Category: Sociologija otuđenja

Socijalizam

2.2.2       Socijalizam

 

Karl Marx je bio svjedok ogromne eksploatacije radnika od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. On se borio za pravdu definirajući kapitalizam i njegove proturječnosti[1]. Njegovi principi izgradnje komunizma su vizionarsko djelo genija. Ali i on je griješio. Karl Marx je autoritet u društvenim naukama i bez ukazivanja na njegove pogreške bi bilo teško izgraditi bolje društvo.

 

Karl Marx je ispravno definirao eksploataciju radnika analizom viška vrijednosti rada. Međutim, Marx nije precizirao kakvu plaću radnici objektivno trebaju zaraditi da ne bi bili eksploatirani jer je to nemoguće odrediti bilo kakvom analizom ili proračunom. Samo zadovoljstvo radnika sa plaćama može predstavljati eliminaciju eksploatacije, a to se može postići pomoću pravednog tržišta na kojem su poslovi i radnici podjednako traženi. Međutim, Karl Marx je smatrao da je ekonomska jednakost jedini pravedan sistem, što donosi zaključak da se svi poslovi trebaju jednako vrednovati, ujednačavajući plaće sve dok, prema njemu, radnici ne budu mogli konzumirati robu koliko žele.

 

Marx je smatrao da tržišna ekonomija uzrokuje eksploataciju radnika, pa je predložio eliminaciju tržišta u zamjenu za proizvodnju organiziranu od strane radnika. U Komunističkom manifestu uveo je slogan, “proleteri svijeta ujedinite se” kako bi preuzeli kontrolu nad proizvodnjom i organizirali proizvodnju kroz “diktaturu proletarijata.” Međutim, Karl Marx nije definirao kako bi ova ekonomija trebala funkcionirati. On je vjerovao je da će radnici planirati i organizirati proizvodnju tako da zadovolje svoje potrebe.

 

Proizvodnja koju organiziraju radnici zahtijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Prema Marxu, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bi uklonilo nedostatke kapitalizma. On je u tome bio u pravu, iako metode za postizanje takvog cilja do sada nisu bile uspješne. Karl Marx je prvu fazu proizvodnje u društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju nazvao “nižim stupnjem komunizma”. U nižoj fazi komunizma, Vladimir Iljič Lenjin je uspostavio princip proizvodnje „od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovom radu.“[2] koji je kasnije Josip Vissarionovič Staljin nazvao socijalizmom. Socijalizam je trebao osloboditi radnike od kapitalističke eksploatacije i stvoriti pravedno društvo.

 

S obzirom da kapitalisti nikada ne bi dopustili radnicima da odlučuju o njihovom kapitalu, Karl Marx je u Komunističkom manifestu predložio revolucionarno preuzimanje privatne imovine kao rješenje za izgradnju dobrog društva[3]. Revoluciju i konfiskaciju privatnog vlasništva pravdao je činjenicom da su kapitalisti izgradili svoj kapital na eksploataciji radnika, što je općenito u velikoj mjeri tačno. Ipak, ako neki ljudi ulože godine rada u konstruiranje strojeva koji zamjenjuju mnogo radnika, ne bi li oni trebali zarađivati ​​više od ostalih radnika? Marksisti to nisu smatrali prihvatljivim, zalažući se za ravnopravnost ljudi. Nejednakost plaća bi trebao biti filozofski problem, a dobro rješenje treba pronaći demokratskim putem.

 

Karl Marx nije definirao pojam revolucije, pa su neki marksistički filozofi dovodili u pitanje njegove nasilne namjere čak i u Komunističkom manifestu.[4] Ipak, nikada nisu objasnili kako se socijalistička revolucija može izvesti mirnim putem. Ova knjiga po prvi put definira mirnu socijalističku revoluciju. Marksistički revolucionari su gradili socijalizam samo upotrebom sile. Iako nasilne revolucije mogu zamijeniti određenu društvenu nepravdu, uvijek su bile zamijenjene novim oblikom nepravde. Da bi se osigurao trajni učinak revolucija, revolucionarno vodstvo mora biti autokratsko i tlačiti ljude. Moć ugnjetavanja sprečava jednaka ljudska prava, blokirajući šansu za izgradnju boljeg društva. Stoga bi poziv na revoluciju trebala biti posljednja opcija za postizanje socijalne pravde i to samo kod ekstremnog ugnjetavanja radnika.

 

Prisvajajući sredstva za proizvodnju od kapitalista, socijalizam je praktički negirao postojanje vrijednosti minulog rada, što je otvorilo novi problem. U kapitalizmu vlasnici kapitala podnose odgovornost za proizvodnju svojim kapitalom, koji je akumulirana vrijednost njihovog minulog rada. Kapital je učinio kapitaliste vrlo odgovornim u proizvodnim procesima. Negirajući značaj minulog rada, socijalizam nije imao uspješnu metodu podnošenja odgovornosti radnika u proizvodnim procesima. Nadalje, Marx je znao da uklanjanje tržišne ekonomije uklanja pokazatelje produktivnosti, pa je pozvao radničku savjest da ih zamijeni. Marx je pokušao nametnuti odgovornu proizvodnju pozivajući se na svijest radnika.

 

Karl Marx je vjerovao da će visoko razvijena ljudska svijest potrebna za komunizam biti sposobna osigurati odgovorno društvo, i u tome je bio u pravu. Također je vjerovao da će ljudi izgraditi svijest u vlastitom interesu. Međutim, nikada nije došlo do značajnog poboljšanja svijesti ljudi, niti je društvo naučilo kako to postići. Ništa svjesno ne može proizaći iz potrebe vlasti da kontrolira ljude. Moć autoriteta povećava njihov narcizam, što pojačava ugnjetavanje ljudi stvarajući više nevolja u društvu nego pogodnosti. Autoritarno revolucionarno ugnjetavanje ljudi stvara strah koji ne može razviti svijest ljudi, i teško može izgraditi bolje društvo. Oslobađanje straha od autoriteta obično stvara neodgovorni narcizam ljudi, stvarajući probleme društvu. Kriminalci uvijek nalaze izgovor za zločine koji počine. Pozivanje na svijest nesvjesnih ljudi je iluzorno. Samo sloboda odgovornih ljudi može formirati svijest ljudi, a prema principima ove knjige to mogu osigurati samo jednaka ljudska prava.

 

Marxova pretpostavka da će ekonomija koju kontrolira proletarijat uspješno slijediti ljudske potrebe bila je od samog početka osuđena na propast jer nijedna ekonomija ne može zadovoljiti potrebe pohlepnih ljudi. Pohlepni ljudi su neizbježni proizvod društva bez jednakih ljudskih prava jer je svaka inferiornost gnijezdo za potrebe nastajanja superiornosti. Osim toga, čak i u slučaju idealne demokracije ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega. Radnici nikada nisu imali efikasnu kontrolu proizvodnje kroz svoju “diktaturu.” Najrazvijenija samoupravna proizvodnja je postojala u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje su se odluke o proizvodnji temeljile na odobrenju radnika u radničkim savjetima. U praksi je takvo donošenje odluka oduzimalo mnogo vremena, a ako bi proizvodnja bila neuspješna, radničke odluke su oslobađale menadžere odgovornosti. “To je štetilo uspješnosti proizvodnje i dovelo do ekonomske katastrofe.”[5] Nema bolje proizvodnje od izbora najboljih radnika, uključujući i menadžere, za svako radno mjesto, dozvoljavajući im da slobodno proizvode najbolje što mogu, a istovremeno ih učiniti visoko odgovornim društvu za sve što rade. Ova knjiga prikazuje takvu ekonomiju.

 

Marxova ideja o demokratski planiranoj ekonomiji bila je plemenita i ispravna, ali on nije imao nikakve dokaze temeljene na prethodnom modelu da bi ona mogla funkcionirati, niti ideju o tome kako bi mogla funkcionirati. Nažalost, marksisti takvu ideju još uvijek nemaju. Socijalizam ima veliki problem u definiranju kako uspostaviti socijalnu politiku koja će zadovoljiti potrebe ljudi. Napuštanjem tržišne ekonomije, socijalizam je izgubio efikasne mjere za odabir produktivnih radnika i menadžera koji mogu postići prosperitetnu proizvodnju. Kao rezultat, revolucionarna vlast je morala preuzeti kontrolu nad proizvodnjom kako bi takva ekonomija mogla proizvoditi bilo šta. Socijalističke revolucije su zamijenile iskusne poduzetnike neiskusnim revolucionarima koji nisu mogli osigurati uspješniju organizaciju proizvodnje od kapitalizma.

 

Napuštanjem tržišne ekonomije, socijalistička vlast nije imala drugog izbora nego planirati osnovnu proizvodnju društva. Na primjer, ona je planirala koliko tona pšenice im je potrebno za prehranu ljudi. Bili su relativno uspješni u planiranju potreba države. Bili su prilično sposobni i za razvoj nauka. Ipak, individualne potrebe ljudi jedva su bile razmatrane jer ih socijalistički lideri nisu mogli ni utvrditi. Vlast je također imala poteškoća u upravljanju složenijim proizvodnim procesima iz jednog centra. Kao rezultat, ljudi nisu bili gladni, ali su im materijalne potrebe bile manje zadovoljene nego u kapitalizmu. Zbog toga je socijalistička proizvodnja bila manje zadovoljavajuća od kapitalističke proizvodnje.

 

U pokušaju da stvori pravednu raspodjelu dohodaka, Karl Marx je zamijenio tržišnu vrijednost rada radnom teorijom vrijednosti koju je prihvatio od Adama Smitha i Davida Ricarda i prilagodio svojoj filozofiji. Prema toj teoriji, “cijena robe se može objektivno mjeriti prosječnim brojem radnih sati potrebnih za proizvodnju te robe.” Marxova definicija radne teorije vrijednosti implicira da su vrijednosti rada radnika jednake. Dakle, prema njemu, ukupan broj radnih sati radnika u proizvodnji robe podjednako čini objektivnu cijenu robe. To je bila polazišna točka Marxove filozofije jednakosti među ljudima, koja bi trebala eliminirati radničku eksploataciju.

 

Međutim, takva cijena robe ne može objektivno predstavljati vrijednost rada jer Marxova definicija ne pravi razliku između produktivnog i neproduktivnog rada, odgovornog i neodgovornog rada, teškog i lakog rada. Karl Marx je vjerojatno pretpostavio da će jednakost radnika uključivati ​​njihov optimalni napor u proizvodnji robe, ali to se nije dogodilo.

 

Socijalizam je naporno radio na ostvarenju ekonomske pravde u društvu. On je uklonio nezaposlenost dajući pravo na rad svima. Svatko je dobio posao iako njihov rad nije bio dovoljno potreban zajednici. Socijalisti su uravnotežili plaće bez obzira na radna mjesta, produktivnost, napore i odgovornosti, što je izgradilo skladnije društvo nego što ga kapitalizam mogao uspostaviti. Međutim, uravnoteženi raspon u plaćama socijalizma nije motivirao rad. Humanistička ideologija socijalizma štitila je radna mjesta što je u nekoj mjeri pridonijelo neodgovornosti radnika. Socijalistička vlast nije imala drugog izbora nego povećati birokraciju što je smanjilo inicijativu radnika, uključujući i menadžere. Tako je socijalistička ekonomija sprečavala vlastitu mogućnost razvoja.

 

Slijedeći izazov za centralno planiranu ekonomiju je da proizvodnja nema mnogo veze s potražnjom i ponudom na tržištu. Police trgovina u socijalističkoj istočnoj Europi su bile ponekad, ako ne često, prazne. Međutim, roba je bila dostupna na crnom tržištu, što je dokazivalo potrebu za tržišnom ekonomijom. Rezultat socijalističke ekonomije nije bio dobar.

 

Konačno, socijalizam nije uništio klase kako je Marx želio. Politički lideri su bili građani visoke klase. Plaće im nisu puno trebale jer su bili privilegirani i uglavnom su besplatno dobijali sve što su trebali. Ljudi se nisu borili da zarade više novca nego su se nastojali što više približiti političkoj eliti jer im je to davalo privilegiranu moć u društvu. To je donijelo korupciju sa svim njezinim negativnim pojavama koje su štetile socijalizmu.

 

SSSR i Kina su prihvatili centraliziranu plansku privredu. Kao rezultat, njihova ekonomija imala je nižu produktivnost od kapitalističkih privreda. SSSR se raspao zbog nezadovoljstva ljudi neefikasnom planskom privredom. Kina je učila iz vlastitih pogrešaka, napustila je marksističku plansku proizvodnju 1978. godine i prihvatila reguliranu tržišnu ekonomiju. Od tog trenutka je postala najbrže rastuća ekonomija na svijetu, i prijeti da zauzme mjesto broj jedan. To bi trebalo dokazati nedostatke marksističke ekonomije.

 

Socijalizam je doista nastao kao plemenit pokušaj formiranja humanog društva, ali nije uspio. Karl Marx nije imao dovoljno podataka za izgradnju socijalizma i komunizma, tako da o tome nije napisao gotovo ništa. Njegovi sljedbenici su stvarali socijalizam ugnjetavanjem ljudi što nije moglo ostvariti povoljne rezultate. Nijedna nauka ne može riješiti probleme koji proizlaze iz nedostatka ljudskih prava. Kao rezultat, socijalizam je bio neuspješan.

 

Glavno pitanje marksističke ekonomije je zašto Marx nije inzistirao na kraćem radnom vremenu što bi povećalo plaće radnika i smanjilo ili uklonilo njihovu eksploataciju? Marx je najvjerojatnije odustao od toga jer je bio svjedok kako je teško bilo postići bilo kakav dogovor između poslodavaca i radnika. Međutim, smanjenje ili eliminiranje eksploatacije kroz kraće radno vrijeme je trebalo biti uporno presentirano ljudima koliko god to bilo teško provesti. Danas je borba za kraćim radnim vremenom neusporedivo jednostavnija i racionalnija od iniciranja nasilnih revolucija i potpunog mijenjanja društveno-ekonomskog sustava.

 

Karl Marx je sugerirao da otuđenje u proizvodnim procesima treba eliminirati kroz radničku suradnju i kontrolu proizvodnih procesa, i bio je u pravu u tome. Ipak, do danas nijedna metoda za postizanje takvog cilja nije uspješno ostvarena. Politička ljevica je pokušala konfrontiratii kapitalizam razvijajući zadruge koje prakticiraju suradnju radnika u procesima donošenja odluka. Realizacija ove ideje je problematična jer radnici imaju različite potrebe, pa je postizanje dogovora o proizvodni teško ostvarivo. Uspješne zadruge su radije iznimka nego vrsta proizvodnje koja može zamijeniti kapitalizam. Samo produktivnija ekonomija može zamijeniti kapitalizam, Namjera ove studije je da definira takvu ekonomiju.

 

[1] Karl Marx, Capital: A Critique of Political Economy, 1867 (London: Lawrence & Wishart, 1984)

[2] Vladimir Ilyich Ulyanov, Lenin, The State and Revolution (New Delhi: Bahri Publication, 2017)

[3] Karl Marx, The Communist Manifesto (London: Penguin, 1983)

[4] Adam Schaff, Marxist Theory on Revolution and Violence, Journal of the History of Ideas,(University of Pennsylvania Press, 1973) Vol. 34, No. 2, pp. 263-270.

[5] Peter H. Liotta, Paradigm Lost: Yugoslav Self-Management and the Economics of Disaster (OpenEdition Journals, 2001) VOL. V, N° 1-2, https://doi.org/10.4000/balkanologie.681

 

 

Sociologija otuđenja

2.2           Sociologija otuđenja

 

Diktatura autokracije 

 

Svaki čovjek po svojoj prirodi teži većoj moći za ostvarenje većih pogodnosti. Čovjek postaje svjestan svoje moći uspoređujući se sa drugim čovjekom. Ova studija nastoji prikazati da je taj čin otuđen od prirode čovjeka i kao takav štetan za samog čovjeka i društvo u cjelini. Ali ljudi su se oduvijek uspoređivali sa drugim ljudima i zato društvo nema drugog izbora nego da takvo stanje prihvati dok ne pronađe orjentaciju koja će ga prevladati.

 

Na putu dosezanja veće moći otuđeni čovjek može lako koristiti svoje sposobnosti za ostvarenje nadmoći nad drugim ljudima. Uspješan pojedinac ostvaruje veća prava od drugih pojedinaca, nameće društvu svoju volju ili ukratko ostvaruje vlast u društvu.

 

Vlast donosi velike otuđene pogodnosti i zato se među ljudima vodi bespoštedna borba za ostvarenje prava na vlast na svim poljima. Ni za šta se u povijesti čovječanstva nije prolilo toliko krvi kao u borbi za vlast. U toj borbi jači, spretniji, lukaviji ili pametniji pobjeđuje i vlada društvom. Silom uspostavljena vlast je neprikosnoveno autokratska i predstavlja diktaturu. Diktatori uspostavljaju svoju vlast na određenom teritoriju formiranjem države. Oni osiguravaju provedbu svojih odluka primjenom fizičke sile i proklamiranjem ideologija. Oni potpuno samostalno utvrđuju državno uređenje, zakone, propise i pravila reguliranja društvenih odnosa. Oni imaju neprikosnovenu zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast u državi. To su ogromne privilegije koje donose ogromne pogodnosti u društvu. Diktatori osiguravaju svoje privilegije i pogodnosti proklamiranjem ideologija. 

 

Ideologije su sistem ideja i ideala koje uspostavljaju osnovu uređenja društva. Diktatori koriste ideologije da njima manipuliraju društvo i tako osiguraju moć u društvu. Ideologije uglavnom formiraju subjektivne odgovore na pitanja koja “društvo koje ne zna” može postaviti. One često oslobađaju ljude bolne napetosti življenja u nepoznatoj prirodi što ih oslobađa nepogodne napetosti. “Društvo koje ne zna” prihvaća svaku ideju koja donosi pogodnosti i stabilnost društvu.

 

Povijest čovječanstva je povijest nametnutog subjektivnog znanja od strane autoriteta. Ova studija definira autoritete kao pojedince koji imaju moć nad ljudima. Subjektivno znanje je izvor otuđenja i problema u društvu. Tako ideologije postaju temelj otuđenja društva. Otuđeno znanje otuđuje ljude od njihove prirode, od mogućnosti izlaska iz inferiornog položaja u odnosu na autoritete što stvara dugoročne probleme društvu.

 

Diktatori naravno iz temelja sprečavaju uspostavljanje jednakih ljudskih prava da bi mogli tlačiti, kontrolirati i iskorištavati ljude. Kroz povijest je otpor diktatorima često rezultirao smrtnom kaznom. Ljudi, uključujući znanstvenike, su morali prihvatiti subjektivno znanje koje su diktatori nametali. Jednom kad društvo prihvati otuđeno znanje, ono postaje znatan teret koji sprečava razvoj društva.

 

Pod utjecajem ideologija sljedbenici uvažavaju diktatore sa velikim respektom pa i strahopoštovanjem. Takvo društvo može biti izrazito stabilno i homogeno. Karakteristika odnosa vlasti i sljedbenika je nadopunjavanje u nemoći što obostrano donosi veliku otuđenu moć koja je u stanju ostvariti impozantna djela, veliku stabilnost društva i prividne pogodnosti. Zbog snažne povezanosti, odnos između vlasti i sljedbenika može nalikovati na ljubav, ali to nije. Ljubav je proizvod čovjekove slobode, znanja, moći i vjere u pogodnosti. Odnos vlasti i sljedbenika je upravo suprotan. Karakterizira ga velika obostrana ovisnost, neznanje i nemoć i stoga uvjek predstavlja neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa i nužno ga razvija.

 

Diktator na putu ostvarenja većih pogodnosti eksploatira društvo. On oduzima slobodu izjašnjavanja, odlučivanja i djelovanja sljedbenika. Ovaj oblik eksploatacije je izrazito nepogodan po sljedbenike jer zadire u osnovnu čovjekovu bit, u ono po čemu je on po svojoj prirodi čovjek. Taj oblik eksploatacije omogućava neometanu materijalnu eksploataciju društva, odnosno oduzimanje pogodnosti proizašlih iz proizvoda društvenog rada. 

 

Autoritativna vlast je privilegirana. Privilegije daju umjetnu potvrdu prevladavanja nemoći koja formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni diktator smanjuje mogućnost dosezanja pogodnosti u prirodnom odnosu ljudi i nastoji doseći veće pogodnosti u većoj eksploataciji društva. Naravno veća eksploatacija ne može rezultirati zadovoljenjem potreba jer su otuđene potrebe u pravilu nezasitne. Nezadovoljene otuđene potrebe stvaraju nepogodnu napetost koje se čovjek ne može osloboditi prirodnim putem i stoga čovjekov organizam nalazi prividno zadovoljenje pa tako i opuštanje u izopačenju potreba. Tada autoritativna vlast nalazi pogodnosti u nasilnom odnosu prema sljedbenicima. 

 

Ukoliko je otudjenje u društvu veće sljedbenici nalaze pogodnosti u žrtvovanju u korist diktatora što svakako razvija bolest društva. U izrazito autoritativnom društvu konstruktivno djelovanje ne može donijeti pogodnosti. U takvom društvu mogu se ostvariti samo prividne pogodnosti, u stvari, društvo živi biološki nepogodan život. 

 

Autokrati nikada ne nalaze izvore nepogodnosti u vlastitom odnosu prema društvu već ih prenose na potčinjene ljude a još više im odgovara da ih prenesu na druge društvene grupe. Lažni uzroci nepogodnosti i nemoć društva da ostvari pogodnosti razvija grupno-narcisoidni oblik otuđenja. 

 

Takva orijentacija po definiciji veliča vlastitu društvenu grupu u odnosu na druge. Kako je takav prikaz lažan on lako razvija netrpeljivost prema drugim društvima što stvara nacionalizme, šovinizme, rasizme, fašizme i ostale nepogodne pojave. Takve pojave uz veliku destruktivnu energiju nezadovoljnog otuđenog društva, kreiraju program za agresiju i sve društvene sukobe. Nezadovoljno društvo nalazi prividno oslobođenje od nepogodne napetosti, pa tako i pogodnosti u destrukcijom ostvarenoj nadmoći. Kako grupna narcisoidnost do krajnosti razvija subjektivnost kojom precjenjuje moć vlastite društvene grupe, tako uvijek previđa objektivne moći koje je okružuju, što završava pogubno po vlastitu društvenu grupu. 

 

Što je društveno znanje manje to formira veću autoritativnost, to je otuđenje veće, to su prirodne potrebe u društvu manje zadovoljene, to je u društvu veća potreba za destrukcijom, to je uništenje društva i društvenih ostvarenja veće. Destruktivnost u društvu traje dok se ne unište nosioci destruktivnih potreba jer takvo društvo jako teško spoznaje put vlastite konstruktivne orjentacije. 

 

Društvo sa većim znanjem traži veću slobodu jer samo tako nalazi mogućnost ostvarenja većih pogodnosti i traži udio u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Diktator takve zahteve ne dozvoljava jer oni predstavljaju gubitak njegove vizije pogodnosti. Zadržavanje vlasti, u otuđenoj svjesti diktatora poistovjećuje se sa vizijom opstanka. Diktatori su često tvrdili da sam Bog podržava njihovu moć nad ljudima i ljudi su morali prihvatiti njihovo mišljenje. Međutim, prema Bibliji, čak ni Bog ne želi vlast nad ljudima jer je to u osnovi pogrešno.

 

Kada se zahtjevi autokrata znatno protive prirodi društva, u društvu se razvija napetost koja ga prisiljava da se buni protiv vlasti jer postoje granice koje “društvo koje zna” ne može trpjeti. Tada društvo usmjerava svoju energiju u rušenju diktatora i njegovih ideologija. Ukoliko se u društvu dovoljno razviju nove snage, a vlast dovoljno uspava svoju moć, nove snage preuzimaju vlast i formiraju nova pravila društvenog odnošenja koja donose veće pogodnosti društvu.

 

Demokracija

 

Društvo na višem stupnju znanja, svjesno problema koje donosi autokratski oblik vlasti, formira promjene društvenih odnosa mirnim putem, obostranim ustupcima vlasti i sljedbenika. U takvom društvu, autokratska vlast prihvaća da daje veće slobode i veća prava podređenim članovima društva. Za uzvrat, autkratska vlast dobija kompenzacijske ustupke u nekim drugim oblicima pogodnosti koje su proporcionalne pogodnostima vladanja.

 

Na primjer, monarhije koje su se odrekle apsolutne vlasti u korist parlamentarne demokracije, zadržale su svoj privilegirani status, titule, posjede i nerijetko utjeću na kreiranje državne politike. Monarsi koji se nisu dobrovoljno odrekli vlasti u korist parlamentarne demokracije izgubili su svoje privilegije, posjede pa često i život.

 

Društvo je još u antičko doba postalo svjesno značaja participacije ljudi u odlučivanju o pitanjima od zajedničkog interesa. Tu su se razvili počeci demokracije. Idealan oblik demokracije bi se trebao sprovesti međusobnim dogovorom svih članova zajednice dok se ne uspostavi koncenzus o pravilima zajedničkog djelovanja. Koncenzus je uglavnom teško ostvariti oko bilo čega zbog različitih interesa ljudi. Ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega i nikad se ne mogu složiti oko svega. Povrh toga svako društvo donosi ogroman broj odluka o kojima svi ljudi ne mogu odlučivati, bilo zbog nedostatka interesa, znanja ili vremena. U velikim društvenim zajednicama kao što je država, ravnopravan dogovor o zajedničkom djelovanju se ne može ostvariti zbog velikog broja subjekata sa velikim brojem različitih potreba. Idealan oblik demokracije baziran na međusobnom dogovoru ljudi na državnom nivou nije moguće ostvariti.

 

Društvo je taj problem pokušalo riješiti reprezentativnom demokracijom. U takvoj demokraciji ljudi više ne sudjeluju direktno u procesu odlučivanja već biraju političke partije čiji programi na najbolji način zadovoljavaju njihove interese. Slobodno organizirani pojedinci u partijama formiraju programe društvenih odnosa i proklamiraju ih društvu. Glasači na izborima odabiru program partije koji im ponudi najveće pogodnosti. Stranka koja dobije najviše glasova na izborima uzima vlast u društvu. Takvi izbori vlasti su danas poznati pod imenom liberalna demokracija. 

 

Vlast u višepartijskom sistemu nastoji formirati i sprovesti pravila društvenog djelovanja tako da ista u što većoj mjeri odgovaraju društvu. Vlada koja ne uspije zadovoljiti potrebe društva gubi njegovo povjerenje pa tako gubi vlast na slijedećim izborima. Višepartijski oblik uspostavljanja vlasti osigurava smjenjivanje rukovodstva mirnim putem, bez destruktivnih pojava u društvu što je velika prednost sistema.

 

Takva demokracija ima mnogo nedostataka. Izabrana vlast obično nema želju zadovoljiti potrebe onih koji za nju nisu glasali, što ih ostavlja nezadovoljnima. Veliki nedostatak višepartijskog sistema leži u činjenici da uspješne partije u praksi prvenstveno slijede interese moćnih ljudi. U kapitalizmu zapadnog svijeta veliki donatori financiraju utjecajne partije i zato imaju utjecaj na donošenje odluka unutar takvih partija. Političari su prolazni i zato su vrlo skloni korupciji. Moguće ih je korumpirati primamljivim radnim mjestom, karijerom, novcem ili čak samo prijateljstvom. U nemoralnom društvu korupcija može poprimiti oblik priznanja i tada gotovo da nema čovjeka koji joj se može suprotstaviti. Moćni bogati ljudi lukavo nameću svoje interese i tradicionalno lijevim radničkim partijama. Kao rezultat, sve manje utjecajnih partija podržava interese radnika, obespravljenih, siromašnih.

 

Ako se poneki političar pokuša suprotstaviti interesima bogataša, nailaziti će na prepreke na svakom koraku. Navodno slobodna, utjecajna sredstva javnog informiranja u razvijenom svijetu se nalaze pod kontrolom vrlo dobro organiziranih vlasnika i tako naravno zastupaju njihove interese. Ta sredstva javnog informiranja će neposlušnog političara optužiti da ne radi dobro svoj posao, naći će mu neki grijeh, ili splesti intrigu. Političar koji se pokuša suprotstaviti bogatašima naprosto mora odustati ili je njegova karijera završena. Koliko god programi utjecajnih partija imaju javni interes na kraju oni provode politiku u korist bogataša.

 

Bogati vlasnici kapitala su pomoću političkih partija kreirali politički sistem u kojem imaju kontrolu nad društvom. Oni nastoje staviti pod svoju kontrolu sve utjecajne faktore u društvu i silno se trude da ne ostave ništa slučajnosti. Sistem je glorificiran kroz obrazovanje, rad, kulturu, sredstva javnog informiranja, društvenu zabavu, sport. Ono što im ne odgovara, kao na primjer filozofija prikazana u ovoj knjizi, nema pristup do medija, politike i nauke pa tako ni do ljudi.

 

Obzirom da je “društvo koje ne zna” povodljivo, ono prihvaća sugestivna otuđena opredjeljenja kapitalističkog sistema. Tada čovjek kao pojedinac nema drugog izbora nego prihvatiti otuđena pravila koje krupni kapital nameće. Takva pravila određuju mišljenje i djelovanje ljudi. Pod utjecajem enormne suptilne propagande čovjek prihvaća ono što je u društvu dobro, smiješno, lijepo, ukusno. On postaje ono što društvo očekuje od njega da bude, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebao biti, tim više jer otuđeno društvo odbacuje članove koji ne prihvaćaju usvojene forme mišljenja i djelovanja. Čovjek prolazi studiozno ispiranje mozga praktično kroz čitav život i na kraju on ne sumnja u ispravnost sistema u kojem živi. Takav čovjek u pravilu izabire partije koje podržavaju programe bogatih vlasnika kapitala i tu se krug demokratske farse zatvara.

 

Ne treba veći dokaz od ovoga da je liberalna demokracija nedemokratična jer suštinski predstavlja prikrivenu diktaturu. Tako je i u višepartijskom sistemu stvarno odlučivanje otuđeno od stanovništva pa isti doprinosi otuđenju društva. Čovjek nema uticaj na formiranje pravila zajedničkog djelovanja. Čovjek ostaje nemoćan.

 

Socijalizam je također uspostavio reprezentativnu demokraciju. U socijalizmu narod bira delegate koji zastupaju njihove potrebe u skupštinama. Oni su dužni zastupati interese svoje izborne baze pri formiranju pravila društvenog odnošenja u organima uprave na svim nivoima.

 

Delegatski sistem odlučivanja o zajedničkom djelovanju društva zahtjeva široku raspravu o svakom problemu u svakom segmentu društva gdje se donose odluke a zatim se putem delegata sprovode u organe uprave koji formiraju zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Na taj način bi se trebalo formirati društveno uređenje koje optimalno zadovoljava društvene potrebe. 

 

U povijesti je bilo pokušaja stvaranja demokratskog delegatskog sistema ali su se uvijek pojavljivali problemi usaglašavanja različitih interesa velikog broja subjekata sa mogućnostima društva i naravno, potrebe autoriteta da ostvare vlast nad društvom. Tako da su takvi pokušaji propadali pa su autoriteti ponovo pruzimali moć u društvu. Delegati više nisu prosljeđivali potrebe naroda do vlasti već obrnuto, slali su direktive vlasti do naroda. Tako je sociajalizam postao ništa drugo nego diktatura koja se krije iza demokracije.

 

***

 

Praksa je pokazala da predstavnički oblik demokracije nije pravedan. To je više prevara nego demonstracija moći ljudi, od strane ljudi, za potrebe ljudi. Ljudi teško mogu ostvariti svoja prava putem demokracije bilo gdje u svijetu. Znači li to da se volja naroda ne može ostvariti? Da se demokracija ne može razviti? Znanstvenici društvenih nauka ne vide rješenje za problem demokracije i ne mogu uspostaviti konsenzus o tome kako bi razvijena demokracija trebala izgledati. Uspostavljanje razvijenog oblika demokracije zahtijeva otkrivanje novog puta koji će efikasno provoditi volju ljudi. Da bi se do takvog puta došlo, treba razmišljati izvan okvira.

 

Čovječanstvo je kroz vlastitu povijest doživjelo mnoštvo autoritativnih i demokratskih prevrata. Njihovo uzajamno djelovanje je unaprijedilo društvo u dva sistema koje danas postoje. Kapitalizam koji prevladava zemljama svijeta i socijalizam, manje uspješan sistem koji se održao u nekoliko država. Iako je kapitalizam uspješniji od socijalizma on je još uvijek daleko od dobrog ekonomskog sistema. Sa druge strane iako je socijalizam neuspješniji sistem ipak se može nešto dobro naučiti od njega. Naredna poglavlja prikazuju prednosti i mane oba sistema.

Kapitalizam

2.2.1        Kapitalizam

 

Kapitalizam je društveno ekonomski sistem u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Otac moderne kapitalističke ekonomije je Adam Smith. On je tržišnu ekonomiju kapitalizma prikazao kao “nevidljivu ruku“ koja navodi privatne proizvođače da promoviraju društveni interes kroz realizaciju vlastitog interesa. Tržište ima princip u kojem potrošači slobodno kupuju robu koja im više odgovara a proizvođači se trude da proizvode robu koja više odgovara potrošačima. Tako društvo u cjelini ostvaruje veće kupovne pogodnosti. Vlasnici kapitala su prisiljeni odgovorno usmjeravati svoju proizvodnju jer svaki neuspjeh u proizvodnji moraju pokriti svojim kapitalom. Radnici su prisiljeni raditi odgovorno jer u suprotnom gube posao. Kapitalistički oblik proizvodnje stvara sistemsku odgovornost koja donosi visoku produktivnost.

 

Velika tehnološka otkrića u povijesti čovječanstva kao što su parni stroj, električna energija ili informacijska tehnologija, uvijek donose velik porast produktivnosti privrede što omogućava znatno povećanje potrošnje. Veća produktivnost donosi veću dobit proizvođača, koji onda mogu više kupovati i proces se progresivno obnavlja. Tada privreda doživljava ekspanziju proizvodnje. U ekspanziji proizvodnje javlja se velika potražnja za osposobljenom radnom snagom. Ukoliko potražnja za radnom snagom postane veća od ponude radne snage, tada radnici mogu birati radna mjesta i zahtijevati veći dohodak. Društvo u cjelini ekonomski prosperira.

 

Međutim, kapitalizam ima i svoju vrlo mračnu stranu. Kada potražnja za radnom snagom postane manja od ponude radne snage, tada radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli zaraditi za život. Tada poslodavci malo plaćaju radnike kako bi više mogli zaradili na njima. Tako nastaje nepravda u procesu proizvodnje poznata pod imenom eksploatacija radnika. U kapitalizmu su radna mjesta gotovo uvijek više tražena nego radnici i to osigurva permanentnu eksploataciju radnika koja je izvor velikih problema u kapitalizmu.

 

Kada radnici nemaju dovoljno veliku kupovnu moć oni ne mogu dovoljno kupovati robu. Smanjena potražnja za proizvodima rada donosi probleme privredi jer otežava plasman proizvoda privrede. Ukoliko privreda ne uspije pronaći nove tokove potražnje mora smanjiti produktivnost da izbjegne gubitke. Tada privreda doživljava recesiju. Recesija proizvodnje u tržišnoj privredi rezultira smanjenjem dobiti poduzeća. Nedovoljno produktivne kompanije ne mogu osigurati svoju ekonomsku egzistenciju, što rezultira njihovim bankrotima. U recesiji proizvodnje radnici gube posao i ne zarađuju novac. Što manje radnici zarađuju, to je manja kupovna moć društva, pa potražnja za proizvodima rada opada, što dovodi do veće recesije.

 

Tokom recesije tržišne privrede pojavljuju se mnogo značajnije razlike u raspodjeli pogodnosti u društvu od onih koje zajednica koja teži svom prosperitetu treba dopustiti. S jedne strane su ljudi koji nemaju osnovna ljudska prava da osiguraju ekonomski opstanak, a s druge strane su bogati ljudi koji imaju puno više nego što im je objektivno potrebno. To nije dobra osnova za ostvarenje dobre budućnosti.

 

Tržišna privreda kapitalizma nema zadovoljavajuću kontrolu prelaza između stanja ekspanzije i recesije proizvodnje. Tržište takve poremećaje rjesava bolnom uspostavom ravnoteže u kojoj obespravljeni radnici najviše stradavaju. Tržišna privreda kapitalizma ne može osigurati stabilnu zaposlenost radnika, stabilnu proizvodnju i raspodjelu. Ona ne može ostvariti stabilno društvo.

 

***

 

Pobjednici na slobodnom tržištu se bogate a gubitnici propadaju. Pobjednici uz pomoć novonastalog bogatstva ostvaruju veću moć i potiskuju nove gubitnike sa tržišta. Tako velike korporacije preuzimaju kontrolu nad tržištem a mala poduzeća gube svoj udio u tržištu. Vlasnici korporacija se sve više bogate a narod je sve siromašniji. 

 

Kapitalisti su u svrhu stimuliranja radnih aktivnosti građana iz koje vuku korist, potisnuli principe kooperacije među ljudima i nametnuli sistem konkurencije. Iz toga proizlazi strah i egoizam u kojem čovjek čovjeku postaje vuk koji se bori za opstanak. Iz toga proizlazi destruktivnost praktično na svim poljima društvenog odnošenja.

 

Kapitalistička propaganda propovijeda sistem liberalnog kapitalizma kao sistem koji daje svakome podjednaku šansu što naravno nije istina jer se bogataši nalaze u izrazito povlaštenom položaju u svakom pogledu. Sistem je okrutan prema gubitnicima i to se vidi na primjeru Amerike. Amerika je najbogatija zemlja u svijetu ali u njoj postoje ogromni socijalni problemi.

 

Ljudi teško rade po cijele dane za malu nadnicu i još su u stalnom strahu od gubitka posla. Oni nemaju zadovoljavajuće zdravstveno osiguranje jer je skupo. Oko 20% Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje. U 1993 godini, radnik sa minimalnim dohotkom u Americi, kakvih ima vrlo velik broj, je zaradio 60.000 puta manji dohodak od Predsjednika i CEO Walt Disney korporacije.

 

Ogromne socijalne razlike razvijaju kriminal u Americi. Građani Amerike često ne izlaze iz kuća kad padne mrak jer se osjećaju nesigurnim. Gotovo 1% stanovnika Amerike se nalazi u zatvoru i još toliko se vodi u kaznenim postupcima. Tu se radi o gotovo pet miliona ljudi i zato se ne može govoriti samo o kriminalu nego o političkom problemu nezdravog sistema.

 

Prosječni Amerikanac je moderni rob bogataša a propaganda ga je uvjerila da je slobodan. On je toliko indoktriniran propagandom da i ne zna da može biti bolje. Amerika je vjerojatno najotuđenija zemlja svijeta, puna stresa, psihičkih bolesnika, zemlja sa velikom stopom alkoholizma, narkomanije i kriminala, zemlja rasturenih brakova, samotnjaka, čudaka. Godišnje jedan od 10.000 stanovnika SAD izvrši samoubistvo. Navedene informacije nalaze se u knjizi “Prljave istine” Michaela Parentija.[1]

 

I nema vidljivog izlaza iz problema kapitalizma. To je zato što bogati ljudi potiskuju znanje potrebno za poboljšanje društva. To potiskivanje je organizirano kroz politiku, medije i sistem obrazovanja. Glavni predmet u svim školama je učenje poslušnosti prema autoritetima. Studenti kroz obrazovanje uče da je kapitalizam najprosperitetniji društveni sistem pa ga ne pokušavaju promijeniti nego se trude da se uklope u ciljeve kapitalizma. Tako obrazovanje postaje temelj otuđenja društva. Otuđeni ljudi ne mogu pronaći izlaz iz lošeg života.

 

***

 

Kapitalizam ima svoje unutrašnje kontradikcije koje ga stalno uvlače u krize. Prevelike ekonomske razlike među ljudima i državama, naziru velike probleme u budućnosti, počevši od nekontroliranih migracija sa kriminalom svakojake vrste pa do ratova. Osim toga kapitalizam je izgradio pretjerano veliku proizvodnju koja besmisleno rasipa prirodna bogatstva. Nedostatak prirodnih resursa koji je sa takvim rasipanjem neminovan, će dovesti ljude pred borbu za opstanak. Ako se nešto značajno ne promijeni to će prije ili kasnije dovesti do ratova u kojima će veliki dio čovječanstva biti izbrisan sa lica zemlje. To se mora spriječiti formiranjem daleko boljeg društva.

 

Ideologija kapitalističkog liberalizma ne može više doprinositi razvoju društva. Došlo je vrijeme da on ode. Ono što danas najviše čuva kapitalizam je nepostojanje boljeg sistema koji bi ga mogao zamijeniti. Ova knjiga predstavlja dobar kapitalizam koji će biti prekretnica u razvoju društva. Dobar kapitalizam mora doprinijeti razvoju jednakih prava među ljudima. On će skratiti radno vrijeme radnika kako bi svi ljudi imali pravo na rad. Ukidanje nezaposlenosti povećat će potražnju za radnicima, čime će oni zarađivati više novca. Kvaliteta života za sve ljude će se poboljšati. To nije lak zadatak za kapitalizam. U svrhu poboljšanja ljudskog života i okoline u kojoj ljudi žive, budućnost će zahtijevati uvođenje kooperacije izmedju radnika, kompanija i država. Posljednje je neostvariv zadatak za kapitalizam što znači da su radikalne promjene političkog i ekonomskog sistema nužnost ostvarenja bolje budućnosti čovječanstva.

 

[1] Michael Parenti, Dirty Truths, http://www.michaelparenti.org/DirtyTruths.html