Category: Prirodno Stanje

Društvo

 

1.2        Društvo

 

Prirodni zakoni društva

 

Čovjek je po svojoj prirodi slobodna biološka jedinka i istovremeno društveno biće. “Čovjek koji zna” svjestan je da će u većoj mjeri zadovoljiti svoje prirodne potrebe udruživanjem sa drugim čovjekom. “Društvo koje zna” to i postiže. Takvo društvo ostvaruje veću moć u prirodi pa tako i veću mogućnost zadovoljenja prirodnih potreba. Udruživanje ljudi predstavlja zajednicu individuuma sa posebnim i zajedničkim potrebama. Potrebe određuju odnose u društvu.

 

Društveni odnosi ne nastaju slučajno; oni ovise o društvenim uvjetima. Kada podjednaki društveni uvjeti trajno kreiraju identične rezultate, oni se mogu nazvati prirodnim zakonima društva. Ova studija nastoji dokazati da će prirodni zakoni društva uspostaviti dobro društvo. Sada se postavlja pitanje ako nekakva pravila mogu uspostaviti dobro društvo zašto je ono bilo tako deficitarno u povijesti čovječanstva? Odgovor je vrlo jednostavan: Društvo nikada nije definiralo prirodne zakone društva. Ova studija prikazuje prirodne zakone društva i tvrdi da će oni izgraditi neusporedivo bolje društvo nego što je ikada postojalo.

 

Prirodni zakoni društva bi trebali odrediti društveno ponašanje na sličan način kao što zakoni fizike određuju sile u prirodi. Razumijevanje zakona fizike omogućuje ljudima da žive u skladu s fizičkim svijetom. Isto tako će razumijevanje prirodnih zakona društva omogućiti ljudima da žive u skladu koji nije moguće opstruirati. Ova studija ima namjeru da to dokaže.

 

S obzirom da prirodni zakoni društva nikada nisu definirani, ova studija je koristila knjigu “Matematički principi prirodne filozofije” koju je Newton[1] napisao 1687 godine kao referentni model za određivanje prirodnih društvenih zakona. Prihvaćanje prirodnih zakona društva bi trebalo pridonijeti napretku čovječanstva na isti način na koji je Isaac Newton pridonio razvoju fizike.

 

1.   Prirodni zakon društva:  Destruktivni ljudi su nezadovoljni i formiraju destruktivne društvene odnose. Zadovoljni ljudi nisu destruktivni i formiraju konstruktivne društvene odnose.

 

2.   Prirodni zakon društva: Jaki ljudi imaju tendenciju da napadaju slabe, stvarajući represivno društvo. Ljudi jednake moći poštuju i ne pokušavaju dominirati jedni nad drugima, stvarajući tako skladne društvene odnose.

 

3. Prirodni zakon društva:  Društvene privilegije stvaraju nejednaku moć među ljudima, što uzrokuje društvene probleme, dok jednaka ljudska prava daju jednaku društvenu moć ljudima, spriječavajući društvene probleme. Jednaka ljudska prava stvaraju konstruktivne i skladne društvene odnose koji grade zadovoljstvo življenja.

 

Prvi i drugi prirodni zakon društva u osnovi su sami po sebi razumljivi. Oni mogu imati neke iznimke zbog perverzije koja postoji u otuđenom svijetu. Ali jednom kad društvo prepozna prirodne zakone društva, ono bi trebalo ukloniti izopačenost u društvu i uspostaviti konstruktivne i skladne društvene odnose bez iznimaka.

 

Prvi i drugi prirodni zakon doprinose razumijevanju trećeg prirodnog zakona društva, koji je najvažniji u ovoj studiji. Treći zakon nije očigledno rješenje za stvaranje produktivnih društvenih odnosa zadovoljnih ljudi jer jednaka ljudska prava nikada nisu postojala.

 

“Društvo koje zna” će formirati jednaka ljudska prava. Definicija jednakih ljudskih prava bi trebala značiti da svi ljudi imaju jednake mogućnosti u životu. Ono što je pojedincima dopušteno, mora biti dopušteno svima, i obratno; ono što je pojedincima zabranjeno mora biti zabranjeno svima. Ova studija će nastojati dokazati da je uspostava jednakih ljudskih prava jedini uvjet za ostvarenje dobrog društva. Bez jednakih ljudskih prava ne može se formirati dobro društvo.

 

***

 

Čovjek je čovjeku prirodna potreba pa tako i vrijednost. U “društvu koje zna” svaki čovjek ima respekta prema svim članovima društva bez obzira na razlike u stupnju sposobnosti ili moći. U takvom društvu svaki čovjek ima pravo da participira u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Na taj način, skup svih individualnih potreba formira optimalne zajedničke potrebe društva koje određuju pravila društvenog odnošenja.

 

Jednaka ljudska prava zahtijevaju i obaveze pojedinca. Prava utvrđuju čovjekove slobode, dok ih obaveze umanjuju jer je čovjek prisiljen da se odnosi prema prirodi i društvu onako kako to odgovara društvu u cjelini. “Društvo koje zna” uspostavlja pravila zajedničkog djelovanja na taj način da u što većoj mjeri smanji individualne nepogodnosti i poveća zajedničke pogodnosti društva. Takva pravila u najvećoj mogućoj mjeri odgovaraju svim članovima društva.

 

Društvo ima istovjetne reakcije u odnosu sa prirodom kao i čovjek. “Društvo koje zna” formira potrebe u skladu sa vlastitom prirodom u granicama prirodne moći realizacije i tako zadovoljava svoje potrebe i ostvaruje pogodnosti.

 

Može se reći da čovjek tokom svog života prolazi putevima razvoja društva. Dijete nema nikakvo znanje ni sposobnost da zadovolji svoje prirodne potrebe. Roditelji koji znaju živjeti u skladu sa vlastitom prirodom su zadovoljni i kao takvi razvijaju ljubav prema djeci. Oni preuzimaju aktivnu brigu oko zadovoljenja prirodnih dječih potreba. Takav odnos donosi toplinu i radost što je uvjet prosperiteta djeteta pa tako i društva. Osobe koje nisu prikraćene u mladosti kasnije postaju zdravi nosioci društva.

 

“Čovjek koji zna” donosi pogodnosti sebi i društvu u cjelini i zato “društvo koje zna” ima interes da svakog člana upozna sa fondom znanja koje posjeduje. “Društvo koje zna” formira objektivno saznanje o zakonitostima kretanja u prirodi i obrazuje mlade članove o pravima, dužnostima i odgovornostima koje podnosi za svoje postojanje u društvu i prirodi. Mladi koji vide aktivne i zadovoljne odrasle članove “društva koje zna” formiraju vjeru u pogodnu budućnost i zato prihvaćaju prava, dužnosti i odgovornost zajednice sa zadovoljstvom. “Društvo koje zna” formira obrazovanje koje slijedi interes učenika i društva jer na taj način čin obrazovanja u svom trajanju zadovoljava potrebe učenika i donosi pogodnosti društvu u cjelini.

Društvo zadovoljava svoje potrebe radom. “Društvo koje zna” zajedničkim dogovorom utvrđuje potrebe a zatim zajedničkim radom zadovoljava potrebe i tako ostvaruje pogodnosti. “U društvu koje zna” svaki radnik ima ravnopravan pristup do svakog radnog mjesta a posao dobija najproduktivniji zainteresirani radnik. Tako društvo  ostvaruje najveću produktivnost pa tako i najveću vrijednost u proizvodnji, dok sloboda u izboru radnog mjesta omogućava radu da postane vrijednost za sebe.

“Društvo koje zna” raspoređuje rad i rezultate rada među radnicima tako da formiraju ujednačene pogodnosti. Tako se formira  ujednačeni interes radnika prema obavljanju svih poslova. Takav društveni stav prema radu omogućava pokrivenost svih radnih potreba sa radnicima koji svoj rad obavljaju u skladu sa vlastitim prirodnim potrebama i sposobnostima. 

Samostalni radnik sam podnosi odgovornost za svoj rad vlastitim radnim ostvarenjima. U udruženom radu jedan neodgovoran radnik može zbog povezanosti radnih procesa nanijeti velike nepogodnosti kolektivu. Stoga “društvo koje zna” formira efikasne principe odgovornosti za neizvršenje radnih obaveza i za sve postupke koji ne odgovaraju društvu. Zato se svaki član takvog društva odnosi odgovorno prema prirodi, društvu, radu i rezultatima rada. Svjestan vlastite odgovornosti, on formira radne potrebe u skladu sa vlastitom prirodom i mogućnosti realizacije. Takva orijentacija je uvijet zadovoljenja potreba i osnova konstruktivne orijentacije društva.

 

U “društvu koje zna” proizvodi zajedničkog rada se raspoređuju prema ukupnom doprinosu svakog pojedinca u procesu proizvodnje. Rad koji proizvodi veću vrijednost donosi veće pogodnosti društvu pa zaslužuje i veću nagradu u rezultatu zajedničkog rada. Raspodjela rezultata rada među radnicima se vrši i prema stupnju nepogodnosti nastalih u trajanju rada. Nepogodniji rad zahtjeva veću kompenzaciju u pogodnostima rezultata rada. U raspodjeli proizvedenih dobara trebaju se također uključiti i doprinosi predaka radnika jer je u svakom rezultatu rada sadržana ogromna količina minulog rada. 

 

“Društvo koje zna” uvjek formira i solidarni elemenat raspodjele kojom se osigurava egzistencija cijelom stanovništvu bez obzira da li su neposredno učestvovali u proizvodnji. Na taj način društvo razvija stav da je čovjek čovjeku vrijednost. Solidarna davanja pružaju proizvode namjenjene individualnoj potrošnji svima koji ih trebaju. Tako se stvara društvena stabilnost i pomaže razvoj novih snaga u društvu koje reproduciraju takvu orijentaciju.

 

Društvo koje konstantno uspjeva zadovoljiti svoje potrebe je zadovoljno, moćno i plemenito društvo. Društvo sa plemenitim članovima nužno se međusobno ispomaže i razvija zajedništvo što donosi prosperitet. Ono ima vjeru u vlastite snage i vjeruje da je u stanju ostvariti pogodnosti. Kao posljedica takve vjere javlja se ljubav među članovima društva, ravnoteža društva i harmonija sa prirodom.

 

U takvom društvu svaki član pomaže razvoj svakog pojedinca jer time doprinosi i vlastitom razvitku. Davanje je izvor ispoljavanja bivstvene moći koja donosi velike pogodnosti. “Društvo koje zna” osigurava reprodukciju konstruktivne orijentacije i u stanju je da planira vlastiti razvoj i prosperitet. Takvo društvo je dobro društvo.

[1] Isaac Newton, Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica [Mahematical Principles of Natural Philosophy, 1687] (New York: Daniel Adee, 2006) 

 

 

Čovjek

1.1               Čovjek

 

Priroda čovjeka

 

Čovjek je dio prirode. Priroda sadrži beskonačnu količinu materije sa energetskim nabojem što stvara neograničeno mnoštvo sila, akcija i reakcija, napetosti i ravnoteža. Čovjekova priroda posjeduje osjetilnost, misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja. Priroda svojim kretanjem čovjeku stvara osjetilne pogodnosti i nepogodnosti. Osjetilna razlika između pogodnosti i nepogodnosti formira čovjekove potrebe.

 

Čovjek svoje potrebe definira mislima. Pomoću misli čovjek stvara i akumulira svijest o pogodnostima i nepogodnostima odnošenja sa prirodom. Misli u različitim uvjetima formiraju različita emotivna stanja. Kada stanje prirode ne odgovara čovjekovoj prirodi u njemu se javlja nepogodna osjetilna ili emocionalna napetost koja koncentrira energiju na nalaženje pogodnog stanja.

 

Čovjek uglavnom zadovoljava svoje potrebe svjesnim djelovanjem. Intenzitet djelovanja direkno ovisi o stupnju nepogodnosti. Male nepogodnosti induciraju malu energiju za djelovanje, dok velike nepogodnosti koje dovode u pitanje i njegovu egzistenciju akumuliraju svu čovjekovu energiju u borbi za opstanak. Proces djelovanja traje dok čovjek ne zadovolji svoje potrebe.

 

Zadovoljenje potreba donosi pogodnosti koje su proporcionalne intenzitetu prevladanih nepogodnosti. Pogodnosti se javljaju u obliku opuštanja od nepogodne napetosti i u osjetilnom i emocionalnom zadovoljstvu. Proces rezultira zasićenjem. Odnos potreba i zasićenja mijenja se periodično sa intervalima ovisnim o prirodi potreba. Period zasićenja oslobađa čovjeka potreba.

 

Čovjek je ovisan o prirodi i stoga nije u potpunosti slobodan. Sloboda u najširem smislu predstavlja stanje potpune neovisnosti i stoga ne dozvoljava ni formiranje potreba. Čovjek koji ima životne potrebe, slobodu u najširem smislu ne treba. U užem smislu slobodu treba prihvatiti kao stanje koje omogućava zadovoljenje potreba jer čovjek koji ne može zadovoljiti svoje potrebe nije slobodan. Takva sloboda je uvjet ostvarenja čovjekove egzistencije, razvoja njegovih sposobnosti, moći, spoznaje i zato takvu slobodu čovjek može i treba imati.

 

Priroda posjeduje neograničenu moć u odnosu na čovjeka ali se on svojim biološkim razvojem prilagođava kretanju prirode i razvija svoje sposobnosti tako da u normalnim prirodnim uvjetima može zadovoljiti svoje prirodne potrebe. Čovjek u prirodi može biti slobodan. Čovjekova sloboda se zasniva na njegovoj sposobnosti da može ono što želi, ali ta sloboda ovisi o njegovoj spoznaji da želi ono što može.

 

Tokom svog života čovjek stječe mnoštvo pogodnih i nepogodnih, osjetilnih i emotivnih stanja proizašlih iz odnošenja sa prirodom. Kontrolom i sređivanjem misaonih određenja o osjetilnosti i emotivnosti životne prakse čovjek stvara znanje. Znanjem čovjek stvara predodžbu o uvjetima koji donose pogodnosti i nepogodnosti u prirodi. Formiranje znanja je čovjekova najveća sposobnost. Znanje podrazumijeva formiranje objektivnih određenja o zakonitosti kretanja u prirodi, određenja koja pod jednakim uvjetima formiraju jednake reakcije bez obzira na stupanj pogodnosti ili nepogodnosti koje takva određenja stvaraju. Objektivna određenja prikazuju zakonitost kretanja u prirodi onako kakva ona zaista i jesu.

 

Znanje čovjeku daje moć da zadovoljava svoje potrebe svjesnim i organiziranim radom. Radom se čovjek svjesno suprostavlja nepogodnostima u prirodi. Radom čovjek proizvodi sredstva za vlastiti opstanak i ostvarenje većih pogodnosti. Radna sposobnost daje čovjeku veliku moć u prirodi.

 

Ono što stvara pogodnosti ima svoju vrijednost. Čovjek prihvaća vrijednost tamo gdje mogu postojati razlike između pogodnosti i nepogodnosti, tamo gdje potrebe nisu zadovoljenje ili mogu biti nezadovoljene. Vrijednost je upravo proporcionalna sa potrebnošću.

 

Proizvod rada ima svoju upotrebnu odnosno prirodnu vrijednost. Prirodna vrijednost proizvoda zadovoljava čovjekove prirodne potrebe vezane uz egzistenciju i životni standard. Rad neposredno sam po sebi donosi pogodnosti u nekoj mjeri tako da sam po sebi ima upotrebnu vrijednost. Čovjekova svijetla budućnost leži u nalaženju rada koji donosi veće pogodnosti u svom trajanju jer tako doseže veće bivstvene pogodnosti. Takve pogodnosti su u pravilu dugotrajnije a mogu biti i intenzivnije od pogodnosti proizašlih iz konzumacije rezultata rada.  

 

Čovjek znanjem definira zakonitost kretanja u prirodi i što ih dublje otkrije to šire može primjeniti njihovu zakonitost. Znanje čovjeku daje moć koja je u svom obliku neograničena u odnosu na prirodu. Što čovjek više ovlada znanjem to može formirati veće potrebe jer ih može i zadovoljiti, to više ima kontrolu nad uvjetima koji formiraju njegova osjetilna i emotivna stanja. “Čovjek koji zna” je sposoban da otkrije i formira vlastitu progresivnu orijentaciju, da živi u skladu sa vlastitom prirodom, da se oslanja na vlastite snage, da vjeruje u svoju moć, u sebe. Takav čovjek je sposoban da razumije vlastiti odnos sa prirodom, da razvija konstruktivan odnos sa prirodom, da razvija ljubav prema prirodi, da nalazi zadovoljstvo u odnosu sa prirodom. Takav čovjek nužno živi u harmoniji sa prirodom.

 

Što čovjek više zna, to više zadovoljava svoje prirodne potrebe, to više vjeruje u pogodnosti, to više gradi optimizam prema životu, to je uravnoteženiji, to je opušteniji, zadovoljniji, radosniji što živi. Ovo je prikaz čovjeka koji živi prirodnim produktivnim životom i kao takav se lako prepoznaje.

 

Najveći oblik znanja je mudrost a stječe se iskustvom normalnog prirodnog življenja. Mudar čovjek konstantno zadovoljava svoje prirodne potrebe i stoga doživljava široko zasićenje. On ima sve što mu treba bez obzira koliko to kvantitativno i kvalitativno bilo i stoga je zadovoljan. Zadovoljan čovjek je dobar čovjek. Ova jednostavna tvrdnja je jako značajna za razvoj humanizma i zato treba biti privaćena kao prirodni zakon čovjeka.

 

Prevladavanjem nepogodnosti i pogodnosti gube značaj, odnosno tamo gdje se smanjuju razlike između mogućih pogodnosti i nepogodnosti smanjuju se i potrebe. Što čovjek više zna to ima manje potrebe a to znači da se življenjem približava slobodi u najširem smislu.