Cijena robe

3.1.2.2.3       Cijena robe

 
Roba ima svoju prometnu vrijednost izraženu cijenom. U tržišnoj privredi cijenu robe određuje zakon ponude i potražnje. Cijena proizvoda se usklađuje sa proizvodnim mogućnostima, kupovnom moći i potrebama društva. Roba također ima svoju proizvodnu vrijednost koja je bazirana na troškovima proizvodnje.
 
U socijalizmu proizvodna vrijednost robe treba biti određena: cijenom rada svih radnika koji proizvode robu (1); pripadajućem odnosu cijene rada radnika u neprofitnoj privredi (2); pripadajućem odnosu cijene rada nezaposlenih ljudi na teritoriji komune (3), i pomoću obrtnih novčanih sredstava uloženih u proizvodnju robe (4).

 

U socijalizmu obračun proizvodne vrijednosti robe je precizniji i pravedniji nego u kapitalizmu pa će omogućiti više pravde u sistemu raspodjele dobara nego što je to danas moguće. Proizvodnu vrijednost robe je moguće prikazati formulom:

 

A =∑ ( B x (1+C+D )) + E

 

Formula ukazuje da proizvodna vrijednost robe uključuje cijenu rada radnika koji neposredno proizvode robu, zatim davanja za radnike u neprofitnim radnim organizacijama, i za nezaposlene radnike kao i vrijednost uloženih obrtnih sredstava. U daljem tekstu proizvodna vrijednost se odnosi na ukupno proizvedenu robu u poduzeću u periodu obračuna od mjesec dana.


Detaljnije obrazloženje formule:
 
A – Proizvodna vrijednost robe poduzeća u mjesec dana. 

B – Cijena rada svakog pojedinog radnika koji sudjeluje u izradi proizvoda. Cijenu definira količina dohodovnih bodova minulog rada i cijena tekućeg rada radnika.  

Količina bodova minulog rada određena je posjedom radnika a cijenu tekućeg rada određuju radnici slobodnim konkurentskim iskazom. Produkt ta dva vrijednosna koeficijenta daje cijenu rada radnika

C – Koeficijent zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama. Taj koeficijent se izražava omjerom cijene rada svih zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama i svih zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune.  

Omjer količine radnika zaposlenih u profitnoj privredi i neprofitnim organizacijama regulira rukovodstvo komune prema potrebama i mogućnostima. Cijena rada radnika u neprofitnim organizacijama utvrđuje se identično kao i radnika u profitnoj privredi. Radnici u profitnoj privredi proizvode robu čijom prodajom ostvaruju dobit na tržištu roba. Radnici zaposleni u neprofitnim organizacijama kao što su učitelji i policajci za svoj rad ne ostvaruju neposredno novčanu dobit iz razloga što je ista djelatnost  besplatna radnicima u profitnoj privredi i stanovništvu komune. To znači da su ukupna proizvedena roba i usluge plod zajedničkog rada u profitnoj privredi i neprofitnoj privredi. Kako svi radnici u profitnoj privredi koriste usluge neprofitnih privrednih djelatnosti tako po principu uzajamnosti i radnici neprofitnih privrednih djelatnosti moraju koristiti proizvode rada radnika u profitnoj privredi. Primjenom ovog koeficijenta u cijenu proizvoda se ugrađuje doprinos radnika u neprofitnoj privredi i faktički se utvrđuje njihov udio u raspodjeli proizvoda rada radnika u profitnoj privredi.
 
D – Koeficijent nezaposlenih stanovnika a izražava se omjerom količine nezaposlenih i zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune u funkciji cijene tekućeg rada i količine dohodovnih bodova minulog rada.
 
Koeficijent zastupa cjelokupno stanovništvo koje neposredno ne privređuje: mlade, učenike, umirovljenike, domaćice, invalide i općenito svo stanovništvo koje nije zaposleno u poduzećima komune. Nezaposleno stanovništvo u ime minulog i budućeg rada kao i zbog ekonomske sigurnosti stanovništva, treba da prima dohodak i taj dohodak treba da se uračunava u cijenu proizvedene robe.  

Količina bodova minulog rada nezaposlenih radnika određena je vrijednošću njihovog minulog rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenih radnika određuje rukovodstvo komune. Manja cijena tekućeg rada nezaposlenih će formirati manji dohodak što bi povećavalo interes za radom. I obratno, veća cijena tekućeg rada nezaposlenog stanovništva će formirati veći dohodak čime će se smanjiti dohodovni radni interes. Na taj način rukovodstvo komune usmjerava društveno djelovanje prema društvenim i proizvodnim potrebama. Na primjer, povećanje cijene tekućeg rada učenika i studenta stimuliralo bi obrazovanje.  

Navedeni koeficijenti zastupaju dohodovna davanja svim stanovnicima komune u cijeni koštanja robe. Prodajom robe na tržištu svi stanovnici komune ostvaruju svoj udio u ostvarenoj dobiti.

E – Količina novčanih obrtnih sredstava utrošenih na proizvodnju robe. Obrtna sredstva podrazumjevaju vrijednost dijela proizvoda koji proizvode drugi proizvođači, a odnose se na repromaterijal, poluproizvode i sirovine.  

Obrtna sredstva se uglavnom izdvajaju iz rezervnog fonda komune formiranog otkupom novčanih sredstava u zamjenu za bodove minulog rada. Obrtna sredstva se uzimaju prema potrebama privrede ali sa obavezom vraćanja u periodu obračuna.

U periodu obračuna faktori C i D su jedinstveni pa se mogu prikazati koeficijentom k. Proizvodna cijena robe se može izraziti formulom:

 

A =∑ ( B x k) + E


Suma svih cijena rada radnika koji sudjeluju u izradi proizvoda opterećena doprinosima za radnike u neprivredi i nezaposlenim radnicima daje ukupnu cijenu rada za izradu određenog proizvoda. Pridoda li se tome vrijednost utrošenih obrtnih sredstava dobija se proizvodna vrijednost robe. 

 

Ovim načinom računanja vrijednosti cijene robe se izjednačava ukupna vrijednost cjelokupne robe proizvedene u komuni sa dohotkom stanovnika komune. Drugim riječima izjednačuju se cijene robe sa kupovnom moći društva. Tako se ostvaruje ravnoteža u sistemu proizvodnje i raspodjele.

 

***

 

Jako je važno utvrditi proizvodnu vrijednost robe zato što se pomoću nje može vidjeti efikasnost poslovanja poduzeća u komuni. Tamo gdje je proizvodna vrijednost robe veća nego tržišna cijena robe poduzeće posluje nerentabilno. A tamo gdje je proizvodna vrijednost robe manja od tržišne cijene robe poduzeće posluje profitabilno.

 

Uslijed različite materijalne opremljenosti rada poduzeća ostvaruju različitu produktivnost a plasmanom robe na slobodnom tržištu ostvaruju različite dohotke. U sistemu slobodnog izbora rada radnom konkurencijom radna mjesta koja ostvaruju veći dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila velik interes radnika. Sa druge strane radna mjesta koja ostvaruju manji dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila znatno manji interes. To bi zasigurno izazvalo nestabilnost na tržištu rada pa tako i u društvu. 


Uravnoteženje potražnje za svim radnim mjestima u poduzećima komune treba da riješi rukovodstvo komune analizom prednosti i nedostataka različitih oblika proizvodnje. Ravnoteža se može poboljšati zapošljavanjem većeg broja radnika u poduzećima koja ostvaruju veću dobit i smanjivanjem broja zaposlenih radnika u poduzećima koja ostvaruju manju dobit. Ukoliko takva opcija nije ekonomski opravdana ravnoteža se može uspostaviti, a također se mogu povećati profiti, investiranjem u poduzeća koja već ostvaruju dobit i zatvaranjem poduzeća koja proizvode gubitke. Ukoliko ni takva opcija nije opravdana, ravnoteža se može uspostaviti investiranjem u poduzeća koja posluju sa manjim dobiti što bi ostvarilo veću produktivnost pa tako i povećanje dobiti.
 
Međutim, razlika u produktivnosti pa tako i u ostvarenom dohotku između poduzeća u komuni će postojati dokle god postoji razlika u materijalnoj opremljenosti rada. Velika automatizacija procesa proizvodnje će uvijek značajno smanjivati potreban rad radnika. Na taj način će povećavati produktivnost i dohodak radnika u odnosu na proizvođače u komuni koji imaju manju automatizaciju proizvodnje. Dakle, ukoliko bi radna konkurencija bila jedini koordinator između ponude i potražnje rada, ona bi stvarala nestabilnosti u raspodjeli rada nastalu potražnjom radnika za bolje plaćenim poslovima. 

Predloženi sistem obračuna platnog prometa u kojem ukupan dohodak svih radnika u komuni odgovara ukupnoj vrijednosti proizvedenih roba i usluga, predviđa da će ukupan višak dohotka koji ostvare poduzeća sa boljom materijalnom opremljenošću rada odgovarati manjku dohodka koji ostvaruju poduzeća sa slabijom materijalnom opremljenošću rada.  

 

Ravnoteža između ponude i potražnje za radnom snagom u komuni se može postići na taj način da se poduzeća koja ostvaruju višak vrijednosti, u kojima radnici zarađuju više nego što traže, odriču svog viška vrijednosti u korist poduzeća koja zarađuju manje novca nego što radnici traže. Ovo je subvencija. Subvencija je nužna jer bi se u sistemu slobodne konkurencije radnika radnici natjecali za posao u produktivnijim poduzećima, gdje bi zarađivali više novca nego što su tražili. To bi dovelo do nestabilnosti u podjeli rada. Takva mjera ima isključivu zadaću da izjednači dohodovni interes radnika za sve potrebne poslove.

 

Na taj način komuna postaje osnovna radna organizacija. Ona će prelijevanjem dohotka omogućiti da se sva roba u svim poduzećima komune plasira po tržišnoj vrijednosti jer je to još uvijek najbolja moguća distribucija robe potrošačima. Ujedno svi radnici će ostvariti dohodak proporcionalno vrijednosti udjela njihovog rada u procesu proizvodnje bez obzira na prihode koje poduzeća ostvaruju.

 

Radnici koji imaju više bodova minulog rada će ostvarit veće dohotke čak i u poduzećima koje ostvaruju manju dobit na tržištu. Oni neće biti dohodovni teret u svojim kompanijama zato će se dohodci prelijevati između kompanija. Radnici koji imaju veliki broj bodova minulog rada sa kojim ostvaruju velike dohotke neće opterećivati svoje suradnike jer će prelijevanjem dohotka svi ostvarivati plaće istovjetne cijeni rada koju su tražili za postignutu produktivnost. Visoko produktivne kompanije će biti uskraćene za višak vrijednosti ostvaren zahvaljujući boljoj opremi ili tržišnim prednostima, favorizirajući radnike koji zarađuju manje nego što su tražili za ostvareni rad.

 

Sa stanovišta kapitalističkog privatnog poduzetništva socijalizam je potpuno destimulativan jer ne omogućava stvaranje profita špekulacijama izvan neposrednog rada. Umjesto toga socijalizam će formirati novu radnu stimulaciju koja će proizaći neposredno iz radne konkurencije. Iz potreba nalaženja i potvrde individualne produktivne moći koja predstavlja jedan od najznačajnijih pokretača čovjeka.


U socijalizmu špekulacije su moguće samo pomoću različitog iskaza koeficijenta odgovornosti koji se neposredno veže za produktivnost rada radnika i poslovanje kolektiva. I dalje će se ostvarivati individualni i kolektivni profiti nastali porastom produktivnosti ali ti profiti će biti manji jer neće uključivati privilegije nastale boljim položajem u društvu, boljom materijalnom opremljenošću rada u proizvodnji i slučajnih tržišnih pogodnosti već isključivo ravnopravnom borbom radnika za ostvarenje većih pogodnosti u društvu. 

Drugim rječima, ako svaki radnik koristeći novija razvijena sredstva za proizvodnju može podjednako povećati produktivnost kolektiva tu se ne može govoriti o njegovom značajnom doprinosu u proizvodnji i on ne treba biti posebno nagrađen. Ali ukoliko pojedini radnik poveća produktivnost više nego što bi to mogli ostvariti drugi radnici na njegovom položaju onda je to njegov doprinos i isti se treba priznati i nagraditi. 

 

Produkt svih cijena proizvoda i količine proizvoda daje ukupnu vrijednost tekuće proizvedene robe. Realizacija takve proizvodnje zahtjeva ekvivalentnu količinu novca u opticaju kao platežno sredstvo robe.

 

Raspodjela rada

3.1.2.2.2           Raspodjela rada  

 

Socijalizam će uvesti velike promjene u sistemu raspodjele rada. Nedostatak današnje raspodjela rada leži u nedovoljnoj mogućnosti izbora rada. Naime, zauzeta radna mjesta u kapitalizmu nisu pristupačna drugim kandidatima i nezaposlenim ljudima. Takva radna mjesta su privilegirana i u kapitalizmu i kao takva ne ostvaruju dovoljnu produktivnost privrede. Zato će socijalizam uvesti stalno otvoreni natječaj za svako radno mjesto i na svako radno mjesto zapošljavati najboljeg radnika na raspolaganju.

 

U socijalističkoj proizvodnji sva radna mjesta će podlijegati radnoj konkurenciji na tržištu rada u okviru operativne mogućnosti koje svako radno mjesto ima. Radnik koji ponudi najveću produktivnost, odgovornost i najmanju cijenu rada će ostvariti pravo na rad na svakom radnom mjestu.

 

Socijalistička organizacija rada u komuni može slobodno varirati između centralizirane organizacije proizvodnje do potpuno slobodnog poslovanja manjih poduzeća a rukovodstvo komune će odrediti takvu organizaciju rada i moći odlučivanja u proizvodnji koja će donijeti najveće pogodnosti komuni. Rukovodioci komune će organizirati proizvodnju tako da ona ostvari maksimalnu produktivnost. Oni će imati ovlašćenja da formiraju nova poduzeća i da zatvaraju poduzeća koja ne ostvruju dovoljnu produktivnost.

 

Rukovodioci će morati poštovati proizvodne obaveze u kompanijama. Ukoliko se za nekom vrstom proizvodnje smanjuje obim potreba, rukovodioci će tada smanjivati broj radnika koji ih obavlja do mogućeg potpunog zatvaranja poduzeća. Radnicima kojima prestaje radni odnos zbog preusmjeravanja privrede priznaje se da su izvršili ugovorene obaveze pa stoga primaju nagrade za rad kao da su svoje obaveze izvršili i traže nova radna mjesta koja im rukovodstvo osigurava.

 

Rukovodstvo će imati veliku operativni moć koja je nužna za uspostavu brze i efikasne koordinacije rada koja je opet neophodna za dobre ekonomske rezultate. Neki takvu moć mogu usporediti sa moći diktatora ali ništa neće biti dalje od toga jer će oni neposredno podnositi odgovornost narodu, jer mogu biti zamijenjeni u svakom trenutku.  

 

Svaki radnik će na svom radnom mjestu pod pritiskom radne konkurencije nastojati da ostvari najveću produktivnost u okviru radnih ovlašćenja koje njegovo radno mjesto ima. Promjene ovlašćenja na svakom radnom mjestu su moguće samo dogovorom između radnika i rukovodioca sa tim da rukovodioci imaju pravo odlučivanja. U prijelaznom razdoblju rad menadžera će kontrolirati skupštine općine i radnički savjeti, ali će ljudi vjerojatno odustati od toga kada sistem pokaže da je efikasniji bez njih.

 

Privatna poduzeća će nastaviti proizvodnju isto kao što to rade danas.

 

***

 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost i odgovornost uz najmanju cijenu vlastita tekućeg rada jest najpovoljniji za kolektiv i za društvo u cjelini i zato treba da ostvari pravo na rad na željenom radnom mjestu. Svaki rad pa tako i rukovodeći se može definirati u funkciji produktivnosti, odgovornosti i cijene rada. Da bi se navedene različite funkcije rada mogle lakše uspoređivati potrebno je za svako radno mjesto navedene vrijednosti izraziti formulom pomoću koeficienata: 

Formula će zahtijevati usklađivanje moći utjecaja svake varijable. Poslije toga one će dati vrijednost koja ukazuje na konkurentsku sposobnost svakog radnika za željeno radno mjesto. Svaki radnik sam predlaže veličine koeficienata izražene brojevima prema vlastitim sposobnostima za radno mjesto koje želi obavljati. Radnik koji ponudi veću produktivnost i veću odgovornost rada uz manju cijenu tekućeg rada će izboriti pravo na rad na željenom radnom mjestu. Osim toga veći ostvareni K-radne konkurentnosti omogućava svakom radniku da zauzme radno mjesto drugog radnika uz obavezu da preuzme sve radne obaveze i odgovornosti takvog radnog mjesta.  

 

Produktivnost rada 

 

Svaki rad ima svoju mjeru produktivnosti. Danas se mjera produktivnosti na najobuhvatniji i najefikasniji način može utvrditi novčanom dobiti na tržištu. Novčana dobit na slobodnom tržištu u sebi sadrži sve elemente produktivnog poslovanja kao što su količina i kvalitet rada, ekonomičnost, racionalnost, korisnost, uslužnost itd. Novčana dobit je društvena ocjena uspješnosti poslovanja samostalnih radnika i poduzeća. Međutim, unutar poduzeća nema robno novčanih odnosa pa se produktivnost treba iskazati količinom i kvali­tetom proizvedene robe i usluga u određenom vremenu. 

 

Tamo gdje nije moguće egzaktno utvrditi produktivnost rada proizvedenom robom ili tamo gdje bi utvrđivanje produktivnosti zahtjevalo isuviše vremena, produktivnost se može iskazati ocjenom vrijednosti rezultata rada. Neka postojeća produktivnost izražena ocjenom za svako radno mjesto ima vrijednost 1 (jedan). Radnik koji misli da može povećati produktivnost na određenom radnom mjestu za 10% će povećati 10% ponudu vlastite produktivnosti pa će njegova predviđena produktivnost imati vrijednost 1,1. Ocjena predviđene produktivnosti rada može zamijeniti sve ostale oblike vrednovanja produktivnosti rada. Svaki radnik može svoj K-produktivnosti prikazati formulom:  

Predviđena produktivnost izražena novcem, proizvodima ili ocjenom rada, ukoliko bude identična sa postojećom formirati će koeficienat veličine 1. Koeficijent veći od 1 će ukazivati na produktivniji rad od postojećeg. Radnik koji ponudi veći koeficijent će ostvariti pravo na rad na željenom radnom mjestu. 

Po završetku perioda obračuna, potrebno je valorizirati ostvarenu produktivnost da bi se ustanovila uspješnost radne ponude radnika. Ostvarena produktivnost se može prikazati koeficijentom pomoću formule:  

Ostvarena produktivnost izražena novčanom dobiti na tržištu može efikasno prikazati uspješnost poslovanja pa stoga ostali oblici vrednovanja produktivnosti nisu potrebni. Međutim, navedeni oblik vrednovanja rada primjenjljiv je samo za samostalne poduzetnike i rukovodstvo udruženog rada u privredi.

 

U neposrednoj proizvodnji roba, produktivnost se može utvrditi omjerom ostvarene i predviđene količine proizvoda i usluga. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno izraziti količinom proizvoda i usluga ili gdje bi utvrđivanje količine zahtjevalo isuviše vremena uvodi se ocjenjivanje posredne vrijednosti rada.  

 

Ocjenu rezultata rada radnika mogu davati upravni odbori, radnička vijeća i sami radnici međusobno. Upravni odbori i radnička vijeća poduzeća će pratit i ocjenjivati operativna poboljšanja i padove radnika. Njihove ocjene će pokazati ostvarenu produktivnost radnika. Međutim, radnici najbolje znaju kvalitetu i nedostatke jedni drugih, pa bi najbolje ocjene radnika dali radnici. Oni bi trebali dobiti jednako pravo da anonimno ocjenjuju rad nekoliko drugih kao odgovor na njihovu predviđenu produktivnost.

 

Dobijena ocjena će biti potvrda ili negacija predviđene ocjene koju je svaki radnik sam sebi dao kao ponudu svoje produktivnosti. Predložena subjektivna ocjena produktivnosti radnika će dobiti svoju potvrdu ili negaciju što će utjecati na razvoj objektivnih kategorija vrijednosti u proizvodnji. Valorizacija rada je nužna ne samo za utvrđivanje odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost, već i kao određenje koje definira priznavanje čovjekove bivstvene moći. Čovjeku treba objektivna skala vrijednosti da bi objektivno mogao spoznati sebe i mogućnost vlastitog usavršavanja. 

 

Koeficijent ostvarene produktivnosti koji ost­vari vrijednost veću od 1 (jedan) će predstavljati veću ostvarenu produktivnost od predviđene pa će ostvariti i viši dohodak. I obratno koeficijent ostvarene produktivnosti manji od 1 (jedan) će predstavljati manju ostvarenu produktivnost od predviđene pa će i dohodak biti manji. 

 

Treba naglasiti da je prikazano knjigovodstvo bazirano na kapitalističkom obliku vođenja ekonomije koje je prilično zahtjevno. Ono je tako prikazano da bi moglo objasniti novu ekonomiju ljudima koji razmišljaju na tradicionalan način, Socijalistička ekonomija će prihvatiti princip demokratske anarhije koja će primijeniti značajno jednostavnije vođenje knjigovodstva nego u kapitalizmu, dok ni u čemu neće zaostajati za njim.

 

Odgovornost radnika

 

Bez definiranog načina podnošenja odgovornosti, radnici ne bi imali obavezu da ostvare predloženu produktivnost pa bi i njihovo izjašnjavanje u radnoj konkurenciji bilo preuveličano a radni učinci ih ne bi mogli slijediti. Takva neodgovornost bi mogla imati katastrofalne posljedice za ekonomiju. Zato je potrebno formirati sistem pomoću kojeg će svaki radnik podnositi odgovornost za ostvarenje ponuđene produktivnosti. Ona će se bazirati na koeficijentu ostvarene produktivnosti. Sistem podnošenja odgovornosti treba da bude temeljit, višeslojan i efikasan.

 

Svaki radnik mora podnositi odgovornost za svoj rad a kako je njegov rad neotuđiv od rada kolektiva tako podnosi odgovornost i za produktivnost kolektiva. Pitanje visine odgovornosti koju radnik preuzima može se riješiti pomoću koeficienta odgovornosti.  

 

Neka prosječni koeficient odgovornosti poprimi vrijednost broja 1 (jedan). Neka interval između minimalne i maksimalne odgovornosti bude od 0.1 do 10. Odgovornost utvrđena vrednošću 0.1 bi bila najmanja odgovornost, a odgovornost utvrđena brojem 10 neka bude maksimalna odgovornost. Neka svaki radnik sam utvrdi visinu svoje odgovornosti koju može preuzeti za svoj rad i za rad kolektiva izraženu koeficijentom. Veći koeficijenat odgovornosti treba da daje veću radnu konkurentnost na tržištu rada za obavljanje posla na svakom javnom radnom mjestu i obratno. 

 

Radnici će primarno podnosity odgovornost u procesu proizvodnje pomoću svojih bodova minulog rada. Ukupna količina bodova minulog rada svih radnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Privredna poduzeća koja ostvare porast produktivnosti će ostvariti višak novčanih sredstava koja će u obliku bodova minulog rada raspodjeliti radnicima proporcionalno njihovom koeficientu odgovornosti. S druge strane, ako poduzeća izgube novac, on će se oduzeti od bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu njihove odgovornosti.

 

Poduzeća u neprofitnim djelatnostima kao što su uprava, zdravstvo, obrazovanje i u ostalim djelatnostima koje komuna putem rukovodstva i skupštine takvima proglasi, ne ostvaruju neposredan dohodak na tržištu već ga ostvaruju izdvajanjem iz dohotka komune. U neprofitnim poduzećima mjera vrijednosti rezultata rada se treba temeljiti na ostvarenoj ocjeni zadovoljstva korisnika usluga. Veća ocjena dobijena od korisnika usluga će biti ekvivalent većoj novčanoj dobiti profitnih privrednih poduzeća. Na taj način će neprofitna privredna poduzeća dobiti mjeru za produktivnost i odgovornost za produktivnost djelovanja.  

 

Sistem treba da u potpunosti izjednači mjeru uspješnosti poslovanja profitnih i neprofitnih poduzeća. Primjenom matematičkih koeficijenata moguće je uspoređivati novčanu dobit profitnih poduzeća i ostvarenu produktivnost neprofitnih poduzeća izraženih u bilo kojoj veličini pa tako i u ocjeni produktivnosti.  

 

Nezaposleni ljudi će također imati K-odgovornosti koji određuje rukovodstvo a usvaja skupština komune. Po toj osnovi i oni mogu dobijati ili gubiti bodove minulog rada ali u manjoj količini od radnika u komuni. Na taj način će kompletno stanovništvo komune podnositi odgovornost za produktivnost komune.  

 

Obzirom da proizvodnja, odnosno novčana dobit na tržištu može iskazati oscilacije u periodima obračuna, zajedničku odgovornost pomoću bodova minulog rada treba vezati za period u kojem poslovanje poduzeća iskazuje objektivne pokazatelje uspješnosti. Period obračuna može biti različit za različite djelatnosti ali se može uzeti da će u periodu od godinu dana proizvodnja koja u mjesečnom obračunu daje veće ili manja odstupanja dati realističan iskaz produktivnosti. 

 

Kada je poznata količina bodova minulog rada koje svako poduzeće u cjelini ostvaruju ili gube, tada se vrši raspodjela ili oduzimanje tih bodova proporcionalno koeficientima odgovornosti radnika. Primjenom kompjutorske tehnologije u periodu obračuna raspodjela bodova minulog rada kao i njihovo oduzimanje može se izračunati za neograničeni broj radnika pomoću formule:

 

                Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 :…. : Radnik-n =
                K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : …. : K-odgov.-n

 

 Tada kompjuteri mogu brzo i lako izbaciti rezultate u obliku: 

 

                Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
                Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
                Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
                …
                Radnik-n = +/- Količina bodova-n 

 

Dobijene vrijednosti su različite brojčane veličine koje prikazuju bodove minulog rada koji se dodaju (ili oduzimaju) količinama bodova minulog rada koje radnici posjeduju.

 

Primjer: Radnik koji je izrazio koeficijenat odgovornosti 1.5 ostvariti će po funkciji odgovornosti tri puta veći dobitak bodova minulog rada od rad­nika koji izjasni koeficijenat odgovornosti 0.5 u slučaju porasta dobiti poduzeća i tri puta veći gubitak bodova minulog rada u slučaju gubitka poduzeća. 

 

U predloženom sistemu svaki radnik podnosi odgovornost za rad kolektiva proporcionalno iskazanoj veličini koeficienta odgovornosti. Na taj način radnici postaju aktivni kreatori vlastitih pogodnosti i nepogodnosti a nisu više pasivni članovi kolektiva. Takva odgovornost će zahtjevati od radnika da se upoznaju sa zakonitostima poslovanja, što će biti veliki doprinos prevladavanja otuđenja u procesu proizvodnje. 

 

U kapitalističkom obliku proizvodnje, veći profit je u pravilu ve­zan za veći rizik ulaganja novca. Novi sistem uvodi K-odgovornosti sa kojim radnici mogu po svojoj volji špekulirati o veličini preuzetog rizika za uspješnost zajedničke proizvodnje. Međutim, takva špekulacija je neotuđiva od neposrednog rada radnika što će doprinijeti boljem poznavanju ekonomskog procesa koji će opet doprinijeti porastu neposredne odgovornosti u proizvodnji. Veća odgovornost zahtjeva viši stupanj uzajamnog povjerenja, zajedništva što će donijeti veću produktivnost i prosperitet društva. Veći stupanj odgovornosti će formirati radnici koji su u većoj mjeri upoznati sa tokovima privređivanja, koji imaju veće povjerenje u sebe i kolektiv u cjelini.

 

 *** 

 

Osim kolektivne odgovornosti radnika, potrebno je definirati i osobnu odgovornost radnika u proizvodnim procesima. Radnici pojedinačno mogu proizvesti koristi i štete u zajedničkom procesu proizvodnje. Za stvaranje produktivne orijentacije društva koja će motivirati produktivan rad i spriječiti neodgovornost u proizvodnim procesima, biti će potrebno utvrditi principe nagrađivanja i sankcioniranja radnika određenim brojem bodova minulog rada. Takvo nagrađivanje i sankcioniranje radnika trebaju provoditi arbitražna povjerenstva poduzeća u skladu sa usvojenim propisima.

 

Ipak, vjerojatno nabolji način utvrđivanja pojedinačne odgovornosti će se ostvariti međusobnim ocjenjivanjem rada radnika kroz demokratsku anarhiju. Demokratska anarhija bi nagrađivala dobre i kažnjavala loše radnike u vrijednosti koeficijenta odgovornosti koji su radnici predložili za svoj rad. Neka svaka pozitivna ocjena donese radniku bodove minulog rada u vrijednosti samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti. I obratno, neka svaka negativna ocjena oduzme radniku bodove minulog rada u funkciji samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti.  

 

Takav sistem ocjenjivanja vrijednosti rada i podnošenja odgovornosti zastupa u najširem smislu sve utjecaje koje rad donosi. On može nagraditi svaku pogodnost i sankcionirati svaku nepogodnost koju radnik učini drugom radniku ili u proizvodnji. Svaki radnik će paziti da svojim djelovanjem ne nanosi nepogodnosti ili da nanosi što manje nepogodnosti bilo kom drugom radniku kao i u proizvodnom procesu. To će predstavljati suštinu produktivne društvene orijentacije koja će unapređivati međuljudske odnose i proizvodnnju.

 

Primjeri: Potpuno proizvoljno pretpostavimo da je prosječan dohodak u komuni 100.000 novčanih jedinica, tada je i prosječna količina bodova minulog rada 100.000 bodova. Ukoliko radnik ne može preuzeti veliku odgovornost za svoj rad tada će se izjasniti mali koeficijent odgovornosti. Kada bi predložio vlastiti koeficijenat odgovornosti u visini 0,1 tada bi mu jedan pozitivan glas donio 0,1 bod, a pet negativnih glasova -0,5 boda. Tada će u prvom slučaju radnik sa prosječnom količinom bodova minulog rada imati 100.000,1 a u drugom slučaju 99.999,5 bodova.

 

Radnik koji želi povećati svoju radnu konkurentnost može povećati i koeficijenat odgovornosti. Koeficijenat odgovornosti u veličini 1,2 će donijeti radniku koji dobije deset pozitivnih ocjena 12 bodova. Ukoliko isti radnik posjeduje 100.000 bodova minulog rada, poslije ocjenjivanja će imati 100.012 bodova. Ako umjesto toga dobije 20 negativnih glasova oduzeti će mu se 24 boda pa će imati ukupno 99.976 bodova. Obzirom da se obračun vrši svaki mjesec, takav sistem međusobnog ocjennjivanja radnika će zahtjevati vrlo odgovoran rad radnika. Treba ponoviti da su primjeri potpuno proizvoljni i da provođenje takvih mjera u praksi zahtijeva široku studiju i društvenu prihvatljivost.

 

Jednom kad se demokratska anarhija prihvati u društvu radnici više neće morati nuditi svoju produktivnost. Pretpostavit će se da njihova produktivnost treba zadovoljiti potrebe potrošača i kolektiva u udruženom radu. Cijena rada bit će standardizirana na isti način na koji se standardiziraju cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik nudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini pokazatelj produktivne moći radnika. Fino ugađanje odgovornosti radnika će se brzo i efikasno odrediti kroz demokratsku anarhiju kao što je to prikazano u gornjem primjeru.

 

Prihvaćanjem demokratske anarhije, produktivnost koju nude političari i menadžeri gubi smisao. Ako ljudi budu smatrali da njihov rad nije zadovoljavajući, onda će oni dobiti loše ocjene bez obzira kakvu su produktivnost ponudili i ostvarili ili jesu li pobijedili na izborima.

 

***

 

U ovakvom sistemu je nesumljivo da će svaki radnik biti oprezan prije nego što izjasni vlastitu produktivnost i stupanj odgovornosti. Taj oprez će spriječiti hitrovito izjašnjavanje i voluntarizam koji su opasni u proizvodnim procesima. Sistem će omogućiti svakom radniku da spozna vlastitu moć, da djeluje u skladu sa vlastitom moći i tako zadovoljava vlastite potrebe. Taj čin je uvjet konstruktivne orjentacije društva u cjelini.

 

Nezaposleno stanovništvo također treba podnositi odgovornost za svoje djelovanje, ali obzirom da ne rade, rukovodstvo komune će odrediti njihov koeficijent odgovornosti. Oni će vjerojatno podnositi odgovornosti u visini najniže odgovornosti u proizvodnim procesima. Međutim, njihova društvena odgovornost će biti dovoljna da se ponašaju sa poštovanjem prema društvu i njegovoj okolini. To znači da nezaposleni ljudi također mogu biti nagrađeni i kažnjeni od strane članova zajednice za svoje ponašanje u zajednici. Oni će dobijati i gubiti bodova minulog rada u vrijednosti minimalnog koeficijenta odgovornosti u komuni. Na taj način će cjelokupno stanovništvo komune imati pravo ocjenjivati ponašanje drugih ljudi i biti ocjenjivano od strane drugih ljudi za svoje ponašanje. To će značajno doprinijeti boljitku društva.

 

Po obavljenom godišnjem obračunu, ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Poslije svih dodavanja i oduzimanja bodova minulog rada vezanih za individualnu odgovornost svih stanovnika, potrebno je izvršiti poravnanje ukupne količine bodova minulog rada svih ljudi sa ostvarenom dobiti komune. Konačno poravnanje se može vršiti proporcionalno koeficijentu odgovornosti stanovnika komune na isti način kao što se obračunavaju nagrade i kazne u poduzećima.  

Cijena tekućeg rada 

 

Na kraju, konkurensku snagu u izboru rada formira cijena tekućeg rada. Cijena tekućeg rada ovisi o svim pogodnostima i nepogodnostima koje rad donosi kod ostvarenja potrebne produktivnosti u odnosu na pogodnosti i nepogodnosti drugih oblika rada ili stanja provedenog izvan rada.  

 

Sistem predviđa da radnici sami odrede cijenu tekućeg rada koeficijentom u intervalu vrijednosti dva broja koji mogu biti u rasponu od recimo 0,1 do 10. Cijena prosječnog tekućeg rada će imati vrijednost 1, dvostruko nepogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 2 a dvostruko pogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 0,5.

 

Veću radnu konkurentnost će ostvariti radnik koji za jednaku produktivnost zahtjeva manju cijenu tekućeg rada na tržištu rada. Sistem radne konkurencije će za svako radno mjesto formirati graničnu vrijednost cijene tekućeg rada koja će biti prihvaćena kao objektivna. Takva cijena tekuđeg rada će biti jedna od osnova pravedne raspodjele dohodaka. Takva cijena rada će biti jedna od osnova izgradnje pravednog društva.

 

 ***

 

Kapitalizam će se suočiti sa snažnim političkim zahtjevom za smanjenjem radnog vremena radnika dok se ne osigura puna zaposlenost. To će zaposliti sve ljude koji žele da rade, a to znači da nepovoljni oblik nezaposlenosti koji postoji u kapitalizmu više neće postojati. Skraćivanje radnog vremena će povećati potražnju za radnicima. Povećana potražnja za radnicima će povećati plaće radnika i smanjivati profite poslodavaca. Poslodavci će gubiti privilegije pa će kapital gubiti značaj. Vlasnici niskoprofitnih tvrtki suočenih s većim troškovima rada mogli bi biti zainteresirani za prodaju svojih tvrtki komuni.

 

Vlasnici privatnih kompanija koje ostvaruju visoki profit neće biti zainteresirani za prodaju svoje imovine komuni. Takve kompanije će nastaviti svoju proizvodnju kao što to rade danas. Socijalizam se može početi realizirati čak i ako ni jedan privatni poduzetnik ne udruži svoje vlasništvo u komunu. Tada će se socijalistički sistem bazirati na kompanijama i ustanovama koje su u vlasništvu komune. Socijalizam će u njima pokazati značajan napredak privređivanja.  

 

Socijalizam će uvesti takmičenje radnika za svako javno radno mjesto. Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Privatne kompanije neće moći dovoljno efikasno alocirati rad radnika da bi mogle konkurirati javnim kompanijama pa će javna poduzeća postati produktivnija i profitabilnija od privatnih. Povrh svega, privatna poduzeća neće moći prihvatiti sudjelovanje radnika u podjeli profita kao što će to moći radnici u javnim poduzećima. Radnici će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Kao posljedica, rad u privatnim kompanijama neće biti atraktivan radnicima kao rad u javnim kompanijama.

 

Manja produktivnost privatnih kompanija i manja zainteresiranos radnika da rade u njima predstavljaju kraj kapitalizma. Već na početku implementacije socijalističkog oblika proizvodnje u javnim kompanijama, mnoge privatne kompanije u komuni će pokazati interes da se pridruže javnim kompanijama. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti protuvrijednost u bodovima minulog rada koji će im donijeti proporcionalno veći dohodak u javnim kompanijama. Uz to vlasnici privatnih kompanija će uvidjeti da je socijalizam stabilniji na promjene konjunkture što će osigurati veću stabilnost vrijednosti koje posjeduju. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli pridružiti socijalizmu, oni bi to najverojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim problemima kapitalizma.

 

Komuna treba omogućiti stanovnicima i da prodaju svoje bodove minulog rada u zamjenu za novac. Tako bi bodovi minulog rada mogli postati oblik humanističkih akcija u koje će stanovništvo komune imati povjerenja. U takvom sistemu privatni poduzetnici mogu nalaziti veliki interes u prodaji svog vlasništva komuni. Sa vremenom komuna može kupiti burzovne akcija, nekretnine i  ostale vrijednosti koje posjeduju stanovnici komune. Kada vlasnici privatnog kapitala prepuste svoje vlasništvo društvu njihova količina bodova minulog rada će zamijeniti vrijednosti kapitalističkog sistema i nadopuniti ih novim vrijednostima koje će omogućiti dalji prosperitet društva.  

 

***

 

Ljudi su oduvijek bili pritisnuti autoritativnim silama koje su im donosile osjećaj inferiornosti. Iz toga proizlazi reakcija koja stvara potrebu za superiornošću nad drugim ljudima. To je sve pogrešno ali obzirom da je takvo ponašanje ugrađeno u ljude ono se mora prihvatiti kao realno stanje koje će socijalizam prevladati. Ljudi imaju potrebu ispoljavanja svoje moći kroz takmičenja. Biti pobjednik čovjeku predstavlja veliku vrijednost, jer tako dokazuje svoju moć. Pobjeda kompenzira subjektivni doživljaj nemoći.

 

Radna konkurencija predstavlja stalnu borbu za ostvarenje veće produktivnosti. To je borba koja omogućava svakom radniku da bude najbolji na svom polju rada. To će biti oblik kompenzacije nemoći uzrokovane autoritativnim utjecajima. Ljudi će na svojim radnim mjestima prezentirati svoju takmičarsku moć. Ta moć će biti priznata od društva i sigurno će donositi zadovoljstvo radnicimai. Nesumljivo je da je takmičenje u radu prihvatljivije od svih ostalih oblika takmičenja i zato što donosi društveno korisne rezultate rada i doprinosi blagostanju društva. 

 

U socijalizmu rad više neće biti privilegiran. Ukinute privilegije će rušiti vlast čovjeka nad čovjekom,  odnosno mehanizam eksploatacije ljudi koja je osnova problema u društvu. U socijalizmu će se svi radnici nalaziti u ravnopravnom položaju u raspodjeli rada i rezultata rada. Svatko će moći birati posao koji voli raditi, i biće zadovoljan sa ostvarenm dohotkom.

 

Radna konkurencija neće nikom dozvoliti da spava na lovorikama. Može se sa vremenom očekivati zamor i zasićenje od preintenzivnog djelovanja na širokom društvenom planu pa će posustati i ambicije. Takva orijentacija će formirati ravnotežu između čovjekovih prirodnih potreba i mogućnosti. Sloboda u socijalizmu će omogućiti radnicima da sa interesom prate radne procese, razvijaju kritički stav i da djeluju oslanjajući se na vlastite snage. Taj put će omogućiti svakom radniku da ispita valjanost premisa koje su ga usmjeravale pri formiranju potreba. To će doprinijeti formiranju objektivnih vrijednosti u proizvodnji.

 

Tako će se ljudi približiti svojoj prirodi, nalaziti vrijednosti koje proizilaze iz njihove prirode. Socijalizam će doprinijeti uklanjanju subjektivne vizije stvarnosti koji su autoriteti nametali kroz povijest čovječanstva koja je osnova otuđenja i problema u društvu. To je proces razotuđenja. To će donijeti vijednosti koje će omogućiti ljudima da pronađu vlastitu ravnotežu i zadovoljstvo.

 

U socijalizmu čovjek će prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati i pronalazi će polja na kojima može objektivno ispoljiti svoju moć i tako zadovoljiti svoje potrebe. Čovjek koji uspije konstantno zadovoljavati svoje potrebe nije destruktivan. Takav čovjek nema depresije, neuroze, psihoze, nije alkoholičar, narkoman, mazohist, sadist, ni agresor. Proces razotuđenja će uključiti ljude u odgovoran život. Socijalizam će omogućiti produktivnu i konstruktivnu orijentaciju ljudi, a tada će oni vjerovati u prosperitet, baziranom na produktivnosti, solidarnosti, uzajamnosti. Tada čovjek može vjerovati u mir, ljubav, radost življenja.  

 

Tada će društvo formirati konstruktivan odnos prema mladima. Taj odnos više neće biti autoritativan iz razloga što ni jedan čovjek u društvu neće biti potčinjen autoritativnim silama pa neće imati ni uzor za takav odnos prema mladima. Može se pretpostaviti da će takvo društvo formirati prirodan način življenja, sa prirodnim potrebama, a to znači da će stanovništvo odustati od otuđenih ambicija u korist formiranja zdravog odnosa u društvu. Formirati će se odnosi u kojem će odrasli uvažavati mlade i gdje će se međusobne suprotnosti rješavati dogovorom. Formirati će se odnosi koji će omogućiti čovjeku da se od najranije mladosti ispravno razvija. I tek tada društvo može pronaći vlastitu dugoročnu konstruktivnu orijentaciju.

Cijena rada

3.1.2.2.1       Cijena rada

 

Rad ima posrednu i neposrednu vrijednost. Posredna vrijednost rada se izražava pomoću vrijednosti proizvoda rada dok se neposredna vrijednost rada izražava pomoću vrijednosti koje nastaju u samom trajanju rada.

 

U kapitalizmu se vrijednost rada prikazuje gotovo isključivo u posrednom obliku pomoću vrijednosti proizvoda rada jer rad sam po sebi uglavnom nije pogodan pa tako gotovo da nema neposrednu vrijednost. Osim toga ne postoji nikakvo mjerilo koje može prikazati veličinu takve vrijednosti. Privatna poduzeća u komuni će i dalje formirati cijenu rada kao što to i danas rade. Vrijednost proizvoda rada u kapitalizmu se formira na tržištu, ponudom i potražnjom roba a utvrđuje je cijena robe. Rad nalazi potvrdu svoje posredne vrijednosti prodajom robe na tržištu. Tada cijena robe predstavlja i cijenu rada.

 

U socijalizmu je prihvaćena Marxova radna teorija vrijednosti koja nedovoljno uzima u obzir produktivnost i radna opterećenja sa kojim radnici sudjeluju u proizvodnji roba. Karl Marx je prihvatio ideologiju jednakosti među ljudima pa je zapostavio istraživanje koje bi razvilo objektivne vrijednosti rada. To je na kraju dovelo do kolapsa sociajalističke privrede.

 

Minuli rad je osnova svega što je društvo stvorilo a tekući rad svega što društvo stvara i stoga se moraju objektivno uvažavati. Takvim uvažavanjem mogu se ostvariti uvjeti za pravednu raspodjelu u proizvodnji što će stimulativno djelovati na rad čovjeka i doprinijeti prosperitetu društva.

 

U vezi sa navedenim neka se prihvatiti da je posredna vrijednost rada (u daljem tekstu cijena rada) u jedinici vremena jednaka produktu dohodovne vrijednosti minulog rada i cijene tekućeg rada.

 

Cijena rada = (Vrijedost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

 

 

Vrijednost minulog rada

 

Novi socijalistički sistem predviđa takmičenje radnika za svako radno mjesto u društvenom vlasništvu pomoću veće produktivnosti. Radna konkurencija na otvorenom tržištu rada će ostvariti veću produktivnost nego što ga kapitalizam može ostvariti. Da bi to socijalizam mogao ostvariti potrebna su mu poduzeća u društvenom vlasništvu. Sa time u vezi socijalizam treba pronaći prihvatljivu metodu transformacije privatnog kapitala u društveni. Vlasnici privatnog kapitala će dobrovoljno ustupiti svoje privatno vlasništvo društvu ukoliko društvo pravedno vrednuje i otkupi njihov kapital. Takav kapital će predstavljati novu vrijednost u socijalizmu, generirajući veći prihod onima koji prodaju svoju imovinu društvu. Tako se vlasnici kapitala mogu potaknuti da prodaju svoju vrijednost zajednici.

 

Socijalizam je prihvatio radnu teoriju vrijednosti koja vezuje vrijednost robe s radnim vremenom potrebnim za njihovu proizvodnju. Međutim, svaki proizvod u sebi sadrži ogroman broj sati rada utrošenih na otkrivanje i razvoj procesa proizvodnje koje taj proizvod koristi počevši od otkrića vatre, kotača pa do danas. Nije moguće sumirati svu količinu minulog rada svih generacija koje su stvarale materijalne i spoznajne vrijednosti koje društvo danas posjeduje.

 

Zbog toga su socijalistički sistemi vrijednovali minuli rad radnika formalno pomoću godina radnog staža. Veći radni staž bi ostvario nešto veći dohodak. Takva mjera vrijednosti rada nije zastupala objektivno individualne doprinose ostvarenoj produktivnosti, i zato nije bila produktivno stimu­lativna. Veliki nedostatak leži i u činjenici da socijalizam nije uzimao u razmatranje vrijednost minulog rada predaka koji su doprinijeli stvaranju svega što društvo posjeduje.

 

Kapitalistički sistem efikasnije utvrđuje vrijednosti minulog rada jer ga prikazuje pomoću vrijednosti ostvarenog kapitala. Marxisti prigovaraju da je dio vrijednosti vlasništva nad kapitalom nastao kao proizvod eksploatacije radnika što je u osnovi tačno ali ne postoji nikakva metoda koja bi utvrdila koji dio njihovog vlasništva je nastao eksploatacijom. Privatno vlasništvo je prihvaćeno u svijetu pa ga stoga i socijalizam treba prihvatiti jer nema drugog dobrog rješenja. Socijalizam treba reformirati sistem raspodjele u proizvodnji kako bi povećao pravdu i unaprijedio društvo.

 

Treba prihvatiti da vredniji kapital prikazuje veću vrijednost minulog rada. Veća vrijednost minulog rada treba ostvariti veći dohodak i to će stimulirati vlasnike privatnog kapitala da ustupaju svoj kapital društvu. Nazovimo jediničnu vrijednost minulog rada bod minulog rada. Vrijednost boda minulog rada može zamijeniti privatno vlasništvo u obliku nekretnina, pokretnina, vrijednosnih papira i novca u komuni. Sve vrijednosti koje se mogu izraziti u novcu mogu se prikazati i u bodovima minulog rada. Privatni vlasnici materijalnih dobara će dobiti onoliku količinu bodova minulog rada koliko njihovo vlasništvo ima vrijednost. Osoba koja ima vrijedniji minuli rad će dobiti više bodova minulog rada i ostvariti će veći dohodak.

 

Ljudi koji nemaju privatno vlasništvo će ostvariti vrijednost minulog rada u mjeri u kojoj su zajedno sa svojim pretcima doprinijeli stvaranju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Svaka komuna posjeduje materijalne vrijednosti u vlasništvu društva kao što su poduzeća, zemljišta, objekti, infrastruktura, prirodna bogatstva, i ostali resursi. Biti će potrebno procijeniti ukupnu vrijednost zajedničkog vlasništva stanovnika komune i utvrditi njenu protuvrijednost u bodovima minulog rada.

 

Ukupnu vrijednost zajedničkog materijalnog bogastva izraženu bodovima minulog rada treba utvrditi arbitražom a zatim je treba rasporediti članovima društvene zajednice po zajednički dogovorenom i prihvaćenim kriterijama koje će valorizirati sve doprinose u izgradnji današnjeg društva. Takav kriterij treba da formira stručna komisija a odobrava ga skupština komune. Na kraju će društvo na referendumu znatnom većinom prihvatiti pravila takve raspodjele. Takva pravila se neće lako uspostaviti ali bi mogli uspjeti poslije optimalno prihvatljivih korekcija svim ljudima. Rješenje koje će se dobiti, koliko god se može činiti pojedincu ili grupi relativno nepogodno, će predstavljati veliki korak naprijed svakom pojedincu i društvu u cjelini.

 

Neka se određena količina bodova minulog rada ostvari rođenjem. Rad koji čovjek obavlja stvarajući sebe donosi najveće savršenstvo koje čovjek može napraviti, donosi najveću vrijednost koju čovjek može stvarati za sebe i za drugog čovjeka. Osim toga socijalizam može regulirati natalitet društva pomoću bodova minulog rada. Na primjer, u slučaju pada nataliteta može se roditeljima sa više djece dodijeliti veća količina bodova minulog rada čime bi se stimuliro porast nataliteta i obratno u slučaju prevelikog nataliteta moguće je prekomjerno rađanje djece sankcionirati oduzimanjem određene količine bodova minulog rada roditeljima.

 

Nadalje vrijednosti minulog rada se može linearno povećavati sa godinama radnog staža, obrazovanjem i po svim kriterijima koji trajno unapređuju čovjeka, društvo i prirodu. Raspodjela bodova minulog rada će se formirati tako da stimulativno djeluje na realizaciju društvenih potreba. Ova mjera se prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost.

 

Ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune se može uskladiti sa numeričkom vrijednosti dohotka komune. Sa porastom proizvodnje, raste i dohodak komune. Sa porastom dohotka raste i količina bodova minulog rada predviđenih za raspodjelu među stanovništvom komune. Radnicima koji unapređuje produktivnost bi se automatskim postupkom dodijelio određeni broj bodova minulog rada ovisno o povećanju produktivnosti i njihovoj odgovornosti. Na taj način će se stimulirati porast produktivnosti poduzeća čime će zajednica ostvariti veći prosperitet.

 

Sa druge strane, proizvodnja u društvenom vlasništvu nije do današnjeg dana pronašla zadovoljavajuće rješenje pitanja odgovornosti radnika u procesu proizvodnje, što znatno umanjuje njihovu efikasnost. Osim toga, rad može i trajno oštetiti produktivnost poduzeća. Odgovornost u društvenom obliku proizvodnje se može podnositi pomoću bodova minulog rada. Razlika između predviđene i ostvarene produktivnosti ima svoju vrijednost, i ta vrijednost se može utvrditi i zatim dogovorenim postupkom oduzeti od vrijednosti minulog rada odgovornih radnika. Primjena takvog načina podnošenja odgovornosti može riješiti osnovne probleme u socijalističkoj proizvodnji kao i u neprofitnim poduzećima. Podnošenje odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada će biti izrazito efikasno jer na taj način ljudi odgovarati svojim minulim radom i svojim tekućim i budućim dohotkom. Principi odgovornosti u proizvodnji su detaljno definirani u poglavlju „Razvoj privrede“.

 

Određena količina bodova minulog rada se može raspoređivati samostalnim stvaraocima kao znak priznanja za naučna, kulturna, sportska ili druga dostignuća što bi stimuliralo neprivredne aktivnosti koje doprinose razvoju društva. Takvu raspodjelu vršile bi ocjenjivački sudovi i arbitražne komisije na temelju valorizacije stvaralačkih dostignuća i koristi koje društvo od njih ima.

 

Svako društvo ima izgrađen pravosudni sistem kojim se štiti od kriminalnog djelovanja slobodnih ljudi. Današnji sistem rješava probleme kriminala uglavnom oduzimanjem slobode zatvorskim kaznama. On je okrutan i nedovoljno efikasan kada čovjek nema što izgubiti. Socijalizam može ostvariti prihvatljiv i efikasan oblik sankcija za počinjen kriminal oduzimanjem zakonom predviđene količine bodova minulog rada. Sudovima ne bi trebao biti nikakav problem preračunati zatvorske kazne u bodove minulog rada. Podnošenje odgovornosti pomoću bodova minulog rada je prihvatljivije od nehumane zatvorske kazne jer ljudi zadržavaju svoju slobodu i produktivnu moć u društvu. Ukoliko ljudi počine velika krivična djela oni mogu izgubiti sve bodove minulog rada i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost bodova minulog rada učiniti psihološki, sociološki i ekonomski bolnijim nego što je to zatvor. Ljudi koji upadnu u negativnu količinu bodova minulog rada će ostvariti samo minimalni dohodak kakav god posao radili dok se ne izvuku iz negativne vrijednosti minulog rada.

 

Nadalje, ljudi koji upadnu u negativnu vrijednost bodova minulog rada mogu biti prisiljeni da nose specijalnu odjeću koja će svima govoriti da su loše osobe. One će se sramiti takve odjeće i to im može donijeti veće nepogodnosti od zatvora. Ljudi će se više kloniti krivičnih djela i prekršaja nego danas. Ukoliko ljudi ipak uđu u negativnu vrijednost minulog rada oni će se jako truditi da se iz nje izvuku, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Pravosudni organi mogu na isti način preuzeti funkciju nagrađivanja ljudi koji društvu donose značajne pogodnosti čime će se u društvu stimulirati razvoj produktivne orjentacije. Međutim, pravosudni organi imaju veliki nedostatak u tome što je njihov oblik utvrđivanja pravde u društvu autoritativan a to znači da je otuđen od društva. Kako društvo teži porastu demokracije tako treba svakom članu dodijeliti jednaku moć kojom može sankcionirati i nagraditi druge ljude za stvaranje pogodnosti i nepogodnosti u  društvu. Takvim pravom svaki čovjek dobija neposrednu i ravnopravnu izvršnu vlast u društvu, što bi na anarhičan način stimuliralo pogodno društveno djelovanje na svim nivoima kompleksnog društvenog odnošenja. Takva moć ocjenjivanja ljudi je nazvana demokratska anarhija.

 

Negativna ocjena treba svakom čovjeku oduzeti neki mali dio bodova minulog rada. Uvođenjem ovakve mjere svaki čovjek će nastojati da ne stvara nepogodnost drugom čovjeku ili da ih stvara u što manjoj mjeri na svim razinama složenog društvenog odnošenja. Drugim rječima, svaki čovjek treba da zna što drugom čovjeku ne odgovara i to će izbjegavati. Ukoliko čovjek ne zna da stvara nepogodnosti drugim članovima zajednice, negativne ocjene i sankcije sa oduzimanjem bodova minulog rada će ga natjerati da nauči gdje griješi.

 

Takav način ocjenjivanja uz opsežnu primjenu kroz dulji period može zamijeniti pravosudne organe, zakone i propise pa će isti postati suvišni. Društvo će formirati nepisanu pravdu baziranu na prirodnom saznanju o ostvarenju prirodnih pogodnosti u društvu. Sa druge strane svakom članu društvene zajednice treba omogućiti da svojim glasom na isti način nagradi pojedince koji doprinose stvaraju pogodnosti za njih i društvo. Demokratska anarhija može formirati najveće pogodnosti u društvu.

 

Količina bodova minulog rada će predstavljati oblik humanističkog akcionarstva jer će osigurati prihode bazirane na minulom radu. Veća količina bodova minulog rada će ukazivati na vrijedniji minuli rad pa će ostvariti veći dohodak. Ona će prezentirati produktivnu moć ljudi pa će postati velika vrijednosti u društvu. Komuna treba omogućiti i zamjenu bodova minulog rada za novac kako bi povećalo povjerenje stanovnika komune u ovakav oblik vrijednosti. Ta vrijednost će i dalje biti otuđena od čovjekove prirode ali će efikasno graditi dobro društvo.

 

Bodovi minulog rada će biti neprikosnovena čovjekova svojina koja će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će postati mjera vrijednosti rada kroz generacije. Bodovi minulog rada će tako zahtijevati vrlo odgovorno ponašanje donoseći socijalnu stabilnost kroz generacije. Takav sistem bi bio prihvatljivo represivan jer nebi oduzimao slobodu djelovanja ljudi ali bi spriječio članove društva da koriste svoju slobodu na taj način da stvaraju nepogodnosti u društvu.

 

Cijena tekućeg rada

 

Cijena tekućeg rada ovisi direktno o neposrednoj vrijednosti samog rada. Neposredna vrijednost rada pokazuje odnos pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz samog rada nezavisno od vrijednosti proizvedenih rezultata rada.

 

Pogodnosti vezane za sam rad proizilaze iz zadovoljenja čovjekovih neposrednih radnih potreba, iz nužne razmjene energije sa prirodom, iz oživotvorenja fizičkih i duhovnih potreba, iz potrebe razvoja čovjekovih bivstvenih snaga, iz statusne vrijednosti radnog položaja, iz prezentacije produktivne moći pojedinaca u društvu, iz pružanja pomoći drugima, kao i iz sudjelovanja u razvoju društva. Pogodnosti proizašle iz samoga rada po svojoj prirodi donose zadovoljstvo.

 

Sa druge strane rad donosi i nepogodnosti i kao takav ne može biti prihvaćen kao vrijednost. Nepogodnosti u radu nastaju kao posljedica prisilnog rada u kojem je čovjek sredstvo ostvarenja njemu otuđenih potreba ili prisilnog rada neophodnog za osiguravanje egzistencijalnih potreba. Takav rad nije slobodan i stoga ne može oživotvoriti čovjekove produktivne snage pa ne donosi čovjeku neposredne pogodnosti.

 

Veću neposrednu vrijednost će ostvariti rad koji više odgovara čovjekovoj prirodi, njegovim individualnim osobinama, koji ostvaruje više pogodnosti u svom trajanju. Neka se prihvati da je prosječan rad ima neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličinu 1 (jedan). Ako bi interval između krajnje nepogodnog i krajnje pogodnog rada bio od 0,1 do 10 tada bi matematički, pogodan rad bio sto puta vredniji od nepogodnog.

 

Neposrednu vrijednost tekućeg rada može na najefikasniji način utvrditi svaki radnik samostalno jer on najbolje zna koliko mu je posao koji obavlja pogodan ili nepogodan. Svaki radnik treba procjeniti odnos veličina svakodnevnog radnog opterećenja i relaksacije sa svim svojim psihofizičkim faktorima i usporediti ih sa drugim radnim obavezama. Rezultat takvog izjašnjavanja će biti veličina između 0,1 i 10 koja će ukazivati odnos pogodnosti i nepogodnosti rada na određenom radnom mjestu u odnosu na prosječan rad.

 

Manja vrijednost tekućeg rada zastupa veće nepogodnosti u trajanju rada pa sa tog stanovništa treba da ostvari veći udio u raspodjeli dohodaka sa čime će kompenzirati radne nepogodnosti. Veća vrijednost tekućeg rada zastupa veće pogodnosti u trajanju rada u odnosu na prosječan rad i sa tog stanovišta treba da ostvari manji udio u raspodjeli dohodaka pa će ostvariti manje pogodnosti u rezultatima rada.

 

Udio u raspodjeli rezultata rada se utvrđuje cijenom tekućeg rada. Cijena tekućeg rada je obrnuto proporcionalna od neposredne vrijednosti tekućeg rada. Cijena tekućeg rada će isto imati skalu vrijednosti od 0,1 do 10. Pogodniji rad će ostvariti neposrenu vrijednost tekućeg rada veću od 1 (jedan) pa će cijena tekućeg rada biti manja od 1 (jedan) i sa time će ostvariti manji dohodak od prosječnog. Na primjer: Izrazito nepogodan rad koji neposrednim iskazom radnika dobije neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličini 0,2 će biti pet puta nepogodniji od prosječnog rada pa će ostvariti cijenu tekućeg rada u veličini 5 i sa time pet puta veći dohodak od prosječnog rada.

 

U sistemu zaštićenih radnih mjesta svaki radnik bi svojom subjektivnom sviješću mogao procijeniti svoj rad kao izrazito nepogodan pa bi zahtjevao znatno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada nego što ga objektivno zaslužuje. U socijalizmu će se osigurati objektivno vrednovanje rada uz pomoć radne konkurencije na tržištu rada. To znači da će uz jednaku produktivnost pravo na rad ostvariti radnik kojem tekući rad donosi veću neposrednu prometnu vrijednost, odnosno radnik koji će zahtjevati manju cijenu tekućeg rada, odnosno manji dohodak.

 

Na taj način se može ostvariti novi trend u društvu u kojem bi radu rasla neposredna vrijednost do te mjere da postane potrebniji nego rezultat rada. Takav trend može formirati prekretnicu u razvoju društva. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje, preraspodjelom nepogodnih oblika rada i povećanjem mogućnosti izbora rada u kojima čovjek može nailaziti na izvore oživotvorenja svojih produktivnih, bivstvenih snaga. Rad kao oblik oživotvorenja čovjekova bića može naći neiscrpnu inspiraciju pa tako i potrebu, pogodnost i vrijednost. Takav rad ima svoju upotrebnu vrijednost. U pristupu u kojem rad u svom trajanju postaje vrijednost, u kojem donosi pogodnosti veće ili najmanje jednake pogodnostima provedenim izvan rada leži prosperitet društva.

 

Rezultat ovakvog pristupa vrednovanja tekućeg rada jest broj koji pokazuje cijenu tekućeg rada svakog radnika zaposlenog u poduzećima, tamo gdje radnici svojim radom neposredno ostvaraju dohodak. Međutim, trebalo bi svako društveno korisno djelovanje proglasiti vrijednim bez obzira da li neposredno sudjeluje u proizvodnji. Čovjek koji nije neposredno u radnom odnosu svakodnevno daje svoj doprinos društvu u nekom obliku. Čovjek je čovjeku vrijednost i taj stav društvo mora da prihvati da bi se takva vrijednost mogla razvijati.

 

Ova mjera odnosi se na sve nezaposlene, na predškolski uzrast, na učenike, zatim na ostarjele osobe koje više nisu u mogućnosti da rade, na invalide i na sve one koji ne žele da rade. Prihvaćanje vrijednosti tekućeg rada svakog čovjeka znači osigurati svakom čovjeku dohodovnu kompenzaciju u visini priznate cijene tekućeg rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva treba da određuje rukovodstvo komune na temelju potreba i mogućnosti komune a usvaja ih skupština komune. Te vrijednosti mogu biti promjenjljive prema ekonomskim mogućnostima i potrebama društvene zajednice. Ukoliko radnici ne bi bili u dovoljnoj mjeri zainteresirani za rad, cijena tekućeg rada kod nezaposlenog dijela stanovništva bi ovisno o kategoriji nezaposlenih padala što bi im smanjilo dohotke pa bi se dohodovno povećao radni interes.

 

Sa druge strane ukoliko bi radnici bili više zainteresirani za rad nego što je to potrebno, odnosno ukoliko neposredan rad postane vrijednost, cijena tekućeg rada nezaposlenog dijela stanovništva će rasti, čime bi im se povećao njihov udio u raspodjeli proizvoda rada što bi smanjilo dohodovni udio radnog interesa. Takvom regulacijom dohotka između neposredno zaposlenog i nezaposlenog dijela stanovništva će se doprinositi ravnoteži ponude i potražnje za radom a to znači i ravnoteži unutar složenih društvenih odnosa.

 

Ovakav pristup vrednovanja rada će osigurati ekonomsku a to znači i egzistencijalnu neovisnost odnosno slobodu svakom čovjeku što je osnovni uvjet društvene slobode, stabilnosti i prosperiteta. Svakom čovjeku je nužno osigurati zadovoljenje minimalnih egzistencijalnih potreba jer ugrožena egzistencija pojedinca dovodi do ugrožavanja egzistencije društva. Ova mjera ne predstavlja ništa drugo nego univerzalnu zamjenu za socijalno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, za solidarno davanje nezapos­lenima, za dječije doplatke odnosno poreske olakšice kod višečlanih obitelji. Ovakav sistem raspodjele stoga ne predstavlja dodatno opterećenje društvu, jer svi i onako troše, već predstavlja jednostavniju, pravedniju, efikasniju, društvenim određenjima prirodniju i mudriju preraspodjelu.

 

Svaki rad sadrži elemente tekućeg i minulog rada. Minuli rad bez tekućeg koji ga održava nema vrijednost, dok tekući rad bez minulog ne može postojati. Kako su tekući i minuli rad međusobno povezani i obzirom da se proizvodnja razvija geometrijskom progresijom cijena svakog rada se može prikazati produk­tom vrijednosti minulog rada izraženog bodovima minulog rada i cijene tekućeg rada.

 

Cijena rada = (Bodovi minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

 

Ovakva cijena tekućeg rada treba da bude osnova posredne vrijedosti rada – dohotka. Iz formule je vidljivo da je cijena svakog rada proporcionalna količini bodova minulog rada i cijeni tekućeg rada. Što radnik prikupi više bodova minulog rada to će cijena njegovog rada biti veća pa će i pretpostavljeni neto dohodak biti veći. Sa druge strane što radnik više obavlja produktivniji i teži, odgovorniji, opasniji, složeniji, neugodniji, nezdraviji rad to će neposredna vrijednost tekućeg rada biti manja pa tako će cijena rada biti opravdano veća čime će i dohodak biti veći.

 

Udruživanjem poduzeća komune radnici ostvaruju pravo na rad na svakom radnom mjestu, a metodom supstitucije posrednih oblika vrijednosti minulog rada ostvaruju dohodak proporcionalan količini bodova minulog rada. Radnik sa većom količinom bodova minulog rada će ostvariti veći dohodak od radnika koji ima manju količinu bodova minulog rada čak i  ako oba radnika ostvare jednaku produktivnost. Bodovi minulog rada će postati oblik humanističkog kapitala kao zamjene za sve obllike profita, rente, kamate, dividenda kapitalističkog oblika proizvodnje. Veliki dohodak pojedinih radnika neće prestavljati veći dohodovni teret poduzećima jer će se dohodak obračunavati na nivou komune. Ovo će biti bolje objašnjeno u poglavlju „Cijena robe“.

 

Cijena tekućeg rada će biti maksimalno objektivna jer će je utvrditi neposredno radna konkurencija na tržištu rada. Mala vrijednost cijene tekućeg rada u odnosu na vrijednost bodova minulog rada ne treba zbunjivati jer će porast cijene tekućeg rada za samo 0,1 zbog produkta vrijednosti može povećati cijenu rada za čitavih 10%.

 

Cijena rada razvija radnu teoriju vrijednosti i biti će osnova za formiranje dohodaka u socijalizmu. Kako će cijena rada bila objektivno utvrđena društvo će prihvatiti i sistem raspodjele dohodaka kao pravedan. Tako će se prevladati veliki problemi raspodjele dohodaka u društvu koji danas postoji u društvu. Takav sistem raspodjele dohodaka može formirati put kontinuirane produktivne orjentacije u društvu. Naravno cijena rada će naći svoju potvrdu ili negaciju u ostvarenom dohotku koji će ovisiti i o ostvarenoj produktivnosti rada kao i o mnoštvu drugih faktora.

Politika humanizma

3.1.1               Osnove politike humanizma

 

Demokratska anarhija je budućnost demokracije

 

Uvodno izlaganje je donijelo zaključak da demokracija danas u svijetu oscilira između siromašne i nikakve demokracije. U svim demokratskim sistemima postoji veliki problem zaštite interesa slabih pojedinaca od moćnih ljudi u svakodnevnom životu. U današnjam otuđenom društvu čovjek čovjeku može stvarati masu nepogodnosti za koje ne odgovara nikome. Tako se stvaraju nepogodni naboji u društvu. Na „razvijenom“ zapadu radnici traže posao doslovno prodajući sebe. Na poslu od radnika se očekuje velika podređenost poslodavcu jer u suprotnom može ostati bez posla. Kao potrošač, pojedinac je izložen agresivnoj propagandi. U svakodnevnom životu pojedinac nema gotovo nikakvu zaštitu od uvreda, prevara ili bilo kojeg drugog oblika ponašanja koji mu smeta.

 

Izlaz leži u jednakim ljudskim pravima. Budućnost demokracije mora dati ljudima potpuno jednaka prava a to znači i potpuno jednaku moć u društvu. To će riješiti probleme društva. Budućnost demokracije se više neće prvenstveno temeljiti na glasanju za ljude, već na ocjenjivanju postupaka ljudi. Pojedinci će dobiti jednaka neovisna zakonodavna, sudska i izvršna ovlašćenja da ocjenjuju druge ljude. Mala moć u rukama pojedinaca može potaknuti ljude da se povinuju interesima drugih na najbolji mogući način. Ovakva vrsta  demokracija će biti jednostavna, brza i efikasna. Ona će potpuno promijeniti temelje socijalne politike i izgraditi dobro društvo.

 

Neka ljudi dopuste svakome tko u okviru svoje djelatnosti može na bilo koji način utjecati na druge ljude da to čine slobodno po svojoj volji. Ljudi čak tu nemaju puno izbora jer ne mogu miješati u slobodu djelovanja predsjednika, liječnika i mehaničara, niti bilo koje druge osobe, niti imaju mogućnosti, niti vremena, niti prava, pa čak ni želje da to rade. Međutim, svi ti ljudi mogu svojim djelovanjem stvarati pogodnosti i nepogodnosti drugim članovima zajednice. Svaki čovjek može osjetiti da li mu aktivnosti predsjednika, liječnika, mehaničara ili bilo koje druge osobe stvaraju pogodnosti i nepogodnosti. I prema tome pojedinci bi trebali imati pravo da nagrade osobu koja im stvara pogodnosti i kazniti osobu koja im stvara ne pogodnosti. Takvo bi pravo usmjeravalo ljude da  stvaraju maksimalno moguće pogodnost i minimalne nepogodnosti drugim ljudima. Takva orijentacija društva bi doista na najbolji mogući način slijedila potrebe ljudi i stoga bi predstavljala razvijenu demokraciju.

 

Ova studija tvrdi da su jednaka prava ljudi jedina ispravna orijentacija društva. S tim u vezi, neka svaka osoba dobije podjednaku moć da negativno ocijeni, recimo, tri osobe koje su je najviše povrijedile u bilo kojem mjesecu, i pozitivno ocijeniti tri osobe koje su joj ostvarile najznačajnije pogodnosti. Na primjer, ako premijer, susjed i šef najviše naštete nekoj osobi u jednom mjesecu, ona će ih negativno ocijeniti. S druge strane, ako prijatelj, učitelj i pjevač, nekome stvore najznačajnije pogodnosti, ona će ih normalno pozitivno ocijeniti. Također, ljudi mogu koristiti sve ocjene za pozitivne ili negativne ocjene ili u bilo kojoj kombinaciji. To je suština, a ostalo je tehnička stvar koja će se provoditi putem aplikacije na internetu.

 

Zbroj pozitivnih i negativnih ocjena koje pojedinci dobiju od drugih ljudi može se javno prezentirati na internetu. Prebrojavanje ovih ocjena će svima reći koliko su cijenjeni u društvu. Takve ocjene će ljudima postati barem jednako važne koliko su danas važne posjete stranicama interneta, lajkovi i sljedbenici. Nitko neće željeti biti na negativnoj strani ocjenjivanja, već na pozitivnoj strani koliko god je to moguće. Taj cilj će postići djelovanjem na stvaranju značajnijih pogodnosti za zajednicu i smanjivanju ili ukidanju svih nepogodnosti. Ovo će stvoriti dobro društvo.

 

Na taj će način svi ljudi postati jednaki autoriteti koji imaju malu izravnu moć u društvu. S obzirom da će svi ljudi imati jednaka prava i moć davanja nagrada i kazni drugim ljudima neovisno o bilo kakvim pisanim pravilima, takva će demokracija predstavljati anarhiju. To je razlog zašto je ovaj sistem ocjenjivanja nazvan demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija u stvari predstavlja fer tržište ljudskog ponašanja u kojem pojedinci imaju podjednaku moć da prezentiraju dobre ljude isto kao što kupci kupovinom proizvoda prikazuju dobru robu. Takvo ocjenjivanje će objektivno prikazati pozitivne ljude isto kao što tržište roba objektivno ukazuje kvalitenu robu. Ipak, demokratska anarhija će biti efikasnija od tržišta roba zato što direktno prikazuje loše ljude dok tržište roba ne može direktno ukazati na lošu robu. Ona će biti i objektivnija od tržišta roba zato što će svi ljudi imati jednaku moć ocjenjivanja. Demokratska anarhija će doprinijeti poboljšanju društva više nego što tržište može doprinijeti poboljšanju robe. 

 

Ljudi će po prvi put u povijesti čovječanstva dobili izravnu vlast u društvu. Takva će moć eliminirati nekontroliranu ili nedovoljno kontroliranu moć pojedinca koja potječe iz privilegiranog društvenog statusa. Ljudi trebaju shvatiti da je privilegirani položaj pojedinaca temelj problema društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava je razlog zašto društvo nikada nije bilo dobro. Demokratska anarhija bi usmjerila svakog člana društva da poštuje druge ljude. Ljudi će postati vrijednosti za sve ljude. Ljudi će se prvi put smatrati jednakima, a to će rezultirati skladnim i konstruktivnim društvenim odnosima.

 

Svatko će slobodno suditi o drugima. Sa time u vezi, mnogi ljudi su se žalili da pojedinci mogu zlonamjerno ocjenjivati ​​druge ljude zbog inata ili zavisti. Odgovor je da takav rizik postoji, ali individualna ocjena ne može nikome nanijeti značajnu štetu. Šteta koju pojedinac može prouzročiti je neznatna u odnosu na državnu vlast koja može cijelu državu odvući na pogrešnu stranu. U predloženom sustavu takve bi vlasti dobile velik broj negativnih ocjena od ljudi, što bi ih pomoću male regulacije moglo spriječiti da proizvode zlo kao što su to činili diktatori kroz povijest. Da li je vrijedno dopustiti pojedincima da krivo sude drugima ako bi takva “suđenja” spriječila velika razaranja u društvu?

 

Osobe koje bi ipak vršile destruktivan način ocjenjivanja ne bi mogle sakriti svoju destruktivnu orijentaciju. To bi pokazali sa svojim ponašanjem, pa bi  u većoj mjeri dobijali negativne ocjene od društva. To će ih prisiliti da posvete veću pažnju da upoznaju sebe i nađu način da ostvare konstruktivnu orijentaciju. Svaki čovjek svojim djelovanjem može stvarati društvu pogodnosti i nepogodnosti i stoga će svaki čovjek dobijati i pozitivne i negativne ocjene i to društvo treba prihvatiti. Međutim, osobe koji bi u većoj mjeri stvarale nepogodnosti u društvu bi dobijale od više ljudi kroz duži period negativne ocjene i to će ih prisiliti da mijenjaju svoje ponašanje. 

 

Sistem ocjenjivanja već postoji u društvu kada se ispituje javno mnijenje o uspješnosti pojedinih akcija u društvu ali nigdje takva ocjena nema neposrednu moć. Zato će trebati dosta hrabrosti i mudrosti u društvu da se takva mjera usvoji, ali će poslije toga stvarati velike pogodnosti društvu.

 

Nešto slično demokratskoj anarhiji već je implementirano na YouTubeu, gdje ljudi mogu  glasati za pjesme ili video zapise sa “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”. Nikada više od 5% ljudi nije neprimjereno ocijenjivalo pjesme ili video zapise, što znači da je 95% ljudi pošteno ocijenilo rad autora tih zapisa. To sugerira da će demokratska anarhija služiti društvu ispravno ili čak bolje od YouTubea jer će ljudi imati ograničena prava na ocjenjivanje i neće svoje ocjene trošiti neracionalno. Oni će najvjerojatnije pošteno ocjenjivati ​​druge ljude i zato što će se osjećati počašćeni da imaju izravnu moć u društvu.

 

Može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da će jednaka moć ljudi po svojoj prirodi učiniti da zloba i zavist jedva postoje. No, ako se tako nešto ipak dogodi, svaka bi osoba mogla ispraviti moguću pogrešnu ocjenu koju je dala drugima pomoću ispravne ocjene čak i mnogo godina kasnije kada doživi prosvjetljenje pod utjecajem jednakih ljudskih prava. Na to će ih potaći njihova savjest.

 

Za one koji su još uvijek sumnjičavi prema demokratskoj anarhiji, ona se može prvo provesti tako da se ocjene prezentiraju samo ocjenjenim ljudima, i nikome drugome. To bi bilo kao da ljudi slušaju anonimne tračeve o sebi, što su manje više svi zaintersirani da čuju. Kao rezultat, većina ljudi će pokušati poboljšati svoje ponašanje u društvu. Međutim, tajni rezultati ocjenjivanja neće spriječiti najgore ljude da se i dalje loše ponašaju. Tada društvo može odlučiti da obeshrabri prestupnike demokratskim prihvaćanjem potpune provedbe demokratske anarhije. Pa čak i tada, ako ljudi dobiju više pozitivnih nego negativnih ocjena, rezultat mogu ostati tajna za druge ljude. Ako je ukupna ocjena negativna, to će biti vidljivo svima, prisiljavajući negativno ocijenjene ljude da poboljšaju svoje ponašanje.

 

Mnogi ljudi, uključujući sveučilišne profesore, su kritizirali demokratsku anarhiju, govoreći da ljudi ne mogu objektivno suditi drugima. Odgovor na takve primjedbe jest da je objektivnost poželjna, ali ne i bitna. Osim toga, birači danas ne moraju biti pametni niti obrazovani da bi imali pravo glasa, pa zašto bi to morali biti u demokratskoj anarhiji?

 

Ali ipak treba postaviti pitanje: Koliko je svaki čovjek sposoban da objektivno ocijeni uzroke nastanka pogodnosti i nepogodnosti, pa stoga, koliko je kompetentan da vrši ocjenjivanje djelovanja drugog čovjeka? Ljudi su subjektivni pa svojom ocjenom mogu pogrešno ocjenjivati ljude. Odgovor je: U neposrednom odnosu imeđu ljudi svaki čovjek treba da donosi odluke onako kako ih doživljava i društvo je dužno da uvažava osjetilna i emotivna stanja svakog čovjeka bez obzira koliko je on subjektivan. Orjentacija koja uvažava svakog pojedinca u društvu je jedina ispravna. Ipak, sistem koji podržava jednaka prava ljudi će razvijati objektivnost u zajednici. Ljudi koji dobiju negativne ocjene će morati učiti što nije u redu s njima, što će ih učiti da formirjui objektivne kriterije valoriziranja pogodnosti i nepogodnosti djelovanja u društvu. Društvo kao skup subjektivnih članova, zajedničkom praksom će učiti objektivnost.

 

Objektivnost će uklanjati sukobe u društvu. Ljudi će u budućnosti vjerojatno davati i primati samo pozitivne ocjene i tada će znati da žive u dobrom društvu. Nakon ovih objašnjenja, nitko dobronamjeran prema svijetloj budućnosti čovječanstva ne bi smio odbiti demokratsku anarhiju. Međutim, zbog utjecaja koje su vlasti nametale kroz povijest čovječanstva, ljudi oklijevaju čak i razgovarati o demokratskoj anarhiji.

 

Jednom kada društvo prihvati demokratsku anarhiju, ona neće davati veliku moć pojedincima, ali će njihove ocjene zajedno imati ogromnu moć. Osoba koja dobije velik broj negativnih ocjena bi se još više trudila da izbjegne stvaranje bilo kakvih nepogodnosti drugim ljudima. Štoviše, ljudi koji dobiju loše ocjene nikada neće znati tko ih je negativno ocijenio, pa će nastojati poboljšati svoje ponašanje prema svima. Kao rezultat toga, nasilnici neće postojati u školi, poslodavci neće zlostavljati svoje zaposlenike, susjedi neće proizvoditi neugodnu buku noću, prodavači neće varati svoje kupce, političari neće lagati ljude itd.

 

Demokratska anarhija će oduzeti privilegirana ovlašćenja svim ljudima. To će eliminirati društveno zlo i formirati dobro društvo u kojem će svi ljudi pokušati ugoditi drugim ljudima na najbolji mogući način. Kada se ljudi naviknu na međusobnu ocjenjivanje, oni mogu demokratski odlučiti da povećaju snagu svake ocjene dodjeljivanjem, na primjer, vrijednosti od jednog dolara svakoj od njih. Svaka pozitivna ocjena koju osoba dobije od nekoga će joj donijeti jedan dolar, a svaka negativna ocjena će joj oduzeti jedan dolar. Ove ocjene ne bi puno utjecale na obične ljude. Ako se dvoje ljudi ne voli, oni se mogu godinama negativno ocjenjivati, što ne bi bila velika stvar. Dobiti ili izgubiti jedan dolar u razvijenom svijetu ne znači puno.

 

Moć ocjenjivanja će iznimno efikasno utjecati na autoritete odgovorne za donošenje odluka u društvu. Što autoritet ima viši položaj u društvu, to bi bila veća njegova odgovornost pred ljudima. Na primjer, američki predsjednik bi mogao dobiti 100.000.000 negativnih ocjena od američkog naroda za lošu politiku, laži i kriminalnu agresiju na zemlje. To bi predsjednika koštalo 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane, predsjednikove pristalice ne moraju nužno pozitivno ocijeniti takve predsjednike jer bi mogli imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će svoje pozitivne ocjene potrošiti negdje drugdje. Neprivilegirani predsjednici se više ne bi usuđivali provoditi lošu politiku. I ako bi se to ipak nekako dogodi, oni bi napustili svoje pozicije brzo. Samo najspretniji i najhrabriji pojedinci bi se usudili voditi zemlje. Ali oni više neće biti autoriteti, nego sluge naroda. Demokratska anarhija bi u korijenu uklonila mogućnost nastanka ekstremno nepogodnih vođa, fašista, nacionalista, šovinista, rasista i svih potencijalnih diktatora koji vrše nepogodan ili destruktivan utjecaj na društvo.

 

Pa što ako utjecajni ljudi koji posjeduju masovne medije nepravedno optuže nekoga za zlo u društvu i tako potaknu ljude da daju loše ocjene pogrešnoj osobi? Takve su stvari lako moguće u današnjem društvu. Međutim, postoji poslovica koja kaže: “U laži su kratke noge.” Jednog dana će se laži otkriti, a onda nitko ne bi htio biti na mjestu tih lažljivih pojedinaca jer će ih narod zasigurno kazniti lošim ocjenama. Oni mogu primati takve kazne dugo i neće se usudili ponovo biti nemoralni.

 

Nadalje sistem omogućava svakom čovjeku da dosegne satisfakciju davanjem loše  ocjene čovjeku koji mu stvara nepogodnosti kao i društvu u cjelini. Takva satisfakcija je povoljnija, konstruktivnija i efikasnija od svih oblika osvete koje otuđeno društvo upražnjava. Naravno da zadovoljstvo donosi i moć nagrađivanja pozitivnom ocjenom kojom svaki čovjek podržava čovjeka koji mu stvara pogodnosti.

 

Predloženim sistemom ocjenjivanja svaki član društva faktički dobija ravnopravnu vlast u društvu. Obzirom da dobitnik ocjene neće imati mogućnost žalbe, može se očekivati da će društvo uvažavati potrebe svakog člana što će doprinjeti formiranju pogodne društvene orijentacije. Uvođenjem takvog sistema svaki čovjek će se truditi da upozna drugog čovjeka i njegove potrebe kako mu nebi i nehotično nanio nepogodnosti. Čovjek voli više ono što poznaje više. U takvom društvu čovjek će se odnositi prema drugom čovjeku sa respektom i dobronamjerno. Truditi će se da djeluje tako da drugom čovjeku i društvu u cjelini donosi manje nepogodnosti i veće pogodnosti.

 

Može se pretpostaviti da će sistem međusobnog ocjenjivanja članova društva dovesti do grupiranja ljudi po principu srodnih interesa. Članovi društva sa jednakim interesima će se relativno izolirati tako da bi u međusobnom kontaktu ostvarili veće pogodnosti i da ne bi stvarali nepogodnosti članovima društva sa suprotnim interesima. Na taj način sistem dozvoljava provođenje različitih interesa u društvu i razvoj bogatstva različitih opredeljenja.

 

U ovakvom sistemu svi stanovnici će stalno nastojati ostvariti što veće pogodnosti pojedincima i društvu u cjelini. Povijesno gledano može se prihvatiti pravilo da tamo gdje je takva društvena orijentacija postojala društvo je prosperiralo i živjelo pogodnim i konstruktivnim životom. Sa druge strane u sistemu gdje su pojedinci nalazili pogodnosti na teret društva je nastajala destruktivna orijentacija koja je vodila raspadu društ­venog sistema.

 

Smisao demokracije je kreirati pravila koja omogućavaju ljudima da žive dobro. Do sada je najbolji rezultat postizan pomoću zakona, ali zakoni nisu riješili društvene probleme. Demokratska anarhija može uspješnije rješavati sporove u društvu nego što to mogu kruti normativni akti. Međusobno ocjenjivanje ljudi će formirati nepisana pravila društvenog odnošenja koje će davati bolje rješenje za pojedince i društvo nego što to mogu zakoni regulacijom. Demokratska anarhija će formirati pravednije društvo što će smanjiti kriminal u društvu pa će pravosudni organi imati manje posla. Ipak suci i tužitelji, koji vode postupke protiv pojedinaca kao i organi reda koji štite društvo će neko vrijeme imati posla i zato moraju imati ocjenjivački imunitet.

 

Ali jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ljudi će imati moć da sami dijele pravdu pa će je manje tražiti na sudovima. Sudovi će imati manje posla pa će gubiti na važnosti zajedno s državnim represivnim aparatom, uključujući policiju i zatvore. Državni zakoni će u budućnosti zastarjevati, što znači da će otići u povijest. To će oslobađati ljude otuđenja koje su vlasti nametale kroz povijest i približiti će ih njihovoj prirodi.

 

Demokratska anarhija se ne može korumpirati. Ona će najvjerojatnije eliminirati nemoral u društvu. Kroz jednaka prava ocjenjivanja ljudi će naučiti što je objektivno etično, a što nije. Ljudi će se pokoravati etici koju spontano uspostave. Ne postoji veći moral nego što ga mogu pružiti jednaka ljudska prava. Zapravo, to je vjerojatno jedini mogući moral jer se etika teško može temeljiti na privilegijama. Privilegirani ljudi teško mogu izbjeći promociju vlastitih interesa što ih lako udaljuje od morala. Demokratska anarhija će biti sposobna stvoriti etično i pošteno društvo.

 

Demokratska anarhija će po prvi put moći provesti zlatno pravilo “Čini drugima ono što želiš da oni tebi čine”, koje je sposobno stvoriti dobro društvo. U biti, demokratska anarhija je prihvatila načelo tržišne ekonomije sa kojom nagrađuje dobro ponašanje pojedinaca. To bi trebalo savršeno funkcionirati. Jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ona će pokrenuti brzo i značajno poboljšanje društva. U trenutku kada ljudi dobiju pravo ocjenjivanja drugih ljudi i pravo da budu ocjenjeni od drugih ljudi, oni će biti manje zainteresirani da se konfrontiraju sa drugima, i više spremni da im udovolje. Ovo je najbolji mogući rezultat demokracije. Tehnologija potrebna za provedbu demokratske anarhije je već dostupna. Demokratska anarhija se može provesti uskoro, što znači da se puno bolje društvo može brzo graditi. Demokratska anarhija će najvjerojatnije ostvariti snove sanjara u povijesti čovječanstva.

 

Antička neposredna demokracija će opet biti potrebna

 

Pod pritiskom demokratske anarhije, vlade će slijediti potrebe ljudi. Vlast se neće usuditi samostalno donositi najvažnije odluke za društvo jer lako može pogriješiti što bi moglo izazvati gnjev naroda i veliki broj negativnih ocjena. Pretpostavimo da vlast nije sigurna kakve su potrebe ljudi. U tom slučaju, njihova odgovornost, jasno definirana uvažavanjem ocjena ljudi, će ih usmjerit da otkriju ljubav prema participaciji ljudi u procesima strateškog odlučivanja putem referenduma. U tom smislu, najvjerojatnije će razviti varijantu antičke demokracije koja će uz pomoć interneta brzo i efikasno uključiti ljude u izravno odlučivanje o zajedničkim potrebama, vjerojatno putem interneta.

 

Ljudi mogu izravno kreirati fiskalnu politiku društva u kojoj bi svaki pojedinac odlučio koliko novca želi platiti iz svog bruto prihoda za poreze. Ukupni zbroj svih odluka ljudi o oporezivanju odredio bi ukupan iznos novca koji je potrebno izdvojiti za takse. Ljudi neće plaćati porez koliko žele. Oni će formirati ukupan iznos novca za poreze koji će se prikupljati proporcionalno visini njihovih dohodaka. Na isti način, svaka osoba može odlučiti kako će se porez trošiti. Svaka osoba će odrediti koliko novca iz poreza želi  izdvojiti za razvoj ekonomije, sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu i druge potrebe kolektivne potrošnje.

 

Ovdje treba nešto reći o demokraciji. Ljudi nemaju jednake dohotke. Rad koji ostvaruje veću produktivnost treba da ima veći dohodak kako bi više doprinio proizvodnji. Kako će ljudi po svojoj slobodnoj volji izdvajati porez iz svojih dohodaka, tako će veći dohotci imati veću glasačku moć odlučivanja. Sa druge strane ljudi neće moći odlučiti da ne izdvaje novac za porez zato što organizacija društva ima cijenu. Društvo bez poreza ne može opstati. Rukovodstvo komune će uz odobrenje skupštine komune morati odrediti moguće intervale porezne politike u postotcima. Na primjer, ljudi mogu dobiti izbor da dodijele do 10% iznad i ispod postojećeg poreza. Ako je postojeći porez 20% to znači da će ljudi birati poreze između 10% i 30% od svojih bruto prihoda. Takvo ograničenje u određivanju visine poreza će umanjiti razlike u glasačkoj moći ljudi u odnosu na razlike u njihovim dohodcima, ali svejedno glasačka moć u fiskalnoj politici ljudi neće biti jednaka.

 

U ekonomiji je povoljnije glasačku moć bazirati na produktivnosti rada nego na potpunoj ravnopravnosti. U ekonomiji ljudi trebaju imati glasačku moć proporcionalnu njihovom dopronosu stvaranju ekonomskog bogatstva koje društvo posjeduje. Treba prihvatiti da iza veće ostvarene produktivnosti stoji vredniji rad. Vredniji rad treba nagraditi većom glasačkom moći kako bi u većoj mjeri stimulirao produktivnost ljudi pa tako i blagostanje u društvu. Kada se odlučuje o raspodjeli zajedničkog novca tada je baziranje glasačke moći na ostvarenoj produktivnoj moći radnika dobra, prikladna i pravedna metoda uspostave demokracije jer će doprinijeti razvoju društva. U donošenju političkih odluka ljudi moraju biti jednaki i naravno jedan čovjek treba da ima jedan glas.   

 

Teoretski, ljudi mogu odlučivati o kolektivnoj potrošnji unutar grupa potrošnje koliko god žele. Sve skupine zajedničke potrošnje će imati daleko značajniji ukupni učinak ako se demokratski usmjere. Slijedeći životno iskustvo, ljudi će naučiti koliko novca treba prikupiti za poreze i kako ga najbolje potrošiti. Dakle, ova potrošnja više neće biti otuđena od društva; ona će najefikasnije pratiti potrebe ljudi. S obzirom da novi politički sistem nudi stabilne i dobre odnose među narodima, ljudi više neće izdvajati novac za potrebe vojski. Vojske će prestati da postoje. U predloženoj demokraciji vođenje ratova više neće biti moguće.

 

Narod mora izravno donositi strateške odluke u društvu, kao što je prihvaćanje osnovnih zakona jer se tako stvara najbolja socijalna politika. Kod donošenja političkih odluka svaki čovjek normalno ima jedan glas. Ništa drugo ne može bolje pratiti interese naroda. Profesionalci će donositi sve druge odluke, a za te odluke će biti izravno odgovorni ljudima. Kada ljudi dobiju izravnu moć da sudjeluju u procesu donošenja odluka i kad budu mogli suditi onima koji donose odluke u njihovo ime, to će najvjerojatnije predstavljati najrazvijeniji oblik demokracije. Teško da se može definirati bolji politički sistem. Ljudi će biti zadovoljni sa takvom demokracijom i neće dopustiti nikome da im je oduzme.

 

Politika komune se više neće formirati u otuđenim centrima političke moći. Ona će polaziti od potreba svakog pojedinog stanovnika i zato se može nazvati humanistička politika. Ona predstavlja budućnost demokracije. Jednog dana će neka politička partija negdje usvojiti demokratsku anarhiju i pobijediti na izborima. To će biti početak velike reforme političkog sistema i velikog razvoja društva u svakom pogledu. 

Kapitalizam

2.2.1        Kapitalizam

 

Kapitalizam je društveno ekonomski sistem u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Otac moderne kapitalističke ekonomije je Adam Smith. On je tržišnu ekonomiju kapitalizma prikazao kaonevidljivu ruku koja navodi privatne proizvođače da promoviraju društveni interes kroz realizaciju vlastitog interesa. Tržište ima princip u kojem potrošači slobodno kupuju robu koja im više odgovara a proizvođači se trude da proizvode robu koja više odgovara potrošačima. Tako društvo u cjelini ostvaruje veće kupovne pogodnosti. Vlasnici kapitala su prisiljeni odgovorno usmjeravati svoju proizvodnju jer svaki neuspjeh u proizvodnji moraju pokriti svojim kapitalom. Radnici su prisiljeni raditi odgovorno jer u suprotnom gube posao. Kapitalistički oblik proizvodnje stvara sistemsku odgovornost koja donosi visoku produktivnost.

 

Velika tehnološka otkrića u povijesti čovječanstva kao što su parni stroj, električna energija ili informacijska tehnologija, uvijek donose velik porast produktivnosti privrede što omogućava znatno povećanje potrošnje. Veća produktivnost donosi veću dobit proizvođača, koji onda mogu više kupovati i proces se progresivno obnavlja. Tada privreda doživljava ekspanziju proizvodnje. U ekspanziji proizvodnje javlja se velika potražnja za osposobljenom radnom snagom. Ukoliko potražnja za radnom snagom postane veća od ponude radne snage, tada radnici mogu birati radna mjesta i zahtijevati veći dohodak. Društvo u cjelini ekonomski prosperira.

 

Međutim, kapitalizam ima i svoju vrlo mračnu stranu. Kada potražnja za radnom snagom postane manja od ponude radne snage, tada radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli zaraditi za život. Tada poslodavci malo plaćaju radnike kako bi više mogli zaradili na njima. Tako nastaje nepravda u procesu proizvodnje poznata pod imenom eksploatacija radnika. U kapitalizmu su radna mjesta gotovo uvijek više tražena nego radnici i to osigurva permanentnu eksploataciju radnika koja je izvor velikih problema u kapitalizmu.

 

Kada radnici nemaju dovoljno veliku kupovnu moć oni ne mogu dovoljno kupovati robu. Smanjena potražnja za proizvodima rada donosi probleme privredi jer otežava plasman proizvoda privrede. Ukoliko privreda ne uspije pronaći nove tokove potražnje mora smanjiti produktivnost da izbjegne gubitke. Tada privreda doživljava recesiju. Recesija proizvodnje u tržišnoj privredi rezultira smanjenjem dobiti poduzeća. Nedovoljno produktivne kompanije ne mogu osigurati svoju ekonomsku egzistenciju, što rezultira njihovim bankrotima. U recesiji proizvodnje radnici gube posao i ne zarađuju novac. Što manje radnici zarađuju, to je manja kupovna moć društva, pa potražnja za proizvodima rada opada, što dovodi do veće recesije.

 

Tokom recesije tržišne privrede pojavljuju se mnogo značajnije razlike u raspodjeli pogodnosti u društvu od onih koje zajednica koja teži svom prosperitetu treba dopustiti. S jedne strane su ljudi koji nemaju osnovna ljudska prava da osiguraju ekonomski opstanak, a s druge strane su bogati ljudi koji imaju puno više nego što im je objektivno potrebno. To nije dobra osnova za ostvarenje dobre budućnosti.

 

Tržišna privreda kapitalizma nema zadovoljavajuću kontrolu prelaza između stanja ekspanzije i recesije proizvodnje. Tržište takve poremećaje rjesava bolnom uspostavom ravnoteže u kojoj obespravljeni radnici najviše stradavaju. Tržišna privreda kapitalizma ne može osigurati stabilnu zaposlenost radnika, stabilnu proizvodnju i raspodjelu. Ona ne može ostvariti stabilno društvo.

 

***

 

Pobjednici na slobodnom tržištu se bogate a gubitnici propadaju. Pobjednici uz pomoć novonastalog bogatstva ostvaruju veću moć i potiskuju nove gubitnike sa tržišta. Tako velike korporacije preuzimaju kontrolu nad tržištem a mala poduzeća gube svoj udio u tržištu. Vlasnici korporacija se sve više bogate a narod je sve siromašniji. 

 

Kapitalisti su u svrhu stimuliranja radnih aktivnosti građana iz koje vuku korist, potisnuli principe kooperacije među ljudima i nametnuli sistem konkurencije. Iz toga proizlazi strah i egoizam u kojem čovjek čovjeku postaje vuk koji se bori za opstanak. Iz toga proizlazi destruktivnost praktično na svim poljima društvenog odnošenja.

 

Kapitalistička propaganda propovijeda sistem liberalnog kapitalizma kao sistem koji daje svakome podjednaku šansu što naravno nije istina jer se bogataši nalaze u izrazito povlaštenom položaju u svakom pogledu. Sistem je okrutan prema gubitnicima i to se vidi na primjeru Amerike. Amerika je najbogatija zemlja u svijetu ali u njoj postoje ogromni socijalni problemi.

 

Ljudi teško rade po cijele dane za malu nadnicu i još su u stalnom strahu od gubitka posla. Oni nemaju zadovoljavajuće zdravstveno osiguranje jer je skupo. Oko 20% Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje. U 1993 godini, radnik sa minimalnim dohotkom u Americi, kakvih ima vrlo velik broj, je zaradio 60.000 puta manji dohodak od Predsjednika i CEO Walt Disney korporacije.

 

Ogromne socijalne razlike razvijaju kriminal u Americi. Građani Amerike često ne izlaze iz kuća kad padne mrak jer se osjećaju nesigurnim. Gotovo 1% stanovnika Amerike se nalazi u zatvoru i još toliko se vodi u kaznenim postupcima. Tu se radi o gotovo pet miliona ljudi i zato se ne može govoriti samo o kriminalu nego o političkom problemu nezdravog sistema.

 

Prosječni Amerikanac je moderni rob bogataša a propaganda ga je uvjerila da je slobodan. On je toliko indoktriniran propagandom da i ne zna da može biti bolje. Amerika je vjerojatno najotuđenija zemlja svijeta, puna stresa, psihičkih bolesnika, zemlja sa velikom stopom alkoholizma, narkomanije i kriminala, zemlja rasturenih brakova, samotnjaka, čudaka. Godišnje jedan od 10.000 stanovnika SAD izvrši samoubistvo. Navedene informacije nalaze se u knjizi “Prljave istine” Michaela Parentija.[1]

 

I nema vidljivog izlaza iz problema kapitalizma. To je zato što bogati ljudi potiskuju znanje potrebno za poboljšanje društva. To potiskivanje je organizirano kroz politiku, medije i sistem obrazovanja. Glavni predmet u svim školama je učenje poslušnosti prema autoritetima. Studenti kroz obrazovanje uče da je kapitalizam najprosperitetniji društveni sistem pa ga ne pokušavaju promijeniti nego se trude da se uklope u ciljeve kapitalizma. Tako obrazovanje postaje temelj otuđenja društva. Otuđeni ljudi ne mogu pronaći izlaz iz lošeg života.

 

***

 

Kapitalizam ima svoje unutrašnje kontradikcije koje ga stalno uvlače u krize. Prevelike ekonomske razlike među ljudima i državama, naziru velike probleme u budućnosti, počevši od nekontroliranih migracija sa kriminalom svakojake vrste pa do ratova. Osim toga kapitalizam je izgradio pretjerano veliku proizvodnju koja besmisleno rasipa prirodna bogatstva. Nedostatak prirodnih resursa koji je sa takvim rasipanjem neminovan, će dovesti ljude pred borbu za opstanak. Ako se nešto značajno ne promijeni to će prije ili kasnije dovesti do ratova u kojima će veliki dio čovječanstva biti izbrisan sa lica zemlje. To se mora spriječiti formiranjem daleko boljeg društva.

 

Ideologija kapitalističkog liberalizma ne može više doprinositi razvoju društva. Došlo je vrijeme da on ode. Ono što danas najviše čuva kapitalizam je nepostojanje boljeg sistema koji bi ga mogao zamijeniti. Ova knjiga predstavlja dobar kapitalizam koji će biti prekretnica u razvoju društva. Dobar kapitalizam mora doprinijeti razvoju jednakih prava među ljudima. On će skratiti radno vrijeme radnika kako bi svi ljudi imali pravo na rad. Ukidanje nezaposlenosti povećat će potražnju za radnicima, čime će oni zarađivati više novca. Kvaliteta života za sve ljude će se poboljšati. To nije lak zadatak za kapitalizam. U svrhu poboljšanja ljudskog života i okoline u kojoj ljudi žive, budućnost će zahtijevati uvođenje kooperacije izmedju radnika, kompanija i država. Posljednje je neostvariv zadatak za kapitalizam što znači da su radikalne promjene političkog i ekonomskog sistema nužnost ostvarenja bolje budućnosti čovječanstva.

 

[1] Michael Parenti, Dirty Truths, http://www.michaelparenti.org/DirtyTruths.html

Psihologija otuđenja

2.1          Psihologija otuđenja 

 

Čovjek je svjestan ograničenja vlastitog znanja i vlastite nemoći pred prirodom. Nepoznavanje prirode čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti. Osjetilne nepogodnosti su proizvod neposrednog bolnog odnosa sa prirodom. Emocionalne nepogodnosti su proizvod misaonog odnosa sa prirodom. Najizrazitije emocionalno stanje je strah koji je posljedica nedovoljnog znanja odnosno nemoći čovjeka da se suprotstavi prirodnim nepogodnostima. Čovjek se oslobađa nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti.

 

Ukoliko čovjek ne prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladavati, tada formira potrebe veće od vlastite mogućnosti realizacije. Obzirom da su misli slobodne i mogu djelovati neovisno od prirode, čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obliku koji mu pogoduje. Ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu sa prirodom, što je moguće jer često nikakva nepogodnost ne postoji u neposrednom odnosu čovjeka i njemu nepoznate prirode, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna.  

 

Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim stvarnim prevladavanjem čovjekove nemoći u prirodi. Putevi prijenosa stvarnosti i iluzija su lagani i pogodni što ohrabruje čovjeka da u potrazi za većim pogodnostima nalazi izvore u svakom trenutku života. Može se reći da “čovjek koji ne zna”, odnosno nemoćan čovjek tokom svog života u nepoznatoj nadmoćnoj ili nepogodnoj prirodi stvara neograničeni broj određenja prirode, njenih djelova i prirodnih pojava u oblicima koji mu pogoduju. Takva priroda nije više nepoznata jer ju je čovjek “upoznao”, nije više nadmoćna jer ju je čovjek “pobijedio”, nije više strana jer ju je čovjek “prisvojio”. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu pogoduju, međutim takva određenja su otuđena od svoje objek­tivne biti.  

 

Otuđena određenja formiraju u čovjeku otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima, što stvara otuđeni respekt prema moćima u prirodi, otuđena emotivna stanja, otuđene potrebe, i otuđeno djelovanje. Tako se razvija subjektivna svijest koja stvara otuđeno znanje. Otuđeno znanje je lažno i stoga formira otuđeni način čovjekovog življenja. Otuđeni način života otuđuje čovjeka od svoje prirode i tako se proces razvija.  

 

Može se reći da se čovjek otuđuje od vlastite prirode kada nije u mogućnosti da prihvati ograničenja vlastite prirode. Čovjek koji u većoj mjeri ne može prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti.  

 

Subjektivnost stvara otuđenje. Međutim, subjektivna vizija uvjek nosi u sebi i objektivna određenja. Apsolutna subjektivnost formirala bi apsolutno otuđenu svijest a čovjek kao nosilac takve svijesti bi izgubio mogućnost egzistencije. Apsolutna objektivnost formirala bi apsolutnu prirodnost što predstavlja ideal čovjekovog življenja. Odnos objektivnosti i subjektivnosti predstavlja odnos prirodnosti i njenog otuđenja.  

 

Otuđeno znanje koje prividno riješava pitanje čovjekove nemoći pred nepoznatom prirodom može naći opravdanje ukoliko u velikoj mjeri sadrži objektivna određenja zakonitosti kretanja prirode. Takvo znanje iako nije istinsko ne mora doći u neposredan konflikt sa prirodnim moćima pa oslobađa čovjeka nepogodne napetosti odnosa sa nepoznatom prirodom. 

 

Otuđeno znanje gubi svoju opravdanost kada skreće čovjeka sa njegovog prirodnog puta. Otuđene potrebe čovjek ne može nikad u potpunosti zadovoljiti jer nikakvo djelovanje ne može zahvatiti prirodu nastanka takvih potreba. Čovjek naprosto ne može prevladati moć prirode.  

 

Kako otuđene potrebe ne mogu ostvariti zadovoljenje one su u pravilu nezasitne. Takvo otuđenje razvija egoistične osobine karaktera a manifestira se u obliku pohlepe, ambicije, zanesenosti, fanatizma u polju čovjekova otuđenog interesa. Otuđene potrebe mogu objektivno biti potpuno nepotrebne čovjekovoj prirodi ali u njegovoj otuđenoj svijesti one formiraju veliku važnost. One tada usmjeravaju čovjeka tako da djeluje suprotno vlastitoj prirodi.  

 

Ukoliko čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i potcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepo­godnosti. Narcisoidne potrebe su objektivno nepotrebne čovjekovoj prirodi ali u njegovoj subjektivnoj svjesti lako postaju uvjet za osiguranje egzistencije. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak.  

 

Što je čovjek više otuđen od svoje prirode to u pravilu manje može zadovoljiti svoje potrebe i tako naći opuštanje i pogodnosti. Generalno rečeno, otuđeni čovjek se može prepoznati po tome što je gotovo permanentno pod stresom, on je svakako više nervozan nego opušten, više mrzovoljan nego zadovoljan, depresivan nego radostan bez obzira kakva su njegova djelatna ostvarenja. Čovjekova priroda ne može podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti. 

 

Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Kako prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti.  

 

Ukoliko otuđen čovjek svojom subjektivnošću precjenjuje uvjete u prirodi koji mu donose nepogodnosti, tada nalazi uzroke nemoći u sebi, tada se orijentira destruktivno prema sebi samome. Ovisno o stupnju nemoći, autodestruktivnost poprima obilježja od pasivnosti pred prirodnim silama i tamo gdje čovjek ima moć da prevlada nepogodnost pa do potrebe za samouništenjem. Čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ukoliko izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Autodestruktivnost čovjek prima kao potrebu bijega od stvarnosti i ona se može razvijati na primjer; od potrebe konzumiranja alkohola pa do potpunog otuđenja svijesti, ili ludila. Takav čovjek može samo tako naći opuštanje od nepogodne napetosti. 

 

Ukoliko otuđen čovjek svojom subjektivnom vizijom potcjenjuje moć prirode, tada može naći izlaz iz nepogodnosti kao i prividno opuštanje od napetosti u destruktivnom odnosu prema prirodi. Nikada čovjek nije toliko destruktivan kao kada je povređena njegova narcisoidnost, njegova lažna ljudska veličina. Destruktivnost se ovisno o stupnju nemoći i nedostatku respekta prema prirodi manifestira u obliku agresije koja se može razvijati do čina uništavanja prirode.  

Čovjek koji živi u skladu sa vlastitom prirodom nemoć prevladava u granicama svojih mogućnosti. Takav čovjek ostvaruje prirodne pogodnosti. Kada se čovjek otuđi od vlastite prirode ne može zadovoljiti svoje potrebe, pa se u njemu javljaju nape­tosti koje ga tjeraju u destrukciju. Otuđeni čovjek živi biološki nepogodan život. 

 

Cijela ova knjiga govori o otuđenju ali šta bi to bilo u jednoj rečenici? Otuđenje je stanje u kojem čovjek ne prepoznaje vrijednosti tamo gdje one stvarno jesu. Otuđen čovjek misli da je vrijednost ono što u stvarnosti to nije. 

 

Čovjek misli kako osjeća, osjeća kako živi a živi kako misli. Obzirom da čovjek upravlja svojim mislima pomoću znanja, obzirom da misli određuju potrebe i tako usmjeravaju djelovanje, čovjek sam snosi odgovornost za ostvarenje vlastitih osjetilnih i emocionalnih stanja. Može se reći da je čovjek ono što misli odnosno ono što zna.  

 

Društvo

 

1.2        Društvo

 

Prirodni zakoni društva

 

Čovjek je po svojoj prirodi slobodna biološka jedinka i istovremeno društveno biće. “Čovjek koji zna” svjestan je da će u većoj mjeri zadovoljiti svoje prirodne potrebe udruživanjem sa drugim čovjekom. “Društvo koje zna” to i postiže. Takvo društvo ostvaruje veću moć u prirodi pa tako i veću mogućnost zadovoljenja prirodnih potreba. Udruživanje ljudi predstavlja zajednicu individuuma sa posebnim i zajedničkim potrebama. Potrebe određuju odnose u društvu.

 

Društveni odnosi ne nastaju slučajno; oni ovise o društvenim uvjetima. Kada podjednaki društveni uvjeti trajno kreiraju identične rezultate, oni se mogu nazvati prirodnim zakonima društva. Ova studija nastoji dokazati da će prirodni zakoni društva uspostaviti dobro društvo. Sada se postavlja pitanje ako nekakva pravila mogu uspostaviti dobro društvo zašto je ono bilo tako deficitarno u povijesti čovječanstva? Odgovor je vrlo jednostavan: Društvo nikada nije definiralo prirodne zakone društva. Ova studija prikazuje prirodne zakone društva i tvrdi da će oni izgraditi neusporedivo bolje društvo nego što je ikada postojalo.

 

Prirodni zakoni društva bi trebali odrediti društveno ponašanje na sličan način kao što zakoni fizike određuju sile u prirodi. Razumijevanje zakona fizike omogućuje ljudima da žive u skladu s fizičkim svijetom. Isto tako će razumijevanje prirodnih zakona društva omogućiti ljudima da žive u skladu koji nije moguće opstruirati. Ova studija ima namjeru da to dokaže.

 

S obzirom da prirodni zakoni društva nikada nisu definirani, ova studija je koristila knjigu “Matematički principi prirodne filozofije” koju je Newton[1] napisao 1687 godine kao referentni model za određivanje prirodnih društvenih zakona. Prihvaćanje prirodnih zakona društva bi trebalo pridonijeti napretku čovječanstva na isti način na koji je Isaac Newton pridonio razvoju fizike.

 

1.   Prirodni zakon društva:  Destruktivni ljudi su nezadovoljni i formiraju destruktivne društvene odnose. Zadovoljni ljudi nisu destruktivni i formiraju konstruktivne društvene odnose.

 

2.   Prirodni zakon društva: Jaki ljudi imaju tendenciju da napadaju slabe, stvarajući represivno društvo. Ljudi jednake moći poštuju i ne pokušavaju dominirati jedni nad drugima, stvarajući tako skladne društvene odnose.

 

3. Prirodni zakon društva:  Društvene privilegije stvaraju nejednaku moć među ljudima, što uzrokuje društvene probleme, dok jednaka ljudska prava daju jednaku društvenu moć ljudima, spriječavajući društvene probleme. Jednaka ljudska prava stvaraju konstruktivne i skladne društvene odnose koji grade zadovoljstvo življenja.

 

Prvi i drugi prirodni zakon društva u osnovi su sami po sebi razumljivi. Oni mogu imati neke iznimke zbog perverzije koja postoji u otuđenom svijetu. Ali jednom kad društvo prepozna prirodne zakone društva, ono bi trebalo ukloniti izopačenost u društvu i uspostaviti konstruktivne i skladne društvene odnose bez iznimaka.

 

Prvi i drugi prirodni zakon doprinose razumijevanju trećeg prirodnog zakona društva, koji je najvažniji u ovoj studiji. Treći zakon nije očigledno rješenje za stvaranje produktivnih društvenih odnosa zadovoljnih ljudi jer jednaka ljudska prava nikada nisu postojala.

 

“Društvo koje zna” će formirati jednaka ljudska prava. Definicija jednakih ljudskih prava bi trebala značiti da svi ljudi imaju jednake mogućnosti u životu. Ono što je pojedincima dopušteno, mora biti dopušteno svima, i obratno; ono što je pojedincima zabranjeno mora biti zabranjeno svima. Ova studija će nastojati dokazati da je uspostava jednakih ljudskih prava jedini uvjet za ostvarenje dobrog društva. Bez jednakih ljudskih prava ne može se formirati dobro društvo.

 

***

 

Čovjek je čovjeku prirodna potreba pa tako i vrijednost. U “društvu koje zna” svaki čovjek ima respekta prema svim članovima društva bez obzira na razlike u stupnju sposobnosti ili moći. U takvom društvu svaki čovjek ima pravo da participira u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Na taj način, skup svih individualnih potreba formira optimalne zajedničke potrebe društva koje određuju pravila društvenog odnošenja.

 

Jednaka ljudska prava zahtijevaju i obaveze pojedinca. Prava utvrđuju čovjekove slobode, dok ih obaveze umanjuju jer je čovjek prisiljen da se odnosi prema prirodi i društvu onako kako to odgovara društvu u cjelini. “Društvo koje zna” uspostavlja pravila zajedničkog djelovanja na taj način da u što većoj mjeri smanji individualne nepogodnosti i poveća zajedničke pogodnosti društva. Takva pravila u najvećoj mogućoj mjeri odgovaraju svim članovima društva.

 

Društvo ima istovjetne reakcije u odnosu sa prirodom kao i čovjek. “Društvo koje zna” formira potrebe u skladu sa vlastitom prirodom u granicama prirodne moći realizacije i tako zadovoljava svoje potrebe i ostvaruje pogodnosti.

 

Može se reći da čovjek tokom svog života prolazi putevima razvoja društva. Dijete nema nikakvo znanje ni sposobnost da zadovolji svoje prirodne potrebe. Roditelji koji znaju živjeti u skladu sa vlastitom prirodom su zadovoljni i kao takvi razvijaju ljubav prema djeci. Oni preuzimaju aktivnu brigu oko zadovoljenja prirodnih dječih potreba. Takav odnos donosi toplinu i radost što je uvjet prosperiteta djeteta pa tako i društva. Osobe koje nisu prikraćene u mladosti kasnije postaju zdravi nosioci društva.

 

“Čovjek koji zna” donosi pogodnosti sebi i društvu u cjelini i zato “društvo koje zna” ima interes da svakog člana upozna sa fondom znanja koje posjeduje. “Društvo koje zna” formira objektivno saznanje o zakonitostima kretanja u prirodi i obrazuje mlade članove o pravima, dužnostima i odgovornostima koje podnosi za svoje postojanje u društvu i prirodi. Mladi koji vide aktivne i zadovoljne odrasle članove “društva koje zna” formiraju vjeru u pogodnu budućnost i zato prihvaćaju prava, dužnosti i odgovornost zajednice sa zadovoljstvom. “Društvo koje zna” formira obrazovanje koje slijedi interes učenika i društva jer na taj način čin obrazovanja u svom trajanju zadovoljava potrebe učenika i donosi pogodnosti društvu u cjelini.

Društvo zadovoljava svoje potrebe radom. “Društvo koje zna” zajedničkim dogovorom utvrđuje potrebe a zatim zajedničkim radom zadovoljava potrebe i tako ostvaruje pogodnosti. “U društvu koje zna” svaki radnik ima ravnopravan pristup do svakog radnog mjesta a posao dobija najproduktivniji zainteresirani radnik. Tako društvo  ostvaruje najveću produktivnost pa tako i najveću vrijednost u proizvodnji, dok sloboda u izboru radnog mjesta omogućava radu da postane vrijednost za sebe.

“Društvo koje zna” raspoređuje rad i rezultate rada među radnicima tako da formiraju ujednačene pogodnosti. Tako se formira  ujednačeni interes radnika prema obavljanju svih poslova. Takav društveni stav prema radu omogućava pokrivenost svih radnih potreba sa radnicima koji svoj rad obavljaju u skladu sa vlastitim prirodnim potrebama i sposobnostima. 

Samostalni radnik sam podnosi odgovornost za svoj rad vlastitim radnim ostvarenjima. U udruženom radu jedan neodgovoran radnik može zbog povezanosti radnih procesa nanijeti velike nepogodnosti kolektivu. Stoga “društvo koje zna” formira efikasne principe odgovornosti za neizvršenje radnih obaveza i za sve postupke koji ne odgovaraju društvu. Zato se svaki član takvog društva odnosi odgovorno prema prirodi, društvu, radu i rezultatima rada. Svjestan vlastite odgovornosti, on formira radne potrebe u skladu sa vlastitom prirodom i mogućnosti realizacije. Takva orijentacija je uvijet zadovoljenja potreba i osnova konstruktivne orijentacije društva.

 

U “društvu koje zna” proizvodi zajedničkog rada se raspoređuju prema ukupnom doprinosu svakog pojedinca u procesu proizvodnje. Rad koji proizvodi veću vrijednost donosi veće pogodnosti društvu pa zaslužuje i veću nagradu u rezultatu zajedničkog rada. Raspodjela rezultata rada među radnicima se vrši i prema stupnju nepogodnosti nastalih u trajanju rada. Nepogodniji rad zahtjeva veću kompenzaciju u pogodnostima rezultata rada. U raspodjeli proizvedenih dobara trebaju se također uključiti i doprinosi predaka radnika jer je u svakom rezultatu rada sadržana ogromna količina minulog rada. 

 

“Društvo koje zna” uvjek formira i solidarni elemenat raspodjele kojom se osigurava egzistencija cijelom stanovništvu bez obzira da li su neposredno učestvovali u proizvodnji. Na taj način društvo razvija stav da je čovjek čovjeku vrijednost. Solidarna davanja pružaju proizvode namjenjene individualnoj potrošnji svima koji ih trebaju. Tako se stvara društvena stabilnost i pomaže razvoj novih snaga u društvu koje reproduciraju takvu orijentaciju.

 

Društvo koje konstantno uspjeva zadovoljiti svoje potrebe je zadovoljno, moćno i plemenito društvo. Društvo sa plemenitim članovima nužno se međusobno ispomaže i razvija zajedništvo što donosi prosperitet. Ono ima vjeru u vlastite snage i vjeruje da je u stanju ostvariti pogodnosti. Kao posljedica takve vjere javlja se ljubav među članovima društva, ravnoteža društva i harmonija sa prirodom.

 

U takvom društvu svaki član pomaže razvoj svakog pojedinca jer time doprinosi i vlastitom razvitku. Davanje je izvor ispoljavanja bivstvene moći koja donosi velike pogodnosti. “Društvo koje zna” osigurava reprodukciju konstruktivne orijentacije i u stanju je da planira vlastiti razvoj i prosperitet. Takvo društvo je dobro društvo.


[1] Isaac Newton, Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica [Mahematical Principles of Natural Philosophy, 1687] (New York: Daniel Adee, 2006) 

 

 

Čovjek

1.1               Čovjek

 

Priroda čovjeka

 

Čovjek je dio prirode. Priroda sadrži beskonačnu količinu materije sa energetskim nabojem što stvara neograničeno mnoštvo sila, akcija i reakcija, napetosti i ravnoteža. Čovjekova priroda posjeduje osjetilnost, misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja. Priroda svojim kretanjem čovjeku stvara osjetilne pogodnosti i nepogodnosti. Osjetilna razlika između pogodnosti i nepogodnosti formira čovjekove potrebe.

 

Čovjek svoje potrebe definira mislima. Pomoću misli čovjek stvara i akumulira svijest o pogodnostima i nepogodnostima odnošenja sa prirodom. Misli u različitim uvjetima formiraju različita emotivna stanja. Kada stanje prirode ne odgovara čovjekovoj prirodi u njemu se javlja nepogodna osjetilna ili emocionalna napetost koja koncentrira energiju na nalaženje pogodnog stanja.

 

Čovjek uglavnom zadovoljava svoje potrebe svjesnim djelovanjem. Intenzitet djelovanja direkno ovisi o stupnju nepogodnosti. Male nepogodnosti induciraju malu energiju za djelovanje, dok velike nepogodnosti koje dovode u pitanje i njegovu egzistenciju akumuliraju svu čovjekovu energiju u borbi za opstanak. Proces djelovanja traje dok čovjek ne zadovolji svoje potrebe.

 

Zadovoljenje potreba donosi pogodnosti koje su proporcionalne intenzitetu prevladanih nepogodnosti. Pogodnosti se javljaju u obliku opuštanja od nepogodne napetosti i u osjetilnom i emocionalnom zadovoljstvu. Proces rezultira zasićenjem. Odnos potreba i zasićenja mijenja se periodično sa intervalima ovisnim o prirodi potreba. Period zasićenja oslobađa čovjeka potreba.

 

Čovjek je ovisan o prirodi i stoga nije u potpunosti slobodan. Sloboda u najširem smislu predstavlja stanje potpune neovisnosti i stoga ne dozvoljava ni formiranje potreba. Čovjek koji ima životne potrebe, slobodu u najširem smislu ne treba. U užem smislu slobodu treba prihvatiti kao stanje koje omogućava zadovoljenje potreba jer čovjek koji ne može zadovoljiti svoje potrebe nije slobodan. Takva sloboda je uvjet ostvarenja čovjekove egzistencije, razvoja njegovih sposobnosti, moći, spoznaje i zato takvu slobodu čovjek može i treba imati.

 

Priroda posjeduje neograničenu moć u odnosu na čovjeka ali se on svojim biološkim razvojem prilagođava kretanju prirode i razvija svoje sposobnosti tako da u normalnim prirodnim uvjetima može zadovoljiti svoje prirodne potrebe. Čovjek u prirodi može biti slobodan. Čovjekova sloboda se zasniva na njegovoj sposobnosti da može ono što želi, ali ta sloboda ovisi o njegovoj spoznaji da želi ono što može.

 

Tokom svog života čovjek stječe mnoštvo pogodnih i nepogodnih, osjetilnih i emotivnih stanja proizašlih iz odnošenja sa prirodom. Kontrolom i sređivanjem misaonih određenja o osjetilnosti i emotivnosti životne prakse čovjek stvara znanje. Znanjem čovjek stvara predodžbu o uvjetima koji donose pogodnosti i nepogodnosti u prirodi. Formiranje znanja je čovjekova najveća sposobnost. Znanje podrazumijeva formiranje objektivnih određenja o zakonitosti kretanja u prirodi, određenja koja pod jednakim uvjetima formiraju jednake reakcije bez obzira na stupanj pogodnosti ili nepogodnosti koje takva određenja stvaraju. Objektivna određenja prikazuju zakonitost kretanja u prirodi onako kakva ona zaista i jesu.

 

Znanje čovjeku daje moć da zadovoljava svoje potrebe svjesnim i organiziranim radom. Radom se čovjek svjesno suprostavlja nepogodnostima u prirodi. Radom čovjek proizvodi sredstva za vlastiti opstanak i ostvarenje većih pogodnosti. Radna sposobnost daje čovjeku veliku moć u prirodi.

 

Ono što stvara pogodnosti ima svoju vrijednost. Čovjek prihvaća vrijednost tamo gdje mogu postojati razlike između pogodnosti i nepogodnosti, tamo gdje potrebe nisu zadovoljenje ili mogu biti nezadovoljene. Vrijednost je upravo proporcionalna sa potrebnošću.

 

Proizvod rada ima svoju upotrebnu odnosno prirodnu vrijednost. Prirodna vrijednost proizvoda zadovoljava čovjekove prirodne potrebe vezane uz egzistenciju i životni standard. Rad neposredno sam po sebi donosi pogodnosti u nekoj mjeri tako da sam po sebi ima upotrebnu vrijednost. Čovjekova svijetla budućnost leži u nalaženju rada koji donosi veće pogodnosti u svom trajanju jer tako doseže veće bivstvene pogodnosti. Takve pogodnosti su u pravilu dugotrajnije a mogu biti i intenzivnije od pogodnosti proizašlih iz konzumacije rezultata rada.  

 

Čovjek znanjem definira zakonitost kretanja u prirodi i što ih dublje otkrije to šire može primjeniti njihovu zakonitost. Znanje čovjeku daje moć koja je u svom obliku neograničena u odnosu na prirodu. Što čovjek više ovlada znanjem to može formirati veće potrebe jer ih može i zadovoljiti, to više ima kontrolu nad uvjetima koji formiraju njegova osjetilna i emotivna stanja. “Čovjek koji zna” je sposoban da otkrije i formira vlastitu progresivnu orijentaciju, da živi u skladu sa vlastitom prirodom, da se oslanja na vlastite snage, da vjeruje u svoju moć, u sebe. Takav čovjek je sposoban da razumije vlastiti odnos sa prirodom, da razvija konstruktivan odnos sa prirodom, da razvija ljubav prema prirodi, da nalazi zadovoljstvo u odnosu sa prirodom. Takav čovjek nužno živi u harmoniji sa prirodom.

 

Što čovjek više zna, to više zadovoljava svoje prirodne potrebe, to više vjeruje u pogodnosti, to više gradi optimizam prema životu, to je uravnoteženiji, to je opušteniji, zadovoljniji, radosniji što živi. Ovo je prikaz čovjeka koji živi prirodnim produktivnim životom i kao takav se lako prepoznaje.

 

Najveći oblik znanja je mudrost a stječe se iskustvom normalnog prirodnog življenja. Mudar čovjek konstantno zadovoljava svoje prirodne potrebe i stoga doživljava široko zasićenje. On ima sve što mu treba bez obzira koliko to kvantitativno i kvalitativno bilo i stoga je zadovoljan. Zadovoljan čovjek je dobar čovjek. Ova jednostavna tvrdnja je jako značajna za razvoj humanizma i zato treba biti privaćena kao prirodni zakon čovjeka.

 

Prevladavanjem nepogodnosti i pogodnosti gube značaj, odnosno tamo gdje se smanjuju razlike između mogućih pogodnosti i nepogodnosti smanjuju se i potrebe. Što čovjek više zna to ima manje potrebe a to znači da se življenjem približava slobodi u najširem smislu. 

Tumač pojmova

Tumač pojmova

 

Besplatna potrošnja – predviđa potrošnju stanovništva koja se neposredno ne naplaćuje od potrošača već se finansira iz fonda zajedničke robne potrošnje. Količinu novčanih sredstava namjenjenih zajedničkoj potrošnji i njenu namjenu utvrđuje neposredno stanovništvo.

Bodovi minulog rada – pokazuju koliko je svaki čovjek doprinjeo stvaranju vrijednosti u društvu. Količina bodova minulog rada čovjeka je proporcionalna vrijednosti njegovog ukupnog radnog doprinosa i nasljeđu radnih doprinosa njihovih predaka u kreiranju zajedničkog vlasništva komune. Veća količina bodova minulog rada će ostariti veći dohodak i veću glasačku moć čovjeka u društvu. Takav sistem zarade i moći odlučivanja približno odgovara kapitalističkom akcionarskom sistemu ali od njega odstupa u određenim tehničkim, socijalnim i etičkim elementima.

Cijena rada – predstavlja produkt vrijednosti minulog rada izražene količinom bodova minulog rada i cijene tekućeg rada radnika. Veća količina bodova minulog rada i veća cijena tekućeg rada ostavriti će veći dohodak i obratno.

Cijena tekućeg rada – prikazuje vrijednost koja je obrnuto proporcionalna neposrednoj vrijednosti rada. Formira se neposrednim iskazom svakog radnika u intervalu od 0.1 do 10. Rad koji ostvari manju neposrednu vrijednost odnosno teži, opasniji, prljaviji rad zahtjevati će veću cijenu tekućeg rada pa će osigurati i veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada i obratno. Objektivnost cijene tekućeg rada se osigurava radnom konkurencijom.

Demokratska planska privreda – zastupa planiranje proizvodnje bazirano na neposrednim iskazima potreba potrošnje svih stanovnika.

Demokratska anarhija – predstavlja novi oblik društvenih odnosa u kojem svaki stanovnik ostvaruje ravnopravnu zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu. Ravnopravnost se manifestira u jednakom pravu stanovnika da ocjenjuje počinioca bilo kojeg djelovanja u društvu. Pozitivna ocjena treba dobitniku u maloj mjeri povećati dohodak i količinu bodova minulog rada. Negativna ocjena treba dobitnika sankcionirati malim smanjivanjem dohodka i oduzimanjem male količine bodova minulog rada. Kako svaki stanovnik ima pravo da ocjenjuje slobodno, nezavisno od bilo kakvih pisanih pravila takva demokracija predstavlja anarhiju. Demokratska anarhija će prisiliti svakog stanovnika u društvu da ostvaruje što veće pogodnosti i što manje nepogodnosti društvu u najširem smislu, što će predstavljati osnovu produktivne orijentacije društva.

Humanistički oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – je oblik akcionarsko društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju na određenoj teritoriji. Svaki radnik participira u zajedničkom vlasništvu u mjeri u kojoj je zajedno sa svojim pretcima doprinio stvaranju tog vlasništva uz određeno etičko socijalne korekcije. Ta participacija je određena pomoću bodova minulog rada. Sistem po svojoj konstituciji odgovara kapitalističkom obliku akcionarstva ali u vlasništvo uključuje sve stanovnike po zajednički prihvaćenim humanističkom kriteriju jer su svi stanovnici svojim minulim radom doprinijeli stvaranju zajedničkog vlasništva.

Humanizam – je novi oblik društveno ekonomske formacije u kojem je čovjek osnovno mjerilo vrijednosti. Humanizam unaprijeđuje političke i ekonomske elemente kapitalizma i omogućava daljnji razvoj društva. Humanizam stvara kompromise koji podjednako odgovaraju svim članovima društva i zato ga svi članovi društva podjednako svojom voljom prihvaćaju.

Koeficijent odgovornosti – u novom sistemu predstavlja element radne konkurentnosti izražen samostalnim iskazima radnika određenom vrijednošću u intervalu od 0.1 do 10. Veća vrijednost formira veću odgovornost i daje veću radnu konkurentnost radnika za svako radno mjesto. Veća odgovornost radnika za vlastitu i zajedničku produktivnost će u slučaju ostvarenja porasta produktivnosti donijeti viši dohodak i veći udio u raspodjeli bodova minulog rada. U slučaju pada produktivnosti veća odgovornost će rezultirati većim sankcijama u obliku nižeg dohotka i oduzimanjem sistemom određene količine bodova minulog rada.

Koeficijent predviđene produktivnosti – prikazuje odnos predviđene i postojeće produktivnosti u bilo kojim veličinama, kao što su novčana dobit na tržištu, broj i kvalitet proizvoda ili ocjena uspješnosti poslo­vanja. Radnici koji predlože koeficijente predviđene produktivnosti veći od 1 (jedan) predviđaju porast produktivnosti i sa time u vezi ostvaruju veću radnu konkurentnost i veća prava zapošljavanja na željenom radnom mjestu.

Koeficijent ostvarene produktivnosti – prikazuje odnos ostvarene i predviđene produktivnosti u bilo kojim veličinama, kao što su novčana dobit na tržištu, broj i kvalitet proizvoda ili ocjena uspješnosti poslo­vanja. Radnici koji ostvare koeficijent ostvarene produktivnosti veće od 1 (jedan) ostvarili su porast produktivnosti pa će će ostvariti proporcionalno veći dohodak i obratno.

Neposredna demokracija – je oblik demokracije u kojoj svaki stanovnik neposredno bez posrednika odlučuje o svim pitanjima u društvu od njegova interesa. To je moguće postići ispunjavanjem internetskih aplikacija. Iskaz većine stanovnika u funkciji njihove glasačke moći utvrđene posjedovanjem bodova minulog rada, treba da potvrdi ili odbaci pripremljene odluke i tako odredi pravila zajedničkog djelovanja. Stanovništvo će neposredno formirati makroekonomsku politiku komune raspodjelom zajedničkog novca za potrebe razvoja privrede, individualnu i zajedničku potrošnju i sve parcijalne oblike raspodjele. Suma iskaza svih stanovnika u funkciji njihove glasačke moći utvrđene posjedovanim bodovima minulog rada bi formirala okvire privrednog djelovanja.

Neposredna vrijednost rada – prikazuje pogodnosti i nepogodnosti koje svaki oblik rada neposredno donosi u svom trajanju. Novi sistem predlaže skalu za mjeru neposredne vrijednosti rada u intervalu od 0.1 do 10. Manju neposrednu vrijednost rada će ostvariti nepogodniji rad. Neposredna vrijednost rada je obrnuto proporcionalna cijeni tekućeg rada. Nepogodan rad će zahtijevati veću cijenu tekućeg rada pa sa time i veći dohodak i obratno. Objektivnost iskaza utvrditi će se tako da će pravo na rad ostvariti radnik koji uz jednaku produktivnost predvidi veću neposrednu vrijednost rada odnosno radnik koji zahtjeva manji dohodak.

Posredna vrijednost rada – se izražava pomoću vrijednosti proizvedene robe. Veću posrednu vrijednost rada ostvaruju proizvođači robe koja je u društvu ima veću prometnu vrijednost. Prometna vrijednost robe se utvrđuje cijenom robe na slobodnom tržištu roba. U takvim uvjetima može se reći da cijena robe određuje cijenu rada, odnosno ukupnu posrednu vrijednost rada.

Radna konkurencija – predstavlja novi oblik raspodjele rada u sistemu humanističkog oblika vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Na svako radno mjesto u javnim kompanijama se zapošljava radnik koji vlastitim iskazom predloži najveću produktivnost, najveću odgovornost i najnižu cijenu tekućeg rada izražene koeficijentima. Takav oblik raspodjele rada zastupa tržišne kriterije privređivanja ali omogućava prijelaz na demokratsku plansku privredu. Radna konkurencija uvodi više tržišta rada nego što ga kapitalizam može podnijeti.. Ona će ostvariti veću produktivnost od kapitalizma pa će poslati kapitalizam u povijest.

Vrijednost minulog rada – se analizira samo u posrednom obliku preko rezultata minulog rada. Ta vrijednost se utvrđuje pomoću bodova minulog rada.