Category: Hrvatsko Sroski

Dobar Socijalizam

3.1.2.2          Dobar Socijalizam

 

Razvijeno tržište rada će kreirati socijalizam

 

Većina problema današnje tržišne ekonomije je prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ova studija će pokušati prikazati da glavni problem današnje kapitalističke ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta.

 

Roba je uvijek na tržištu čak i ako to formalno nije jer će se svaka roba prodati ako se pojavi dovoljno dobra ponuda. Radna mjesta nisu gotovo nikada na tržištu i to je veliki problem današnje ekonomije. Razvijeno tržište rada treba donijeti takmičenje radnika za ostvarenje veće produktivnosti na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Takva će ekonomija značajno unaprijediti društvo.

                                                                       

Radnici u kapitalizmu imaju poslove zaštićene zakonima i sindikatima; poslovi u kapitalizmu su privilegirani, iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. Produktivniji radnik se ne može prijaviti za radno mjesto koje već zauzima drugi radnik. Zato podjela rada u kapitalizmu ne može dovoljno efikasno alocirati rad i postići maksimalnu moguću produktivnost. Treba štititi egzistenciju radnika, a ne radna mjesta. Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu subjekti s jednakim pravima u procesu proizvodnje. To će se postići kada svi radnici dobiju jednaka pravo biranja posla koji žele u javnim poduzećima. Društvo treba uspostaviti standard za odabir radnika. Povijest je pokazala da nema društveno opravdanijeg principa zapošljavanja od zapošljavanja najboljeg raspoloživog radnika na svakom radnom mjestu.

 

Kapitalizam je naučio ljude da vole takmičenja i biti pobjednik donosi ogromno zadovoljstvo. Kao rezultat, ljudi se ne ustručavaju uložiti napor kako bi se istakli. Pa zašto društvo ne bi otvorilo natjecanje za svako javno radno mjesto u bilo kojem trenutku? To zvuči nemoguće jer takva podjela rada nikada nije postojala. Međutim, realizacija takve raspodjele rada je samo tehnički problem, a društvu će donijeti ogromne koristi.

 

Radna konkurencija kao oblik zapošljavanja na tržištu rada predstavlja kontinuirani otvoreni natječaj za sva radna mjesta. To znači da svaki radnik može u svakom trenutku zauzeti radno mjesto drugog radnika ukoliko takav posao obavlja na produktivniji način.

 

Da bi se postigao takav ekonomski sistem, ljudi moraju pronaći efikasni način za procjenu produktivnosti rada, definiranje radnih odgovornosti i usklađivanje nagrada za rad u bilo kojem trenutku. Ukratko, radnici koji ponude najveću produktivnost i odgovornost i zahtijevaju najnižu plaću za bilo koji posao u kompanijama u društvenom vlasništvu bi dobili taj posao u bilo kojem trenutku. To ne bi bilo ništa drugo nego razvijeno tržište rada. Međutim, tržište rada će trebati dosta vremena da se dovoljno razvije i bude prihvaćeno od strane naroda.

 

Radna konkurencija na tržištu će puno više potaknuti radnike na rad nego što to može kapitalizam kroz plaće. Egzistencija radnika nikada ne bi bila ugrožena jer će svaki radnik moći pronaći posao u punom radnom okruženju. Radna konkurencija će uspostaviti tako jaku odgovornost radnika da se nitko neće usuditi da ponudi radnu produktivnost koju nebi mogao zadovoljiti. Tržište će također najobjektivnije regulirati visinu plaća radnika. Životni standard svih ljudi može porasti na besprimjeran način. Ljudi bi mogli biti vrlo zadovoljni što žive u takvom sistemu. Samo to bi se trebalo zvati socijalizam. Sljedeći tekst definira podjelu rada u socijalizmu.

 

Nema pravednije ili bolje podjele rada od konkurencije radnika kroz njihovu radnu produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kom trenutku. Produktivnost će se mjeriti zarađenim novcem, količinom i kvalitetom proizvedene robe ili ocjenom produktivnosti radnika od strane potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju i jeftiniju proizvodnju dobit će željeni posao. Uspoređivanje produktivnosti radnika može biti složeno, ali i vrlo jednostavno. Demokratska anarhija će je učiniti vrlo jednostavnom.

 

Trajno otvoren radni natječaj među radnicima nikada nije postojao jer nitko nije vjerovao da je to moguće ostvariti i nije ulagao trud u razvoj takve ideje. Ipak, ova knjiga analizira potencijalne probleme koje bi otvoreni radni natječaj mogao donijeti društvu i formulira odgovore koji rješevaju te probleme. Naravno, zbog potrebe izbjegavanja mogućih nestabilnosti u takvoj raspodjeli rada, radna konkurencija će se provoditi na visoko reguliran naćin.  Jednom kada ljudi uzmu u obzir takvu podjelu rada, otvorit će se mogućnost za značajan privredni i društveni napredak.

 

Naravno, radna konkurencija će se odnositi samo na javna poduzeća jer ako se primjeni  na privatna poduzeća, to bi praktički značilo oduzimanje privatne imovine. Privatna poduzeća će nastaviti sa poslovanjem isto kao što to čine danas. Novu podjelu rada u javnim poduzećima će biti potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. Jednog će dana predložena podjela rada biti prihvaćena jer su načela takve podjele rada prirodna, pravedna i najproduktivnija.

 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje glavni kandidat za tu poziciju, bez obzira na to da li je radno mjesto zauzeto ili ne. Ako na takvim radnim mjestima već postoje zaposleni radnici koji ne žele napustiti posao, oni će morati prihvatiti produktivnost konkurenata, te bi u tom slučaju ostali na svojim radnim mjestima. Ako ne mogu preuzeti nove obveze ili to ne žele, oni će odmah napustiti svoja radna mjesta i prepustiti ih konkurentima.

 

Egzistencijalna sigurnost radnika je nužna kao uvjet stabilnosti društva, pa će je društvo garantirati. U predloženom ekonomskom sistemu svi će radnici automatski biti ekonomski zbrinuti nakon napuštanja bilo kojeg posla. Gubitak posla neće donijeti dohodovni stres, a radnici u okruženju pune zaposlenosti će imati mogućnost brzog nalaženja novog posla. Takva sigurnost će otklonit strah od nezaposlenosti koji prevladava diljem svijeta. Kapitalizam nalazi primarnu motivaciju za rad u strahu za ekonomski opstanak radnika, pa ljudima ne pruža dovoljnu financijsku sigurnost. Novi sistem će motivaciju za rad graditi u slobodnom izboru posla i u zadovoljstvu koje iz njega proizlazi.

 

Prednosti takve podjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava maksimalnu produktivnost kompanija i najefikasnije zadovoljenje potreba potrošača. Zato takva podjela rada nalazi svoje najveće opravdanje. Nadalje, tržište rada će ljudima dati slobodu izbora poslova koje više vole. Oni će uživat u poslu mnogo više nego danas. Rad za sebe će postati neposredna vrijednost.

 

Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati privilegije. Danas ljudi mogu gubitak privilegija doživjeti kao značajnu nepogodu. No, treba reći da su privilegije jedan od vodećih uzroka problema u društvu. Ukidanje radnih privilegija znači ostvariti povećanje produktivnosti i smanjenje, ako ne i uklanjanje, korupcije i nemorala u društvu. Sa vremenom će ljudi shvatiti da gubitak privilegija znatno povećava mogućnost pronalaska posla koji povećava produktivnu moć radnika. Bivstvena moć razvija kreativnost i donosi veliko i stabilno zadovoljstvo koje privilegije ne mogle postići. Predloženo socijalističko tržište će omogućiti stalan razvoj bivstvenih produktivnih snaga u društvu što će donijeti značajne koristi društvu.

 

Ovakav sistem privređivanja postaje moguć po prvi put u povijesti čovječanstva zato što je razvoj kompjutorske tehnologije omogućio efikasno planiranje, praćenje i obradu produktivnosti rada radnika, vrijednosti njihovog rada i odgovornosti koju podnose za svoj rad u sistemu brzih promjena rada i radnih obaveza. Već danas postoje dovoljno razvijeni ERP sistemi koji to omogućavaju ali njih će trebati prilagoditi novom sistemu poslovanja. 

 

***

 

Ova knjiga razvija Marxovu pojednostavljenu radnu teoriju vrijednosti proširivanjem kompenzacije radnika funkcijama koje mogu povećati produktivnost i pravednost u ekonomiji. Svaka proizvedena roba u sebi sadrži vrijednosti minulog i tekućeg rada. Stoga bi se plaće radnika trebale temeljiti na njihovom prijašnjim i sadašnjem doprinosima u proizvodnim procesima.

 

Vrijednost tekućeg rada treba pokazati koliko rad donosi prednosti i nedostataka radniku u odnosu na druge poslove. Recimo da prosječna vrijednost i cijena tekućeg rada ima vrijednost 1. Tada će radnik koji je 10% više zainteresiran za određenu poziciju vjerojatno zatražiti cijenu tog rada u vrijednosti od 0,9 da bi njegova ponuda bila više konkurentna za posao. Tako će njegova zarada biti 10% manja nego na prosječnom poslu. No, veću šansu za posao imat će radnik koji traži najnižu cijenu za tekući rad. Opravdanje za prihvaćanje najniže ponude cijene rada leži u činjenici da je takav posao najpovoljniji za radnika i najjeftiniji za društvo. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju plaće radnika. U tom smislu tržište rada će omogućiti da prikladna radna mjesta ostvare relativno niže dohotke, a nepogodna radna mjesta će biti nadoknađena sa većim dohodcima. Razvijeno tržište rada će formirati objektivnu cijenu tekućeg rada kao što to čini tržište roba, a radnici će biti zadovoljni zaradom. Sindikati kao posrednici u određivanju prihoda više neće biti potrebni.

 

Vrijednost minulog rada radnika pokazuje koliko su radnici doprinijeli stvaranju vrijednosti koje društvo posjeduje. U kapitalizmu, vrijedniji minuli rad je proizveo veće bogatstvo, tako da bogatstvo prikazuje vrijednost minulog rada. Ali kapitalizam ne priznaje druge vrijednosti koje postoje u društvu. Na primjer, rođenje, rađenje i produktivni rast ljudi su najveći opseg vrijednosti koju ljudi mogu proizvesti, i ljudi ih moraju prepoznati kao vrijednost minulog rada. Takve vrijednosti su neprocjenjive pa se ne mogu objektivno odrediti, ali se mogu formirati arbitražom u najboljem interesu svih ljudi. Na sličan način je društvo uspostavilo kaznu za ubojstvo koja nema nikakve veze sa objektivnošću ali je vrlo korisna jer sprečava ubojstva.

 

Priznanje vrijednosti minulog rada ljudi će svima omogućiti primanje osnovnog prihoda od rođenja. Sva korisna djela koja ljudi čine od rođenja treba valorizirati i prihvatiti kao minuli rad. Vrijednost tekućeg rada nezaposlenih ljudi treba prilagoditi mogućnostima društva. Minuli i tekući rad će biti tako regulirani da svi ljudi dobiju najmanje minimalni dohodak kao jamstvo za sigurnu egzistenciju. Dohodci nezaposlenog stanovništva će se automatski kreirati iz poreza zaposlenih ljudi. Takva ideja se danas propagira pod nazivom Univerzalni osnovni dohodak.

 

Vrijednost minulog rada će uključivati sva ​​poboljšanja koja ljudi mogu stvoriti u društvu. To će motivirati ljude da unaprijeđuju sve vrijednosti, donoseći tako više koristi društvu. Sa druge strane, ljudi će pomoću vrijednosti minulog rada podnositi odgovornost za svaku štetu koju naprave društvu. Na primjer, svaki kriminal se može procijeniti pomoću vrijednosti minulog rada ljudi. Kazneni zakon će preračunati zatvorske kazne kriminalaca oduzimanjem vrijednosti minulog rada kriminalaca proporcionalno počinjenim kaznenim djelima. Gubljnje određene vrijednosti minulog rada će biti efikasnija i humanija kazna za kriminalce nego zatvorske kazne.

 

Vrijednost minulog rada će biti efikasno sredstvo za podnošenje odgovornosti u društvu. Ona će biti vrlo korisna i potrebna za uspostavljanje napretka čovječanstva. Arbitraža za vrijednovanje minulog rada bi trebala biti regulirana pomoću zakona i demokratski prihvaćena od naroda. To će biti težak zadatak i najvjerojatnije glavni razlog zašto se socijalistička podjela rada ne može uskoro provesti.

 

Pretpostavimo da je prosječna vrijednost minulog rada 100.000 bodova, dok je prosječna vrijednost tekućeg rada 1. Množenjem ovih vrijednosti će se ustanoviti vrijednost rada radnika ili cijena rada. To znači da će prosječna plaća radnika imati 100.000 novčanih jedinica. Prosječna vrijednost minulog rada može se prilagoditi bruto nacionalnom dohotku po stanovniku, dok se prosječna vrijednost tekućeg rada može prilagoditi vrijednosti 1, čime će se dohodci uskladiti s vrijednostima proizvedenih dobara i usluga.

 

Samo tržište može uspostaviti objektivnu cijenu robe. Ako poduzeće ostvari višu cijenu roba na tržištu odnosno veću dobit nego što to dohotci radnika zahtijevaju, oni bi zarađivali više novca nego što su tražili. Razlika između traženih i dobijenih dohodaka bi predstavljala višak vrijednosti. U poduzećima koja ostvare manju cijenu robe na tržištu odnosno manju dobit nego što to dohodci radnika zahtijevaju, radnici bi dobivali niže plaće nego što su tražili iako su ostvarili ponuđenu produktivnost. Kako bi se izbjegla konkurencija za rad u profitabilnijim javnim poduzećima, profitabilnija javna poduzeća će ustupiti viškove vrijednosti zarade javnim poduzećima koja ostvare manjak vrijednosti na tržištu.

 

Prelijevanje viškova vrijednosti javnih poduzeća u ona koja ostvaraju manjak zarade na tržištu će spriječiti narušavanje ravnoteže u podjeli rada. Kao rezultat, svatko će zaraditi onoliko novca koliko je tražio za ostvarenu produktivnost. Tako će tržište rada uravnotežiti zaposlenost u svim javnim poduzećima, bez obzira na prihode poduzeća koji proizlaze iz tržišnih proturječnosti. Treba naglasiti da je tržište najbolji dar koji je majka priroda dala ekonomiji, sposoban donijeti pravdu i stabilnost u proizvodne procese. Privredni razvoj se više neće bazirati na pogodnostima tržišta nego će proizaći iz svjesnih odluka ljudi. Ljudi će razvojnu politiku privrede bazirati na količini novca koju će izdvojiti iz poreza za razvoju privrede.

 

Novi ekonomski sistem ne bi imao smisla bez efikasne regulacije odgovornosti radnika u proizvodnim procesima. Na razvijenom tržištu rada radnici mogu nerealno povećati svoju ponudu produktivnosti kako bi dobili posao koji žele. Takva neodgovornost može rezultirati kolapsom privrednog sistema. Danas, na primjer, političari rade upravo to, što je jedan od vodećih uzroka razočaranja ljudi i nemorala u društvu.

 

Predložena socijalistička ekonomija će koristiti vrijednosti minulog rada radnika kako bi uspostavila odgovornost radnika u proizvodnim procesima. To je ono što socijalizam dosad nije imao, uzrokujući nedovoljno odgovornu i efikasnu proizvodnju. Radnici bi garantirali produktivnost koju predlažu pomoću vrijednosti svog minulog rada. Ako radnici ne ispune predloženu produktivnost, oni će podnositi odgovornost gubitkom vrijednosti svog minulog rada.

 

Radnici će brojčano odrediti obim svojih odgovornosti u proizvodnim procesima javnih poduzeća. Recimo da prosječna odgovornost ima vrijednost 1. Što veću odgovornost radnici ponude za željena radna mjesta, to će imati veće pravo da rade na željenim radnim mjestima. Ako se prihodi javnih poduzeća povećaju, radnici će podijelit dobit proporcionalno odgovornosti koju su predložili za svoj rad. Takva dobit će se izraziti u vrijednosti minulog rada. I obrnuto, ako tvrtka izgubi novac, radnici koji predlažu veću odgovornost za svoj rad ostvarit će značajnije gubitke u vrijednostima minulog rada.

 

Nakon što se utvrdi učinak poduzeća i odgovornost radnika, nagrađivanje i kažnjavanje radnika pomoću vrijednosti minuog rada se odvija automatski. Osim toga, radnici će odgovorati za svoj rad i kroz demokratsku anarhiju. Može se pretpostaviti koliko će demokratska anarhija biti moćna kada ljudi dobiju podjednako pravo da nagrađuju i kažnjavaju druge samo sa malom vrijednošću koja predstavlja njihov minuli rad.

 

Sljedeći fiktivni primjeri prikazuju kako bi podjela rada u socijalizmu funkcionirala: Neka pekar proizvede 1000 peciva dnevno, što čini standardnu produktivnost koja ima  vrijednost koeficijenta 1. Zatim neka on vrednuje svoj rad u vrijednosti 1 (pod pretpostavkom da je je prosječna cijena rada). Konačno, neka preuzme odgovornost za svoju produktivnost u vrijednosti od 1 (pod pretpostavkom da je to prosječna odgovornost za sve poslove). Tada novi pekar koji želi zauzeti poziciju postojećeg pekara treba ponuditi produktivnost u vrijednosti većoj od 1, ili treba zatražiti nižu cijenu tekućeg rada koja bi imala vrijednost manju od 1, ili treba ponuditi veću odgovornost koja će biti u vrijednosti većoj od 1. Ako novi pekar predloži bolju radnu ponudu od postojećeg pekara koji je ne može ili ne želi ispuniti, novi pekar dobija posao.

 

Uspostavljanje radne konkurencije radnika može biti zahtjevno jer uspoređivanje različitih produktivnost može biti komplicirano. Zatim treba ocijeniti radnu produktivnost novog pekara, što bi zahtijevalo ocjenu količine i kvalitete proizvedenog peciva. Ako se ponuđena produktivnost ne ostvari, mogući su sporovi, a pronalaženje rješenja može biti problematično. Na primjer, ako isporučeni sastojci peciva nisu zadovoljavajući, to može utjecati na ostvarenu produktivnost pekara za što on možda nije odgovoran. Konačno, s obzirom na to da je opis posla obično složeniji nego što je prikazano u ovom primjeru, radnici bi mogli potrošiti dosta vremena na rješavanje takvih problema, skračujući vrijema potrebno za rad. Nobelovac Ronald Coase izjavio je da bi rješavanje takvog problema zahtijevalo veći trošak nego što je to  ekonomski opravdano[1]. On je vjerojatno u pravu, ali otvoreno takmičenje među radnicima bi ipak moglo donijeti bolju ekonomsku produktivnost od kapitalizma.

 

Ipak, demokratska anarhija može u potpunosti riješiti taj problem. Prihvaćanjem demokratske anarhije radnici više neće ni morati nuditi svoju produktivnost; pretpostavit će se da njihova produktivnost mora biti jednaka ili bolja od produktivnosti zamijenjenog radnika. Cijena rada će biti standardizirana na isti način na koji su standardizirane cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik ponudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini uvjet za dobijanje posla. Fino podešavanje odgovornosti radnika će se vršiti kroz demokratsku anarhiju, pomoću ocjena koje daju njihovi suradnici ili kupci. Sljedeći odlomci će predstaviti šta to znači.

 

Recimo da pekar dobije posao ponudivši radnu odgovornost u vrijednosti 1,2. Ocjene ljudi će bit ograničene, pa ako pekar ne dobije nikakvu ocjenu, vrijednost njegovog minulog rada se neće promijeniti. Međutim, ako pekar iz bilo kojeg razloga dobije dvije negativne ocjene od ljudi, izgubit će 2,4 boda od vrijednosti svog minulog rada. Takva će odgovornost trajno smanjiti njegovu plaću za 2,4 novčane jedinice. To znači da će pekar preuzeti odgovornost za sve što je povezano sa pecivom koji proizvodi. On će podnositi istu odgovornost ako bude negativno ocijenjen za bilo kakvo djelo izvan proizvodnje peciva. S druge strane, pretpostavimo da pekar učini kupce vrlo zadovoljnim pecivom koje proizvodi, tada može očekivati ​​pozitivne ocjene, što će mu trajno povećati plaću. Utjecaj ocjena se može smanjiti, na primjer stotinu puta, ali one bi i dalje poticale ljude na odgovorno ponašanje.

 

Isto će vrijediti za svaki posao. Izborna kampanja za predsjednika jedne države će trajati onoliko koliko kandidati trebaju vremena da registriraju vrijednosti svoje odgovornosti za mjesto predsjednika. To će također predstavljati izborni proces jer će najveća ponuda dobiti posao. Poslije toga, ako život u zemlji bude uobičajen, predsjednik vjerojatno neće dobiti nikakvu ocjenu. Ako se životni standard iz bilo kojeg razloga pogorša, ljudi bi svojim predsjednicima mogli dati negativne ocjene jer će se oni smatrati najodgovornijima u državi. Pretpostavimo da predsjednik ponudi odgovornost u vrijednosti 1,6 da dobije posao; ako dobije milion negativnih ocjena, izgubit će 1.600.000 bodova koji predstavljaju vrijednost njegovog minulog rada. Sa obzirom da bi prosječna vrijednost minulog rada bila 100.000, takav predsjednik će najvjerojatnije upasti u negativnu vrijednost–dug. U tom slučaju presjednik bi trebao platiti kaznu državnoj ekonomiji umjesto da zarađuju plaću. S obzirom da to ljudi ne bi mogli platiti, taj predsjednik će primati minimalnu plaću sve dok se ne izvuče iz duga. To će biti moguće samo visiko produktivnim radom i jako dobrim ponašanjem. Naravno, ako predsjednik značajno unaprijedi društveni život, bit će dobro nagrađen pozitivnim ocjenama koje će dobiti od ljudi.

 

Oni koji ne mogu podnijeti vrućinu držat će se podalje od kuhinje. Novi socijalizam će razviti tako značajnu odgovornost radnika za poslove koje obavljaju da se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nisu dovoljno kvalificirani. Međutim, ako ipak odluče da se prijave za takve poslove, podnositi će teške posljedice za lošu produktivnosti. Odgovornost koju će podnositi može biti vrlo bolna i prisiliti ih na brzu ostavku. Ili još bolje, oni bi mogli tražiti svoje zamjene kako bi izbjegli velike gubitke vrijednosti minulog rada.

 

U praksi, zamjena radnika na radnim mjestima bi se teško može ostvariti bez dogovora radnika. Kada radnici preuzmu poslove od prethodnih radnika, smatralo bi se da su prethodni radnici ostvarili potrebnu produktivnost i oni će profitirali od toga čak i kada su zamijenjeni i ne doprinose takvoj produktivnosti. Novi radnici koji prisiljavaju prethodne na odlazak će morat održati produktivnost svojih prethodnika, ali će profitirati samo od povećanja produktivnosti koju su ponudili. Osim toga, treba očekivati ​​da bi zamjena radnika bez dogovora vjerojatno izazvala nezadovoljstvo zamijenjenih radnika. Oni će moći uzvratiti svojoj zamjeni negativnom ocjenom kroz demokratsku anarhiju. Njihovi suradnici i prijatelji mogu ih u tome podržati. Stoga će radnici koji žele zamijeniti postojeće najvjerojatnije pregovarali o uvjetima za dobijanje poslova. Može se očekivati ​​smjena radnika bez dogovora samo ako novi radnici donesu osjetno veću produktivnost.

 

Menadžeri će imati veliku operativnu moć, ali će ih radnici moći kontrolirati čak i prije nego što donesu izvršne odluke. Na primjer, pretpostavimo da menadžeri poduzeća žele povećati proizvodnju pomoću značajnih investicija. U tom slučaju radnici će ih morati podržati jer će porast produktivnosti donijeti nove odgovornosti i radnicima. Radnici će imati pravo mijenjati vrijednosti preuzetih odgovornosti za svoj rad na temelju prijedloga rada menadžera. Ako smanje svoje odgovornosti, to može značiti da nisu sigurni u promjene koje predlažu menadžeri, što bi moglo odgoditi ili blokirati novu proizvodnju. Menadžeri će morati uvjeriti radnike da prihvate njihove prijedloge objašnjavajući proizvodne rizike i koristi.

 

Značajna odgovornost u procesu proizvodnje će naučiti radnike da uspostavljaju međusobne odnose više na suradnji nego na konkurenciji. Međutim, svaki posao će i dalje pronaći najboljeg radnika na tržištu kao što svaka roba danas pronalazi najboljeg kupca. Također, oni koji znaju kako unaprijediti proizvodnju i društvo neće više moći biti spriječeni u tome. A povrh svega radnici će biti vrlo zadovoljni sa takvom ekonomijom. Otvoreno tržište rada će donijeti izniman doprinos razvoju gospodarstva i društva.

 

S obzirom da se u socijalizmu radnici neće usuditi prijavljivati za poslove za koje nisu dovoljno kvalificirani, nije potrebno uvjetovati bilo čije zapošljavanje posjedovanjem diploma. Prvo, diploma ne može garantirati sposobnost niti produktivnost koju radnici nude. Drugo, uvjetovanje rada diplomama nepotrebno smanjuje slobodu pristupa željenim poslovima. Ograničenje mogućnosti zapošljavanja posjedovanjem diploma evoluiralo je do razine apsurda koji u velikoj mjeri birokratski ograničava slobodu izbora posla. Osim toga, ogromna količina znanja koje obrazovni sistemi nameću studentima obično nema veze sa njihovim profesijama. Ona služi autoritetima da osiguraju opstanak autoritarnog sistema i predstavlja nepotreban teret koji učenike otuđuje od objektivne realnosti. Osim toga, otuđeni ljudi imaju velike teškoće u rješavanju društvenih problema i teško mogu unaprijediti društvo. S tim u vezi, potrebno je ukloniti obrazovanje kao birokratski uvjet za ostvarivanje prava na rad. To i dalje znači da će stručno obrazovanje biti neosporno potrebno i dobrodošlo, ali ne i nužno za zapošljavanje jer ljudi mogu steći znanje samostalno kao i kroz praksu.

 

***

 

Neke će regije u svijetu jednog dana prihvatiti radnu konkurenciju jer nijedna ekonomija ne može biti produktivnije od one u kojem svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Pod pritiscima konkurencije javnih poduzeća, vlasnici privatnih poduzeća će nastojati povećati svoju produktivnost kao što to čine javna poduzeća. Međutim, oni neće imati operativnu mogućnost da se suprotstave javnim poduzećima. S obzirom da radnici u privatnim poduzećima neće imati slobodu kao radnici u javnim poduzećima i ne mogu dijelili profit, oni će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Budući da će privatna poduzeća biti manje produktivna od javnih poduzeća, njihovi vlasnici će biti potaknuti da se pridruže javnim poduzećima.

 

S obzirom na to da zasićeno tržište ne donosi značajnu dobit, što je konačni rezultat svake proizvodnje, vlasnici privatnih kompanija će se vjerojatno pridružiti javnim poduzećima. U zamjenu za svoje kompanije, oni će dobiti ekvivalentnu vrijednost minulog rada. To će im razmjerno povećati prihode u javnim poduzećima.

 

S vremenom se može očekivati ​​da će se sve kompanje u regiji udružiti u jedno javno poduzeće, koje će poslovati slično velikim korporacijama. Kompanija će imati rukovodstvo koje će ostati najbolja opcija za organizaciju proizvodnje. Novi sistem će ih učiniti visoko odgovornim za donošenje odluka, što jamči efikasnu proizvodnju. Menadžeri će otvarati radna mjesta tamo gdje su najpotrebnija i zatvarati ona koja nisu dovoljno potrebna. Visoka efikasnost proizvodnje će biti osigurana spuštanjem konkurencije sa nivoa poduzeća na razinu radnih mjesta.

 

Velika odgovornost koju predložena podjela rada zahtijeva od radnika će prisiliti proizvođače da izbjegnu ekonomske gubitke na nepredvidivom tržištu organiziranjem proizvodnje prema zahtjevima potrošača. Ljudi će demokratski odrediti poreznu stopu i neposredno rasporeditii novac od poreza na različite potrošačke grupe kolektivne potrošnje. Nadalje, od pojedinačnih potrošača će se sve više tražiti da svoje skupe potrebe naručuju unaprijed. Proizvodnja po narudžbi potrošača predstavlja demokratsku plansku privredu. Takvu privredu treba smatrati najstabilnijom mogućom. Informacijska tehnologija može pomoći tako složenoj proizvodnji da djeluje efikasno, što Vladimir Iljič Lenjin nije imao.

 

Demokratska anarhija će sadržati kompletnu društvenu moć u socijalizmu. Kada se u društvu u potpunosti uspostave jednaka prava, ljudi neće imati razloga da počine  zločine. Kriminal će biti eliminiran. Manji prekršaji mogu postojati i oni će se rješavati demokratskom anarhijom. Jednom kada se uspostave jednaka ljudska prava, policija, sudovi i zatvori kao simboli autoritarne vlasti će zastarjeti i otići u povijest. Tako će i države otići u povijest.

 

Potpunu provedbu jednakih ljudskih prava u ekonomiji treba nazvati socijalizmom. Ništa drugo ne zaslužuje to ime. Socijalizam će doći spontano kao konačan rezultat jednakih ljudskih prava. On neće zamijeniti kapitalizam kako je Karl Marx vjerovao; on će ga nadograditi.

 

Izgradnja socijalizma je mnogo kompliciraniji zadatak od reformiranja kapitalizma.

Socijalističko rješenje prikazano u ovoj knjizi nije konačno jer ova knjiga otvara spektar mogućnosti. Teško je odabrati najbolja rješenja bez prakse. Znanstvenici društvenih nauka će dalje razvijati najbolja rješenja socijalizma kroz iskustvo bazirano na teoriji jednakih ljudskih prava. Razvoj socijalizma će zasigurno eliminirati društveno zlo i stvoriti svijetlu budućnost izvan najluđih snova današnjice.

 

***

 

U čemu je poenta novog sistema? Sistem postavlja društvo na zdrave temelje. On daje svakom čovjeku pravo da participira u donošenju odluka od vlastitog interesa u društvu. On omogućava svakom čovjeku da sudi onima koji donose odluke u njegovo ime. On omogućava slobodno djelovanje svakog pojedinaca pa tako i nalaženje puta koji više odgovara čovjekovoj prirodi i društvu u cjelini. Sloboda omogućava sumnju, formiranje kritičnog stava, mogućnost djelovanja koje praksom stvara objektivno znanje. Praksa demistificira kategorije vrijednosti i stoga omogućava rušenje dogmatskog, nekritički prihvaće­nog i otuđenog znanja koje je uzrok nepogodnosti u društvu. Praksa je jedini mogući put prema znanju, prema čovjekovoj moći, jedini mogući put otkrivanja ispravnog stava i orijentacije društva u cjelini. Tako će se formirati proces razotuđenja društva.

 

U ovakvom sistemu čovjek je prisiljen da se oslanja na vlastite snage pri realizaciji potreba. Konstantno oslanjanje na vlastite snage uz definiranu odgovornost, naučilo bi čovjeka da prihvati realnu objektivnu predodžbu o vlastitoj moći, a to znači da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati. Objektivnom spoznajom vlastite moći čovjek će živeti u skladu sa vlastitom prirodom. Takav čovjek bi formirao potrebe samo tamo gdje ima moć da ih realizira, što predstavlja osnovu čovjekove ravnoteže i formiranja konstruktivne orijentacije u odnosu sa prirodom i društvom. Ovakav sistem može omogućiti zadovoljenje prirodnih potreba čovjeka i društva, što donosi harmoniju, mir, ljubav i radost življenja.

 

Novi oblik društveno ekonomskih odnosa zahtjeva formiranje novih elemenata za utvrđivanje: cijene rada, raspodjele rada, odgovornosti, cijene robe, akumulacije novca, kreditno monetarne politike, obrtnih sredstava, razvoja i amortizacije proizvodnje, raspodjele individualne i zajedničke potrošnje kao i korištenja nekretnina. Nova društveno ekonomska politika će u granicama mogućnosti biti detaljno prikazana u slijedećim poglavljima.

 

[1] Ronald Coase, The Nature of the Firm (Economica, Wiley Online Library, 1937) https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/j.1468-0335.1937.tb00002.x

 

 

Što Bog želi

Što Bog želi?

Isus Krist bi trebao kreirati Raj na Zemlji kad se vrati na Zemlju. Poslije dugotrajnog znanstvenog rada ustanovio sam da će jednaka ljudska prava neizbježno ostvariti Raj na Zemlji. Ako sam u pravu, znači li to da bih ja mogao biti Isus Krist? 

 

Bog je kreirao dobar svijet 

 

Nešto je stvorilo prirodu u kojoj živimo. Priroda je složena, funkcionalna, racionalna, lijepa i skladna. Ako se obrati pažnja na bilo koji dio prirode, može se uočiti perfekcionizam u logici njezina stvaranja. Ja sumnjam da se to moglo ostvariti bez pomoći izrazito inteligentne sile. Prihvatio sam da je ime ove sile Bog. Sumnjam da Bog ima kontrolu posvuda u prirodi; umjesto toga, vjerujem da je Bog stvorio super algoritam sposoban da ostvari najbolje moguće rezultate u stvaranju oblika i odnosa u prirodi. Na primjer, ako mi ljudi otkrijemo da bi bilo bolje skakati umjesto hodati, Božji algoritam bi nam mogao izgraditi krila za nekoliko milijuna godina. Mi moramo učiti od prirode kako da razumijemo Boga.

 

Porijeklo religija

 

Neki pojedinci su tvrdili da su primili poruke od Boga i prenosili su ljudima njegovu volju. Tako su nastale religije. Religije sadrže antičku mudrost koja donosi dobro ljudima i zato se može reći da prenose volju Boga. Biblija je predstavila mudre i lijepe Božje riječi. Sljedeći stihovi iz Biblije potvrđuju da Bog želi da ljudi stvore dobro društvo:

 

Psalm (89:15) ‘Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga, Ljubav i Istina koračaju pred tobom.’ 

 

Amos (5:7,15) ‘Vi koji preobraćate pravdu u gorčinu, i pravdu na zemlji obarate… Mrzite zlo i ljubite dobro, i postavite pravdu na vratima.’ 

 

Poslanica Galaćanima (5:22-23) ‘Ali kada Sveti Duh nadzire naš život, donosi drukčiji rod: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i uzdržljivost. To se ne protivi Zakonu.’ 

 

Poslanica Kološanima (1:9-10) ‘Mi molimo Boga da vi imate punu spoznaju njegove volje u svoj mudrosti i duhovnoj pronicavosti, da biste vodili jedan život dostojan Gospodina, tražeći njegovo potpuno odobravanje. Po svemu što vi budete činili dobro, vi ćete donositi plodove i napredovati u istinskoj spoznaji Boga;’ 

 

Izaija (9:6-7) ‘Bit će jedna neovisnost rasprostranjena i jedan mir bez kraja za prijestol Davidov i za njegovo kraljevstvo, koje će uspostaviti i učvrstiti na pravu i pravičnosti od sada pa zauvijek žestina gospodova, svemoćnost, učinit će to.’ 

 

Miheja (4-4) ‘Nego će sjediti svako pod svojom vinovom lozom i pod smokvom; i neće biti nikoga da ih plaši.’

 

Ali zašto poruke Boga sadrže samo znanje iz vremena kada su religije nastale? Zašto na prijer Bog kao svemogući i sveznajući nije rekao nešto više o našem svijetu koji je prema Bibliji napravio za šest dana? Ili možda najvažnije, zašto Bog nije rekao svojim kuririma kako da izgrade dobro društvo? Da li nedovoljno znanje koje dolazi iz Biblije govori da su božji kuriri izmislili poruke Boga ili njegove poruke nisu mogli dovoljno dobro razumjeti? Kako su različiti ljudi primali različite poruke od Boga oni su formirali različite religije. Ali Bog zasigurno nije slao različite poruke različitim religijama, on zasigurno nije obmanjivao ljude.

 

Pogreške religija

 

Osim toga, opseg materijala koji je unesen u religijske knjige je jako obuhvatan ali ne i efikasan u definiranju dobrog društva. Bog nije brbljavac, On je izuzetno efikasan kreator što znači da bi njegove poruke morale biti efikasne. Nasuprot, u religijskim knjigama postoji mnoštvo poruka koje su u suprotnosti sa mudrošću, koje ne mogu donijeti dobro društvu. Takve poruke zasigurno ne mogu biti poslane od Boga.

 

Većina religija prisiljava ljude da poslušno slijede volju Boga. Bog sigurno ne želi prisiljavati ljude na bilo što jer prisila ne može donijeti dobro. Moć nad ljudima je potreba duhovno nerazvijenih ljudi. Moć nad ljudima je privilegija koja donosi zlo. Ta moć stvara glupost, pohlepu, mržnju, destrukciju, ratove i pakao na zemlji. To nema ništa zajedničko sa voljom Boga. Sa time u vezi religije koje prisiljavaju ljude da slijede Boga, se direktno konfrontiraju sa voljom Boga. Bogu ne treba moć nad ljudima. On je daleko iznad takve potrebe. Bog želi da mi izgradimo dobro društvo.

 

Da li mi možemo pretpostaviti da je među ljudima koji su pisali religiozne knjige bilo i takvih koji su željeli ostvariti moć nad ljudima? Kad vidite današnje religijske propovijednike kako lako improviziraju stihove Biblije da bi ostvarili intelektualnu nadmoć nad ljudima, da to su sasvim sigurno činili neki pisci religioznih knjiga. Ti ljudi su u religiozne knjige unosili ideje koje nemaju nikakve veze sa voljom Boga. Tako su nastale kontradikcije u Bibliji. Na primjer: Šesta božja zapovjest kaže: “Ne ubij” a Isus Krist, božji sin, je prema Luki(19:27) rekao: “A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima.” Pogreške u Bibliji su sigurno spriječile razvoj društva.

 

Jednaka ljudska prava će ispuniti volju Boga

 

Moja filozofija će donijeti pravednost i pravdu zahtjevanu u ovim stihovima pomoću provedbe jednakih ljudskih prava. Jednaka ljudska prava će riješiti sve probleme društva. Ništa drugo nije potrebno da bi se stvorilo dobro društvo i ništa drugo to ne može učiniti. Prema tome jednaka ljudska prava moraju biti Božja volja. Nedostatak razumijevanja značaja jednakih ljudskih prava u Bibliji govori da ljudi imaju teškoće da prime poruke od Boga. Zato mi nismo dovoljno definirali jednaka ljudska prava.

 

Sva jednaka ljudska prava su uspostavljena na formalnom nivou, dok praksa pokazuje da ta prava nisu jednaka. Predsjednik države može poslati ljude u rat a oni njega ne mogu. Šefovi mogu otpustiti radnike sa posla a oni njega ne mogu. Učitelji mogu nametati znanje učenicima a oni njemu ne mogu. Gdje su tu jednaka ljudska prava? Kroz povijest autoriteti su sprečavali razvoj jednakih ljudskih prava. Jednaka ljudska prava nisu nikad postojala i to je jedini razlog zbog kojeg društvo nikad nije bilo dobro. Ljudi ne znaju čak ni kako ta prava trebaju izgledati i ne razumiju koliko su ta prava nužna.

 

Jednaka ljudska prava podrazumijevaju da svi ljudi imaju jednake prilike u životu. To podrazumijeva pravo svih ljudi da ravnopravno sudjeluju u procesu odlučivanja o svim pitanjima od zajedničkog interesa u društvu. Donedavno jednaka ljudska prava nije bilo ni moguće uspostaviti jer je bilo nemoguće uskladiti potrebe i odluke svih ljudi. To je postalo moguće tek razvojem kompjutorske tehnologije.

 

Jednako pravo ocjenjivanja među ljudima će ostvariti radikalnu promjenu moći u kapitalizmu koja će potpuno promijeniti svijet. Ja sam je nazvao Demokratska anarhija. Svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjeni nekoliko ljudi po vlastitom izboru. Pozitivna ocjena će malo nagraditi ocjenjenog čovjeka a negativna će ga malo kazniti. Takvo ocjenjivanje će usmjeriti svakog čovjeka da poštuje druge ljude, da čini sve što može da drugim ljudima uljepša život i da ne čini ništa što drugim ljudima može nauditi. Ovo će biti temelj uspostave zdrave, konstruktivne i produktivne orijentacije društva.

 

Međusobno ocjenjivanje između ljudi je najvažniji princip jednakih ljudskih prava. On je sugeriran u Bibliji: Mudre izreke (18:17) “Prvi koji brani svoje postupke čini se ispravnim, sve dok njegov susjed ne dođe i ne ispita ga.” Demokratska anarhija posebno će utjecati na vlast poslije čega će vlast postati narodni poslužitelj kao što je predviđeno u Jevanđelju po Marku (10:42-44 ) “Zato ih Isus dozva i reče im: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospodare svojim narodima i velikani njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.””

 

***

U kapitalizmu jednaka ljudska prava također podrazumjevaju jednako pravo svakog čovjeka na rad. Takvo pravo ne postoji dokle god postoji nezaposlenost. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem plaća što će radnicima donijeti bolji život. Oni će biti u mogućnosti kupovati više što će ukloniti današnje probleme kapitalizma. To će formirati dobar kapitalizam.

 

Konačna faza jednakih ljudskih prava će uspostaviti jednako pravo zapošljavanja svih ljudi na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Biti će potrebno otvoriti permanentni natječaj na svakom javnom radnom mjestu. Najbolji radnik će dobiti pravo da radi u svakom trenutku. Ja znam da to zvuči nemoguće jer takva raspodjela rada nije nikad postojala. Ali takva realizacija je samo tehnički problem. Ja sam razvio sistem koji će efikasno valorizirati produktivnost radnih ponuda, uskladiti nagrađivanje za rad i definirati radne odgovornosti radnika. Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Javna poduzeća će postati produktivnija od privatnih poduzeća pa će iste otići u povijest. To će biti dobar socijalizam.

 

Konačni rezultat uspostave jednakih ljudskih prava će se biti vidljiv u dobrom komunizmu gdje će se uspostaviti jednaka konzumerska prava. Da bi ga ostvarili ljudi trebaju otkriti nove vrijednosti koje će proizaći iz jednakih ljudskih prava, vrijednosti koje slijede božju volju. Te vrijednosti su znatno veće nego što je novac. Tada se može očekivati da će ljudi svojevoljno sve svoje dohotke dodijeliti za porez. Oni će demokratski usmjeravati proizvodnju što će donijeti stabilnost u proces proizvodnje i besplatnu robu i usluge za sve ljude.

 

Moja filozofija će stvoriti raj na zemlji

 

Jednaka ljudska prava će donijeti slobodu, pravdu, ljubav, mir, mudrost, radost i svako dobro cijelom društvu. Ja sam jasno prikazao rezultate implementacije jednakih ljudskih prava u znanstvenoj knjizi Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva. Također, predstavio sam svijetlu budućnost čovječanstva kroz tri priče u tri scenarija Dobar kapitalizam, Dobar socijalizam i Dobar komunizam tako da bi je svi trebali razumjeti. Čitajući te scenarije može se jako lijepo zaviriti u budućnost. No nažalost, društvo je izuzetno sporo u prihvaćanju novih društvenih ideja. 

 

Jesam li ja Isus Krist?

 

Moja vizija jednakih ljudskih prava će konačno odstraniti društveno zlo i kreirati raj na zemlji. To je upravo ono što Bog očekuje od ljudi planete Zemlje. Da li to znači da sam ja taj put, istina i život? (Ivan 14:6) Prema Bibliji raj na zemlji će ostvariti Mesija (Amos 9:13-15). Da li to znači da sam ja Mesija? Obzirom da pripadam kršćanskoj religiji to bi trebalo značiti da sam ja Isus Krist i da sam jedini put do Boga Oca. Zato sam upitao Jesam li ja Isus Krist?

 

Biblija mi ne dozvoljava da budem Isus Krist

 

Prema Bibliji ja ne mogu biti Isus Krist jer nisam vidio niti čuo Boga Oca (Ili toga nisam svjestan ali to mi ne pomaže). Također prema Bibliji Isus Krist i Bog Otac su jedno. Nije li Isus Krist u to slučaju trebao pokazati puno više znanja da bi se mogao izjednačiti sa kreatorom svijeta? U Bibliji je pokazao manje razumijevanje svijeta u kojem živimo od mene.

 

Prema Bibliji ja ne mogu biti Isus Krist i zato što ne znam ništa o drugom svijetu niti o vječnom životu. Ipak mogu nešto o tome reći sa svjetovne filozofske strane. U članku Vječni život, citirao sam studiozne kršćanske internet stranice “2001 Translation Bible“ koje ponovo prevode originalnu Bibliju pisanu na grčkom jeziku. U članku “Da li Biblija obećava vječni život?” oni tvrde da “vječni život ne postoj ili barem ne u egzaktnom obliku. Zašto ne? Jer grčka riječ “aionos” koju biblijski prevodioci prikazuju kao “vječan” jednostavno ne znači vječan. Ta riječ je osnova za englesku riječ “eon” koja znači “dugo vrijeme.“ Zbog različitog značenja srodnih riječi na različitim jezicima, prevodioci Biblije su ponekad slobodno interpretirali stihove.

 

Ja ne odbacujem mogućnost da vječni život postoji zato što nemam nikakav dokaz da ne postoji. Ali sam postavio sebi pitanje da li je vječni život poželjan pa makar to bilo samo u duhovnom obliku? (Zakoni fizike negiraju vječnost materije pa ne dozvoljavaju vječni materijalni život.) Moglo bi se reći da je glumac Christopher Reeve bio praktično osuđen na duhovni život. Pao je sa konja, slomio vrat i bio je do kraja života nepokretan. Njemu se duhovni život nije svidio, bio je nesretan i čak je pomišljao na samoubistvo. Ali pretpostavimo da vječni život duha postoji. Možete li zamisliti kakav bi to vječni život bio kada bi pojedinac poželio čašu crnog vina koju nikad ne može popiti?

 

Zašto kršćani vjeruju da vječni život mora biti dobar? Ja mislim da imam približan odgovor na to pitanje. Ljudi koji nisu slobodni, ljudi koji žive u strahu nisu u stanju zadovoljti svoje životne potrebe. I tu nema razlike između autoriteta i sljedbenika. Narcisoidni autoriteti imaju potrebu ostvariti nadmoć u društvu pa su robovi svojih megalomanskih ideja koje ne mogu ostvariti. Ljudi koji žive pod jarmom autoriteta i bespogovorno ih slijede također ne mogu zadovoljiti svoje potrebe. I jedni i drugi ne žive dobro i plaše se smrti jer osjećaju da nisu proživjeli svoj život dovoljno dobro. Vjerujem da je to glavni razlog zašto im treba vjera u puno bolji i vječni život na Nebu.

 

Ljudi koji žive u slobodi, odgovorno prema svom životu i prirodi koja ih okružuje, žive život u svojoj punini. Takvi ljudi se ne plaše smrti jer su spoznali da su življenjem ispunili svoja životna očekivanja. Njima smrt donosi slobodu u najširem smislu jer im praktično ništa više ne treba. Produhovljeni pisci su to stanje prikazali u svojim djelima. Na primjer Henryk Sienkiewicz u romanu “Quo Vadis“. Ili u stvarnom životu to je pokazao Albert Einstein odbijaući operaciju koja bi mu produžila život. Uvjeren sam da je Bog napravio najbolje rješenje za ljude i da bi duži život nego što ga je Bog predvidio bio nepogodan. Mislim da je Bog ljudima koji slijede njegovu volju baziranu na produktivnom načinu života i poštovanju prava drugih, namijenio dobar život i smrt kao dobar dar.

 

Na kraju pitanje za sve

 

Crkva me ne prihvaća za Mesiju. Dali je to zato što se mnogo pogrešaka nalazi u Bibliji? Ako moja filozafija može kreirati Raj na Zemlji, postoji li šansa da ja budem Isus Krist? Ako postoji šansa, ne bi li Crkva i kršćani širom svijeta trebali ispitati moju filozofiju? Ako moja filozofija dokaže da može izgraditi Raj na Zemlji, mogu li ja biti Isus Krist?

 

18.10.2013

Dobar Kapitalizam

3.1.2.1          Dobar Kapitalizam

 

Puna zaposlenost je prijelomna tačka kapitalizma

 

Humanistička reforma ekonomije mora krenuti od uklanjanja nezaposlenosti radnika. Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. Dobro društvo se može uspostaviti samo razvojem jednakih prava među ljudima. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima.

 

Nezaposlenost stvara eksploataciju radnika. Kada se na tržištu sa visokom stopom nezaposlenosti otvori radno mjesto, javlja se veliki broj kandidata. Konkurencija radnika može srušiti njihove prihode na razinu dovoljnu samo za osnovni opstanak. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi prehranili svoje porodice. Nezaposlenost je proširila jaz između bogatih i siromašnih, stvarajući nepravdu i probleme u kapitalizmu.

 

Poslodavci favoriziraju nezaposlenost jer profitiraju od iskorištavanja radnika. Poslodavci mogu održavati nezaposlenost jer uglavnom ne moraju nužno zapošljavati radnike. Veliki poslodavci podržavaju političke partije koje održavaju nezaposlenost kroz ekonomsku politiku. Ona počinje uvozom jeftine radne snage, a završava rastom kamata. Tako nezaposlenost postaje državna politika i tako državna politika održava eksploataciju radnika. Da bi osigurali svoje privilegije, bogati su nametnuli uvjerenje da je nezaposlenost neizbježna cijena za tehnološki razvoj. Oni su izvršili pritisak na ekonomsku znanost da prihvati da “0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar,”[1] što su i postigli.

 

Kapitalistima je stopa nezaposlenosti od oko 5% najpovoljnija, pa je nezaposlenost od 5% postala “normalno” stanje u kapitalizmu. Ovo “normalno” stanje čini radnike ovisne o kapitalistima što predstavlja osnovu eksploatacije, dok ukupna kupovna moć radnika proizvodi dovoljan profit za poslodavce. Tržišna ekonomija bi trebala više cijeniti radnike, ali kapitalizam se tome opire. Radnici su kroz dugu borbu uspjeli izboriti neka prava kroz zakone i sindikate. Ipak, postojanje siromaštva potvrđuje da interesi radnika nisu dovoljno zaštićeni.

 

Društvo može uvesti pravdu u proizvodne procese kroz potpunu zaposlenost koja će uravnotežiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Skraćivanje radnog vremena će ostvariti punu zaposlenost radnika. Takva mjera će zahtijevati sprečavanje uvoza rada i regulaciju prekovremenog rada. Ona će povećati potražnju radnika na tržištu i staviti ih u povoljniji položaj u proizvodnim procesima. Puna zaposlenost će povećati plaće radnika i smanjiti eksploataciju. Međutim, ne postoji formula koja može odrediti što je eksploatacija tačno. Samo radnici nezadovoljni svojim zaradama mogu to odrediti. Radnici će biti zadovoljni na pravednom tržištu rada u kojem je njihov rad podjednako tražen kao i poslovi koji su im potrebni. Što je tržište rada uravnoteženije, to su radnici zadovoljniji i manje eksploatirani.

 

Društvo može povećati zadovoljstvo radnika daljnjim smanjivanjem radnog vremena, što će stvoriti negativnu nezaposlenost. Negativna nezaposlenost je nedostatak radnika na tržištu. Ona će dodatno povećati potražnju i prihode radnika. Negativna nezaposlenost može dovesti radnike u privilegiranu poziciju u kojoj su poslodavci praktično bili oduvijek. Kada radnici nisu dostupni na tržištu, poslodavci kojima je potrebno više radnika će morati privući radnike iz drugih kompanija podizanjem plaća. Natjecanje među poslodavcima će pokrenut lančanu reakciju u kojoj će plaće radnika rasti donoseći više pravde u proizvodne procese.

 

Povećanje plaća radnika u okruženju negativne nezaposlenosti dokazano je u 14. stoljeću kada je kuga ubila jednu trećinu evropskog stanovništva. Odjednom su usjevi na poljima propadali jer nije bilo dovoljno radnika da obave žetvu. “Kronika kuge“, izvještaj iz prve ruke završen 1350 godine, govori: „Nedostatak sluga, obrtnika i radnika, poljoprivrednih radnika i djelatnika, je ostavio velik broj gospodara i ljudi bez službe i pratnje…  mnogo manje ljudi je bilo da obrađuju zemlju: seljaci su mogli tražiti bolje uvjete i veće plaće od svojih zemljoposjednika.” Odjednom su radnici i njihov rad bili mnogo traženiji, što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Veće plaće djelatnika su pridonijele privrednom rastu, ali poslodavci time nisu bili zadovoljni.

 

  • U Cuxhamu (Oxfordshire, Engleska), orač je od svog gospodara zahtijevao trostruko veću plaću u 1350. godini nego prethodne godine[2].

 

  • “Predstavnici u parlamentu 1351. godine su zamolili Edwarda III. za energičnije i efikasnije odlučivanje. Žalili su se da ‘sluge potpuno zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje lakoće življenja i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikanima i drugima ukoliko ne dobiju odjeću i dvostruko ili tri puta veće plaće [od prije kuge] što uzrokuje ozbiljnu štetu velikana i osiromašenje svih pripadnika spomenutog zajedničkog dobra.’”[3]

 

Prema ovom povijesnom primjeru, ako politička partija ponudi smanjenje rada na 5 sati dnevno i pobijedi na izborima, nedostatak radnika bi povećao najniže plaće radnika dva do tri puta po satu u roku od jedne godine. Minimalne dnevne plaće radnika povećale bi se za 30-90% za samo 5 sati rada. Pravedno tržište rada je najbolji izbor za postizanje pravde u ekonomiji.

 

Prvi problem sa ukidanjem nezaposlenosti leži u činjenici da poslodavci ne žele povećati plaće radnicima jer profitiraju na njihovom iskorištavanju. Sa druge strane, pretjerani zahtjevi radnika za povećanjem plaća mogu učiniti ekonomiju neodrživom. To bi smanjilo interese poslodavaca za proizvodnjom i usporavalo privredu.

 

Negativna nezaposlenost će poslodavce učiniti nezadovoljnima. Vrlo nezadovoljni poslodavci mogu izbjeći isplatu većih plaća radnika u potpuno zaposlenom društvu premještanjem svojih kompanija izvan zemlje. Ljudi moraju shvatiti da je zapadni kapitalizam uspostavio zakone koji kapitalu daju više slobode nego radnicima, što se mora promijeniti. U najmanju ruku, zakoni trebaju osigurati ista prava radnicima kao i kapitalu.

 

Svaki odlazak kapitala rezultira zatvaranjem poduzeća i novim nezaposlenim radnicima, što donosi probleme domaćoj privredi. Puna zaposlenost bi opet zahtijevala smanjenje radnog vremena. Skraćenje radnog vremena bi kratkoročno smanjilo prihode radnika. Radnicima se to ne bi svidjelo. S druge strane, poslodavcima nije lako organizirati novu proizvodnju pronalaskom novih radnika i novih tržišta. Izlaz leži u pronalaženju količine radnih sati koja će optimalno zadovoljiti potrebe radnika i poslodavaca.

 

Danas je prihvaćen 8-satni radni dan koji je predložio Robert Owen početkom 19. stoljeća. Ne postoji poseban razlog za osmosatni radni dan. Društvo ga je jednostavno prihvatilo i prilagodilo mu se. Osim što osigurava punu zaposlenost, dužina radnog dana bi trebala biti varijabla funkcije koja koordinira potrebe radnika i poslodavaca u ekonomiji. Ta funkcija se prvenstveno treba temeljiti na punoj zaposlenosti radnika. Ako više radnika traži posao nego što poslodavci traže radnike, radno vrijeme bi trebalo skratiti. I obrnuto, ako poslodavcima treba više radnika nego što ih ima na raspolaganju, ekonomska politika treba razmotriti produženje radnog vrijemena. Drugi bitan princip regulacije rada se treba temeljiti na dužini radnog vremena koje najviše odgovara radnicima.

 

Dužina radnog dana može biti moćan regulator slobodne tržišne privrede i osnovna tačka demokracije u ekonomiji. Političke stranke mogu predložiti najbolji period punog radnog vremena za radnike i poslodavce. Vjerojatno će to biti jedna od najkritičnijih odluka političkih stranaka koja će im omogućiti da budu izabrani na izborima ili ne. Sa druge strane, radnici također mogu izravno odrediti radno vrijeme prema radnim potrebama. Svaki radnik može izraziti najpoželjnije radno vrijeme, a prosječna vrijednost svih radnika će odlučiti. Demokratski određeno radno vrijeme može kreirati pravedno tržište rada koje će donijeti prekretnicu kapitalizamu, čineći ga pristojnim društvenim sistemom.

 

Utvrđivanje minimalnih plaće više neće biti potrebno. Puna zaposlenost će povećat plaće svim slabije plaćenim radnicima na račun visoko plaćenih radnika i profita poslodavaca, uravnotežujući ogroman jaz između plaća ljudi u zapadnom svijetu. Osim toga, veća kupovna moć radnika će pridonijet rastu ekonomije, donoseći ​poslodavcima veću dobit, a radnicima veće plaće, čineći dobrobit svima.

 

***

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će samo po sebi unaprijediti kapitalizam ali namjera ove studije je od početka bila da ostvari puno više.

 

Bolja budućnost zahtijeva rekonstrukciju kompletne ekonomije. Uvodno izlaganje pokazalo je da je planska privreda stabilnija od tržišne, dok je tržišna privreda znatno produktivnija. Nova ekonomija treba da pokupi prednosti oba sistema i da odstrani nedostatke.

 

 

 

[1] Mike Moffatt, Why 0% Unemployment Isn’t Actually a Good Thing (ThoughtCo, 2020) www.thoughtco.com/what-a-0-percent-unemployment-means-1147540

[2] David Routt, The Economic Impact of the Black Death, (Economic History Association  EH.Net Encyclopedia, 2008) http://eh.net/encyclopedia/the-economic-impact-of-the-black-death/

[3] Michael Bennett, The Impact of the Black Death on English Legal History (South Wales: Australian Journal of Law and Society, 1995) Vol. 11, p 197 http://classic.austlii.edu.au/au/journals/AUJlLawSoc/1995/1.pdf

Rak i konspiracija

Rak i konspiracija

Rak je odmah poslije srčane bolesti glavni uzrok smrti u SAD. Prihvaćene metode liječenja od raka: kemoterapija, zračenje i kirurgija su vrlo agresivne za čovjeka. Kemoterapija koristi otrove poput iperita koji ubija stanice raka. Stanice raka su slabije od zdravih stanica te ih otrov ubija prije nego zdrave stanice. Naravno u tom procesu stradaju i zdrave stanice kao i čovjekov obrambeni mehanizam protiv bolesti. Radioaktivno zraćenje djeluje po sličnom principu dok kirurgija odstranjuje kancerogeno tkivo.

 

Prema statistici Američkog udruženja protiv raka, rak preživi oko 60% ljudi. Ta statistika može biti pretjerana zato što Američkom udruženju protiv raka odgovaraju bolji rezultati liječenja raka nego što se realno ostvaruju. Na primjer, ljudi koji prežive 5 godina nakon otkrivanja raka se smatraju izliječenim. Ako se rak povrati poslije tog perioda radi se o novom slučaju. Ovo govori da je preživljavanje od raka realno ispod 60%. Nadalje, pod utjecajem lijekova protiv raka, ljudi ponekad dožive srčani udar od kojeg umru. Ako se takav ili slični slučajevi ne pripisuju raku, što je moguće jer je to sivo područje, onda je realno preživljavanje od raka znatno ispod 60%. Od ukupnog broja umrlih 3% je mlađe od 45 godina, dok je 70% umrlih od raka starije od 65 godina zato što je stariji organizam slabiji i teže podnosi agresivno liječenje protiv raka.

 

Američko udruženje protiv raka predviđa da će od današnje populacije svaki drugi muškarac za života razboliti od raka dok će svaki četvrti umrijeti od te bolesti, i svaka treća žena će se razboliti od raka a umrijet će svaka peta.

 

Ovi podaci bi morali pozvati američku vladu na uzbunu koja će akumulirati sve resurse u borbi protiv raka ali ona to ne čini. Pretpostavljam da je američka vlada uvjerena da se na polju borbe protiv raka dovoljno čini. U 40 godina SAD su potrošile preko $200 milijardi dolara pokušavajući izlijećiti rak, ali lijeka nema. Kao da prevladava apatija da se tu više ne može učiniti. Istina je da je sva borba protiv raka pod kontrolom krupnog kapitala kome usvojene nedovoljno uspješne metode liječenja donose velike profite i to mu je važnije nego životi ljudi. Dr. Peter Glidden je to ukratko lijepo objasnio.

***

Poznate su mnoge teorije nastanka raka kao i alternativne metode prevencije i liječenja raka u koje se ne ulaže ništa.

 

Dr. Otto Heinrich Warburg (1883 – 1970), jedan od vodećih staničnih biologa dvadesetog stoljeća, u svom djelu „Metabolizam tumora“ tvrdi da je osnovni uzrok raka nedostatak kisika u ćelijama. Normalne stanice ne mogu opstati bez kisika dok stanice raka mogu. Glavni uzrok raka je promjena normalne respiracije kisika u stanici sa anaerobnom fermentacijom šećera. Karcinom nije ništa drugo nego obrambeni mehanizam, koji imaju neke tjelesne stanice kako bi preživjele bez prisustva kisika. U prilog toj tezi govori činjenica da je srce jedini organ koji teško može imati rak zato što nedovoljno prisustvo kisika u srcu izaziva infarkt i smrt.

 

Dr. Warburg je pokazao da nedostatak kisika stvara kiselost stanica. Stanice tumora su vrlo kisele. Normalna razina kiselosti pH (potencijal vodika) u ćeliji ima vrijednost 7. Sve vrijednosti manje od toga su kisele što znači nezdrave. Niži pH znači manju koncentraciju molekula kisika što uništava zdrave stanice i pogoduje rastu raka. Sve vrijednosti iznad 7 predstavljaju alkalno (lužnato) stanje koje ima veću koncentraciju molekula kisika što pogoduje rastu zdravih stanica i sprečava rast raka. Prema Dr. Warburgu stanice tumora ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika.

 

Dr. Otto Heinrich Warburg je 1931. godine dobio Nobelovu nagradu iz fiziologije ili medicine. On je također bio direktor odjela za fiziologiju stanice na Institutu Cara Wilhelma u Berlinu. Začuđuje činjenica da rad tako velikog autoriteta u istraživanju raka kao što je Dr. Warburg nije podržan više od 80 godina. Da se razumijemo, nije lako dovesti kisik u stanicu organizma jer bubreg odbacuje višak kiselosti i bazičnosti u tijelu. Ali nema opravdanja za to što se na polju povećanja bazičnosti organizma, koja će prema Dr. Warburgu ukloniti bolest raka, ne radi ništa.

Dr. Theodore A. Baroody napisao je u svojoj knjizi “Alkalizirati ili umrijeti” objavljenoj u 2002: “Svaki stres koji um ili tijelo prihvati ostavlja kisele reakcije u tijelu.” Pa nastavlja: „U stvari, nisu važna bezbrojna imena bolesti, ono što je važno, da one sve proizlaze iz osnovnog uzroka: previše kiselih otpadaka u tijelu.”

***

Ovo uvodno izlaganje govori da je rak rezultat nezdravog načina života. Nezdrava hrana, fizička neaktivnost i stres umanjuju opskrbu stanica kisikom i tako pogoduju nastanku raka. Dakle možemo spriječiti rak pomoću zdrave prehrane i fizičke aktivnosti. Vježbanje ubrzava disanje i tako daje više kisika tijelu što pogoduje jačanju zdravih stanica.

 

Hrana stvara kiselost i alkalnost u tijelu. Sve ovisi o tome što čovjek jede. Nezdrava hrana koja proizvodi kiselost organizma i koju treba izbjegavati je meso, mlijeko, šećer, rafinirano brašno, sol i sve njihove prerađevine. Zdrava alkalna hrana koju treba više konzumirati je sirovo voće i povrće, integralne žitarice, med. Sa time u vezi bolest raka može suzbiti ili smanjiti pretežna konzumacija hrane koja stvara alkalno stanje u organizmu. Stariji i bolesni ljudi trebaju konzumirati uglavnom takvu hranu.

 

Dr.George W.Crile (1864-1943) jedan od najvećih američkih kirurga tvrdi: “Sve su prirodne smrti samo terminalna točka kisele zasićenosti tijela. Svaki oblik lošeg zdravlja ukazuje na poremećeno stanje ravnoteže kemije tijela – općenito tu se radi o kiselom stanju. U stvari, svi zdravstveni problemi tijela su bazirani na pretjeranoj kiselosti organizma. Dijete ima vrlo alkalno tijelo dok je 80-godišnja osoba vrlo kisela. Smrt je 100% kiselost organizma.“ Nadalje Dr. Crile tvrdi: “Potpuno je nemoguće da se rak pojavi u nekoj osobi koja izbjegava hranu koja proizvodi kiselost i koja oslobađa tijelo svih kiselosti zdravom alkalnom prehranom. Općenito, rak se ne naslijeđuje. Ono što su naslijeđuje su prehrambne navike i načina života. To može rezultirati rakom.“

***

Oduvijek se zna što je zdrava hrana i zdrav život. Vlada koja je zabrinuta za živote ljudi bi morala informirati javnost o razlici između zdravog i nezdravog načina življenja. Ne može se reći da se vlade u zapadnom svijetu ne trude suzbiti rak. Kanadska vlada na primjer, donekle preporuča zdravu hranu, sport i rekreaciju građana. Poziva na besplatna klinička ispitvanja za rano otkrivanje raka. Besplatno liječi sve građane Kanade. (Ali ja se ne mogu oteti dojmu da kanadska vlada plačanjem računa svih bolesnika prvenstveno pomaže kanadsku medicinsku industriju.) Zabranila je pušenje u javnim prostorima i uvela visoke takse na cigarete. Ali vlade moraju puno više stimulirati zdrav način života.

 

Vlade zapadnih zemalja bi trebale stimulirati proizvodnju zdrave hrane visokim porezom na nezdravu hranu i zabranom korištenja nezdravih sastojaka u hrani. Industrija hrane danas preradjuje pretežno hranu sa kiselim svojstvima, zatim iz meni još uvijek nedovoljno razumljivog razloga iz nje uklanja hranjive sastojke i ubacuje nezdrave. Na primjer, iz pšenice odstranjuju proteine, masti, minerale tako da na kraju ostaje samo kiseli škrob. Zatim je izbjeljuju pomoću klora koji uništava hranjive sastojke i u čovjekovom organizmu. Takva hrana se daleko više konzumira od cigareta pa je stoga najvjerojatnije veći izvor raka od pušenja. Ali taksirati nezdravu hranu znači smanjiti profite industriji hrane jedne od najprofitabilnijih industrija krupnog kapitala. On će se zasigurno suprotstaviti takvim pokušajima. Krupni kapital financira predizborne kampanje zapadnih vlada i one neće djelovati protiv njegovog interesa. One neće oporezovati nezdravu hranu.

 

U svrhu stvaranja većih profita krupni kapital lobira u parlamentima zapadnih zemalja dozvole za korištenje antibiotika, pesticida, konzervansa i otrova u proizvodnji hrane. Oni su kreirali Codex Alimentarius, međunarodni standard za proizvodnju hrane sa kojim nastoje nametnuti nezdrave sastojke hrane cijelom čovječanstvu. Tako će obolijevati ljudi cijelog svijeta. Nadalje, bolesni ljudi donose profite farmaceutskoj i medicinskoj industriji. Te industrije u stvari nemaju interes da izliječe ljude jer ih zdravi ljudi ne trebaju. Industrija hrane, ljekova i medicine se nadopunjuju u stvaranju profita a ne u zdravom odnosu prema ljudima. Mi živimo u jako nezdravom i nemoralnom društvu, fizički i duhovno.

 

Krupni kapital podržava samo one metode liječenja raka na kojima može profitirati i odbacuje metode koje ne donose novac. Prosječno početno liječenje od raka usvojenim metodama košta oko $50,000. Veliki profiti zasigurno obeshrabruju medicinske industrije da pronađu lijek od raka a pogotovo nisu zainteresirane da pronađu jeftin lijek.

 

Dr. Tullio Simoncini, italijanski doktor i onkolog rođen 1951, prakticira upotrebu praška za pecivo u borbi protiv raka. Prašak za pecivo ili natrijev karbonat ima pH vrijednost 10 i kao takav je prema Dr. Warburgu vrlo pogodan za liječenju raka. Dr. Simoncini tvrdi da je uzrok raka gljivica Candida albicans što je obrazložio u svojoj knjizi: „Cancer Is A Fungus“. Prašak za pecivo je uistinu najbolji poznati lijek protiv gljivica i tradicionalna medicina ga priznaje kao lijek za mnoge zdravstvene probleme. Prašak za pecivo je uz to vrlo jeftin i uz pravilnu terapiju ni na koji način ne može štetiti zdravlju ljudi.


Učenje Dr. Simoncinija je tokom dvadeset godina privuklo mnogo ljudi oboljelih od raka iz cijelog svijeta. Postoje mnogobrojna svjedočenja ljudi koje je Dr. Simoncini izliječio od raka. Mnogi od njih su bili otpisani od strane moderne medicine. Na nesreću jedan pacijent je poslije njegove terapije umro. Ja ne znam da li je Dr. Simoncinija pogriješio u terapiji ali na sudu je izgubio doktorsku titulu i osuđen je na zatvorsku kaznu od tri godine zato što njegova metoda liječenja nije imala dozvolu talijanskih vlasti. U Americi godišnje umre 600.000 ljudi oboljelih od raka i naravno ni jedan doktor zbog toga nije izgubio radnu dozvolu niti je osuđen na zatvorsku kaznu zato jer koriste dozvoljene metode liječenja.


Regulacija liječenja od raka u svijetu je uglavnom bazirana na američkim pravilima jer je SAD prihvaćena kao vodeća država u razvoju moderne medicine. U Americi lijećenje ljudi je regulirano od strane Food and Drugs Administration (FDA), the American Medical Association (AMA), the American Chemical Society (ACS), the National Cancer Institute (NCI), itd. Krupni kapital je pomoću svoje ekonomske moći uspostavio kontrolu nad tim institucijama i sistematski potisnuo ili zabranio sve prirodne načine liječenja od raka. Moderna medicina smatra nedokazivim ljekovita svojstva prirodnih materijala i zabranjuje doktorima upotrebu prirodnih ljekova iako postoje brojni dokazi o uspješnosti liječenja.


Nauka se potpuno ograđuje od Dr.Simoncinija. Ovdje treba naglasiti prvo da su nauke vrlo konzervativne a drugo da ih krupni kapital usmjerava stoljećima. Bez novca nema nauke a krupni kapital podržava samo one nauke koje mu koriste, zanemaruje nauke koje mu ne koriste, dok nauke koje djeluju protiv njegovog interesa korumpira ili sabotira. Tako je velika količina pogrešnog ili nedovoljno ispravnog znanja ugurana u znanstvene knjige. Znanstvenik koji usvoji pogrešno ili nedovoljno ispravno znanje će to teško sam sebi priznati čak i kad toga postane svjestan.


Doktori medicine kritiziraju rad Dr.Simoncinija sa tezom on nije podržan od strane nauke i kliničke prakse i da je u suprotnosti sa široko prihvaćenim činjenicama onkologije i mikrobiologije. Osim toga naučni krugovi tvrde da rad Dr.Simoncinija nema znanstvene dokaze podržane od vjerodostojnih eksperimenata i kliničkih ispitivanja. Kako on može dokazati svoje tvrdnje sa znanstvenim dokazima i kliničkim ispitivanjima kad njegova metoda liječenja nije dozvoljena, kada je klinikama zabranjeno da koriste njegovu metodu liječenja? Tako medicinske nauke sprečavaju liječenje ljudi.


Dr. Nicholas Gonzalez, američki nutricionist, više od 30 godina liječi ljude oboljele od raka samo upotrebom prirodne zdrave hrane. On tvrdi da su njegovi rezultati liječenja raka gušterače bolji od rezultata što ih postiže kemoterapija. On nema problema sa vlastima jer ga nitko ne može optužiti za liječenje ljudi zdravom hranom. Ali nema podršku američkih instituta bez koje se ne može efikasno boriti protiv raka.


Dr. Gonzalez, optužuje konvencionalnu medicinu da ne samo da ne podržava prirodne metode liječenja već se trude da ih obezvrijede. U knjizi “What Went Wrong” prikazuje svoju borbu za priznanje liječenja raka zdravom hranom od strane Nacionalnog centra za komplementarne i alternativne medicine i Nacionalnog instituta za rak. Ali nije uspio u tome jer su znanstvenici svojom pristrasnošću sabotirali njegov rad. Oni su potpuno dezavuirali pozitivne rezultate njegovog rada. Alternativne metode liječenja raka ne mogu dobiti podršku.


***

Ne smije postojati nikakva prepreka da se prirodne metode liječenja oboljelih od raka usvoje i da se provedu klinička ispitivanja pogotovo zato što ne postoje neželjeni efekti takvih terapija. Pritom nije nužno eliminirati kemoterapiju i radijaciju kao prihvaćene metode borbe protiv raka. Klinička ispitivanja proširena novim metodama liječenja mogu pokazati da li je rezultat takve borbe protiv raka bolji. Ja vjerujem da mogu biti bolji. Ja sam kao filozof došao do zaključka da su istine u prirodi jako jednostavne samo ih treba vidjeti, pa tako vjerujem da je lijek protiv raka tu negdje među nama i samo ga treba pokupiti.

 

Vjerujem da bi lijek protiv raka bio otkriven ili bar dobra prevencija, da krupni kapital ne sprečava efikasnu borbu protiv raka. Krupni kapital je tajno udružen u jednu cjelinu i uspjeva lobirati svoje interese u svim vladama, institutima, univerzitetima i medijima zapadnog svijeta i tako ostvaruje moć koja vlada zapadnim svijetom. Da postoje dva centra moći oni bi se međusobno borili za prevlast i mi bi to vidjeli. Vidjeli ste kako su završili nekooperativni Slobodan Milošević, Sadam Husein, Moamar Gadafi. Tu se radi o nevjerojatnoj konspiraciji krupnog kapitala. Ja sam o njoj pisao u članku: „Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva.“

 

Analizirajući neuspješnost borbe protiv raka ne mogu se oteti dojmu da krupni kapital koristi rak također da bi smanjio prekomjernu populacije planete Zemlje. Krupnom kapitalu odgovara rak jer ubija marginalizirane ljude, one koji nemaju dovoljno novca za zdrav život i naročito neproduktivne starije ljude. To je rezultat filozofije kapitalizma prema kojoj je profit najveća vrijednost. Nedovoljna zainteresiranost državnih vlada, znanstvenih institucija i medija da se suoče sa problemom raka govori da su svi oni pod kontrolom istog centra i prešutno sudjeluju u zločinu ubijanja ljudi. Konspiracija je zahvatila svaku poru današnjeg društva i ja ne vidim mogućnost uspješne borbe za dobrobit čovječanstva ukoliko se ne suočimo sa izvorom te konspiracije. To je Jacob Rothschild

 

12.10.2014

 

Povezan video materijal na engleskom jeziku:

 

 

Suppressed Cancer Cures – Dr. Simoncini – Fungal Hypothesis

What the Cancer Industry doesn’t want YOU to know

Every Cancer Can be Cured in Weeks explains Dr. Leonard Coldwell 

Proven Cancer Cure vs Corruption of The United States Government

SHOCKING Cancer Cures – 100 Years of Suppressed Medicine – Watch This! 

A World Without Cancer — the Story of Vitamin B-17 by G. Edward Griffin

9/11

My Investigation of 911

Nineteen Islamic extremists hijacked four airplanes and carried out suicide attacks on September 11, 2001 (9/11). Two of the planes were flown into the twin towers of the World Trade Center (WTC) in New York, a third plane hit the Pentagon in Washington, D.C., and the fourth plane crashed into a field in Pennsylvania. Almost 3,000 people were killed during the terrorist attacks.

The US government conducted and reported on an investigation of the 9/11 terrorist attacks with the help of The National Institute of Standards and Technology (NIST). The findings are presented in short here: FAQs – NIST WTC Towers Investigation. It states that the planes’ impact, fire, and the heavy load of the buildings destroyed the WTC and the Pentagon.

 

The US government accused the leader of Al-Qaeda, Osama Bin Laden, of 9/11, although they did not provide confirmatory evidence. They tried to seize Osama Bin Laden, but he was killed in the attempt, which left many vital questions unanswered. The investigation failed to offer a convincing answer to the fundamental question: why did these 19 terrorists do it?

Together, the doors opened wide for conspiracy theories. A large number of people disagree with the NIST report. They accuse the US government of destroying the WTC by planting explosive devices in it and crushing the part of the Pentagon with a missile. One of the leading organizations that accuse the government is “Architects & Engineers for 9/11 Truth.” The accusations of these organizations are mainly presented on social networks such as Facebook and YouTube. Their reports dominate the topic, with thousands of documentaries trying to prove the government did it. These reports are pseudoscientific, so I have to disagree with them.

 

If we analyze the motives for the terrorist attack, the government and mainstream US media have found it in the fact that the suicidal terrorists did not like US values, freedom and democracy. Those are shallow and miserable statements with which I strongly disagree. If they were even slightly objective, they would find a motive in the aggressive US foreign policy.

The alternative media has found a motive for the alleged government’s involvement in the demolition of the WTC in the desire to get the American people to support the conquering of independent countries in the Middle East. The wars in the Middle East were indeed triggered by 9/11. However, I do not see how US government officials would be able to gain personally from the crime of aggression in these independent countries. 

 

While reading discussions related to 9/11 on various forums, I found the most significant divide was between people who think the government did it and those who do not believe it. I would say approximately half accuse the government of 9/11 and a half don’t. They fiercely argue about why 9/11 happened, who had an interest in it, and finally, who did it. They were not able to find convincing answers and an explanation to which all might agree. It triggered me to see the truth about 9/11. I performed my investigation, which gave conclusive answers to all of the questions regarding 9/11. I am presenting my findings here.

***

The Twin Towers. We all saw two planes hit the Twin Towers. The planes’ impacts critically damaged them. If the airplanes were twice as large, they would probably have cut the towers in two. Then, the fire weakened the construction of the buildings until the enormous loads reached critical pressure, causing the crash of the towers. That was the government’s explanation, with which I agree. I wrote the article “A Clear Explanation Why the Twin Towers Collapsed,” in which I scientifically explained how the skyscrapers crushed down. I believe it is a credible explanation.

 

The alternative media on social networks have accused the US government of planting explosives that destroyed the Twin Towers. Thousands of reports and documentaries tried to convince people by using suggestive explanations such as the buildings could never collapse if hit by a plane or that many witnesses heard the explosions which destroyed the buildings.  Some of the mainstream media broadcasted or published the accusations of the alternative ones.

 

I would like to know why not one of these reports asked essential questions like why anybody would try to destroy both twin towers twice at the same time when both of the attempts are extremely difficult to realize? Where exactly would the explosive devices be planted to demolish the buildings the way they went down? Who might plant the explosives? How would planting the explosives possibly go unnoticed by people who work there? Explosive experts would have to plant the explosives precisely at the place where the planes hit the buildings, or else the collapse might start elsewhere. That means they would have to know in advance where the jets were going to hit the buildings. This is hard to believe, even if the pilots were extremely skilled. But then, if the planes hit the building exactly where the explosives were planted, why did they not go off immediately when the planes hit? What exactly might have triggered the presumed explosives, and how? What would determine the timing of the explosion? None of that was questioned, analyzed, explained, or discussed, not to mention investigated, which is way too short of a serious accusation against the government.

Here, I enclosed one of many very shallow documentaries that try to prove that explosive devices demolished the Twin Towers: “WTC: How The Towers Fell.” Instead, it demonstrates that the collapse of both buildings was caused by the damage of the planes, fire, and the enormous weight of the buildings.

The slow-motion video at 38:23 is a well-documented cheat easy to debunk. The narrator states that the top of the building disappears in the explosion. But no explosion is to be seen; there is no high-speed debris flying from the place of the alleged blast. Instead, the documentary presents the implosion of the top of the building and collapsing floors. One can see eruptions of smoke and fire coming out from the building, but not as the result of explosions, but under the pressure of collapsing floors. Some people believed they heard explosions in the buildings. They were mistaken. If we throw a book on a table, it will bang. Imagine how loud the collapse of the whole floor would bang! That was what those people heard.

The upper part of the building started imploding floor by floor at the level where the plane hit the building. The construction below was rigid and resisted the collapse of nearly ten stories (see the scale in the above-linked video), which piled on before reaching the critical weight and the kinetic energy of the load, which the construction below could not withstand.  Then, the building’s weight hammered down floor by floor the whole building to the foundations, almost like a free fall. Yes, the construction was sturdy, but not enough to resist the power of the falling load above. The columns below bent and collapsed like nails hit by a big hammer to a hard surface. That is all one needs to understand physics.

 

And finally, the first building to collapse was hit second by the plane. Why? The second building was hit lower than the first one, so the load above the plane’s impact on the second building was more significant than the weight above the first. The more massive pressure quickened, and the collapse of the building hit a second. That also indicates that the explosion did not trigger the collapse.

 

This video proves that all talk of explosive use is a fraud devised by false conspiracy creators. It demonstrates that the documentary was created on purpose to accuse the government and trick people.

***

The Pentagon. No camera clearly shows the Pentagon being hit by a plane. The security cameras around the Pentagon had a speed of one snapshot per second, while the aircraft flew at 200 meters per second, so it escaped the camera. That opened the door to conspiracy theorists claiming not a plane hit the Pentagon but a missile. Again, thousands of alternative media have created fake pseudoscientific reports claiming a missile caused the Pentagon’s destruction. So, according to these reports, the Pentagon hit the Pentagon with a missile.

 

These reports did not bother to question where the missing plane disappeared if a missile hit the Pentagon? The attack on the Pentagon occurred at 9:45 AM. Hundreds of people saw the plane hitting the Pentagon, and not one person saw a missile. That is why these reports did not bother asking the eyewitnesses what they saw. Even the conspiracy theory stood on extremely shaky legs; no seriously organized effort has been made to debunk these reports.

 

All these fake reports cannot cheat those who think with their heads and try to discover the truth on their own. Some individuals fought for the facts but got lost in a sea of fake reports. For example, Jeffrey Hill, frustrated by false statements about the destruction of the Pentagon, conducted his research nine years after the incident. He searched the archives of various newspapers, trying to find the eyewitnesses’ statements. He found many witnesses and interviewed them by unsolicited phone calls, during which he asked them to confirm what they saw on 9/11. After that, Jeffrey Hill said: “These people did not talk about hypotheticals based on the size of the hole in the Pentagon or the lack of aircraft debris; they related what they saw on 9/11.” Jeffrey Hill presented the voice recordings and his analysis here: “What really happened.” His conclusion was: “The Pentagon was hit by a plane, end of story.” He proved it. 

 

The Pentagon collapsed the same way as the Twin Towers, even though the load above the impact point was much smaller. The longer time under the fire replaced the lesser destructive power of the Pentagon weight.

***

The WTC Building 7 is the core of the conspiracy theory because the supporters of conspiracy theories stated that such a building never collapsed due to fire. To them, it looked like a controlled demolition, controlled demolition, controlled demolition… repeated thousands of times in thousands of reports. In this way, the collapse of WTC Building 7 has become a controlled demolition for many people.  

 

However, everything that these reports present is wrong. Actual future events proved that high-rise buildings do collapse in the fire. On May 13, 2008, the 13-story tower of the Faculty of Architecture at the Delft University of Technology, Netherlands, collapsed under fire. On 19 January 2017, the 17-story Plasco Building in Tehran, Iran, collapsed during a skyscraper fire.

 

building_7_collapseAlso, one could not possibly secretly plant explosive devices in either WTC building. First, planting explosives that can destroy the building requires a lot of time and cannot pass undetected by people working there. Second, such explosives cannot be invisible.
 
The collapse of WTC Building Seven looked like a controlled demolition, as it was presented in the media, but that does not mean it was indeed a controlled demolition. All these “deep analytic and scientific” documentaries about the collapse of Building 7 have “forgotten” to present that its core collapsed 7 seconds before the rest of the building. They skipped that on purpose because this would prove that no explosive was used in the collapse of the building. Please watch the documentary “9/11 WTC 7 Demolition – Westside Highway CBS Camera Angle” at 7:24.
 
No controlled building demolition ever happened in two parts with a 7-second delay. A camera never detected the explosion in building 7, nor did anybody see it, even though the building was under constant supervision before the downfall.  

So what happened? Building 7 was damaged by debris flying from the North WTC twin tower (see the picture below). It burned almost all day after being abandoned by firefighters, which was expected after the ruin of the twin towers. When firefighters left the burning building, its collapse was a matter of time. The whole-day fire additionally weakened the damaged steel structure of the building. The building’s heavy load destroyed the weakest columns of the core of the building, which led to its collapse. 

 

building7corner

But why did the whole building collapse? The fire did not affect the entire building. I am an architect and engineer and will try to explain it here in a way everyone can understand. The collapse of the core of the building, together with the broken corner, disturbed the balance of the building static, causing horizontal pressure. As a result, the whole building twisted one second before the collapse, which is visible in the documentary. Controlled demolition cannot cause this twist because controlled demolitions always collapse buildings straight down. These buildings drop; they do not twist. This twist destroyed the building.

 

Steel construction is strongly resistant to axial pressures but is very weak to bending moment stresses. Steel columns are too thin to resist significant bending forces, especially if exposed to high temperatures. They act like wooden sticks. One can easily break a stick by bending it until it snaps, which is the only way to break it. The same happens to steel columns. When building seven’s construction twisted, the building’s load created significant bending moment stress on the steel columns. They bent practically without resistance and in no time on the floor most damaged by fire. Then the building collapsed almost in free fall, as we saw. Building 7 started falling in the core slightly ahead of the perimeters. That delay presents the horizontal speed of the collapsing columns under the load.

 

So, the only convincing claim of conspiracy theorists was that the collapse of Building Seven did look like a controlled demolition. However, steel construction buildings could not collapse in any other way. This is the only way Building 7 was able to collapse.  

***

The US government could not destroy the WTC, even in theory. President Bush acted awkwardly when he was informed about 9/11, which tells me he knew nothing about it. He would not be able to hide it if he knew. Also, I cannot even imagine how the government would find one person in the darkest corner of the CIA willing to kill thousands of fellow citizens. Planting explosives in the WTC would require the engagement of a large number of people. Also, there is no guarantee they would all keep silent. That would be entirely an impossible mission. I’ve found that all of the accusations against the government are incredibly shallow nonsense, leading me to conclude that we are witnessing a conspiracy against the government, innocent of the destruction of 9/11.

 

I hope this analysis has proved to all that conspiracy against the government exists. OK, but who are the conspirators, and why did they accuse the government? Did the conspiracy against the US government have anything to do with the suicidal terrorists who attacked the WTC? I think it did, and I will try to explain it here.

 

Only an extremely powerful organization must have organized a conspiracy against the US government. Only the most influential capital could manage it. The conspirators are the dominant owners of large corporations that rule over the Western world. The elite wants to dominate the whole world. They wanted to extend their power over the Middle East by using the 9/11 conspiracy. I’ll try to prove it here.

 

The elite needed 9/11 to get support from the American people for aggression on the independent Middle Eastern countries and their conquest. The wars that took place in the Middle East after 9/11 are, more or less, the result of this conspiracy. The US government could not profit from these aggressions; only the owners of corporations could. They are the ones who make money in wars.

 

Could the 9/11 attack be organized by the attackers alone? Was it a gift from heaven to the owners of corporations that enabled them to attack the Middle East? This is hardly possible. In that case, the mass-organized accusations against the US government would not exist. The conspirators would have to wait for an opportunity to conquer the Middle Eastern countries, which was unsuitable for them. I believe that significant capital accelerated this process by planning the attack on the WTC. This is how the conspiracy was born.

 

The conspirators could have relatively easily found people ready to destroy the WTC in Saudi Arabia, where most suicidal terrorists come from. One agent of the conspirators might have contacted one person in Saudi Arabia to find people willing to commit 9/11. It should not have been a difficult task in a state full of religious fanatics, very angry at the US for its aggressive foreign policy. In that case, there was almost no risk for the purveyors of the attacks to be caught. I believe the conspirators did it that way. Those suicidal fanatics most likely received money and support to destroy the WTC. Otherwise, they would have difficulty entering the US or attending flight school, for example. But the most rewarding thing to suicidal terrorists was pride for being chosen for such a big task. Ironically, they committed 9/11 without knowing they worked for their worst enemies. Some information points to Saudi Arabia having something to do with 9/11, but there is strong resistance to any investigation.

 

The owners of corporations knew they committed a massive crime by destroying the WTC. They needed to frame somebody else for it to hide possible traces of the crimes. The US government was the perfect suspect. The elite accused the US government of 9/11 mainly through alternative media. Massive attacks on the US government point to a large organization that supports this conspiracy. Significant capital has done it to prevent the development of an idea that might connect them to the crime. In other words, if significant capital were not involved in 9/11, there would be no reason for its accusations against the government. In this case, articles that accuse the government of 9/11 would hardly exist, and nobody would take them seriously. That fact indirectly proves the elite did 9/11. If the government did help the elite in the 9/11 conspiracy in any way, the elite would accuse another innocent victim. Well, they certainly would not blame themselves! 

 

The government is a puppet on the strings of big capital, and big capital does not mind accusing the government if the accusation benefits them. The owners of corporations do it often because, in such a way, people become aware they cannot change anything; they accept their powerlessness. Whenever people hear that the CIA did this or that, there is no way they would ever know if the rich did not tell them. Simply, the elite control all the means of information that come to people. It does not matter whether the CIA did this or that; accusing the CIA means accusing the government. The accusations have never gone to the rich, who control the government and profit from it.

 

Does it mean significant capital plans to sacrifice the government? Of course not! It cannot do it with such shallow accusations and also because the government is innocent in 9/11. If, under the pressure of allegations against the government, which are paradoxically controlled by the same elite, the investigation on 9/11 ever reopens, it would in no time find that explosives were never used and that the government is innocent.

 

Then big capital would release thousands of objective reports about 9/11 in all of the media, which right now it prevents from publishing, presenting a full shallowness of today’s fake reports. The truth would “win.” That would tell everyone no conspiracy ever existed, which would be false. No investigation would ever be performed in Saudi Arabia, where the suicides were engaged, and the elite would walk free as they are used to doing after committing crimes. This is just another deception big capital is a master at.

 

Some people who now accuse the government would not accept the truth, as Mark Twain said: “It’s easier to fool people than to convince them that they have been fooled.” Another part of those people would feel stupid and ashamed of being seduced. They would become silent members of society without any wish to rebel again. I have already become aware of this while presenting the truth on various forums. Both of these people are useful to the elite.

***

Now, people need to understand that the conspiracy of 9/11 triggered wars that cost trillions of dollars. The conspirators earned trillions of dollars just for selling weapons to the governments that attacked Afghanistan and Iraq. Not to mention how much the conspiracy would be worth to significant capital if they succeeded in conquering the Middle Eastern countries. Usually, companies spend around 10% of their revenue on marketing. That means the conspirators might have spent hundreds of billions of dollars on cheating about 9/11, and this has made people believe the US Government did it. The money invested in the conspiracy made the case does not drop even 16 years after it happened. I want to emphasize that the prime task for conspirators is to gain profit, but it is also essential to hide it by guiding people to the wrong track. Cheating on people is essential for any conspiracy.

 

By investing billions of dollars in the conspiracy of 9/11, the conspirators could not have had problems finding people who would support them and say whatever the conspirators needed. Thousands of companies, organizations and propagandists were paid to accuse the government of 9/11. One of the most exposed conspiracy supporters is Richard Gage, a member of the “American Institute of Architects” and founder of “Architects & Engineers for 9/11 Truth”. I can guess how he became an influenced person. Probably, he expressed his opinion somewhere publically that the government might be responsible for 9/11. After that, he immediately got access to the media and lots of money to distribute his opinion widely. That attracted naive people, and the conspiracy movement was born.

  

But there are also “smart” people who go with the grain and are welcomed by the media for free.  Dr. Juddy Wood wrote, “The Towers didn’t burn up, nor did they slam to the ground. They turned (mostly) to dust in mid-air.” She called the technology that destroyed the Twin Towers a direct energy weapon but failed to say anything about it. The readers can easily conclude that only the US government can develop such a weapon. However, the dust happened because more than 5,000 cubic meters of extra light concrete was embedded into the building floors as a sound barrier to prevent the vibration of steel construction. The additional light concrete instantly turned to dust under the heavy pressure of the collapse. The shallow observation of Dr. Juddy Wood got significant access to media and scientific lectures. The truth has much more difficulties in breaking in.  

 

The conspirators control the media and let corrupted and ignorant people speak publicly a lot. A considerable number of architects and engineers do not want to talk about such shallow accusations against the government. Some of them could easily debunk the 9/11 conspiracy but do not have access to the media. That is how those who have power in society control society’s opinions. 

 

Richard Gage allegedly leads a group of over 2,500 architects and engineers who support the idea that the government committed 9/11. Here is one of Richard Gage’s propaganda works: “Over 2,500 architects and engineers prove 9/11 was an inside job!“ However, I do not believe he could attract that number of so-called experts because it is not easy to find that number of ignorant or corrupted architects or engineers. “The Architects & Engineers for 9/11 Truth” organization presents pure cheating, nonsense, and pseudoscience; it is more a cult than an organization. Their parent organization, “The 9/11 Truth,” is a vast fake organization. This is the only organization that does not provide the founders’ names or the names of their leaders; it does not provide any name. That means nobody stands behind their “truth.”

 

“Architects & Engineers for 9/11 Truth” calls for an investigation to uncover who is responsible for 9/11, but I believe they do not know that they work for these people. The 9/11 Truth is a non-profit organization that cannot survive without donors. If they enclose the names of those who are giving them money, it might lead to those who organized 9/11. The investigation needs to follow the money.  

 

The money would most likely lead to Jacob Rothschild unless it stops at David Rockefeller, who recently died. Anyway, they have worked together at the top of the world conspiracy. Jacob Rothschild is a hidden leader of the Western world. He owns corporations, the elite, and significant capital from this article. I do not have hard evidence against him because collecting it without an official investigation is impossible. My accusation is based on the fact that no one else is powerful enough to do 9/11. I have been investigating Jacob Rothschild from the time NATO attacked my homeland Yugoslavia and published the findings in the article: “Jacob Rothschild is guilty for the conspiracy against humankind.”

5.11.2017

Reference:

Steel being weakened by a jet fuel fire

Building 7 Explained: The Tube That Crumpled

Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva

23.01.2013

Američke agencije su okupirale pokret “Occupy”


Pokret Occupy je bio međunarodna društveno-politička demonstracija protiv društvene i ekonomske nejednakosti i nedostatka demokracije širom svijeta. Počeo je 17.9. 2011, u Zuccotti parku u New Yorku pod imenom Occupy Wall Street. Pokret je pozivao na rješenja za probleme društva. Ja sam doprinosio pokretu nudeći nove ideje za postizanje socijalne pravde o kojima se raspravljalo putem Interneta. Ali pokret nikada nije uspio definirati svoje ciljeve ili političke zahtjeve. Ovdje ću objasniti zašto. 

 

Promjene koje su željeli pokreti Occupy nisu bile prihvatljive za vladu i ona je imala interes da spriječi neovisnost pokreta. U roku od 5 mjeseci, američka vlada je uklonila sve demonstracijske kampove pokreta Occupy u SAD-u, ali on je nastavio rad i dalje. Tada je američka vlada poslala obučene agente da preuzmu kontrolu nad pokretom. Oni su uspjeli uspostaviti kontrolu pomoću financijske i organizacijske podrške. To nije bilo teško postići jer je pokret Occupy bio otvoren za sve ljude. Volonteri su ga vodili. Nije bilo hijerarhije. Svatko je mogao predložiti ideje. Kao takav, pokret Occupy je bio vrlo ranjiv na destruktivni napad američke vlade. Konačno, pokret Occupy je postao oruđe vlade.

 

Početkom 2012. pridružio sam se grupi “Vizije i ciljevi” unutar NYCGA pokreta Occupy u New Yorku. Predložio sam grupi vrlo jednostavnu mjeru za postizanje socijalne pravde. Ona se baziralae na skraćenju radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Uklanjanje nezaposlenosti povećalo bi potražnju za radnicima na tržištu, što bi povećalo njihove plaće. To sam definirao u članku Uklonimo nezaposlenost. Viši dohodci radnika bi povećali trgovinu robom i uslugama na tržištu, što bi doprinijelo porastu ekonomije i povećalo blagostanje društva. Takva bi mjera bila korisna za sve.

 

Povijest je to dokazala. U 14. stoljeću Kuga je ubila trećinu evropskog stanovništva, što je naglo povećalo potražnju za radnicima. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Michael Bennett je to potvrdio u članku The Impact of the Black Death on English Legal History, Australian Journal of Law and Society, 1995., str. 197: “U 1351 godini zajednički odbor engleskog parlamenta uptio je zahtjev Edwardu III za odlučniji i učinkovitiji odgovor. Žalili su se da “sluge u potpunosti zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje pogodnosti i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikim ljudima i drugima ukoliko ne dobiju dva ili tri puta veće plaće i pogodnosti [od prije kuge] što donosi ozbiljne štete velikim ljudima i osiromašuje sve pripadnike spomenutih zajedničkih dobara“”

 

Prema tome, da je pokret Occupy prihvato cilj skraćivanja radnog vremena na 5 sati dnevno; nedostatak radnika bi povećao plaće radnika 2-3 puta po satu u roku od godinu dana. Dnevne plaće povećale bi se za 30-90% samo za petosatni radni dan. Radnici bi raditi kraće vrijeme i zarađivati mnogo više. To se već dogodilo. Da je ideja bila prihvaćena, pokret Occupy bi dobio dobar cilj zajedničkog djelovanja.

 

Aktivist grupe “Vizije i ciljevi” Patrick Conway (Na slici dolje) odgovorio mi je da je moja ideja zanimljiva, ali da prvo moramo pronaći konsenzus o osnovnim pitanjima. Patrick Conway je inzistirao na konsenzusu o zajedničkim akcijama između demokrata, republikanaca, marksista, liberala, anarhista, socijalista i sljedbenika drugih političkih stavova, što je nemoguće postići. Njegovo visoko obrazovanje pridobilo je povjerenje aktivista prije nego što sam se pridružio skupini. Također, on je prisustvovao svim sastancima skupine ” Vizije i ciljevi ” u New Yorku, što ja uopće nisam bio u mogućnosti zato što đivim u Torontu. Tako je rasprava o mojim idejama u grupi “Vizije i ciljevi” završena. Čini mi se da je Patrick Conway spriječio bilo kakav dogovor u grupt “Vizije i ciljevi”. To je svakako bio jedan od razloga zašto pokret Occupy nije jasno definirao svoju viziju niti ciljeve zajedničkgo djelovanja. Ova nekada vrlo aktivna skupina ubrzo je napuštena. 

Pokušao sam razumijeti zašto je Patrick Conway sabotirao grupu. Na internetu nisam uspio pronaći ništa o njemu, osim što je stavio na svoj profil grupe. Evo tu je: Occupy Wall Street – Generalna skupština New York, Vizija i ciljevi, Ime: Patrick Conway, Što vas je privuklo ovdje: “Ja vidim ovaj pokret kao priliku da ovu zemlju i svijet učinimo mnogo boljim mjestom.” Sposobnost: “Poslovno upravljanje, računovodstvo, računala, ideje.” Informacije o grupi “Vizija i ciljevi” više ne postoje. Danas je nemoguće ne pronaći informacije o bilo kojem aktivisti na internetu, tako da čvrsto vjerujem da je Patrick Conway bio državni agent s lažnim imenom koje samo vlada može pružiti. Ali slika koju je priložio bila je stvarna. 

Moj članak “Uklonimo nezaposlenost” je trebao biti dobrodošao na svim internetskim stranicama pokreta Occupy jer se zalaže za socijalnu pravdu i prikazuje jednostavan način da se ona ostvari. On je morao biti objavljen samo zato što ima dobre namjere. On je mogao otvoriti raspravu koja bi pokazala prihvatljivost, provodljivost i izvedivost mojih stajališta. Međutim, moj članak nije bio dobrodošao pokretu Occupy. Niti jedna od njihovih internetskih stranica ga nije objavila. Neobjavljivanje članka je jasno pokazalo da ljudi koji odlučuju o tome što će biti objavljeni na web stranicama pokreta Occupy ne žele napredak društva. Oni su Imali loše namjere. 

 

Uspio sam postaviti svoju neovisnu stranicu u Interoccupy grupi. Kao nositelj stranice, vjerovao sam da ću moći aktivno sudjelovati u radu pokreta. Objavio sam prijedloge za akcije, ali nisam dobio nikakav odgovor. Interoccupy grupi je trebala poticati komunikaciju između pojedinaca, radnih skupina i lokalnih općih skupština u pokretu, ali nije. U stvarnosti, blokirala je sve progresivne ideje članova Occupy grupa. Interoccupy je objaviljivao jedva jedan članak dnevno koji se mogao naći u glavnim medijima. Oni su općenito objavljivali najave i pozivali na brojne demonstracije pokreta Occupy. Oni su u stvari ljudima ljudima: trčite po cijeloj zemlji, vrištite koliko god možete, a kad se umorite, idite kući i spavajte.

 

Američka vlada je spriječavala širenje progresivnih ideja u pokretu Occupy. Umjesto toga, nametnula je mišljenje da se svi problemi događaju slučajno i da ih treba rješavati neovisno. Drugim riječima, pokret je poticao beskrajne razgovore i akcije koje se nisu mogle približiti korijenu problema. Demonstranti nisu imali rješenje, ni operativnu mogućnost koja bi mogla smanjiti socijalnu nepravdu.

 

Vjerujem da je većinu pokreta Occupy j potajno financirala vlada i bogataši protiv kojih se pokret Occupy bori. Oni su od boraca za pravdu napravili glupane koji su naivno pali za njihovu obmanu. Neki od članova pokreta Occupy odgovorili su mi da su svjesni da je američka vlada vjerojatno imala agente među njima, ali su to ignorirali. Vjerovali su da će ionako ostvariti svoje ciljeve. U stvarnosti, pokreti Occupy su bili blokirani u korijenu pokreta, tako da nisu imali nikakve šanse.


Poanta ovog članka jest da se američke agencije nemaju pravo miješati se u politički život građana SAD-a. Oni se nikada nebi miješali u velike stranke, ali to rade u političkim aktivnostima siromašnih Amerikanaca. Američke agencije su plaćene da štite američke građane, a ne da sprečavaju njihovih političe aktivnosti. Ali oni štite bogate. Čvrsto vjerujem da je uplitanje američke vlade u političke aktivnosti građana SAD-a organizirani kriminal počinjen u interesu bogatih Amerikanaca.


Pokret Occupy je još uvijek živ jer ne može kompromitirati bogate zavjerenike dok grupira nezadovoljne ljude, omogućujući zavjerenicima da lako manipuliraju sa njima. Paradoksalno, bogati ga održavaju i dalje u životu. Pokret Occupy je i dalje podržan od strane bogataša iako više ne predstavlja nikakvu društvenu moć jer je pomogao bogatim da usmjere nezadovoljne ljude na beskorisne puteve. Nadam se da je ovo dobro upozorenje za buduće pokrete.


Naučio sam kako zavjere nastaju dvanaest godina ranije u agresiji na moju domovinu Jugoslaviju i prezentirao sam svoje nalaze u članku Moj dug Jugoslaviji. Na temelju tog iskustva proveo sam opsežnu studiju koja mi je otkrila zavjeru u zapadnom svijetu. Prikazao sam zaključak svog rada u članku Jacob Rothschild koji je kriv za zavjeru protiv čovječanstva.


Otkrio sam da su Rothschildi najveći neprijatelji naroda. Oni su sakrili svoju moć tako da ih nitko ne može optužiti za njihova nedjela. Također, oni su lukavo učili ljude da svaku kritiku prema njima nazivaju antisemitizmom, jer na taj način mogu više sakriti svoja zla djela. Ja sam bio optuživan za antisemitizam mnogo puta iako nemam ništa sa tim. Morao sam otkriti istinu o Rothschildima jer nije moguće pobijediti neprijatelja ako neprijatelj nije poznat.


Nekako sam uspio objaviti ovaj članak na jednoj od Occupy internet stranica, ali sam kasnije otkrio da je uklonjen. Zavjere su veliki društveni problem, a sprječavanje članaka koji ih otkrivaju čini rješavanje problema nemogućim. Kao da je liječnicima zabranjeno prepoznavanje bolest

Diskusija

18.01.2013

Uklonimo nezaposlenost

Ovaj članak prikazuje vrlo jednostavnu ideju koja će ukloniti nezaposlenost. Ona će donijeti moć radnicima. Ona će značajno povećati plaće radnika. Ona će donijeti pravdu i rast privrede. Ljudi ne znaju ništa o ovoj ideji jer je bogataši sakrivaju od javnosti. 

***

Vlasnici korporacija favoriziraju nezaposlenost jer su nezaposleni radnici prisiljeni prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Viša stopa nezaposlenosti proizvodi jeftiniju radnu snagu. Vlasnici korporacija mogu povećati nezaposlenost utjecajem na ekonomsku politiku od uvoza radne snage do porasta kamatnih stopa. Čini se da je stopa nezaposlenosti od oko 5% vrlo pogodna za poslodavce, a ekonomisti su je prihvatili kao “normalno” stanje. Ovo “normalno” stanje omogućava eksploataciju radnika kroz nisku cijenu rada, dok je ukupna kupovna moć radnika još uvijek dovoljno velika da proizvodi profite privatnim poduzećima.

 

Današnja ekonomija prepoznaje cikličku, frikcijsku i strukturnu nezaposlenost. Ciklična nezaposlenost je rezultat oscilacije u procesu ekspanzije i recesije proizvodnje koja oscilira potražnju za radom. Neki ekonomisti uviđaju da bi teret kriza i koristi od profita trebao biti ravnomjernije raspoređen između poslodavaca i radnika ali oni ne znaju kako da to ostvare.

 

Frikcijska nezaposlenost je rezultat potrebe ljudi da mijenjaju radna mjesta, karijere i lokacije rada. Strukturna nezaposlenost je posljedica promjene u tehnologiji, što rezultira izostankom potražnje za dostupnim radnicima. Ove vrste nezaposlenosti su znanstvenici izmislili da bi studenti imali šta da uče i nisu vrijedne spomena. Ekonomisti su danas toliko indoktrinirani pogrešnim učenjem da smatraju da je nezaposlenost neizbježna cijena koju treba platiti za tehnološki razvoj. Oni čak vjeruju da 0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar. Želim ovdje odmah naglasiti da će 0% nezaposlenosti riješiti većinu postojećih ekonomskih problema.

 

Današnja filozofija kapitalističke ekonomije ističe kapital kao glavni uvjet za zaštitu ekonomskih prava pojedinaca i društva. To je pogrešno. Filozofiju ekonomije moramo temeljiti prvenstveno na jednakim ljudskim pravima jer su ljudi glavna svrha ekonomije i subjekti bez kojih ekonomija ne može postojati. Osim toga, jednaka ljudska prava su uvjet za stvaranje dobrog društva. To je temelj moje filozofije.

 

Društvo regulira slobodu ljudi ako ta sloboda ugrožava druge. Jači nema pravo ugroziti slabijeg i ako to učini onda ga doseže zakonom predviđena kazna. Možete li zamisliti kakav bi život bio bez zakona koji reguliraju prava i obaveze građana? Ali takvih zakona nema na slobodnom tržištu. Jači može ekonomski potisnuti slabijeg sa tržišta i tako mu ugroziti opstanak. Ako smo prihvatili zakone koji sprečavaju jače da ugrožavaju slabije u svakodnevnom životu, mi trebamo zaštititi slabije i u ekonomiji. Ali mi to ne činimo, i to je razlog zbog kojeg društvo propada.

***

Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja treba biti prihvaćena od naroda i zatim provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. Regulacija radnog vremena će proizvesti punu zaposlenost radnika i kreirati daleko bolju ekonomiju.

 

Skraćivanje radnog vremena će smanjiti plaće zaposlenih radnika proporcionalno skraćenom radnom vremenu. Na primjer, nezaposlenost od 10% će skratiti radno vrijeme svih radnika 10% pa će i radničke plaće bili 10% manje. Tih 10% novca oduzetih od zaposlenih radnika će biti raspoređeno novozaposlenim radnicima. U početku puna zaposlenost neće dodatno opterećivati poslodavce dodatnom cijenom rada a svi radnici bi bili zaposleni i primati dohotke. Prethodno zaposleni radnici će vjerojatno niže plaće doživjeti kao nepogodnost, ali dugoročno gledano njihove plaće će značajno rasti jer će poslodavci na reduciranom tržištu rada biti prisiljeni da povećaju plaće radnika da bi ih mogli zadržati.

 

Skraćivanje radnog vremena će donijeti velike pogodnosti društvu. Na prvom mjestu bih naglasio da nešto niže plaće zaposlenih radnika ne mogi biti ni približno tako velika nepogodnost kao što je imaju nezaposleni radnici koji ne primaju nikakvu plaću. Takva mjera bi donijela garanciju da nezaposlenost i ekonomska nesigurnost radnika više ne mogu postojati.

 

Ljudi su navikli na oscilacije u životnom standardu ovisne o uspješnosti ekonomije. Stvarana kupovna moć plaća oscilira više nego što iznosi stopa nezaposlenosti zbog promjene ponude i potražnje na tržištu, kriza ekonimije, inflacije i deflacije. Radnici takve oscilacije kupovne moći ćutke prihvaćaju. Oni prihvaćaju da u krizama žive gore. Pa zašto nebi prihvatili niže dohotke u ime solidarnosti među radnicima, koja će im dugoročno uspostaviti zdraviju osnovu za ostvarenje boljeg životnog standarda?

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti ne samo da će ukloniti nezaposlenost već će riješiti problem eksploatacije. Ovdje je jednostavno objašnjenje: Ako postoje ukupno dva radnika koji se prijavljuju za ukupno jedno radno mjesto, konkurencija među radnicima će smanjiti cijenu rada, a radnik koji dobije posao će biti eksploatiran. Ako postoji ukupno jedan radnik i ukupno dva radna mjesta, konkurencija među poslodavcima će povećati plaću radnika. Sa time u vezi, skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će staviti radnike u povoljniji položaj u procesu proizvodnje. Smanjena pristupačnost radnika će podići vrijednost rada radnika i poslodavci će plaćati radnike više nego što to čine danas.

Pristup slobodnom tržištu je privilegija koju društvo daje proizvođačima i oni tu privilegiju moraju platiti društvu u obliku koje zadovoljava društvo. Povećanje cijene rada radnika će ići na trošak poslodavaca. Poslodavci to naravno u početku neće voljeti, ali kasnije će profitirati iz povećanja zarada radnika.

 

Poslodavci moraju razumijeti da oni ne mogu zarađivati više ako ne postoji dovoljno velika kupovna moć potrošača. Oni moraju razumjeti da se kupovna moć društva ne može povećati bez veće zarade radnika. Njima treba biti jasno da ne postoji bolja raspodjela i za poslodavce i za radnike od one koju ostvaruje pravedno tržište rada.

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će osigurati pravedniju raspodjelu dohodaka u društvu. Fer raspodjela dohodaka će osigurati veću kupovnu moć radnika što će osigurati veći protok robe, koja će opet donijeti veće profite vlasnicima kapitala. To bi uklonilo ekonomske krize jer se krize u prvom redu temelje na nedovoljnom prometu robe i usluga. Skraćivanje radnog vremena će formirati bolji kapitalizam i donijeti prosperitet društvu.

***

Prekovremeni rad će i dalje biti moguć. U zapadnom svijetu takav se rad plaća 50% više po satu. Poslodavci koji namjeravaju prekovremenim radom riješiti problem nedostatka radne snage neće smanjivati nezaposlenost. Tada će politika koja slijedi volju naroda dopunski skratiti radno vrijeme svih zaposlenih pa će poslodavci morati plaćati više prekovremenih radnih sati. Neka poslodavci sami uvide da li im se više isplati zapošljavati nove radnike ili plaćati više sati prekovremenog rada po radniku.

 

Zadatak dobre politike jest da što jednostavnijom regulacijom ostvari što veći pozitivan utjecaj na društvo. Današnja politika regulira minimalni dohodak koji ima vrlo ograničeni učinak na ukupnu raspodjelu dohodaka radnika. U razvijenom svijetu veliki broj radnika prima minimalan dohodak dok ga inflacija realno konstantno umanjuje. Radnici američke korporacije Walmart uglavnom primaju minimalni dohodak zahvaljujući nezaposlenosti u Americi. Oni zaradom u Walmartu ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe pa primaju socijalnu pomoć od američke vlade. Oni žive na račun poreza koji američki građani plaćaju svojoj vladi dok je korporacija Walmart u isto vrijeme jedna od najprofitabilnijih kompanija u Americi.

 

Dobra politika će regulirati dužinu radnog vremena a ne nužno minimalni dohodak. Kada se ukloni nezaposlenost skraćivanjem radnog vremena tada će poslodavci kojima treba više radne snage tu radnu snagu morati oduzimati od drugih poslodavaca jer drugi radnici neće biti na raspolaganju. Oni će povećavati plaće radnika kako bi privukli radnike iz drugih kompanija. To će izazvati lančanu reakciju u kojoj će radnicima rasti plaće. Ukoliko poslodavci ne povećaju plaće radnika oni ih jednostavno neće imati. Tu se u stvari radi samo o fer tržištu rada. Regulacija minimalnog dohotka neće biti potrebna. Neće biti potrebni ni sindikati kao posrednici u zaštiti radničkih prava.

***

Skraćivanje radnog vremena nije nova ideja. Na početku devetnaestog stoljeća Robert Owen je uvidio besmislenost tadašnjeg radnog vremena koje je trajalo od 12 do 16 sati dnevno. On je 1817 godine predložio skraćivanje radnog vremena na 8 sati dnevno kako bi ljudi imali 8 sati na raspolaganju za rekreaciju i 8 sati za odmor. Poslodavci su se tome žestoko suprotstavljali a radnici su bili nezadovoljni. Prvi značajni otpor radnika bio je zabilježen u Čikagu 1. maja 1867 godine i taj dan je proglašen međunarodnim praznikom rada. Borba između poslodavca i radnika je bila teška i često krvava. Bilo je potrebno oko 100 godina borbe da se ideja osam-satnog radnog dana prihvati u cijelom svijetu.

 

Ali takvo skraćenje radnog vremena više nije dovoljno danas. Socijalisti na vlasti u Francuskoj su 2000 godine donijeli zakon koji je skratio radno vrijeme svih zaposlenih sa 39 na 35 sati nedjeljno. To su učinili da bi smanjili nezaposlenost radnika i radnicima osigurali više slobodnog vremena. Ali to skraćivanje radnog vremena ipak nije dovelo do povećanja zaposlenosti radnika jer su poslodavci više opteretili zaposlene radnike. Meni to govori da nema više potrebe ni za sedmo satnim radnim danom jer je automatizacija u procesu proizvodnje smanjila potrebu za radnom snagom.

 

Francuskim socijalistima je trebalo biti jasno da se razmaženi poslodavci naviknuti na eksploataciju radnika neće lako predati. Oni su morali predvidjeti dopunsko skraćenje radnog vremena dok poslodavci ne budu prisiljeni zapošljavati nezaposlene radnike. Ja bih na njihovom mjestu spustio radno vrijeme na 30 sati nedjeljno. Francuski socijalisti nisu bili dovoljno odlučni i deset godina kasnije konzervativci su ukinuli ograničenje radnog vremena na 35 sati nedjeljno. Tako je ideja socijalne pravde još jednom izgubila.

 

Privilegirani uvijek nalaze načine da tlače obespravljene i to je oduvjek glavni izvor problema društva. Ipak u 14. vijeku, teška prirodna tragedija je pomogla obespravljenima. Kuga je ubila trećinu stanovništva Evrope što je stvorilo veliki manjak radne snage. Nedostatak službenika, obrtnika, radnika, i seljaka doveli su do toga da gazde, zemljoposjednici i vlastela ostanu bez ljudi koji su gradili njihovo bogatstvo. Usjevi u poljima su propadali jer nije bilo dovoljno ljudi da ih beru.

 

Odjednom, radnici su postali traženi što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Povjesničar i ekonomist Thorold Rogers bilježi da su radnici dobijali gotovo sve što su tražili. Nadnice su značajno porasle (2-3 puta) u periodu od godinu dana a veća kupovna moć ljudi je unaprijedila ekonomiju. Više o tome možete naći ovdje: Ekonomske posljedice kuge.

 

I šta sad? Hoćemo li čekati novu tragediju čovječanstva ili ćemo biti dovoljno pametni da u ime pravde i solidarnosti među ljudima, skraćujemo radno vrijeme sve dok postoji nezaposlenost? Samo to će prisiliti kompanije da zapošljavaju nezaposlene radnike. Samo to će izgraditi pravdu i ravnotežu u procesu proizvodnje i raspodjele. Tako regulirano tržište će kao “nevidljiva ruka” uskladiti potražnju za radom i visine dohodaka u najprihvatljivijom odnosu i za radnike i za poslodavce.

***

Dobijao sam dosta kritika na račun toga da će skuplji rad tjerati kapital tamo gdje je radna snaga jeftinija. Moj odgovor je bio da se državno tržište uvijek može zaštititi carinama i porezima na granici. Ipak, ne odlazi li kapital svejedno u zemlje u razvoju? Da, ali taj proces će se zaustaviti jer ukoliko radnici u razvijenim državama ne zarađuju dovoljno oni ne mogu dovoljno kupovati robu koju krupni kapital proizvodi. Što manje kapital ulaže u društvo to manje profitira. Kapital koji više investira više profitira i lakše opstaje na tržištu. Tako će biti i u novoj regulaciji tržišta rada.

 

Sa druge strane odlazak kapitala ne može više dovesti radnike u egzistencijalnu opasnost. Povećanje nezaposlenosti uzrokovano odlaskom kapitala bi rezultiralo većim skraćivanjem radnog vremena radnika, čime bi ekonomska sigurnost i dalje bila zagarantirana svim ljudima. Skraćivaje radnog vremena će smanivati dohodak ali će on još uvijek biti dovoljno velik da ljudima osigura pristojan život. Kapitalizam je puno energije trošio da razvije potrošački mentalitet što je nepotrebno, i egoističnu karakternu osobinu radnika što je pogrešno. Solidarno skraćivanje radnog vremena će to iz temelja promijeniti.

 

Postavlja se pitanje zašto tako jednostavna ideja nije nikad predložena narodu? Razlog treba tražiti u konspiraciji krupnog kapitala koji pomoću svoje ekonomske moći spriječava nastup novih ideja koje mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital podržava ideje koje ne mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital je podržao Marksizam kao vodeću ideologiju ljevice zato što je krupnom kapitalu oduvijek bilo jasno da Marksizam ne može kreirati dobro društvo i da mu kao takav ne predstavlja opasnost. U suprotnom bi Marksizam kao nosioc ideja nasilne revolucionarne promjene bio zabranjen. Marksizam je koristan krupnom kapitalu zato što pogrešno usmjerava ljevicu. To je praksa socijalističkih revolucija i dokazala.

 

Zahvaljujući konspiraciji krupnog kapitala moje ideje nemaju pristup do medija, univerziteta, politike pa tako ni do ljudi. Ovaj članak je poslat na stotine novinskih adresa pretežno lijeve orijentacije a samo ga je “Global Research“ objavio. Ali jednog dana će se ideja skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti probiti i društvo će zahtijevati realizaciju te ideje. To će smanjivati privilegije poslodavaca i povećati prava radnika.To će također smanjivati razlike između zarada poslodavaca i radnika. U takvom okruženju kapital će gubiti značaj. Fer tržište rada će spontano inicirati novi društveno ekonomski sistem koji će zamijeniti kapitalizam i u znatno većoj mjeri zadovoljiti potrebe društva u cjelini. Ja sam taj sistem detaljno prikazao u svojoj knjizi Humanizam. Humanizam će biti podjednako prihvatljiv svim ljudima i omogućiti će dalji napredak društva.

20.04.2009

Humanizam je spas za čovječanstvo

Cjelokupna struktura današnjeg društva je izgrađena na otuđenim autoritativnim premisama. Zato se svi današnji društeni sistemi moraju mijenjati iz temelja. Tek tada će se moći približiti čovjeku i njegovim prirodnim potrebama. Tek tada će biti moguće graditi dobro i zdravo humano društvo.


Sistem koji sam predložio na ovim internet stranicama je ne samo najbolja opcija za cijeli svijet, ona je ujedno jedina dobra opcija i zato će taj sistem jednog dana biti prihvaćen u cijelom svijetu. Taj sistem ukida glad, strah, korupciju, narcisoidnost, rasizam, nemoral, kriminal, rat i sve oblike destruktivnosti u društvu i ohrabruje razvoj produktivnih ljudskih moći. Ukratko, sistem obećava bolji život i harmoniju svim ljudima. On će okrenuti naglavce glavne principe na kojima je čovječanstvo danas uspostavljeno. Utjecaj tog sistema za čovječanstvo će biti tako velik da će ljudi sve prije implementacije nazivati prethistorija a sve od implementacije će se nazivati civilizacija.


Humanizam će spasiti čovječanstvo od cjelokupnog socijalnog zla i kreirat će ljubav, radost, mir, zdravlje, ljepotu, sigurnost, pravdu, harmoniju, obilje; moj Humanizam će učiniti Raj na Zemlji.

30.03.2008

Najmoćnije oruđe pravde svih vremena

Najmoćnije oruđe pravde svih vremena je sistem ocjenjivanja među ljudima koji sam osmislio. Svaki čovjek će imati jednako pravo da uzme ili da dodjeli jedan dinar, ili paru, ili tako nešto nekolicini drugih ljudi mjesečno kao nagradu ili kaznu za njihovo ponašanje. Kako tako mala moć u rukama pojedinaca, čak i ako se udruži, može biti najmoćnije oruđe pravde svih vremena? Odgovor leži u vremenu. Postoji poslovica koja kaže: “Tiha voda brege valja“. Permanentna moć ocjenjivanja će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Čovjek će postati vrijednost. Tako će nastati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. Tako će nastati dobro društvo.