Category: Hrvatsko Sroski

08.03.2008

Jednaka ljudska prava će bezuvjetno izgraditi dobro društvo

Mnogi ljudi misle da će se izlaz iz cjelokupno loše povijesti čovječanstva jednog dana pronaći na nekom visokom mislenom nivou običnom čovjeku danas potpuno nerazumljivom. Taj izlaz bi trebao biti baziran na radu velikana ljudske misli kao sto su Isus, Muhamed, Buda, Kant, Hegel, Marks, itd. Slijedeći njihove filozofije mi se definitivno nalazimo na pogrešnim ili nedovoljno ispravnim ili nedovoljno razvijenim putevima. Nemogućnost formiranja dobrog društva to potvrđuje.

 

Ali zašto mi ne bismo sagledali zajednički nazivnik za sve pozitivno orjentirane filozofije i zatim ga razvijali? To može donijeti dobar rezultat. Ja mislim da bi se savremeni filozofi složili da ljudi moraju imati jednaka prava. Prihvaćanje i razvoj jednakih ljudskih, civilnih, zakonskih, konstutivnih i drugih jednakih prava svugdje u svijetu potvrđuje da se odnosi među ljudima razvijaju prema jednakim pravima. Ali dali mi kao rezulatat tog napora imamo jednaka prava? Nemamo! Sva su jednaka prava uspostavljena na formalnom nivou, dok praksa pokazuje da prava među ljudima nisu jednaka. Predsjednik vaše države vas može poslati u rat a vi njega ne možete. Vaš šef vas može otpustiti sa posla a vi njega ne možete. Vaš učitelj vam može nametati znanje a vi njemu ne možete. Gdje su tu jednaka ljudska prava?

 

Atoriteti nameću ljudima svoju volju i ljudi moraju prihvatiti njihovu volju. Takav odnos stvara sa jedne strane privilegirane ljude a sa druge strane obespravljene što stvara veliki problem društva. O tome sam više pisao u članku Privilegije su zlo. Privilegije su svakako najveća pogreška čovječanstva svih vremena. Ja sam to toliko jasno uvidio da mi nije bilo teško istraživati ideju jednakih prava među ljudima punih 25 godina. Ne treba tražiti izlaz iz problema današnjeg društva u dubinama filozofije. Izlaz se u stvari nalazi na vrlo plitkom nivou filozofije.

 

Jednaka ljudska prava prvenstveno podrazumijevaju pravo svih ljudi da ravnopravno sudjeluju u procesu odlučivanja o svim pitanjima od zajedničkog interesa u društvu. To pravo se danas donekle provodi kroz proces demokracije ali demokracija ne slijedi dovoljno potrebe društva. Osim toga demokracija ne može slijediti potrebe pojedinaca tako da one često ostaju nezadovoljene. Svjestan toga formirao sam sistem koji će jednostavno zastupati potrebe svakog pojedinca i društva u cjelini. To će se uspostaviti pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima koji sam nazvao demokratska anarhija.

 

Svaki čovjek će dobiti jednako pravo da ocijeni recimo tri čovjeka pozitivno i tri čovjeka negativno recimo svaki mjesec. Svaka pozitivna ocjena će donijeti malu nagradu ocjenjenom čovjeku a svaka negativna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. To će usmjeriti svakog čovjeka u društvu da respektira potrebe svakog čovjeka, da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu, i da umanji ili potpuno ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Tako će jednaka prava među ljudima formirati dobro društvo.

 

Jednaka prava među ljudima nužno zahtijevaju pravo na rad svakog čovjeka. To je u teoriji jako razvijeno pravo ali praksa ipak potvrđuje nezaposlenost kao normalno stanje. Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će ukloniti nezaposlenost. Puna zaposlenost će povećati potražnju za radnicima na tržištu i njihove plaće. Radnici će moći više kupovati, ekonomija će rasti a društvo prosperirati. Više sam o tome pisao u članku Uklonimo nezaposlenost. Puna zaposlenost će biti prekretna tačka u kapitalizmu.

 

Ljudska prava treba dalje razvijati formiranjem jednake mogućnosti pristupa svakog čovjeka do svakog radnog mjesta u bilo kom trenutku kroz novu raspodjelu rada. Najbolji radnik na raspolaganju će dobiti posao. Samo to se treba zvati socijalizam. Socijalizam će biti produktivniji od kapitalizma pa će potonji otići u povijest. Više o tome možete pročitati u mom članku Budućnost ekonomije. Ljudi će je prihvatiti socijalizam u daljnjoj budućnosti kao završni čin ukidanja privilegija i nejednakih prava u društvu.

 

Svo društveno zlo počinje sa nejednakim pravima među ljudima, i svo društveno zlo će biti u potpunosti uklonjeno kada se uspostave jednaka prava među ljudima. Tada se predsjednik države više neće usuditi pozivati na rat, rukovodioci više neće zapošljavati niti otpuštati radnike, učitelji više neće predavati gradivo koje učenike ne zanima. Dosljedno provođenje jednakih ljudskih prava će riješiti sve probleme u društvu. I nema drugog puta za ostvarenje dobrog društva. Sve što sam napisao u svojoj filozofiji samo predstavlja rezultat razvoja ideje jednakih prava među ljudima.

15.02.2008

Problem sa demokracijom

Glasači danas često uviđaju da njihovi glasovi ne utječu na formiranje politike društva zato što političari ne slijede dovoljno njihove interese i ne ispunjavaju obećanja koja daju glasačima. Zato na primjer participacija ljudi na izborima u SAD pada i ispod 35% od glasačkog tijela. Da bi se povećao kredibilitet lošeg izbornog sistema u Americi, kreirana je izborna predstava koja traje više od godinu i koja se svaki dan prikazuje u udarnom terminima na televiziji. Kao rezultat takvog pristupa ljudi zauzimaju navijački stav prema kandidatima što u suštini nema veze sa demokracijom.

 

Kreatorima velike priredbe čak nije bitno tko će pobijediti, bitno je kako učiniti glasače sretnim ako njihov kandidat pobjedi ili tužnim ako izgubi na izborima a da se pritom politika uopće ne promijeni. Sve je to velika obmana koje su mnogi ljudi svjesni. Pa zašto onda nema pokušaja da se tu nešto stvarno promijeni?

 

Demokracija po definiciji zahtjeva da moć odlučivanja bude u rukama naroda. Naravno, to se suprotstavlja volji moćnih ljudi u društvu u tolikoj mjeri da do današnjeg dana nije uspostavljen akademski koncensus koji bi definirao kako treba izgledati razvijena demokracija. Ali političari koriste riječ demokracija kad god im je to korisno kao da je njihova demokracija perfekcija same za sebe. Naravno da to ona nije.

 

Ja sam u svojoj knjizi Humanizam definirao razvijenu demokraciju gdje će svi ljudi stvarno odlučivati o svim pitanjima od vlastita interesa i tako definirati najbolju moguću političku orjentaciju društva. Pa zašto onda ljudi ne uzmu moje ideje u razmatranje?

 

To je na prvom mjestu zato što je za to potreban intelektualni napor koji ne može biti neposredno profitabilan. Ljudi koji pokušaju tražiti zadovoljavajuće rješenje, brzo uviđaju da je preraspodjela moći odlučivanja u društvu jako teško ostvariva zbog velikog broja različitih interesa ljudi koji imaju različite moći u društvu. Osim toga moje ideje jako odstupaju od znanja i navika koje su ljudi usvojili kroz život, i zato su one često emocionalno neprihvatljive. Tu nikakvi argumenti ne pomažu. Inercija na promjene u društvu nije ništa drugo nego posljedica zavjere autoriteta kroz cjelokupnu povijest čovječanstva. Danas usvojeno znanje još uvijek ima zadatak učiniti ljude pokornim sljedbenicima autoriteta.

 

To je razlog što poslije petnaest godina promoviranja ideje kako izgraditi dobro društvo nisam uspio zainteresirati ljude. I da paradoks bude veći to se sve događa u vrijeme političke, ekonomske i moralne krize u svijetu, kada veliki broj ljudi traži izlaz i ne može ga naći jer ne postoji druga ideja osim moje koja može formirati dobro društvo. Na žalost bit će potrebno puno vremena da se put u dobro društvo prihvati.

 

20.01.2008

Isus Krist je rekao

Isus Krist je rekao: »Ja sam put, istina i život; niko ne dolazi Ocu osim kroz Mene.« (Ivan 14,6). Drugim riječima, ljudi mogu stići do Boga Oca samo slijedeći volju Isusa Krista koja je definirana u Bibliji. Analiza riječi Isusa Krista nedvojbeno pokazuje da je cilj Isusa Krista formiranje dobrog čovjeka i dobrog društva.


Isus Krist je kroz Bibliju usmjerio mnoge ljude na dobar put ali nije uspio usmjeriti cijelo društvo na dobar put jer dobro društvo nikada nije uspostavljeno. Biblija je trebala znatno bolje definirati put u dobro društvo. Ja sam to učinio. U svojoj knjizi Humanizam prikazao sam jedini put koji može riješiti sve društvene probleme. Da li to znači da put do Boga Oca za cijelo društvo, vodi samo preko mene?


Ako je Biblija u pravu kada tvrdi da će Isus Krist pri slijedećem dolasku učiniti raj na Zemlji i ako sam ja u pravu kada tvrdim da je raj na Zemlji moguć samo kroz put koji sam ja predložio, tada sam ja Isus Krist. Ovo bi trebao biti dovoljno jak razlog kršćanima da temeljito ispitaju moj rad.

21.02.2007

Trebamo li sreću ili radost?

Prvo treba reći da sreća i radost nisu međusobno nezavisne kategorije, dapače, one se često međusobno nadopunjuju. Ali u analizi ih možemo razdvojiti. Sreća je prevladavanje nesreće. Pa tako je gladan i žedan čovjek sretan kad konzumira hranu i piće. To je prirodna sreća. Sa druge strane čovjek koji nije ni gladan ni žedan ne može biti sretan ako konzumira hranu ili piće. 


U otuđenom društvu ima mnogo nesreće. Siromaštvo i nemoć u društvu su nesreća. Zato danas zarada novca, ostvarenje moći ili slave predstavlja simbol sreće. Prvo treba reći da je takvu sreću teško ostvariti. Drugo, takva sreća je otuđena od svoje prirode tako da predstavlja samo iluziju. Zarada više novca, ostvarenje veće moći ili veće slave u društvu ne može ostvariti trajnu sreću.


Nasuprot, rezultat u velikoj mjeri nalikuje korišćenju droga. Veća otuđena sreća koju pojedinac ostvari u pravilu rezultira većom nesrećom za tog pojedinca a ona zahvaća i društvo u cjelini. Najuspješniji ljudi su najčešće najmanje zadovoljni svojim životim. Oni imaju najveće probleme, oni se najviše razvode, oni konzumiraju alkohol i lijekove da bi mogli pronaći neki oblik mira. Svako ko malo analizira sreću to može vidjeti. Čovjek ne treba tražiti takvu sreću.


Sistem koji sam predložio će svakome osigurati ekonomsku egzistenciju, podjednaka prava i moć u društvu pa će stoga uklanjati nesreću. Tamo gdje nema nesreće ni sreća ne može postojati. Pa šta da radimo onda?


Hajde da se radujemo životu! Radost je daleko postojanija i trajnija emocija od sreće. Radost je proizvod kompletne produktivne orjentacije čovjeka. Stalna produktivna djelatnost čovjeka koja unapređuje njega samog, društvo i njegovu okolinu stvara trajnu radost. Ja ne govorim ovdje o nikakvom žrtvovanju bilo kakvoj ideji, ja govorim o prirodnom životu baziranom na prirodnom znanju od kojeg su se ljudi otuđili. Sistem koji sam preložio će formirati prirodan život i to će omogućiti ljudima da se trajno vesele životu.


19.10.2006

Hajde da izgradimo demokratsku anarhiju

Demokratska anarhija predstavlja novi oblik društvenog odnošenja koji je baziran na hijerarhijskoj strukturi donošenja odluka o organizaciji društva ali konačna moć će pripadati neposredno svim članovima društva. Mi ne možemo kooperirati svugdje. Na prvom mjestu mi nemamo vremena za to. Također, mi moramo proslijediti svoje pravo participiranja u procesu donošenja odluka u društvu ljudima koji su eksperti u svojim poljima. Hajde da damo ljudima slobodu da urade sve što misle da je najbolje za društvo u cjelini ali ti ljudi nas ne smiju razočarati kada donose odluke u poljima gdje mi imamo svoje vlastite interese.

 

Demokratska anarhija će to osigurati dodjelom jednakog prava svakom čovjeku da ocjenjuje druge ljude. Uzmimo da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje tri osobe pozitivno i tri osobe negativno mjesečno. Svaka pozitivna ocjena treba donijeti malu nagradu, recimo jedan dolar ocjenjenom čovjeku. Sa druge strane, svaka negativna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne.

Što ćemo sa time dobiti? Tako mala moć u rukama ljudi će prisiliti pojedince da poštuju jedni druge. To će usmjeriti svakog čovjeka u društvu da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu, i da umanji ili potpuno ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti.

 

Ljudi će slobodno suditi drugim ljudima. To znači da nemoralna osoba može ocjenjivati druge ljude nepošteno ali to neće biti značajan nedostatak zato što individualna moć ocjenjivanja u iznosu od jednog dolara ne može prouzročiti veliku štetu nikome. Ako se dvoje ljudi izrazito ne voli, oni mogu ocjenjivati jedno drugog negativno godinama, što neće biti velika šteta. Dobijanje ili gubljenje tri dolara mjesečno u razvijenom svijetu ne znači mnogo. Pojedinci neće imati veliku moć u društvu ali zajedno oni će biti vrlo moćni. Uzgred, osoba koja dobije negativnu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu ocjenu dao. Ipak, rezultat će biti vrlo afirmativan zato što će se ta osoba truditi da popravi svoje ponašanje prema svima.

 

Osoba koja dobije veliki broj negativnih ocjena će još i više izbjegavati da čini bilo što nepogodno drugim ljudima i trudit će se da poboljša život svima. Kao rezultat, nasilnik vas više neće zlostavljati u školi, vaš šef vas neće maltretirati na poslu, vaš susjed neće praviti buku noću, prodavač vas neće varati, političar vas neće lagati, vi dodajte neki primjer. Oni će se svi truditi da vam ugode na najbolji mogući način. To je ono što će ukloniti društveno zlo i učiniti dobro društvo.

 

Što radnik ima višu poziciju u društvu to će postati više odgovoran društvu. Ukoliko ste vi eksponirana osoba, na primjer šef od stotinu radnika, vi se nećete ponašati neprimjereno prema vašim radnicima (što je usput budi rečeno vrlo čest slučaj danas) zato što će vas oni mogu negativno ocjeniti i to bi vas koštalo stotine dolara mjesečno. Pomoću sistema ocjenjivanja, svi šefovi bi trenutno izgubili privilegirani status u odnosu na radnike. Oni više neće imati drugi izbor nego da razvijaju kooperativan odnos sa radnicima.

 

Predsjednik SAD na primjer bi mogao dobiti 100.000.000 negativnih ocjena od američkih građana za svoju lošu politiku, laži, i za kriminalnu agresiju na Irak. To bi ga koštalo 100.000.000 dolara i to samo u jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da bi ga njegovi podržavatelji zasigurno pozitivno ocijenjivali zato što mogu lako imati veće prioritete za pozitivno ocjenjivanje pa će potrošiti svoje pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Takav predsjednik više nebi bio privilegiran ni na koji način. On bi pobjegao sa svoje pozicije tako brzo da se niko više nebi sjećao da je bio predsjednik. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci, voljni da surađuju sa svim ljudima će se usuditi da budu predsjednici. Oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.

Svako će služiti drugom čovjeku koliko god to može. Svako će se truditi da ugodi društvu koliko god može i to će formirati čudesno društvo. Sa vremenom sistem ocjenjivanja će ukinuti državne zakone, vojsku, policiju, pa i samu državu. Nikome to više neće trebati. To će biti perfektna anarhija. Možete više saznati o tome ovdje: Budućnost demokracije.

 

09.10.2006

Hajde da demistificiramo obrazovanje

 

Obrazovanje nam daje potrebno znanje. U otuđenom društvu u kojem mi živimo danas, autoriteti određuju koje je znanje potrebno a društvo nema drugog izbora nega da ga prihvati. Današnji autoriteti su uspostavili obavezan sistem obrazovanja da budu sigurni da će njihov poredak, način razmišljanja, kao i njihove vrijednosti biti usvojene u društvu. Takvo obrazovanje je otuđeno, ono nas otuđuje od naše prirode, sputava razvoj naših prirodnih sposobnosti i sprečava nas da živimo normalan život.


Otuđeno društvo precjenjuje značaj obrazovanja. Najbolje učenje dolazi kroz praksu. Kada čovjek voli ono što radi on brzo uči sve što mu treba da bi svoj rad mogao obavljati. Ali mi jako teško možemo ostvariti pravo na rad tamo gdje imamo interes zato jer je većina radnih mjesta zauzeta i zaštićena. Kada ne možemo izraziti sebe na produktivan način kroz prirodne potrebe kao što je to rad, tada tražimo otuđene oblike vrijednosti koje nas degeneriraju. To je upravo situacija koju imamo danas.


Novi sistem koji sam predložio uvodi otvoreno takmičenje radnika za sva radna mjesta. Radnik koji ponudi najveću produktivnost na željenom radnom mjestu će dobiti posao. Sistem će formirati daleko veću odgovornost radnika za vlastiti rad pa tako i za iskazanu produktivnost, nego što je to danas moguće, pa nikome neće pasti na pamet da nudi produktivnost koju neće moći ostvariti kao što to danas uobičajeno rade političari na primjer.


U takvom sistemu rad više neće biti uvjetovan obrazovanjem. Obrazovanje treba shvatiti samo kao pomoć u radu. To na prvom mjestu znači da obrazovanje neće biti obavezno. Učenici će slobodno pohađati nastavu gdje žele i kad žele. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da većina učenika neće pohađati nastavu koja ih ne zanima ili od koje nemaju neposredne koristi. Obrazovanje će u budućnosti imati cilj da upozna učenike sa znanjem koje oni sami smatraju potrebim.


Škole će biti mjesta druženja studenata i nastavnika gdje će oni razmjenjivati znanje iz teorije i iskustva iz prakse. Radna konkurencija će zahtijevati od nastavnika da budu najveći eksperti na svojim poljima. To će se osigurati tako što će učenici ocjenjivanjivati rad svojih nastavnika. Ja mislim da nastavnici više neće ocjenjivati učenike jer to više neće biti potrebno. Učenike će ocjenjivati njihovi klijenti ili mušterije kad jednog dana počnu raditi. Promjene u sistemu obrazovanja će biti velike i suštinske.


Obrazovanje će osposobiti studente da u svakodnevnom životu mogu sami sebi maksimalno pomoći. Može se pretpostaviti da će najposjećenija predavanja biti iz predmeta “budi sam svoj majstor“ u svim prirodnim naukama: mehanici, elektrici, elektronici, prehrani, zdravlju, pa i u medicini. Vjerujem da će ljudi imati potrebe da savladaju osnove medicine u opsegu koji danas koriste liječnici opće prakse da bi se mogli sami liječiti kolko je god to moguće. Društvene nauke će gubiti značaj.


Novi sitem će razgoliti društvene nauke do objektivne suštine i tada ćemo svi postati dobri poznavaoci društvenih nauka. Kao što svi ljudi govore maternji jezik prilično dobro bez obzira na nivo obrazovanja, tako će u novom sistemu svi ljudi postati dobri psiholozi, sociolozi, pravnici, ekonomisti, filozofi, umjetnici, itd. samo zato što žive u novom sistemu.


Za većinu radnih mjesta danas objektivno nije potrebna škola već samo kratak tečaj. Studenti će upisivati takve tečajeve po slobodnoj volji. Studenti će također sami praviti curriculum studija prema vlastitim potrebama i sposobnostima. To će biti slučaj i sa specijaliziranim poslovima velike složenosti. Na primjer uzmimo da neko poželi studirati atomsku fiziku. Počne studije i utvrdi da ne poznaje dovoljno matematiku da bi mogao slijediti predmet. Tada će prekinuti studij atomske fizike i uzeti studij matematike dok je dovoljno ne usavrši da bi mogao nastaviti studij atomske fizike. Princip školovanja u budućnosti će tražiti najkraći put za ostvarenje potrebnog znanja.


Danas se na primjer, prosječan kirurg školuje više od dvadeset godina. Kakvo je to robovanje birokraciji! Kakvo je to gubljenje vremena u najrazvijenijoj stvaralačkoj dobi! Ja mislim da prosječno obrazovan čovjek može u puno kraćem roku savladati znanje potrebno kirurgu specijalisti ukoliko iz programa izbaci sve što nije neophodno potrebno. Kako to ostvariti? Uz obavezna predavanja studenti kirurgije će normalno prisustvovati operacijama iskusnih kirurga.

 

Kada student završi program koji je izabrao za kirurga, sam može procijeniti dali je sposoban za operacije. Pogrešne procjene vlastite sposobnosti kirurga se neće događati zato što će regulacija pitanja radne odgovornosti biti oštrija nego što je to danas. Pacijenti neće biti u opasnosti od nestručnih kirurga i zato što će kirurzi početnici imati nadzor od iskusnih kolega. Osim toga kad se kirurg početnik osjeti sposoban za operacije tada će još uvijek trebati uvijeriti pacijente da je sposoban jer će pacijenti sami birati kirurge. Kirurg koji napravi veliku grešku u radu može zauvijek ostati bez pacijenata. Ako se kandidat za kirurga ne osjeće sposoban da obavlja operacije tada može ići na dopunsko obrazovanje koliko god mu to treba.


Tako treba izgledati demistificirano obrazovanje. Tako će izgledati obrazovanje u budućnosti.


07.07.2005

Hajde da budemo dobri, zdravi i radosni ljudi

Ne postoji drugi put za dosezanje dobrog, zdravog i radosnog života osim prihvatanja političko-ekonomskog društvenog sistema koji sam opisao u svojoj knjizi “Humanizam.”


Ne postoji ni jednostavniji način. Moje rješenje ne zahtijeva pravila, zakone, savjest, inteligenciju, mudrost, autoritete niti učitelje; ono ne zahtijeva snagu, nepogodan rad niti bilo kakvo žrtvovanje. Ono samo treba slobodne ljude koji poštuju druge ljude. Moja ideja uzajamnog ocjenjivanja će to ostvariti.


Život u sistemu koji sam predložio će učiti ljude kako da slijede volju Boga. Vi se možete pitati kako ćete znati što je volja Boga? Odgovor je vrlo jednostavan; kada napravite okruženje u kojem će svi ljudi biti zadovoljni sa svojim životima, živeći u čudesnoj harmoniji, u raju na zemlji, to će biti Božja volja.


06.07.2005

Hajde da budemo slobodni

Sloboda je stanje neovisnosti. Osoba koja ima potrebe ovisi o njima i stoga ona ne može biti apsolutno slobodna. U užem smislu slobodu treba shvatiti kao stanje koje nam dozvoljava da zadovoljimo svoje potrebe.


Čovjek ima subjektivne i objektivne potrebe. Objektivne potrebe su prirodne potrebe. Čovjek ih može prilično uspješno zadovoljiti i tako pronaći svoju prirodnu slobodu. Problemi današnjeg društva proizlaze iz subjektivnih ili otuđenih potreba zato jer ih čovjek ne može zadovoljiti. Generalno govoreći subjektivne potrebe mogu dati ljudima osjećaj prevladavanja nemoći pred prirodom i oslobađaju ljude nepogodnosti koje proizlaze iz takve nemoći. Ali naravno to je lažno oslobađanje.


Kako se ono manifestira? Kada god ljudi ostvare neki cilj u svom životu narcis u njima lako dodjeljuje tom uspjehu, a samim tim i vlastitom egu, značajniju ulogu nego što je objektivno zaslužuje. Ovakva pojava može izgledati nevažno ali u biti ona je izvor svog društvenog zla. Svo društveno zlo ovoga svijeta proizlazi iz prevelikog vlastitog vrednovanja jer ono za sobom neminovno donosi i podcjenjivanje drugih ljudi. Pogrešno vrednovanje ljudi otuđuje ljude od prirode društva i priprema okruženje za sve društvene probleme.


Kada su čovjekove potrebe otuđene one teško mogu biti zadovoljene zato što nikakvo djelovanje ne može zahvatiti prirodu nastanka takvih potreba. Nikakvo djelovanje ne može čovjeku dati veću moć nego što je on po svojoj prirodi može imati. Takva osoba se plaši od mogućnosti gubitka zamišljene otuđene moći i to je prisiljava da djeluje beskrajno u svrhu zaštite svoje pogrešne vizije. Obzirom da na tom putu ona ne može doseći zadovoljenje, takvo djelovanje oduzima slobodu takvoj osobi dok beskonačnost uzalidnog djelovanja ubija dušu takve osobe. Čovjek bez duše je samo mašina koja hoda i pravi neprilike.


Kao kruna svega takva osoba ima tendenciju da nameće otuđene vrijednosti drugim ljudima i na taj način oduzima slobodu drugim ljudima što donosi ogromne probleme zajednici u cjelini. Takve stvari rade predsjednici, nogometaši, znanstvenici, majke; praktično niko nije imun na preuveličavanje vlastite vrijednosti u društvu, niko nije imun na vlastitu narcisoidnost. To je problem koji moramo riješiti.


Bez obzira kakav cilj čovjek ostvari, on ne smije nikada zaboraviti, za svoje dobro i za dobro cijele zajednice, da je on jednak svim drugim ljudima. To je upravo ono što će sistem međusobnog ocjenjivanja koje sam predložio, svakodnevno podsjećati svakog čovjeka. To je prvi korak prema slobodi. Osim toga sistem koji sam predložio će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese. Takvo iskustvo će demistificirati autoritetima nametnute vrijednosti i učiti ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva.


Novi sistem koji sam predložio daje objektivnu slobodu ljudima. Oni će imati izbore opredjeljenja posvuda. Ljudi će imati pravo da odluče da li žele raditi i poslije toga što žele raditi. Njihov opstanak više neće ovisiti o radu, ali oni će izabrati da rade zato što će u novom sistemu voljeti da rade.


Takav život će biti slobodan. On će biti značajno bolji nego život koji mi živimo danas; značajno bolji nego što to itko danas može zamisliti.


25.06.2005

Hajde da uklonimo društveno zlo

Vi ste učenici i huligani vas zlostavljaju u školi? Ili vaš šef vas zlostavlja na poslu? Ne može se naći osoba koja će negirati da su to danas vrlo učestale pojave. Da bi se zaštitili od takvog nasilja vi to morate prijaviti autoritetima. Naša kultura koju smo naslijedili daje autoritetima veću moć nego što je drugi ljudi imaju. Sistem u kojem živimo daje autoritetima pravo da znaju bolje nego vi šta je dobro ili loše za vas. To je pogrešno.


Nadalje, autoriteti vrlo često vole svoju moć daleko više nego vas tako da lako mogu biti korumpirani. Osim toga čak i sudovi vas teško mogu obraniti od sofisticiranog nasilja. Da, vi možete promijeniti školu ili posao ako postoji takva mogućnost, ali drugi nasilnik ili šef vas mogu i tamo zlostavljati. Ako vas netko naziva pogrdnim imenom, ili vaš susjed pravi buku noću, ili vi možete dati neki sličan primjer, vi nemate odgovarajuću zaštitu od takvog zlostavljanja u svakodnevnom životu danas nigdje.


Sistem međusobnog ocjenjivanja koji sam osmislio će vas zaštititi od svog gore navedenog zla i od puno više toga. To je u stvari anarhija zato što ljudi neće slijediti nikakva pisana pravila prilikom ocjenjivanja drugih ljudi. To će pružiti ljudima znatno jednostavniju i efikaniju zaštitu od pisanih pravila i autoriteta. Svako će prestati raditi ono što drugim ljudima ne odgovara i truditi će se da radi stvari koje drugi ljudi vole. To je ono što će učiniti dobro društvo.


Ali vi sada možete biti zabrinuti na primjer što ako se nekome ne sviđa to što vi pjevate bolje od njega. Hoće li vas on ocijeniti negativno samo zato što je ljubomoran na vaše umijeće? Prvo moram reći da će svaka osoba imati ograničeno pravo da negativno ocijeni recimo tri osobe mjesečno. To bi zahtijevalo da ste vi njemu gora osoba od šefa koji ga zlostavlja, od prodavača koji mu je prodao pokvarenu hranu, i od političara koji ga je lagao, što je teško za očekivati. Prosječna osoba vas nikada neće negativno ocijeniti zato što pjevate bolje od nje.


Ipak u otuđenom izopačenom društvu u kojem mi danas živimo, neprikladno ocjenjivanje se može dogoditi ali ocjena pojedinaca neće imati moć da napravi veliku štetu nikome. Sa druge strane ukoliko ste vi eksponirana osoba i činite stvari koje mnogi ljudi ne vole, vi ćete dobiti veliki broj negativnih ocjena od tih ljudi. To će vas zaboliti i prisiliti će vas da promijenite svoje ponašanje.


Konačno, novi sistem će učiniti sve dobre sposobnosti čovjeka podjednako prihvatljivim u društvu. Ukoliko pjevate bolje od nekog drugog čovjeka to ga neće smetati jer će on imati priliku da bude bolji od vas u nečemu drugome i tamo će pronaći svoje zadovoljstvo. Na kraju treba reći da će sistem međusobmog ocjenjivanja učiti ljude da eventualne sporove rješavaju sporazumima na zadovoljstvo svih sudionika bez arbitraže autoriteta. Hrabrost i dobre sposobnosti u služenju ljudima će se cijeniti i pozitivno ocjenjivati.


U stvari ja ne vidim ni jedan problem koji može proizaći iz sistema međusobnog ocjenjivanja osim otpora malog narcisa u vama kojem se ne sviđa to što će vas drugi ljudi ocjenjivati. Ali to ocjenjivanje je upravo ono što će konačno dati svakoj osobi jednaka prava i moć u društvu. Taj nedostatak je bio glavni uzročnik koji je sprečavao formiranje dobrog društva u cjelokupnoj povijesti čovječanstva.


Ljudi zlostavljaju druge ljude samo kada se osjećaju superiorni i ne zlostavljaju ljude koji im mogu podjednako uzvratiti. Sistem međusobnog ocjenjivanje će učiti ljude da poštuju druge ljude i to će spriječiti nastajanje loših odnosa u društvu. Ipak ako ste još uvijek zabrinuti zbog prava ocjenjivanja među ljudima mi ga možemo probati bez uključivanja ikakvih nagrada i kazni. Hajde da vidimo samo koliko će pozitivnih i negativnih ocjena svaka osoba dobiti i to će već napraviti značajno poboljšanje društva. Mi to možemo probati sutra i znatno bolja budućnost će početi sutra. Sistem međusobnog ocjenjivanja će jednog dana ukloniti svo zlo.


13.06.2005

Hajde da uklonimo nemoral

Čovjek je nemoralan kada nema slobodu da bude moralan, kada mu sistem u kojem živi ne dozvoljava da koristi svoju moć produktivno. Nemoć u društvu je nemoralna sama po sebi i ona nužno širi nemoral. U današnjem zatvorenom neslobodnom otuđenom društvu gotovo svi ljudi oduzimaju neku moć drugim ljudima. To je razlog zašto su gotovo svi ljudi nemoćni u društvu pa zato ne treba čuditi u kakvom nemoralu živimo. Nemoral je maligni karcinom za svako društvo.


Sistem koji sam predložio daje neograničenu slobodu ispoljavnja čovjekovih produktivnih moći u društvu i pronalaženja zadovoljstva koje iz toga proizlazi. Sa druge strane sistem ne daje slobodu nepogodnog ili destruktivnog ponašanja u društvu. U novom sistemu svaki čovjek će imati moć da ocjenjuje bilo kojeg drugog čovjeka. Ta ocjena će predstavljati takvu vrijednost u društvu da će se svako izbjegavati da učini bilo šta nepogodno drugom čovjeku ili društvu u cjelini, i truditi će se da učini što veće pogodnosti drugom čovjeku i drušvu u cjelini. Ono što se daje to se prima natrag i zato će društvo postati dobro. Ljudi će tako vlastitom praksom spoznati prirodne vrijednosti. To će definitivno zaustaviti svaki oblik nemorala.