konstruktivan odnos prema mladima. Taj odnos više neće biti autoritativan iz razloga što ni jedan čovjek u društvu neće biti potčinjen autoritativnim silama pa neće imati ni uzor za takav odnos prema mladima. Može se pretpostaviti da će takvo društvo formirati prirodan način življenja, sa prirodnim potrebama, a to znači da će stanovništvo odustati od otuđenih ambicija u korist formiranja zdravog odnosa u društvu. Formirati će se odnosi u kojem će odrasli uvažavati mlade i gdje će se međusobne suprotnosti rješavati dogovorom. Formirati će se odnosi koji će omogućiti čovjeku da se od najranije mladosti ispravno razvija. I tek tada društvo može pronaći vlastitu dugoročnu konstruktivnu orijentaciju.

Cijena rada

3.1.2.2.1       Cijena rada

 

Rad ima posrednu i neposrednu vrijednost. Posredna vrijednost rada se izražava pomoću vrijednosti proizvoda rada dok se neposredna vrijednost rada izražava pomoću vrijednosti koje nastaju u samom trajanju rada.

 

U kapitalizmu se vrijednost rada prikazuje gotovo isključivo u posrednom obliku pomoću vrijednosti proizvoda rada jer rad sam po sebi uglavnom nije pogodan pa tako gotovo da nema neposrednu vrijednost. Osim toga ne postoji nikakvo mjerilo koje može prikazati veličinu takve vrijednosti. Privatna poduzeća u komuni će i dalje formirati cijenu rada kao što to i danas rade. Vrijednost proizvoda rada u kapitalizmu se formira na tržištu, ponudom i potražnjom roba a utvrđuje je cijena robe. Rad nalazi potvrdu svoje posredne vrijednosti prodajom robe na tržištu. Tada cijena robe predstavlja i cijenu rada.

 

U socijalizmu je prihvaćena Marxova radna teorija vrijednosti koja nedovoljno uzima u obzir produktivnost i radna opterećenja sa kojim radnici sudjeluju u proizvodnji roba. Karl Marx je prihvatio ideologiju jednakosti među ljudima pa je zapostavio istraživanje koje bi razvilo objektivne vrijednosti rada. To je na kraju dovelo do kolapsa sociajalističke privrede.

 

Minuli rad je osnova svega što je društvo stvorilo a tekući rad svega što društvo stvara i stoga se moraju objektivno uvažavati. Takvim uvažavanjem mogu se ostvariti uvjeti za pravednu raspodjelu u proizvodnji što će stimulativno djelovati na rad čovjeka i doprinijeti prosperitetu društva.

 

U vezi sa navedenim neka se prihvatiti da je posredna vrijednost rada (u daljem tekstu cijena rada) u jedinici vremena jednaka produktu dohodovne vrijednosti minulog rada i cijene tekućeg rada.

 

Cijena rada = (Vrijedost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

 

 

Vrijednost minulog rada

 

Novi socijalistički sistem predviđa takmičenje radnika za svako radno mjesto u društvenom vlasništvu pomoću veće produktivnosti. Radna konkurencija na otvorenom tržištu rada će ostvariti veću produktivnost nego što ga kapitalizam može ostvariti. Da bi to socijalizam mogao ostvariti potrebna su mu poduzeća u društvenom vlasništvu. Sa time u vezi socijalizam treba pronaći prihvatljivu metodu transformacije privatnog kapitala u društveni. Vlasnici privatnog kapitala će dobrovoljno ustupiti svoje privatno vlasništvo društvu ukoliko društvo pravedno vrednuje i otkupi njihov kapital. Takav kapital će predstavljati novu vrijednost u socijalizmu, generirajući veći prihod onima koji prodaju svoju imovinu društvu. Tako se vlasnici kapitala mogu potaknuti da prodaju svoju vrijednost zajednici.

 

Socijalizam je prihvatio radnu teoriju vrijednosti koja vezuje vrijednost robe s radnim vremenom potrebnim za njihovu proizvodnju. Međutim, svaki proizvod u sebi sadrži ogroman broj sati rada utrošenih na otkrivanje i razvoj procesa proizvodnje koje taj proizvod koristi počevši od otkrića vatre, kotača pa do danas. Nije moguće sumirati svu količinu minulog rada svih generacija koje su stvarale materijalne i spoznajne vrijednosti koje društvo danas posjeduje.

 

Zbog toga su socijalistički sistemi vrijednovali minuli rad radnika formalno pomoću godina radnog staža. Veći radni staž bi ostvario nešto veći dohodak. Takva mjera vrijednosti rada nije zastupala objektivno individualne doprinose ostvarenoj produktivnosti, i zato nije bila produktivno stimu­lativna. Veliki nedostatak leži i u činjenici da socijalizam nije uzimao u razmatranje vrijednost minulog rada predaka koji su doprinijeli stvaranju svega što društvo posjeduje.

 

Kapitalistički sistem efikasnije utvrđuje vrijednosti minulog rada jer ga prikazuje pomoću vrijednosti ostvarenog kapitala. Marxisti prigovaraju da je dio vrijednosti vlasništva nad kapitalom nastao kao proizvod eksploatacije radnika što je u osnovi tačno ali ne postoji nikakva metoda koja bi utvrdila koji dio njihovog vlasništva je nastao eksploatacijom. Privatno vlasništvo je prihvaćeno u svijetu pa ga stoga i socijalizam treba prihvatiti jer nema drugog dobrog rješenja. Socijalizam treba reformirati sistem raspodjele u proizvodnji kako bi povećao pravdu i unaprijedio društvo.

 

Treba prihvatiti da vredniji kapital prikazuje veću vrijednost minulog rada. Veća vrijednost minulog rada treba ostvariti veći dohodak i to će stimulirati vlasnike privatnog kapitala da ustupaju svoj kapital društvu. Nazovimo jediničnu vrijednost minulog rada bod minulog rada. Vrijednost boda minulog rada može zamijeniti privatno vlasništvo u obliku nekretnina, pokretnina, vrijednosnih papira i novca u komuni. Sve vrijednosti koje se mogu izraziti u novcu mogu se prikazati i u bodovima minulog rada. Privatni vlasnici materijalnih dobara će dobiti onoliku količinu bodova minulog rada koliko njihovo vlasništvo ima vrijednost. Osoba koja ima vrijedniji minuli rad će dobiti više bodova minulog rada i ostvariti će veći dohodak.

 

Ljudi koji nemaju privatno vlasništvo će ostvariti vrijednost minulog rada u mjeri u kojoj su zajedno sa svojim pretcima doprinijeli stvaranju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Svaka komuna posjeduje materijalne vrijednosti u vlasništvu društva kao što su poduzeća, zemljišta, objekti, infrastruktura, prirodna bogatstva, i ostali resursi. Biti će potrebno procijeniti ukupnu vrijednost zajedničkog vlasništva stanovnika komune i utvrditi njenu protuvrijednost u bodovima minulog rada.

 

Ukupnu vrijednost zajedničkog materijalnog bogastva izraženu bodovima minulog rada treba utvrditi arbitražom a zatim je treba rasporediti članovima društvene zajednice po zajednički dogovorenom i prihvaćenim kriterijama koje će valorizirati sve doprinose u izgradnji današnjeg društva. Takav kriterij treba da formira stručna komisija a odobrava ga skupština komune. Na kraju će društvo na referendumu znatnom većinom prihvatiti pravila takve raspodjele. Takva pravila se neće lako uspostaviti ali bi mogli uspjeti poslije optimalno prihvatljivih korekcija svim ljudima. Rješenje koje će se dobiti, koliko god se može činiti pojedincu ili grupi relativno nepogodno, će predstavljati veliki korak naprijed svakom pojedincu i društvu u cjelini.

 

Neka se određena količina bodova minulog rada ostvari rođenjem. Rad koji čovjek obavlja stvarajući sebe donosi najveće savršenstvo koje čovjek može napraviti, donosi najveću vrijednost koju čovjek može stvarati za sebe i za drugog čovjeka. Osim toga socijalizam može regulirati natalitet društva pomoću bodova minulog rada. Na primjer, u slučaju pada nataliteta može se roditeljima sa više djece dodijeliti veća količina bodova minulog rada čime bi se stimuliro porast nataliteta i obratno u slučaju prevelikog nataliteta moguće je prekomjerno rađanje djece sankcionirati oduzimanjem određene količine bodova minulog rada roditeljima.

 

Nadalje vrijednosti minulog rada se može linearno povećavati sa godinama radnog staža, obrazovanjem i po svim kriterijima koji trajno unapređuju čovjeka, društvo i prirodu. Raspodjela bodova minulog rada će se formirati tako da stimulativno djeluje na realizaciju društvenih potreba. Ova mjera se prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost.

 

Ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune se može uskladiti sa numeričkom vrijednosti dohotka komune. Sa porastom proizvodnje, raste i dohodak komune. Sa porastom dohotka raste i količina bodova minulog rada predviđenih za raspodjelu među stanovništvom komune. Radnicima koji unapređuje produktivnost bi se automatskim postupkom dodijelio određeni broj bodova minulog rada ovisno o povećanju produktivnosti i njihovoj odgovornosti. Na taj način će se stimulirati porast produktivnosti poduzeća čime će zajednica ostvariti veći prosperitet.

 

Sa druge strane, proizvodnja u društvenom vlasništvu nije do današnjeg dana pronašla zadovoljavajuće rješenje pitanja odgovornosti radnika u procesu proizvodnje, što znatno umanjuje njihovu efikasnost. Osim toga, rad može i trajno oštetiti produktivnost poduzeća. Odgovornost u društvenom obliku proizvodnje se može podnositi pomoću bodova minulog rada. Razlika između predviđene i ostvarene produktivnosti ima svoju vrijednost, i ta vrijednost se može utvrditi i zatim dogovorenim postupkom oduzeti od vrijednosti minulog rada odgovornih radnika. Primjena takvog načina podnošenja odgovornosti može riješiti osnovne probleme u socijalističkoj proizvodnji kao i u neprofitnim poduzećima. Podnošenje odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada će biti izrazito efikasno jer na taj način ljudi odgovarati svojim minulim radom i svojim tekućim i budućim dohotkom. Principi odgovornosti u proizvodnji su detaljno definirani u poglavlju „Razvoj privrede“.

 

Određena količina bodova minulog rada se može raspoređivati samostalnim stvaraocima kao znak priznanja za naučna, kulturna, sportska ili druga dostignuća što bi stimuliralo neprivredne aktivnosti koje doprinose razvoju društva. Takvu raspodjelu vršile bi ocjenjivački sudovi i arbitražne komisije na temelju valorizacije stvaralačkih dostignuća i koristi koje društvo od njih ima.

 

Svako društvo ima izgrađen pravosudni sistem kojim se štiti od kriminalnog djelovanja slobodnih ljudi. Današnji sistem rješava probleme kriminala uglavnom oduzimanjem slobode zatvorskim kaznama. On je okrutan i nedovoljno efikasan kada čovjek nema što izgubiti. Socijalizam može ostvariti prihvatljiv i efikasan oblik sankcija za počinjen kriminal oduzimanjem zakonom predviđene količine bodova minulog rada. Sudovima ne bi trebao biti nikakav problem preračunati zatvorske kazne u bodove minulog rada. Podnošenje odgovornosti pomoću bodova minulog rada je prihvatljivije od nehumane zatvorske kazne jer ljudi zadržavaju svoju slobodu i produktivnu moć u društvu. Ukoliko ljudi počine velika krivična djela oni mogu izgubiti sve bodove minulog rada i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost bodova minulog rada učiniti psihološki, sociološki i ekonomski bolnijim nego što je to zatvor. Ljudi koji upadnu u negativnu količinu bodova minulog rada će ostvariti samo minimalni dohodak kakav god posao radili dok se ne izvuku iz negativne vrijednosti minulog rada.

 

Nadalje, ljudi koji upadnu u negativnu vrijednost bodova minulog rada mogu biti prisiljeni da nose specijalnu odjeću koja će svima govoriti da su loše osobe. One će se sramiti takve odjeće i to im može donijeti veće nepogodnosti od zatvora. Ljudi će se više kloniti krivičnih djela i prekršaja nego danas. Ukoliko ljudi ipak uđu u negativnu vrijednost minulog rada oni će se jako truditi da se iz nje izvuku, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Pravosudni organi mogu na isti način preuzeti funkciju nagrađivanja ljudi koji društvu donose značajne pogodnosti čime će se u društvu stimulirati razvoj produktivne orjentacije. Međutim, pravosudni organi imaju veliki nedostatak u tome što je njihov oblik utvrđivanja pravde u društvu autoritativan a to znači da je otuđen od društva. Kako društvo teži porastu demokracije tako treba svakom članu dodijeliti jednaku moć kojom može sankcionirati i nagraditi druge ljude za stvaranje pogodnosti i nepogodnosti u  društvu. Takvim pravom svaki čovjek dobija neposrednu i ravnopravnu izvršnu vlast u društvu, što bi na anarhičan način stimuliralo pogodno društveno djelovanje na svim nivoima kompleksnog društvenog odnošenja. Takva moć ocjenjivanja ljudi je nazvana demokratska anarhija.

 

Negativna ocjena treba svakom čovjeku oduzeti neki mali dio bodova minulog rada. Uvođenjem ovakve mjere svaki čovjek će nastojati da ne stvara nepogodnost drugom čovjeku ili da ih stvara u što manjoj mjeri na svim razinama složenog društvenog odnošenja. Drugim rječima, svaki čovjek treba da zna što drugom čovjeku ne odgovara i to će izbjegavati. Ukoliko čovjek ne zna da stvara nepogodnosti drugim članovima zajednice, negativne ocjene i sankcije sa oduzimanjem bodova minulog rada će ga natjerati da nauči gdje griješi.

 

Takav način ocjenjivanja uz opsežnu primjenu kroz dulji period može zamijeniti pravosudne organe, zakone i propise pa će isti postati suvišni. Društvo će formirati nepisanu pravdu baziranu na prirodnom saznanju o ostvarenju prirodnih pogodnosti u društvu. Sa druge strane svakom članu društvene zajednice treba omogućiti da svojim glasom na isti način nagradi pojedince koji doprinose stvaraju pogodnosti za njih i društvo. Demokratska anarhija može formirati najveće pogodnosti u društvu.

 

Količina bodova minulog rada će predstavljati oblik humanističkog akcionarstva jer će osigurati prihode bazirane na minulom radu. Veća količina bodova minulog rada će ukazivati na vrijedniji minuli rad pa će ostvariti veći dohodak. Ona će prezentirati produktivnu moć ljudi pa će postati velika vrijednosti u društvu. Komuna treba omogućiti i zamjenu bodova minulog rada za novac kako bi povećalo povjerenje stanovnika komune u ovakav oblik vrijednosti. Ta vrijednost će i dalje biti otuđena od čovjekove prirode ali će efikasno graditi dobro društvo.

 

Bodovi minulog rada će biti neprikosnovena čovjekova svojina koja će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će postati mjera vrijednosti rada kroz generacije. Bodovi minulog rada će tako zahtijevati vrlo odgovorno ponašanje donoseći socijalnu stabilnost kroz generacije. Takav sistem bi bio prihvatljivo represivan jer nebi oduzimao slobodu djelovanja ljudi ali bi spriječio članove društva da koriste svoju slobodu na taj način da stvaraju nepogodnosti u društvu.

 

Cijena tekućeg rada

 

Cijena tekućeg rada ovisi direktno o neposrednoj vrijednosti samog rada. Neposredna vrijednost rada pokazuje odnos pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz samog rada nezavisno od vrijednosti proizvedenih rezultata rada.

 

Pogodnosti vezane za sam rad proizilaze iz zadovoljenja čovjekovih neposrednih radnih potreba, iz nužne razmjene energije sa prirodom, iz oživotvorenja fizičkih i duhovnih potreba, iz potrebe razvoja čovjekovih bivstvenih snaga, iz statusne vrijednosti radnog položaja, iz prezentacije produktivne moći pojedinaca u društvu, iz pružanja pomoći drugima, kao i iz sudjelovanja u razvoju društva. Pogodnosti proizašle iz samoga rada po svojoj prirodi donose zadovoljstvo.

 

Sa druge strane rad donosi i nepogodnosti i kao takav ne može biti prihvaćen kao vrijednost. Nepogodnosti u radu nastaju kao posljedica prisilnog rada u kojem je čovjek sredstvo ostvarenja njemu otuđenih potreba ili prisilnog rada neophodnog za osiguravanje egzistencijalnih potreba. Takav rad nije slobodan i stoga ne može oživotvoriti čovjekove produktivne snage pa ne donosi čovjeku neposredne pogodnosti.

 

Veću neposrednu vrijednost će ostvariti rad koji više odgovara čovjekovoj prirodi, njegovim individualnim osobinama, koji ostvaruje više pogodnosti u svom trajanju. Neka se prihvati da je prosječan rad ima neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličinu 1 (jedan). Ako bi interval između krajnje nepogodnog i krajnje pogodnog rada bio od 0,1 do 10 tada bi matematički, pogodan rad bio sto puta vredniji od nepogodnog.

 

Neposrednu vrijednost tekućeg rada može na najefikasniji način utvrditi svaki radnik samostalno jer on najbolje zna koliko mu je posao koji obavlja pogodan ili nepogodan. Svaki radnik treba procjeniti odnos veličina svakodnevnog radnog opterećenja i relaksacije sa svim svojim psihofizičkim faktorima i usporediti ih sa drugim radnim obavezama. Rezultat takvog izjašnjavanja će biti veličina između 0,1 i 10 koja će ukazivati odnos pogodnosti i nepogodnosti rada na određenom radnom mjestu u odnosu na prosječan rad.

 

Manja vrijednost tekućeg rada zastupa veće nepogodnosti u trajanju rada pa sa tog stanovništa treba da ostvari veći udio u raspodjeli dohodaka sa čime će kompenzirati radne nepogodnosti. Veća vrijednost tekućeg rada zastupa veće pogodnosti u trajanju rada u odnosu na prosječan rad i sa tog stanovišta treba da ostvari manji udio u raspodjeli dohodaka pa će ostvariti manje pogodnosti u rezultatima rada.

 

Udio u raspodjeli rezultata rada se utvrđuje cijenom tekućeg rada. Cijena tekućeg rada je obrnuto proporcionalna od neposredne vrijednosti tekućeg rada. Cijena tekućeg rada će isto imati skalu vrijednosti od 0,1 do 10. Pogodniji rad će ostvariti neposrenu vrijednost tekućeg rada veću od 1 (jedan) pa će cijena tekućeg rada biti manja od 1 (jedan) i sa time će ostvariti manji dohodak od prosječnog. Na primjer: Izrazito nepogodan rad koji neposrednim iskazom radnika dobije neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličini 0,2 će biti pet puta nepogodniji od prosječnog rada pa će ostvariti cijenu tekućeg rada u veličini 5 i sa time pet puta veći dohodak od prosječnog rada.

 

U sistemu zaštićenih radnih mjesta svaki radnik bi svojom subjektivnom sviješću mogao procijeniti svoj rad kao izrazito nepogodan pa bi zahtjevao znatno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada nego što ga objektivno zaslužuje. U socijalizmu će se osigurati objektivno vrednovanje rada uz pomoć radne konkurencije na tržištu rada. To znači da će uz jednaku produktivnost pravo na rad ostvariti radnik kojem tekući rad donosi veću neposrednu prometnu vrijednost, odnosno radnik koji će zahtjevati manju cijenu tekućeg rada, odnosno manji dohodak.

 

Na taj način se može ostvariti novi trend u društvu u kojem bi radu rasla neposredna vrijednost do te mjere da postane potrebniji nego rezultat rada. Takav trend može formirati prekretnicu u razvoju društva. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje, preraspodjelom nepogodnih oblika rada i povećanjem mogućnosti izbora rada u kojima čovjek može nailaziti na izvore oživotvorenja svojih produktivnih, bivstvenih snaga. Rad kao oblik oživotvorenja čovjekova bića može naći neiscrpnu inspiraciju pa tako i potrebu, pogodnost i vrijednost. Takav rad ima svoju upotrebnu vrijednost. U pristupu u kojem rad u svom trajanju postaje vrijednost, u kojem donosi pogodnosti veće ili najmanje jednake pogodnostima provedenim izvan rada leži prosperitet društva.

 

Rezultat ovakvog pristupa vrednovanja tekućeg rada jest broj koji pokazuje cijenu tekućeg rada svakog radnika zaposlenog u poduzećima, tamo gdje radnici svojim radom neposredno ostvaraju dohodak. Međutim, trebalo bi svako društveno korisno djelovanje proglasiti vrijednim bez obzira da li neposredno sudjeluje u proizvodnji. Čovjek koji nije neposredno u radnom odnosu svakodnevno daje svoj doprinos društvu u nekom obliku. Čovjek je čovjeku vrijednost i taj stav društvo mora da prihvati da bi se takva vrijednost mogla razvijati.

 

Ova mjera odnosi se na sve nezaposlene, na predškolski uzrast, na učenike, zatim na ostarjele osobe koje više nisu u mogućnosti da rade, na invalide i na sve one koji ne žele da rade. Prihvaćanje vrijednosti tekućeg rada svakog čovjeka znači osigurati svakom čovjeku dohodovnu kompenzaciju u visini priznate cijene tekućeg rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva treba da određuje rukovodstvo komune na temelju potreba i mogućnosti komune a usvaja ih skupština komune. Te vrijednosti mogu biti promjenjljive prema ekonomskim mogućnostima i potrebama društvene zajednice. Ukoliko radnici ne bi bili u dovoljnoj mjeri zainteresirani za rad, cijena tekućeg rada kod nezaposlenog dijela stanovništva bi ovisno o kategoriji nezaposlenih padala što bi im smanjilo dohotke pa bi se dohodovno povećao radni interes.

 

Sa druge strane ukoliko bi radnici bili više zainteresirani za rad nego što je to potrebno, odnosno ukoliko neposredan rad postane vrijednost, cijena tekućeg rada nezaposlenog dijela stanovništva će rasti, čime bi im se povećao njihov udio u raspodjeli proizvoda rada što bi smanjilo dohodovni udio radnog interesa. Takvom regulacijom dohotka između neposredno zaposlenog i nezaposlenog dijela stanovništva će se doprinositi ravnoteži ponude i potražnje za radom a to znači i ravnoteži unutar složenih društvenih odnosa.

 

Ovakav pristup vrednovanja rada će osigurati ekonomsku a to znači i egzistencijalnu neovisnost odnosno slobodu svakom čovjeku što je osnovni uvjet društvene slobode, stabilnosti i prosperiteta. Svakom čovjeku je nužno osigurati zadovoljenje minimalnih egzistencijalnih potreba jer ugrožena egzistencija pojedinca dovodi do ugrožavanja egzistencije društva. Ova mjera ne predstavlja ništa drugo nego univerzalnu zamjenu za socijalno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, za solidarno davanje nezapos­lenima, za dječije doplatke odnosno poreske olakšice kod višečlanih obitelji. Ovakav sistem raspodjele stoga ne predstavlja dodatno opterećenje društvu, jer svi i onako troše, već predstavlja jednostavniju, pravedniju, efikasniju, društvenim određenjima prirodniju i mudriju preraspodjelu.

 

Svaki rad sadrži elemente tekućeg i minulog rada. Minuli rad bez tekućeg koji ga održava nema vrijednost, dok tekući rad bez minulog ne može postojati. Kako su tekući i minuli rad međusobno povezani i obzirom da se proizvodnja razvija geometrijskom progresijom cijena svakog rada se može prikazati produk­tom vrijednosti minulog rada izraženog bodovima minulog rada i cijene tekućeg rada.

 

Cijena rada = (Bodovi minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

 

Ovakva cijena tekućeg rada treba da bude osnova posredne vrijedosti rada – dohotka. Iz formule je vidljivo da je cijena svakog rada proporcionalna količini bodova minulog rada i cijeni tekućeg rada. Što radnik prikupi više bodova minulog rada to će cijena njegovog rada biti veća pa će i pretpostavljeni neto dohodak biti veći. Sa druge strane što radnik više obavlja produktivniji i teži, odgovorniji, opasniji, složeniji, neugodniji, nezdraviji rad to će neposredna vrijednost tekućeg rada biti manja pa tako će cijena rada biti opravdano veća čime će i dohodak biti veći.

 

Udruživanjem poduzeća komune radnici ostvaruju pravo na rad na svakom radnom mjestu, a metodom supstitucije posrednih oblika vrijednosti minulog rada ostvaruju dohodak proporcionalan količini bodova minulog rada. Radnik sa većom količinom bodova minulog rada će ostvariti veći dohodak od radnika koji ima manju količinu bodova minulog rada čak i  ako oba radnika ostvare jednaku produktivnost. Bodovi minulog rada će postati oblik humanističkog kapitala kao zamjene za sve obllike profita, rente, kamate, dividenda kapitalističkog oblika proizvodnje. Veliki dohodak pojedinih radnika neće prestavljati veći dohodovni teret poduzećima jer će se dohodak obračunavati na nivou komune. Ovo će biti bolje objašnjeno u poglavlju „Cijena robe“.

 

Cijena tekućeg rada će biti maksimalno objektivna jer će je utvrditi neposredno radna konkurencija na tržištu rada. Mala vrijednost cijene tekućeg rada u odnosu na vrijednost bodova minulog rada ne treba zbunjivati jer će porast cijene tekućeg rada za samo 0,1 zbog produkta vrijednosti može povećati cijenu rada za čitavih 10%.

 

Cijena rada razvija radnu teoriju vrijednosti i biti će osnova za formiranje dohodaka u socijalizmu. Kako će cijena rada bila objektivno utvrđena društvo će prihvatiti i sistem raspodjele dohodaka kao pravedan. Tako će se prevladati veliki problemi raspodjele dohodaka u društvu koji danas postoji u društvu. Takav sistem raspodjele dohodaka može formirati put kontinuirane produktivne orjentacije u društvu. Naravno cijena rada će naći svoju potvrdu ili negaciju u ostvarenom dohotku koji će ovisiti i o ostvarenoj produktivnosti rada kao i o mnoštvu drugih faktora.

Politika humanizma

3.1.1               Osnove politike humanizma

 

Demokratska anarhija je budućnost demokracije

 

Uvodno izlaganje je donijelo zaključak da demokracija danas u svijetu oscilira između siromašne i nikakve demokracije. U svim demokratskim sistemima postoji veliki problem zaštite interesa slabih pojedinaca od moćnih ljudi u svakodnevnom životu. U današnjam otuđenom društvu čovjek čovjeku može stvarati masu nepogodnosti za koje ne odgovara nikome. Tako se stvaraju nepogodni naboji u društvu. Na „razvijenom“ zapadu radnici traže posao doslovno prodajući sebe. Na poslu od radnika se očekuje velika podređenost poslodavcu jer u suprotnom može ostati bez posla. Kao potrošač, pojedinac je izložen agresivnoj propagandi. U svakodnevnom životu pojedinac nema gotovo nikakvu zaštitu od uvreda, prevara ili bilo kojeg drugog oblika ponašanja koji mu smeta.

 

Izlaz leži u jednakim ljudskim pravima. Budućnost demokracije mora dati ljudima potpuno jednaka prava a to znači i potpuno jednaku moć u društvu. To će riješiti probleme društva. Budućnost demokracije se više neće prvenstveno temeljiti na glasanju za ljude, već na ocjenjivanju postupaka ljudi. Pojedinci će dobiti jednaka neovisna zakonodavna, sudska i izvršna ovlašćenja da ocjenjuju druge ljude. Mala moć u rukama pojedinaca može potaknuti ljude da se povinuju interesima drugih na najbolji mogući način. Ovakva vrsta  demokracija će biti jednostavna, brza i efikasna. Ona će potpuno promijeniti temelje socijalne politike i izgraditi dobro društvo.

 

Neka ljudi dopuste svakome tko u okviru svoje djelatnosti može na bilo koji način utjecati na druge ljude da to čine slobodno po svojoj volji. Ljudi čak tu nemaju puno izbora jer ne mogu miješati u slobodu djelovanja predsjednika, liječnika i mehaničara, niti bilo koje druge osobe, niti imaju mogućnosti, niti vremena, niti prava, pa čak ni želje da to rade. Međutim, svi ti ljudi mogu svojim djelovanjem stvarati pogodnosti i nepogodnosti drugim članovima zajednice. Svaki čovjek može osjetiti da li mu aktivnosti predsjednika, liječnika, mehaničara ili bilo koje druge osobe stvaraju pogodnosti i nepogodnosti. I prema tome pojedinci bi trebali imati pravo da nagrade osobu koja im stvara pogodnosti i kazniti osobu koja im stvara ne pogodnosti. Takvo bi pravo usmjeravalo ljude da  stvaraju maksimalno moguće pogodnost i minimalne nepogodnosti drugim ljudima. Takva orijentacija društva bi doista na najbolji mogući način slijedila potrebe ljudi i stoga bi predstavljala razvijenu demokraciju.

 

Ova studija tvrdi da su jednaka prava ljudi jedina ispravna orijentacija društva. S tim u vezi, neka svaka osoba dobije podjednaku moć da negativno ocijeni, recimo, tri osobe koje su je najviše povrijedile u bilo kojem mjesecu, i pozitivno ocijeniti tri osobe koje su joj ostvarile najznačajnije pogodnosti. Na primjer, ako premijer, susjed i šef najviše naštete nekoj osobi u jednom mjesecu, ona će ih negativno ocijeniti. S druge strane, ako prijatelj, učitelj i pjevač, nekome stvore najznačajnije pogodnosti, ona će ih normalno pozitivno ocijeniti. Također, ljudi mogu koristiti sve ocjene za pozitivne ili negativne ocjene ili u bilo kojoj kombinaciji. To je suština, a ostalo je tehnička stvar koja će se provoditi putem aplikacije na internetu.

 

Zbroj pozitivnih i negativnih ocjena koje pojedinci dobiju od drugih ljudi može se javno prezentirati na internetu. Prebrojavanje ovih ocjena će svima reći koliko su cijenjeni u društvu. Takve ocjene će ljudima postati barem jednako važne koliko su danas važne posjete stranicama interneta, lajkovi i sljedbenici. Nitko neće željeti biti na negativnoj strani ocjenjivanja, već na pozitivnoj strani koliko god je to moguće. Taj cilj će postići djelovanjem na stvaranju značajnijih pogodnosti za zajednicu i smanjivanju ili ukidanju svih nepogodnosti. Ovo će stvoriti dobro društvo.

 

Na taj će način svi ljudi postati jednaki autoriteti koji imaju malu izravnu moć u društvu. S obzirom da će svi ljudi imati jednaka prava i moć davanja nagrada i kazni drugim ljudima neovisno o bilo kakvim pisanim pravilima, takva će demokracija predstavljati anarhiju. To je razlog zašto je ovaj sistem ocjenjivanja nazvan demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija u stvari predstavlja fer tržište ljudskog ponašanja u kojem pojedinci imaju podjednaku moć da prezentiraju dobre ljude isto kao što kupci kupovinom proizvoda prikazuju dobru robu. Takvo ocjenjivanje će objektivno prikazati pozitivne ljude isto kao što tržište roba objektivno ukazuje kvalitenu robu. Ipak, demokratska anarhija će biti efikasnija od tržišta roba zato što direktno prikazuje loše ljude dok tržište roba ne može direktno ukazati na lošu robu. Ona će biti i objektivnija od tržišta roba zato što će svi ljudi imati jednaku moć ocjenjivanja. Demokratska anarhija će doprinijeti poboljšanju društva više nego što tržište može doprinijeti poboljšanju robe. 

 

Ljudi će po prvi put u povijesti čovječanstva dobili izravnu vlast u društvu. Takva će moć eliminirati nekontroliranu ili nedovoljno kontroliranu moć pojedinca koja potječe iz privilegiranog društvenog statusa. Ljudi trebaju shvatiti da je privilegirani položaj pojedinaca temelj problema društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava je razlog zašto društvo nikada nije bilo dobro. Demokratska anarhija bi usmjerila svakog člana društva da poštuje druge ljude. Ljudi će postati vrijednosti za sve ljude. Ljudi će se prvi put smatrati jednakima, a to će rezultirati skladnim i konstruktivnim društvenim odnosima.

 

Svatko će slobodno suditi o drugima. Sa time u vezi, mnogi ljudi su se žalili da pojedinci mogu zlonamjerno ocjenjivati ​​druge ljude zbog inata ili zavisti. Odgovor je da takav rizik postoji, ali individualna ocjena ne može nikome nanijeti značajnu štetu. Šteta koju pojedinac može prouzročiti je neznatna u odnosu na državnu vlast koja može cijelu državu odvući na pogrešnu stranu. U predloženom sustavu takve bi vlasti dobile velik broj negativnih ocjena od ljudi, što bi ih pomoću male regulacije moglo spriječiti da proizvode zlo kao što su to činili diktatori kroz povijest. Da li je vrijedno dopustiti pojedincima da krivo sude drugima ako bi takva “suđenja” spriječila velika razaranja u društvu?

 

Osobe koje bi ipak vršile destruktivan način ocjenjivanja ne bi mogle sakriti svoju destruktivnu orijentaciju. To bi pokazali sa svojim ponašanjem, pa bi  u većoj mjeri dobijali negativne ocjene od društva. To će ih prisiliti da posvete veću pažnju da upoznaju sebe i nađu način da ostvare konstruktivnu orijentaciju. Svaki čovjek svojim djelovanjem može stvarati društvu pogodnosti i nepogodnosti i stoga će svaki čovjek dobijati i pozitivne i negativne ocjene i to društvo treba prihvatiti. Međutim, osobe koji bi u većoj mjeri stvarale nepogodnosti u društvu bi dobijale od više ljudi kroz duži period negativne ocjene i to će ih prisiliti da mijenjaju svoje ponašanje. 

 

Sistem ocjenjivanja već postoji u društvu kada se ispituje javno mnijenje o uspješnosti pojedinih akcija u društvu ali nigdje takva ocjena nema neposrednu moć. Zato će trebati dosta hrabrosti i mudrosti u društvu da se takva mjera usvoji, ali će poslije toga stvarati velike pogodnosti društvu.

 

Nešto slično demokratskoj anarhiji već je implementirano na YouTubeu, gdje ljudi mogu  glasati za pjesme ili video zapise sa “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”. Nikada više od 5% ljudi nije neprimjereno ocijenjivalo pjesme ili video zapise, što znači da je 95% ljudi pošteno ocijenilo rad autora tih zapisa. To sugerira da će demokratska anarhija služiti društvu ispravno ili čak bolje od YouTubea jer će ljudi imati ograničena prava na ocjenjivanje i neće svoje ocjene trošiti neracionalno. Oni će najvjerojatnije pošteno ocjenjivati ​​druge ljude i zato što će se osjećati počašćeni da imaju izravnu moć u društvu.

 

Može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da će jednaka moć ljudi po svojoj prirodi učiniti da zloba i zavist jedva postoje. No, ako se tako nešto ipak dogodi, svaka bi osoba mogla ispraviti moguću pogrešnu ocjenu koju je dala drugima pomoću ispravne ocjene čak i mnogo godina kasnije kada doživi prosvjetljenje pod utjecajem jednakih ljudskih prava. Na to će ih potaći njihova savjest.

 

Za one koji su još uvijek sumnjičavi prema demokratskoj anarhiji, ona se može prvo provesti tako da se ocjene prezentiraju samo ocjenjenim ljudima, i nikome drugome. To bi bilo kao da ljudi slušaju anonimne tračeve o sebi, što su manje više svi zaintersirani da čuju. Kao rezultat, većina ljudi će pokušati poboljšati svoje ponašanje u društvu. Međutim, tajni rezultati ocjenjivanja neće spriječiti najgore ljude da se i dalje loše ponašaju. Tada društvo može odlučiti da obeshrabri prestupnike demokratskim prihvaćanjem potpune provedbe demokratske anarhije. Pa čak i tada, ako ljudi dobiju više pozitivnih nego negativnih ocjena, rezultat mogu ostati tajna za druge ljude. Ako je ukupna ocjena negativna, to će biti vidljivo svima, prisiljavajući negativno ocijenjene ljude da poboljšaju svoje ponašanje.

 

Mnogi ljudi, uključujući sveučilišne profesore, su kritizirali demokratsku anarhiju, govoreći da ljudi ne mogu objektivno suditi drugima. Odgovor na takve primjedbe jest da je objektivnost poželjna, ali ne i bitna. Osim toga, birači danas ne moraju biti pametni niti obrazovani da bi imali pravo glasa, pa zašto bi to morali biti u demokratskoj anarhiji?

 

Ali ipak treba postaviti pitanje: Koliko je svaki čovjek sposoban da objektivno ocijeni uzroke nastanka pogodnosti i nepogodnosti, pa stoga, koliko je kompetentan da vrši ocjenjivanje djelovanja drugog čovjeka? Ljudi su subjektivni pa svojom ocjenom mogu pogrešno ocjenjivati ljude. Odgovor je: U neposrednom odnosu imeđu ljudi svaki čovjek treba da donosi odluke onako kako ih doživljava i društvo je dužno da uvažava osjetilna i emotivna stanja svakog čovjeka bez obzira koliko je on subjektivan. Orjentacija koja uvažava svakog pojedinca u društvu je jedina ispravna. Ipak, sistem koji podržava jednaka prava ljudi će razvijati objektivnost u zajednici. Ljudi koji dobiju negativne ocjene će morati učiti što nije u redu s njima, što će ih učiti da formirjui objektivne kriterije valoriziranja pogodnosti i nepogodnosti djelovanja u društvu. Društvo kao skup subjektivnih članova, zajedničkom praksom će učiti objektivnost.

 

Objektivnost će uklanjati sukobe u društvu. Ljudi će u budućnosti vjerojatno davati i primati samo pozitivne ocjene i tada će znati da žive u dobrom društvu. Nakon ovih objašnjenja, nitko dobronamjeran prema svijetloj budućnosti čovječanstva ne bi smio odbiti demokratsku anarhiju. Međutim, zbog utjecaja koje su vlasti nametale kroz povijest čovječanstva, ljudi oklijevaju čak i razgovarati o demokratskoj anarhiji.

 

Jednom kada društvo prihvati demokratsku anarhiju, ona neće davati veliku moć pojedincima, ali će njihove ocjene zajedno imati ogromnu moć. Osoba koja dobije velik broj negativnih ocjena bi se još više trudila da izbjegne stvaranje bilo kakvih nepogodnosti drugim ljudima. Štoviše, ljudi koji dobiju loše ocjene nikada neće znati tko ih je negativno ocijenio, pa će nastojati poboljšati svoje ponašanje prema svima. Kao rezultat toga, nasilnici neće postojati u školi, poslodavci neće zlostavljati svoje zaposlenike, susjedi neće proizvoditi neugodnu buku noću, prodavači neće varati svoje kupce, političari neće lagati ljude itd.

 

Demokratska anarhija će oduzeti privilegirana ovlašćenja svim ljudima. To će eliminirati društveno zlo i formirati dobro društvo u kojem će svi ljudi pokušati ugoditi drugim ljudima na najbolji mogući način. Kada se ljudi naviknu na međusobnu ocjenjivanje, oni mogu demokratski odlučiti da povećaju snagu svake ocjene dodjeljivanjem, na primjer, vrijednosti od jednog dolara svakoj od njih. Svaka pozitivna ocjena koju osoba dobije od nekoga će joj donijeti jedan dolar, a svaka negativna ocjena će joj oduzeti jedan dolar. Ove ocjene ne bi puno utjecale na obične ljude. Ako se dvoje ljudi ne voli, oni se mogu godinama negativno ocjenjivati, što ne bi bila velika stvar. Dobiti ili izgubiti jedan dolar u razvijenom svijetu ne znači puno.

 

Moć ocjenjivanja će iznimno efikasno utjecati na autoritete odgovorne za donošenje odluka u društvu. Što autoritet ima viši položaj u društvu, to bi bila veća njegova odgovornost pred ljudima. Na primjer, američki predsjednik bi mogao dobiti 100.000.000 negativnih ocjena od američkog naroda za lošu politiku, laži i kriminalnu agresiju na zemlje. To bi predsjednika koštalo 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane, predsjednikove pristalice ne moraju nužno pozitivno ocijeniti takve predsjednike jer bi mogli imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će svoje pozitivne ocjene potrošiti negdje drugdje. Neprivilegirani predsjednici se više ne bi usuđivali provoditi lošu politiku. I ako bi se to ipak nekako dogodi, oni bi napustili svoje pozicije brzo. Samo najspretniji i najhrabriji pojedinci bi se usudili voditi zemlje. Ali oni više neće biti autoriteti, nego sluge naroda. Demokratska anarhija bi u korijenu uklonila mogućnost nastanka ekstremno nepogodnih vođa, fašista, nacionalista, šovinista, rasista i svih potencijalnih diktatora koji vrše nepogodan ili destruktivan utjecaj na društvo.

 

Pa što ako utjecajni ljudi koji posjeduju masovne medije nepravedno optuže nekoga za zlo u društvu i tako potaknu ljude da daju loše ocjene pogrešnoj osobi? Takve su stvari lako moguće u današnjem društvu. Međutim, postoji poslovica koja kaže: “U laži su kratke noge.” Jednog dana će se laži otkriti, a onda nitko ne bi htio biti na mjestu tih lažljivih pojedinaca jer će ih narod zasigurno kazniti lošim ocjenama. Oni mogu primati takve kazne dugo i neće se usudili ponovo biti nemoralni.

 

Nadalje sistem omogućava svakom čovjeku da dosegne satisfakciju davanjem loše  ocjene čovjeku koji mu stvara nepogodnosti kao i društvu u cjelini. Takva satisfakcija je povoljnija, konstruktivnija i efikasnija od svih oblika osvete koje otuđeno društvo upražnjava. Naravno da zadovoljstvo donosi i moć nagrađivanja pozitivnom ocjenom kojom svaki čovjek podržava čovjeka koji mu stvara pogodnosti.

 

Predloženim sistemom ocjenjivanja svaki član društva faktički dobija ravnopravnu vlast u društvu. Obzirom da dobitnik ocjene neće imati mogućnost žalbe, može se očekivati da će društvo uvažavati potrebe svakog člana što će doprinjeti formiranju pogodne društvene orijentacije. Uvođenjem takvog sistema svaki čovjek će se truditi da upozna drugog čovjeka i njegove potrebe kako mu nebi i nehotično nanio nepogodnosti. Čovjek voli više ono što poznaje više. U takvom društvu čovjek će se odnositi prema drugom čovjeku sa respektom i dobronamjerno. Truditi će se da djeluje tako da drugom čovjeku i društvu u cjelini donosi manje nepogodnosti i veće pogodnosti.

 

Može se pretpostaviti da će sistem međusobnog ocjenjivanja članova društva dovesti do grupiranja ljudi po principu srodnih interesa. Članovi društva sa jednakim interesima će se relativno izolirati tako da bi u međusobnom kontaktu ostvarili veće pogodnosti i da ne bi stvarali nepogodnosti članovima društva sa suprotnim interesima. Na taj način sistem dozvoljava provođenje različitih interesa u društvu i razvoj bogatstva različitih opredeljenja.

 

U ovakvom sistemu svi stanovnici će stalno nastojati ostvariti što veće pogodnosti pojedincima i društvu u cjelini. Povijesno gledano može se prihvatiti pravilo da tamo gdje je takva društvena orijentacija postojala društvo je prosperiralo i živjelo pogodnim i konstruktivnim životom. Sa druge strane u sistemu gdje su pojedinci nalazili pogodnosti na teret društva je nastajala destruktivna orijentacija koja je vodila raspadu društ­venog sistema.

 

Smisao demokracije je kreirati pravila koja omogućavaju ljudima da žive dobro. Do sada je najbolji rezultat postizan pomoću zakona, ali zakoni nisu riješili društvene probleme. Demokratska anarhija može uspješnije rješavati sporove u društvu nego što to mogu kruti normativni akti. Međusobno ocjenjivanje ljudi će formirati nepisana pravila društvenog odnošenja koje će davati bolje rješenje za pojedince i društvo nego što to mogu zakoni regulacijom. Demokratska anarhija će formirati pravednije društvo što će smanjiti kriminal u društvu pa će pravosudni organi imati manje posla. Ipak suci i tužitelji, koji vode postupke protiv pojedinaca kao i organi reda koji štite društvo će neko vrijeme imati posla i zato moraju imati ocjenjivački imunitet.

 

Ali jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ljudi će imati moć da sami dijele pravdu pa će je manje tražiti na sudovima. Sudovi će imati manje posla pa će gubiti na važnosti zajedno s državnim represivnim aparatom, uključujući policiju i zatvore. Državni zakoni će u budućnosti zastarjevati, što znači da će otići u povijest. To će oslobađati ljude otuđenja koje su vlasti nametale kroz povijest i približiti će ih njihovoj prirodi.

 

Demokratska anarhija se ne može korumpirati. Ona će najvjerojatnije eliminirati nemoral u društvu. Kroz jednaka prava ocjenjivanja ljudi će naučiti što je objektivno etično, a što nije. Ljudi će se pokoravati etici koju spontano uspostave. Ne postoji veći moral nego što ga mogu pružiti jednaka ljudska prava. Zapravo, to je vjerojatno jedini mogući moral jer se etika teško može temeljiti na privilegijama. Privilegirani ljudi teško mogu izbjeći promociju vlastitih interesa što ih lako udaljuje od morala. Demokratska anarhija će biti sposobna stvoriti etično i pošteno društvo.

 

Demokratska anarhija će po prvi put moći provesti zlatno pravilo “Čini drugima ono što želiš da oni tebi čine”, koje je sposobno stvoriti dobro društvo. U biti, demokratska anarhija je prihvatila načelo tržišne ekonomije sa kojom nagrađuje dobro ponašanje pojedinaca. To bi trebalo savršeno funkcionirati. Jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ona će pokrenuti brzo i značajno poboljšanje društva. U trenutku kada ljudi dobiju pravo ocjenjivanja drugih ljudi i pravo da budu ocjenjeni od drugih ljudi, oni će biti manje zainteresirani da se konfrontiraju sa drugima, i više spremni da im udovolje. Ovo je najbolji mogući rezultat demokracije. Tehnologija potrebna za provedbu demokratske anarhije je već dostupna. Demokratska anarhija se može provesti uskoro, što znači da se puno bolje društvo može brzo graditi. Demokratska anarhija će najvjerojatnije ostvariti snove sanjara u povijesti čovječanstva.

 

Antička neposredna demokracija će opet biti potrebna

 

Pod pritiskom demokratske anarhije, vlade će slijediti potrebe ljudi. Vlast se neće usuditi samostalno donositi najvažnije odluke za društvo jer lako može pogriješiti što bi moglo izazvati gnjev naroda i veliki broj negativnih ocjena. Pretpostavimo da vlast nije sigurna kakve su potrebe ljudi. U tom slučaju, njihova odgovornost, jasno definirana uvažavanjem ocjena ljudi, će ih usmjerit da otkriju ljubav prema participaciji ljudi u procesima strateškog odlučivanja putem referenduma. U tom smislu, najvjerojatnije će razviti varijantu antičke demokracije koja će uz pomoć interneta brzo i efikasno uključiti ljude u izravno odlučivanje o zajedničkim potrebama, vjerojatno putem interneta.

 

Ljudi mogu izravno kreirati fiskalnu politiku društva u kojoj bi svaki pojedinac odlučio koliko novca želi platiti iz svog bruto prihoda za poreze. Ukupni zbroj svih odluka ljudi o oporezivanju odredio bi ukupan iznos novca koji je potrebno izdvojiti za takse. Ljudi neće plaćati porez koliko žele. Oni će formirati ukupan iznos novca za poreze koji će se prikupljati proporcionalno visini njihovih dohodaka. Na isti način, svaka osoba može odlučiti kako će se porez trošiti. Svaka osoba će odrediti koliko novca iz poreza želi  izdvojiti za razvoj ekonomije, sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu i druge potrebe kolektivne potrošnje.

 

Ovdje treba nešto reći o demokraciji. Ljudi nemaju jednake dohotke. Rad koji ostvaruje veću produktivnost treba da ima veći dohodak kako bi više doprinio proizvodnji. Kako će ljudi po svojoj slobodnoj volji izdvajati porez iz svojih dohodaka, tako će veći dohotci imati veću glasačku moć odlučivanja. Sa druge strane ljudi neće moći odlučiti da ne izdvaje novac za porez zato što organizacija društva ima cijenu. Društvo bez poreza ne može opstati. Rukovodstvo komune će uz odobrenje skupštine komune morati odrediti moguće intervale porezne politike u postotcima. Na primjer, ljudi mogu dobiti izbor da dodijele do 10% iznad i ispod postojećeg poreza. Ako je postojeći porez 20% to znači da će ljudi birati poreze između 10% i 30% od svojih bruto prihoda. Takvo ograničenje u određivanju visine poreza će umanjiti razlike u glasačkoj moći ljudi u odnosu na razlike u njihovim dohodcima, ali svejedno glasačka moć u fiskalnoj politici ljudi neće biti jednaka.

 

U ekonomiji je povoljnije glasačku moć bazirati na produktivnosti rada nego na potpunoj ravnopravnosti. U ekonomiji ljudi trebaju imati glasačku moć proporcionalnu njihovom dopronosu stvaranju ekonomskog bogatstva koje društvo posjeduje. Treba prihvatiti da iza veće ostvarene produktivnosti stoji vredniji rad. Vredniji rad treba nagraditi većom glasačkom moći kako bi u većoj mjeri stimulirao produktivnost ljudi pa tako i blagostanje u društvu. Kada se odlučuje o raspodjeli zajedničkog novca tada je baziranje glasačke moći na ostvarenoj produktivnoj moći radnika dobra, prikladna i pravedna metoda uspostave demokracije jer će doprinijeti razvoju društva. U donošenju političkih odluka ljudi moraju biti jednaki i naravno jedan čovjek treba da ima jedan glas.   

 

Teoretski, ljudi mogu odlučivati o kolektivnoj potrošnji unutar grupa potrošnje koliko god žele. Sve skupine zajedničke potrošnje će imati daleko značajniji ukupni učinak ako se demokratski usmjere. Slijedeći životno iskustvo, ljudi će naučiti koliko novca treba prikupiti za poreze i kako ga najbolje potrošiti. Dakle, ova potrošnja više neće biti otuđena od društva; ona će najefikasnije pratiti potrebe ljudi. S obzirom da novi politički sistem nudi stabilne i dobre odnose među narodima, ljudi više neće izdvajati novac za potrebe vojski. Vojske će prestati da postoje. U predloženoj demokraciji vođenje ratova više neće biti moguće.

 

Narod mora izravno donositi strateške odluke u društvu, kao što je prihvaćanje osnovnih zakona jer se tako stvara najbolja socijalna politika. Kod donošenja političkih odluka svaki čovjek normalno ima jedan glas. Ništa drugo ne može bolje pratiti interese naroda. Profesionalci će donositi sve druge odluke, a za te odluke će biti izravno odgovorni ljudima. Kada ljudi dobiju izravnu moć da sudjeluju u procesu donošenja odluka i kad budu mogli suditi onima koji donose odluke u njihovo ime, to će najvjerojatnije predstavljati najrazvijeniji oblik demokracije. Teško da se može definirati bolji politički sistem. Ljudi će biti zadovoljni sa takvom demokracijom i neće dopustiti nikome da im je oduzme.

 

Politika komune se više neće formirati u otuđenim centrima političke moći. Ona će polaziti od potreba svakog pojedinog stanovnika i zato se može nazvati humanistička politika. Ona predstavlja budućnost demokracije. Jednog dana će neka politička partija negdje usvojiti demokratsku anarhiju i pobijediti na izborima. To će biti početak velike reforme političkog sistema i velikog razvoja društva u svakom pogledu. 

Dobar Socijalizam

3.1.2.2          Dobar Socijalizam

 

Razvijeno tržište rada će kreirati socijalizam

 

Većina problema današnje tržišne ekonomije je prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ova studija će pokušati prikazati da glavni problem današnje kapitalističke ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta.

 

Roba je uvijek na tržištu čak i ako to formalno nije jer će se svaka roba prodati ako se pojavi dovoljno dobra ponuda. Radna mjesta nisu gotovo nikada na tržištu i to je veliki problem današnje ekonomije. Razvijeno tržište rada treba donijeti takmičenje radnika za ostvarenje veće produktivnosti na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Takva će ekonomija značajno unaprijediti društvo.

                                                                       

Radnici u kapitalizmu imaju poslove zaštićene zakonima i sindikatima; poslovi u kapitalizmu su privilegirani, iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. Produktivniji radnik se ne može prijaviti za radno mjesto koje već zauzima drugi radnik. Zato podjela rada u kapitalizmu ne može dovoljno efikasno alocirati rad i postići maksimalnu moguću produktivnost. Treba štititi egzistenciju radnika, a ne radna mjesta. Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu subjekti s jednakim pravima u procesu proizvodnje. To će se postići kada svi radnici dobiju jednaka pravo biranja posla koji žele u javnim poduzećima. Društvo treba uspostaviti standard za odabir radnika. Povijest je pokazala da nema društveno opravdanijeg principa zapošljavanja od zapošljavanja najboljeg raspoloživog radnika na svakom radnom mjestu.

 

Kapitalizam je naučio ljude da vole takmičenja i biti pobjednik donosi ogromno zadovoljstvo. Kao rezultat, ljudi se ne ustručavaju uložiti napor kako bi se istakli. Pa zašto društvo ne bi otvorilo natjecanje za svako javno radno mjesto u bilo kojem trenutku? To zvuči nemoguće jer takva podjela rada nikada nije postojala. Međutim, realizacija takve raspodjele rada je samo tehnički problem, a društvu će donijeti ogromne koristi.

 

Radna konkurencija kao oblik zapošljavanja na tržištu rada predstavlja kontinuirani otvoreni natječaj za sva radna mjesta. To znači da svaki radnik može u svakom trenutku zauzeti radno mjesto drugog radnika ukoliko takav posao obavlja na produktivniji način.

 

Da bi se postigao takav ekonomski sistem, ljudi moraju pronaći efikasni način za procjenu produktivnosti rada, definiranje radnih odgovornosti i usklađivanje nagrada za rad u bilo kojem trenutku. Ukratko, radnici koji ponude najveću produktivnost i odgovornost i zahtijevaju najnižu plaću za bilo koji posao u kompanijama u društvenom vlasništvu bi dobili taj posao u bilo kojem trenutku. To ne bi bilo ništa drugo nego razvijeno tržište rada. Međutim, tržište rada će trebati dosta vremena da se dovoljno razvije i bude prihvaćeno od strane naroda.

 

Radna konkurencija na tržištu će puno više potaknuti radnike na rad nego što to može kapitalizam kroz plaće. Egzistencija radnika nikada ne bi bila ugrožena jer će svaki radnik moći pronaći posao u punom radnom okruženju. Radna konkurencija će uspostaviti tako jaku odgovornost radnika da se nitko neće usuditi da ponudi radnu produktivnost koju nebi mogao zadovoljiti. Tržište će također najobjektivnije regulirati visinu plaća radnika. Životni standard svih ljudi može porasti na besprimjeran način. Ljudi bi mogli biti vrlo zadovoljni što žive u takvom sistemu. Samo to bi se trebalo zvati socijalizam. Sljedeći tekst definira podjelu rada u socijalizmu.

 

Nema pravednije ili bolje podjele rada od konkurencije radnika kroz njihovu radnu produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kom trenutku. Produktivnost će se mjeriti zarađenim novcem, količinom i kvalitetom proizvedene robe ili ocjenom produktivnosti radnika od strane potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju i jeftiniju proizvodnju dobit će željeni posao. Uspoređivanje produktivnosti radnika može biti složeno, ali i vrlo jednostavno. Demokratska anarhija će je učiniti vrlo jednostavnom.

 

Trajno otvoren radni natječaj među radnicima nikada nije postojao jer nitko nije vjerovao da je to moguće ostvariti i nije ulagao trud u razvoj takve ideje. Ipak, ova knjiga analizira potencijalne probleme koje bi otvoreni radni natječaj mogao donijeti društvu i formulira odgovore koji rješevaju te probleme. Naravno, zbog potrebe izbjegavanja mogućih nestabilnosti u takvoj raspodjeli rada, radna konkurencija će se provoditi na visoko reguliran naćin.  Jednom kada ljudi uzmu u obzir takvu podjelu rada, otvorit će se mogućnost za značajan privredni i društveni napredak.

 

Naravno, radna konkurencija će se odnositi samo na javna poduzeća jer ako se primjeni  na privatna poduzeća, to bi praktički značilo oduzimanje privatne imovine. Privatna poduzeća će nastaviti sa poslovanjem isto kao što to čine danas. Novu podjelu rada u javnim poduzećima će biti potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. Jednog će dana predložena podjela rada biti prihvaćena jer su načela takve podjele rada prirodna, pravedna i najproduktivnija.

 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje glavni kandidat za tu poziciju, bez obzira na to da li je radno mjesto zauzeto ili ne. Ako na takvim radnim mjestima već postoje zaposleni radnici koji ne žele napustiti posao, oni će morati prihvatiti produktivnost konkurenata, te bi u tom slučaju ostali na svojim radnim mjestima. Ako ne mogu preuzeti nove obveze ili to ne žele, oni će odmah napustiti svoja radna mjesta i prepustiti ih konkurentima.

 

Egzistencijalna sigurnost radnika je nužna kao uvjet stabilnosti društva, pa će je društvo garantirati. U predloženom ekonomskom sistemu svi će radnici automatski biti ekonomski zbrinuti nakon napuštanja bilo kojeg posla. Gubitak posla neće donijeti dohodovni stres, a radnici u okruženju pune zaposlenosti će imati mogućnost brzog nalaženja novog posla. Takva sigurnost će otklonit strah od nezaposlenosti koji prevladava diljem svijeta. Kapitalizam nalazi primarnu motivaciju za rad u strahu za ekonomski opstanak radnika, pa ljudima ne pruža dovoljnu financijsku sigurnost. Novi sistem će motivaciju za rad graditi u slobodnom izboru posla i u zadovoljstvu koje iz njega proizlazi.

 

Prednosti takve podjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava maksimalnu produktivnost kompanija i najefikasnije zadovoljenje potreba potrošača. Zato takva podjela rada nalazi svoje najveće opravdanje. Nadalje, tržište rada će ljudima dati slobodu izbora poslova koje više vole. Oni će uživat u poslu mnogo više nego danas. Rad za sebe će postati neposredna vrijednost.

 

Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati privilegije. Danas ljudi mogu gubitak privilegija doživjeti kao značajnu nepogodu. No, treba reći da su privilegije jedan od vodećih uzroka problema u društvu. Ukidanje radnih privilegija znači ostvariti povećanje produktivnosti i smanjenje, ako ne i uklanjanje, korupcije i nemorala u društvu. Sa vremenom će ljudi shvatiti da gubitak privilegija znatno povećava mogućnost pronalaska posla koji povećava produktivnu moć radnika. Bivstvena moć razvija kreativnost i donosi veliko i stabilno zadovoljstvo koje privilegije ne mogle postići. Predloženo socijalističko tržište će omogućiti stalan razvoj bivstvenih produktivnih snaga u društvu što će donijeti značajne koristi društvu.

 

Ovakav sistem privređivanja postaje moguć po prvi put u povijesti čovječanstva zato što je razvoj kompjutorske tehnologije omogućio efikasno planiranje, praćenje i obradu produktivnosti rada radnika, vrijednosti njihovog rada i odgovornosti koju podnose za svoj rad u sistemu brzih promjena rada i radnih obaveza. Već danas postoje dovoljno razvijeni ERP sistemi koji to omogućavaju ali njih će trebati prilagoditi novom sistemu poslovanja. 

 

***

 

Ova knjiga razvija Marxovu pojednostavljenu radnu teoriju vrijednosti proširivanjem kompenzacije radnika funkcijama koje mogu povećati produktivnost i pravednost u ekonomiji. Svaka proizvedena roba u sebi sadrži vrijednosti minulog i tekućeg rada. Stoga bi se plaće radnika trebale temeljiti na njihovom prijašnjim i sadašnjem doprinosima u proizvodnim procesima.

 

Vrijednost tekućeg rada treba pokazati koliko rad donosi prednosti i nedostataka radniku u odnosu na druge poslove. Recimo da prosječna vrijednost i cijena tekućeg rada ima vrijednost 1. Tada će radnik koji je 10% više zainteresiran za određenu poziciju vjerojatno zatražiti cijenu tog rada u vrijednosti od 0,9 da bi njegova ponuda bila više konkurentna za posao. Tako će njegova zarada biti 10% manja nego na prosječnom poslu. No, veću šansu za posao imat će radnik koji traži najnižu cijenu za tekući rad. Opravdanje za prihvaćanje najniže ponude cijene rada leži u činjenici da je takav posao najpovoljniji za radnika i najjeftiniji za društvo. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju plaće radnika. U tom smislu tržište rada će omogućiti da prikladna radna mjesta ostvare relativno niže dohotke, a nepogodna radna mjesta će biti nadoknađena sa većim dohodcima. Razvijeno tržište rada će formirati objektivnu cijenu tekućeg rada kao što to čini tržište roba, a radnici će biti zadovoljni zaradom. Sindikati kao posrednici u određivanju prihoda više neće biti potrebni.

 

Vrijednost minulog rada radnika pokazuje koliko su radnici doprinijeli stvaranju vrijednosti koje društvo posjeduje. U kapitalizmu, vrijedniji minuli rad je proizveo veće bogatstvo, tako da bogatstvo prikazuje vrijednost minulog rada. Ali kapitalizam ne priznaje druge vrijednosti koje postoje u društvu. Na primjer, rođenje, rađenje i produktivni rast ljudi su najveći opseg vrijednosti koju ljudi mogu proizvesti, i ljudi ih moraju prepoznati kao vrijednost minulog rada. Takve vrijednosti su neprocjenjive pa se ne mogu objektivno odrediti, ali se mogu formirati arbitražom u najboljem interesu svih ljudi. Na sličan način je društvo uspostavilo kaznu za ubojstvo koja nema nikakve veze sa objektivnošću ali je vrlo korisna jer sprečava ubojstva.

 

Priznanje vrijednosti minulog rada ljudi će svima omogućiti primanje osnovnog prihoda od rođenja. Sva korisna djela koja ljudi čine od rođenja treba valorizirati i prihvatiti kao minuli rad. Vrijednost tekućeg rada nezaposlenih ljudi treba prilagoditi mogućnostima društva. Minuli i tekući rad će biti tako regulirani da svi ljudi dobiju najmanje minimalni dohodak kao jamstvo za sigurnu egzistenciju. Dohodci nezaposlenog stanovništva će se automatski kreirati iz poreza zaposlenih ljudi. Takva ideja se danas propagira pod nazivom Univerzalni osnovni dohodak.

 

Vrijednost minulog rada će uključivati sva ​​poboljšanja koja ljudi mogu stvoriti u društvu. To će motivirati ljude da unaprijeđuju sve vrijednosti, donoseći tako više koristi društvu. Sa druge strane, ljudi će pomoću vrijednosti minulog rada podnositi odgovornost za svaku štetu koju naprave društvu. Na primjer, svaki kriminal se može procijeniti pomoću vrijednosti minulog rada ljudi. Kazneni zakon će preračunati zatvorske kazne kriminalaca oduzimanjem vrijednosti minulog rada kriminalaca proporcionalno počinjenim kaznenim djelima. Gubljnje određene vrijednosti minulog rada će biti efikasnija i humanija kazna za kriminalce nego zatvorske kazne.

 

Vrijednost minulog rada će biti efikasno sredstvo za podnošenje odgovornosti u društvu. Ona će biti vrlo korisna i potrebna za uspostavljanje napretka čovječanstva. Arbitraža za vrijednovanje minulog rada bi trebala biti regulirana pomoću zakona i demokratski prihvaćena od naroda. To će biti težak zadatak i najvjerojatnije glavni razlog zašto se socijalistička podjela rada ne može uskoro provesti.

 

Pretpostavimo da je prosječna vrijednost minulog rada 100.000 bodova, dok je prosječna vrijednost tekućeg rada 1. Množenjem ovih vrijednosti će se ustanoviti vrijednost rada radnika ili cijena rada. To znači da će prosječna plaća radnika imati 100.000 novčanih jedinica. Prosječna vrijednost minulog rada može se prilagoditi bruto nacionalnom dohotku po stanovniku, dok se prosječna vrijednost tekućeg rada može prilagoditi vrijednosti 1, čime će se dohodci uskladiti s vrijednostima proizvedenih dobara i usluga.

 

Samo tržište može uspostaviti objektivnu cijenu robe. Ako poduzeće ostvari višu cijenu roba na tržištu odnosno veću dobit nego što to dohotci radnika zahtijevaju, oni bi zarađivali više novca nego što su tražili. Razlika između traženih i dobijenih dohodaka bi predstavljala višak vrijednosti. U poduzećima koja ostvare manju cijenu robe na tržištu odnosno manju dobit nego što to dohodci radnika zahtijevaju, radnici bi dobivali niže plaće nego što su tražili iako su ostvarili ponuđenu produktivnost. Kako bi se izbjegla konkurencija za rad u profitabilnijim javnim poduzećima, profitabilnija javna poduzeća će ustupiti viškove vrijednosti zarade javnim poduzećima koja ostvare manjak vrijednosti na tržištu.

 

Prelijevanje viškova vrijednosti javnih poduzeća u ona koja ostvaraju manjak zarade na tržištu će spriječiti narušavanje ravnoteže u podjeli rada. Kao rezultat, svatko će zaraditi onoliko novca koliko je tražio za ostvarenu produktivnost. Tako će tržište rada uravnotežiti zaposlenost u svim javnim poduzećima, bez obzira na prihode poduzeća koji proizlaze iz tržišnih proturječnosti. Treba naglasiti da je tržište najbolji dar koji je majka priroda dala ekonomiji, sposoban donijeti pravdu i stabilnost u proizvodne procese. Privredni razvoj se više neće bazirati na pogodnostima tržišta nego će proizaći iz svjesnih odluka ljudi. Ljudi će razvojnu politiku privrede bazirati na količini novca koju će izdvojiti iz poreza za razvoju privrede.

 

Novi ekonomski sistem ne bi imao smisla bez efikasne regulacije odgovornosti radnika u proizvodnim procesima. Na razvijenom tržištu rada radnici mogu nerealno povećati svoju ponudu produktivnosti kako bi dobili posao koji žele. Takva neodgovornost može rezultirati kolapsom privrednog sistema. Danas, na primjer, političari rade upravo to, što je jedan od vodećih uzroka razočaranja ljudi i nemorala u društvu.

 

Predložena socijalistička ekonomija će koristiti vrijednosti minulog rada radnika kako bi uspostavila odgovornost radnika u proizvodnim procesima. To je ono što socijalizam dosad nije imao, uzrokujući nedovoljno odgovornu i efikasnu proizvodnju. Radnici bi garantirali produktivnost koju predlažu pomoću vrijednosti svog minulog rada. Ako radnici ne ispune predloženu produktivnost, oni će podnositi odgovornost gubitkom vrijednosti svog minulog rada.

 

Radnici će brojčano odrediti obim svojih odgovornosti u proizvodnim procesima javnih poduzeća. Recimo da prosječna odgovornost ima vrijednost 1. Što veću odgovornost radnici ponude za željena radna mjesta, to će imati veće pravo da rade na željenim radnim mjestima. Ako se prihodi javnih poduzeća povećaju, radnici će podijelit dobit proporcionalno odgovornosti koju su predložili za svoj rad. Takva dobit će se izraziti u vrijednosti minulog rada. I obrnuto, ako tvrtka izgubi novac, radnici koji predlažu veću odgovornost za svoj rad ostvarit će značajnije gubitke u vrijednostima minulog rada.

 

Nakon što se utvrdi učinak poduzeća i odgovornost radnika, nagrađivanje i kažnjavanje radnika pomoću vrijednosti minuog rada se odvija automatski. Osim toga, radnici će odgovorati za svoj rad i kroz demokratsku anarhiju. Može se pretpostaviti koliko će demokratska anarhija biti moćna kada ljudi dobiju podjednako pravo da nagrađuju i kažnjavaju druge samo sa malom vrijednošću koja predstavlja njihov minuli rad.

 

Sljedeći fiktivni primjeri prikazuju kako bi podjela rada u socijalizmu funkcionirala: Neka pekar proizvede 1000 peciva dnevno, što čini standardnu produktivnost koja ima  vrijednost koeficijenta 1. Zatim neka on vrednuje svoj rad u vrijednosti 1 (pod pretpostavkom da je je prosječna cijena rada). Konačno, neka preuzme odgovornost za svoju produktivnost u vrijednosti od 1 (pod pretpostavkom da je to prosječna odgovornost za sve poslove). Tada novi pekar koji želi zauzeti poziciju postojećeg pekara treba ponuditi produktivnost u vrijednosti većoj od 1, ili treba zatražiti nižu cijenu tekućeg rada koja bi imala vrijednost manju od 1, ili treba ponuditi veću odgovornost koja će biti u vrijednosti većoj od 1. Ako novi pekar predloži bolju radnu ponudu od postojećeg pekara koji je ne može ili ne želi ispuniti, novi pekar dobija posao.

 

Uspostavljanje radne konkurencije radnika može biti zahtjevno jer uspoređivanje različitih produktivnost može biti komplicirano. Zatim treba ocijeniti radnu produktivnost novog pekara, što bi zahtijevalo ocjenu količine i kvalitete proizvedenog peciva. Ako se ponuđena produktivnost ne ostvari, mogući su sporovi, a pronalaženje rješenja može biti problematično. Na primjer, ako isporučeni sastojci peciva nisu zadovoljavajući, to može utjecati na ostvarenu produktivnost pekara za što on možda nije odgovoran. Konačno, s obzirom na to da je opis posla obično složeniji nego što je prikazano u ovom primjeru, radnici bi mogli potrošiti dosta vremena na rješavanje takvih problema, skračujući vrijema potrebno za rad. Nobelovac Ronald Coase izjavio je da bi rješavanje takvog problema zahtijevalo veći trošak nego što je to  ekonomski opravdano[1]. On je vjerojatno u pravu, ali otvoreno takmičenje među radnicima bi ipak moglo donijeti bolju ekonomsku produktivnost od kapitalizma.

 

Ipak, demokratska anarhija može u potpunosti riješiti taj problem. Prihvaćanjem demokratske anarhije radnici više neće ni morati nuditi svoju produktivnost; pretpostavit će se da njihova produktivnost mora biti jednaka ili bolja od produktivnosti zamijenjenog radnika. Cijena rada će biti standardizirana na isti način na koji su standardizirane cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik ponudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini uvjet za dobijanje posla. Fino podešavanje odgovornosti radnika će se vršiti kroz demokratsku anarhiju, pomoću ocjena koje daju njihovi suradnici ili kupci. Sljedeći odlomci će predstaviti šta to znači.

 

Recimo da pekar dobije posao ponudivši radnu odgovornost u vrijednosti 1,2. Ocjene ljudi će bit ograničene, pa ako pekar ne dobije nikakvu ocjenu, vrijednost njegovog minulog rada se neće promijeniti. Međutim, ako pekar iz bilo kojeg razloga dobije dvije negativne ocjene od ljudi, izgubit će 2,4 boda od vrijednosti svog minulog rada. Takva će odgovornost trajno smanjiti njegovu plaću za 2,4 novčane jedinice. To znači da će pekar preuzeti odgovornost za sve što je povezano sa pecivom koji proizvodi. On će podnositi istu odgovornost ako bude negativno ocijenjen za bilo kakvo djelo izvan proizvodnje peciva. S druge strane, pretpostavimo da pekar učini kupce vrlo zadovoljnim pecivom koje proizvodi, tada može očekivati ​​pozitivne ocjene, što će mu trajno povećati plaću. Utjecaj ocjena se može smanjiti, na primjer stotinu puta, ali one bi i dalje poticale ljude na odgovorno ponašanje.

 

Isto će vrijediti za svaki posao. Izborna kampanja za predsjednika jedne države će trajati onoliko koliko kandidati trebaju vremena da registriraju vrijednosti svoje odgovornosti za mjesto predsjednika. To će također predstavljati izborni proces jer će najveća ponuda dobiti posao. Poslije toga, ako život u zemlji bude uobičajen, predsjednik vjerojatno neće dobiti nikakvu ocjenu. Ako se životni standard iz bilo kojeg razloga pogorša, ljudi bi svojim predsjednicima mogli dati negativne ocjene jer će se oni smatrati najodgovornijima u državi. Pretpostavimo da predsjednik ponudi odgovornost u vrijednosti 1,6 da dobije posao; ako dobije milion negativnih ocjena, izgubit će 1.600.000 bodova koji predstavljaju vrijednost njegovog minulog rada. Sa obzirom da bi prosječna vrijednost minulog rada bila 100.000, takav predsjednik će najvjerojatnije upasti u negativnu vrijednost–dug. U tom slučaju presjednik bi trebao platiti kaznu državnoj ekonomiji umjesto da zarađuju plaću. S obzirom da to ljudi ne bi mogli platiti, taj predsjednik će primati minimalnu plaću sve dok se ne izvuče iz duga. To će biti moguće samo visiko produktivnim radom i jako dobrim ponašanjem. Naravno, ako predsjednik značajno unaprijedi društveni život, bit će dobro nagrađen pozitivnim ocjenama koje će dobiti od ljudi.

 

Oni koji ne mogu podnijeti vrućinu držat će se podalje od kuhinje. Novi socijalizam će razviti tako značajnu odgovornost radnika za poslove koje obavljaju da se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nisu dovoljno kvalificirani. Međutim, ako ipak odluče da se prijave za takve poslove, podnositi će teške posljedice za lošu produktivnosti. Odgovornost koju će podnositi može biti vrlo bolna i prisiliti ih na brzu ostavku. Ili još bolje, oni bi mogli tražiti svoje zamjene kako bi izbjegli velike gubitke vrijednosti minulog rada.

 

U praksi, zamjena radnika na radnim mjestima bi se teško može ostvariti bez dogovora radnika. Kada radnici preuzmu poslove od prethodnih radnika, smatralo bi se da su prethodni radnici ostvarili potrebnu produktivnost i oni će profitirali od toga čak i kada su zamijenjeni i ne doprinose takvoj produktivnosti. Novi radnici koji prisiljavaju prethodne na odlazak će morat održati produktivnost svojih prethodnika, ali će profitirati samo od povećanja produktivnosti koju su ponudili. Osim toga, treba očekivati ​​da bi zamjena radnika bez dogovora vjerojatno izazvala nezadovoljstvo zamijenjenih radnika. Oni će moći uzvratiti svojoj zamjeni negativnom ocjenom kroz demokratsku anarhiju. Njihovi suradnici i prijatelji mogu ih u tome podržati. Stoga će radnici koji žele zamijeniti postojeće najvjerojatnije pregovarali o uvjetima za dobijanje poslova. Može se očekivati ​​smjena radnika bez dogovora samo ako novi radnici donesu osjetno veću produktivnost.

 

Menadžeri će imati veliku operativnu moć, ali će ih radnici moći kontrolirati čak i prije nego što donesu izvršne odluke. Na primjer, pretpostavimo da menadžeri poduzeća žele povećati proizvodnju pomoću značajnih investicija. U tom slučaju radnici će ih morati podržati jer će porast produktivnosti donijeti nove odgovornosti i radnicima. Radnici će imati pravo mijenjati vrijednosti preuzetih odgovornosti za svoj rad na temelju prijedloga rada menadžera. Ako smanje svoje odgovornosti, to može značiti da nisu sigurni u promjene koje predlažu menadžeri, što bi moglo odgoditi ili blokirati novu proizvodnju. Menadžeri će morati uvjeriti radnike da prihvate njihove prijedloge objašnjavajući proizvodne rizike i koristi.

 

Značajna odgovornost u procesu proizvodnje će naučiti radnike da uspostavljaju međusobne odnose više na suradnji nego na konkurenciji. Međutim, svaki posao će i dalje pronaći najboljeg radnika na tržištu kao što svaka roba danas pronalazi najboljeg kupca. Također, oni koji znaju kako unaprijediti proizvodnju i društvo neće više moći biti spriječeni u tome. A povrh svega radnici će biti vrlo zadovoljni sa takvom ekonomijom. Otvoreno tržište rada će donijeti izniman doprinos razvoju gospodarstva i društva.

 

S obzirom da se u socijalizmu radnici neće usuditi prijavljivati za poslove za koje nisu dovoljno kvalificirani, nije potrebno uvjetovati bilo čije zapošljavanje posjedovanjem diploma. Prvo, diploma ne može garantirati sposobnost niti produktivnost koju radnici nude. Drugo, uvjetovanje rada diplomama nepotrebno smanjuje slobodu pristupa željenim poslovima. Ograničenje mogućnosti zapošljavanja posjedovanjem diploma evoluiralo je do razine apsurda koji u velikoj mjeri birokratski ograničava slobodu izbora posla. Osim toga, ogromna količina znanja koje obrazovni sistemi nameću studentima obično nema veze sa njihovim profesijama. Ona služi autoritetima da osiguraju opstanak autoritarnog sistema i predstavlja nepotreban teret koji učenike otuđuje od objektivne realnosti. Osim toga, otuđeni ljudi imaju velike teškoće u rješavanju društvenih problema i teško mogu unaprijediti društvo. S tim u vezi, potrebno je ukloniti obrazovanje kao birokratski uvjet za ostvarivanje prava na rad. To i dalje znači da će stručno obrazovanje biti neosporno potrebno i dobrodošlo, ali ne i nužno za zapošljavanje jer ljudi mogu steći znanje samostalno kao i kroz praksu.

 

***

 

Neke će regije u svijetu jednog dana prihvatiti radnu konkurenciju jer nijedna ekonomija ne može biti produktivnije od one u kojem svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Pod pritiscima konkurencije javnih poduzeća, vlasnici privatnih poduzeća će nastojati povećati svoju produktivnost kao što to čine javna poduzeća. Međutim, oni neće imati operativnu mogućnost da se suprotstave javnim poduzećima. S obzirom da radnici u privatnim poduzećima neće imati slobodu kao radnici u javnim poduzećima i ne mogu dijelili profit, oni će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Budući da će privatna poduzeća biti manje produktivna od javnih poduzeća, njihovi vlasnici će biti potaknuti da se pridruže javnim poduzećima.

 

S obzirom na to da zasićeno tržište ne donosi značajnu dobit, što je konačni rezultat svake proizvodnje, vlasnici privatnih kompanija će se vjerojatno pridružiti javnim poduzećima. U zamjenu za svoje kompanije, oni će dobiti ekvivalentnu vrijednost minulog rada. To će im razmjerno povećati prihode u javnim poduzećima.

 

S vremenom se može očekivati ​​da će se sve kompanje u regiji udružiti u jedno javno poduzeće, koje će poslovati slično velikim korporacijama. Kompanija će imati rukovodstvo koje će ostati najbolja opcija za organizaciju proizvodnje. Novi sistem će ih učiniti visoko odgovornim za donošenje odluka, što jamči efikasnu proizvodnju. Menadžeri će otvarati radna mjesta tamo gdje su najpotrebnija i zatvarati ona koja nisu dovoljno potrebna. Visoka efikasnost proizvodnje će biti osigurana spuštanjem konkurencije sa nivoa poduzeća na razinu radnih mjesta.

 

Velika odgovornost koju predložena podjela rada zahtijeva od radnika će prisiliti proizvođače da izbjegnu ekonomske gubitke na nepredvidivom tržištu organiziranjem proizvodnje prema zahtjevima potrošača. Ljudi će demokratski odrediti poreznu stopu i neposredno rasporeditii novac od poreza na različite potrošačke grupe kolektivne potrošnje. Nadalje, od pojedinačnih potrošača će se sve više tražiti da svoje skupe potrebe naručuju unaprijed. Proizvodnja po narudžbi potrošača predstavlja demokratsku plansku privredu. Takvu privredu treba smatrati najstabilnijom mogućom. Informacijska tehnologija može pomoći tako složenoj proizvodnji da djeluje efikasno, što Vladimir Iljič Lenjin nije imao.

 

Demokratska anarhija će sadržati kompletnu društvenu moć u socijalizmu. Kada se u društvu u potpunosti uspostave jednaka prava, ljudi neće imati razloga da počine  zločine. Kriminal će biti eliminiran. Manji prekršaji mogu postojati i oni će se rješavati demokratskom anarhijom. Jednom kada se uspostave jednaka ljudska prava, policija, sudovi i zatvori kao simboli autoritarne vlasti će zastarjeti i otići u povijest. Tako će i države otići u povijest.

 

Potpunu provedbu jednakih ljudskih prava u ekonomiji treba nazvati socijalizmom. Ništa drugo ne zaslužuje to ime. Socijalizam će doći spontano kao konačan rezultat jednakih ljudskih prava. On neće zamijeniti kapitalizam kako je Karl Marx vjerovao; on će ga nadograditi.

 

Izgradnja socijalizma je mnogo kompliciraniji zadatak od reformiranja kapitalizma.

Socijalističko rješenje prikazano u ovoj knjizi nije konačno jer ova knjiga otvara spektar mogućnosti. Teško je odabrati najbolja rješenja bez prakse. Znanstvenici društvenih nauka će dalje razvijati najbolja rješenja socijalizma kroz iskustvo bazirano na teoriji jednakih ljudskih prava. Razvoj socijalizma će zasigurno eliminirati društveno zlo i stvoriti svijetlu budućnost izvan najluđih snova današnjice.

 

***

 

U čemu je poenta novog sistema? Sistem postavlja društvo na zdrave temelje. On daje svakom čovjeku pravo da participira u donošenju odluka od vlastitog interesa u društvu. On omogućava svakom čovjeku da sudi onima koji donose odluke u njegovo ime. On omogućava slobodno djelovanje svakog pojedinaca pa tako i nalaženje puta koji više odgovara čovjekovoj prirodi i društvu u cjelini. Sloboda omogućava sumnju, formiranje kritičnog stava, mogućnost djelovanja koje praksom stvara objektivno znanje. Praksa demistificira kategorije vrijednosti i stoga omogućava rušenje dogmatskog, nekritički prihvaće­nog i otuđenog znanja koje je uzrok nepogodnosti u društvu. Praksa je jedini mogući put prema znanju, prema čovjekovoj moći, jedini mogući put otkrivanja ispravnog stava i orijentacije društva u cjelini. Tako će se formirati proces razotuđenja društva.

 

U ovakvom sistemu čovjek je prisiljen da se oslanja na vlastite snage pri realizaciji potreba. Konstantno oslanjanje na vlastite snage uz definiranu odgovornost, naučilo bi čovjeka da prihvati realnu objektivnu predodžbu o vlastitoj moći, a to znači da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati. Objektivnom spoznajom vlastite moći čovjek će živeti u skladu sa vlastitom prirodom. Takav čovjek bi formirao potrebe samo tamo gdje ima moć da ih realizira, što predstavlja osnovu čovjekove ravnoteže i formiranja konstruktivne orijentacije u odnosu sa prirodom i društvom. Ovakav sistem može omogućiti zadovoljenje prirodnih potreba čovjeka i društva, što donosi harmoniju, mir, ljubav i radost življenja.

 

Novi oblik društveno ekonomskih odnosa zahtjeva formiranje novih elemenata za utvrđivanje: cijene rada, raspodjele rada, odgovornosti, cijene robe, akumulacije novca, kreditno monetarne politike, obrtnih sredstava, razvoja i amortizacije proizvodnje, raspodjele individualne i zajedničke potrošnje kao i korištenja nekretnina. Nova društveno ekonomska politika će u granicama mogućnosti biti detaljno prikazana u slijedećim poglavljima.

 

[1] Ronald Coase, The Nature of the Firm (Economica, Wiley Online Library, 1937) https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/j.1468-0335.1937.tb00002.x

 

 

Dobar Kapitalizam

3.1.2.1          Dobar Kapitalizam

 

Puna zaposlenost je prijelomna tačka kapitalizma

 

Humanistička reforma ekonomije mora krenuti od uklanjanja nezaposlenosti radnika. Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. Dobro društvo se može uspostaviti samo razvojem jednakih prava među ljudima. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima.

 

Nezaposlenost stvara eksploataciju radnika. Kada se na tržištu sa visokom stopom nezaposlenosti otvori radno mjesto, javlja se veliki broj kandidata. Konkurencija radnika može srušiti njihove prihode na razinu dovoljnu samo za osnovni opstanak. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi prehranili svoje porodice. Nezaposlenost je proširila jaz između bogatih i siromašnih, stvarajući nepravdu i probleme u kapitalizmu.

 

Poslodavci favoriziraju nezaposlenost jer profitiraju od iskorištavanja radnika. Poslodavci mogu održavati nezaposlenost jer uglavnom ne moraju nužno zapošljavati radnike. Veliki poslodavci podržavaju političke partije koje održavaju nezaposlenost kroz ekonomsku politiku. Ona počinje uvozom jeftine radne snage, a završava rastom kamata. Tako nezaposlenost postaje državna politika i tako državna politika održava eksploataciju radnika. Da bi osigurali svoje privilegije, bogati su nametnuli uvjerenje da je nezaposlenost neizbježna cijena za tehnološki razvoj. Oni su izvršili pritisak na ekonomsku znanost da prihvati da “0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar,”[1] što su i postigli.

 

Kapitalistima je stopa nezaposlenosti od oko 5% najpovoljnija, pa je nezaposlenost od 5% postala “normalno” stanje u kapitalizmu. Ovo “normalno” stanje čini radnike ovisne o kapitalistima što predstavlja osnovu eksploatacije, dok ukupna kupovna moć radnika proizvodi dovoljan profit za poslodavce. Tržišna ekonomija bi trebala više cijeniti radnike, ali kapitalizam se tome opire. Radnici su kroz dugu borbu uspjeli izboriti neka prava kroz zakone i sindikate. Ipak, postojanje siromaštva potvrđuje da interesi radnika nisu dovoljno zaštićeni.

 

Društvo može uvesti pravdu u proizvodne procese kroz potpunu zaposlenost koja će uravnotežiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Skraćivanje radnog vremena će ostvariti punu zaposlenost radnika. Takva mjera će zahtijevati sprečavanje uvoza rada i regulaciju prekovremenog rada. Ona će povećati potražnju radnika na tržištu i staviti ih u povoljniji položaj u proizvodnim procesima. Puna zaposlenost će povećati plaće radnika i smanjiti eksploataciju. Međutim, ne postoji formula koja može odrediti što je eksploatacija tačno. Samo radnici nezadovoljni svojim zaradama mogu to odrediti. Radnici će biti zadovoljni na pravednom tržištu rada u kojem je njihov rad podjednako tražen kao i poslovi koji su im potrebni. Što je tržište rada uravnoteženije, to su radnici zadovoljniji i manje eksploatirani.

 

Društvo može povećati zadovoljstvo radnika daljnjim smanjivanjem radnog vremena, što će stvoriti negativnu nezaposlenost. Negativna nezaposlenost je nedostatak radnika na tržištu. Ona će dodatno povećati potražnju i prihode radnika. Negativna nezaposlenost može dovesti radnike u privilegiranu poziciju u kojoj su poslodavci praktično bili oduvijek. Kada radnici nisu dostupni na tržištu, poslodavci kojima je potrebno više radnika će morati privući radnike iz drugih kompanija podizanjem plaća. Natjecanje među poslodavcima će pokrenut lančanu reakciju u kojoj će plaće radnika rasti donoseći više pravde u proizvodne procese.

 

Povećanje plaća radnika u okruženju negativne nezaposlenosti dokazano je u 14. stoljeću kada je kuga ubila jednu trećinu evropskog stanovništva. Odjednom su usjevi na poljima propadali jer nije bilo dovoljno radnika da obave žetvu. “Kronika kuge“, izvještaj iz prve ruke završen 1350 godine, govori: „Nedostatak sluga, obrtnika i radnika, poljoprivrednih radnika i djelatnika, je ostavio velik broj gospodara i ljudi bez službe i pratnje…  mnogo manje ljudi je bilo da obrađuju zemlju: seljaci su mogli tražiti bolje uvjete i veće plaće od svojih zemljoposjednika.” Odjednom su radnici i njihov rad bili mnogo traženiji, što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Veće plaće djelatnika su pridonijele privrednom rastu, ali poslodavci time nisu bili zadovoljni.

 

  • U Cuxhamu (Oxfordshire, Engleska), orač je od svog gospodara zahtijevao trostruko veću plaću u 1350. godini nego prethodne godine[2].

 

  • “Predstavnici u parlamentu 1351. godine su zamolili Edwarda III. za energičnije i efikasnije odlučivanje. Žalili su se da ‘sluge potpuno zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje lakoće življenja i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikanima i drugima ukoliko ne dobiju odjeću i dvostruko ili tri puta veće plaće [od prije kuge] što uzrokuje ozbiljnu štetu velikana i osiromašenje svih pripadnika spomenutog zajedničkog dobra.’”[3]

 

Prema ovom povijesnom primjeru, ako politička partija ponudi smanjenje rada na 5 sati dnevno i pobijedi na izborima, nedostatak radnika bi povećao najniže plaće radnika dva do tri puta po satu u roku od jedne godine. Minimalne dnevne plaće radnika povećale bi se za 30-90% za samo 5 sati rada. Pravedno tržište rada je najbolji izbor za postizanje pravde u ekonomiji.

 

Prvi problem sa ukidanjem nezaposlenosti leži u činjenici da poslodavci ne žele povećati plaće radnicima jer profitiraju na njihovom iskorištavanju. Sa druge strane, pretjerani zahtjevi radnika za povećanjem plaća mogu učiniti ekonomiju neodrživom. To bi smanjilo interese poslodavaca za proizvodnjom i usporavalo privredu.

 

Negativna nezaposlenost će poslodavce učiniti nezadovoljnima. Vrlo nezadovoljni poslodavci mogu izbjeći isplatu većih plaća radnika u potpuno zaposlenom društvu premještanjem svojih kompanija izvan zemlje. Ljudi moraju shvatiti da je zapadni kapitalizam uspostavio zakone koji kapitalu daju više slobode nego radnicima, što se mora promijeniti. U najmanju ruku, zakoni trebaju osigurati ista prava radnicima kao i kapitalu.

 

Svaki odlazak kapitala rezultira zatvaranjem poduzeća i novim nezaposlenim radnicima, što donosi probleme domaćoj privredi. Puna zaposlenost bi opet zahtijevala smanjenje radnog vremena. Skraćenje radnog vremena bi kratkoročno smanjilo prihode radnika. Radnicima se to ne bi svidjelo. S druge strane, poslodavcima nije lako organizirati novu proizvodnju pronalaskom novih radnika i novih tržišta. Izlaz leži u pronalaženju količine radnih sati koja će optimalno zadovoljiti potrebe radnika i poslodavaca.

 

Danas je prihvaćen 8-satni radni dan koji je predložio Robert Owen početkom 19. stoljeća. Ne postoji poseban razlog za osmosatni radni dan. Društvo ga je jednostavno prihvatilo i prilagodilo mu se. Osim što osigurava punu zaposlenost, dužina radnog dana bi trebala biti varijabla funkcije koja koordinira potrebe radnika i poslodavaca u ekonomiji. Ta funkcija se prvenstveno treba temeljiti na punoj zaposlenosti radnika. Ako više radnika traži posao nego što poslodavci traže radnike, radno vrijeme bi trebalo skratiti. I obrnuto, ako poslodavcima treba više radnika nego što ih ima na raspolaganju, ekonomska politika treba razmotriti produženje radnog vrijemena. Drugi bitan princip regulacije rada se treba temeljiti na dužini radnog vremena koje najviše odgovara radnicima.

 

Dužina radnog dana može biti moćan regulator slobodne tržišne privrede i osnovna tačka demokracije u ekonomiji. Političke stranke mogu predložiti najbolji period punog radnog vremena za radnike i poslodavce. Vjerojatno će to biti jedna od najkritičnijih odluka političkih stranaka koja će im omogućiti da budu izabrani na izborima ili ne. Sa druge strane, radnici također mogu izravno odrediti radno vrijeme prema radnim potrebama. Svaki radnik može izraziti najpoželjnije radno vrijeme, a prosječna vrijednost svih radnika će odlučiti. Demokratski određeno radno vrijeme može kreirati pravedno tržište rada koje će donijeti prekretnicu kapitalizamu, čineći ga pristojnim društvenim sistemom.

 

Utvrđivanje minimalnih plaće više neće biti potrebno. Puna zaposlenost će povećat plaće svim slabije plaćenim radnicima na račun visoko plaćenih radnika i profita poslodavaca, uravnotežujući ogroman jaz između plaća ljudi u zapadnom svijetu. Osim toga, veća kupovna moć radnika će pridonijet rastu ekonomije, donoseći ​poslodavcima veću dobit, a radnicima veće plaće, čineći dobrobit svima.

 

***

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će samo po sebi unaprijediti kapitalizam ali namjera ove studije je od početka bila da ostvari puno više.

 

Bolja budućnost zahtijeva rekonstrukciju kompletne ekonomije. Uvodno izlaganje pokazalo je da je planska privreda stabilnija od tržišne, dok je tržišna privreda znatno produktivnija. Nova ekonomija treba da pokupi prednosti oba sistema i da odstrani nedostatke.

 

 

 

[1] Mike Moffatt, Why 0% Unemployment Isn’t Actually a Good Thing (ThoughtCo, 2020) www.thoughtco.com/what-a-0-percent-unemployment-means-1147540

[2] David Routt, The Economic Impact of the Black Death, (Economic History Association  EH.Net Encyclopedia, 2008) http://eh.net/encyclopedia/the-economic-impact-of-the-black-death/

[3] Michael Bennett, The Impact of the Black Death on English Legal History (South Wales: Australian Journal of Law and Society, 1995) Vol. 11, p 197 http://classic.austlii.edu.au/au/journals/AUJlLawSoc/1995/1.pdf