Category: Knjiga “Humanizam”

Udruživanje politike

3.2.1          Udruživanje politike

 

Nastanak država gotovo da nikad nije imao veze sa demokracijom. Narod gotovo da nikad nije pitan u kojoj državi želi živjeti. Države su proizvod nametanja potreba vladara autokrata. Naravno da nije izlaz u negiranju država zbog njihovog nedemokratkog nastanka. Izlaz leži u njihovoj maksimalnoj demokratizaciji.

 

U današnjim državama prevladava parlamentarni oblik demokracije prihvaćen od društva kao najdemokratskiji oblik vlasti. Međutim, čovjek poslije obavljenog biranja lidera, delegata ili stranke nema nikakvog utjecaja na formiranje pravila zajedničkog djelovanja. Delegirani članovi u parlamentu provode posredan oblik demokracije koja se lako otuđuje od svojih izbornih programa. Današnja država je manje ili više zatvorena, autoritativna formacija koja sistemom veće ili manje presije održava koordinaciju otuđenog društvenog djelovanja. Takva država proizvodi autoritete, a sa njima i nepogodne pojave kao što su otuđenje, autarhiju, eksploataciju, protekcionizme, nacionalizme, destruktivnost.  

 

Elementi politike i ekonomije kapitalizma su učinile napredak na demokratskom i ekonomskom planu, međutim oni se dalje ne mogu razvijati pa stoga predstavljaju kočnicu razvoja društva. Novi način društvenog odnošenja u komuni nalazi zamjenu i unapređenje za sve elemente politike i ekonomije kapitalizma i na taj način omogućava nastavak političkog i ekonomskog prosperiteta.

 

Treba se nadati da će ova knjiga zainteresireti neku fondaciju, državno rukovodstvo, političku partiju, udruženja i pojedince koji nebi žalili svoj doprinos u razvoju socijalizma. Socijalistički sistem će zahtijevati opsežnu analizu znanstvenika svih zainteresiranih profila i teoretsku simulacju djelovanja komune. Kada se uspostave zadovoljavajući rezultati moguća je eksperimentalna primjena socijalističkog sistema u manjoj cjelovitoj društvenoj zajednici koja bi na prijedlog neke partije slobodnim izborom takav sistem prihvatila.

 

***

 

Komuna je dio države kao suverene društvene organizacije. Delegati komune u državnoj skupštini zastupaju interese svoje komune. Na taj način svaka komuna sudjeluje u donošenju državnih odluka u kreiranju vanjske i unutarnje politike kao i obrane zemlje. Svaka komuna je suverena u toj mjeri da može donositi vlastite zakone i propise na vlastitoj teritoriji ukoliko oni nisu u koliziji sa prihvaćenim Ustavom i zakonima države. Svoje unutrašnje uređenje komuna određuje sama.

 

Socijalistička komuna će i dalje imati zatvoreno tržište rada u odnosu na državu i neovisnu ekonomiju. Radnici iz kapitalističkog svijeta neće moći slobodno konkurirati na radnim mjestima komune sa socijalističkim sistemom. Oni ne mogu ostvariti dohodak u socijalističkoj komuni ukoliko ne posjeduju bodove minulog rada. Prelazak radnika se može dozvoliti administrativno, ukoliko radnik u svojoj komuni proda svoje vlasništvo i tako sakupi dovoljnu količinu novca da može kupiti bodove minulog rada u socijalističkoj komuni. Takav radnik će i tada biti u nepovoljnijem položaju jer neće moći dobiti novac u svojoj komuni za svoj doprinos u izgradnji zajedničkog vlasništva i zato će imati niži dohodak od radnika koji je ostvario jednako vrijedan minuli rad u novoj komuni. Prelazak radnika iz jedne komune u drugu će biti slobodan samo ako komune uspostave jednaki sistem. Tada bi se organizacija rada vršila na nivou udruženih komuna a regulacija prijenosa vrijednosti proizašlih iz minulog rada bi se vršila automatski.

 

Socijalistički sistem će osigurati ekonomsku, socijalnu i političku stabilnost komune. Omogućiti će brži i stabilniji razvoj komune od kapitalizma na svim poljima, a to znači i mogućnost dosezanja većih društvenih pogodnosti nego što ga kapitalizam može ostvariti. Kada socijalizam pokaže pozitivne rezultate poslužiti će kao uzor drugim komunama. Tada će socijalizam prihvatiti političke partije drugih komuna što će doprinijeti da se produktivna orijentacija socijalizma širi svijetom.

 

Prihvaćanjem socijalizma od strane više komuna otvara se mogućnost višeg stupnja udruživanja komuna baziranog na implementaciji novog političkog i ekonomskog sistema. Na taj način komuna zadržava dio svoje političke i ekonomske suverenosti a dio prenosi na udruženje komuna. Udruživanja će se bazirati na zajedničkom tržištu rada i zajedničkom kapitalu. Takvo udruživanje će donositi neposredne pogodnosti ali može donositi i nepogodnosti stanovnicima komune.

 

Pogodnosti bi se manifestirale u slobodnom izboru rada u udruženim komunama čime bi se ostvarila veća mogućnost nalaženja posla od interesa radnika i veća mogućnost nalaženja odgovarajućeg mjesta boravka pa tako i mogućnost ostvarenja većih pogodnosti. Nadalje, udružene komune imaju veću ekonomsku moć pa tako mogu ostvariti veći prosperitet društva i veću sigurnost poslovanja u slučaju poremećaja na tržištu.

 

Stanovništvo može iz istih razloga udruživanje komuna doživjeti i nepogodno. Naime, veći broj radnika stvara veću radnu konkurenciju pa može biti teže ostvariti pravo na rad na polju vlastitog interesa. Isto se odnosi na izbor stambenih prostora. Veća stabilnost ekonomskog sistema će nužno zahtijevati određeno prelijevanje novca među komunama za potrebe dohodaka, zajedničke potrošnje i razvoja privrede. Takvo prelijevanje novca stanovništvo može ocjeniti kao nepogodno.

 

Sa time u vezi skupštine komuna koje se žele udružiti će formirati program koji će jasno utvrditi modalitete i postupak udruživanja. Takav program bi se trebao usvojiti sa najmanje 2/3 glasova političkih partija u skupštinama komuna koje se žele udružiti. Vjerojatno se takve odluke neće lako ni brzo provoditi što je prihvatljivo jer se društvo treba prilagodoti promjenama.

 

Kako udruživanje komuna može donijeti stanovnicima pogodnosti i nepogodnosti, ono se mora provoditi demokratskim izjašnjavanjem stanovništva putem referenduma. Udruživanje komuna je značajan čin koji bitno utječe na društveno djelovanje pa je potrebno da isto prihvati značajna većina stanovnika. Neka to bude također najmanje 2/3 glasova stanovnika koji su izašli na glasanje i najmanje 1/2  od ukupnog broja stanovnika svake komune. Poslije odluke političkih partija vjerojatno neće biti teško prikupiti dovoljan broj glasova stanovnika za udruživanje na referendumu.

 

Treba pretpostaviti da će sa vremenom praksa pokazati da udruživanje komuna donosi veće tržište koje omogućava veću zaradu privrede. Komune koje se ne budu htjele udruživati sa drugim komunama će postati ekonomski slabije od udruženih komuna. Osim toga veće udruživanje omogućava veću produktivnost ostvarenu većom radnom konkurencijom pa tako donosi i veće pogodnosti u rezultatima rada. Veće udruživanje će donijeti veću sigurnost privređivanja u slučaju nastanka bilo kakvih poremećaja na tržištu. Veće udruživanje komuna će formirati veću akumulaciju zajedničkog novca, što osigurava zadovoljenje veće količine zajedničkih potreba. Veće udruživanje će dati stanovništvu veću mogućnost neposrednog utjecanja na donošenje odluka od zajedničkog interesa na području udruženih komuna. Veće udruživanje će dati stanovništvu mogućnost ocjenjivanja djelovanja bilo kojeg čovjeka na području udruženih komuna. Ukratko, veće udruživanje će donijeti veće pogodnosti zajednici u cjelini pa se može očekivati da će stanovništvo komuna generalno težiti većem udruživanju komuna.

 

Udruživanje se lako može razvijati do nivoa države kao suverene društvene organizacije na određenoj teritoriji. Država za razliku od komune kao potpuno suverena društvena organizacija donosi konstitutivni i ostale zakone zemlje. Donošenje i izmjene konstitutivnog i ostalih osnovnih zakona koji se tiću prava i dužnosti građana, i odnose u proizvodnji i raspodjeli, priprema i utvrđuje parlament države sa svojim stručnim službama. Delegati u parlamentu države trebaju prihvatiti značajne državne zakone sa najmanje 2/3 glasova poslanika a zatim ih prosljeđuju na izjašnjavanje stanovništvu na referendumu. Manje važni zakoni, propisi i odluke koji zastupaju posebne djelatnosti pa nisu od općeg interesa ljudi, prihvaćaju se ako dobiju većinu glasova delegata ili poslanika u parlamentu države.

 

Stanovništvo se izjašnjava pomoću kompjuterskih aplikacija preko interneta, prihvaćanjem ili odbijanjem takvih zakona. Zakoni koji dobiju najmanje 2/3 glasova stanovnika koji su glasali i koje prihvati najmanje 1/2 od ukupnog broja stanovnika države, bi se usvajali a ostali bi se odbacivali ili išle u doradu. Ipak, takvo usvajanje zakona ne bi trebalo biti problematično kad su ih već prihvatile političke partije u parlamentu. Kako stanovništvo neposredno odlučuje o vlastitim zakonima ono ima interes da ih upoznaje i vlastitom voljom prihvaća i stoga oni više neće biti otuđeni od društva.

 

***

 

Demokratski pristup udruživanja komuna zahtijeva i slobodu razdruživanja kao i ograničene međusobne veze. Danas ne postoje pravila koja bi regulirala secesiju dijelova država. Pravo na secesiju treba biti istovjetno pravu udruživanja. Pravo na samoodređenje treba da ima svaka republika, provincija pa i najmanja teritorijalna zajednica ljudi, u ovom slučaju komuna. Takvu odluku donosi skupština komune sa 2/3 glasova predstavnika naroda na isti način kao što usvaja udruživanje komune. Zatim njihovu odluku usvajaju ili odbacuju stanovnici komune sa najmanje 2/3 glasova glasača koji su izašli na referendum i najmanje 50% glasova od ukupnog broja stanovnika komune.

 

Ukoliko bi referendum u komuni potvrdio želju naroda za samostalnošću tada bi predstavnici obe interesne strane radili diobeni bilans razdruživanja zajednički stečenih dobara komune i države sa regulacijom svih obaveza, potraživanja i utvrđenim novonastalim odnosima. Na temelju ostvarenog dogovora bi trebalo obaviti referendum na području cijele države.

 

Utvrđeno razdruživanje bi se prihvatilo ukoliko bi to bilo u interesu najmanje 50% od ukupnog broja stanovnika države. Kako komuna ima pravo na samoopredjeljenje tako i država treba imati pravo na svoje samoopredjeljnje koje može spriječiti secesiju komune. Proces razdruživanja ne može biti lak zato što se ogroman broj veza među komunama, kompanijama i stanovnicima, stvaran od osnutka države mora uzeti u razmatranje.

 

Objektivna analiza može pretpostaviti da će stanovništvo svojom praksom odbaciti dezintegracijske procese, jer oni ne mogu donijeti veće pogodnosti ni u ekonomskom ni u općenito društvenom smislu. Značajne prednosti i koristi općenito proizlaze iz procesa integracije. Integrirana država u socijalizmu može funkcionirati bolje od komune. Donijet će više koristi društvu nego komuni jer daje više slobode izbora, veće moći ljudima, i više produktivnosti i stabilnosti ekonomiji.

 

Veće udruženje ljudi će imat veću moć da razvija objektivne vrijednosti i tako demistificira autoritete i prevlada otuđenje koje su oni nametnuli. Manje otuđeni ljudi stvaraju manje problema i manje su agresivni. Naravno, sukobi među pojedincima će i dalje biti mogući; međutim, nitko neće moći podići sporove među pojedincima na društvenu ili nacionalnu razinu, jer će demokratska anarhija sankcionirati takve pokušaje. I zato što progresivna orijentacija koju nudi socijalizam neće proizvesti sljedbenike koji bi ih podržavali.

 

Očekivanja sistema

3.3 Očekivanja novog sistema


Novi sistem ima mogućnost reguliranja svih oblika vrijednosti upotrebom bodova minulog rada koji će podjednako presentirati dohodovnu i glasačku moć radnika. Između ostaloga bodovi minulog rada mogu regulirati optimalnu populaciju planete zemlje. Nizak natalitet se može povećati dodjelom stimulativne količine bodova minulog rada za rađanje djeteta i obratno, visok natalitet se može umanjiti oduzimanjem dovoljne količine bodova minulog rada bračnim parovima koji žele više djece nego što društvo smatra prihvatljivim. Sistem će također razviti isti oblik odgovornosti stanovništva svijeta za zaštitu čovjekove okoline što će doprinijeti da planeta Zemlja bude čista i zdrava. Pomoću bodova minulog rada će biti moguće uspostaviti odgovoran odnost čovječanstva prema vlastitoj budućnosti.

Novi sistem neće trebati veliku količinu današnjih radnih mjesta. Redukcija radnih mjesta će početi u administraciji, narodnoj obrani, policiji, marketingu, trgovini, osiguranju, itd. Administracija će biti puno manje potrebna jer će knjigovodstvo biti automatizirano. Narodna odbrana neće biti potrebna jer više neće postojati opasnost za bilo koji narod. Policija više neće biti potrebna jer više neće postojati opasnost za bilo kog pojedinca. Marketing više neće biti potreban jer više neće postojati konkurencija između kompanija. Trgovina će biti manje potrebna jer će se potrošnja naručivati direktno od proizvođača. Osiguranje više neće biti potrebno jer će sistem direktno ostvariti socijalno i svako drugo osiguranje svim stanovnicima. Teško je sada precizno reći koja sve radna mjesta neće biti potrebna u budućnosti ali se može pretpostaviti da će to biti sva radna mjesta izvan neposrene proizvodnje i servisa za zadovoljenje prirodnih potreba društva. Ovdje se radi o negdje oko 50% radnih mjesta. Ako uzmemo u obzir da sistem osigurava punu radnu zaposlenost tada će takva redukcija automatski smanjiti potrebno radno vrijeme radnika na 4 sata po danu za održavanje jednake produktivnosti kakvu imamo danas. Skraćivanjem radnog vremena će se smanjivati nepogodnosti koje rad donosi pa će rasti neposredna vrijednost rada.

Rad u svom trajanju neposredno donosi pogodnosti i nepogodnosti. Čovjek teži radu koji donosi veće pogodnosti i nastoji da izbjegne nepogodan rad. U predloženom sistemu svaki radnik ima veliku mogućnost izbora rada koji mu u svom trajanju donosi veće pogodnosti ukoliko ostvari zadovoljavajuću produktivnost. Može se pretpostaviti da će svaki radnik na polju vlastitog djelatnog interesa uložiti veći trud, što će uvećati njegove radne sposobnosti pa će ostvariti pravo na rad od vlastita interesa.

Radnici koji ne mogu ostvariti zadovoljavajuću produktivnost na pogodnim oblicima rada mogu se osloboditi radne obaveze ali će ostvariti manji dohodak od zaposlenih radnika. Svaki radnik koji svojim radnim vijekom i nasleđem sakupi veću količinu bodova minulog rada, također se može osloboditi svakog oblika rada a da pri tom na temelju rezultata minulog rada pridobije zadovoljavajući udio u raspodjeli dohodaka.

Radnicima kojima rad donosi veće pogodnosti, rad će predstavljati vrijednost pa će u svrhu ostvarenja veće konkurentske moći za željeno radno mjesto spuštati cijenu tekućeg rada. Pojedini radnici zaposleni na radnim mjestima koja im donose veliku pogodnost će sa vremenom prihvaćati dohodak podjednak kao da ne rade ili još niži. To znači da će takvim radnicima rad predstavljati vrijednost veću od vrijednosti proizašle iz korištenja rezultata rada. Oni će pravo na rad od vlastita interesa ostvariti na račun manjeg udjela u raspodjeli dohodaka. Već danas bi se našlo dosta ljudi koji bi potpuno besplatno radili na današnjim atraktivnim radnim mjestima kao što je mjesto predsjedninika države ili u ulozi glavnog filmskog glumca. Novi sistem će demistificirati radna mjesta. Kada sva radna mjesta postanu podjednako pristupačna radnicima, radna praksa će im oduzeti otuđenu mističnu vrijednost. Sistem će također učiniti sva radna mjesta podjednako atraktivnim što će ujednačiti interes za istima.

Oblici rada koji će biti u većoj mjeri nepogodni, biti će uočeni većom cijenom tekućeg rada. Može se pretpostaviti da će to biti manuelni, fizički i nekreativni oblici rada kao što je proizvodnja na traci, u rudarstvu, građevinarstvu ili zemljoradnji. Takvi oblici rada će se postepeno pomagati ili potpuno zamjenjivati automatizacijom proizvodnje.

Tehnološki napredak u proizvodnji je već danas uveliko oslobodio čovjeka izrazito nepogodnih oblika rada i taj proces će se svakako razvijati. Nadalje, rukovodstvo privrede može nepogodnije oblike rada raspoređivati na više radnih mjesta u kraćem radnom vremenu, što će doprinijeti uravnoteženoj raspodjeli radnih opterečenja. Razvojem tehnologije i novom raspodjelom rada uz upotrebu radne konkurencije, rad će početi donositi veće pogodnosti radnicima. To može značiti da će radnici početi ostvarivati veće pogodnosti u radu nego izvan rada. U takvom sistemu rad će postati neposredna vrijednost.

Neposredna vrijednost rada zastupa bivstvene pogodnosti proizašle iz samog rada. Bivstvene pogodnosti imaju duge i intenzivne periode do stanja zasićenja. Novi sistem može doprinijeti spoznaji da trajni, intenzivni i uravnoteženi oblik pogodnosti proizilazi iz bivstvovanja. Bivstvovanje podrazumjeva sve aktivnosti pri formiranju i zadovoljenju potreba. Ono prvenstveno zahvaća slobodno odlučivanje i kreativno djelovanje u proizvodnji ali isto tako u politici, nauci, kulturi, sportu i svim ostalim oblicima aktivnosti. Predloženi sistem dozvoljava veliku mogućnost bivstvovanja na svim poljima pa stoga daje mogućnost svakom čovjeku da osigurava velike pogodnosti življenja.

Posredna vrijednost rada zastupa pogodnosti proizašle iz konzumacije radom proizvedene robe. U procesu defetišizacije i demistifikacije robe koju novi sitem promovira, novi sistem može brzo zadovoljavati prirodne potrebe čovjeka. Opisani sistem radne konkurencije zastupa visokoproduktivni oblik ekonomije koja će donijeti obilje proizvoda potrošnje. Novi sistem raspodjele sredstava potrošnje će omogućiti svakom čovjeku njihovo korištenje. Kada obilje sredstava potrošnje bude dostupne svakom čovjeku, on će se oslobađati otuđene predodžbe o stvaranju moći posjedovanjem robe. Ukoliko ponuda robe preraste potrebe potrošnje, roba će gubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost. Karakteristika prirodne upotrebe robe jest lako i brzo zasićenje poslije koje čovjek daljnom konzumacijom robe više ne može doživjeti pogodnosti.

Treba reći da će zbog predložene radne konkurencije produktivnost profitne privrede biti znatno veća nego što je danas. Razvojem proizvodnje u razvijenom svijetu moguće je da uslijed općeg zasićenja stagnira ili padne interes društva za robnom potrošnjom, odnosno da se smanji potrošački mentalitet. Osim toga treba uzeti u obzir proces razotuđenja društva koji će dopunski smanjiti potrebe za konzumacijom proizvoda rada pronalaženjem bivstvenih vrijednosti u društvu pa velika produkcija koju imamo danas neće biti ni potrebna.

Stagnacija razvoja produktivnosti profitne privrede u klasičnom tržišnom sistemu privređivanja donosi krizu raspodjele rada i rezultata rada pa tako i do društveno ekonomske krize. Novi društveno ekonomski sistem će takvu krizu prevladati sa brzom i bezbolnom reorganizacijom rada i još većim skraćivanjem nužnog radnog vremena. Budućnost vjerojatno neće zahtijevati po radniku više od dva do tri sata rada dnevno za ostvarenje dovoljne produktivnosti koja će zadovoljiti potrebe društva. Skraćivanjem radnog vremena još se više smanjuje nepogodan oblik rada, dok sa druge strane radna sloboda može radnicima osigurati velike radne pogodnosti. Tako će još više porasti neposredna vrijednost rada.

Skraćivanje potrebnog radnog vremena nipošto ne znači da će sistem spriječiti bilo koga da radi koliko hoće. Ovdje je prikazana prosječna količina rada koja će osigurati dovoljno bogati prirodni standard života svim ljudima. Radnici će vjerojatno raditi samo dva dana tjedno po osam sati i imati će pet dana dug vikend.

Dali je to moguće? Ne samo da je moguće nego je takvo radno vrijeme nužnost budućeg privređivanja koje kapitalizam ne može ostvariti. Danas kompanije provode znatno više radnog vremena u nalaženju prozvoda koje će tržište trebati nego u samu proizvodnju. Osim toga oni također često ulažu više rada u marketing i trgovinu u svrhu nalaženja kupaca nego u samu proizvodnju. Proizvođači često proizvode robu koja nema nikakvu utilitarnu vrijednost sa nadom da će uz plitku propagandu i nisku cijenu ipak plasirati svoje proizvode. U tržišnoj ekonomiji oni nemaju drugog izbora, oni moraju nešto proizvesti da bi zaradili novac za život. Koje je to besmisleno rasipanje prirodnih bogatstava! Kako je to besmislen život!

Budućnost će zahtijevati a novi sistem će osigurati veliku racionalizaciju potrošnje prirodnih bogatstava. Ogromna racionalizacija je moguća kroz nove izume, bolju organizaciju rada i sa promjenama ljudskih potreba kroz proces razotuđenja.

U tehnološki razvijenoj proizvodnji može se očekivati da će većina radnika doživljavati sve veće pogodnosti u radu te će zbog povećanja radne konkurentnosti smanjivati svoju cijenu tekućeg rada pa tako i visinu dohodka. Kada ukupni radni interes postane veći od proizvodnih potreba, tada će stanovništvo svojim glasanjem povećavati minimalni dohodak radnika kako bi se smanjio dohodovni interes zapošljavanja. Veće konkurensko smanjivanje cijene tekućeg rada više neće moći snižavati dohodak pa će veću radnu konkurentnost, uz produktivnost, formirati koeficijenat odgovornosti radnika.

Povećanje minimalnog dohotka će proporcionalno smanjivati veće dohodke jer je količina novca namjenjena dohodcima stanovnika ograničena. Smanjivanje razlika između dohodaka radnika neće imati nikakav utjecaj na privatni posjed količine bodova minulog rada. Individualna količina bodova minulog rada ostaje neprikosnoveno u vlasništvu svakog stanovnika kao prikaz individualne produktivne moći.

Veći koeficijenat odgovornosti će i dalje u većoj mjeri povećati količinu bodova minulog rada radnika u slučaju porasta vlastite ili zajedničke produktivnosti. U slučaju pada vlastite ili zajedničke produktivnosti radnici koji izraze veći koeficijent odgovornosti će biti u većoj mjeri sankcionirani smanjivanjem količine bodova minulog rada. Već je prikazano da će takav sistem upućivati svakog čovjeka da formira prirodne potrebe u granicama vlastitih mogućnosti realizacije što će osigurati realizaciju previđene produktivnosti. To je ujedno i osnova konstruktivne orjentacije društva.

Tržišna privreda koju ovaj sistem usvaja neće moći u dovoljnoj uspješno predvidjeti društvene potrebe. Privreda koja proizvodi a na tržištu ne nailazi na potražnju ostvaruje gubitke. U opisanom sistemu će se zaoštravati pitanje odgovornosti proizvođača jer će se gubitci profitne privrede sankcionirati bodovima minulog rada. Iz tog razloga profitna privreda će postepeno morati tražiti sigurniji oblik privređivanja i naći će ga u proizvodnji za poznatog potrošača. Za posebne i skupe oblike potrošnje već se i danas formira proizvodnja po narudžbi potrošača.

Novi sistem predviđa zajedničku društvenu potrošnju kao potrošnju po naruđbi potrošača. U svrhu ostvarenja još stabilnijeg privređivanja, udružena privreda može postepeno zahtjevati od stanovništva da planira i naručuje svoje posebne materijalne potrebe. Proizvodnjom po narudžbi potrošača postepeno bi se stvarala demokratska planska privreda koja više ne bi mogla pogrešno investirati pa tako ni ostvariti gubitke. Takva privreda bi donijela stabilnost i prosperitet društvu.

Sredstva namjenjena razvoju profitne privrede će se utvrditi na nivou komune, države i na svijetskom nivou po neposrednim demokratskim načelima. Tako će sve komune svijeta imati mogućnost da utječu na formiranje fondova namjenjenih razvoju profitne privrede i svojom će konkurenskom sposobnošću privređivanja ostvariti pravo na njihovo korištenje.

U ekonomsko razvijenim krajevima svijeta doći će prije ili kasnije do pada potrošačkih potreba zbog općeg zasićenja što će smanjiti potražnju za novčanim sredstvima namjenjenim razvoju profitne privrede. Pad interesa razvijenih zemalja za razvoj profitne privrede će olakšati pristup nerazvijenim zemljama do zajedničkih novčanih sredstava namjenjenim razvoju profitne privrede. Sa vremenom će se i nerazvijene zemlje razviti do stanja potrošačkog zasićenja. Zasićeno svjetsko tržište proizvodima rada će smanjivati potrebu razvoja profitne privrede pa tako i potražnju novca namjenjenu razvoju profitne privrede. Tada će stanovništvo svijeta izglasavati manje izdvajanje novca u tu svrhu. Može se očekivati da će na višem stupnju razvoja privrede cijelog čovječanstva, sredstva namjenjena razvoju tržišne privrede kao oblik krupne potrošnje težiti nuli.

Međutim, društvo će uvijek imati potrebu da razvija svoju proizvodnju i za to je potreban rad pa tako i novčana sredstva. Potrebna novčana sredstva za razvoj privrede nadalje se mogu izdvajati planski iz fonda novčanih sredstava zajedničke potrošnje. U razvijenom društvu razvoj privrede više neće ovisiti o tržištu nego o planu proizvodnje.

Kada sredstva namjenjena razvoju tržišne privrede budu težila nuli tada će društvo u većoj mjeri usmjeravati novčana sredstva za potrebe potrošnje. Može se pretpostaviti da će stanovništvo zasićeno individualnom potrošnjom i svjesno racionalnosti zajedničke potrošnje, veći dio novčanih sredstava koje su koristile za razvoj privrede usmjeriti u zajedničku potrošnju.

Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će omogućiti veću, kvalitetniju, bolju zajedničku potrošnju. Namjenu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju određuje neposredno stanovništvo prelijevanjem novca u fondove od vlastitog interesa. Pojedini fondovi koji budu dobili veću količinu novca će u većoj mjeri razvijati posebne oblike zajedničke potrošnje.

Moguće je očekivati da će u jednom trenutku razvoja društva, zbog općeg zasićenja, ostajati neiskorišćena određena suma novca u pojedinim oblicima zajedničke potrošnje po obavljenoj namjenskoj potrošnji. Takav novac se može postepeno koristiti na području komune za uvođenje određenih besplatnih roba koja će se davati stanovništvu.

Kako danas u svijetu već postoji besplatno ili subvencionirano zdravstvo i obrazovanje, tako je moguće uvesti i besplatnu potrošnju roba i novih usluga. Distribucija besplatne robe nije strana ni kapitalizmu. U Torontu se na primjer svakodnevno besplatno distribuiraju dnevne novine ”Metro”, vjerojatno sa namjerom širenja kapitalističke propagande. Zašto besplanu distribuciju roba nebi mogao provesti i novopredloženi sistem? U prvom redu besplatna roba treba da obuhvati robu i usluge koje su neophodne svakom stanovniku kao što je hrana ili transport a zatim i ostali oblici potrošnje kojima je tržište zasićeno i koji uvijek mogu zadovoljiti potražnju.

Proizvođači besplatne robe će automatski postati neprofitna poduzeća. Do tada će sistem već potpuno izjednačiti rad i sve vrijednosti koje iz njega proizlaze u neprofitnim i profitnim poduzećima. Uvođenje besplatne potrošnje nipošto ne znači pad kvalitete proizvoda kao što je to slučaj u poznatim socijalističkim oblicima zajedničke potrošnje jer sva radna mjesta podliježu radnoj konkurenciji u funkciji produktivnosti izraženoj količinom i kvalitetom proizvoda i odgovornosti dohodkom i bodovima minulog rada.

Uvođenje besplatne robe ne znači determiniranu distribuciju sredstava potrošnje u kojoj bi svaki stanovnik dobio određenu količinu roba jer to predstavlja najprimitivniji oblik raspodjele i nasilje nad potrebama stanovnika. Ona podrazumjeva slobodnu raspodjelu roba u kojoj ih svaki stanovnik slobodno prema vlastitim potrebama koristi.

Može se pretpostaviti da će se uvođenje besplatne robe početi provoditi na području najrazvijenije komune iz viška fonda zajedničke potrošnje komune. Rukovodioci komuna mogu na temelju potreba društva prihvatiti zajedničko finansiranje robe iz fonda zajedničke robne potrošnje. Tada će roba postati besplatno dostupna narodu. Članovi porodice ne naplaćuju jedni drugima robu i usluge. Radi se o tome da cijelo društvo postane jedna porodica i to je intencija ovog sistema.

Zajednička robna potrošnja i radna konkurencija će omogućiti ekspanziju izgradnje svih objekata potrebnih društvu i omogućiti njihovo održavanje. Predloženi sistem može osigurati svakom stanovniku korištenje bilo kojeg stambenog prostora ukoliko je spremen da isplati konkurentsku najamninu. Može se pretpostaviti da će sa vremenom i pojedinci sa nižim dohodcima moći iznajmiti vrijedne stambene prostore ukoliko se odreknu nekog drugog oblika potrošnje. Takva mogućnost će doprinijeti demistifikaciji vrijednosti nekretnina, odnosno omogućiti će svakom čovjeku da vlastitom praksom utvrdi granice prirodnih potreba korištenja nekretnina. Korištenje velikih nekretnina zahtjeva više vremena i veći trud posvećen održavanju što neće predstavljati vrijednost u odnosu na veliku mogućnost nalaženja bivstvenih moći u bogatom društvenom odnošenju koje novi sistem nudi. Osim toga kako se bude smanjila razlika između visine dohodaka, tako će se smanjivati i razlika između mogućnosti davanja najamnina. Ujednačenost visina najamnine za nekretnine zahtjevati će izgradnju i adaptaciju nekretnina ujednačenih optimalnih vrijednosti tako da se uspostavi ujednačena potražnja.

U takvom sistemu može se pojaviti višak stambenog prostora. Višak stambenog prostora nema prometnu vrijednost. Kako bi svi stambeni prostori bili ujednačene visoke kvalitete izvedbe, može se očekivati da će stanovi gubiti svoju prometnu vrijednost. Može se očekivati da će u razvijenom svijetu najamnina za korištenje nekretnina težiti nuli. U izrazito razvijenom društvu gdje će postojati višak stambenog prostora, raspodjela nekretnina se može vršiti međusobnim dogovorom stanara. Odgovoran odnos korisnika prema nekretninama će se osigurati pomoću bodova minulog rada.

Kada društvo prevlada potrebu prezentacije otuđenog oblika moći posjedovanjem robe, može se očekivati da će izdvajati sve veću količinu novca za zajedničku robnu potrošnju a smanjivati količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji. U društvu će se razvijati svijest da je zajednička potrošnja racionalnija u pogledu iskorištenosti robe kao i u potrošnji prirodnih bogastava.

Ponavljam, smanjivanje dohodka stanovnika ne dovodi u pitanje količinu bodova minulog rada u vlasništvu građana. Količina bodova minulog rada svih radnika komune jednaka je visini bruto dohodka komune. Bruto dohodak komune čine sredstva za individualnu i zajedničku potrošnju. Smanjivanjem individualnog dohodka rasti će društveni dohodak. Ukupni bruto dohodak će ostati nepromijenjen pa će količina bodova minulog rada, koja daje prikaz čovjekove moći u društvu ostati nepromjenjena.

Veća izdvajanja sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji bi omogućila uvođenje nove besplatne robe do te mjere da sve zajedničke potrebe društva postanu zadovoljene. Tada sredstva namjenjena zajedničkoj potrošnji mogu početi pokrivati troškove posebnih materijalnih potreba stanovnika.

Sistem će razvijati svijest da čovjeku veća potrošnja od prirodne ne bi bila potrebna pa tako ne bi predstavljala vrijednost. Međutim, sistem treba da bude dovoljno jak da zadovolji i stanovnike koji bi imali otuđene materijalne potrebe, bez obzira što posjedovanje u društvu ne bi bilo vrijednost. Možda će sistem razviti takvu društvenu svjest da posjedovanje prikaže kao negativnu osobinu čovjekova karaktera, pa će takva orijentacija biti sramotna i sankcionirana lošim ocjenama ostalog stanovništva. Naravno, ukoliko sistem ne uspije zadovoljiti otuđene potrebe pojedinaca tada će morati zaustaviti distribuciju besplatne robe.

Veliki doprinos ovakvog sistema leži u elastičnoj mogućnosti prelaza iz rigidnog kapitalističkog oblika proizvodnje i raspodjele, kada se svaki rad i roba neposredno naplaćuje pa do potpuno slobodnog oblika proizvodnje u kojoj se raspodjela rada i roba vrši prema potrebama stanovnika. Sistem podnosi sve oscilacije društvenih potreba uključujući povratak na naplaćivanje svih roba i usluga bez kriza, neposredno slijedeći društvene potrebe.

Kada bi društvo formiralo prirodne materijalne potrebe tada bi ih u razvijenim zemljama već današnja privreda mogla lako zadovoljiti. U takvom društvu raspodjela materijalnih dobara više ne bi mogla biti osnova sukobljavanja u društvu jer bi svako ostvario u raspodjeli udio prema vlastitim potrebama. Tada bi čovjek izgubio potrebu posjedovanja robe u korist bistvenih vrijednosti proizašlih iz rada i bogatog odnosa sa društvom i prirodom.

Kada zajednička robna potrošnja bude zadovoljavala individualne potrebe stanovnika, tada bi dohodak kao kupovna moć stanovnika gubio značaj. Naravno rad će i dalje biti potreban da održi ili poveća društveni standard. On će opstati zato što će sam za sebe postati vrijednost. Organizacija rada će uvijek biti strogo determinirana i stoga će ga obavljati rukovodstvo. Radne obaveze će uvijek preuzimati radnici putem radne konkurencije u funkciji produktivnosti i odgovornosti bodovima minulog rada. To će prisiljavati najproduktivnije proizvođače da zajednički dogovarajuu strategiju usmjerenja zajedničkog proizvodnog procesa. Radna konkurencija se može razvijati do takve točke da udruženi proizvođači preuzimaju odgovornost za opće zadovoljenje svih društvenih potreba.

Kada dohodak počne gubiti značaj odgovornost će se podnositi samo bodovima minulog rada radnika. Odgovornost će se utvrđivati međusobnim ocjenjivanjem stanovnika. Sistem nužno zahtjeva i omogućava stanovništvu razgranat sistem ocjenjivanja kvalitete proizvodenih robe i usluga. Svaka pozitivna ocjena koju radnik dobije, njegovo poduzeće ili komuna od bilo kojeg stanovnika, udruženja potrošača, ocjenjivačkih ili arbitražnih sudova će u maloj mjeri povećati ukupnu količinu bodova minulog rada radnika, čime će povećati produktivni izraz moći u odnosu na drugog čovjeka. I obratno nepovoljna ocjena bi opterećivala stanovnike, poduzeća i komune prema stupnju odgovornosti koju utvrđuje neposredno stanovništvo, udruženja potrošača, arbitražni ili ocjenjivački sudovi. Sankcije će se vršiti oduzimanjem bodova minulog rada u funkciji dobijenih ocjena i koeficijenta odgovornosti radnika.

Takav način vrednovanja pogodnosti i nepogodnosti može formirati prirodne norme odnošenja u društvu koji će u velikoj mjeri zamijeniti otuđene normativne oblike regulacije društvenih odnosa utvrđene zakonima i propisima. Međusobno ocjenjivanje će formirati nova nepisana pravila društvenog odnošenja koja će pokrivati svaku poru društvenog odnošenja na taj način da društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti i prosperitet

Kada se dohodak stanovništva bude ukidao, bodovi minulog rada će i dalje ostali kao oblik čovjekove garancije za ispunjenje obaveza, kao faktor radne konkurencije i mjere čovjekove bivstvene moći.

Kada potražnja za radom kao oblikom ispoljavanja bivstvene moći postane veća od potrebe i kada ponuda materijalne potrošnje postane veća od potražnje, tada bi individualni dohodak odnosno vlasništvo kao otuđeni oblik čovjekove moći izgubio smisao, a funkciju dohodka u smislu prezentacije produktivne moći bi preuzeli bodovi minulog rada.

Radna konkurencija bi sa vremenom mogla dati mogućnost za opću radnu slobodu radnika. Odnosno, radnici će moći na određenom stupnju razvoja proizvodnje, birati radna mjesta i radno vreme prema svojim željama i mogućnostima u dogovoru sa drugim radnicima. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje kompjuterskom tehnologijom koja bi zamjenjivala prisilan i nepogodan rad i formirala pogodan rad baziran na individualnom, kreativnom i konstruktivnom pristupu kao i u relaksirajućem radu.

Ukoliko se uspostavi koordinacija djelovanja bez prisile i tako zadovolje potrebe, dohodak bi potpuno izgubio značaj a upotrebna vrijednost rada kao izraz bivstvene potrebe radnika bi ostala. Kada rad prestane uvjetovati materijalnu naknadu već svoje postojanje bazira na zadovoljstvu slobodnog ispoljavanja bivstvenih potreba, tada postaje slobodan rad, tada postaje čista neposredna vrijednost.

U takvom sistemu se može pretpostaviti da bi dohodak kao oblik individualne kupovne moći, neposrednim iskazom stanovništva bio jednak nuli. Tada bi sistem ostvario besplatnu proizvodnju robe.

Novčana sredstva tada više ne bi imala funkciju uspostavljanja platnog prometa ali bi i dalje služila kao sredstvo neposrednog izjašnjavanja društva o individualnim i zajedničkim potrebama. Tada novac više ne bi bio simbol otuđenja koji razdvaja zajednicu ljudi već koordinator homogenog kretanja u društvu. Tada odnos čovjeka prema čovjeku više ne bi bio odnos roba već bivstveni odnos koji odgovara čovjekovim prirodnim potrebama.

U takvom sistemu bi sva novčana sredstva bila namjenjena zajedničkoj potrošnji. Zajednička potrošnja će se neposrednim izjašnjavanjem stanovnika utvrđivati na nivou komune, republike i svijeta. Kako je dosad navedeno može se pretpostaviti da će na određenom stupnju razvoja društva svaki potrošač moći sam sebi planirati i naručivati sredstva posebne potrošnje. Međutim, nije realno očekivati da će svaki stanovnik imati potrebu da određuje sve oblike potrošnje koji su mu potrebni jer takva lista može biti preopširna u detaljima. Svaki stanovnik može pomoću količine novca namjenjene pojedinim oblicima zajedničke potrošnje i vlastitog iskustva opskrbom, vršiti utjecaj na parcijalnu i globalnu opskrbu proizvodima rada.

Pomoću fondova zajedničke robne potrošnje se usmjerava sva potrošnja u društvu. Masa novčanih sredstava bi i dalje odgovarala ukupnoj vrijednosti robe, a svi proizvodi zadržavaju dogovorom utvrđenu cijenu. Ukupna količina novca i cijena robe će služiti kao instrumenti demokratskog usmjeravanja proizvodnje. Okvire raspodjele novca će određivati potrošačka praksa uz korekciju rukovodstva komune, države i svijeta. Unutar takvih okvira raspodjelu novca vrši neposredno stanovništvo. Utjecaj se vrši prelijevanjem novca u fondove koji su stanovnicima potrebniji za zajedničku potrošnju. Bogatiji fondovi će rukovodstvu komuna ukazivati na smjer potrošačkog interesa stanovništva pa će na tom polju usmjeriti veći rad čime će zadovoljavati društvene potrebe. Nadalje, svaki stanovnik može sudjelovati i u parcijalnom obliku raspodjele bilo kojeg fonda do nivoa u kojem nalazi svoj interes. Takav novac će biti nužan dok društvo ne otkrije savršeniji način koordinacije zajedničkog djelovanja.

Predloženi sistem omogućava stalnu koordinaciju slobodnog sistema proizvodnje i raspodjele. Sistem ima beskonačnu količinu varijanti koje mogu utjecati na društveni život i svijest čovjeka tako da svaki pojedinac u društvu ostvari široki prosperitet. Još treba naglasiti da nije svrha predloženog sistema formiranje besplatne proizvodnje i potrošnje već nalaženje prirodnog odnosa u društvu koji takav sistem omogućava. Sistem će prevladati antagonizam između ljudi nastao kao rezultat otuđenih vrijednosti, potreba i djelovanja. Najveća vrijednost predloženog društveno ekonomskog sistema leži u mogućnosti formiranja prirodnih i harmoničkih društvenih odnosa koji će formirati prirodne potrebe i vrijednosti.

U takvom sistemu čovjek će nalaziti nove interese u vanjskom svijetu i u vlastitom duhovnom razvoju. Tada će čovjek imati veliku količinu slobodnog vremena da se posveti sebi, društvu, prirodi, radu, umjetnosti, nauci, kulturi, filozofiji, sportu, zabavi, odmoru. Formirati će se nova etika sa kojom čovjek možda više neće imati potrebu da ocjenjuje drugog čovjeka niti da bude ocjenjen od drugog čovjeka. Kada čovjek prestane stvarati potrebe upoređujući se sa drugim čovjekom tada će se približiti vlastitoj prirodi, tada će formirati odnose sa prirodom i društvom koji odgovaraju njegovoj prirodi.

Bodovi minulog rada mogu biti zadnji otuđeni oblik ispoljavanja čovjekove moći koji će prevladati nalaženjem vrijednosti u sebi i u svojoj okolini. Čovjek kada spozna svoj vlastiti put ne treba ići nikuda da traži ono što treba, jer sve što treba može naći u neposrednoj svojoj okolini ili još bliže u sebi samome. Najveći doseg čovjekovog stvaralaštva je on sam. Sam upoznaje i razvija sebe, svoje misli i osjećaje. Što više upozna sebe, to više može graditi harmoniju sa okolinom, to se više može približiti drugom čovjeku, to će više naći lakoću življenja, slobodu, mir, radost, ljubav, mudrost, to će više ostvariti dug i kvalitetan život.

Natrag na početak

Razotuđenje komune

3.1      Studija procesa razotuđenja komune

 

Povijest čovječanstva je povijest nemoći čovjeka i vladavine autoriteta, povijest autoritativnih, nametnutih i stoga otuđenih kategorija vrijednosti, otuđenog djelovanja pa tako i otuđenog znanja. Povijest čovječanstva je povijest otuđenja ili otuđena povijest.

 

Ljudi vjeruju da je razvoj nauka izrazito unaprijedio društvo u odnosu na prošlost ali to nije potpuno tačno. Razvoj nauka je donio nove forme društvenih odnosa iza kojih se krije vjekovna potreba vladanja čovjeka nad čovjekom. Danas se većina predsjednika država kune u demokraciju a na svakom koraku je uspješno izbjegavaju koliko god je to moguće zato što vole vlast u svojim rukama. Većina popova se moli Bogu da Isus Krist dođe što prije ali u stvarnosti oni bi puno više voljeli zadržati pravo da interpretiraju njegove riječi onako kako im to najbolje odgovara. Većina vlasnika kompanija se kune u slobodno tržište dok se u stvarnosti jako trude da ostvare monopol na tržištu. Većina učitelja je uvjerena da vole prenositi znanje učenicima a u stvari oni vole da vladaju nad učenicima pomoću znanja koje posjeduju. Većina roditelja se kune u vlastitu ljubav prema djeci ali iza te ljubavi se najčešće krije ljubav prema moći koja kontrolira djecu. Svi teže privilegijama ali one su zlo za privilegirane ljude i za cijelo društvo.

 

Nema sumnje da svi ti vlastodršci nad čovjekom sputavaju čovjeka u svakom trenutku njegova života. Čovjek kada postane svijestan sebe u takvom društvu već je vezan za utjecaje otuđenih generacija i prisiljen je da prihvati otuđen svijet jer mu je drugi nedostupan, jer ga ne vidi. Ukoliko čovjek pokuša da prevlada nepogodnosti proizašlih iz otuđenja teško može doći do rezultata jer mu je otuđenje oduzelo mogućnost da prepozna svoje prirodne potrebe, jer uveliko razmišlja preko otuđenih premisa sagledavanja uzroka nepogodnosti, jer nailazi na prepreke otuđenog društva.

 

Otuđeno društvo je zbog nedos­tatka objektivnog znanja podložno slučajnom izboru opredjeljenja koje vuku korijen u otuđenim vizijama pogodnosti. Takvo društvo je sklono idolatriji, fetišizmu i vrlo površnom izboru životnih opredjeljenja. Čovjek u otuđenom društvu temelji vlastitu vjeru u pogodnosti na otuđenim postavkama i stoga prije ili kasnije doživljava razočarenje. Tada čovjek dolazi u proturiječnost sa vlastitom prirodom što mu donosi velike nepogodnosti. Kada čovjekove otuđene potrebe u realnom životu naiđu na prepreke u njegovoj otuđenoj svijesti ugrožena je i njegova egzistencija. Tada i sama sumnja u ispravnost njegove orijentacije donosi napetost koja ga tjera da se bori za otuđenu viziju opstanka. Ta borba često bez ikakve stvarne potrebe ugrožava drugog čovjeka.

 

Ugrožavanje čovjekovih otuđenih potreba donosi agresiju po kojoj se otuđenje može i prepoznati. Takav čovjek čeka bilo kakvu priliku ili autoritativni poziv da agresivno nastupi. Ukoliko čovjek formira narcisoidnu viziju svijesti tada inducira veliku destrukciju prema svojoj okolini. Destruktivno orijentirani čovjek uništava uvjete za ostvarenje vlastitih pogodnosti. Takav čovjek umjesto da pročisti svoje misli i izvuče zaključke u grani­cama mogućnosti i tada krene naprijed, prolazi slijepo sa jakim destruktivnim emocijama kroz život i kao takav bori se u korist vlastite nemoći, za vlastite nepogodnosti.

 

Kada su u čovjekovoj viziji vanjske sile isuviše jake, tada čovjek potiskuje svoje potrebe. Potisnute potrebe čovjek ne može zadovoljiti što kroz svakodnevni život u čovjeku inducira nedefinirani nemir. Odvajanje života od čovjekove prirode donosi neurotične poremećaje i depresivna stanja. Izlaz iz takvih stanja čovjek često nalazi u privremenom potiskivanu emocija pomoću alkohola, droge ili medikamenata.

 

Što je čovjek otuđeniji od vlastite prirode, veće su devijacije njegove ličnosti, veće protuvrijednosti u čovjeku, teže kontrolira vlastita emotivna stanja pa tako i energiju. Tada je čovjek sklon bilo kojem obliku autodestrukcije. U ekstremnom slučaju otuđenje, nezadovoljenjem potreba, formira napetosti takvih razmjera da čovjek ne može objektivno pojmiti prirodu. Takav čovjek je bolestan čovjek, a takvo društvo je bolesno društvo.

                                                                       

Sve što čovjek u životu radi, radi sa idejom vlastitog prosperiteta. Međutim, u današnjem otuđenom društvu, gdje su formirane subjektivne, pogrešne kategorije vrijednosti, učinak je suprotan. Otuđeni čovjek živi po principu vlastite negacije, on djeluje protiv vlastite prirode zato što ne poznaje svoju prirodu.

 

Problem otuđenja društva je širok i dubok i stoga mu se treba suprostavljati na sveobuhvatan način. Dosadašnjom analizom se može zaključiti da sve društvene nepogodne pojave proizlaze iz čovjekove nemoći odnosno neznanja i otuđenja nastalog autoritativnim ograničenjima. Sa time u vezi može se zaključiti da sve društveno pozi­tivne pojave mogu proizaći iz znanja stečenog u prirodnom životu baziranom na slobodi i ravnopravnosti svih pojedinaca jer se samo tako razvija čovjekova produktivna moć.

 

Vlast pojedinca nad drugim pojedincima nedvojbeno je glavni problem današnjeg društva. Ljudi moraju odbaciti autoritete i subjektivno znanje koje su nametnuli i uspostaviti jednaka ljudska prava kako bi stekli objektivno znanje. Društvo treba formirati sistem koji može produktivno postojati u slobodi i jednakosti svih svojih članova bez utjecaja vlasti i njihovih ideologija,. On bi svakom pojedincu trebalo omogućiti stjecanje znanja kroz vlastitu praksu. Pojedincu je teško steći tačnu predodžbu o zakonima prirode jer ga samostalnost usmjerava prema subjektivnim određenjima i, posljedično, prema otuđenju. Društvo, kao skup subjektivnih pojedinaca, može kroz zajedničku praksu jednakih prava među članovima, oblikovati objektivniju viziju stvarnosti. Jednaka ljudska prava su ključna za učenje prirodnih zakona i objektivnih kategorija vrijednosti. Ona će omogućiti pojedincima i društvu da se približe svojoj prirodi i prosperitetu.

 

***

 

Autoriteti se se uvijek žestoko opirali uspostavi jednakih ljudskih prava. Ljudi su se također žestoko odupirali autoritetima i tako su uspjeli povećati ljudska prava. Ujedinjeni narodi su uspostavili “Deklaraciju o ljudskim pravima“, koja je unaprijedila svijet.

 

Međutim, autoriteti su također razvili svoju sposobnost sprečavanja razvoja društva. Na putu spriječavanja jednakih ljudskih prava i zadržavanja moći i privilegija u društvu oni su se transformirali u elitu koja pomoću ogromne financijske moći snažno utječe ili kontrolira medije, nauku i politiku što kontrolira ljude. Oni i dalje imaju diktatorsku moć u društvu, koja je manje vidljiva ali vrlo kontrolirajuća. Elita je dopustila prihvaćanje jednakih ljudskih prava uglavnom na formalnom nivou, ali u stvarnosti ljudska prava nisu jednaka. Predsjednici država mogu slati ljude u rat, dok ljudi to ne mogu učiniti predsjednicima. Poslodavci mogu otpustiti radnike, što povećava nezaposlenost, dok radnici ne mogu smanjiti nezaposlenost da bi dobili nove poslove. Učitelji tjeraju učenike da prihvate znanje, dok učenici ne mogu prisiljavati učitelje.

 

Može se reći da su jednaka ljudska prava tek djelomično uspostavljena. Ali ne postoje djelomično jednaka ljudska prava jer takva prava nisu jednaka. Nejednaka ljudska prava stvaraju privilegirane autoritete koji onemogućuju uspostavu prosperitetnog društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava treba smatrati vodećim uzrokom problema u društvu.

 

Autoriteti su kroz povijest uspjeli otuđiti društvene znanstvenike od uzroka društvenih problema. Temelj društvenih znanosti je još uvijek baziran na znanju koje su autoriteti nametnuli društvu. Na primjer, današnji zakoni se temelje na starom rimskom pravu, tako da u današnjim državama još uvijek postoje zatvorske, a u nekim slučajevima i smrtne kazne. To znači da se pravo danas nije mnogo razvilo od diktatorskih vremena. Pod utjecajem i pritiskom autoriteta, društvene znanosti nisu prepoznale prirodne zakone društva. Kao rezultat, društveni naučnici ne mogu riješiti probleme društva. Oni zapravo ostavljaju dojam da se prirodni zakoni društva ne mogu definirati zbog složenosti društvenih odnosa. Oni čak ne vjeruju da je moguće kreirati dobro društvo tako da i ne rade na tome.

 

Ova studija sugerira da društveno znanje koje su kreirali autoriteti ne može izgraditi dobro društvo. Ono bi to već učinilo da je moglo. Također, društveno znanje izgrađeno na otuđenju koje vlast nameće ne može biti ispravno. Dobro društvo zahtijeva stvaranje novog društvenog znanja baziranog na jednakim ljudskim pravima. Ljudi sa jednakim pravima mogu kreirati mnogo objektivnije društveno znanje od subjektivnih autoriteta. Jednaka ljudska prava su potpuno suprotna od hijerarhijskih odnosa i imaju potpuno drugačiji skup logike i rezultata. Također, ova studija tvrdi da jednaka ljudska prava mogu trajno spriječiti autoritete gladne moći da tlače ljude. Stoga je izgradnja jednakih ljudskih prava ključna za stvaranje svijetle budućnosti čovječanstva. Ova knjiga prikazuje kako to ostvariti.

 

Teorija jednakih ljudskih prava ima značajan problem realizacije. Privilegirani ljudi ne vole jednaka ljudska prava jer im uzimaju privilegiranu moć. Bogati preziru jednaka ljudska prava i potiskuju ih svojom financijskom moći. Političari ne žele izgubiti svoju moć provođenjem jednakih ljudskih prava. Društveni znanstvenici nerado prihvaćaju znanje potrebno za provedbu jednakih ljudskih prava jer se ono suprotstavlja znanju koje su stekli. Kao rezultat, političari, mediji, društvene nauke i bogataši sprečavaju jednaka ljudska prava. Na taj oni način blokiraju svijetlu budućnost čovječanstva. Ova studija su bori protiv te blokade predstavljanjem važnosti jednakih ljudskih prava.

 

***

 

Društvo je blokiralo jednako pravo na rad dopuštajući postojanje nezaposlenosti. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi se mogli prehraniti. To uzrokuje eksploataciju radnika. Jednaka ljudska prava bi trebala donijeti pravdu u ekonomiju skraćivanjem radnog vremena dok se ne ukloni nezaposlenost. To će povećati potražnju za radnicima i njihove plaće na slobodnom tržištu dok eksploatacija ne bude eliminirana. Tada će radnici dobiti veću kupovnu moć i privreda će rasti. Takva politika bi riješila današnje društveno-ekonomske probleme i izgradila dobar kapitalizam.

 

Jednaka ljudska prava bi trebala značajno unaprijediti privredu. Jednog dana će svaki radnik moći raditi na svakom javnom radnom mjestu koje želi u bilo koje vrijeme. Svako javno radno mjesto će popuniti radnik koji ponudi veću produktivnost, veću odgovornost i zahtijeva nižu plaću. To nije ništa drugo nego razvijeno tržište rada otvoreno u svakom trenutku. Takva ekonomija se ne može uskoro realizirati, ali kad je ljudi uspostave, privatne poduzeća će izgubiti produktivnu bitku sa javnim poduzećima. To će kapitalizam poslati u povijest. Ova ideja predstavlja ogromnu mogućnost ekonomskog razvoja sposobnog za izgradnju dobrog socijalizma.

 

Konačno, jednaka ljudska prava trebaju značiti da svi ljudi imaju jednaku zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast u društvu. Svatko bi trebao dobiti jednako pravo da ocjenjuje postupke drugih ljudi. Svaka pozitivna ocjena bi trebala donijeti malu nagradu ocjenjenoj osobi, a svaka negativna ocjena bi trebala rezultirati malom kaznom. Takva politika bi motivirala svakoga da ugodi drugim ljudima i da izbjegava povrijediti bilo koga. Ovakvo pravo ljudi će formirati dobro društvo. Jednaka moć ocjenjivanja među ljudima predstavlja novi oblik demokracije, a sloboda ocjenjivanja predstavlja novi oblik anarhije. Stoga se takva politika može nazvati demokratskom anarhijom. Demokratska anarhija bi sama trebala biti sposobna da izgradi svijetlu budućnost za čovječanstvo.

 

Prirodni zakoni društva su neophodan temelj koji nedostaje u društvenim naukama za stvaranje dobrog društva. Dobro društvo je konačni rezultat razumijevanja prirodnih zakona društva. Svrha ove studije je da objasni ovu teoriju i pruži dokaze za očekivane rezultate njene implementacije koliko god je to moguće.

 

Ova knjiga prikazuje proces razotuđenja društva. Da bi se razotuđenje moglo provesti mora se uspostaviti sloboda i jednakost među ljudima. Jednaka prava među ljudima i demokracija koja stvarno daje moć ljudima, će oduzeti moć autoritetima i uspostaviti zdravo i dobro društvo. Ova knjiga prikazuje kako se takvo društvo može izgraditi. Naglasak knjige je na političkim i ekonomskim odnosima jer su oni osnovni odnosi u društvu.

 

***

 

Neka osnovna društvena političko ekonomska zajednica bude komuna. Komuna neka zahvaća teritorij najmanje društvene cjeline koja može relativno samostalno egzistirati ili najveće društvene cjeline koja pruža zadovoljavajući uvid u zajedničko djelovanje. Može se pretpostaviti da komuna ima od 100.000 do 1.000.000 stanovnika ali se može odnositi na malu zajednicu sa nekoliko stanovnika teritorijalno udruženih pa do teoretski, udruženih stanovnika cijelog svijeta.

 

Komuna je dio države i stoga je dužna poštivati državne zakone. Komuna ima pravo na autonomiju koliko to državni zakoni dozvoljavaju. Ovdje treba pretpostaviti pozitivnu orijentaciju društva, a to znači da će država dozvoliti autonomiju komune u mjeri koja će omogućiti optimalan razvoj društva. Svoje unutarnje uređenje komuna organizira sama. Komuna ima administraciju koja se sastoji od zakonodavnog, pravosudnog i izvršnog organa. One djeluju isto kao i danas.

 

Sociologija otuđenja

2.2           Sociologija otuđenja

 

Diktatura autokracije 

 

Svaki čovjek po svojoj prirodi teži većoj moći za ostvarenje većih pogodnosti. Čovjek postaje svjestan svoje moći uspoređujući se sa drugim čovjekom. Ova studija nastoji prikazati da je taj čin otuđen od prirode čovjeka i kao takav štetan za samog čovjeka i društvo u cjelini. Ali ljudi su se oduvijek uspoređivali sa drugim ljudima i zato društvo nema drugog izbora nego da takvo stanje prihvati dok ne pronađe orjentaciju koja će ga prevladati.

 

Na putu dosezanja veće moći otuđeni čovjek može lako koristiti svoje sposobnosti za ostvarenje nadmoći nad drugim ljudima. Uspješan pojedinac ostvaruje veća prava od drugih pojedinaca, nameće društvu svoju volju ili ukratko ostvaruje vlast u društvu.

 

Vlast donosi velike otuđene pogodnosti i zato se među ljudima vodi bespoštedna borba za ostvarenje prava na vlast na svim poljima. Ni za šta se u povijesti čovječanstva nije prolilo toliko krvi kao u borbi za vlast. U toj borbi jači, spretniji, lukaviji ili pametniji pobjeđuje i vlada društvom. Silom uspostavljena vlast je neprikosnoveno autokratska i predstavlja diktaturu. Diktatori uspostavljaju svoju vlast na određenom teritoriju formiranjem države. Oni osiguravaju provedbu svojih odluka primjenom fizičke sile i proklamiranjem ideologija. Oni potpuno samostalno utvrđuju državno uređenje, zakone, propise i pravila reguliranja društvenih odnosa. Oni imaju neprikosnovenu zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast u državi. To su ogromne privilegije koje donose ogromne pogodnosti u društvu. Diktatori osiguravaju svoje privilegije i pogodnosti proklamiranjem ideologija. 

 

Ideologije su sistem ideja i ideala koje uspostavljaju osnovu uređenja društva. Diktatori koriste ideologije da njima manipuliraju društvo i tako osiguraju moć u društvu. Ideologije uglavnom formiraju subjektivne odgovore na pitanja koja “društvo koje ne zna” može postaviti. One često oslobađaju ljude bolne napetosti življenja u nepoznatoj prirodi što ih oslobađa nepogodne napetosti. “Društvo koje ne zna” prihvaća svaku ideju koja donosi pogodnosti i stabilnost društvu.

 

Povijest čovječanstva je povijest nametnutog subjektivnog znanja od strane autoriteta. Ova studija definira autoritete kao pojedince koji imaju moć nad ljudima. Subjektivno znanje je izvor otuđenja i problema u društvu. Tako ideologije postaju temelj otuđenja društva. Otuđeno znanje otuđuje ljude od njihove prirode, od mogućnosti izlaska iz inferiornog položaja u odnosu na autoritete što stvara dugoročne probleme društvu.

 

Diktatori naravno iz temelja sprečavaju uspostavljanje jednakih ljudskih prava da bi mogli tlačiti, kontrolirati i iskorištavati ljude. Kroz povijest je otpor diktatorima često rezultirao smrtnom kaznom. Ljudi, uključujući znanstvenike, su morali prihvatiti subjektivno znanje koje su diktatori nametali. Jednom kad društvo prihvati otuđeno znanje, ono postaje znatan teret koji sprečava razvoj društva.

 

Pod utjecajem ideologija sljedbenici uvažavaju diktatore sa velikim respektom pa i strahopoštovanjem. Takvo društvo može biti izrazito stabilno i homogeno. Karakteristika odnosa vlasti i sljedbenika je nadopunjavanje u nemoći što obostrano donosi veliku otuđenu moć koja je u stanju ostvariti impozantna djela, veliku stabilnost društva i prividne pogodnosti. Zbog snažne povezanosti, odnos između vlasti i sljedbenika može nalikovati na ljubav, ali to nije. Ljubav je proizvod čovjekove slobode, znanja, moći i vjere u pogodnosti. Odnos vlasti i sljedbenika je upravo suprotan. Karakterizira ga velika obostrana ovisnost, neznanje i nemoć i stoga uvjek predstavlja neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa i nužno ga razvija.

 

Diktator na putu ostvarenja većih pogodnosti eksploatira društvo. On oduzima slobodu izjašnjavanja, odlučivanja i djelovanja sljedbenika. Ovaj oblik eksploatacije je izrazito nepogodan po sljedbenike jer zadire u osnovnu čovjekovu bit, u ono po čemu je on po svojoj prirodi čovjek. Taj oblik eksploatacije omogućava neometanu materijalnu eksploataciju društva, odnosno oduzimanje pogodnosti proizašlih iz proizvoda društvenog rada. 

 

Autoritativna vlast je privilegirana. Privilegije daju umjetnu potvrdu prevladavanja nemoći koja formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni diktator smanjuje mogućnost dosezanja pogodnosti u prirodnom odnosu ljudi i nastoji doseći veće pogodnosti u većoj eksploataciji društva. Naravno veća eksploatacija ne može rezultirati zadovoljenjem potreba jer su otuđene potrebe u pravilu nezasitne. Nezadovoljene otuđene potrebe stvaraju nepogodnu napetost koje se čovjek ne može osloboditi prirodnim putem i stoga čovjekov organizam nalazi prividno zadovoljenje pa tako i opuštanje u izopačenju potreba. Tada autoritativna vlast nalazi pogodnosti u nasilnom odnosu prema sljedbenicima. 

 

Ukoliko je otudjenje u društvu veće sljedbenici nalaze pogodnosti u žrtvovanju u korist diktatora što svakako razvija bolest društva. U izrazito autoritativnom društvu konstruktivno djelovanje ne može donijeti pogodnosti. U takvom društvu mogu se ostvariti samo prividne pogodnosti, u stvari, društvo živi biološki nepogodan život. 

 

Autokrati nikada ne nalaze izvore nepogodnosti u vlastitom odnosu prema društvu već ih prenose na potčinjene ljude a još više im odgovara da ih prenesu na druge društvene grupe. Lažni uzroci nepogodnosti i nemoć društva da ostvari pogodnosti razvija grupno-narcisoidni oblik otuđenja. 

 

Takva orijentacija po definiciji veliča vlastitu društvenu grupu u odnosu na druge. Kako je takav prikaz lažan on lako razvija netrpeljivost prema drugim društvima što stvara nacionalizme, šovinizme, rasizme, fašizme i ostale nepogodne pojave. Takve pojave uz veliku destruktivnu energiju nezadovoljnog otuđenog društva, kreiraju program za agresiju i sve društvene sukobe. Nezadovoljno društvo nalazi prividno oslobođenje od nepogodne napetosti, pa tako i pogodnosti u destrukcijom ostvarenoj nadmoći. Kako grupna narcisoidnost do krajnosti razvija subjektivnost kojom precjenjuje moć vlastite društvene grupe, tako uvijek previđa objektivne moći koje je okružuju, što završava pogubno po vlastitu društvenu grupu. 

 

Što je društveno znanje manje to formira veću autoritativnost, to je otuđenje veće, to su prirodne potrebe u društvu manje zadovoljene, to je u društvu veća potreba za destrukcijom, to je uništenje društva i društvenih ostvarenja veće. Destruktivnost u društvu traje dok se ne unište nosioci destruktivnih potreba jer takvo društvo jako teško spoznaje put vlastite konstruktivne orjentacije. 

 

Društvo sa većim znanjem traži veću slobodu jer samo tako nalazi mogućnost ostvarenja većih pogodnosti i traži udio u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Diktator takve zahteve ne dozvoljava jer oni predstavljaju gubitak njegove vizije pogodnosti. Zadržavanje vlasti, u otuđenoj svjesti diktatora poistovjećuje se sa vizijom opstanka. Diktatori su često tvrdili da sam Bog podržava njihovu moć nad ljudima i ljudi su morali prihvatiti njihovo mišljenje. Međutim, prema Bibliji, čak ni Bog ne želi vlast nad ljudima jer je to u osnovi pogrešno.

 

Kada se zahtjevi autokrata znatno protive prirodi društva, u društvu se razvija napetost koja ga prisiljava da se buni protiv vlasti jer postoje granice koje “društvo koje zna” ne može trpjeti. Tada društvo usmjerava svoju energiju u rušenju diktatora i njegovih ideologija. Ukoliko se u društvu dovoljno razviju nove snage, a vlast dovoljno uspava svoju moć, nove snage preuzimaju vlast i formiraju nova pravila društvenog odnošenja koja donose veće pogodnosti društvu.

 

Demokracija

 

Društvo na višem stupnju znanja, svjesno problema koje donosi autokratski oblik vlasti, formira promjene društvenih odnosa mirnim putem, obostranim ustupcima vlasti i sljedbenika. U takvom društvu, autokratska vlast prihvaća da daje veće slobode i veća prava podređenim članovima društva. Za uzvrat, autkratska vlast dobija kompenzacijske ustupke u nekim drugim oblicima pogodnosti koje su proporcionalne pogodnostima vladanja.

 

Na primjer, monarhije koje su se odrekle apsolutne vlasti u korist parlamentarne demokracije, zadržale su svoj privilegirani status, titule, posjede i nerijetko utjeću na kreiranje državne politike. Monarsi koji se nisu dobrovoljno odrekli vlasti u korist parlamentarne demokracije izgubili su svoje privilegije, posjede pa često i život.

 

Društvo je još u antičko doba postalo svjesno značaja participacije ljudi u odlučivanju o pitanjima od zajedničkog interesa. Tu su se razvili počeci demokracije. Idealan oblik demokracije bi se trebao sprovesti međusobnim dogovorom svih članova zajednice dok se ne uspostavi koncenzus o pravilima zajedničkog djelovanja. Koncenzus je uglavnom teško ostvariti oko bilo čega zbog različitih interesa ljudi. Ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega i nikad se ne mogu složiti oko svega. Povrh toga svako društvo donosi ogroman broj odluka o kojima svi ljudi ne mogu odlučivati, bilo zbog nedostatka interesa, znanja ili vremena. U velikim društvenim zajednicama kao što je država, ravnopravan dogovor o zajedničkom djelovanju se ne može ostvariti zbog velikog broja subjekata sa velikim brojem različitih potreba. Idealan oblik demokracije baziran na međusobnom dogovoru ljudi na državnom nivou nije moguće ostvariti.

 

Društvo je taj problem pokušalo riješiti reprezentativnom demokracijom. U takvoj demokraciji ljudi više ne sudjeluju direktno u procesu odlučivanja već biraju političke partije čiji programi na najbolji način zadovoljavaju njihove interese. Slobodno organizirani pojedinci u partijama formiraju programe društvenih odnosa i proklamiraju ih društvu. Glasači na izborima odabiru program partije koji im ponudi najveće pogodnosti. Stranka koja dobije najviše glasova na izborima uzima vlast u društvu. Takvi izbori vlasti su danas poznati pod imenom liberalna demokracija. 

 

Vlast u višepartijskom sistemu nastoji formirati i sprovesti pravila društvenog djelovanja tako da ista u što većoj mjeri odgovaraju društvu. Vlada koja ne uspije zadovoljiti potrebe društva gubi njegovo povjerenje pa tako gubi vlast na slijedećim izborima. Višepartijski oblik uspostavljanja vlasti osigurava smjenjivanje rukovodstva mirnim putem, bez destruktivnih pojava u društvu što je velika prednost sistema.

 

Takva demokracija ima mnogo nedostataka. Izabrana vlast obično nema želju zadovoljiti potrebe onih koji za nju nisu glasali, što ih ostavlja nezadovoljnima. Veliki nedostatak višepartijskog sistema leži u činjenici da uspješne partije u praksi prvenstveno slijede interese moćnih ljudi. U kapitalizmu zapadnog svijeta veliki donatori financiraju utjecajne partije i zato imaju utjecaj na donošenje odluka unutar takvih partija. Političari su prolazni i zato su vrlo skloni korupciji. Moguće ih je korumpirati primamljivim radnim mjestom, karijerom, novcem ili čak samo prijateljstvom. U nemoralnom društvu korupcija može poprimiti oblik priznanja i tada gotovo da nema čovjeka koji joj se može suprotstaviti. Moćni bogati ljudi lukavo nameću svoje interese i tradicionalno lijevim radničkim partijama. Kao rezultat, sve manje utjecajnih partija podržava interese radnika, obespravljenih, siromašnih.

 

Ako se poneki političar pokuša suprotstaviti interesima bogataša, nailaziti će na prepreke na svakom koraku. Navodno slobodna, utjecajna sredstva javnog informiranja u razvijenom svijetu se nalaze pod kontrolom vrlo dobro organiziranih vlasnika i tako naravno zastupaju njihove interese. Ta sredstva javnog informiranja će neposlušnog političara optužiti da ne radi dobro svoj posao, naći će mu neki grijeh, ili splesti intrigu. Političar koji se pokuša suprotstaviti bogatašima naprosto mora odustati ili je njegova karijera završena. Koliko god programi utjecajnih partija imaju javni interes na kraju oni provode politiku u korist bogataša.

 

Bogati vlasnici kapitala su pomoću političkih partija kreirali politički sistem u kojem imaju kontrolu nad društvom. Oni nastoje staviti pod svoju kontrolu sve utjecajne faktore u društvu i silno se trude da ne ostave ništa slučajnosti. Sistem je glorificiran kroz obrazovanje, rad, kulturu, sredstva javnog informiranja, društvenu zabavu, sport. Ono što im ne odgovara, kao na primjer filozofija prikazana u ovoj knjizi, nema pristup do medija, politike i nauke pa tako ni do ljudi.

 

Obzirom da je “društvo koje ne zna” povodljivo, ono prihvaća sugestivna otuđena opredjeljenja kapitalističkog sistema. Tada čovjek kao pojedinac nema drugog izbora nego prihvatiti otuđena pravila koje krupni kapital nameće. Takva pravila određuju mišljenje i djelovanje ljudi. Pod utjecajem enormne suptilne propagande čovjek prihvaća ono što je u društvu dobro, smiješno, lijepo, ukusno. On postaje ono što društvo očekuje od njega da bude, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebao biti, tim više jer otuđeno društvo odbacuje članove koji ne prihvaćaju usvojene forme mišljenja i djelovanja. Čovjek prolazi studiozno ispiranje mozga praktično kroz čitav život i na kraju on ne sumnja u ispravnost sistema u kojem živi. Takav čovjek u pravilu izabire partije koje podržavaju programe bogatih vlasnika kapitala i tu se krug demokratske farse zatvara.

 

Ne treba veći dokaz od ovoga da je liberalna demokracija nedemokratična jer suštinski predstavlja prikrivenu diktaturu. Tako je i u višepartijskom sistemu stvarno odlučivanje otuđeno od stanovništva pa isti doprinosi otuđenju društva. Čovjek nema uticaj na formiranje pravila zajedničkog djelovanja. Čovjek ostaje nemoćan.

 

Socijalizam je također uspostavio reprezentativnu demokraciju. U socijalizmu narod bira delegate koji zastupaju njihove potrebe u skupštinama. Oni su dužni zastupati interese svoje izborne baze pri formiranju pravila društvenog odnošenja u organima uprave na svim nivoima.

 

Delegatski sistem odlučivanja o zajedničkom djelovanju društva zahtjeva široku raspravu o svakom problemu u svakom segmentu društva gdje se donose odluke a zatim se putem delegata sprovode u organe uprave koji formiraju zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Na taj način bi se trebalo formirati društveno uređenje koje optimalno zadovoljava društvene potrebe. 

 

U povijesti je bilo pokušaja stvaranja demokratskog delegatskog sistema ali su se uvijek pojavljivali problemi usaglašavanja različitih interesa velikog broja subjekata sa mogućnostima društva i naravno, potrebe autoriteta da ostvare vlast nad društvom. Tako da su takvi pokušaji propadali pa su autoriteti ponovo pruzimali moć u društvu. Delegati više nisu prosljeđivali potrebe naroda do vlasti već obrnuto, slali su direktive vlasti do naroda. Tako je sociajalizam postao ništa drugo nego diktatura koja se krije iza demokracije.

 

***

 

Praksa je pokazala da predstavnički oblik demokracije nije pravedan. To je više prevara nego demonstracija moći ljudi, od strane ljudi, za potrebe ljudi. Ljudi teško mogu ostvariti svoja prava putem demokracije bilo gdje u svijetu. Znači li to da se volja naroda ne može ostvariti? Da se demokracija ne može razviti? Znanstvenici društvenih nauka ne vide rješenje za problem demokracije i ne mogu uspostaviti konsenzus o tome kako bi razvijena demokracija trebala izgledati. Uspostavljanje razvijenog oblika demokracije zahtijeva otkrivanje novog puta koji će efikasno provoditi volju ljudi. Da bi se do takvog puta došlo, treba razmišljati izvan okvira.

 

Čovječanstvo je kroz vlastitu povijest doživjelo mnoštvo autoritativnih i demokratskih prevrata. Njihovo uzajamno djelovanje je unaprijedilo društvo u dva sistema koje danas postoje. Kapitalizam koji prevladava zemljama svijeta i socijalizam, manje uspješan sistem koji se održao u nekoliko država. Iako je kapitalizam uspješniji od socijalizma on je još uvijek daleko od dobrog ekonomskog sistema. Sa druge strane iako je socijalizam neuspješniji sistem ipak se može nešto dobro naučiti od njega. Naredna poglavlja prikazuju prednosti i mane oba sistema.

Zajednička potrošnja

3.1.2.2.9         Zajednička potrošnja
 
Svako društvo organizira službu koja zadovoljava kolektivne potrebe na određenom teritoriju. Kolektivnim službama su potrebna novčana sredstva za javnu potrošnju. Takva sredstva osigurava porezna politika koja proizlazi iz prodaje robe, dobiti poduzeća i prihoda radnika.

 

Vlast utvrđuje poreznu politiku na teritoriju na kojem ima suverenitet. U današnjim demokratskim poretcima narod bira svoje predstavnike na vlasti, a oni bi trebali zastupati njihove porezne interese. Međutim, u praksi izabrani predstavnici vlasti, su u pravilu skloniji slijediti svoje interese ili zastupati interese članova privilegiranog društva koji imaju snažan utjecaj na kreiranje politike.

 

Čak i ako se vlast jako trudi da zadovoljiti porezne potrebe društva, društvo ne utječe na poreznu politiku. Stoga je porezna politika otuđena od članova društva, i oni je ne mogu prihvatiti kao svoju. Ljudi su prisiljeni prihvatiti poreznu politiku koju kreiraju vlasti i stoga je doživljavaju kao nasilje nad vlastitim potrebama. Posljedica takvih okolnosti je nezadovoljstvo plaćanjem poreza i nedovoljno izgrađen odnos prema kolektivnom vlasništvu.


***

 

Socijalizam također treba poreznu politiku ali bi se ona bitno razlikovala od porezne politike u kapitalizmu. Novu poreznu politiku formira neposredno stanovništvo komune.  

Ostvarena novčana dobit javnih poduzeća se registrira u administrativnom centru komune kako bi se utvrdila produktivnost svakog poduzeća a zatim se sav novac udružuje u javnoj banci komune. Udružena novčana sredstva omogućuju stanovništvu da upotrebom aplikacije preko interneta vrši raspodjelu zajedničkog novca za potrebe individualne i zajedničke potrošnje i za razvoj privrede. Rezultat definira kolektivnu monetarnu politiku i usmjerava zajedničko djelovanje.  

 

Raspodjela se vrši u okviru mogućih intervala vrijednosti koje utvrđuje rukovodstvo komune a odobrava skupština komune. Stanovnik koji procjeni da je za zajedničku robnu potrošnju potrebno izdvajati veću sumu novca nego za ostale oblike potrošnje izjasniti će se za veće izdvajanje. Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će u većoj mjeri zadovoljiti zajedničke društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji i razvoju privrede. Suma izjašnjenih vrijednosti svih stanovnika u funkciji glasačkih moći će predstavljati omjer raspodjele dohotka komune.

 

Distribucija se odvija putem aplikacije putem interneta, gdje ljudi biraju željene vrijednosti unutar mogućih raspona vrijednosti koje odredi vodstvo općine i odobri njihova skupština. Stanovnik kojem treba više novca za kolektivnu potrošnju, će za nju izdvojiti više novca nego za druge potrebe. Značajnija količina novca namijenjena za kolektivnu potrošnju će u većoj mjeri zadovoljiti kolektivne društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namijenjenog za individualnu potrošnju i za privredni razvoj. Suma vrijednosti koje stanovnici komune u funkciji glasačke moći dodijele za kolektivnu potrošnju će predstavljati ukupan iznos novca namijenjen za kolektivnu potrošnju.
 
Treba naglasiti da sredstva namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji služe isključivo za robnu potrošnju a ne za dohotke ljudi. Dohodci stanovnika isplaćuju se iz fonda individualne potrošnje. Osnovna raspodjela novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji se dijeli na sredstva namjenjena održavanju i izgradnji zajedničkih objekata komune.  

 

*** 

 

Novčana sredstva namjenjena održavanju je nadalje potrebno podijeliti između administracije komune, uprave, pravosuđa i društvene zaštite, zatim zdravstva, obrazovanja, nauke, kulture, sporta i rekreacije, uređenja okoline, za potrebe prometnica i infrastrukture, transporta, i ostalih oblika potrošnje. 


Moguće intervale vrijednosti za raspodjelu novca u pojedine grupe bi formiralo rukovodstvo komune. Rukovodstvo komune je dužno formirati granice minimalnih sredstava koje pojedine grupe zajedničke potrošnje moraju osigurati za vlastito funkcioniranje kao i optimalnu i maksimalnu moguću količinu novca potrebnu za pojedine oblike potrošnje.

 

Stanovnik komune koji procjeni da je za pojedini oblik zajedničke potrošnje potrebno izdvojiti veća novčana sredstva, kako bi se u većoj mjeri zadovoljile njegove individualne potrebe će izdvojiti za takve potrebe veću sumu novca na teret oblika zajedničke potrošnje koja je po njegovom mišljenju manje potrebna. Iskazane vrijednosti svih stanovnika komune se zatim obrađuju u administrativnom centru komune. Suma svih iskazanih vrijednosti po grupama u funkciji ekonomske glasačke moći stanovnika predstavljala bi odnos raspodjele novčanih sredstava.  

Poznate sume namjenjene grupama zajedničke potrošnje će formirati određeni standard pojedinih grupa. Stanovnici će na temelju prakse spoznati da li je za potrebe pojedinih grupa potrebno povećavati ili smanjivati novčana sredstva. Svaka grupa zajedničke potrošnje ima masu sitnih i krupnih troškova i ograničenu sumu novca na raspolaganju. Stanovništvo u cjelini ne mora imati interes da vrši daljnju raspodjelu novca ali zainteresirani pojedinci mogu vršiti utjecaj na raspodjelu novca dokle god imaju interes.  

Novac se također može raspoređivati djelatnostima koje njegovom upotrebom ponude najveće zadovoljenje društvenih potreba. Nešto slično principu raspodjele novca namjenjenog razvoju privrede. Ocjenu zadovoljenja društvenih potreba daju arbitražne komisije, ocjenjivački sudovi, udruženja i neposredno stanovništvo. U društvu u kojem ocjena rada utječe na dohodak ili još više na dohodovnu količinu bodova minulog rada korištenje novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji će biti jako odgovorno.
 
Finalnu raspodjelu novčanih sredstava unutar pojedinih grupa će određivati nadležno rukovodstvo. Zbog izrazito velike odgovornosti rukovodstvo će koristiti novac namjenjenog zajedničkoj potrošnji u nekom obliku dogovora sa zainteresiranim stanovništvom. U socijalizmu rukovodioci će biti radnici koji više ne mogu zadovoljiti vlastite potrebe ako prethodno ne zadovolje društvene potrebe. Takav princip predstavlja garanciju da će se konačna raspodjela čak i najmanjih sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji usmjeravati tako da na najefikasniji način zadovolje društvene potrebe.

 

*** 

 

Stanovništvo neposredno utječe i na izgradnju novih objekata od društvenog interesa. Izgradnja objekata društvenog standarda odnosi se na izgradnju svih zgrada, infrastrukture kao i dobavu opreme koja zahtjeva velika novčana sredstva. Sa time u vezi, što se stanovništvo u većoj mjeri izjasni za veću količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji, a u okviru nje za potrebe izgradnje, to će se moći više graditi objekti zajedničkog standarda i obratno.


Rukovodstvo komune će na temelju količine novca na raspolaganju i procjene društvenih potreba vršiti planiranje izgradnje novih objekata. Ono će definirati tehničke karakteristike i količinu novca potrebnog za izgradnju.


Obzirom da izgradnja zahtjeva veliku količinu novčanih sredstava, da angažira veliku količinu zajedničkog rada te da trajno unosi promjene u strukturi komune, ona treba da prođe neposredno izjašnjavanje stanovništva na referendumu. Svaki stanovnik će dati suglasnost za izgradnju kapitalnih ili skupih objekata a može se izjasniti o izgradnji bilo kojeg objekta u komuni. Kapitalni objekti će se izgraditi ukoliko većina stanovnika komune svojim glasom u funkciji dohodovne glasačke moći odobri izgradnju. Ostali objekti manjeg značaja će trebati samo većinu glasova od broja stanovnika koji se izjašnjavaju o izgradnji. 


Predloženi sistem raspodjele novca za zajedničku robnu potrošnju se temelji na društvenom dogovoru što doprinosi konstruktivnoj orijentaciji društva. U socijalizmu stanovništvo po prvi put ima moć da neposredno upravlja zajedničkom potrošnjom. Takva moć će doprinijeti tome da stanovništvo prihvati zajedničku potrošnju kao svoju. U ovakvom sistemu zajedničko vlasništvo više nije otuđeno ni u jednom segmentu što će doprinijeti da stanovništvo prihvati svoju zajednicu. Treba naglasiti da čovjek voli više ono o čemu zna više, odnosno gdje djeluje više. U takvoj zajednici se može očekivati odgovoran odnos stanovništva prema zajedničkoj imovini.  

Zajednička robna potrošnja je najracionalniji oblik potrošnje i omogućava najviši stupanj zadovoljenja društvenih potreba pa se može očekivati da će stanovništvo sa vremenom povećavati količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji što će doprinositi većem blagostanju društva.

***

 

Komuna je potpuno suverena u raspodjeli vlasitih sredstava za kolektivnu potrošnju. Međutim, komuna po svojoj političkoj pripadnosti predstavlja dio državne zajednice. Odnose sa drugim komunama regulira putem delegata u skupštini šire teritorijalne zajednice. Predstavnici svih komuna na teritoriji države utvrđuju zajedničku potrošnju na državnom nivou u saveznom parlamentu.  

Sredstva za saveznu potrošnju su potrebna za budžet države. Novčana sredstva se koriste za potrebe administracije, državne obrane te za izgradnju i održavanje objekata od saveznog interesa. Kada se utvrde potrebna novčana sredstva za potrebe države ona se prikupljaju proporcionalno dohotcima komuna i upućuju saveznoj administraciji.
 
Raspodjelu novca na saveznom nivou kreira državno rukovodstvo a odobravaju je delegati komuna u saveznom parlamentu isto kao što to rade danas. Dakle na saveznom nivou stanovništvo komune nebi imalo neposredan utjecaj na formiranje i raspodjelu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju. Može se očekivati da će stanovništvo naviklo da neposredno odlučuje o raspodjeli zajedničke potrošnje na nivou komune zahtjevati pravo na takvo odlučivanje i na saveznom nivou. Neposredno odlučivanje stanovništva na saveznom nivou je tehnički lako izvodivo poput odlučivanja na nivou komune, ali zahtjeva kompatibilnost sistema odlučivanja. Drugim riječima ovakav ili sličan sistem bi trebale prihvatiti sve komune u državi.

Upotreba nekretnina

3.1.2.2.8        Upotreba nekretnina

 

Nekretnine su čovjeku potrebne za zadovoljenje egzistencijalnih potreba kao i za dosezanje većih pogodnosti. Korištenje nekretnina donosi velike pogodnosti i zato ih čovjek osigurava vlasništvom. Vlasništvo lako poprima subjektivna obilježja kojima čovjek sebi pripisuje veću moć nego što je objektivno ima u prirodi. Takvo vlasništvo postaje otuđeno od svoje prirode i otuđuje čovjeka od njegove prirode. U otuđenom društvu, u društvu koje razvija posjedovanje, vlasništvo nad nekretninama postaje jednostavan, efikasan i priznat oblik prezentacije čovjekove moći. U takvom društvu čovjek postaje ono što ima. Otuđene potrebe ljudi su nezasitne što rezultira u borbama između ljudi za prisvajanje vrednijih nekretninama i bespoštednom eksploatacijom prirodnih resursa koju planeta Zemlja ne može trpjeti.

 

Stanovnici koji nisu stekli vlasništvo nad stambenim prostorom su prisiljeni da uđu u najamni odnos sa vlasnicima nekretnina. Oni plaćaju rentu po tržišnom principu ponude i potražnje koja vlasnicima nekretnina donosi prihode. Iako tržišna renta doprinosi racionalnoj izgradnji i korištenju nekretnina ona nije dovoljno društveno prihvatljiva jer veliča otuđene vrijednosti i tako stvara probleme u društvu.

 

Poznata alternativa privatnom vlasništvu nad nekretninama je društveno vlasništvo. Društveno vlasništvo bi trebalo podrazumijevati podjednako pravo korištenja nekretnina svim ljudima ali društvo nije steklo znanje kako da to sprovede u djelo. Osim toga društvo nije pronašlo prihvatljiv način podruštavljanja privatnog vlasništva pa je provodilo revolucije koje su privatnim vlasnicima oduzimale nekretnine. Ono u osnovi predstavlja otimanje akumulirane vrijednosti minulog rada vlasnika nekretnina i kao takvo predstavlja nepravdu počinjenu u ime jednakosti među stanovnicima. Ta nepravda je donijela brojne nepogodnosti u društvu.

 

Nadalje, treba naglasiti da društvo nije uspjelo riješiti probleme raspodjele stambenog prostora u društvenom vlasništvu. Izgradnja i korištenje nekretnina određuje se administrativno birokratskim aparatom. Kandidati u pravilu čekaju godinama dok ne steknu pravo korištenja stambenog prostora. Birokratska struktura je nesposobna da prati promjene stambenih potreba stanara i još više da ih zadovolji. Rezultat takve društvene politike je neracionalna raspodjela i nesrazmjer u raspodjeli nekretnina što uvjek rezultira privilegijama povlaštenih članova društva. Naravno da takvo stanje također razvija otuđenje i antagonizam u društvu. Treba naglasiti da korisnici stambenog prostora u društvenom vlasništvu nisu vlasnici stanova pa nemaju potrebu da održavaju stambene prostore i nemaju dovoljno odgovoran odnos prema istima.

 

Pravo korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu je općenito neefikasnije od privatne rentijerske raspodjele. Efikasna politika korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu može se omogućiti socijalističkom politikom korištenja nekretnina.

 

­***

 

U socijalizmu se pravo na rad utvrđuje radnom konkurencijom. Analogno tome, korištenje objekata individualnog standarda se treba vršiti najamnom konkurencijom korisnika nekretnina.

 

Najamna konkurencija korisnika nekretnina zahtjeva udruženo vlasništvo stanovnika komune nad nekretninama. To je moguće ostvariti zamjenom vlasništva nad nekretninama sa socijalističkim bodovima minulog rada što bi formiralo društveno vlasništvo nad nekretninama.  

 

Ukoliko ne žele, privatni vlasnici nad nekretninama ne moraju prodati svoje vlasništvo komuni. U tom slučaju samostalno koriste nekretnine i plaćaju porez na njih kao što ga i danas plaćaju. Međutim, vlasništvo nad nekretninama više neće predstavljati najširi oblik prezentacije moći čovjeka već će to biti socijalistički bodovi minulog rada. Prodaja privatnog vlasništva povećava količinu bodova minulog rada pa sa time povećava i dohodak u socijalizmu. Posjedovanje veće količine bodova minulog rada će biti vrlo pogodno. Obzirom da se bodovi minulog rada nasljeđuju vlasnici nad nekretninama mogu naći veliki interes u prodaji nekretnina komuni.

 

Vrijednost nekretnina se procjenjuje slobodno prema tržišnoj vrijednosti i uz administrativnu kontrolu. Vlasnicima nekretnina sa mjestom boravka u drugim komunama se ne mogu dodjeljivati bodovi minulog rada zato što bi korist od minulog rada ostala u jednoj komuni a dohodovni teret bi se prenio u drugu komunu. Iz tog razloga vlasnicima nekretnina iz drugih komuna trebaju prodati svoje nekretnine tim komunama u zamjenu za novac u zajedničkom vlasništvu stanovnika tih komuna. Novac dobijen od prodaje nekretnina stanovnici mogu u svojim komunama zamjeniti za bodove minulog rada.

 

Najamna politika treba na jednostavan i brz način osigurati racionalno i društveno prihvatljivo korištenje nekretnina, u prvom redu stambenog i poslovnog prostora. Društvo treba osigurati slobodan uvid u vrijednost nekretnina. U informativnom centru komune može se voditi evidencija svih nekretnina sa tehničkim opisom, položajem i visinom najamnine.

 

Ista nekretnina može jednom čovjeku donijeti veće pogodnosti a drugom manje. Svaki stanovnik će licitirati u administrativnom centru komune za nekretninu od najvećeg vlastitog interesa u skladu sa svojim dohodovnim mogućnostima. Stanovnik koji ponudi najveću najamninu stjeće pravo korištenja nekretnina.

 

Postupak stjecanja prava korištenja nekretnina je vrlo jednostavan. Najveća iskazana najamnina odmah stupa na snagu i odbija se sa dohodovnog računa korisnika stambenog prostora ili druge privatno korišćene nekretnine. U slučaju da nekretnina ima svog korisnika koji može i želi podnijeti porast najamnine za stambeni prostor on ostaje korisnik te nekretnine. Konkurent koji nije uspio zauzeti željeni stambeni prostor konkurira dalje za drugi stambeni prostor.

 

Svaka iskazana najamnina obavezuje korisnika nekretnine na određeni period korištenja po iskazanoj cijeni. Nakon proteklog perioda, korisnik nekretnine može spustiti visinu najamnine ukoliko mu to dozvoli potencijalni konkurenski korisnik nekretnine.

 

Korisnik stambenog prostora koji nije u mogućnosti ili ne želi pratiti najveću iskazanu najamninu mora prepustiti korištenu nekretninu jačem konkurentu u razumnom roku. U tom periodu on traži jeftiniju nekretninu za sebe. Napuštanje korištenja nekretnine je nepogodno ali će se u ime ostvarenja većih zajedničkih pogodnosti u društvu prihvatiti.

 

Konkurenciji korištenja nekretnina podliježu svi prostori koji mogu služiti za stambene i poslovne namjene. Ukoliko bi poduzeća ponudila veća novčana sredstva nego što bi ih dali stanari tada bi takva nekretnina postala poslovni prostor i obratno. Na taj način će tržište osigurati društveno najkorisniju upotrebu nekretnina.

 

Nekretnine kao što su poljoprivredna zemljišta i industrijski objekti podliježu radnoj konkurenciji i stoga za takve objekte nisu potrebna najamna davanja kao drugi oblik konkurenskog utvrđivanja prava korištenja.

 

Društvenim prostorima i objektima kao što su administracija, uprava, sudovi, škole, zdravstveni objekti, klubovi utvrđuje se namjena korištenja odlukom delegata skupštine komune. Takve objekte koristi cijelo društvo namjenski i stoga oni ne podliježu konkurenciji korisnika.

 

Socijalizam ne treba rentu u kapitalističkom smislu kao oblik prihoda jer su nekretnine u vlasništvu cijelog društva. On također ne treba rentu kao novčana sredstva za izgradnju i održavanje nekretnina jer se takva sredstva izdvajaju iz fonda zajedničke potrošnje. Socijalizam treba rentu samo za regulaciju prava korištenja nekretnina.

 

Suma novca namjenjena najamninama svih nekretnina u komuni se utvrđuje sumom neposrednih iskaza svih korisnika nekretnina. Taj novac treba rasporediti stanovništvu komune proporcionalno visini njihovih dohodaka a zatim je pribrojiti njihovim dohodcima. To znači da će svaki stanovnik komune ostvariti udio iz sume novca namjenjenog svim najamninama koji je proporcionalan njegovom dohodku. Radnik koji ostvaruje veći dohodak više je doprinio razvoju društva pa sa time ima veće pravo na korištenje nekretninama što ostvaruje dobitkom veće količine najamnog novca. Masa novca namjenjena najamnim davanjima će se u cjelosti ubirati neposredno sa dohodovnog računa stanara. Stoga ona neće ometati ravnotežu između kupovne moći ljudi i vrijednosti proizvedene robe u komuni.

 

Raspodjela nekretnina će ovisiti o razlikama u visini dohodka stanovnika komune i o vrijednosti odnosno potrebnosti nekretnina. Veće razlike u dohodcima će omogućiti veće razlike u moći najamnog davanja pa tako i veće razlike u korištenju nekretnina.

 

Vrijednije nekretnine će ostvariti veće najamnine i obratno. Radnik koji bi sa relativno niskim dohodkom želio koristiti relativno vredniju nekretninu odvajao bi za korištenje nekretnine novac namjenjen najmu i dio novca namjenjenog vlastitoj potrošnji u korist radnika koji koristi manje vrijednu nekretninu i na taj način bi zadržao cijeli dohodak i dio novca namjenjenog najamnini što će povećati njegovu potrošačku moć.

 

Stambene prostore unajmljuju porodične zajednice. Svaki član porodice ostvaruje dohodak u komuni. Sa time u vezi, veće porodične zajednice ili grupe ljudi ostvaruju veći dohodak i veću mogućnost korištenja nekretnina.

 

Predloženi sistem raspodjele nekretnina predstavlja najefikasniju, najpravedniju i najprihvatljiviju raspodjelu nekretnina bez obzira na odnos količine stambenih prostora i količine stanara jer konkurencija korisnika na tržištu nekretnina uravnotežuje pravednu raspodjelu. Ovakav oblik najamnine će prihvatiti sve pozitivne osobine privatnog i društvenog rentijerstva i odbaciti sve negativnosti što će doprinijeti prosperitetu društva.

 

Konkurencija korisnika nekretnina bi formirala objektivnu vrijednost nekretnina. Tamo gdje je prometna vrijednost nekretnina veća, postoji veći interes stanovništva, što predstavlja dobar pokazatelj za usmjeravanje novčanih sredstava za izgradnju nekretnina. Izgradnja, rušenje i adaptacija nekretnina vrši se iz fonda zajedničke robne potrošnje.

 

Život u ovakvom sistemu će omogućiti svakom stanovniku da praksom ispita stvarnu potrebnost nekretnina i da demistificira otuđene premise sagledavanja vrijednosti nekretnina. Takva orijentacija može smanjiti prometnu vrijednost nekretnina i reducirati je na upotrebnu vrijednost a tada društvo može osigurati zadovoljenje potreba za nekretninama svih stanovnika.

Raspodjela dohodaka

3.1.2.2.7         Raspodjela dohodaka

 

U kapitalističkom sistemu raspodjelu dohodaka reguliraju privilegirani vlasnici sredstava za proizvodnju koji svojom subjektivnošću umanjuju doprinose radnika u procesu proizvodnje koliko god mogu, što stvara eksploataciju radnika, donoseći probleme društvu. 

 

U socijalizmu visina dohotka svakog radnika se bazira na objektivnoj cijeni rada i na ostvarenoj produktivnosti. U socializmu, jednaka ljudska prava zahtijevaju da komuna osigura dohodak svim stanovnicima kao mjeru osiguranja egzistencije.

 

Svi stanovnici komune su uključeni u sistem raspodjele dohodaka komune sa izuzetkom radnika u privatnim kompanijama jer oni zadržavaju profit koji ostvare. Privatne kompanije plaćaju porez kao što ga i danas plaćaju. Taj porez pripada komuni. On se koristi između ostalog za dohotke svih stanovnika komune.

 

Visina dohotka se može utvrditi koeficijentom pomoću formula:  

      K-dohotka = (Cijena rada) x K-dohotka_R x K-dohotka_P x K-dohotka_K

      Cijena rada = (Vrijednost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

Cijena rada utvrđuje se produktom vrijednosti količine bodova minulog rada radnika i cijene tekućeg rada. Svaki radnik posjeduje onoliku količinu bodova koliko vrijedi njegov minuli rad zajedno sa vrijednošću minulog rada koji je naslijedio od svojih predaka. Količina bodova rada je datost sistema u kojem radnik sa većom vrijednošću minulog rada ostvaruje proporcionalno veći dohodak bez obzira koji posao obavljao. Bodovi minulog rada kreiraju humanistički oblik prihoda baziranog na vrijednosti minulog rada. Taj prihod može biti velik ali on neće biti na teret pojedinog poduzeća jer će se rasporediti na nivou komune kao što je to već objašnjeno u poglavlju “Cijena rada.“ 


Svaki radnik samostalno utvrđuje cijenu tekućeg rada uspoređujući radne pogodnosti i nepogodnosti sa drugim oblicima rada. Objektivnost vrednovanja cijene tekućeg rada se osigurava sa radnom konkurencijom u kojoj pravo na rad ostvaruje radnik koji, uz jednaku produktivnost, zahtjeva manju cijenu tekućeg rada. 


U socijalizmu svi stanovnici ostvaruju egzistencijalnu sigurnost dohotkom pa je stoga potrebno formirati i cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva. Kako nezaposleni stanovnici komune neposredno ne privređuju tako ne mogu samostalno utvrđivati vlastite cijene tekućeg rada. Svaka aktivnost će se smatrati za rad. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva utvrđuje rukovodstvo komune uz saglasnost skupštine komune. To će biti učinjeno prema radnim potrebama i mogućnostima komune, odnosno tako da uravnoteži ponudu i potražnju za radom u komuni. Ukoliko stanovnici komune ne bi bili dovoljno zainteresirani za rad, rukovodstvo bi smanjilo cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva što bi im smanjilo dohodak pa bi dohodovno porasla radna zainteresiranost stanovnika.

 

Obratno, ukoliko bi radna zainteresiranost radnika bila prevelika rukovodstvo može povećati cijenu tekućeg rada nezaposlenih pa bi opao dohodovni interes za radom radnika. Rukovodstvo komune može dati veću cijenu tekućeg rada učenicima i studentima što bi stimuliralo obrazovanje. Cijena tekućeg rada invalida i starijih osoba se regulira u okviru socijalne politike komune. Komuna više neće imati klasično penzijsko osiguranje jer u preloženom sistemu svaki čovjek prima dohodak čak i ako ne radi. Isto tako čovjek će raditi dokle god hoće i može, bez obzira na godine starosti. 


*** 

 

Na kraju visina dohotka svakog radnika ovisi o K-dohodka. K-dohodka svakog radnika ovisi o omjeru ostvarene i predviđene produktivnosti radnika, poduzeća i komune u funkciji odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost. K-dohotka radnika može se prikazati formulom:  

K-dohotka_R utvrđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti radnika u funkciji odgovornosti radnika. 

 

Produktivnost se iskazuje u bilo kojim prihvaćenim radnim veličinama koji ukazuju na broj i kvalitet proizvoda u privrednim poduzećima i usluga u neprofitnim radnim organizacijama. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno utvrditi količinom i kvalitetom proizvoda odnosno usluga tamo se produktivnost može odrediti međusobnim ocjenjivanjem produktivnosti rada radnika. Sistem ocjenjivanja se može tako formirati da raspon ocjena ukazuje na produktivnost rada podjednako kao kod egzaktnog utvrđivanja količine proizvedene robe.  

 

Međusobno ocjenjivanje stanovništva donosi svakom stanovniku ravnopravnu moć odlučivanja što uvodi novi oblik anarhično demokratskog odnošenja u društvu. Svaki pojedinac može pomoću ravnopravne moći ocjenjivanja postati tužilac i okrivljeni bez prava žalbe. Utjecaj pojedine ocjene na dohodak stanovnika ne može biti veliki, dapače on će biti mali jer okrivljeni nema pravo da se brani ali će biti dovoljno visok da formira respekt čovjeka prema čovjeku. Takav respekt će ostvariti put prema većim pogodnostima u društvu. Sistem ocjenjivanja će prisiliti čovjaka da smanji vlastite mane i poveća vrline u odnošenju sa društvom u najširem smislu.

 

Ukoliko se ostvarena produktivnost izjednači sa potrebnom produktivnošću tada je K-dohotka_R = 1. U tom slučaju će ostvareni dohodak odgovarati predviđenom dohodku. Ako ljudi ne dobiju nikakvu ocjenu, smatrat će se da su ostvarili potrebnu produktivnost. Ukoliko je ostvarena produktivnost veća ili manja od potrebne tada će dohodak radnika biti veći ili manji od predviđenog.  

 

Na kraju visinu K-dohotka_R ovisi o K-odgovornosti radnika koji radnici sami određuju. Matematički se može odrediti funkcija koja će radniku koji izjasni mali K-odgovornosti donijeti približno dohodak koji je tražio bez obzira na ostvarenu produktivnost. Sa porastom K-odgovornosti će mu se povećati dohodak u slučaju porasta njegove produktivnosti ili će mu se smanjiti u slučaju pada produktivnosti. Naravno, veći K-odgovornosti daje veću konkurensku moć za obavljanje svakog rada.  

 

*** 

 

Dohodak radnika će ovisiti i o produktivnosti poduzeća. Produktivnost poduzeća može se prikazati isto kao i produktivnost radnika. Formula može imati oblik:  

K-dohotka_P utvđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti poduzeća u funkciji odgovornosti svakog radnika. 

 

Produktivnost profitnih poduzeća se izražava pomoću ostvarene novčane dobiti na tržištu. Novčana dobit predstavlja najefikasniji način ocjenjivanja produktivnosti odnosno vrijednosti rezultata rada u današnjem društvu. 

 

Radnici ostvaruju predviđeni dohodak u slučaju ostvarenja predviđene produktivnosti, odnosno ako prodaju tekuću proizvodnju na tržištu. Naravno, to bi zahtijevalo veliku brzinu obrta sredstava ili praktično proizvodnju za poznate potrošače. Kako cjelokupna proizvedena roba teško može naći kupca u vremenu periodičnog obračuna, određeni dio robe će biti prodan u nekom drugom obračunskom periodu, te će ostvariti dobit u nekom drugom periodu obračuna. Međutim, može se pretpostaviti da je iz perioda minulog rada ostala roba koja se plasira u sadašnjem periodu obračuna i donosi dobit u sadašnjem periodu.  

 

Ako ostvarena novčana dobit poduzeća na tržištu bude jednaka predviđenoj novčanoj dobiti na tržištu tada će K-dohotka_P biti jednak 1 (jedan) pa će ostvareni dohodak poduzeća biti identičan predviđenom dohotku. Ukoliko se formulom ustanovi K-dohotka_P veći ili manji od 1 (jedan), tada će i dohodak poduzeća biti proporcionalno veći ili manji od predviđenog.

 

Sistem radne konkurencije na tržištu rada osigurava ujednačenu raspodjelu svih radnih pogodnosti i nepogodnosti radnih mjesta u jednoj kompaniji. Ali ako neka kompanija ima značajno bolja sredstva za proizvodnju nego druga kompanija radnici u bolje opremljenoj kompaniji mogu ostvariti viši dohodak nego radnici koji imaju zastarjelu tehnologiju. U tom slučaju radnici bi bili više zainteresirani za rad u bolje opremljenim kompanijama. Zato će rukovodstvo komune organizirati proizvodnju u poduzećima komune tako da jednako vrijedan rad definiran produktivnošću i bodovima minulog rada ostvaruje jednaki dohodak. U tu svrhu rukovodioci mogu tehnološki unaprijediti poduzeća koja imaju slabiju materijalnu opremljenost rada ili mogu prelijevati dohodak između kompanija u toj mjeri da osiguraju ujednačenu dohodovnu zainteresiranost radnika za sva radna mjesta. 

 

Pomoću koeficijenta produktivnosti se mogu regulirati i drugi oblici uspješnosti proizvodnje koje se ne mogu prikazati novčanom dobiti na tržištu a koji bi regulirali: zaštitu čovjekove okoline od zagađenja, odstupanja od standarda kvalitete robe, itd.  

 

Države već imaju razvijene propise koji utvrđuju pravila proizvodnje a socijalizam će takve standarde intenzivirati. Osim toga socijalizam će unaprijediti efikasnost takve regulacije. Posebne komisije će prihvatiti državne standarde, analizirati moguća odstupanja od takvih standarda i predložiti intenzitet utjecaja svakog odstupanja od standarda na K-dohotka poduzeća. Naročito će biti važno utvrditi kriterije za zaštitu čovjeka i njegove okoline. Na kraju će takvi propisi biti usvojeni u skupštini komune. Na temelju takvih standarda potrošači robe, udruženja potrošača, stručne ustanove, specijalizirane arbitražne komisije na nivou komune i saveza komuna ili međunarodne arbitraže, daju vlastite ocjene o kvaliteti rada profitnih poduzeća.

 

Važno je napomenuti da sistem ne predviđa birokratsko ocjenjivanje svih proizvođača jer bi se tako formirao ogroman birokratsko administrativni aparat. Sistem predviđa slobodno ocjenjivanje onih poduzeća koja po mišljenju korisnika njihovih proizvoda odstupaju bilo pozitivno ili negativno od usvojenih standarda. Svaki čovjek će imati i moć ocjenjivanja poduzeća. Ako čovjek ocjeni pozitivno ili negativno poduzeće koje ima 1000 radnika, njegova ocjena će utjecati na nagrađivanje ili kažnjavanje svih tih radnika sa 1/1000 utjecaja koji njegova ocjena ima na pojedinca. Utjecaj takve ocjene će biti vrlo mali ali će postojati i dovoljan da unaprijedi proizvodne procese.

 

Ocjenjivanje poduzeća mogu vršiti i stručne službe koje po slučajnom odabiru ili prijavi, odstupaju bilo pozitivno ili negativno od utvrđenih standarda. Poduzeća koja ne dobiju nikakvu ocjenu tretiraju se kao da posluju u okviru predviđene produktivnosti i usvojenog standarda poslovanja.  

 

Analogno ostvarenoj dobiti na tržištu, poduzeća koja budu proizvodila društveno prihvatljivije proizvode po usvojenim standardima će ostvariti ocjenu produktivnosti veću od 1 pa će ostvariti veći dohodak i obratno, poduzeća koja budu društveno neprihvatljivija ostvariti će manju ocjenu od 1 i sa time i manji dohodak. Obračun ostvarene produktivnosti se može prikazati u neograničenom broju faktora koji će na kraju međusobnim produktom dati finalnu vrijednost K-dohotka_P. 

 

Upotrebom koeficijenata poduzeća mogu efikasno podnositi odgovornost dohotkom za zagađenje okoline ili lošu kvalitetu proizvoda. Poduzeća koja zagađuju okolinu ili proizvode nekvalitetne proizvode, će ostvariti ovisno o utjecaju koje takvo odstupanje od standarda ima, niži dohodak od onoga što bi ga trebali dobiti na osnovu finansijske dobiti. Radnici će dopunski biti sankcionirani gubitkom bodova minulog rada. Takva poduzeća će morati konkurirati za sredstva namjenjena razvoju privrede u funkciji neprofitabilnog porasta produktivnosti izraženog ocjenom kako bi otklonili nedostatke svog privređivanja.  

 

Kapitalizam se snažno suprotstavlja zaštiti čovjekove okoline zato jer poskupljuje proizvodnju. Zbog kvaliteta koje pruža društvu, socijalizam može biti prihvaćen od svih komuna svijeta. Tako će se osigurati da planeta Zemlja bude čista i zdrava. 

 

Neprofitne organizacije uglavnom nemaju mjerilo produktivnosti rada. U ovu grupu spadaju vladine ustanove, obrazovanje, zdravstvo, i sve ostale uslužne djelatnosti koje ne ostvaruju dohodak neposredno na tržištu nego su dotirani iz budžeta.  

 

Neprofitne organizacije treba staviti u podjednake uvjete privređivanja kao profitna poduzeća. Produktivnost neprofitnih organizacija se može izraziti ocjenom uspješnosti rada. Ocjenu daju korisnici usluga, udruženja korisnika i stručnih ustanova. Ocjena uspješnosti rada neprofitnih organizacija se može prikazati koeficijenatom podjednako uspješno kao prikaz rada profitnih poduzeća. Upotrebom koeficijenata može se komparirati uspješnost poslovanja profitnih poduzeća i neprofitnih organizacija i na temelju toga vršiti nagrađivanje prema vrijednostima ostvarenog rada.  

 

U udruženom radu svaki rad je neodjeljiv od drugog rada pa svaki radnik podnosi odgovornost i za poslovanje svog poduzeća. Radnik koji izjasni veći koeficijenat odgovornosti preuzima i veću odgovornost za produktivnost poduzeća pa će ostvariti i veći dohodak u slučaju porasta produktivnosti poduzeća i obratno.  

 

*** 

 

Svi stanovnici komune podnose odgovornost za produktivnu orijentaciju komune. Koeficijenat ostvarene produktivnosti komune može se izraziti formulom:  

K-dohotka_K utvrđuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti komune u funkciji odgovornosti radnika. 

 

Taj koeficijent nema tako velikog utjecaja na raspodjelu dohotka unutar komune. Razlike se formiraju samo prema stupnju odgovornosti koji pojedini radnik preuzima za vlastitu i zajedničku produktivnost. Utvrđivanje K-ostvarene produktivnosti komune biti će jako značajno kod udruživanja komuna i vršenja raspodjele dohotka među komunama.

 

Na nivou komune produktivnost se izražava ukupnom ostvarenom novčanom dobiti privrede. Moguće je proširiti mjerenje produktivnosti komune polifunkcionalnim sistemom koji ocjenjuje kvalitetu života kao što su zagađenost-čistoća komune, pismenost-nepismenost stanovnika, zakonitost-nezakonitost djelovanja stanovnika, itd. Također je pomoću K-dohotka komune moguće subvencionirati slabije razvijene komune. Tako bi se povećao dohodovni interes radnika za rad u takvim komunama što bi omogućilo brži razvoj komune. Čak je moguće regulirati natalitet komune. Ukoliko komuna ima preveliki ili prenizak natalitet on se može regulirati pomoću K-dohotka_K.

 

Definiranje takvih kategorija, njihova regulacija i implementacija će biti zadatak saveznog parlamenta. Definirane kategorije vrijednosti omogućile bi efikasnije sprovođenje socijalne, ekonomske, ekološke, kulturne i svih ostalih politika udruženih komuna.

 

*** 

 

Dohodak svakog radnika u socijalizmu i svakog stanovnika komune može se prikazati koeficijentom pomoću formule:  

 

K-dohodka = (Cijena rada) x K-dohotka_R x K-dohotka_P x K-dohotka_K  

 

Iz formule je vidljivo da K-dohodka svakog radnika ovisi o predviđenoj cijeni rada i o koeficijentu ostvarene produktivnosti na nivou radnog mjesta, poduzeća i komune u funkciji odgovornosti za ostvarenu produktivnost. Primjenom kompjuterske tehnologije se može brzo izračunati visina koeficijenta dohotka svih radnika bez obzira na količinu faktora koji dohodak određuju. Može se pretpostaviti da će radnici najveću odgovornost podnositi za vlastiti rad jer su oscilacije u produktivnosti poduzeća manje, dok su na nivou komune najmanje.  

 

***

 

Socijalizam dopušta proizvodnju samostalnog privatnog poduzetništva. Radna mjesta u privatnom poduzetništvu su u vlasništvu privatnih poduzetnika i ne mogu biti subjekt natjecanja radnika. Vlasnik poduzeća zapošljava radnike prema svojim potrebama.

 

Po ostvarenju novčane dobiti na tržištu privatni poduzetnici zadržavaju obrtna novčana sredstva prema potrebama. Oni također zadržavaju novčana sredstva za unapređenje i amortizaciju proizvodnje. Oni imaju obavezu plaćati poreze na dobit i privatnu imovinu kao što je rade danas. Porezom ostvarena novčana sredstva su namijenjena zaposlenim radnicima u neprivredi, nezaposlenim radnicima, zatim za zajedničku potrošnju komune i saveznu potrošnju. Visina poreza za samostalne privatne poduzetnike će biti proporcionalna davanjima koje izdvaja socijalisti[ka kompanija komune. Visinu izdvajanja određuje neposredno stanovništvo komune. Vlasnik privatnog poduzeća može odlučiti da samostalno raspoređuje dohodake svojim radnicima ili se može uključiti u zajedničku raspodjelu dohodaka stanovnika komune.  

 

Ukoliko samostalno privatno poduzetništvo u svom radu koristi naprednu tehnologiju proizvodnje nepoznatu javnosti, ono može ostvariti veću novčanu dobit na tržištu od socijalističkih poduzeća. Takvo privatno poduzetništvo može opstati u socijalizmu i privlačiti radnu snagu.  

 

Međutim, novopredloženi oblik ekonomije će investirati novac u vlastiti razvoj koliko god to bude potrebno. Sistem radne konkurencije će razviti ekonomiju do te mjere da da će postati produktivnija od samostalnog privatnog poduzetništva. U trenutku kada samostalni privatni poduzetnici ostvare manji dohodak od poduzeća u društvenom vlasništvu, smanjivati će se broj dohodovno zainteresiranih radnika za zapošljavanje kod privatnih poduzetnika. Pridoda li se tome sloboda izbora rada radnika koju socijalizam nudi, zatim mogućnost donošenja odluka o radu, zatim pravo radnika na samostalno odlučivanje o visini dohodaka, pravo radnika na raspodjelu profita poduzeća koji socijalizam nudi, broj zainteresiranih radnika za rad kod privatnih poduzetnika će padati.

 

Ukratko, novi sistem će potisnuti privatnike sa tržišta i preuzeti njihove radnike. Može se očekivati sa velikom sigurnošću da će samostalni privatni poduzetnici potražiti spas u ustupanju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju društvu u zamjenu za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada. Veći broj bodova minulog rada će im osigurati veći dohodak, veću konkurensku moć za izbor rada i bolji život. 

 

***

 

Novac namijenjen dohodcima svih stanovnika komune formira se na nivou administrativnog centra komune izdvajanjem iz dohotka komune. Količina novca se utvrđuje neposrednim iskazom stanovnika izdvajanjem iz ukupne novčane mase namjenjenoj prometu robe i usluga u komuni.

 

Dobijena količina novca namjenjena dohodcima stanovnika komune načelno treba odgovarati predviđenoj količini novca namjenjenih dohodcima stanovnika jer se sistem bazira na cijeni rada koji odgovara dohodku radnika. Međutim, zbog različito ostvarenih produktivnosti moguća su odstupanja tako da za ukupni dohodak svih stanovnika bude na raspolaganju više ili manje novca nego što je predviđeno.

 

Problemi sa takvim odstupanjima se mogu riješiti tako da se cjelokupni iznos novca namjenjen dohodcima rasporedi među radnicima proporcionalno njihovim definiranom K-dohotka. Na taj način više neće postojati manjak sredstava za isplate, kao ni problemi u provođenju dohodovne politike. Količina novca namijenjena za dohotke će biti raspoređena ljudima proporcionalno njihovom udjelu u proizvodnji, a ljudi će biti uvjereni da je raspodjela dohodaka pravedna.

 

Tehnika raspodjele dohodaka može se ostvariti iz kompjutorskog centra komune. Utvrđivanje stvarnog dohotka može se vršiti prema formuli produženog omjera:

 

                Dohodak-1 : Dohodak-2 : Dohodak-3 : …. : Dohodak-n =
                K-dohotka-1 : K-dohotka-2: K-dohotka-2 : … : K-dohodka-n   

 

Iz ukupne mase novca predviđene dohodcima i prikazanog produženog omjera K-dohodaka koji može imati i milionski broj članova može se, primjenom kompjutorske tehnologije, brzo i precizno izračunati dohodak svakog radnika u obliku:   

 

                Dohodak-1 = Vrijednost-1
                Dohodak-2 = Vrijednost-2
                Dohodak-3 = Vrijednost-3
                 …
                Dohodak-n = Vrijednost-n   

 

Dobijeni dohodak iskazuje vrijednost rezultata rada svakog stanovnika komune u određenom novčanom iznosu.

 

Centralizacijom sistema raspodjele dohodaka, omogućava se primjena jedinstvenih kriterija raspodjele po principu da jednakom radu pripadaju jednaki dohotci. Dobit koja u kapitalizmu donosi pogodnosti vlasnicima sredstava za proizvodnju u najvećoj  mjeri sada se raspoređuje na društveno prihvatljiv način. Socijalizam će pravedno raspodijeliti prihode svim ljudima. Eksploatacija ljudi više neće postojati.

 

Ni jedan rad nije neovisan pa se stoga ni dohodak proizašao iz rezultata zajedničkog rada ne treba neovisno raspoređivati. Raspodjela dohodaka pomoću produženog omjera i koeficijenata omogućava da se ukupna količina novca namjenjena dohotcima u komuni elastično rasporedi među stanovnicima komune proporcionalno cijeni uloženog rada i odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost bez ostvarenja viška ili manjka novčanih sredstava u završnom obračunu.

 

Završnu riječ u raspodjeli dohotka treba imati stanovništvo komune neposrednim izjašnjavanjem visine minimalnog dohotka. Srednja dobijena vrijednost iskaza svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći odlučivanja koja se u ekonomiji utvrđuje pomoću vrijednosti minulog rada, bi predstavljala najmanji dohodak neophodan da se svakome osigura negzistencija.

 

Niski minimalni dohodak stanovnika bi povećao radnu angažiranost, pa bi tako produktivnost privrede i društveni standard rastao. Sa druge strane, velika produktivnost može formirati zasićenje tržišta, što smanjuje radne potrebe. Tada bi stanovništvo moglo povećati najniži dohodak. Obzirom da količina novca namjenjena dohodcima svih stanovnika ograničena, porast minimalnog dohotka smanjuje razliku među dohodcima. Primjenom produženog omjera razlike u visini dohodaka će se proporcionalno povećavati ili smanjivati prema potrebama društva. Manji rasponi među dohotcima će smanjiti radnu angažiranost baziranu na dohotcima dok se ne uravnoteži ponuda i potražnja rada.

 

Sa ovim se završava kompleksan pristup utvrđivanja raspodjele dohodaka u socijalizmu isključujući radnike u privatnim kompanijama koji zadržavaju svoje dohotke. Dobijena vrijednost izražava visinu dohodaka svih stanovnika. Dohotci radnika mogu biti javno prikazani ili držani u tajnosti po opredjeljenju društva i svakog pojedinca posebno. Svaki stanovnik koristi vlastiti dohodak po slobodnoj volji.

 

Razvoj privrede

3.1.2.2.6         Razvoj privrede   
 
U kapitalizmu količina novca namjenjena investicijama ovisi o poduzetništvu vlasnika sredstava za proizvodnju a formiraju se izdvajanjem iz ostvarene tržišne dobiti poduzeća.

 

U socijalizmu društvo ostvaruje razvoj privrede izdvajanjem novčanih sredstava za razvoj privrede iz dohotka komune. U socijalizmu društvo neposredno raspodjeljuje zajednički dohodak komune na količinu novca namjenjenu potrošnji stanovnika komune i na novčana sredstva namjenjena razvoju privrede komune.

 

Ukoliko pojedini stanovnik komune bude želio da se privreda komune u većoj mjeri razvija, tada će iskazati veću količinu novca namjenjenu razvoju privrede. Kako je ukupna količina novca ograničena tako će morati izjasniti manje novca za zajedničku  potrošnju stanovnika komune. I obratno, stanovnik koji želi veću potrošnju, iskazati će veću količinu novca namjenjenu potrošnji a manju za razvoj privrede. Iskazi svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći izraženoj bodovima minulog rada, upisani na internetsku aplikaciju centra za obradu podataka komune, se zatim sumiraju i tako neposredno utvrđuju količinu novca namjenjenog za zajedničku potrošnju i razvoj privrede.

 
Ukoliko stanovništvo u cjelini bude težilo većem razvoju privrede tada će se izdvajati veća količina novčanih sredstava namjenjenih akumulaciji privrede u odnosu na potrošnju što bi ubrzalo razvoj privrede a smanjilo bi dohodak stanovništva pa tako i društveni standard. Ovakva ekonomska politika omogućava svakoj komuni, bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti, da akumulira novac za razvoj vlastite ekonomije oslanjajući se na vlastite snage. Kad se profitna privreda razvije do tog stupnja da može osigurati ekspanzivnu proizvodnju koja će smanjiti potrebu društva da ulaže u razvoj, tada će se povećati količina novca namjenjena potrošnji. Tada bi porastao standard društva.

 

Možda je najznačajnija vrijednost takvog oblika raspodjele da se novac usmjerava demokratski, što znači da društvo u cjelini neposredno planira vlastiti razvoj. Takav oblik raspodjele novca će usmjeriti razvojnu politiku komune. Tako privreda dobija okvire usmjerenja razvoja pa može efikasno planirati vlastiti razvoj. Osim toga, tako će se prevladavati otuđenje u procesu proizvodnje nastalo kao posljedica donošenja autoritativnih odluka u društvu. 

Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za privredne investicije kojima poduzeća dobavljaju nove strojeve, industrijska postrojenja i obrtna sredstva sa kojima ostvaruju veću produktivnost.

Sredstva namjenjena razvoju privrede potražuju rukovodioci poduzeća na temelju programa razvoja poduzeća. Program razvoja poduzeća sadrži definiranu količinu potrebnih novčanih sredstava, predviđanje porasta novčane dobiti kompanije i rok realizacije. 

Kada se formira masa novca namjenjena razvoju privrede tada će se ona rasporediti poduzećima prema veličini K-razvoja po formuli:  

Iz formule je vidljivo da se veća ostvarena dobit uz manja potrebna novčana sredstva i kraće vrijeme realizacije ostvariti veći K-razvoja. Raspodjela novca namjenjenog razvoju privrede se vrši tako da najveći K-razvoja osigura potrebnu investiciju, zatim dolazi slijedeći K-razvoja po veličini i tako dalje. Novčana sredstva su ograničena tako da se ne mogu dodijeliti poduzećima koja ostvare manji K-razvoja od potrebnog. Takva poduzeća moraju čekati bolja vremena ili moraju povećati predviđenu dobit uz manja potrebna novčana sredstva i kraće vrijeme realizacije.  

 

Kako se novčana sredstva namjenjena razvoju privrede obnavljaju u svakom periodu obračuna iz ukupne novčane dobiti komune ona se dodjeljuju bespovratno. Komuna će postati neki oblik humanističke korporacije a korporacije niti u kapitalizmu ne naplaćuju sebi svoje investicije. Dovoljno je da poduzeća ostvare predviđenu dobit pa da sredstva namijenjena razvoju privrede nađu svoju društvenu opravdanost.

 

Socijalizam predviđa egzaktno utvrđene odgovornosti rukovodioca i radnika za korištenje zajedničkih novčanih sredstava. Ukoliko rukovodstvo poduzeća želi znatno povećati produktivnost proizvodnje predlažući uzimanje velike količine novca iz fonda za razvoj privrede, oni prvo moraju dobiti odobrenje od višeg rukovodstva kako bi se unapređenje privrede odvijalo koordinirano sa ostalom ekonomijom. Zatim će iznijeti radnicima svoj program razvoja kompanije i vlastitu odgovornost za njegovo provođenje izraženu sa K-odgovornosti. Veći K-odgovornosti može radnicima između ostalog dati veće povjerenje u plan rukovodstva.

 

Značajna novčana ulaganja će značajno povećati odgovornost radnika u proizvodnim procesima, te će se oni izjašnjavati da li je mogu prihvatiti. Na temelju uvida u program rukovodstva i povjerenja u svoje rukovodstvo, radnici će preuzeti visinu preuzete odgovornosti nudeći svoj K-odgovornost. Pretpostavimo da radnici deklariraju povećanje odgovornost za svoj rad. To bi značilo da podrđavaju program rukovodstva pa će se poduzeće natjecati za dobijanje novca namijenjenog razvoju privrede. Ako radnici smanje svoje K-odgovornosti, to bi značilo da nisu sigurni u investicijski program koji rukovodioci predlažu, što bi moglo odgoditi ili blokirati investiciju. Menadžeri će trebati uvjeriti radnike da prihvate njihov prijedlog objašnjavajući rizike i pogodnosti investicije.

 

Predloženi K-odgovornosti od radnika i rukovodstva će biti na snazi do isteka vremena potrebnog za realizaciju razvoja proizvodnje. Oni u tom periodu ne mogu samoinicijativno smanjiti niti povećati svoj K-odgovornosti za predviđenu produktivnost osim u slučaju kada su promjene produktivnosti zajednički usvojene.

 

Sredstva namjenjena razvoju privrede povećavaju produktivnost privrede pa tako i vrijednost novoproizvedene robe, što zahtjeva povećanje mase novca u opticaju za kupovnu novo proizvedenu robu. Porast količine novca u opticaju zahtjeva povećanje količine bodova minulog rada radnika. Novo stvorenu količinu bodova minulog rada treba raspodjeliti između radnika poduzeća i stanovništva, proporcionalno njihovim K-odgovornosti za doprinos u proizvodnji novonastale vrijednosti. 

 

Privredna poduzeća imaju mjeru produktivnosti izraženu novčanom dobiti na tržištu. Po isteku vremena potrebnog za realizaciju predviđenog porasta produktivnosti, vrši se obračun uspješnosti poslovanja. Ukoliko poduzeće ostvari predloženu novčanu dobit tada se takva dobit tretira kao trajno unapređenje rada koje trajno donosi veći dohodak i sa time radnici poduzeća stjeću uvjete za dobivanje bodova minulog rada. Tada se razlika između ostvarene predviđene dobiti i dobiti koju je poduzeće ostvarivalo prije investicije prikazuje kao porast dobiti. Tada se radnicima u poduzeću raspodjeljuje količina bodova minulog rada u veličini predviđenog porasta novčane dobiti poduzeća.  

 

Međutim ukoliko profitna poduzeća komune ne ostvare predviđenu novčanu dobit u predviđenom vremenu sa korištenjem novca za razvoj privrede, tada se razlika između predviđene i ostvarene dobiti prikazuje kao gubitak. Tada se radnicima u poduzeću oduzimaju bodovi minulog rada u veličini neostvarenog profita poduzeća. Sa tim u vezi ako kompanija ostvari pola predviđene dobiti, ona će zaraditi pola očekivanih bodova minulog rada i u isto vrijeme izgubiti pola očekivanih bodova minulog rada. To znači da pola ostvarene produktivnosti ne donosi zaradu ni gubitak bodova minulog rada.

 

***

 

Produktivnost profitnih kompanija utvrđuje se novčanom dobit ina tržištu dok se produktivnost neprofitnih i državnih organizacija ostvaruju pogodnostima koje one ostvaruju komuni. U tu skupinu spadaju organi uprave, javna zaštita, obrazovanje, zdravstvo i slične djelatnosti. Proizvodi rada u organizacijama su besplatni za stanovništvo pa se njihova produktivnost ne može mjeriti novcem. Produktivnost rada organizacija se izražava ocjenom uspješnosti njihovog rada. U socijalizmu se produktivnost organizacija izražava ocjenom kvalitete proizvedenih usluga koje daju pojedinci izravno i specijalizirane arbitražne komisije.

 

Neprofitne organizacije također potražuju novčana sredstva namjenjena njihovom razvoju ali ne iz fonda razvoja privrede nego iz fonda zajedničke robne potrošnje. Ocjena uspješnosti neprofitnih organizacija može imati skalu vrijednosti ekvivalentnu novčanoj dobiti privrede, pa bi svako unapređenje njihove uspješnosti rada povećavalo indeks uspješnosti neprofitnih djelatnosti i obrnuto. Radnici u neprofitnim organizacijama također trebaju imati pravo na ostvarivanje porasta količine bodova minulog rada u slučaju porasta produktivnosti koja se izdvaja iz dobiti poduzeća privrede.  

 

To znači da će organizacije komune sudjelovati u dobiti ekonomije. Količina bodova koja se dodijeljuje organizacijama se komparacijom ostvarenih produktivnosti profitne privrede i neprofitnih organizacija. Upotrebom koeficijenata moguće je matematički komparirati profit privrede i unapređenje djelatnosti neprofitnih organizacija i formirati ravnotežu nagrada i sankcija za sve pogodnosti i nepogodnosti rada radnika u profitnim i neprofitnim djelatnostima. U sistemu radne konkurencije takva komparacija će biti nužno objektivna jer bi svaki nesrazmjer dovodio do većeg prelijevanja rada tamo gdje bi uvjeti rada bili povoljniji što nikome ne bi bilo u interesu.  

 

Kada je poznata ukupna  količina bodova minulog rada koja se pridodaje ili oduzima od radnika u svakom poduzeću i organizaciji, tada se uz pomoć kompjutorske tehnologije izračunavaju nagrade ili sankcije svakog radnika pomoću formule:

 

                Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 : … : Radnik-n =
                K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : … : K-odgov.-n

 

A rezultat se dobije u obliku:

 

                Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
                Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
                Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
                …
                Radnik-n = +/- Količina bodova-n 

 

Privatni poduzetnici nastupaju nezavisno na tržištu kao i poduzeće komune. Privatni poduzetnici podnose odgovotnost za svoje poslovanje vlastitim kapitalom. Radnici zaposleni kod privatnika podnose odgovornost za svoj rad neposredno privatnom poduzetniku. Privatno poduzetništvo ne izdvaja novac za fond namjenjen razvoju privrede komune pa ne može ni koristiti ta novčana sredstva. Privatno poduzetništvo mora samostalno akumulirati novac ili ga posuditi od banaka sa kamatom. 

 

Obzirom da će radna konkurencija u socijalizmu, biti najmanje jednako ili više produktivna od privatnog poduzetništva, može se očekivati da će privatno poduzetništvo gubiti produktivnu bitku sa socijalističkim poduzetništvom. Osim toga, u socijalizmu će rasti produktivna svijest radnika te će oni hteti sami donositi odluke, podnositi odgovornost za svoje odluke, i participirati u raspodjeli profita poduzeća što u kapitalizmu ne mogu. Kako će u socijalističkom obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju radnici imati znatno veća prava i slobode, može se očekivati da će privatni poduzetnici gubiti radnu snagu.  

 

Tada će privatni poduzetnici biti prisiljeni prepuštati vlastita poduzeća komuni u zamjenu za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada će donositi veći dohodak, veću mogućnost izbora radnog mjesta i općenito veće priznanje produktivne moći u društvu. 

 

Primjena koeficijenta odgovornosti u socijalizmu predstavlja vrlo povoljnu zamjenu za burzovne špekulacije kapitalizma. Mogući dobici ili gubici bodova minulog rada, što je ekvivalent akcija u kapitalizmu, se vežu za uspješnost procjene produktivnosti vlastite kompanije. Socijalizam stavlja radnike u ravnopravaniji položaj u procesu proizvodnje, umanjuje otuđenje u procesu proizvodnje a zajednička odgovornost doprinosi većem prosperitetu privređivanja.  

 

Demokratsko planiranje i upravljanje nad privredom, puna zaposlenost uz radnu konkurenciju, riješeno pitanje odgovornosti radnika i nagrađivnje prema radu definitivno uklanjaju nedostatke poznatog socijalističkog i kapitalističkog oblika privređivanja. To će omogućiti razvoj socijalizma.

Obrtna sredstva

3.1.2.2.5         Obrtna novčana sredstva  

 

Socijalizam će organizirati potpuno novi oblik proizvodnje, dok će poduzeća u privatnom vlasništvu nastaviti da posluju po principima kapitalističkog tržišnog oblika privređivanja kao što to rade danas.  

 

Komuna će imati zajednička novčana sredstva koja će ostvariti otkupom novca od stanovnika pomoću bodova minulog rada, porezima i na druge načine. Na taj način komuna može akumulirati znatno veću količinu novca nego što je potrebno za potrošnju stanovništva u periodu obračuna. Višak novčanih sredstava predstavlja novčanu akumulaciju komune. Iz tog novčanog fonda komuna mora sačuvati određenu novčanu rezervu za pokrivanje eventualnih investicijskih poremećaja, zatim za pokrivanje šteta nastalih elementarnim ili na druge načine nastalim nepogodama. Sa tim novčanim sredstvima komuna sama sebe osigurava. Ostatak novca će se koristiti kao obrtna sredstva javne kompanije komune.

 

Obrtna novčana sredstva su akumulirana sredstva minulog rada proizvođača i služe kao prometno sredstvo plaćanja drugim proizvođačima za proizvode, poluproizvode, repromaterijale i sirovine koje privreda komune prerađuje u svom proizvodnom procesu.  

Socijalizam može dodjeljivati obrtna sredstva vlastitoj privredi beskamatno, pod uvjetom da privreda vrati posuđeni novac u periodu obračuna. Ništa novo u stvari, komuna postaje nešto poput korporacije a poduzeća ne naplaćuju sama sebi obrtna sredstva. Nikakav interes društvo nebi imalo da naplaćuje samo sebi pozajmice. 

 

U kapitalističkom sistemu proizvođači i potrošači koji nemaju gotovog novca uzimaju kredite za kupovinu robe. Krediti opterećuju cijenu robe sa kamatom koju određuje tržište na temelju ponude i potržnje. Kamata zahtjeva veći povrat novca nego što je posuđen. To je sa jedne strane oblik eksploatacije društva koja je neprihvatljiva u socijalizmu. Sa druge strane novac namjenjen kamatama ne postoji u opticaju pa se mora kreirati kako bi se omogućilo vraćanje posuđenog novca s kamatom. Kamata ni na koji način ne doprinosi proizvodnji vrijednosti u društvu tako da nije racionalna a uz to donosi probleme monetarnoj politici društva.     

 

Beskamatno dodjeljivanje kredita ne poskupljuje proizvodnju i ukida eksploataciju društva. Ukoliko komuna može kreditirati proizvodnju beskamatno, tada i privreda može u skladu sa mogućnostima, odgađati naplatu svoje robe beskamatnim kreditima. Kada komuna bude dodjeljivala kredite beskamatno tada više privatni kreditori ne bi mogli zarađivati posudbom novca pa bi se time smanjivala upotreba kamata kao oblik rente. Važno je napomenuti da kamate neće biti ukinute. One će egzistirati dokle god to bude neophodno ali će društvo formirati takve uvjete kreditne politike, koja će obeshrabriti kamatu na posuđeni novac. 

 

U zapadnom svijetu kamate su već danas vrlo niske jer samo malo podizanje kamata može dovesti do teškoća privređivanja koji mogu uzrokovati bankrote. Dodatno smanjivanje kamata bi praktično ukinulo kamatu pa tako i rentijerstvo na posuđeni novac. Dodatno smanjivanje kamata u stvari predstavlja kraj kapitalizma.

 

Nestajanjem kamata banke bi gubile svoju funkciju rentijerstva pomoću akumuliranog novca. One više ne bi bile profitabilna poduzeća već bi mogla vršiti funkciju individualnog i društvenog knjigovodstva robno novčanog prometa u komuni. Banke mogu pomoću kompjutorske tehnologije voditi evidenciju o imovinskom stanju stanovnika, zatim evidenciju prihoda i rashoda stanovnika i privrede komune. 

 

*** 

 

Ipak, kamate mogu doprinijeti efikasnosti privrede. Duži period otplate kredita povećava količinu novca koji se plaća za kamate pa je korisnicima kredita u interesu da što prije otplate kredite.

Uvođenjem beskamatnog kredita potrebno je formirati novi sistem raspodjele novca koji će biti najmanje podjednako financijski efikasno kao što je kamatno kreditiranje kapitalizma. Kako je količina obrtnih sredstava ograničena tako se može dogoditi da budu nedostatna za potrebe svih korisnika. Sa time u vezi obrtna sredstva treba raspodjeljivati među korisnicima u funkciji vremena obrta što se može prikazati formulom:

Veći K-obrtnih sredstava će ostvariti korisnik obrtnih sredstava koji u kraćem vremenu vrati posuđeni novac. Svi veći koeficijenti obrtnih sredstava će osigurati beskamatno kreditiranje od strane komune bez obzira na količinu potraživanih sredstava, dok se fond obrtnih sredstava ne istroši.  

Sistem daje veću mogućnost pridobijanja novca privredi koja predviđa kraće vrijeme prometa robe, što je i razumljivo jer se tada novac brže vraća te se može ponovo obrtati. Proizvodnja koja u periodu platnog obračuna od mjesec dana nalazi svoju potrošnju moći će pomoću opisanog sistema raspodjele koristiti obrtna novčana sredstava jer ih praktično odmah i vraća. 

Privreda u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune je dužna da posuđenu količinu novca vrati u periodu obračuna. Privreda može vratiti obrtna sredstva pod uvjetom da proizvodi robu koju društvo treba i bude plaćena za tu robu. U slučaju neuspjeha proizvođači neće zaraditi dovoljno novca. Ukoliko novčana dobit, bude veća od količine utrošenih obrtnih sredstava, tada poduzeća još uvjek posluju relativno pozitivno jer su u stanju vratiti obrtna novčana sredstava. Mala ostvarena dobit u periodu obračuna će smanjiti dohodak radnika. 

Ukoliko ostvarena dobit padne ispod količine korištenih obrtnih sredstava, tada poduzeće bilježi gubitak obrtnih novčanih sredstava. Toleriranje takve situacije bi dovelo do smanjivanja količine obrtnih novčanih sredstava u novčanom fondu komune pa bi proizvođači imali teškoće obnavljati proizvodnju. Ni jedan ekonomski sistem ne može dozvoliti finansijsku nedisciplinu pa tako ne može ni socijalizam i stoga će uvesti sistem mjera za podnošenje odgovornosti. U socijalizmu svi radnici podnose odgovornost za gubitak obrtnog novca kompanije i zajednički ga nadoknađuju pomoću bodova minulog rada koji posjeduju.

Proizvodnja koja je namijenjena nepoznatom potrošaču ne mora se odmah plasirati na tržištu. U tom slučaju promet robe može trajati duže od mjesečnog perioda obračuna, pa poduzeće može ostvariti manju dobit od količine utrošenih obrtnih sredstava u periodu obračuna. Međutim, kako svako poduzeće posluje kontinuirano, može na temelju naplate proizvedene robe iz nekog prošlog perioda proizvodnje, ostvariti potrebnu dobit i osigurati povrat obrtnih sredstava.
 
Odgovornost radnika treba preuzeti neovisno o cikličkim oscilacijama dobiti. Svako poduzeće u toku godinu dana uzima obrtna sredstva onoliko puta koliko je potrebno i vraća ih po ostvarenoj dobiti na tržištu. Ukoliko poduzeće u periodu od godinu dana ne uspiju vratiti sva obrtna sredstva tada se razlika između posuđenih i vraćenih sredstava odbija od posjeda bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu odgovornosti. U slučaju gubitaka poduzeća veći koeficijenat odgovornosti radnika donosi veći gubitak bodova minulog rada i niži dohodak. I obratno, manji koeficijenat odgovornosti radnika u slučaju novčanih gubitaka poduzeća donosi manji gubitak količine bodova minulog rada i manji pad visine dohotka. Inicijator pogrešne odluke će dopunski biti sankcioniran lošom ocjenom radnika i posebnih komisija. Na taj način uzimanje obrtnih sredstava za sobom povlači veliku odgovornost cijelog kolektiva što je uvjet produktivnog poslovanja. Tehnika oduzimanja bodova minulog rada radnika je detaljno je prikazana u poglavlju „Razvoj privrede.“

Ne neostvarenje predviđene dobiti uslijed elementarne nepogode kao što su potresi, poplave i požari, nebi se trebali smatrati gubicima privrede pa se isti nadoknađuju iz fonda novčanih rezervi komune. 


Količina obrtnih sredstava u rezervnom fondu komune je uvijek ograničena i zato se može dogoditi da pojedini proizvođači ne osiguraju potrebna obrtna novčana sredstva. Privreda bez obrtnih novčanih sredstava ne može proizvoditi pa bi se pogoni trebali zatvoriti. U tom slučaju komuna predviđa rezervni izvor dodjele obrtnih novčanih sredstava iz fonda namjenjenog razvoju privrede. Ukoliko im ni tada ne pođe za rukom da se izbore za potrebna obrtna novčana sredstva, tada ih proizvođači mogu zatražiti od privatnih banaka sa tržišnom kamatom. 

Međutim, kako će se obrtna sredstva komune raspodjeliti beskamatno, tako će potražnja za kreditima sa kamatom padati a posjednici akumuliranog novca će imati teškoće da ostvare proviziju. Tada će posjednici novca imati veći interes da svoj novac zamjenjuju za bodove minulog rada čime će komuna ostvariti veća novčana sredstva za beskamatno kreditiranje privrede i potrošača. To će jačati socijalističku privredu

Na kraju treba reći da bez obzira koliko se privreda komune udruživala, tržišna privreda nikada neće biti neosetljiva na kolebanje konjunkture. Zaoštravanjem uvjeta za podnošenje odgovornosti koje će donijeti radna konkurencija, neuspjesi proizvođača mogu biti izrazito nepogodni. Sa time u vezi proizvođači će morati tražiti veći stupanj sigurnosti privređivanja i nalaziti će je u proizvodnji za poznate potrošače.  

Udruženi proizvođači će ispitati potrošače o njihovim potrebama te će postepeno organizirati proizvodnju po njihovoj narudžbi. Sa poznatom potrošnjom privreda može uspješno organizirati svoje djelovanje a radna konkurencija će omogućiti najuspešniju organizaciju rada. Treba naglasiti da će se takva proizvodnja roba sve manje odvijati u tržišnoj a sve više u planskoj ekonomiji.

 

Novac

3.1.2.2.4         Novac

Novac je prometno sredstvo plaćanja robe i usluga u tržišnoj privredi. Novac u opticaju emitira državni aparat kroz centralnu banku. Država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe i usluga kako bi omogućila stabilnu ekonomiju. Državna centralna banka regulira ponudu novca na tržištu monetarnom politikom. Glavni instrument ekonomske politike države je formiranje kreditno kamatne stope.  

 

Država pomoću niskih kamatnih stopa stvara expanzivnu novčanu politiku koja stimulira investicije. Razvoj privrede povećava zaposlenost radnika, nacionalni dohodak i blagostanja društva. Međutim povećana masa novca u opticaju stvara inflaciju koja podiže cijene robe i dovodi do nestabilnosti na tržištu što je nepogodno za ekonomiju.

 

Država nastoji kontrolirati inflaciju i stabilizirati ekonomiju restriktivnom monetarnom politikom koja povećanjem kamatnih stopa ograničava ponudu novca. Tada se javlja deflacijska napetost koja guši promet robe i dovodi do recesije u proizvodnji. Recesija smanjuje profite kompanija što povećava nezaposlenost, smanjuje standard ljudi i dovodi do ekonom­skih kriza.

 

Tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno stabilnu ekonomsku politiku jer je teško uravnotežiti ogroman broj nezavisnih faktora koji prevladavaju u ekonomiji društva. Tako se javlja cikličko kolebanje konjunkture, što je nepovoljno za privredu i društvo. Monetarna politika država se znatno više prilagođava anarhičnim promjenama tržišta nego što je bazirana na organiziranoj ekonomskoj politici.

 

Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku može voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i demokratsku kontrolu njegovog korištenja.


***

Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo tolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, a novac u opticaju omogućava kupovinu proizvedene robe. To bi kreiralo ekonomsku stabilnost društva.

 

Potrošači posjeduju veliku količinu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio tog novca se obrće za potrebe platnog prometa proizvodnje i potrošnje, a velika količina novca je akumulirana za ostvarenje ekonomske sigurnosti i investiranje ljudi. Veliki problem za ekonomiju leži u tome što se privatno akumulirani novac koristi slobodno što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje. Potrebno je uvesti više reda u ekonomsku politiku komune kroz proces planiranja proizvodnje.

Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa ljudi koji posjeduju novac mogu naći svoj interes u zamjeni novca za bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine bodova minulog rada.

Socijastičko društvo materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna. Čovjek više neće morati štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas, te se može očekivati značajna dobrovoljna zamjena novca za bodove minulog rada. Svaka komuna treba da osnuje svoju javnu banku. Otkupljeni novac će biti udružen u javnoj banci komune. Komuna će također udružiti i cjelokupne novčane fondove udruženih poduzeća komune. Novac prikupljen porezima od privatnih lica i kompanija se također udružuje.

 

Tako će komuna akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ekonomska politika socijalizma će iz akumuliranog novca izdvojiti novac namjenjen dohodcima stanovnika kako bi oni mogli kupiti proizvedenu robu i platiti usluge koje koriste. Međutim, kada bi se količina novca u opticaju vezala samo za proizvedenu vrijednost robe tada bi radnici mogli ostvariti dohodak iako se proizvedena roba ne proda na tržištu. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila akumuliran novac komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato količinu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. Sa tim u vezi količinu novca za dohotke stanovnika treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene vrijednosti robe i usluga u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodu obračuna. Javna banka komune treba formirati monetarnu politiku komune tako da se ostvarila optimalna produktivnost i ekonomska stabilnost komune.

Takva količina novca se može nazvati dohodak komune. Dohodak komune je manji od količine novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune.

 

Demokracija u ekonomiji

 

U socijalizmu rukovodioci imaju veliku slobodu odlučivanja u ime društva ukoliko se usude donijeti odluke nezavisno od ljudi, jer će za za svoje odluke neposredno podnositi odgovornost društvu. Svaki član društva će moći bolno kazniti rukovodioca koji donese odluke koje mu ne odgovaraju. U takvim uvjetima ni jedan rukovodilac ne može samostalno preuzeti odgovornost za donošenje političkih odluka koje usmjeravaju cijelo društvo jer ne može sa sigurnošću znati koliko će takve odluke odgovarati članovima društva. 

 

To se prvenstveno odnosi na formiranje makroekonomske politike komune. Iz tog razloga nema sumnje da će uprava komune uključiti stanovnike u proces donošenja odluka o dohodovnoj, fiskalnoj i razvojnoj politici komune. Socijalizam će uvesti novi oblik demokracije u kojem će stanovnici komune odlučivati ​​koliko od svojih prihoda žele izdvojiti za poreze.

 

Uprava komune će nedvojbeno omogućiti stanovništvu da odluči koliki iznos svojih plaća želi izdvojiti za individualnu i zajedničku potrošnju. Fond za individualnu potrošnju definira ukupni iznos novca za prihode svih stanovnike komune, isključujući radnike u privatnim poduzećima jer privatna poduzeća zadržavaju svoju dobit i sama raspodjeljuju plaće. Kolektivna potrošnja definira iznos novca koji pojedinci žele odvojiti od svojih plaća za zajedničku potrošnju svih stanovnika komune.

 

Individualna potrošnja podrazumijeva prihode radnika ali također uključuje porezni novac na plaće radnika u neprofitnim tvrtkama i nezaposlenim osobama. Pojedinačne plaće ljudi se određuju pomoću vrijednosti prošlog i tekućeg rada i ostvarene produktivnosti. Društveni sistem određuje te vrijednosti, i birači u ovom trenutku ne mogu na njih utjecati. U ovom glasanju ljudi samo odlučuju o iznosu novca koji žele izdvojiti iz svojih prihoda za individualnu i zajedničku potrošnju. Svaki čovjek će svoj iskaz svoje odluke upisivati na internetsku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka uprave komune.

 

Budući da će bodovi minulog rada određivati visinu prihoda, ljudi će raspodijeliti bodove minulog rada koje posjeduju za individualnu i kolektivnu potrošnju. Na taj način će svaki stanovnik odlučivati srazmjerno posjedovanju bodova minulog rada. Ljudi s vrijednijim minulim radom imat će veću moć u donošenju odluka.

 

Obrazloženje: S obzirom da svi članovi društva nisu jednako doprinijeli stvaranju zajedničkog bogatstva, ne bi trebali imati jednaku moć odlučivanja o fiskalnoj politici društva. Produktivniji rad bi trebao imati veću moć donošenja odluka kako bi se više motivirao. Moć ekonomskog odlučivanja treba se temeljiti na vrijednosti minulog rada koji je određen brojem bodova minulog rada. To će doprinijeti razvoju ekonomije i društva. Ova mjera je ekvivalentna moći glasačkih prava dioničara u kapitalizmu koji dobro funkcionira.

 

Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika komune za individualnu i zajedničku potrošnju će odrediti ukupan iznos novca za individualnu i zajedničku potrošnju. Tako će društvo izravno kreirati dohodovnu i fiskalnu politiku komune.

 

Ukupna količina novca za individualne dohotke će se raspoređivati stanovništvu komune (radnici u privatnim kompanijama su isključeni) prema zaslugama. Te zasluge će se prvenstveno bazirati na ostvarenoj produktivnosti i na cijenama rada radnika. O tome će biti više riječi u poglavlju “Raspodjela dohodaka.“

 

Društvo treba na isti način odrediti i minimalni dohodak pojedinca, koji će regulirati raspon razlika u visini dohodaka. Na taj način će se regulirati odnos solidarnosti i doho­dovne zainteresiranosti za rad. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada.

 

Sistem predviđa jedinstvenu poreznu stopu zato što je ona obračunski jednostavnija i zato što je tako stanovništvo može utvrditi neposrednim demokratskim izjašnjavanjem. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se zamijeniti pomoću dohodovne politike komune o kojoj će biti više riječi kasnije. Štetni oblici potrošnje po zdravlje kao što je to alkohol i duhan mogu se efikasnije smanjiti razotuđenjem društva nego poreznom politikom.

 

Novac za zajedničku potrošnju će se voljom stanovnika komune raspodijeliti na novac namjenjen razvoju proizvodnje i za zajedničku robnu potrošnju.

 

Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koja unapređuju proizvodnju. Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi unaprijedilo sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage. Politika razvoja privrede komune će biti više objašnjena u poglavlju “Razvoj privrede.“

 

Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju služe za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Ona se koriste za održavanje postojeće strukture društvenog standarda i za izgradnju novih objekata društvenog standarda. Ta potrošnja podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.

 

Iz ukupne mase novca sa zajedničku potrošnju koja u stvari predstavlja porez na dohodak svih stanovnika komune, potrebno je izdvojiti novac za saveznu potrošnju. Ta novčana sredstva služe za potrebe potrošnje države. Količinu novčanih sredstava za saveznu potrošnju određuje savezna skupština putem delegata ili poslanika svih komuna. Kolektivna potrošnja stanovnika komune će biti više objašnjena u poglavlju “Zajednička potrošnja.“

 

***

 

Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.

Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja ekonomije i društva.

 

Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje stabilne demokratske planske privrede.