Category: Hrvatsko Sroski

Dobar Socijalizam

3.1.2.2          Dobar Socijalizam

 

Razvijeno tržište rada će kreirati socijalizam

 

Većina problema današnje tržišne ekonomije je prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ova studija će pokušati prikazati da glavni problem današnje kapitalističke ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta.

 

Roba je uvijek na tržištu čak i ako to formalno nije jer će se svaka roba prodati ako se pojavi dovoljno dobra ponuda. Radna mjesta nisu gotovo nikada na tržištu i to je veliki problem današnje ekonomije. Razvijeno tržište rada treba donijeti takmičenje radnika za ostvarenje veće produktivnosti na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Takva će ekonomija značajno unaprijediti društvo.

                                                                       

Radnici u kapitalizmu imaju poslove zaštićene zakonima i sindikatima; poslovi u kapitalizmu su privilegirani, iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. Produktivniji radnik se ne može prijaviti za radno mjesto koje već zauzima drugi radnik. Zato podjela rada u kapitalizmu ne može dovoljno efikasno alocirati rad i postići maksimalnu moguću produktivnost. Treba štititi egzistenciju radnika, a ne radna mjesta. Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu subjekti s jednakim pravima u procesu proizvodnje. To će se postići kada svi radnici dobiju jednaka pravo biranja posla koji žele u javnim poduzećima. Društvo treba uspostaviti standard za odabir radnika. Povijest je pokazala da nema društveno opravdanijeg principa zapošljavanja od zapošljavanja najboljeg raspoloživog radnika na svakom radnom mjestu.

 

Kapitalizam je naučio ljude da vole takmičenja i biti pobjednik donosi ogromno zadovoljstvo. Kao rezultat, ljudi se ne ustručavaju uložiti napor kako bi se istakli. Pa zašto društvo ne bi otvorilo natjecanje za svako javno radno mjesto u bilo kojem trenutku? To zvuči nemoguće jer takva podjela rada nikada nije postojala. Međutim, realizacija takve raspodjele rada je samo tehnički problem, a društvu će donijeti ogromne koristi.

 

Radna konkurencija kao oblik zapošljavanja na tržištu rada predstavlja kontinuirani otvoreni natječaj za sva radna mjesta. To znači da svaki radnik može u svakom trenutku zauzeti radno mjesto drugog radnika ukoliko takav posao obavlja na produktivniji način.

 

Da bi se postigao takav ekonomski sistem, ljudi moraju pronaći efikasni način za procjenu produktivnosti rada, definiranje radnih odgovornosti i usklađivanje nagrada za rad u bilo kojem trenutku. Ukratko, radnici koji ponude najveću produktivnost i odgovornost i zahtijevaju najnižu plaću za bilo koji posao u kompanijama u društvenom vlasništvu bi dobili taj posao u bilo kojem trenutku. To ne bi bilo ništa drugo nego razvijeno tržište rada. Međutim, tržište rada će trebati dosta vremena da se dovoljno razvije i bude prihvaćeno od strane naroda.

 

Radna konkurencija na tržištu će puno više potaknuti radnike na rad nego što to može kapitalizam kroz plaće. Egzistencija radnika nikada ne bi bila ugrožena jer će svaki radnik moći pronaći posao u punom radnom okruženju. Radna konkurencija će uspostaviti tako jaku odgovornost radnika da se nitko neće usuditi da ponudi radnu produktivnost koju nebi mogao zadovoljiti. Tržište će također najobjektivnije regulirati visinu plaća radnika. Životni standard svih ljudi može porasti na besprimjeran način. Ljudi bi mogli biti vrlo zadovoljni što žive u takvom sistemu. Samo to bi se trebalo zvati socijalizam. Sljedeći tekst definira podjelu rada u socijalizmu.

 

Nema pravednije ili bolje podjele rada od konkurencije radnika kroz njihovu radnu produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kom trenutku. Produktivnost će se mjeriti zarađenim novcem, količinom i kvalitetom proizvedene robe ili ocjenom produktivnosti radnika od strane potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju i jeftiniju proizvodnju dobit će željeni posao. Uspoređivanje produktivnosti radnika može biti složeno, ali i vrlo jednostavno. Demokratska anarhija će je učiniti vrlo jednostavnom.

 

Trajno otvoren radni natječaj među radnicima nikada nije postojao jer nitko nije vjerovao da je to moguće ostvariti i nije ulagao trud u razvoj takve ideje. Ipak, ova knjiga analizira potencijalne probleme koje bi otvoreni radni natječaj mogao donijeti društvu i formulira odgovore koji rješevaju te probleme. Naravno, zbog potrebe izbjegavanja mogućih nestabilnosti u takvoj raspodjeli rada, radna konkurencija će se provoditi na visoko reguliran naćin.  Jednom kada ljudi uzmu u obzir takvu podjelu rada, otvorit će se mogućnost za značajan privredni i društveni napredak.

 

Naravno, radna konkurencija će se odnositi samo na javna poduzeća jer ako se primjeni  na privatna poduzeća, to bi praktički značilo oduzimanje privatne imovine. Privatna poduzeća će nastaviti sa poslovanjem isto kao što to čine danas. Novu podjelu rada u javnim poduzećima će biti potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. Jednog će dana predložena podjela rada biti prihvaćena jer su načela takve podjele rada prirodna, pravedna i najproduktivnija.

 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje glavni kandidat za tu poziciju, bez obzira na to da li je radno mjesto zauzeto ili ne. Ako na takvim radnim mjestima već postoje zaposleni radnici koji ne žele napustiti posao, oni će morati prihvatiti produktivnost konkurenata, te bi u tom slučaju ostali na svojim radnim mjestima. Ako ne mogu preuzeti nove obveze ili to ne žele, oni će odmah napustiti svoja radna mjesta i prepustiti ih konkurentima.

 

Egzistencijalna sigurnost radnika je nužna kao uvjet stabilnosti društva, pa će je društvo garantirati. U predloženom ekonomskom sistemu svi će radnici automatski biti ekonomski zbrinuti nakon napuštanja bilo kojeg posla. Gubitak posla neće donijeti dohodovni stres, a radnici u okruženju pune zaposlenosti će imati mogućnost brzog nalaženja novog posla. Takva sigurnost će otklonit strah od nezaposlenosti koji prevladava diljem svijeta. Kapitalizam nalazi primarnu motivaciju za rad u strahu za ekonomski opstanak radnika, pa ljudima ne pruža dovoljnu financijsku sigurnost. Novi sistem će motivaciju za rad graditi u slobodnom izboru posla i u zadovoljstvu koje iz njega proizlazi.

 

Prednosti takve podjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava maksimalnu produktivnost kompanija i najefikasnije zadovoljenje potreba potrošača. Zato takva podjela rada nalazi svoje najveće opravdanje. Nadalje, tržište rada će ljudima dati slobodu izbora poslova koje više vole. Oni će uživat u poslu mnogo više nego danas. Rad za sebe će postati neposredna vrijednost.

 

Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati privilegije. Danas ljudi mogu gubitak privilegija doživjeti kao značajnu nepogodu. No, treba reći da su privilegije jedan od vodećih uzroka problema u društvu. Ukidanje radnih privilegija znači ostvariti povećanje produktivnosti i smanjenje, ako ne i uklanjanje, korupcije i nemorala u društvu. Sa vremenom će ljudi shvatiti da gubitak privilegija znatno povećava mogućnost pronalaska posla koji povećava produktivnu moć radnika. Bivstvena moć razvija kreativnost i donosi veliko i stabilno zadovoljstvo koje privilegije ne mogle postići. Predloženo socijalističko tržište će omogućiti stalan razvoj bivstvenih produktivnih snaga u društvu što će donijeti značajne koristi društvu.

 

Ovakav sistem privređivanja postaje moguć po prvi put u povijesti čovječanstva zato što je razvoj kompjutorske tehnologije omogućio efikasno planiranje, praćenje i obradu produktivnosti rada radnika, vrijednosti njihovog rada i odgovornosti koju podnose za svoj rad u sistemu brzih promjena rada i radnih obaveza. Već danas postoje dovoljno razvijeni ERP sistemi koji to omogućavaju ali njih će trebati prilagoditi novom sistemu poslovanja. 

 

***

 

Ova knjiga razvija Marxovu pojednostavljenu radnu teoriju vrijednosti proširivanjem kompenzacije radnika funkcijama koje mogu povećati produktivnost i pravednost u ekonomiji. Svaka proizvedena roba u sebi sadrži vrijednosti minulog i tekućeg rada. Stoga bi se plaće radnika trebale temeljiti na njihovom prijašnjim i sadašnjem doprinosima u proizvodnim procesima.

 

Vrijednost tekućeg rada treba pokazati koliko rad donosi prednosti i nedostataka radniku u odnosu na druge poslove. Recimo da prosječna vrijednost i cijena tekućeg rada ima vrijednost 1. Tada će radnik koji je 10% više zainteresiran za određenu poziciju vjerojatno zatražiti cijenu tog rada u vrijednosti od 0,9 da bi njegova ponuda bila više konkurentna za posao. Tako će njegova zarada biti 10% manja nego na prosječnom poslu. No, veću šansu za posao imat će radnik koji traži najnižu cijenu za tekući rad. Opravdanje za prihvaćanje najniže ponude cijene rada leži u činjenici da je takav posao najpovoljniji za radnika i najjeftiniji za društvo. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju plaće radnika. U tom smislu tržište rada će omogućiti da prikladna radna mjesta ostvare relativno niže dohotke, a nepogodna radna mjesta će biti nadoknađena sa većim dohodcima. Razvijeno tržište rada će formirati objektivnu cijenu tekućeg rada kao što to čini tržište roba, a radnici će biti zadovoljni zaradom. Sindikati kao posrednici u određivanju prihoda više neće biti potrebni.

 

Vrijednost minulog rada radnika pokazuje koliko su radnici doprinijeli stvaranju vrijednosti koje društvo posjeduje. U kapitalizmu, vrijedniji minuli rad je proizveo veće bogatstvo, tako da bogatstvo prikazuje vrijednost minulog rada. Ali kapitalizam ne priznaje druge vrijednosti koje postoje u društvu. Na primjer, rođenje, rađenje i produktivni rast ljudi su najveći opseg vrijednosti koju ljudi mogu proizvesti, i ljudi ih moraju prepoznati kao vrijednost minulog rada. Takve vrijednosti su neprocjenjive pa se ne mogu objektivno odrediti, ali se mogu formirati arbitražom u najboljem interesu svih ljudi. Na sličan način je društvo uspostavilo kaznu za ubojstvo koja nema nikakve veze sa objektivnošću ali je vrlo korisna jer sprečava ubojstva.

 

Priznanje vrijednosti minulog rada ljudi će svima omogućiti primanje osnovnog prihoda od rođenja. Sva korisna djela koja ljudi čine od rođenja treba valorizirati i prihvatiti kao minuli rad. Vrijednost tekućeg rada nezaposlenih ljudi treba prilagoditi mogućnostima društva. Minuli i tekući rad će biti tako regulirani da svi ljudi dobiju najmanje minimalni dohodak kao jamstvo za sigurnu egzistenciju. Dohodci nezaposlenog stanovništva će se automatski kreirati iz poreza zaposlenih ljudi. Takva ideja se danas propagira pod nazivom Univerzalni osnovni dohodak.

 

Vrijednost minulog rada će uključivati sva ​​poboljšanja koja ljudi mogu stvoriti u društvu. To će motivirati ljude da unaprijeđuju sve vrijednosti, donoseći tako više koristi društvu. Sa druge strane, ljudi će pomoću vrijednosti minulog rada podnositi odgovornost za svaku štetu koju naprave društvu. Na primjer, svaki kriminal se može procijeniti pomoću vrijednosti minulog rada ljudi. Kazneni zakon će preračunati zatvorske kazne kriminalaca oduzimanjem vrijednosti minulog rada kriminalaca proporcionalno počinjenim kaznenim djelima. Gubljnje određene vrijednosti minulog rada će biti efikasnija i humanija kazna za kriminalce nego zatvorske kazne.

 

Vrijednost minulog rada će biti efikasno sredstvo za podnošenje odgovornosti u društvu. Ona će biti vrlo korisna i potrebna za uspostavljanje napretka čovječanstva. Arbitraža za vrijednovanje minulog rada bi trebala biti regulirana pomoću zakona i demokratski prihvaćena od naroda. To će biti težak zadatak i najvjerojatnije glavni razlog zašto se socijalistička podjela rada ne može uskoro provesti.

 

Pretpostavimo da je prosječna vrijednost minulog rada 100.000 bodova, dok je prosječna vrijednost tekućeg rada 1. Množenjem ovih vrijednosti će se ustanoviti vrijednost rada radnika ili cijena rada. To znači da će prosječna plaća radnika imati 100.000 novčanih jedinica. Prosječna vrijednost minulog rada može se prilagoditi bruto nacionalnom dohotku po stanovniku, dok se prosječna vrijednost tekućeg rada može prilagoditi vrijednosti 1, čime će se dohodci uskladiti s vrijednostima proizvedenih dobara i usluga.

 

Samo tržište može uspostaviti objektivnu cijenu robe. Ako poduzeće ostvari višu cijenu roba na tržištu odnosno veću dobit nego što to dohotci radnika zahtijevaju, oni bi zarađivali više novca nego što su tražili. Razlika između traženih i dobijenih dohodaka bi predstavljala višak vrijednosti. U poduzećima koja ostvare manju cijenu robe na tržištu odnosno manju dobit nego što to dohodci radnika zahtijevaju, radnici bi dobivali niže plaće nego što su tražili iako su ostvarili ponuđenu produktivnost. Kako bi se izbjegla konkurencija za rad u profitabilnijim javnim poduzećima, profitabilnija javna poduzeća će ustupiti viškove vrijednosti zarade javnim poduzećima koja ostvare manjak vrijednosti na tržištu.

 

Prelijevanje viškova vrijednosti javnih poduzeća u ona koja ostvaraju manjak zarade na tržištu će spriječiti narušavanje ravnoteže u podjeli rada. Kao rezultat, svatko će zaraditi onoliko novca koliko je tražio za ostvarenu produktivnost. Tako će tržište rada uravnotežiti zaposlenost u svim javnim poduzećima, bez obzira na prihode poduzeća koji proizlaze iz tržišnih proturječnosti. Treba naglasiti da je tržište najbolji dar koji je majka priroda dala ekonomiji, sposoban donijeti pravdu i stabilnost u proizvodne procese. Privredni razvoj se više neće bazirati na pogodnostima tržišta nego će proizaći iz svjesnih odluka ljudi. Ljudi će razvojnu politiku privrede bazirati na količini novca koju će izdvojiti iz poreza za razvoju privrede.

 

Novi ekonomski sistem ne bi imao smisla bez efikasne regulacije odgovornosti radnika u proizvodnim procesima. Na razvijenom tržištu rada radnici mogu nerealno povećati svoju ponudu produktivnosti kako bi dobili posao koji žele. Takva neodgovornost može rezultirati kolapsom privrednog sistema. Danas, na primjer, političari rade upravo to, što je jedan od vodećih uzroka razočaranja ljudi i nemorala u društvu.

 

Predložena socijalistička ekonomija će koristiti vrijednosti minulog rada radnika kako bi uspostavila odgovornost radnika u proizvodnim procesima. To je ono što socijalizam dosad nije imao, uzrokujući nedovoljno odgovornu i efikasnu proizvodnju. Radnici bi garantirali produktivnost koju predlažu pomoću vrijednosti svog minulog rada. Ako radnici ne ispune predloženu produktivnost, oni će podnositi odgovornost gubitkom vrijednosti svog minulog rada.

 

Radnici će brojčano odrediti obim svojih odgovornosti u proizvodnim procesima javnih poduzeća. Recimo da prosječna odgovornost ima vrijednost 1. Što veću odgovornost radnici ponude za željena radna mjesta, to će imati veće pravo da rade na željenim radnim mjestima. Ako se prihodi javnih poduzeća povećaju, radnici će podijelit dobit proporcionalno odgovornosti koju su predložili za svoj rad. Takva dobit će se izraziti u vrijednosti minulog rada. I obrnuto, ako tvrtka izgubi novac, radnici koji predlažu veću odgovornost za svoj rad ostvarit će značajnije gubitke u vrijednostima minulog rada.

 

Nakon što se utvrdi učinak poduzeća i odgovornost radnika, nagrađivanje i kažnjavanje radnika pomoću vrijednosti minuog rada se odvija automatski. Osim toga, radnici će odgovorati za svoj rad i kroz demokratsku anarhiju. Može se pretpostaviti koliko će demokratska anarhija biti moćna kada ljudi dobiju podjednako pravo da nagrađuju i kažnjavaju druge samo sa malom vrijednošću koja predstavlja njihov minuli rad.

 

Sljedeći fiktivni primjeri prikazuju kako bi podjela rada u socijalizmu funkcionirala: Neka pekar proizvede 1000 peciva dnevno, što čini standardnu produktivnost koja ima  vrijednost koeficijenta 1. Zatim neka on vrednuje svoj rad u vrijednosti 1 (pod pretpostavkom da je je prosječna cijena rada). Konačno, neka preuzme odgovornost za svoju produktivnost u vrijednosti od 1 (pod pretpostavkom da je to prosječna odgovornost za sve poslove). Tada novi pekar koji želi zauzeti poziciju postojećeg pekara treba ponuditi produktivnost u vrijednosti većoj od 1, ili treba zatražiti nižu cijenu tekućeg rada koja bi imala vrijednost manju od 1, ili treba ponuditi veću odgovornost koja će biti u vrijednosti većoj od 1. Ako novi pekar predloži bolju radnu ponudu od postojećeg pekara koji je ne može ili ne želi ispuniti, novi pekar dobija posao.

 

Uspostavljanje radne konkurencije radnika može biti zahtjevno jer uspoređivanje različitih produktivnost može biti komplicirano. Zatim treba ocijeniti radnu produktivnost novog pekara, što bi zahtijevalo ocjenu količine i kvalitete proizvedenog peciva. Ako se ponuđena produktivnost ne ostvari, mogući su sporovi, a pronalaženje rješenja može biti problematično. Na primjer, ako isporučeni sastojci peciva nisu zadovoljavajući, to može utjecati na ostvarenu produktivnost pekara za što on možda nije odgovoran. Konačno, s obzirom na to da je opis posla obično složeniji nego što je prikazano u ovom primjeru, radnici bi mogli potrošiti dosta vremena na rješavanje takvih problema, skračujući vrijema potrebno za rad. Nobelovac Ronald Coase izjavio je da bi rješavanje takvog problema zahtijevalo veći trošak nego što je to  ekonomski opravdano[1]. On je vjerojatno u pravu, ali otvoreno takmičenje među radnicima bi ipak moglo donijeti bolju ekonomsku produktivnost od kapitalizma.

 

Ipak, demokratska anarhija može u potpunosti riješiti taj problem. Prihvaćanjem demokratske anarhije radnici više neće ni morati nuditi svoju produktivnost; pretpostavit će se da njihova produktivnost mora biti jednaka ili bolja od produktivnosti zamijenjenog radnika. Cijena rada će biti standardizirana na isti način na koji su standardizirane cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik ponudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini uvjet za dobijanje posla. Fino podešavanje odgovornosti radnika će se vršiti kroz demokratsku anarhiju, pomoću ocjena koje daju njihovi suradnici ili kupci. Sljedeći odlomci će predstaviti šta to znači.

 

Recimo da pekar dobije posao ponudivši radnu odgovornost u vrijednosti 1,2. Ocjene ljudi će bit ograničene, pa ako pekar ne dobije nikakvu ocjenu, vrijednost njegovog minulog rada se neće promijeniti. Međutim, ako pekar iz bilo kojeg razloga dobije dvije negativne ocjene od ljudi, izgubit će 2,4 boda od vrijednosti svog minulog rada. Takva će odgovornost trajno smanjiti njegovu plaću za 2,4 novčane jedinice. To znači da će pekar preuzeti odgovornost za sve što je povezano sa pecivom koji proizvodi. On će podnositi istu odgovornost ako bude negativno ocijenjen za bilo kakvo djelo izvan proizvodnje peciva. S druge strane, pretpostavimo da pekar učini kupce vrlo zadovoljnim pecivom koje proizvodi, tada može očekivati ​​pozitivne ocjene, što će mu trajno povećati plaću. Utjecaj ocjena se može smanjiti, na primjer stotinu puta, ali one bi i dalje poticale ljude na odgovorno ponašanje.

 

Isto će vrijediti za svaki posao. Izborna kampanja za predsjednika jedne države će trajati onoliko koliko kandidati trebaju vremena da registriraju vrijednosti svoje odgovornosti za mjesto predsjednika. To će također predstavljati izborni proces jer će najveća ponuda dobiti posao. Poslije toga, ako život u zemlji bude uobičajen, predsjednik vjerojatno neće dobiti nikakvu ocjenu. Ako se životni standard iz bilo kojeg razloga pogorša, ljudi bi svojim predsjednicima mogli dati negativne ocjene jer će se oni smatrati najodgovornijima u državi. Pretpostavimo da predsjednik ponudi odgovornost u vrijednosti 1,6 da dobije posao; ako dobije milion negativnih ocjena, izgubit će 1.600.000 bodova koji predstavljaju vrijednost njegovog minulog rada. Sa obzirom da bi prosječna vrijednost minulog rada bila 100.000, takav predsjednik će najvjerojatnije upasti u negativnu vrijednost–dug. U tom slučaju presjednik bi trebao platiti kaznu državnoj ekonomiji umjesto da zarađuju plaću. S obzirom da to ljudi ne bi mogli platiti, taj predsjednik će primati minimalnu plaću sve dok se ne izvuče iz duga. To će biti moguće samo visiko produktivnim radom i jako dobrim ponašanjem. Naravno, ako predsjednik značajno unaprijedi društveni život, bit će dobro nagrađen pozitivnim ocjenama koje će dobiti od ljudi.

 

Oni koji ne mogu podnijeti vrućinu držat će se podalje od kuhinje. Novi socijalizam će razviti tako značajnu odgovornost radnika za poslove koje obavljaju da se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nisu dovoljno kvalificirani. Međutim, ako ipak odluče da se prijave za takve poslove, podnositi će teške posljedice za lošu produktivnosti. Odgovornost koju će podnositi može biti vrlo bolna i prisiliti ih na brzu ostavku. Ili još bolje, oni bi mogli tražiti svoje zamjene kako bi izbjegli velike gubitke vrijednosti minulog rada.

 

U praksi, zamjena radnika na radnim mjestima bi se teško može ostvariti bez dogovora radnika. Kada radnici preuzmu poslove od prethodnih radnika, smatralo bi se da su prethodni radnici ostvarili potrebnu produktivnost i oni će profitirali od toga čak i kada su zamijenjeni i ne doprinose takvoj produktivnosti. Novi radnici koji prisiljavaju prethodne na odlazak će morat održati produktivnost svojih prethodnika, ali će profitirati samo od povećanja produktivnosti koju su ponudili. Osim toga, treba očekivati ​​da bi zamjena radnika bez dogovora vjerojatno izazvala nezadovoljstvo zamijenjenih radnika. Oni će moći uzvratiti svojoj zamjeni negativnom ocjenom kroz demokratsku anarhiju. Njihovi suradnici i prijatelji mogu ih u tome podržati. Stoga će radnici koji žele zamijeniti postojeće najvjerojatnije pregovarali o uvjetima za dobijanje poslova. Može se očekivati ​​smjena radnika bez dogovora samo ako novi radnici donesu osjetno veću produktivnost.

 

Menadžeri će imati veliku operativnu moć, ali će ih radnici moći kontrolirati čak i prije nego što donesu izvršne odluke. Na primjer, pretpostavimo da menadžeri poduzeća žele povećati proizvodnju pomoću značajnih investicija. U tom slučaju radnici će ih morati podržati jer će porast produktivnosti donijeti nove odgovornosti i radnicima. Radnici će imati pravo mijenjati vrijednosti preuzetih odgovornosti za svoj rad na temelju prijedloga rada menadžera. Ako smanje svoje odgovornosti, to može značiti da nisu sigurni u promjene koje predlažu menadžeri, što bi moglo odgoditi ili blokirati novu proizvodnju. Menadžeri će morati uvjeriti radnike da prihvate njihove prijedloge objašnjavajući proizvodne rizike i koristi.

 

Značajna odgovornost u procesu proizvodnje će naučiti radnike da uspostavljaju međusobne odnose više na suradnji nego na konkurenciji. Međutim, svaki posao će i dalje pronaći najboljeg radnika na tržištu kao što svaka roba danas pronalazi najboljeg kupca. Također, oni koji znaju kako unaprijediti proizvodnju i društvo neće više moći biti spriječeni u tome. A povrh svega radnici će biti vrlo zadovoljni sa takvom ekonomijom. Otvoreno tržište rada će donijeti izniman doprinos razvoju gospodarstva i društva.

 

S obzirom da se u socijalizmu radnici neće usuditi prijavljivati za poslove za koje nisu dovoljno kvalificirani, nije potrebno uvjetovati bilo čije zapošljavanje posjedovanjem diploma. Prvo, diploma ne može garantirati sposobnost niti produktivnost koju radnici nude. Drugo, uvjetovanje rada diplomama nepotrebno smanjuje slobodu pristupa željenim poslovima. Ograničenje mogućnosti zapošljavanja posjedovanjem diploma evoluiralo je do razine apsurda koji u velikoj mjeri birokratski ograničava slobodu izbora posla. Osim toga, ogromna količina znanja koje obrazovni sistemi nameću studentima obično nema veze sa njihovim profesijama. Ona služi autoritetima da osiguraju opstanak autoritarnog sistema i predstavlja nepotreban teret koji učenike otuđuje od objektivne realnosti. Osim toga, otuđeni ljudi imaju velike teškoće u rješavanju društvenih problema i teško mogu unaprijediti društvo. S tim u vezi, potrebno je ukloniti obrazovanje kao birokratski uvjet za ostvarivanje prava na rad. To i dalje znači da će stručno obrazovanje biti neosporno potrebno i dobrodošlo, ali ne i nužno za zapošljavanje jer ljudi mogu steći znanje samostalno kao i kroz praksu.

 

***

 

Neke će regije u svijetu jednog dana prihvatiti radnu konkurenciju jer nijedna ekonomija ne može biti produktivnije od one u kojem svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Pod pritiscima konkurencije javnih poduzeća, vlasnici privatnih poduzeća će nastojati povećati svoju produktivnost kao što to čine javna poduzeća. Međutim, oni neće imati operativnu mogućnost da se suprotstave javnim poduzećima. S obzirom da radnici u privatnim poduzećima neće imati slobodu kao radnici u javnim poduzećima i ne mogu dijelili profit, oni će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Budući da će privatna poduzeća biti manje produktivna od javnih poduzeća, njihovi vlasnici će biti potaknuti da se pridruže javnim poduzećima.

 

S obzirom na to da zasićeno tržište ne donosi značajnu dobit, što je konačni rezultat svake proizvodnje, vlasnici privatnih kompanija će se vjerojatno pridružiti javnim poduzećima. U zamjenu za svoje kompanije, oni će dobiti ekvivalentnu vrijednost minulog rada. To će im razmjerno povećati prihode u javnim poduzećima.

 

S vremenom se može očekivati ​​da će se sve kompanje u regiji udružiti u jedno javno poduzeće, koje će poslovati slično velikim korporacijama. Kompanija će imati rukovodstvo koje će ostati najbolja opcija za organizaciju proizvodnje. Novi sistem će ih učiniti visoko odgovornim za donošenje odluka, što jamči efikasnu proizvodnju. Menadžeri će otvarati radna mjesta tamo gdje su najpotrebnija i zatvarati ona koja nisu dovoljno potrebna. Visoka efikasnost proizvodnje će biti osigurana spuštanjem konkurencije sa nivoa poduzeća na razinu radnih mjesta.

 

Velika odgovornost koju predložena podjela rada zahtijeva od radnika će prisiliti proizvođače da izbjegnu ekonomske gubitke na nepredvidivom tržištu organiziranjem proizvodnje prema zahtjevima potrošača. Ljudi će demokratski odrediti poreznu stopu i neposredno rasporeditii novac od poreza na različite potrošačke grupe kolektivne potrošnje. Nadalje, od pojedinačnih potrošača će se sve više tražiti da svoje skupe potrebe naručuju unaprijed. Proizvodnja po narudžbi potrošača predstavlja demokratsku plansku privredu. Takvu privredu treba smatrati najstabilnijom mogućom. Informacijska tehnologija može pomoći tako složenoj proizvodnji da djeluje efikasno, što Vladimir Iljič Lenjin nije imao.

 

Demokratska anarhija će sadržati kompletnu društvenu moć u socijalizmu. Kada se u društvu u potpunosti uspostave jednaka prava, ljudi neće imati razloga da počine  zločine. Kriminal će biti eliminiran. Manji prekršaji mogu postojati i oni će se rješavati demokratskom anarhijom. Jednom kada se uspostave jednaka ljudska prava, policija, sudovi i zatvori kao simboli autoritarne vlasti će zastarjeti i otići u povijest. Tako će i države otići u povijest.

 

Potpunu provedbu jednakih ljudskih prava u ekonomiji treba nazvati socijalizmom. Ništa drugo ne zaslužuje to ime. Socijalizam će doći spontano kao konačan rezultat jednakih ljudskih prava. On neće zamijeniti kapitalizam kako je Karl Marx vjerovao; on će ga nadograditi.

 

Izgradnja socijalizma je mnogo kompliciraniji zadatak od reformiranja kapitalizma.

Socijalističko rješenje prikazano u ovoj knjizi nije konačno jer ova knjiga otvara spektar mogućnosti. Teško je odabrati najbolja rješenja bez prakse. Znanstvenici društvenih nauka će dalje razvijati najbolja rješenja socijalizma kroz iskustvo bazirano na teoriji jednakih ljudskih prava. Razvoj socijalizma će zasigurno eliminirati društveno zlo i stvoriti svijetlu budućnost izvan najluđih snova današnjice.

 

***

 

U čemu je poenta novog sistema? Sistem postavlja društvo na zdrave temelje. On daje svakom čovjeku pravo da participira u donošenju odluka od vlastitog interesa u društvu. On omogućava svakom čovjeku da sudi onima koji donose odluke u njegovo ime. On omogućava slobodno djelovanje svakog pojedinaca pa tako i nalaženje puta koji više odgovara čovjekovoj prirodi i društvu u cjelini. Sloboda omogućava sumnju, formiranje kritičnog stava, mogućnost djelovanja koje praksom stvara objektivno znanje. Praksa demistificira kategorije vrijednosti i stoga omogućava rušenje dogmatskog, nekritički prihvaće­nog i otuđenog znanja koje je uzrok nepogodnosti u društvu. Praksa je jedini mogući put prema znanju, prema čovjekovoj moći, jedini mogući put otkrivanja ispravnog stava i orijentacije društva u cjelini. Tako će se formirati proces razotuđenja društva.

 

U ovakvom sistemu čovjek je prisiljen da se oslanja na vlastite snage pri realizaciji potreba. Konstantno oslanjanje na vlastite snage uz definiranu odgovornost, naučilo bi čovjeka da prihvati realnu objektivnu predodžbu o vlastitoj moći, a to znači da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati. Objektivnom spoznajom vlastite moći čovjek će živeti u skladu sa vlastitom prirodom. Takav čovjek bi formirao potrebe samo tamo gdje ima moć da ih realizira, što predstavlja osnovu čovjekove ravnoteže i formiranja konstruktivne orijentacije u odnosu sa prirodom i društvom. Ovakav sistem može omogućiti zadovoljenje prirodnih potreba čovjeka i društva, što donosi harmoniju, mir, ljubav i radost življenja.

 

Novi oblik društveno ekonomskih odnosa zahtjeva formiranje novih elemenata za utvrđivanje: cijene rada, raspodjele rada, odgovornosti, cijene robe, akumulacije novca, kreditno monetarne politike, obrtnih sredstava, razvoja i amortizacije proizvodnje, raspodjele individualne i zajedničke potrošnje kao i korištenja nekretnina. Nova društveno ekonomska politika će u granicama mogućnosti biti detaljno prikazana u slijedećim poglavljima.

 

[1] Ronald Coase, The Nature of the Firm (Economica, Wiley Online Library, 1937) https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/j.1468-0335.1937.tb00002.x

 

 

Što Bog želi

Što Bog želi?

Isus Krist bi trebao kreirati Raj na Zemlji kad se vrati na Zemlju. Poslije dugotrajnog znanstvenog rada ustanovio sam da će jednaka ljudska prava neizbježno ostvariti Raj na Zemlji. Ako sam u pravu, znači li to da bih ja mogao biti Isus Krist? 

 

Bog je kreirao dobar svijet 

 

Nešto je stvorilo prirodu u kojoj živimo. Priroda je složena, funkcionalna, racionalna, lijepa i skladna. Ako se obrati pažnja na bilo koji dio prirode, može se uočiti perfekcionizam u logici njezina stvaranja. Ja sumnjam da se to moglo ostvariti bez pomoći izrazito inteligentne sile. Prihvatio sam da je ime ove sile Bog. Sumnjam da Bog ima kontrolu posvuda u prirodi; umjesto toga, vjerujem da je Bog stvorio super algoritam sposoban da ostvari najbolje moguće rezultate u stvaranju oblika i odnosa u prirodi. Na primjer, ako mi ljudi otkrijemo da bi bilo bolje skakati umjesto hodati, Božji algoritam bi nam mogao izgraditi krila za nekoliko milijuna godina. Mi moramo učiti od prirode kako da razumijemo Boga.

 

Porijeklo religija

 

Neki pojedinci su tvrdili da su primili poruke od Boga i prenosili su ljudima njegovu volju. Tako su nastale religije. Religije sadrže antičku mudrost koja donosi dobro ljudima i zato se može reći da prenose volju Boga. Biblija je predstavila mudre i lijepe Božje riječi. Sljedeći stihovi iz Biblije potvrđuju da Bog želi da ljudi stvore dobro društvo:

 

Psalm (89:15) ‘Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga, Ljubav i Istina koračaju pred tobom.’ 

 

Amos (5:7,15) ‘Vi koji preobraćate pravdu u gorčinu, i pravdu na zemlji obarate… Mrzite zlo i ljubite dobro, i postavite pravdu na vratima.’ 

 

Poslanica Galaćanima (5:22-23) ‘Ali kada Sveti Duh nadzire naš život, donosi drukčiji rod: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i uzdržljivost. To se ne protivi Zakonu.’ 

 

Poslanica Kološanima (1:9-10) ‘Mi molimo Boga da vi imate punu spoznaju njegove volje u svoj mudrosti i duhovnoj pronicavosti, da biste vodili jedan život dostojan Gospodina, tražeći njegovo potpuno odobravanje. Po svemu što vi budete činili dobro, vi ćete donositi plodove i napredovati u istinskoj spoznaji Boga;’ 

 

Izaija (9:6-7) ‘Bit će jedna neovisnost rasprostranjena i jedan mir bez kraja za prijestol Davidov i za njegovo kraljevstvo, koje će uspostaviti i učvrstiti na pravu i pravičnosti od sada pa zauvijek žestina gospodova, svemoćnost, učinit će to.’ 

 

Miheja (4-4) ‘Nego će sjediti svako pod svojom vinovom lozom i pod smokvom; i neće biti nikoga da ih plaši.’

 

Ali zašto poruke Boga sadrže samo znanje iz vremena kada su religije nastale? Zašto na prijer Bog kao svemogući i sveznajući nije rekao nešto više o našem svijetu koji je prema Bibliji napravio za šest dana? Ili možda najvažnije, zašto Bog nije rekao svojim kuririma kako da izgrade dobro društvo? Da li nedovoljno znanje koje dolazi iz Biblije govori da su božji kuriri izmislili poruke Boga ili njegove poruke nisu mogli dovoljno dobro razumjeti? Kako su različiti ljudi primali različite poruke od Boga oni su formirali različite religije. Ali Bog zasigurno nije slao različite poruke različitim religijama, on zasigurno nije obmanjivao ljude.

 

Pogreške religija

 

Osim toga, opseg materijala koji je unesen u religijske knjige je jako obuhvatan ali ne i efikasan u definiranju dobrog društva. Bog nije brbljavac, On je izuzetno efikasan kreator što znači da bi njegove poruke morale biti efikasne. Nasuprot, u religijskim knjigama postoji mnoštvo poruka koje su u suprotnosti sa mudrošću, koje ne mogu donijeti dobro društvu. Takve poruke zasigurno ne mogu biti poslane od Boga.

 

Većina religija prisiljava ljude da poslušno slijede volju Boga. Bog sigurno ne želi prisiljavati ljude na bilo što jer prisila ne može donijeti dobro. Moć nad ljudima je potreba duhovno nerazvijenih ljudi. Moć nad ljudima je privilegija koja donosi zlo. Ta moć stvara glupost, pohlepu, mržnju, destrukciju, ratove i pakao na zemlji. To nema ništa zajedničko sa voljom Boga. Sa time u vezi religije koje prisiljavaju ljude da slijede Boga, se direktno konfrontiraju sa voljom Boga. Bogu ne treba moć nad ljudima. On je daleko iznad takve potrebe. Bog želi da mi izgradimo dobro društvo.

 

Da li mi možemo pretpostaviti da je među ljudima koji su pisali religiozne knjige bilo i takvih koji su željeli ostvariti moć nad ljudima? Kad vidite današnje religijske propovijednike kako lako improviziraju stihove Biblije da bi ostvarili intelektualnu nadmoć nad ljudima, da to su sasvim sigurno činili neki pisci religioznih knjiga. Ti ljudi su u religiozne knjige unosili ideje koje nemaju nikakve veze sa voljom Boga. Tako su nastale kontradikcije u Bibliji. Na primjer: Šesta božja zapovjest kaže: “Ne ubij” a Isus Krist, božji sin, je prema Luki(19:27) rekao: “A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima.” Pogreške u Bibliji su sigurno spriječile razvoj društva.

 

Jednaka ljudska prava će ispuniti volju Boga

 

Moja filozofija će donijeti pravednost i pravdu zahtjevanu u ovim stihovima pomoću provedbe jednakih ljudskih prava. Jednaka ljudska prava će riješiti sve probleme društva. Ništa drugo nije potrebno da bi se stvorilo dobro društvo i ništa drugo to ne može učiniti. Prema tome jednaka ljudska prava moraju biti Božja volja. Nedostatak razumijevanja značaja jednakih ljudskih prava u Bibliji govori da ljudi imaju teškoće da prime poruke od Boga. Zato mi nismo dovoljno definirali jednaka ljudska prava.

 

Sva jednaka ljudska prava su uspostavljena na formalnom nivou, dok praksa pokazuje da ta prava nisu jednaka. Predsjednik države može poslati ljude u rat a oni njega ne mogu. Šefovi mogu otpustiti radnike sa posla a oni njega ne mogu. Učitelji mogu nametati znanje učenicima a oni njemu ne mogu. Gdje su tu jednaka ljudska prava? Kroz povijest autoriteti su sprečavali razvoj jednakih ljudskih prava. Jednaka ljudska prava nisu nikad postojala i to je jedini razlog zbog kojeg društvo nikad nije bilo dobro. Ljudi ne znaju čak ni kako ta prava trebaju izgledati i ne razumiju koliko su ta prava nužna.

 

Jednaka ljudska prava podrazumijevaju da svi ljudi imaju jednake prilike u životu. To podrazumijeva pravo svih ljudi da ravnopravno sudjeluju u procesu odlučivanja o svim pitanjima od zajedničkog interesa u društvu. Donedavno jednaka ljudska prava nije bilo ni moguće uspostaviti jer je bilo nemoguće uskladiti potrebe i odluke svih ljudi. To je postalo moguće tek razvojem kompjutorske tehnologije.

 

Jednako pravo ocjenjivanja među ljudima će ostvariti radikalnu promjenu moći u kapitalizmu koja će potpuno promijeniti svijet. Ja sam je nazvao Demokratska anarhija. Svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjeni nekoliko ljudi po vlastitom izboru. Pozitivna ocjena će malo nagraditi ocjenjenog čovjeka a negativna će ga malo kazniti. Takvo ocjenjivanje će usmjeriti svakog čovjeka da poštuje druge ljude, da čini sve što može da drugim ljudima uljepša život i da ne čini ništa što drugim ljudima može nauditi. Ovo će biti temelj uspostave zdrave, konstruktivne i produktivne orijentacije društva.

 

Međusobno ocjenjivanje između ljudi je najvažniji princip jednakih ljudskih prava. On je sugeriran u Bibliji: Mudre izreke (18:17) “Prvi koji brani svoje postupke čini se ispravnim, sve dok njegov susjed ne dođe i ne ispita ga.” Demokratska anarhija posebno će utjecati na vlast poslije čega će vlast postati narodni poslužitelj kao što je predviđeno u Jevanđelju po Marku (10:42-44 ) “Zato ih Isus dozva i reče im: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospodare svojim narodima i velikani njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.””

 

***

U kapitalizmu jednaka ljudska prava također podrazumjevaju jednako pravo svakog čovjeka na rad. Takvo pravo ne postoji dokle god postoji nezaposlenost. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem plaća što će radnicima donijeti bolji život. Oni će biti u mogućnosti kupovati više što će ukloniti današnje probleme kapitalizma. To će formirati dobar kapitalizam.

 

Konačna faza jednakih ljudskih prava će uspostaviti jednako pravo zapošljavanja svih ljudi na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Biti će potrebno otvoriti permanentni natječaj na svakom javnom radnom mjestu. Najbolji radnik će dobiti pravo da radi u svakom trenutku. Ja znam da to zvuči nemoguće jer takva raspodjela rada nije nikad postojala. Ali takva realizacija je samo tehnički problem. Ja sam razvio sistem koji će efikasno valorizirati produktivnost radnih ponuda, uskladiti nagrađivanje za rad i definirati radne odgovornosti radnika. Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Javna poduzeća će postati produktivnija od privatnih poduzeća pa će iste otići u povijest. To će biti dobar socijalizam.

 

Konačni rezultat uspostave jednakih ljudskih prava će se biti vidljiv u dobrom komunizmu gdje će se uspostaviti jednaka konzumerska prava. Da bi ga ostvarili ljudi trebaju otkriti nove vrijednosti koje će proizaći iz jednakih ljudskih prava, vrijednosti koje slijede božju volju. Te vrijednosti su znatno veće nego što je novac. Tada se može očekivati da će ljudi svojevoljno sve svoje dohotke dodijeliti za porez. Oni će demokratski usmjeravati proizvodnju što će donijeti stabilnost u proces proizvodnje i besplatnu robu i usluge za sve ljude.

 

Moja filozofija će stvoriti raj na zemlji

 

Jednaka ljudska prava će donijeti slobodu, pravdu, ljubav, mir, mudrost, radost i svako dobro cijelom društvu. Ja sam jasno prikazao rezultate implementacije jednakih ljudskih prava u znanstvenoj knjizi Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva. Također, predstavio sam svijetlu budućnost čovječanstva kroz tri priče u tri scenarija Dobar kapitalizam, Dobar socijalizam i Dobar komunizam tako da bi je svi trebali razumjeti. Čitajući te scenarije može se jako lijepo zaviriti u budućnost. No nažalost, društvo je izuzetno sporo u prihvaćanju novih društvenih ideja. 

 

Jesam li ja Isus Krist?

 

Moja vizija jednakih ljudskih prava će konačno odstraniti društveno zlo i kreirati raj na zemlji. To je upravo ono što Bog očekuje od ljudi planete Zemlje. Da li to znači da sam ja taj put, istina i život? (Ivan 14:6) Prema Bibliji raj na zemlji će ostvariti Mesija (Amos 9:13-15). Da li to znači da sam ja Mesija? Obzirom da pripadam kršćanskoj religiji to bi trebalo značiti da sam ja Isus Krist i da sam jedini put do Boga Oca. Zato sam upitao Jesam li ja Isus Krist?

 

Biblija mi ne dozvoljava da budem Isus Krist

 

Prema Bibliji ja ne mogu biti Isus Krist jer nisam vidio niti čuo Boga Oca (Ili toga nisam svjestan ali to mi ne pomaže). Također prema Bibliji Isus Krist i Bog Otac su jedno. Nije li Isus Krist u to slučaju trebao pokazati puno više znanja da bi se mogao izjednačiti sa kreatorom svijeta? U Bibliji je pokazao manje razumijevanje svijeta u kojem živimo od mene.

 

Prema Bibliji ja ne mogu biti Isus Krist i zato što ne znam ništa o drugom svijetu niti o vječnom životu. Ipak mogu nešto o tome reći sa svjetovne filozofske strane. U članku Vječni život, citirao sam studiozne kršćanske internet stranice “2001 Translation Bible“ koje ponovo prevode originalnu Bibliju pisanu na grčkom jeziku. U članku “Da li Biblija obećava vječni život?” oni tvrde da “vječni život ne postoj ili barem ne u egzaktnom obliku. Zašto ne? Jer grčka riječ “aionos” koju biblijski prevodioci prikazuju kao “vječan” jednostavno ne znači vječan. Ta riječ je osnova za englesku riječ “eon” koja znači “dugo vrijeme.“ Zbog različitog značenja srodnih riječi na različitim jezicima, prevodioci Biblije su ponekad slobodno interpretirali stihove.

 

Ja ne odbacujem mogućnost da vječni život postoji zato što nemam nikakav dokaz da ne postoji. Ali sam postavio sebi pitanje da li je vječni život poželjan pa makar to bilo samo u duhovnom obliku? (Zakoni fizike negiraju vječnost materije pa ne dozvoljavaju vječni materijalni život.) Moglo bi se reći da je glumac Christopher Reeve bio praktično osuđen na duhovni život. Pao je sa konja, slomio vrat i bio je do kraja života nepokretan. Njemu se duhovni život nije svidio, bio je nesretan i čak je pomišljao na samoubistvo. Ali pretpostavimo da vječni život duha postoji. Možete li zamisliti kakav bi to vječni život bio kada bi pojedinac poželio čašu crnog vina koju nikad ne može popiti?

 

Zašto kršćani vjeruju da vječni život mora biti dobar? Ja mislim da imam približan odgovor na to pitanje. Ljudi koji nisu slobodni, ljudi koji žive u strahu nisu u stanju zadovoljti svoje životne potrebe. I tu nema razlike između autoriteta i sljedbenika. Narcisoidni autoriteti imaju potrebu ostvariti nadmoć u društvu pa su robovi svojih megalomanskih ideja koje ne mogu ostvariti. Ljudi koji žive pod jarmom autoriteta i bespogovorno ih slijede također ne mogu zadovoljiti svoje potrebe. I jedni i drugi ne žive dobro i plaše se smrti jer osjećaju da nisu proživjeli svoj život dovoljno dobro. Vjerujem da je to glavni razlog zašto im treba vjera u puno bolji i vječni život na Nebu.

 

Ljudi koji žive u slobodi, odgovorno prema svom životu i prirodi koja ih okružuje, žive život u svojoj punini. Takvi ljudi se ne plaše smrti jer su spoznali da su življenjem ispunili svoja životna očekivanja. Njima smrt donosi slobodu u najširem smislu jer im praktično ništa više ne treba. Produhovljeni pisci su to stanje prikazali u svojim djelima. Na primjer Henryk Sienkiewicz u romanu “Quo Vadis“. Ili u stvarnom životu to je pokazao Albert Einstein odbijaući operaciju koja bi mu produžila život. Uvjeren sam da je Bog napravio najbolje rješenje za ljude i da bi duži život nego što ga je Bog predvidio bio nepogodan. Mislim da je Bog ljudima koji slijede njegovu volju baziranu na produktivnom načinu života i poštovanju prava drugih, namijenio dobar život i smrt kao dobar dar.

 

Na kraju pitanje za sve

 

Crkva me ne prihvaća za Mesiju. Dali je to zato što se mnogo pogrešaka nalazi u Bibliji? Ako moja filozafija može kreirati Raj na Zemlji, postoji li šansa da ja budem Isus Krist? Ako postoji šansa, ne bi li Crkva i kršćani širom svijeta trebali ispitati moju filozofiju? Ako moja filozofija dokaže da može izgraditi Raj na Zemlji, mogu li ja biti Isus Krist?

 

18.10.2013

Dobar Kapitalizam

3.1.2.1          Dobar Kapitalizam

 

Puna zaposlenost je prijelomna tačka kapitalizma

 

Humanistička reforma ekonomije mora krenuti od uklanjanja nezaposlenosti radnika. Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. Dobro društvo se može uspostaviti samo razvojem jednakih prava među ljudima. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima.

 

Nezaposlenost stvara eksploataciju radnika. Kada se na tržištu sa visokom stopom nezaposlenosti otvori radno mjesto, javlja se veliki broj kandidata. Konkurencija radnika može srušiti njihove prihode na razinu dovoljnu samo za osnovni opstanak. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi prehranili svoje porodice. Nezaposlenost je proširila jaz između bogatih i siromašnih, stvarajući nepravdu i probleme u kapitalizmu.

 

Poslodavci favoriziraju nezaposlenost jer profitiraju od iskorištavanja radnika. Poslodavci mogu održavati nezaposlenost jer uglavnom ne moraju nužno zapošljavati radnike. Veliki poslodavci podržavaju političke partije koje održavaju nezaposlenost kroz ekonomsku politiku. Ona počinje uvozom jeftine radne snage, a završava rastom kamata. Tako nezaposlenost postaje državna politika i tako državna politika održava eksploataciju radnika. Da bi osigurali svoje privilegije, bogati su nametnuli uvjerenje da je nezaposlenost neizbježna cijena za tehnološki razvoj. Oni su izvršili pritisak na ekonomsku znanost da prihvati da “0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar,”[1] što su i postigli.

 

Kapitalistima je stopa nezaposlenosti od oko 5% najpovoljnija, pa je nezaposlenost od 5% postala “normalno” stanje u kapitalizmu. Ovo “normalno” stanje čini radnike ovisne o kapitalistima što predstavlja osnovu eksploatacije, dok ukupna kupovna moć radnika proizvodi dovoljan profit za poslodavce. Tržišna ekonomija bi trebala više cijeniti radnike, ali kapitalizam se tome opire. Radnici su kroz dugu borbu uspjeli izboriti neka prava kroz zakone i sindikate. Ipak, postojanje siromaštva potvrđuje da interesi radnika nisu dovoljno zaštićeni.

 

Društvo može uvesti pravdu u proizvodne procese kroz potpunu zaposlenost koja će uravnotežiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Skraćivanje radnog vremena će ostvariti punu zaposlenost radnika. Takva mjera će zahtijevati sprečavanje uvoza rada i regulaciju prekovremenog rada. Ona će povećati potražnju radnika na tržištu i staviti ih u povoljniji položaj u proizvodnim procesima. Puna zaposlenost će povećati plaće radnika i smanjiti eksploataciju. Međutim, ne postoji formula koja može odrediti što je eksploatacija tačno. Samo radnici nezadovoljni svojim zaradama mogu to odrediti. Radnici će biti zadovoljni na pravednom tržištu rada u kojem je njihov rad podjednako tražen kao i poslovi koji su im potrebni. Što je tržište rada uravnoteženije, to su radnici zadovoljniji i manje eksploatirani.

 

Društvo može povećati zadovoljstvo radnika daljnjim smanjivanjem radnog vremena, što će stvoriti negativnu nezaposlenost. Negativna nezaposlenost je nedostatak radnika na tržištu. Ona će dodatno povećati potražnju i prihode radnika. Negativna nezaposlenost može dovesti radnike u privilegiranu poziciju u kojoj su poslodavci praktično bili oduvijek. Kada radnici nisu dostupni na tržištu, poslodavci kojima je potrebno više radnika će morati privući radnike iz drugih kompanija podizanjem plaća. Natjecanje među poslodavcima će pokrenut lančanu reakciju u kojoj će plaće radnika rasti donoseći više pravde u proizvodne procese.

 

Povećanje plaća radnika u okruženju negativne nezaposlenosti dokazano je u 14. stoljeću kada je kuga ubila jednu trećinu evropskog stanovništva. Odjednom su usjevi na poljima propadali jer nije bilo dovoljno radnika da obave žetvu. “Kronika kuge“, izvještaj iz prve ruke završen 1350 godine, govori: „Nedostatak sluga, obrtnika i radnika, poljoprivrednih radnika i djelatnika, je ostavio velik broj gospodara i ljudi bez službe i pratnje…  mnogo manje ljudi je bilo da obrađuju zemlju: seljaci su mogli tražiti bolje uvjete i veće plaće od svojih zemljoposjednika.” Odjednom su radnici i njihov rad bili mnogo traženiji, što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Veće plaće djelatnika su pridonijele privrednom rastu, ali poslodavci time nisu bili zadovoljni.

 

  • U Cuxhamu (Oxfordshire, Engleska), orač je od svog gospodara zahtijevao trostruko veću plaću u 1350. godini nego prethodne godine[2].

 

  • “Predstavnici u parlamentu 1351. godine su zamolili Edwarda III. za energičnije i efikasnije odlučivanje. Žalili su se da ‘sluge potpuno zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje lakoće življenja i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikanima i drugima ukoliko ne dobiju odjeću i dvostruko ili tri puta veće plaće [od prije kuge] što uzrokuje ozbiljnu štetu velikana i osiromašenje svih pripadnika spomenutog zajedničkog dobra.’”[3]

 

Prema ovom povijesnom primjeru, ako politička partija ponudi smanjenje rada na 5 sati dnevno i pobijedi na izborima, nedostatak radnika bi povećao najniže plaće radnika dva do tri puta po satu u roku od jedne godine. Minimalne dnevne plaće radnika povećale bi se za 30-90% za samo 5 sati rada. Pravedno tržište rada je najbolji izbor za postizanje pravde u ekonomiji.

 

Prvi problem sa ukidanjem nezaposlenosti leži u činjenici da poslodavci ne žele povećati plaće radnicima jer profitiraju na njihovom iskorištavanju. Sa druge strane, pretjerani zahtjevi radnika za povećanjem plaća mogu učiniti ekonomiju neodrživom. To bi smanjilo interese poslodavaca za proizvodnjom i usporavalo privredu.

 

Negativna nezaposlenost će poslodavce učiniti nezadovoljnima. Vrlo nezadovoljni poslodavci mogu izbjeći isplatu većih plaća radnika u potpuno zaposlenom društvu premještanjem svojih kompanija izvan zemlje. Ljudi moraju shvatiti da je zapadni kapitalizam uspostavio zakone koji kapitalu daju više slobode nego radnicima, što se mora promijeniti. U najmanju ruku, zakoni trebaju osigurati ista prava radnicima kao i kapitalu.

 

Svaki odlazak kapitala rezultira zatvaranjem poduzeća i novim nezaposlenim radnicima, što donosi probleme domaćoj privredi. Puna zaposlenost bi opet zahtijevala smanjenje radnog vremena. Skraćenje radnog vremena bi kratkoročno smanjilo prihode radnika. Radnicima se to ne bi svidjelo. S druge strane, poslodavcima nije lako organizirati novu proizvodnju pronalaskom novih radnika i novih tržišta. Izlaz leži u pronalaženju količine radnih sati koja će optimalno zadovoljiti potrebe radnika i poslodavaca.

 

Danas je prihvaćen 8-satni radni dan koji je predložio Robert Owen početkom 19. stoljeća. Ne postoji poseban razlog za osmosatni radni dan. Društvo ga je jednostavno prihvatilo i prilagodilo mu se. Osim što osigurava punu zaposlenost, dužina radnog dana bi trebala biti varijabla funkcije koja koordinira potrebe radnika i poslodavaca u ekonomiji. Ta funkcija se prvenstveno treba temeljiti na punoj zaposlenosti radnika. Ako više radnika traži posao nego što poslodavci traže radnike, radno vrijeme bi trebalo skratiti. I obrnuto, ako poslodavcima treba više radnika nego što ih ima na raspolaganju, ekonomska politika treba razmotriti produženje radnog vrijemena. Drugi bitan princip regulacije rada se treba temeljiti na dužini radnog vremena koje najviše odgovara radnicima.

 

Dužina radnog dana može biti moćan regulator slobodne tržišne privrede i osnovna tačka demokracije u ekonomiji. Političke stranke mogu predložiti najbolji period punog radnog vremena za radnike i poslodavce. Vjerojatno će to biti jedna od najkritičnijih odluka političkih stranaka koja će im omogućiti da budu izabrani na izborima ili ne. Sa druge strane, radnici također mogu izravno odrediti radno vrijeme prema radnim potrebama. Svaki radnik može izraziti najpoželjnije radno vrijeme, a prosječna vrijednost svih radnika će odlučiti. Demokratski određeno radno vrijeme može kreirati pravedno tržište rada koje će donijeti prekretnicu kapitalizamu, čineći ga pristojnim društvenim sistemom.

 

Utvrđivanje minimalnih plaće više neće biti potrebno. Puna zaposlenost će povećat plaće svim slabije plaćenim radnicima na račun visoko plaćenih radnika i profita poslodavaca, uravnotežujući ogroman jaz između plaća ljudi u zapadnom svijetu. Osim toga, veća kupovna moć radnika će pridonijet rastu ekonomije, donoseći ​poslodavcima veću dobit, a radnicima veće plaće, čineći dobrobit svima.

 

***

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će samo po sebi unaprijediti kapitalizam ali namjera ove studije je od početka bila da ostvari puno više.

 

Bolja budućnost zahtijeva rekonstrukciju kompletne ekonomije. Uvodno izlaganje pokazalo je da je planska privreda stabilnija od tržišne, dok je tržišna privreda znatno produktivnija. Nova ekonomija treba da pokupi prednosti oba sistema i da odstrani nedostatke.

 

 

 

[1] Mike Moffatt, Why 0% Unemployment Isn’t Actually a Good Thing (ThoughtCo, 2020) www.thoughtco.com/what-a-0-percent-unemployment-means-1147540

[2] David Routt, The Economic Impact of the Black Death, (Economic History Association  EH.Net Encyclopedia, 2008) http://eh.net/encyclopedia/the-economic-impact-of-the-black-death/

[3] Michael Bennett, The Impact of the Black Death on English Legal History (South Wales: Australian Journal of Law and Society, 1995) Vol. 11, p 197 http://classic.austlii.edu.au/au/journals/AUJlLawSoc/1995/1.pdf

Rak i konspiracija

Rak i konspiracija

Rak je odmah poslije srčane bolesti glavni uzrok smrti u SAD. Prihvaćene metode liječenja od raka: kemoterapija, zračenje i kirurgija su vrlo agresivne za čovjeka. Kemoterapija koristi otrove poput iperita koji ubija stanice raka. Stanice raka su slabije od zdravih stanica te ih otrov ubija prije nego zdrave stanice. Naravno u tom procesu stradaju i zdrave stanice kao i čovjekov obrambeni mehanizam protiv bolesti. Radioaktivno zraćenje djeluje po sličnom principu dok kirurgija odstranjuje kancerogeno tkivo.

 

Prema statistici Američkog udruženja protiv raka, rak preživi oko 60% ljudi. Ta statistika može biti pretjerana zato što Američkom udruženju protiv raka odgovaraju bolji rezultati liječenja raka nego što se realno ostvaruju. Na primjer, ljudi koji prežive 5 godina nakon otkrivanja raka se smatraju izliječenim. Ako se rak povrati poslije tog perioda radi se o novom slučaju. Ovo govori da je preživljavanje od raka realno ispod 60%. Nadalje, pod utjecajem lijekova protiv raka, ljudi ponekad dožive srčani udar od kojeg umru. Ako se takav ili slični slučajevi ne pripisuju raku, što je moguće jer je to sivo područje, onda je realno preživljavanje od raka znatno ispod 60%. Od ukupnog broja umrlih 3% je mlađe od 45 godina, dok je 70% umrlih od raka starije od 65 godina zato što je stariji organizam slabiji i teže podnosi agresivno liječenje protiv raka.

 

Američko udruženje protiv raka predviđa da će od današnje populacije svaki drugi muškarac za života razboliti od raka dok će svaki četvrti umrijeti od te bolesti, i svaka treća žena će se razboliti od raka a umrijet će svaka peta.

 

Ovi podaci bi morali pozvati američku vladu na uzbunu koja će akumulirati sve resurse u borbi protiv raka ali ona to ne čini. Pretpostavljam da je američka vlada uvjerena da se na polju borbe protiv raka dovoljno čini. U 40 godina SAD su potrošile preko $200 milijardi dolara pokušavajući izlijećiti rak, ali lijeka nema. Kao da prevladava apatija da se tu više ne može učiniti. Istina je da je sva borba protiv raka pod kontrolom krupnog kapitala kome usvojene nedovoljno uspješne metode liječenja donose velike profite i to mu je važnije nego životi ljudi. Dr. Peter Glidden je to ukratko lijepo objasnio.

***

Poznate su mnoge teorije nastanka raka kao i alternativne metode prevencije i liječenja raka u koje se ne ulaže ništa.

 

Dr. Otto Heinrich Warburg (1883 – 1970), jedan od vodećih staničnih biologa dvadesetog stoljeća, u svom djelu „Metabolizam tumora“ tvrdi da je osnovni uzrok raka nedostatak kisika u ćelijama. Normalne stanice ne mogu opstati bez kisika dok stanice raka mogu. Glavni uzrok raka je promjena normalne respiracije kisika u stanici sa anaerobnom fermentacijom šećera. Karcinom nije ništa drugo nego obrambeni mehanizam, koji imaju neke tjelesne stanice kako bi preživjele bez prisustva kisika. U prilog toj tezi govori činjenica da je srce jedini organ koji teško može imati rak zato što nedovoljno prisustvo kisika u srcu izaziva infarkt i smrt.

 

Dr. Warburg je pokazao da nedostatak kisika stvara kiselost stanica. Stanice tumora su vrlo kisele. Normalna razina kiselosti pH (potencijal vodika) u ćeliji ima vrijednost 7. Sve vrijednosti manje od toga su kisele što znači nezdrave. Niži pH znači manju koncentraciju molekula kisika što uništava zdrave stanice i pogoduje rastu raka. Sve vrijednosti iznad 7 predstavljaju alkalno (lužnato) stanje koje ima veću koncentraciju molekula kisika što pogoduje rastu zdravih stanica i sprečava rast raka. Prema Dr. Warburgu stanice tumora ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika.

 

Dr. Otto Heinrich Warburg je 1931. godine dobio Nobelovu nagradu iz fiziologije ili medicine. On je također bio direktor odjela za fiziologiju stanice na Institutu Cara Wilhelma u Berlinu. Začuđuje činjenica da rad tako velikog autoriteta u istraživanju raka kao što je Dr. Warburg nije podržan više od 80 godina. Da se razumijemo, nije lako dovesti kisik u stanicu organizma jer bubreg odbacuje višak kiselosti i bazičnosti u tijelu. Ali nema opravdanja za to što se na polju povećanja bazičnosti organizma, koja će prema Dr. Warburgu ukloniti bolest raka, ne radi ništa.

Dr. Theodore A. Baroody napisao je u svojoj knjizi “Alkalizirati ili umrijeti” objavljenoj u 2002: “Svaki stres koji um ili tijelo prihvati ostavlja kisele reakcije u tijelu.” Pa nastavlja: „U stvari, nisu važna bezbrojna imena bolesti, ono što je važno, da one sve proizlaze iz osnovnog uzroka: previše kiselih otpadaka u tijelu.”

***

Ovo uvodno izlaganje govori da je rak rezultat nezdravog načina života. Nezdrava hrana, fizička neaktivnost i stres umanjuju opskrbu stanica kisikom i tako pogoduju nastanku raka. Dakle možemo spriječiti rak pomoću zdrave prehrane i fizičke aktivnosti. Vježbanje ubrzava disanje i tako daje više kisika tijelu što pogoduje jačanju zdravih stanica.

 

Hrana stvara kiselost i alkalnost u tijelu. Sve ovisi o tome što čovjek jede. Nezdrava hrana koja proizvodi kiselost organizma i koju treba izbjegavati je meso, mlijeko, šećer, rafinirano brašno, sol i sve njihove prerađevine. Zdrava alkalna hrana koju treba više konzumirati je sirovo voće i povrće, integralne žitarice, med. Sa time u vezi bolest raka može suzbiti ili smanjiti pretežna konzumacija hrane koja stvara alkalno stanje u organizmu. Stariji i bolesni ljudi trebaju konzumirati uglavnom takvu hranu.

 

Dr.George W.Crile (1864-1943) jedan od najvećih američkih kirurga tvrdi: “Sve su prirodne smrti samo terminalna točka kisele zasićenosti tijela. Svaki oblik lošeg zdravlja ukazuje na poremećeno stanje ravnoteže kemije tijela – općenito tu se radi o kiselom stanju. U stvari, svi zdravstveni problemi tijela su bazirani na pretjeranoj kiselosti organizma. Dijete ima vrlo alkalno tijelo dok je 80-godišnja osoba vrlo kisela. Smrt je 100% kiselost organizma.“ Nadalje Dr. Crile tvrdi: “Potpuno je nemoguće da se rak pojavi u nekoj osobi koja izbjegava hranu koja proizvodi kiselost i koja oslobađa tijelo svih kiselosti zdravom alkalnom prehranom. Općenito, rak se ne naslijeđuje. Ono što su naslijeđuje su prehrambne navike i načina života. To može rezultirati rakom.“

***

Oduvijek se zna što je zdrava hrana i zdrav život. Vlada koja je zabrinuta za živote ljudi bi morala informirati javnost o razlici između zdravog i nezdravog načina življenja. Ne može se reći da se vlade u zapadnom svijetu ne trude suzbiti rak. Kanadska vlada na primjer, donekle preporuča zdravu hranu, sport i rekreaciju građana. Poziva na besplatna klinička ispitvanja za rano otkrivanje raka. Besplatno liječi sve građane Kanade. (Ali ja se ne mogu oteti dojmu da kanadska vlada plačanjem računa svih bolesnika prvenstveno pomaže kanadsku medicinsku industriju.) Zabranila je pušenje u javnim prostorima i uvela visoke takse na cigarete. Ali vlade moraju puno više stimulirati zdrav način života.

 

Vlade zapadnih zemalja bi trebale stimulirati proizvodnju zdrave hrane visokim porezom na nezdravu hranu i zabranom korištenja nezdravih sastojaka u hrani. Industrija hrane danas preradjuje pretežno hranu sa kiselim svojstvima, zatim iz meni još uvijek nedovoljno razumljivog razloga iz nje uklanja hranjive sastojke i ubacuje nezdrave. Na primjer, iz pšenice odstranjuju proteine, masti, minerale tako da na kraju ostaje samo kiseli škrob. Zatim je izbjeljuju pomoću klora koji uništava hranjive sastojke i u čovjekovom organizmu. Takva hrana se daleko više konzumira od cigareta pa je stoga najvjerojatnije veći izvor raka od pušenja. Ali taksirati nezdravu hranu znači smanjiti profite industriji hrane jedne od najprofitabilnijih industrija krupnog kapitala. On će se zasigurno suprotstaviti takvim pokušajima. Krupni kapital financira predizborne kampanje zapadnih vlada i one neće djelovati protiv njegovog interesa. One neće oporezovati nezdravu hranu.

 

U svrhu stvaranja većih profita krupni kapital lobira u parlamentima zapadnih zemalja dozvole za korištenje antibiotika, pesticida, konzervansa i otrova u proizvodnji hrane. Oni su kreirali Codex Alimentarius, međunarodni standard za proizvodnju hrane sa kojim nastoje nametnuti nezdrave sastojke hrane cijelom čovječanstvu. Tako će obolijevati ljudi cijelog svijeta. Nadalje, bolesni ljudi donose profite farmaceutskoj i medicinskoj industriji. Te industrije u stvari nemaju interes da izliječe ljude jer ih zdravi ljudi ne trebaju. Industrija hrane, ljekova i medicine se nadopunjuju u stvaranju profita a ne u zdravom odnosu prema ljudima. Mi živimo u jako nezdravom i nemoralnom društvu, fizički i duhovno.

 

Krupni kapital podržava samo one metode liječenja raka na kojima može profitirati i odbacuje metode koje ne donose novac. Prosječno početno liječenje od raka usvojenim metodama košta oko $50,000. Veliki profiti zasigurno obeshrabruju medicinske industrije da pronađu lijek od raka a pogotovo nisu zainteresirane da pronađu jeftin lijek.

 

Dr. Tullio Simoncini, italijanski doktor i onkolog rođen 1951, prakticira upotrebu praška za pecivo u borbi protiv raka. Prašak za pecivo ili natrijev karbonat ima pH vrijednost 10 i kao takav je prema Dr. Warburgu vrlo pogodan za liječenju raka. Dr. Simoncini tvrdi da je uzrok raka gljivica Candida albicans što je obrazložio u svojoj knjizi: „Cancer Is A Fungus“. Prašak za pecivo je uistinu najbolji poznati lijek protiv gljivica i tradicionalna medicina ga priznaje kao lijek za mnoge zdravstvene probleme. Prašak za pecivo je uz to vrlo jeftin i uz pravilnu terapiju ni na koji način ne može štetiti zdravlju ljudi.


Učenje Dr. Simoncinija je tokom dvadeset godina privuklo mnogo ljudi oboljelih od raka iz cijelog svijeta. Postoje mnogobrojna svjedočenja ljudi koje je Dr. Simoncini izliječio od raka. Mnogi od njih su bili otpisani od strane moderne medicine. Na nesreću jedan pacijent je poslije njegove terapije umro. Ja ne znam da li je Dr. Simoncinija pogriješio u terapiji ali na sudu je izgubio doktorsku titulu i osuđen je na zatvorsku kaznu od tri godine zato što njegova metoda liječenja nije imala dozvolu talijanskih vlasti. U Americi godišnje umre 600.000 ljudi oboljelih od raka i naravno ni jedan doktor zbog toga nije izgubio radnu dozvolu niti je osuđen na zatvorsku kaznu zato jer koriste dozvoljene metode liječenja.


Regulacija liječenja od raka u svijetu je uglavnom bazirana na američkim pravilima jer je SAD prihvaćena kao vodeća država u razvoju moderne medicine. U Americi lijećenje ljudi je regulirano od strane Food and Drugs Administration (FDA), the American Medical Association (AMA), the American Chemical Society (ACS), the National Cancer Institute (NCI), itd. Krupni kapital je pomoću svoje ekonomske moći uspostavio kontrolu nad tim institucijama i sistematski potisnuo ili zabranio sve prirodne načine liječenja od raka. Moderna medicina smatra nedokazivim ljekovita svojstva prirodnih materijala i zabranjuje doktorima upotrebu prirodnih ljekova iako postoje brojni dokazi o uspješnosti liječenja.


Nauka se potpuno ograđuje od Dr.Simoncinija. Ovdje treba naglasiti prvo da su nauke vrlo konzervativne a drugo da ih krupni kapital usmjerava stoljećima. Bez novca nema nauke a krupni kapital podržava samo one nauke koje mu koriste, zanemaruje nauke koje mu ne koriste, dok nauke koje djeluju protiv njegovog interesa korumpira ili sabotira. Tako je velika količina pogrešnog ili nedovoljno ispravnog znanja ugurana u znanstvene knjige. Znanstvenik koji usvoji pogrešno ili nedovoljno ispravno znanje će to teško sam sebi priznati čak i kad toga postane svjestan.


Doktori medicine kritiziraju rad Dr.Simoncinija sa tezom on nije podržan od strane nauke i kliničke prakse i da je u suprotnosti sa široko prihvaćenim činjenicama onkologije i mikrobiologije. Osim toga naučni krugovi tvrde da rad Dr.Simoncinija nema znanstvene dokaze podržane od vjerodostojnih eksperimenata i kliničkih ispitivanja. Kako on može dokazati svoje tvrdnje sa znanstvenim dokazima i kliničkim ispitivanjima kad njegova metoda liječenja nije dozvoljena, kada je klinikama zabranjeno da koriste njegovu metodu liječenja? Tako medicinske nauke sprečavaju liječenje ljudi.


Dr. Nicholas Gonzalez, američki nutricionist, više od 30 godina liječi ljude oboljele od raka samo upotrebom prirodne zdrave hrane. On tvrdi da su njegovi rezultati liječenja raka gušterače bolji od rezultata što ih postiže kemoterapija. On nema problema sa vlastima jer ga nitko ne može optužiti za liječenje ljudi zdravom hranom. Ali nema podršku američkih instituta bez koje se ne može efikasno boriti protiv raka.


Dr. Gonzalez, optužuje konvencionalnu medicinu da ne samo da ne podržava prirodne metode liječenja već se trude da ih obezvrijede. U knjizi “What Went Wrong” prikazuje svoju borbu za priznanje liječenja raka zdravom hranom od strane Nacionalnog centra za komplementarne i alternativne medicine i Nacionalnog instituta za rak. Ali nije uspio u tome jer su znanstvenici svojom pristrasnošću sabotirali njegov rad. Oni su potpuno dezavuirali pozitivne rezultate njegovog rada. Alternativne metode liječenja raka ne mogu dobiti podršku.


***

Ne smije postojati nikakva prepreka da se prirodne metode liječenja oboljelih od raka usvoje i da se provedu klinička ispitivanja pogotovo zato što ne postoje neželjeni efekti takvih terapija. Pritom nije nužno eliminirati kemoterapiju i radijaciju kao prihvaćene metode borbe protiv raka. Klinička ispitivanja proširena novim metodama liječenja mogu pokazati da li je rezultat takve borbe protiv raka bolji. Ja vjerujem da mogu biti bolji. Ja sam kao filozof došao do zaključka da su istine u prirodi jako jednostavne samo ih treba vidjeti, pa tako vjerujem da je lijek protiv raka tu negdje među nama i samo ga treba pokupiti.

 

Vjerujem da bi lijek protiv raka bio otkriven ili bar dobra prevencija, da krupni kapital ne sprečava efikasnu borbu protiv raka. Krupni kapital je tajno udružen u jednu cjelinu i uspjeva lobirati svoje interese u svim vladama, institutima, univerzitetima i medijima zapadnog svijeta i tako ostvaruje moć koja vlada zapadnim svijetom. Da postoje dva centra moći oni bi se međusobno borili za prevlast i mi bi to vidjeli. Vidjeli ste kako su završili nekooperativni Slobodan Milošević, Sadam Husein, Moamar Gadafi. Tu se radi o nevjerojatnoj konspiraciji krupnog kapitala. Ja sam o njoj pisao u članku: „Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva.“

 

Analizirajući neuspješnost borbe protiv raka ne mogu se oteti dojmu da krupni kapital koristi rak također da bi smanjio prekomjernu populacije planete Zemlje. Krupnom kapitalu odgovara rak jer ubija marginalizirane ljude, one koji nemaju dovoljno novca za zdrav život i naročito neproduktivne starije ljude. To je rezultat filozofije kapitalizma prema kojoj je profit najveća vrijednost. Nedovoljna zainteresiranost državnih vlada, znanstvenih institucija i medija da se suoče sa problemom raka govori da su svi oni pod kontrolom istog centra i prešutno sudjeluju u zločinu ubijanja ljudi. Konspiracija je zahvatila svaku poru današnjeg društva i ja ne vidim mogućnost uspješne borbe za dobrobit čovječanstva ukoliko se ne suočimo sa izvorom te konspiracije. To je Jacob Rothschild

 

12.10.2014

 

Povezan video materijal na engleskom jeziku:

 

 

Suppressed Cancer Cures – Dr. Simoncini – Fungal Hypothesis

What the Cancer Industry doesn’t want YOU to know

Every Cancer Can be Cured in Weeks explains Dr. Leonard Coldwell 

Proven Cancer Cure vs Corruption of The United States Government

SHOCKING Cancer Cures – 100 Years of Suppressed Medicine – Watch This! 

A World Without Cancer — the Story of Vitamin B-17 by G. Edward Griffin

9/11

Moja istraga o 9/11

Devetnaest islamskih ekstremista je otelo četiri aviona i izvršilo samoubilačke napade 11.9.2001 (9/11). Dva aviona su udarila u nebodere blizance Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku, treći avion pogodio je Pentagon u Washingtonu, D.C., a četvrti avion se srušio na polju u Pennsylvaniji. Gotovo 3.000 ljudi je ubijeno tokom tih terorističkih napada.

Američka vlada je provela istragu i napravila izvještaj o terorističkim napadima 9/11uz pomoć Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju (NIST). Ti nalazi su ukratko prikazani ovdje: FAQs – NIST WTC Towers Investigation. Izvještaj zaključuje da su udarci aviona, vatra i teški teret zgrada uništili WTC i Pentagon. Američka vlada je optužila vođu organizacije Al-Qaeda, Osamu Bin Ladena da je odgovoran za 9/11 iako nije dala nikakav dokaz koji bi to mogao potvrditi. Pokušali su uhvatiti Osamu Bin Ladena ali je tom prilkom ubijen što je ostavilo mnoga važna pitanja bez odgovora. Istraga nije uspjela dati uvjerljivi odgovor na osnovno pitanje zašto su tih 19 muslimana to učinili?

To sve zajedno je širom otvorilo vrata za razvoj teorija zavjere. Veliki broj ljudi se ne slaže sa izvještajem NIST-a. Oni optužujuju američku vladu za uništenje WTC-a podmetanjem eksploziva i uništenje Pentagona raketom. Jedna od vodećih organizacija koja optužuje američku vladu je “Architects & Engineers for 9/11 Truth.” Optužbe tih organizacija su uglavnom prikazane na društvenim mrežama kao što su Facebook i YouTube. Njihovi izvještaji o 9/11 dominiraju sa hiljadama dokumentaraca koji pokušavaju dokazati da je američka vlada to počinila. Svi ti izvještaji su pseudoznanstveni i ja se sa njima ne slažem.

 

Ako analiziramo motiv terorističkog napada, američka vlada i glavni američki mediji ih nalaze u činjenici da ti suicidni teroristi nisu voljeli američke vrijednosti, slobodu i demokraciju. To je vrlo plitka i bijedna izjava s kojom se izrazito ne slažem. Da su bili bar malo objektivni, pronašli bi motiv u američkoj agresivnoj vanjskoj polititici.

Alternativni mediji su pronašli motiv za navodnu umiješanost američke vlade u rušenje WTC-a u želji da dobiju podršku američkog naroda za osvajanje neovisnih zemalja Bliskog istoka. Svi ratovi na Bliskom istoku su uistinu bili izazvani terorističkim napadom 9/11. Međutim, ne vidim kako bi službenici američke vlade mogli ostvariti osobne koristi od zločinačke agresije na te neovisne zemlje.

 

Tokom čitanja rasprava vezanih za 9/11 na različitim forumima, uvidio sam da najveće neslaganje postoji između ljudi koji misle da je američka vlada to učinila i onih koji ne vjeruju u to. Rekao bih da otprilike polovina ljudi optužuje američku vladu za 9/11, a polovina ne. Oni se žestoko svađaju oko toga zašto se 9/11 dogodio, tko je imao interes u tome, i konačno tko je to učinio. Oni nisu u stanju pronaći uvjerljive odgovore i rješenje sa kojim bi se svi mogli složiti. To me potaklo da pronađem istinu o 9/11. Proveo svoju svoju vlastitu istragu koja je dala uvjerljive odgovore na sva pitanja koja se tiču 9/11. Svoje nalaze predstavljam ovdje.

***

Neboderi blizanci. Svi smo vidjeli da su dva aviona udarila u nebodere blizance. Udari aviona su ih teško oštetili. Da su avioni bili dvostruko veći vjerojatno bi ih presjekli na dva dijela. Zatim su požari oslabili konstrukcije zgrada dok ogromno opterećenje zgrada nije dostiglo kritični pritisak koji je doveo do rušenja nebodera. To je objašnjenje američke vlade sa kojim se slažem. Napisao sam članak “A Clear Explanation Why the Twin Towers Collapsed” u kojem sam tehnički objasnio kako su neboderi pali. Vjerujem da je to jedino uvjerljivo objašnjenje.

 

Alternativni mediji na društvenim mrežama su optužili američku vladu za postavljanje eksploziva koje je uništilo nebodere blizance. Hiljade izvještaja i dokumentarnih filmova su pokušali uvjeriti ljude u to pomoću sugestivnih objašnjenja kao što su: zgrade se nikada ne bi mogle porušiti od udara aviona ili tvrdeći da su eksplozije koje su uništile nebodere čuli mnogi svjedoci. Neki od glavnih medija su prenijeli optužbe alternativnih medija.

 

Želio bih znati zašto nijedan od tih izvještaja nije postavio suštinska pitanja poput zašto bi netko istovremeno pokušao dva puta uništiti nebodere blizance, kada su oba pokušaja izuzetno teško ostvariva? Gdje bi tačno trebali biti postavljeni eksplozivni uređaji da bi mogli porušiti nebodere onako kako smo vidjeli? Tko je mogao postaviti eksploziv? Kako bi takvo postavljanje eksploziva moglo proći nezapaženo od ljudi koji tamo rade? Stručnjaci za eksploziv bi morali postaviti eksplozivne naprave točno na mjesto gdje su avioni udarili u nebodere ili bi kolaps nebodera mogao početi negdje drugdje. To znači da bi oni morali unaprijed znati gdje će avioni pogoditi nebodere. U to je teško povjerovati čak i da su piloti bili izuzetno vješti. Ali opet, ako su avioni udarili u nebodere točno tamo gdje su bili postavljeni eksplozivni uređaji, zašto oni nisu odmah eksplodirali kad su avioni udarili? Što je tačno moglo izazvati navodnu eksploziju i kako? Što je moglo odrediti vrijeme eksplozije? Ništa od toga nije bilo ispitano, analizirano, objašnjeno ili raspravljano, da ne spomenem istraženo, što je nedovoljno za ozbiljnu optužbu protiv američke vlade.

Ovdje sam priložio jedan od mnogih vrlo plitkih dokumentaraca koji pokušavaju dokazati da su eksplozivni uređaji porušili nebodere blizance: “WTC: How Towers Fell“. Ali umjesto toga on zapravo dokazuje da su kolapsi obje zgrade bili uzrokovani oštećenjima od udara aviona, požarima i velikom težinom zgrada.

Usporeni video zapis u 38:23 je dobro dokumentirana prevara koja se može lako razotkriti. Pripovjedač govori da vrh zgrade nestaje u eksploziji. Ali eksplozija se ne vidi; ne vidi se erupcija materijala koji leti velikom brzinom sa mjesta navodne eksplozije. Umjesto toga, dokumentarac prikazuje imploziju vrha zgrade i propadanje katova. Također se može vidjeti eruptivno izlaženje dima i vatre iz zgrade ali ne kao rezultat eksplozije već pod pritiskom padajućih katova. Neki ljudi su vjerovali da su čuli eksplozije u neboderima. Pogriješili su. Ako bacimo knjigu na stol ona će prasnuti. Zamislite kako glasno može odjeknuti pad kata zgrade! To je ono što su ti ljudi čuli.

Gornji dio zgrade počeo se urušavati kat po kat na mjestu gdje je avion pogodio zgradu. Konstrukcija zgrade ispod udara aviona je bila čvrsta i odupirala se padu gotovo deset gornjig katova (vidi nacrtanu ljestvicu u povezanom videu) koji su se tu gomilali dok nisu dosegli kritičnu masu i kinetičku energiju velikog opterećenja, koju konstrukcija ispod više nije mogla izdržati. Tada je težina zgrade zakucala kat po kat cijelu zgradu do temelja, gotovo kao u slobodnom padu. Da, konstrukcija nebodera je bila čvrsta, ali ne dovoljno da se odupre padu velikog tereta. Stubovi ispod udara aviona su savijani i lomljeni poput čavala udaranih velikim čekićem na tvrdu podlogu. To je sve što je potrebno razumjeti od fizike ovdje.

 

I konačno, prva je porušena zgrada koju je pogodio drugi avion. Zašto? Druga zgrada je bila pogođena niže od prve zgrade, tako da je opterećenje iznad udara aviona druge zgrade bilo veće od opterećenja iznad prve. Veće opterećenje je ubrzalo kolaps zgrade koja je druga pogođena. To također ukazuje da kolapsi zgrada nisu uzrokovani eksplozijom.

 

Ovaj video zapis dokazuje da je svaki razgovor o uporabi eksploziva izmišljena prevara kreatora ove lažne zavjere. On dokazuje da je taj dokumentarac stvoren sa namjerom da bi optužio američku vladu i prevario ljude.

***

Pentagon. Ni jedna kamera nije jasno prikazala da je avion pogodio Pentagon. Sigurnosne kamere oko Pentagona su imale brzinu od jednog snimka u sekundi dok je avion letio brzinom od 200 metara u sekundi pa je pobjegao kamerama. To je otvorilo vrata teoretičarima zavjera koji tvrde da je raketa pogodila Pentagon a ne avion. Opet su hiljade alternativnih medija kreirale lažne pseudoznanstvene dokumentarne emisije tvrdeći da je uništenje Pentagona uzrokovano projektilom. Tako je prema tim izvještajima Pentagon raketom pogodio Pentagon.

 

Ti izvještaji nisu ni pokušali ispitati gdje je nestao avion ako je raketa pogodila Pentagon? Napad na Pentagon se dogodio u 9:45 prije podne. Stotine ljudi je vidjelo da je avion pogodio Pentagon, a niti jedna osoba nije vidjela raketu. Zato ti izvještaji nisu prenijeli izjave svjedoka o tome što su vidjeli. Iako je ta teorija zavjere stajala na izrazito nesigurnim nogama, nije pokrenut ozbiljan organizirani napor da se demantiraju ti lažni izvještaji.

 

Ti lažni izvještaji ne mogu prevariti ljude koji misle svojom glavom i sami pokušaju otkriti istinu. Neki pojedinci su se borili za istinu, ali su se izgubili u moru lažnih izvještaja. Na primjer, Jeffrey Hill, frustriran lažnim izvještajima o uništenju Pentagona, obavio je vlastito istraživanje devet godina nakon incidenta. Pretražio je arhive raznih novina pokušavajući pronaći izjave očevidaca. Pronašao je mnoge svjedoke napada na Pentagon i intervjuirao ih telefonskim pozivima u kojima je zatražio od njih da potvrde ono što su vidjeli 9/11og. Nakon toga Jeffrey Hill je izjavio: “Ti ljudi nisu davali hipotetičke izjave o veličini rupa u Pentagonu ili o nedostatku krhotina aviona; oni su izjavili ono što su vidjeli.” Jeffrey Hill je prikazao snimke razgovora i svoju analizu ovdje: “What really happened.” Njegov je zaključak: “Pentagon je pogodio avion, kraj priče.”Jasno je to i dokazao.

 

Pentagon se zapravo srušio na isti način kao i neboderi blizanci iako je opterećenje iznad mjesta udarca aviona bilo mnogo manje. Duže vrijeme pod vatrom je zamijenilo manju destruktivnu moć težine Pentagona.

***

WTC zgrada 7. Ona je osnova teorije zavjere 9/11 jer su pristalice teorije zavjera tvrdili da takva zgrada nikada nije porušena u požaru. Njima je to izgledalo kao kontrolirano rušenje, kontrolirano rušenje, kontrolirano rušenje … što je ponovljeno hiljade puta u hiljadama izvještaja. Tako je kolaps WTC zgrade 7 postao kontrolirano rušenje za veliki broj ljudi.

 

 

Ali sve što su ti izvještaji prikazivali je bilo pogrešno. Zapravo, budući događaji su pokazali da se neboderi ruše u požaru. Zgrada Arhitektonskog fakulteta na Tehnološkom sveučilištu u Delftu, Nizozemska, od 13 katova urušila se u požaru 13.5. 2008. Zgrada Plasco u Teheranu, Iran, urušila se tokom požara 19.1.2017.

 

 

Također, nitko nije mogao neprimjetno postaviti eksploziv u bilo kojoj zgradi WTC-a. Prvo, postavljanje eksploziva koji može uništiti zgradu zahtijeva puno vremena i to ne može proći neprimjećeno od ljudi koji tamo rade, a drugo takav eksploziv ne može biti nevidljiv.

Rušenje WTC zgrade 7 je stvarno izgledalo kao kontrolirano rušenje zgrade kako je to prikazano u medijima, ali to ne znači da je to bilo kontrolirano rušenje. Svi “duboko analitički i znanstveni” dokumentarci o rušenju zgrade 7 “su zaboravili” prikazati da se njegova jezgra urušila 7 sekundi prije ostatka zgrade. To su namjerno preskočili, jer bi taj prikaz dokazao da eksploziv nije korišten u rušenju zgrade. Pogledajte sljedeći dokumentarac: “9/11 WTC 7 Demolition – Westside Highway CBS Camera Angle” u 7:24.


Ni jedno kontrolirano rušenje bilo koje građevine se nikada nije dogodila u dva dijela sa odgodom od 7 sekundi. Ni jedna kamera nije zabilježila eksploziju u zgradi 7, niti je itko vidio eksploziju iako je ta zgrada bila pod stalnim nadzorom prije kolapsa.

Pa što se stvarno dogodilo? WTC zgrada 7 je jako oštećena materijalom koji je doletio sa sjevernog WTC nebodera (vidi sliku ispod). Ona je gorjela gotovo cijeli dan napuštena od vatrogasaca, što je bilo normalno nakon rušenja nebodera blizanaca. Kada su vatrogasci napustili zapaljenu zgradu njen kolaps je bio samo pitanje vremena. Požar koji je gorio cijeli dan je dopunski oslabio oštećenu čeličnu konstrukciju zgrade. Teški teret zgrade je uništio najslabije stupove jezgre zgrade što je dovelo do njenog kolapsa.


Ali zašto se cijela zgrada srušila? Vatra nije zahvatila cijelu zgradu. Ja sam arhitekt i inženjer i pokušat ću to objasniti tako da to svi mogu razumjeti. Rušenje jezgre zgrade zajedno sa odvaljenim uglom je poremetilo statičku ravnotežu zgrade i uzrokovalo horizontalan pritisak. Kao rezultat cijela se građevina malo uvila jednu sekundu prije kolapsa, što je vidljivo u dokumentarnom filmu. Ovo uvijanje ne može biti uzrokovano kontroliranim rušenjem zgrade jer kontrolirano rušenje uvijek ruši zgrade vertikalno. Ti objekti propadaju, oni se ne uvijaju. To uvijanje je uništilo zgradu.

Čelična konstrukcija je jako otporna na aksijalna naprezanja, ali je vrlo slaba na naprezanje momenta savijanja. Čelični stupovi su jednostavno previše tanki da bi pružili otpor na velike sile savijanja, posebno ako su izloženi visokoj temperaturi. Oni se ponašaju kao drveni štapovi. Štap možemo lako slomiti ako ga savijemo i to je zapravo jedini način na koji ga možemo slomiti. Isto se događa i sa čeličnim stupovima. Kad se konstrukcija zgrade 7 uvila, opterećenje zgrade je stvorilo veliko naprezanje momenta savijanja na čelične stupove. Tada su se oni savili praktično bez otpora i to trenutno na katu najviše oštećenom u požaru. Tada je zgrada pala gotovo slobodnim padom kao što smo vidjeli. Građevina 7 je počela padati u jezgri zgrade neznatno prije njenih krajeva. To kašnjenje zapravo predstavlja horizontalnu brzinu popuštanja stupova pod opterećenjem.

 

Dakle, jedina uvjerljiva tvrdnja teoretičara zavjere ležala je u činjenici da je rušenje zgrade 7 izgledalo kao kontrolirano rušenje, ali čelične konstrukcije zgrada se zapravo ne mogu srušiti na drugi način. To je jedini način na koji se zgrada 7 mogla srušiti.

***

Nadam se je ova analiza svima dokazala da postoji zavjera protiv američke vlade. OK, ali tko su onda zavjerenici i zašto su optužili vladu? Da li zavjera protiv američke vlade imala neke veze sa terroristima koji su napali WTC? Ja mislim da je imala i to ću pokušati objasniti ovdje.

 

Konspiraciju protiv američke vlade mogla je organizirati samo ekstremno jaka organizacija. Samo najkrupniji kapital je to mogao učiniti. Zavjerenici su moćni vlasnici velikih korporacija koji vladaju zapadnim svjetom. Taj kapital ima interes da zavlada cijelim svjetom. Sa zavjerom 9/11 oni su htjeli proširiti svoju vladavinu na Bliski Istok. Ja ću to pokušati dokazati ovdje.

 

Krupni kapital je trebao 9/11 da bi dobio podršku američkog naroda za agresiju na nezavisne zemalje Bliskog istoka i njihovo osvajanje. Svi ratovi koji su se dogodili na Bliskom istoku nakon 9/11 su rezultat ove zavjere. Američka vlada nije mogla profitirati od tih agresija, samo su vlasnici korporacija mogli imati korist od toga. Oni su ti koji zarađuju novac u ratovima.

Da li su napad 9/11 mogli organizirati sami napadači? Da li je to bio dar sa neba vlasnicima korporacija koji je omogućio agresiju na Bliski istok? To je teško moguće. U tom slučaju nebi postojale masovno organizirane optužbe protiv američke vlade. Konspiratori bi morali čekati priliku za osvajanje zemalja Bliskog istoka a to im nije odgovaralo. Vjerujem da je krupni kapital ubrzao taj proces planiranjem napada na WTC. Tako je nastala ova konspiracija.

 

Konspiratori su relativno lako mogli pronaći ljude spremne da unište WTC u Saudijskoj Arabiji, odakle je većina samoubilačkih terorista došla. Jedan agent konspiratora je mogao kontaktirati jednu osobu u Saudijskoj Arabiji kako bi pronašao ljude spremne da učine 9/11. To ne bi trebao biti težak zadatak u državi punoj religijskih fanatika, vrlo ljutih na SAD zbog agresivne vanjske politike. U tom slučaju gotovo da nebi postojao rizik da naručioci napada 9/11budu uhvaćeni. Vjerujem da su konspiratori tako i učinili. Ti suicidalni fanatici su najvjerojatnije od njih primili novac i podršku da unište WTC. Inače bi mogli imati teškoća da uđu u SAD ili da upišu školu letenja na primjer. Ali najveću nagradu suicidalnim teroristima je donio ponos što su izabrani za tako velik zadatak. Ironično, oni su učinili 9/11 ne znajuči da rade za svoje najgore neprijatelje. Neke informacije upućuju da Saudijska Arabija ima nešto povezano sa 9/11, ali tamo postoji veliki otpor bilo kakvoj istrazi.

 

Ti vlasnici korporacija su znali da su počinili veliki zločin uništenjem WTC. Da bi prikrili moguće vidljive tragove svojih zločina oni su trebali nekog drugog krivca za taj kriminal. Američka vlada im je bila idealan izbor. Krupni kapital je optužio američku vladu za 9/11 uglavnom preko alternativnih medija. Masivnost napada na američku vladu upućuje na veliku organiziraciju koja podržava tu konspiraciju. Krupni kapital je to učinio da bi otežao razvoj bilo kakve ideje koja bi ih mogla povezati sa tim zločinom. Drugim riječima, da krupni kapital nije bio uključen u 9/11 onda ne bi imao razloga da optuži američku vladu i tada bi te optužbe teško postojale. U tom slučaju članci koji optužuju američku vladu za 9/11 bi jedva postojali i nitko ih nebi ozbiljno shvatio. Ta činjenica indirektno dokazuje da je krupni kapital učinio 9/11. Da je američka vlada pomogla krupnom kapitalu u zavjeri 9/11 na bilo koji način, krupni kapital bi optužio neku drugu nedužnu žrtvu. Pa nebi valjda optužio sebe!

 

Američka vlada je lutka na koncu krupnog kapitala i krupni kapital se ne ustručava optužiti američku vladu ako im to donosi koristi. Vlasnici korporacija to često čine jer na takav način ljudi postaju svjesni da ništa ne mogu promijeniti, oni zapravo prihvaćaju svoju nemoć. Kad god ljudi čuju da je CIA učinila ovo ili ono, oni to nikad ne bi saznali da im bogataši nisu im rekli. Jednostavno bogataši kontroliraju sva sredstva informiranja koja dolaze do ljudi. Nije bitno je li CIA učinila ovo ili ono, optužiti CIA-u znači optužiti američku vladu. Optužbe nikad nisu otišle do bogataša koji kontroliraju vladu i profitiraju od toga.

 

Da li to znači da će krupni kapital žrtvovati američku vladu? Naravno da ne! On to i ne može učiniti sa tako plitkim optužbama i zato što je američka vlada nevina u slučaju 9/11. Ako se pod pritiskom optužbi protiv američke vlade, koje paradoksalno kontrolira isti krupni kapital, istraga o 9/11 ikada ponovo otvori, ona bi brzo otkrila da eksploziv nikada nije korišten u slučaju 9/11 i da je vlada nedužna.

 

Tada bi krupni kapital publicirao hiljade objektivnih izvještaja o 9/11 u svim medijima, kojima u ovom trenutku ne dozvoljava objavljivanje, prikazujući svu plitkost današnjih lažnih izveštaja. Tako bi istina “pobijedila.” To bi reklo svim ljudima da nikakva zavjera nije postojala, što nebi bila istina. Nikakva istraga se ne bi provela u Saudijskoj Arabiji gdje su samoubojice angažirane, a krupni kapital bi prošao nekažnjeno kao što je uvijek navikao poslije zločina. Ovo je samo još jedna od velikih obmana krupnog kapitala koji je u tome majstor.

 

Dio ljudi koji sada optužuju američku vladu nebi prihvatio istinu, kao što je Mark Twain rekao: “Lakše je varati ljude nego uvjeriti ih da su bili prevareni.” Drugi dio tih ljudi bi se osjećao glupavo i bilo bi ih sramota što su zavedeni. Oni bi postali tihi članovi društva bez ikakve želje da se ponovno pobune. Ja sam postao svjestan toga dok sam prikazivao istinu o 9/11 na različitim forumima. Obe grupe ljudi su korisne krupnom kapitalu.

***

Sada ljudi trebaju shvatiti da je zavjera 9/11 pokrenula ratove vrijedne bilione dolara. Da ne spominjem koliko bi zavjera mogla vrijediti krupnom kapitalu ako uspiju osvojiti sve zemlje Bliskog istoka.

 

Može li itko zamisliti koliko agenata konspiratori mogu zaposliti sa tim novcem? Oni nisu mogli imati problema pronaći ljude koji će podržali njihovu teoriju zavjere i reći što god je zavjerenicima potrebno. Javnost je već programirana tako da ništa ne razumije jer mediji stalno prezentiraju besmislice. Ljudi su toliko zbunjeni da više ne znaju što je istina a što laž. Želio bih istaknuti da je glavni zadatak zavjere ostvariti profit za zavjerenike, ali je također važno prikriti zavjeru usmjeravanjem ljudi na pogrešne tragove. Varanje ljudi je centar svake zavjere.

 

Među hiljadama propagandista koji su optužili američku vladu za 9/11 vjerujem da su stotine plaćene za taj posao. Ostatak su toliko naivni sljedbenici da pomažu zavjerenicima besplatno. Ti ljudi ne dozvoljavaju da se slučaj 9/11 zaboravi ni 16 godina nakon što se dogodio.

 

Jedan od najizloženijih zastupnika zavjere je Richard Gage član udruženja “American Institute of Architects” i osnivač organizacije “Architects & Engineers for 9/11 Truth”. Ja mogu pretpostaviti kako je postao utjecajni čovjek. Vjerojatno je negdje javno izrazio mišljenje da američka vlada može biti odgovorna za 9/11. Odmah poslije toga je dobio velik pristup medijima i mnogo novca da bi mogao distribuirati svoje mišljenje šire. To je privuklo naivne ljude i zavjerenički pokret je rođen.

 

Dr. Juddy Wood je napisala: “Kule nisu izgorjele, niti su se slupale o zemlju. One su se uglavnom pretvorile u prašinu u zraku.” Tehnologiju koja je uništila tornjeve blizance nazvala je direktnim energetskim oružjem, ali nije ništa rekla o tome. Čitaoci mogu lako zaključiti da je samo američka vlada sposobna razviti takvo oružje. Ali prašina se dogodila samo zato što je više od 5.000 kubnih metara ekstra lakog betona ugrađeno u podove zgrade kao zvučna barijera i kako bi se spriječile vibracije čelične konstrukcije. Ekstra lagan beton se pod velikim pritiskom pada zgrada odmah pretvorio u prašinu. Plitko zapažanje dr. Juddy Wood dobilo je značajan pristup medijima i znanstvenim predavanjima. Istina ima mnogo više poteškoća da prodre do javnosti.

 

Konspiratori kontroliraju medije i dopuštaju korumpiranim i glupavim ljudima da govore javno jako puno. Postoji ogroman broj arhitekata i inženjera koji ne žele govoriti o tako plitkim optužbama protiv američke vlade. Neki od njih bi lako mogli oboriti zavjeru 9/11 ali nemaju pristup medijima. Tako oni koji imaju moć u društvu kontroliraju mišljenje društva.

 

Richard Gage navodno vodi grupu od preko 2.500 arhitekata i inženjera koji podupiru ideju da je američka vlada učinila 9/11. Ovdje se nalazi jedan od propagandnih djela Richarda Gagea: “Više od 2.500 arhitekata i inženjera dokazuju da je 9/11 bio unutarnji posao!” Međutim, ja ne vjerujem da je on mogao privući toliko takozvanih stručnjaka jer je nemoguće pronaći tako veliki broj glupih ili korumpiranih arhitekata i inženjera. “Arhitekti i inženjeri za istinu 9/11” predstavljaju čistu prevaru, glupost i pseudoznanost; to je više kult nego organizacija. Njena matična organizacija “The 9/11 Truth” je ogromna lažna organizacija. To je jedina organizacija koja ne prikazuje imena svojih osnivača, niti imena vođa, zapravo ne prikazuje nikakva imena. To znači da nitko ne stoji iza njihove “istine”.

 

“Arhitekti i inženjeri za istinu 9/11” pozivaju na istragu koja bi trebala otkriti ljude koji su odgovorni za 9/11, ali ja vjerujem da oni ne znaju da rade za te ljude. “The 9/11 Truth” je neprofitna organizacija koja ne može opstati bez donatora. Kad bi oni otkrili imena ljudi koji im daju novac to bi moglo odvesti do ljudi koji su zapravo organizirali 9/11. Istraga samo treba da slijedi taj novac.

 

Taj novac bi najvjerojatnije vodilo do Jacoba Rothschilda ako se nebi zaustavio kod Davida Rockefellera koji je nedavno umro. U svakom slučaju, oni su zajedno radili na vrhu svjetske zavjere. Jacob Rothschild je prikriveni vođa zapadnog svijeta. On je vlasnik korporacija i krupnog kapitala iz ovog članka. Ja nemam čvrstih dokaza protiv njega jer ih je nemoguće skupiti bez službene istrage. Moja optužba se temelji na činjenici da nitko drugi nema moć da može učiniti 9/11. Ja istražujem Jacoba Rothschilda od vremena kada je NATO napao moju domovinu Jugoslaviju i objavio sam svoje nalaze u članku: “Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva”.

 

5.11.2017

Reference:

Steel being weakened by a jet fuel fire

Building 7 Explained: The Tube That Crumpled

Jacob Rothschild je kriv za zavjeru protiv čovječanstva

23.01.2013

Američke agencije su okupirale pokret “Occupy”


Pokret Occupy je bio međunarodna društveno-politička demonstracija protiv društvene i ekonomske nejednakosti i nedostatka demokracije širom svijeta. Počeo je 17.9. 2011, u Zuccotti parku u New Yorku pod imenom Occupy Wall Street. Pokret je pozivao na rješenja za probleme društva. Ja sam doprinosio pokretu nudeći nove ideje za postizanje socijalne pravde o kojima se raspravljalo putem Interneta. Ali pokret nikada nije uspio definirati svoje ciljeve ili političke zahtjeve. Ovdje ću objasniti zašto. 

 

Promjene koje su željeli pokreti Occupy nisu bile prihvatljive za vladu i ona je imala interes da spriječi neovisnost pokreta. U roku od 5 mjeseci, američka vlada je uklonila sve demonstracijske kampove pokreta Occupy u SAD-u, ali on je nastavio rad i dalje. Tada je američka vlada poslala obučene agente da preuzmu kontrolu nad pokretom. Oni su uspjeli uspostaviti kontrolu pomoću financijske i organizacijske podrške. To nije bilo teško postići jer je pokret Occupy bio otvoren za sve ljude. Volonteri su ga vodili. Nije bilo hijerarhije. Svatko je mogao predložiti ideje. Kao takav, pokret Occupy je bio vrlo ranjiv na destruktivni napad američke vlade. Konačno, pokret Occupy je postao oruđe vlade.

 

Početkom 2012. pridružio sam se grupi “Vizije i ciljevi” unutar NYCGA pokreta Occupy u New Yorku. Predložio sam grupi vrlo jednostavnu mjeru za postizanje socijalne pravde. Ona se baziralae na skraćenju radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Uklanjanje nezaposlenosti povećalo bi potražnju za radnicima na tržištu, što bi povećalo njihove plaće. To sam definirao u članku Uklonimo nezaposlenost. Viši dohodci radnika bi povećali trgovinu robom i uslugama na tržištu, što bi doprinijelo porastu ekonomije i povećalo blagostanje društva. Takva bi mjera bila korisna za sve.

 

Povijest je to dokazala. U 14. stoljeću Kuga je ubila trećinu evropskog stanovništva, što je naglo povećalo potražnju za radnicima. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Michael Bennett je to potvrdio u članku The Impact of the Black Death on English Legal History, Australian Journal of Law and Society, 1995., str. 197: “U 1351 godini zajednički odbor engleskog parlamenta uptio je zahtjev Edwardu III za odlučniji i učinkovitiji odgovor. Žalili su se da “sluge u potpunosti zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje pogodnosti i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikim ljudima i drugima ukoliko ne dobiju dva ili tri puta veće plaće i pogodnosti [od prije kuge] što donosi ozbiljne štete velikim ljudima i osiromašuje sve pripadnike spomenutih zajedničkih dobara“”

 

Prema tome, da je pokret Occupy prihvato cilj skraćivanja radnog vremena na 5 sati dnevno; nedostatak radnika bi povećao plaće radnika 2-3 puta po satu u roku od godinu dana. Dnevne plaće povećale bi se za 30-90% samo za petosatni radni dan. Radnici bi raditi kraće vrijeme i zarađivati mnogo više. To se već dogodilo. Da je ideja bila prihvaćena, pokret Occupy bi dobio dobar cilj zajedničkog djelovanja.

 

Aktivist grupe “Vizije i ciljevi” Patrick Conway (Na slici dolje) odgovorio mi je da je moja ideja zanimljiva, ali da prvo moramo pronaći konsenzus o osnovnim pitanjima. Patrick Conway je inzistirao na konsenzusu o zajedničkim akcijama između demokrata, republikanaca, marksista, liberala, anarhista, socijalista i sljedbenika drugih političkih stavova, što je nemoguće postići. Njegovo visoko obrazovanje pridobilo je povjerenje aktivista prije nego što sam se pridružio skupini. Također, on je prisustvovao svim sastancima skupine ” Vizije i ciljevi ” u New Yorku, što ja uopće nisam bio u mogućnosti zato što đivim u Torontu. Tako je rasprava o mojim idejama u grupi “Vizije i ciljevi” završena. Čini mi se da je Patrick Conway spriječio bilo kakav dogovor u grupt “Vizije i ciljevi”. To je svakako bio jedan od razloga zašto pokret Occupy nije jasno definirao svoju viziju niti ciljeve zajedničkgo djelovanja. Ova nekada vrlo aktivna skupina ubrzo je napuštena. 

Pokušao sam razumijeti zašto je Patrick Conway sabotirao grupu. Na internetu nisam uspio pronaći ništa o njemu, osim što je stavio na svoj profil grupe. Evo tu je: Occupy Wall Street – Generalna skupština New York, Vizija i ciljevi, Ime: Patrick Conway, Što vas je privuklo ovdje: “Ja vidim ovaj pokret kao priliku da ovu zemlju i svijet učinimo mnogo boljim mjestom.” Sposobnost: “Poslovno upravljanje, računovodstvo, računala, ideje.” Informacije o grupi “Vizija i ciljevi” više ne postoje. Danas je nemoguće ne pronaći informacije o bilo kojem aktivisti na internetu, tako da čvrsto vjerujem da je Patrick Conway bio državni agent s lažnim imenom koje samo vlada može pružiti. Ali slika koju je priložio bila je stvarna. 

Moj članak “Uklonimo nezaposlenost” je trebao biti dobrodošao na svim internetskim stranicama pokreta Occupy jer se zalaže za socijalnu pravdu i prikazuje jednostavan način da se ona ostvari. On je morao biti objavljen samo zato što ima dobre namjere. On je mogao otvoriti raspravu koja bi pokazala prihvatljivost, provodljivost i izvedivost mojih stajališta. Međutim, moj članak nije bio dobrodošao pokretu Occupy. Niti jedna od njihovih internetskih stranica ga nije objavila. Neobjavljivanje članka je jasno pokazalo da ljudi koji odlučuju o tome što će biti objavljeni na web stranicama pokreta Occupy ne žele napredak društva. Oni su Imali loše namjere. 

 

Uspio sam postaviti svoju neovisnu stranicu u Interoccupy grupi. Kao nositelj stranice, vjerovao sam da ću moći aktivno sudjelovati u radu pokreta. Objavio sam prijedloge za akcije, ali nisam dobio nikakav odgovor. Interoccupy grupi je trebala poticati komunikaciju između pojedinaca, radnih skupina i lokalnih općih skupština u pokretu, ali nije. U stvarnosti, blokirala je sve progresivne ideje članova Occupy grupa. Interoccupy je objaviljivao jedva jedan članak dnevno koji se mogao naći u glavnim medijima. Oni su općenito objavljivali najave i pozivali na brojne demonstracije pokreta Occupy. Oni su u stvari ljudima ljudima: trčite po cijeloj zemlji, vrištite koliko god možete, a kad se umorite, idite kući i spavajte.

 

Američka vlada je spriječavala širenje progresivnih ideja u pokretu Occupy. Umjesto toga, nametnula je mišljenje da se svi problemi događaju slučajno i da ih treba rješavati neovisno. Drugim riječima, pokret je poticao beskrajne razgovore i akcije koje se nisu mogle približiti korijenu problema. Demonstranti nisu imali rješenje, ni operativnu mogućnost koja bi mogla smanjiti socijalnu nepravdu.

 

Vjerujem da je većinu pokreta Occupy j potajno financirala vlada i bogataši protiv kojih se pokret Occupy bori. Oni su od boraca za pravdu napravili glupane koji su naivno pali za njihovu obmanu. Neki od članova pokreta Occupy odgovorili su mi da su svjesni da je američka vlada vjerojatno imala agente među njima, ali su to ignorirali. Vjerovali su da će ionako ostvariti svoje ciljeve. U stvarnosti, pokreti Occupy su bili blokirani u korijenu pokreta, tako da nisu imali nikakve šanse.


Poanta ovog članka jest da se američke agencije nemaju pravo miješati se u politički život građana SAD-a. Oni se nikada nebi miješali u velike stranke, ali to rade u političkim aktivnostima siromašnih Amerikanaca. Američke agencije su plaćene da štite američke građane, a ne da sprečavaju njihovih političe aktivnosti. Ali oni štite bogate. Čvrsto vjerujem da je uplitanje američke vlade u političke aktivnosti građana SAD-a organizirani kriminal počinjen u interesu bogatih Amerikanaca.


Pokret Occupy je još uvijek živ jer ne može kompromitirati bogate zavjerenike dok grupira nezadovoljne ljude, omogućujući zavjerenicima da lako manipuliraju sa njima. Paradoksalno, bogati ga održavaju i dalje u životu. Pokret Occupy je i dalje podržan od strane bogataša iako više ne predstavlja nikakvu društvenu moć jer je pomogao bogatim da usmjere nezadovoljne ljude na beskorisne puteve. Nadam se da je ovo dobro upozorenje za buduće pokrete.


Naučio sam kako zavjere nastaju dvanaest godina ranije u agresiji na moju domovinu Jugoslaviju i prezentirao sam svoje nalaze u članku Moj dug Jugoslaviji. Na temelju tog iskustva proveo sam opsežnu studiju koja mi je otkrila zavjeru u zapadnom svijetu. Prikazao sam zaključak svog rada u članku Jacob Rothschild koji je kriv za zavjeru protiv čovječanstva.


Otkrio sam da su Rothschildi najveći neprijatelji naroda. Oni su sakrili svoju moć tako da ih nitko ne može optužiti za njihova nedjela. Također, oni su lukavo učili ljude da svaku kritiku prema njima nazivaju antisemitizmom, jer na taj način mogu više sakriti svoja zla djela. Ja sam bio optuživan za antisemitizam mnogo puta iako nemam ništa sa tim. Morao sam otkriti istinu o Rothschildima jer nije moguće pobijediti neprijatelja ako neprijatelj nije poznat.


Nekako sam uspio objaviti ovaj članak na jednoj od Occupy internet stranica, ali sam kasnije otkrio da je uklonjen. Zavjere su veliki društveni problem, a sprječavanje članaka koji ih otkrivaju čini rješavanje problema nemogućim. Kao da je liječnicima zabranjeno prepoznavanje bolest

Diskusija

18.01.2013

Uklonimo nezaposlenost

Ovaj članak prikazuje vrlo jednostavnu ideju koja će ukloniti nezaposlenost. Ona će donijeti moć radnicima. Ona će značajno povećati plaće radnika. Ona će donijeti pravdu i rast privrede. Ljudi ne znaju ništa o ovoj ideji jer je bogataši sakrivaju od javnosti. 

***

Vlasnici korporacija favoriziraju nezaposlenost jer su nezaposleni radnici prisiljeni prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Viša stopa nezaposlenosti proizvodi jeftiniju radnu snagu. Vlasnici korporacija mogu povećati nezaposlenost utjecajem na ekonomsku politiku od uvoza radne snage do porasta kamatnih stopa. Čini se da je stopa nezaposlenosti od oko 5% vrlo pogodna za poslodavce, a ekonomisti su je prihvatili kao “normalno” stanje. Ovo “normalno” stanje omogućava eksploataciju radnika kroz nisku cijenu rada, dok je ukupna kupovna moć radnika još uvijek dovoljno velika da proizvodi profite privatnim poduzećima.

 

Današnja ekonomija prepoznaje cikličku, frikcijsku i strukturnu nezaposlenost. Ciklična nezaposlenost je rezultat oscilacije u procesu ekspanzije i recesije proizvodnje koja oscilira potražnju za radom. Neki ekonomisti uviđaju da bi teret kriza i koristi od profita trebao biti ravnomjernije raspoređen između poslodavaca i radnika ali oni ne znaju kako da to ostvare.

 

Frikcijska nezaposlenost je rezultat potrebe ljudi da mijenjaju radna mjesta, karijere i lokacije rada. Strukturna nezaposlenost je posljedica promjene u tehnologiji, što rezultira izostankom potražnje za dostupnim radnicima. Ove vrste nezaposlenosti su znanstvenici izmislili da bi studenti imali šta da uče i nisu vrijedne spomena. Ekonomisti su danas toliko indoktrinirani pogrešnim učenjem da smatraju da je nezaposlenost neizbježna cijena koju treba platiti za tehnološki razvoj. Oni čak vjeruju da 0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar. Želim ovdje odmah naglasiti da će 0% nezaposlenosti riješiti većinu postojećih ekonomskih problema.

 

Današnja filozofija kapitalističke ekonomije ističe kapital kao glavni uvjet za zaštitu ekonomskih prava pojedinaca i društva. To je pogrešno. Filozofiju ekonomije moramo temeljiti prvenstveno na jednakim ljudskim pravima jer su ljudi glavna svrha ekonomije i subjekti bez kojih ekonomija ne može postojati. Osim toga, jednaka ljudska prava su uvjet za stvaranje dobrog društva. To je temelj moje filozofije.

 

Društvo regulira slobodu ljudi ako ta sloboda ugrožava druge. Jači nema pravo ugroziti slabijeg i ako to učini onda ga doseže zakonom predviđena kazna. Možete li zamisliti kakav bi život bio bez zakona koji reguliraju prava i obaveze građana? Ali takvih zakona nema na slobodnom tržištu. Jači može ekonomski potisnuti slabijeg sa tržišta i tako mu ugroziti opstanak. Ako smo prihvatili zakone koji sprečavaju jače da ugrožavaju slabije u svakodnevnom životu, mi trebamo zaštititi slabije i u ekonomiji. Ali mi to ne činimo, i to je razlog zbog kojeg društvo propada.

***

Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja treba biti prihvaćena od naroda i zatim provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. Regulacija radnog vremena će proizvesti punu zaposlenost radnika i kreirati daleko bolju ekonomiju.

 

Skraćivanje radnog vremena će smanjiti plaće zaposlenih radnika proporcionalno skraćenom radnom vremenu. Na primjer, nezaposlenost od 10% će skratiti radno vrijeme svih radnika 10% pa će i radničke plaće bili 10% manje. Tih 10% novca oduzetih od zaposlenih radnika će biti raspoređeno novozaposlenim radnicima. U početku puna zaposlenost neće dodatno opterećivati poslodavce dodatnom cijenom rada a svi radnici bi bili zaposleni i primati dohotke. Prethodno zaposleni radnici će vjerojatno niže plaće doživjeti kao nepogodnost, ali dugoročno gledano njihove plaće će značajno rasti jer će poslodavci na reduciranom tržištu rada biti prisiljeni da povećaju plaće radnika da bi ih mogli zadržati.

 

Skraćivanje radnog vremena će donijeti velike pogodnosti društvu. Na prvom mjestu bih naglasio da nešto niže plaće zaposlenih radnika ne mogi biti ni približno tako velika nepogodnost kao što je imaju nezaposleni radnici koji ne primaju nikakvu plaću. Takva mjera bi donijela garanciju da nezaposlenost i ekonomska nesigurnost radnika više ne mogu postojati.

 

Ljudi su navikli na oscilacije u životnom standardu ovisne o uspješnosti ekonomije. Stvarana kupovna moć plaća oscilira više nego što iznosi stopa nezaposlenosti zbog promjene ponude i potražnje na tržištu, kriza ekonimije, inflacije i deflacije. Radnici takve oscilacije kupovne moći ćutke prihvaćaju. Oni prihvaćaju da u krizama žive gore. Pa zašto nebi prihvatili niže dohotke u ime solidarnosti među radnicima, koja će im dugoročno uspostaviti zdraviju osnovu za ostvarenje boljeg životnog standarda?

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti ne samo da će ukloniti nezaposlenost već će riješiti problem eksploatacije. Ovdje je jednostavno objašnjenje: Ako postoje ukupno dva radnika koji se prijavljuju za ukupno jedno radno mjesto, konkurencija među radnicima će smanjiti cijenu rada, a radnik koji dobije posao će biti eksploatiran. Ako postoji ukupno jedan radnik i ukupno dva radna mjesta, konkurencija među poslodavcima će povećati plaću radnika. Sa time u vezi, skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će staviti radnike u povoljniji položaj u procesu proizvodnje. Smanjena pristupačnost radnika će podići vrijednost rada radnika i poslodavci će plaćati radnike više nego što to čine danas.

Pristup slobodnom tržištu je privilegija koju društvo daje proizvođačima i oni tu privilegiju moraju platiti društvu u obliku koje zadovoljava društvo. Povećanje cijene rada radnika će ići na trošak poslodavaca. Poslodavci to naravno u početku neće voljeti, ali kasnije će profitirati iz povećanja zarada radnika.

 

Poslodavci moraju razumijeti da oni ne mogu zarađivati više ako ne postoji dovoljno velika kupovna moć potrošača. Oni moraju razumjeti da se kupovna moć društva ne može povećati bez veće zarade radnika. Njima treba biti jasno da ne postoji bolja raspodjela i za poslodavce i za radnike od one koju ostvaruje pravedno tržište rada.

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će osigurati pravedniju raspodjelu dohodaka u društvu. Fer raspodjela dohodaka će osigurati veću kupovnu moć radnika što će osigurati veći protok robe, koja će opet donijeti veće profite vlasnicima kapitala. To bi uklonilo ekonomske krize jer se krize u prvom redu temelje na nedovoljnom prometu robe i usluga. Skraćivanje radnog vremena će formirati bolji kapitalizam i donijeti prosperitet društvu.

***

Prekovremeni rad će i dalje biti moguć. U zapadnom svijetu takav se rad plaća 50% više po satu. Poslodavci koji namjeravaju prekovremenim radom riješiti problem nedostatka radne snage neće smanjivati nezaposlenost. Tada će politika koja slijedi volju naroda dopunski skratiti radno vrijeme svih zaposlenih pa će poslodavci morati plaćati više prekovremenih radnih sati. Neka poslodavci sami uvide da li im se više isplati zapošljavati nove radnike ili plaćati više sati prekovremenog rada po radniku.

 

Zadatak dobre politike jest da što jednostavnijom regulacijom ostvari što veći pozitivan utjecaj na društvo. Današnja politika regulira minimalni dohodak koji ima vrlo ograničeni učinak na ukupnu raspodjelu dohodaka radnika. U razvijenom svijetu veliki broj radnika prima minimalan dohodak dok ga inflacija realno konstantno umanjuje. Radnici američke korporacije Walmart uglavnom primaju minimalni dohodak zahvaljujući nezaposlenosti u Americi. Oni zaradom u Walmartu ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe pa primaju socijalnu pomoć od američke vlade. Oni žive na račun poreza koji američki građani plaćaju svojoj vladi dok je korporacija Walmart u isto vrijeme jedna od najprofitabilnijih kompanija u Americi.

 

Dobra politika će regulirati dužinu radnog vremena a ne nužno minimalni dohodak. Kada se ukloni nezaposlenost skraćivanjem radnog vremena tada će poslodavci kojima treba više radne snage tu radnu snagu morati oduzimati od drugih poslodavaca jer drugi radnici neće biti na raspolaganju. Oni će povećavati plaće radnika kako bi privukli radnike iz drugih kompanija. To će izazvati lančanu reakciju u kojoj će radnicima rasti plaće. Ukoliko poslodavci ne povećaju plaće radnika oni ih jednostavno neće imati. Tu se u stvari radi samo o fer tržištu rada. Regulacija minimalnog dohotka neće biti potrebna. Neće biti potrebni ni sindikati kao posrednici u zaštiti radničkih prava.

***

Skraćivanje radnog vremena nije nova ideja. Na početku devetnaestog stoljeća Robert Owen je uvidio besmislenost tadašnjeg radnog vremena koje je trajalo od 12 do 16 sati dnevno. On je 1817 godine predložio skraćivanje radnog vremena na 8 sati dnevno kako bi ljudi imali 8 sati na raspolaganju za rekreaciju i 8 sati za odmor. Poslodavci su se tome žestoko suprotstavljali a radnici su bili nezadovoljni. Prvi značajni otpor radnika bio je zabilježen u Čikagu 1. maja 1867 godine i taj dan je proglašen međunarodnim praznikom rada. Borba između poslodavca i radnika je bila teška i često krvava. Bilo je potrebno oko 100 godina borbe da se ideja osam-satnog radnog dana prihvati u cijelom svijetu.

 

Ali takvo skraćenje radnog vremena više nije dovoljno danas. Socijalisti na vlasti u Francuskoj su 2000 godine donijeli zakon koji je skratio radno vrijeme svih zaposlenih sa 39 na 35 sati nedjeljno. To su učinili da bi smanjili nezaposlenost radnika i radnicima osigurali više slobodnog vremena. Ali to skraćivanje radnog vremena ipak nije dovelo do povećanja zaposlenosti radnika jer su poslodavci više opteretili zaposlene radnike. Meni to govori da nema više potrebe ni za sedmo satnim radnim danom jer je automatizacija u procesu proizvodnje smanjila potrebu za radnom snagom.

 

Francuskim socijalistima je trebalo biti jasno da se razmaženi poslodavci naviknuti na eksploataciju radnika neće lako predati. Oni su morali predvidjeti dopunsko skraćenje radnog vremena dok poslodavci ne budu prisiljeni zapošljavati nezaposlene radnike. Ja bih na njihovom mjestu spustio radno vrijeme na 30 sati nedjeljno. Francuski socijalisti nisu bili dovoljno odlučni i deset godina kasnije konzervativci su ukinuli ograničenje radnog vremena na 35 sati nedjeljno. Tako je ideja socijalne pravde još jednom izgubila.

 

Privilegirani uvijek nalaze načine da tlače obespravljene i to je oduvjek glavni izvor problema društva. Ipak u 14. vijeku, teška prirodna tragedija je pomogla obespravljenima. Kuga je ubila trećinu stanovništva Evrope što je stvorilo veliki manjak radne snage. Nedostatak službenika, obrtnika, radnika, i seljaka doveli su do toga da gazde, zemljoposjednici i vlastela ostanu bez ljudi koji su gradili njihovo bogatstvo. Usjevi u poljima su propadali jer nije bilo dovoljno ljudi da ih beru.

 

Odjednom, radnici su postali traženi što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Povjesničar i ekonomist Thorold Rogers bilježi da su radnici dobijali gotovo sve što su tražili. Nadnice su značajno porasle (2-3 puta) u periodu od godinu dana a veća kupovna moć ljudi je unaprijedila ekonomiju. Više o tome možete naći ovdje: Ekonomske posljedice kuge.

 

I šta sad? Hoćemo li čekati novu tragediju čovječanstva ili ćemo biti dovoljno pametni da u ime pravde i solidarnosti među ljudima, skraćujemo radno vrijeme sve dok postoji nezaposlenost? Samo to će prisiliti kompanije da zapošljavaju nezaposlene radnike. Samo to će izgraditi pravdu i ravnotežu u procesu proizvodnje i raspodjele. Tako regulirano tržište će kao “nevidljiva ruka” uskladiti potražnju za radom i visine dohodaka u najprihvatljivijom odnosu i za radnike i za poslodavce.

***

Dobijao sam dosta kritika na račun toga da će skuplji rad tjerati kapital tamo gdje je radna snaga jeftinija. Moj odgovor je bio da se državno tržište uvijek može zaštititi carinama i porezima na granici. Ipak, ne odlazi li kapital svejedno u zemlje u razvoju? Da, ali taj proces će se zaustaviti jer ukoliko radnici u razvijenim državama ne zarađuju dovoljno oni ne mogu dovoljno kupovati robu koju krupni kapital proizvodi. Što manje kapital ulaže u društvo to manje profitira. Kapital koji više investira više profitira i lakše opstaje na tržištu. Tako će biti i u novoj regulaciji tržišta rada.

 

Sa druge strane odlazak kapitala ne može više dovesti radnike u egzistencijalnu opasnost. Povećanje nezaposlenosti uzrokovano odlaskom kapitala bi rezultiralo većim skraćivanjem radnog vremena radnika, čime bi ekonomska sigurnost i dalje bila zagarantirana svim ljudima. Skraćivaje radnog vremena će smanivati dohodak ali će on još uvijek biti dovoljno velik da ljudima osigura pristojan život. Kapitalizam je puno energije trošio da razvije potrošački mentalitet što je nepotrebno, i egoističnu karakternu osobinu radnika što je pogrešno. Solidarno skraćivanje radnog vremena će to iz temelja promijeniti.

 

Postavlja se pitanje zašto tako jednostavna ideja nije nikad predložena narodu? Razlog treba tražiti u konspiraciji krupnog kapitala koji pomoću svoje ekonomske moći spriječava nastup novih ideja koje mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital podržava ideje koje ne mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital je podržao Marksizam kao vodeću ideologiju ljevice zato što je krupnom kapitalu oduvijek bilo jasno da Marksizam ne može kreirati dobro društvo i da mu kao takav ne predstavlja opasnost. U suprotnom bi Marksizam kao nosioc ideja nasilne revolucionarne promjene bio zabranjen. Marksizam je koristan krupnom kapitalu zato što pogrešno usmjerava ljevicu. To je praksa socijalističkih revolucija i dokazala.

 

Zahvaljujući konspiraciji krupnog kapitala moje ideje nemaju pristup do medija, univerziteta, politike pa tako ni do ljudi. Ovaj članak je poslat na stotine novinskih adresa pretežno lijeve orijentacije a samo ga je “Global Research“ objavio. Ali jednog dana će se ideja skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti probiti i društvo će zahtijevati realizaciju te ideje. To će smanjivati privilegije poslodavaca i povećati prava radnika.To će također smanjivati razlike između zarada poslodavaca i radnika. U takvom okruženju kapital će gubiti značaj. Fer tržište rada će spontano inicirati novi društveno ekonomski sistem koji će zamijeniti kapitalizam i u znatno većoj mjeri zadovoljiti potrebe društva u cjelini. Ja sam taj sistem detaljno prikazao u svojoj knjizi Humanizam. Humanizam će biti podjednako prihvatljiv svim ljudima i omogućiti će dalji napredak društva.

20.04.2009

Humanizam je spas za čovječanstvo

Cjelokupna struktura današnjeg društva je izgrađena na otuđenim autoritativnim premisama. Zato se svi današnji društeni sistemi moraju mijenjati iz temelja. Tek tada će se moći približiti čovjeku i njegovim prirodnim potrebama. Tek tada će biti moguće graditi dobro i zdravo humano društvo.


Sistem koji sam predložio na ovim internet stranicama je ne samo najbolja opcija za cijeli svijet, ona je ujedno jedina dobra opcija i zato će taj sistem jednog dana biti prihvaćen u cijelom svijetu. Taj sistem ukida glad, strah, korupciju, narcisoidnost, rasizam, nemoral, kriminal, rat i sve oblike destruktivnosti u društvu i ohrabruje razvoj produktivnih ljudskih moći. Ukratko, sistem obećava bolji život i harmoniju svim ljudima. On će okrenuti naglavce glavne principe na kojima je čovječanstvo danas uspostavljeno. Utjecaj tog sistema za čovječanstvo će biti tako velik da će ljudi sve prije implementacije nazivati prethistorija a sve od implementacije će se nazivati civilizacija.


Humanizam će spasiti čovječanstvo od cjelokupnog socijalnog zla i kreirat će ljubav, radost, mir, zdravlje, ljepotu, sigurnost, pravdu, harmoniju, obilje; moj Humanizam će učiniti Raj na Zemlji.

30.03.2008

Najmoćnije oruđe pravde svih vremena

Najmoćnije oruđe pravde svih vremena je sistem ocjenjivanja među ljudima koji sam osmislio. Svaki čovjek će imati jednako pravo da uzme ili da dodjeli jedan dinar, ili paru, ili tako nešto nekolicini drugih ljudi mjesečno kao nagradu ili kaznu za njihovo ponašanje. Kako tako mala moć u rukama pojedinaca, čak i ako se udruži, može biti najmoćnije oruđe pravde svih vremena? Odgovor leži u vremenu. Postoji poslovica koja kaže: “Tiha voda brege valja“. Permanentna moć ocjenjivanja će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Čovjek će postati vrijednost. Tako će nastati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. Tako će nastati dobro društvo.