Category: Hrvatsko Sroski

Novac

3.1.2.2.4         Novac

Novac je prometno sredstvo plaćanja robe i usluga u tržišnoj privredi. Novac u opticaju emitira državni aparat kroz centralnu banku. Država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe i usluga kako bi omogućila stabilnu ekonomiju. Državna centralna banka regulira ponudu novca na tržištu monetarnom politikom. Glavni instrument ekonomske politike države je formiranje kreditno kamatne stope.  

 

Država pomoću niskih kamatnih stopa stvara expanzivnu novčanu politiku koja stimulira investicije. Razvoj privrede povećava zaposlenost radnika, nacionalni dohodak i blagostanja društva. Međutim povećana masa novca u opticaju stvara inflaciju koja podiže cijene robe i dovodi do nestabilnosti na tržištu što je nepogodno za ekonomiju.

 

Država nastoji kontrolirati inflaciju i stabilizirati ekonomiju restriktivnom monetarnom politikom koja povećanjem kamatnih stopa ograničava ponudu novca. Tada se javlja deflacijska napetost koja guši promet robe i dovodi do recesije u proizvodnji. Recesija smanjuje profite kompanija što povećava nezaposlenost, smanjuje standard ljudi i dovodi do ekonom­skih kriza.

 

Tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno stabilnu ekonomsku politiku jer je teško uravnotežiti ogroman broj nezavisnih faktora koji prevladavaju u ekonomiji društva. Tako se javlja cikličko kolebanje konjunkture, što je nepovoljno za privredu i društvo. Monetarna politika država se znatno više prilagođava anarhičnim promjenama tržišta nego što je bazirana na organiziranoj ekonomskoj politici.

 

Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku može voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i demokratsku kontrolu njegovog korištenja.


***

Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo tolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, a novac u opticaju omogućava kupovinu proizvedene robe. To bi kreiralo ekonomsku stabilnost društva.

 

Potrošači posjeduju veliku količinu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio tog novca se obrće za potrebe platnog prometa proizvodnje i potrošnje, a velika količina novca je akumulirana za ostvarenje ekonomske sigurnosti i investiranje ljudi. Veliki problem za ekonomiju leži u tome što se privatno akumulirani novac koristi slobodno što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje. Potrebno je uvesti više reda u ekonomsku politiku komune kroz proces planiranja proizvodnje.

Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa ljudi koji posjeduju novac mogu naći svoj interes u zamjeni novca za bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine bodova minulog rada.

Socijastičko društvo materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna. Čovjek više neće morati štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas, te se može očekivati značajna dobrovoljna zamjena novca za bodove minulog rada. Svaka komuna treba da osnuje svoju javnu banku. Otkupljeni novac će biti udružen u javnoj banci komune. Komuna će također udružiti i cjelokupne novčane fondove udruženih poduzeća komune. Novac prikupljen porezima od privatnih lica i kompanija se također udružuje.

 

Tako će komuna akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ekonomska politika socijalizma će iz akumuliranog novca izdvojiti novac namjenjen dohodcima stanovnika kako bi oni mogli kupiti proizvedenu robu i platiti usluge koje koriste. Međutim, kada bi se količina novca u opticaju vezala samo za proizvedenu vrijednost robe tada bi radnici mogli ostvariti dohodak iako se proizvedena roba ne proda na tržištu. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila akumuliran novac komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato količinu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. Sa tim u vezi količinu novca za dohotke stanovnika treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene vrijednosti robe i usluga u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodu obračuna. Javna banka komune treba formirati monetarnu politiku komune tako da se ostvarila optimalna produktivnost i ekonomska stabilnost komune.

Takva količina novca se može nazvati dohodak komune. Dohodak komune je manji od količine novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune.

 

Demokracija u ekonomiji

 

U socijalizmu rukovodioci imaju veliku slobodu odlučivanja u ime društva ukoliko se usude donijeti odluke nezavisno od ljudi, jer će za za svoje odluke neposredno podnositi odgovornost društvu. Svaki član društva će moći bolno kazniti rukovodioca koji donese odluke koje mu ne odgovaraju. U takvim uvjetima ni jedan rukovodilac ne može samostalno preuzeti odgovornost za donošenje političkih odluka koje usmjeravaju cijelo društvo jer ne može sa sigurnošću znati koliko će takve odluke odgovarati članovima društva. 

 

To se prvenstveno odnosi na formiranje makroekonomske politike komune. Iz tog razloga nema sumnje da će uprava komune uključiti stanovnike u proces donošenja odluka o dohodovnoj, fiskalnoj i razvojnoj politici komune. Socijalizam će uvesti novi oblik demokracije u kojem će stanovnici komune odlučivati ​​koliko od svojih prihoda žele izdvojiti za poreze.

 

Uprava komune će nedvojbeno omogućiti stanovništvu da odluči koliki iznos svojih plaća želi izdvojiti za individualnu i zajedničku potrošnju. Fond za individualnu potrošnju definira ukupni iznos novca za prihode svih stanovnike komune, isključujući radnike u privatnim poduzećima jer privatna poduzeća zadržavaju svoju dobit i sama raspodjeljuju plaće. Kolektivna potrošnja definira iznos novca koji pojedinci žele odvojiti od svojih plaća za zajedničku potrošnju svih stanovnika komune.

 

Individualna potrošnja podrazumijeva prihode radnika ali također uključuje porezni novac na plaće radnika u neprofitnim tvrtkama i nezaposlenim osobama. Pojedinačne plaće ljudi se određuju pomoću vrijednosti prošlog i tekućeg rada i ostvarene produktivnosti. Društveni sistem određuje te vrijednosti, i birači u ovom trenutku ne mogu na njih utjecati. U ovom glasanju ljudi samo odlučuju o iznosu novca koji žele izdvojiti iz svojih prihoda za individualnu i zajedničku potrošnju. Svaki čovjek će svoj iskaz svoje odluke upisivati na internetsku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka uprave komune.

 

Budući da će bodovi minulog rada određivati visinu prihoda, ljudi će raspodijeliti bodove minulog rada koje posjeduju za individualnu i kolektivnu potrošnju. Na taj način će svaki stanovnik odlučivati srazmjerno posjedovanju bodova minulog rada. Ljudi s vrijednijim minulim radom imat će veću moć u donošenju odluka.

 

Obrazloženje: S obzirom da svi članovi društva nisu jednako doprinijeli stvaranju zajedničkog bogatstva, ne bi trebali imati jednaku moć odlučivanja o fiskalnoj politici društva. Produktivniji rad bi trebao imati veću moć donošenja odluka kako bi se više motivirao. Moć ekonomskog odlučivanja treba se temeljiti na vrijednosti minulog rada koji je određen brojem bodova minulog rada. To će doprinijeti razvoju ekonomije i društva. Ova mjera je ekvivalentna moći glasačkih prava dioničara u kapitalizmu koji dobro funkcionira.

 

Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika komune za individualnu i zajedničku potrošnju će odrediti ukupan iznos novca za individualnu i zajedničku potrošnju. Tako će društvo izravno kreirati dohodovnu i fiskalnu politiku komune.

 

Ukupna količina novca za individualne dohotke će se raspoređivati stanovništvu komune (radnici u privatnim kompanijama su isključeni) prema zaslugama. Te zasluge će se prvenstveno bazirati na ostvarenoj produktivnosti i na cijenama rada radnika. O tome će biti više riječi u poglavlju “Raspodjela dohodaka.“

 

Društvo treba na isti način odrediti i minimalni dohodak pojedinca, koji će regulirati raspon razlika u visini dohodaka. Na taj način će se regulirati odnos solidarnosti i doho­dovne zainteresiranosti za rad. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada.

 

Sistem predviđa jedinstvenu poreznu stopu zato što je ona obračunski jednostavnija i zato što je tako stanovništvo može utvrditi neposrednim demokratskim izjašnjavanjem. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se zamijeniti pomoću dohodovne politike komune o kojoj će biti više riječi kasnije. Štetni oblici potrošnje po zdravlje kao što je to alkohol i duhan mogu se efikasnije smanjiti razotuđenjem društva nego poreznom politikom.

 

Novac za zajedničku potrošnju će se voljom stanovnika komune raspodijeliti na novac namjenjen razvoju proizvodnje i za zajedničku robnu potrošnju.

 

Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koja unapređuju proizvodnju. Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi unaprijedilo sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage. Politika razvoja privrede komune će biti više objašnjena u poglavlju “Razvoj privrede.“

 

Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju služe za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Ona se koriste za održavanje postojeće strukture društvenog standarda i za izgradnju novih objekata društvenog standarda. Ta potrošnja podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.

 

Iz ukupne mase novca sa zajedničku potrošnju koja u stvari predstavlja porez na dohodak svih stanovnika komune, potrebno je izdvojiti novac za saveznu potrošnju. Ta novčana sredstva služe za potrebe potrošnje države. Količinu novčanih sredstava za saveznu potrošnju određuje savezna skupština putem delegata ili poslanika svih komuna. Kolektivna potrošnja stanovnika komune će biti više objašnjena u poglavlju “Zajednička potrošnja.“

 

***

 

Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.

Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja ekonomije i društva.

 

Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje stabilne demokratske planske privrede.

Cijena robe

3.1.2.2.3       Cijena robe

 
Roba ima svoju prometnu vrijednost izraženu cijenom. U tržišnoj privredi cijenu robe određuje zakon ponude i potražnje. Cijena proizvoda se usklađuje sa proizvodnim mogućnostima, kupovnom moći i potrebama društva. Roba također ima svoju proizvodnu vrijednost koja je bazirana na troškovima proizvodnje.
 
U socijalizmu proizvodna vrijednost robe treba biti određena: cijenom rada svih radnika koji proizvode robu (1); pripadajućem odnosu cijene rada radnika u neprofitnoj privredi (2); pripadajućem odnosu cijene rada nezaposlenih ljudi na teritoriji komune (3), i pomoću obrtnih novčanih sredstava uloženih u proizvodnju robe (4).

 

U socijalizmu obračun proizvodne vrijednosti robe je precizniji i pravedniji nego u kapitalizmu pa će omogućiti više pravde u sistemu raspodjele dobara nego što je to danas moguće. Proizvodnu vrijednost robe je moguće prikazati formulom:

 

A =∑ ( B x (1+C+D )) + E

 

Formula ukazuje da proizvodna vrijednost robe uključuje cijenu rada radnika koji neposredno proizvode robu, zatim davanja za radnike u neprofitnim radnim organizacijama, i za nezaposlene radnike kao i vrijednost uloženih obrtnih sredstava. U daljem tekstu proizvodna vrijednost se odnosi na ukupno proizvedenu robu u poduzeću u periodu obračuna od mjesec dana.


Detaljnije obrazloženje formule:
 
A – Proizvodna vrijednost robe poduzeća u mjesec dana. 

B – Cijena rada svakog pojedinog radnika koji sudjeluje u izradi proizvoda. Cijenu definira količina dohodovnih bodova minulog rada i cijena tekućeg rada radnika.  

Količina bodova minulog rada određena je posjedom radnika a cijenu tekućeg rada određuju radnici slobodnim konkurentskim iskazom. Produkt ta dva vrijednosna koeficijenta daje cijenu rada radnika

C – Koeficijent zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama. Taj koeficijent se izražava omjerom cijene rada svih zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama i svih zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune.  

Omjer količine radnika zaposlenih u profitnoj privredi i neprofitnim organizacijama regulira rukovodstvo komune prema potrebama i mogućnostima. Cijena rada radnika u neprofitnim organizacijama utvrđuje se identično kao i radnika u profitnoj privredi. Radnici u profitnoj privredi proizvode robu čijom prodajom ostvaruju dobit na tržištu roba. Radnici zaposleni u neprofitnim organizacijama kao što su učitelji i policajci za svoj rad ne ostvaruju neposredno novčanu dobit iz razloga što je ista djelatnost  besplatna radnicima u profitnoj privredi i stanovništvu komune. To znači da su ukupna proizvedena roba i usluge plod zajedničkog rada u profitnoj privredi i neprofitnoj privredi. Kako svi radnici u profitnoj privredi koriste usluge neprofitnih privrednih djelatnosti tako po principu uzajamnosti i radnici neprofitnih privrednih djelatnosti moraju koristiti proizvode rada radnika u profitnoj privredi. Primjenom ovog koeficijenta u cijenu proizvoda se ugrađuje doprinos radnika u neprofitnoj privredi i faktički se utvrđuje njihov udio u raspodjeli proizvoda rada radnika u profitnoj privredi.
 
D – Koeficijent nezaposlenih stanovnika a izražava se omjerom količine nezaposlenih i zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune u funkciji cijene tekućeg rada i količine dohodovnih bodova minulog rada.
 
Koeficijent zastupa cjelokupno stanovništvo koje neposredno ne privređuje: mlade, učenike, umirovljenike, domaćice, invalide i općenito svo stanovništvo koje nije zaposleno u poduzećima komune. Nezaposleno stanovništvo u ime minulog i budućeg rada kao i zbog ekonomske sigurnosti stanovništva, treba da prima dohodak i taj dohodak treba da se uračunava u cijenu proizvedene robe.  

Količina bodova minulog rada nezaposlenih radnika određena je vrijednošću njihovog minulog rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenih radnika određuje rukovodstvo komune. Manja cijena tekućeg rada nezaposlenih će formirati manji dohodak što bi povećavalo interes za radom. I obratno, veća cijena tekućeg rada nezaposlenog stanovništva će formirati veći dohodak čime će se smanjiti dohodovni radni interes. Na taj način rukovodstvo komune usmjerava društveno djelovanje prema društvenim i proizvodnim potrebama. Na primjer, povećanje cijene tekućeg rada učenika i studenta stimuliralo bi obrazovanje.  

Navedeni koeficijenti zastupaju dohodovna davanja svim stanovnicima komune u cijeni koštanja robe. Prodajom robe na tržištu svi stanovnici komune ostvaruju svoj udio u ostvarenoj dobiti.

E – Količina novčanih obrtnih sredstava utrošenih na proizvodnju robe. Obrtna sredstva podrazumjevaju vrijednost dijela proizvoda koji proizvode drugi proizvođači, a odnose se na repromaterijal, poluproizvode i sirovine.  

Obrtna sredstva se uglavnom izdvajaju iz rezervnog fonda komune formiranog otkupom novčanih sredstava u zamjenu za bodove minulog rada. Obrtna sredstva se uzimaju prema potrebama privrede ali sa obavezom vraćanja u periodu obračuna.

U periodu obračuna faktori C i D su jedinstveni pa se mogu prikazati koeficijentom k. Proizvodna cijena robe se može izraziti formulom:

 

A =∑ ( B x k) + E


Suma svih cijena rada radnika koji sudjeluju u izradi proizvoda opterećena doprinosima za radnike u neprivredi i nezaposlenim radnicima daje ukupnu cijenu rada za izradu određenog proizvoda. Pridoda li se tome vrijednost utrošenih obrtnih sredstava dobija se proizvodna vrijednost robe. 

 

Ovim načinom računanja vrijednosti cijene robe se izjednačava ukupna vrijednost cjelokupne robe proizvedene u komuni sa dohotkom stanovnika komune. Drugim riječima izjednačuju se cijene robe sa kupovnom moći društva. Tako se ostvaruje ravnoteža u sistemu proizvodnje i raspodjele.

 

***

 

Jako je važno utvrditi proizvodnu vrijednost robe zato što se pomoću nje može vidjeti efikasnost poslovanja poduzeća u komuni. Tamo gdje je proizvodna vrijednost robe veća nego tržišna cijena robe poduzeće posluje nerentabilno. A tamo gdje je proizvodna vrijednost robe manja od tržišne cijene robe poduzeće posluje profitabilno.

 

Uslijed različite materijalne opremljenosti rada poduzeća ostvaruju različitu produktivnost a plasmanom robe na slobodnom tržištu ostvaruju različite dohotke. U sistemu slobodnog izbora rada radnom konkurencijom radna mjesta koja ostvaruju veći dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila velik interes radnika. Sa druge strane radna mjesta koja ostvaruju manji dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila znatno manji interes. To bi zasigurno izazvalo nestabilnost na tržištu rada pa tako i u društvu. 


Uravnoteženje potražnje za svim radnim mjestima u poduzećima komune treba da riješi rukovodstvo komune analizom prednosti i nedostataka različitih oblika proizvodnje. Ravnoteža se može poboljšati zapošljavanjem većeg broja radnika u poduzećima koja ostvaruju veću dobit i smanjivanjem broja zaposlenih radnika u poduzećima koja ostvaruju manju dobit. Ukoliko takva opcija nije ekonomski opravdana ravnoteža se može uspostaviti, a također se mogu povećati profiti, investiranjem u poduzeća koja već ostvaruju dobit i zatvaranjem poduzeća koja proizvode gubitke. Ukoliko ni takva opcija nije opravdana, ravnoteža se može uspostaviti investiranjem u poduzeća koja posluju sa manjim dobiti što bi ostvarilo veću produktivnost pa tako i povećanje dobiti.
 
Međutim, razlika u produktivnosti pa tako i u ostvarenom dohotku između poduzeća u komuni će postojati dokle god postoji razlika u materijalnoj opremljenosti rada. Velika automatizacija procesa proizvodnje će uvijek značajno smanjivati potreban rad radnika. Na taj način će povećavati produktivnost i dohodak radnika u odnosu na proizvođače u komuni koji imaju manju automatizaciju proizvodnje. Dakle, ukoliko bi radna konkurencija bila jedini koordinator između ponude i potražnje rada, ona bi stvarala nestabilnosti u raspodjeli rada nastalu potražnjom radnika za bolje plaćenim poslovima. 

Predloženi sistem obračuna platnog prometa u kojem ukupan dohodak svih radnika u komuni odgovara ukupnoj vrijednosti proizvedenih roba i usluga, predviđa da će ukupan višak dohotka koji ostvare poduzeća sa boljom materijalnom opremljenošću rada odgovarati manjku dohodka koji ostvaruju poduzeća sa slabijom materijalnom opremljenošću rada.  

 

Ravnoteža između ponude i potražnje za radnom snagom u komuni se može postići na taj način da se poduzeća koja ostvaruju višak vrijednosti, u kojima radnici zarađuju više nego što traže, odriču svog viška vrijednosti u korist poduzeća koja zarađuju manje novca nego što radnici traže. Ovo je subvencija. Subvencija je nužna jer bi se u sistemu slobodne konkurencije radnika radnici natjecali za posao u produktivnijim poduzećima, gdje bi zarađivali više novca nego što su tražili. To bi dovelo do nestabilnosti u podjeli rada. Takva mjera ima isključivu zadaću da izjednači dohodovni interes radnika za sve potrebne poslove.

 

Na taj način komuna postaje osnovna radna organizacija. Ona će prelijevanjem dohotka omogućiti da se sva roba u svim poduzećima komune plasira po tržišnoj vrijednosti jer je to još uvijek najbolja moguća distribucija robe potrošačima. Ujedno svi radnici će ostvariti dohodak proporcionalno vrijednosti udjela njihovog rada u procesu proizvodnje bez obzira na prihode koje poduzeća ostvaruju.

 

Radnici koji imaju više bodova minulog rada će ostvarit veće dohotke čak i u poduzećima koje ostvaruju manju dobit na tržištu. Oni neće biti dohodovni teret u svojim kompanijama zato će se dohodci prelijevati između kompanija. Radnici koji imaju veliki broj bodova minulog rada sa kojim ostvaruju velike dohotke neće opterećivati svoje suradnike jer će prelijevanjem dohotka svi ostvarivati plaće istovjetne cijeni rada koju su tražili za postignutu produktivnost. Visoko produktivne kompanije će biti uskraćene za višak vrijednosti ostvaren zahvaljujući boljoj opremi ili tržišnim prednostima, favorizirajući radnike koji zarađuju manje nego što su tražili za ostvareni rad.

 

Sa stanovišta kapitalističkog privatnog poduzetništva socijalizam je potpuno destimulativan jer ne omogućava stvaranje profita špekulacijama izvan neposrednog rada. Umjesto toga socijalizam će formirati novu radnu stimulaciju koja će proizaći neposredno iz radne konkurencije. Iz potreba nalaženja i potvrde individualne produktivne moći koja predstavlja jedan od najznačajnijih pokretača čovjeka.


U socijalizmu špekulacije su moguće samo pomoću različitog iskaza koeficijenta odgovornosti koji se neposredno veže za produktivnost rada radnika i poslovanje kolektiva. I dalje će se ostvarivati individualni i kolektivni profiti nastali porastom produktivnosti ali ti profiti će biti manji jer neće uključivati privilegije nastale boljim položajem u društvu, boljom materijalnom opremljenošću rada u proizvodnji i slučajnih tržišnih pogodnosti već isključivo ravnopravnom borbom radnika za ostvarenje većih pogodnosti u društvu. 

Drugim rječima, ako svaki radnik koristeći novija razvijena sredstva za proizvodnju može podjednako povećati produktivnost kolektiva tu se ne može govoriti o njegovom značajnom doprinosu u proizvodnji i on ne treba biti posebno nagrađen. Ali ukoliko pojedini radnik poveća produktivnost više nego što bi to mogli ostvariti drugi radnici na njegovom položaju onda je to njegov doprinos i isti se treba priznati i nagraditi. 

 

Produkt svih cijena proizvoda i količine proizvoda daje ukupnu vrijednost tekuće proizvedene robe. Realizacija takve proizvodnje zahtjeva ekvivalentnu količinu novca u opticaju kao platežno sredstvo robe.

 

Raspodjela rada

3.1.2.2.2           Raspodjela rada  

 

Socijalizam će uvesti velike promjene u sistemu raspodjele rada. Nedostatak današnje raspodjela rada leži u nedovoljnoj mogućnosti izbora rada. Naime, zauzeta radna mjesta u kapitalizmu nisu pristupačna drugim kandidatima i nezaposlenim ljudima. Takva radna mjesta su privilegirana i u kapitalizmu i kao takva ne ostvaruju dovoljnu produktivnost privrede. Zato će socijalizam uvesti stalno otvoreni natječaj za svako radno mjesto i na svako radno mjesto zapošljavati najboljeg radnika na raspolaganju.

 

U socijalističkoj proizvodnji sva radna mjesta će podlijegati radnoj konkurenciji na tržištu rada u okviru operativne mogućnosti koje svako radno mjesto ima. Radnik koji ponudi najveću produktivnost, odgovornost i najmanju cijenu rada će ostvariti pravo na rad na svakom radnom mjestu.

 

Socijalistička organizacija rada u komuni može slobodno varirati između centralizirane organizacije proizvodnje do potpuno slobodnog poslovanja manjih poduzeća a rukovodstvo komune će odrediti takvu organizaciju rada i moći odlučivanja u proizvodnji koja će donijeti najveće pogodnosti komuni. Rukovodioci komune će organizirati proizvodnju tako da ona ostvari maksimalnu produktivnost. Oni će imati ovlašćenja da formiraju nova poduzeća i da zatvaraju poduzeća koja ne ostvruju dovoljnu produktivnost.

 

Rukovodioci će morati poštovati proizvodne obaveze u kompanijama. Ukoliko se za nekom vrstom proizvodnje smanjuje obim potreba, rukovodioci će tada smanjivati broj radnika koji ih obavlja do mogućeg potpunog zatvaranja poduzeća. Radnicima kojima prestaje radni odnos zbog preusmjeravanja privrede priznaje se da su izvršili ugovorene obaveze pa stoga primaju nagrade za rad kao da su svoje obaveze izvršili i traže nova radna mjesta koja im rukovodstvo osigurava.

 

Rukovodstvo će imati veliku operativni moć koja je nužna za uspostavu brze i efikasne koordinacije rada koja je opet neophodna za dobre ekonomske rezultate. Neki takvu moć mogu usporediti sa moći diktatora ali ništa neće biti dalje od toga jer će oni neposredno podnositi odgovornost narodu, jer mogu biti zamijenjeni u svakom trenutku.  

 

Svaki radnik će na svom radnom mjestu pod pritiskom radne konkurencije nastojati da ostvari najveću produktivnost u okviru radnih ovlašćenja koje njegovo radno mjesto ima. Promjene ovlašćenja na svakom radnom mjestu su moguće samo dogovorom između radnika i rukovodioca sa tim da rukovodioci imaju pravo odlučivanja. U prijelaznom razdoblju rad menadžera će kontrolirati skupštine općine i radnički savjeti, ali će ljudi vjerojatno odustati od toga kada sistem pokaže da je efikasniji bez njih.

 

Privatna poduzeća će nastaviti proizvodnju isto kao što to rade danas.

 

***

 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost i odgovornost uz najmanju cijenu vlastita tekućeg rada jest najpovoljniji za kolektiv i za društvo u cjelini i zato treba da ostvari pravo na rad na željenom radnom mjestu. Svaki rad pa tako i rukovodeći se može definirati u funkciji produktivnosti, odgovornosti i cijene rada. Da bi se navedene različite funkcije rada mogle lakše uspoređivati potrebno je za svako radno mjesto navedene vrijednosti izraziti formulom pomoću koeficienata: 

Formula će zahtijevati usklađivanje moći utjecaja svake varijable. Poslije toga one će dati vrijednost koja ukazuje na konkurentsku sposobnost svakog radnika za željeno radno mjesto. Svaki radnik sam predlaže veličine koeficienata izražene brojevima prema vlastitim sposobnostima za radno mjesto koje želi obavljati. Radnik koji ponudi veću produktivnost i veću odgovornost rada uz manju cijenu tekućeg rada će izboriti pravo na rad na željenom radnom mjestu. Osim toga veći ostvareni K-radne konkurentnosti omogućava svakom radniku da zauzme radno mjesto drugog radnika uz obavezu da preuzme sve radne obaveze i odgovornosti takvog radnog mjesta.  

 

Produktivnost rada 

 

Svaki rad ima svoju mjeru produktivnosti. Danas se mjera produktivnosti na najobuhvatniji i najefikasniji način može utvrditi novčanom dobiti na tržištu. Novčana dobit na slobodnom tržištu u sebi sadrži sve elemente produktivnog poslovanja kao što su količina i kvalitet rada, ekonomičnost, racionalnost, korisnost, uslužnost itd. Novčana dobit je društvena ocjena uspješnosti poslovanja samostalnih radnika i poduzeća. Međutim, unutar poduzeća nema robno novčanih odnosa pa se produktivnost treba iskazati količinom i kvali­tetom proizvedene robe i usluga u određenom vremenu. 

 

Tamo gdje nije moguće egzaktno utvrditi produktivnost rada proizvedenom robom ili tamo gdje bi utvrđivanje produktivnosti zahtjevalo isuviše vremena, produktivnost se može iskazati ocjenom vrijednosti rezultata rada. Neka postojeća produktivnost izražena ocjenom za svako radno mjesto ima vrijednost 1 (jedan). Radnik koji misli da može povećati produktivnost na određenom radnom mjestu za 10% će povećati 10% ponudu vlastite produktivnosti pa će njegova predviđena produktivnost imati vrijednost 1,1. Ocjena predviđene produktivnosti rada može zamijeniti sve ostale oblike vrednovanja produktivnosti rada. Svaki radnik može svoj K-produktivnosti prikazati formulom:  

Predviđena produktivnost izražena novcem, proizvodima ili ocjenom rada, ukoliko bude identična sa postojećom formirati će koeficienat veličine 1. Koeficijent veći od 1 će ukazivati na produktivniji rad od postojećeg. Radnik koji ponudi veći koeficijent će ostvariti pravo na rad na željenom radnom mjestu. 

Po završetku perioda obračuna, potrebno je valorizirati ostvarenu produktivnost da bi se ustanovila uspješnost radne ponude radnika. Ostvarena produktivnost se može prikazati koeficijentom pomoću formule:  

Ostvarena produktivnost izražena novčanom dobiti na tržištu može efikasno prikazati uspješnost poslovanja pa stoga ostali oblici vrednovanja produktivnosti nisu potrebni. Međutim, navedeni oblik vrednovanja rada primjenjljiv je samo za samostalne poduzetnike i rukovodstvo udruženog rada u privredi.

 

U neposrednoj proizvodnji roba, produktivnost se može utvrditi omjerom ostvarene i predviđene količine proizvoda i usluga. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno izraziti količinom proizvoda i usluga ili gdje bi utvrđivanje količine zahtjevalo isuviše vremena uvodi se ocjenjivanje posredne vrijednosti rada.  

 

Ocjenu rezultata rada radnika mogu davati upravni odbori, radnička vijeća i sami radnici međusobno. Upravni odbori i radnička vijeća poduzeća će pratit i ocjenjivati operativna poboljšanja i padove radnika. Njihove ocjene će pokazati ostvarenu produktivnost radnika. Međutim, radnici najbolje znaju kvalitetu i nedostatke jedni drugih, pa bi najbolje ocjene radnika dali radnici. Oni bi trebali dobiti jednako pravo da anonimno ocjenjuju rad nekoliko drugih kao odgovor na njihovu predviđenu produktivnost.

 

Dobijena ocjena će biti potvrda ili negacija predviđene ocjene koju je svaki radnik sam sebi dao kao ponudu svoje produktivnosti. Predložena subjektivna ocjena produktivnosti radnika će dobiti svoju potvrdu ili negaciju što će utjecati na razvoj objektivnih kategorija vrijednosti u proizvodnji. Valorizacija rada je nužna ne samo za utvrđivanje odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost, već i kao određenje koje definira priznavanje čovjekove bivstvene moći. Čovjeku treba objektivna skala vrijednosti da bi objektivno mogao spoznati sebe i mogućnost vlastitog usavršavanja. 

 

Koeficijent ostvarene produktivnosti koji ost­vari vrijednost veću od 1 (jedan) će predstavljati veću ostvarenu produktivnost od predviđene pa će ostvariti i viši dohodak. I obratno koeficijent ostvarene produktivnosti manji od 1 (jedan) će predstavljati manju ostvarenu produktivnost od predviđene pa će i dohodak biti manji. 

 

Treba naglasiti da je prikazano knjigovodstvo bazirano na kapitalističkom obliku vođenja ekonomije koje je prilično zahtjevno. Ono je tako prikazano da bi moglo objasniti novu ekonomiju ljudima koji razmišljaju na tradicionalan način, Socijalistička ekonomija će prihvatiti princip demokratske anarhije koja će primijeniti značajno jednostavnije vođenje knjigovodstva nego u kapitalizmu, dok ni u čemu neće zaostajati za njim.

 

Odgovornost radnika

 

Bez definiranog načina podnošenja odgovornosti, radnici ne bi imali obavezu da ostvare predloženu produktivnost pa bi i njihovo izjašnjavanje u radnoj konkurenciji bilo preuveličano a radni učinci ih ne bi mogli slijediti. Takva neodgovornost bi mogla imati katastrofalne posljedice za ekonomiju. Zato je potrebno formirati sistem pomoću kojeg će svaki radnik podnositi odgovornost za ostvarenje ponuđene produktivnosti. Ona će se bazirati na koeficijentu ostvarene produktivnosti. Sistem podnošenja odgovornosti treba da bude temeljit, višeslojan i efikasan.

 

Svaki radnik mora podnositi odgovornost za svoj rad a kako je njegov rad neotuđiv od rada kolektiva tako podnosi odgovornost i za produktivnost kolektiva. Pitanje visine odgovornosti koju radnik preuzima može se riješiti pomoću koeficienta odgovornosti.  

 

Neka prosječni koeficient odgovornosti poprimi vrijednost broja 1 (jedan). Neka interval između minimalne i maksimalne odgovornosti bude od 0.1 do 10. Odgovornost utvrđena vrednošću 0.1 bi bila najmanja odgovornost, a odgovornost utvrđena brojem 10 neka bude maksimalna odgovornost. Neka svaki radnik sam utvrdi visinu svoje odgovornosti koju može preuzeti za svoj rad i za rad kolektiva izraženu koeficijentom. Veći koeficijenat odgovornosti treba da daje veću radnu konkurentnost na tržištu rada za obavljanje posla na svakom javnom radnom mjestu i obratno. 

 

Radnici će primarno podnosity odgovornost u procesu proizvodnje pomoću svojih bodova minulog rada. Ukupna količina bodova minulog rada svih radnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Privredna poduzeća koja ostvare porast produktivnosti će ostvariti višak novčanih sredstava koja će u obliku bodova minulog rada raspodjeliti radnicima proporcionalno njihovom koeficientu odgovornosti. S druge strane, ako poduzeća izgube novac, on će se oduzeti od bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu njihove odgovornosti.

 

Poduzeća u neprofitnim djelatnostima kao što su uprava, zdravstvo, obrazovanje i u ostalim djelatnostima koje komuna putem rukovodstva i skupštine takvima proglasi, ne ostvaruju neposredan dohodak na tržištu već ga ostvaruju izdvajanjem iz dohotka komune. U neprofitnim poduzećima mjera vrijednosti rezultata rada se treba temeljiti na ostvarenoj ocjeni zadovoljstva korisnika usluga. Veća ocjena dobijena od korisnika usluga će biti ekvivalent većoj novčanoj dobiti profitnih privrednih poduzeća. Na taj način će neprofitna privredna poduzeća dobiti mjeru za produktivnost i odgovornost za produktivnost djelovanja.  

 

Sistem treba da u potpunosti izjednači mjeru uspješnosti poslovanja profitnih i neprofitnih poduzeća. Primjenom matematičkih koeficijenata moguće je uspoređivati novčanu dobit profitnih poduzeća i ostvarenu produktivnost neprofitnih poduzeća izraženih u bilo kojoj veličini pa tako i u ocjeni produktivnosti.  

 

Nezaposleni ljudi će također imati K-odgovornosti koji određuje rukovodstvo a usvaja skupština komune. Po toj osnovi i oni mogu dobijati ili gubiti bodove minulog rada ali u manjoj količini od radnika u komuni. Na taj način će kompletno stanovništvo komune podnositi odgovornost za produktivnost komune.  

 

Obzirom da proizvodnja, odnosno novčana dobit na tržištu može iskazati oscilacije u periodima obračuna, zajedničku odgovornost pomoću bodova minulog rada treba vezati za period u kojem poslovanje poduzeća iskazuje objektivne pokazatelje uspješnosti. Period obračuna može biti različit za različite djelatnosti ali se može uzeti da će u periodu od godinu dana proizvodnja koja u mjesečnom obračunu daje veće ili manja odstupanja dati realističan iskaz produktivnosti. 

 

Kada je poznata količina bodova minulog rada koje svako poduzeće u cjelini ostvaruju ili gube, tada se vrši raspodjela ili oduzimanje tih bodova proporcionalno koeficientima odgovornosti radnika. Primjenom kompjutorske tehnologije u periodu obračuna raspodjela bodova minulog rada kao i njihovo oduzimanje može se izračunati za neograničeni broj radnika pomoću formule:

 

                Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 :…. : Radnik-n =
                K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : …. : K-odgov.-n

 

 Tada kompjuteri mogu brzo i lako izbaciti rezultate u obliku: 

 

                Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
                Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
                Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
                …
                Radnik-n = +/- Količina bodova-n 

 

Dobijene vrijednosti su različite brojčane veličine koje prikazuju bodove minulog rada koji se dodaju (ili oduzimaju) količinama bodova minulog rada koje radnici posjeduju.

 

Primjer: Radnik koji je izrazio koeficijenat odgovornosti 1.5 ostvariti će po funkciji odgovornosti tri puta veći dobitak bodova minulog rada od rad­nika koji izjasni koeficijenat odgovornosti 0.5 u slučaju porasta dobiti poduzeća i tri puta veći gubitak bodova minulog rada u slučaju gubitka poduzeća. 

 

U predloženom sistemu svaki radnik podnosi odgovornost za rad kolektiva proporcionalno iskazanoj veličini koeficienta odgovornosti. Na taj način radnici postaju aktivni kreatori vlastitih pogodnosti i nepogodnosti a nisu više pasivni članovi kolektiva. Takva odgovornost će zahtjevati od radnika da se upoznaju sa zakonitostima poslovanja, što će biti veliki doprinos prevladavanja otuđenja u procesu proizvodnje. 

 

U kapitalističkom obliku proizvodnje, veći profit je u pravilu ve­zan za veći rizik ulaganja novca. Novi sistem uvodi K-odgovornosti sa kojim radnici mogu po svojoj volji špekulirati o veličini preuzetog rizika za uspješnost zajedničke proizvodnje. Međutim, takva špekulacija je neotuđiva od neposrednog rada radnika što će doprinijeti boljem poznavanju ekonomskog procesa koji će opet doprinijeti porastu neposredne odgovornosti u proizvodnji. Veća odgovornost zahtjeva viši stupanj uzajamnog povjerenja, zajedništva što će donijeti veću produktivnost i prosperitet društva. Veći stupanj odgovornosti će formirati radnici koji su u većoj mjeri upoznati sa tokovima privređivanja, koji imaju veće povjerenje u sebe i kolektiv u cjelini.

 

 *** 

 

Osim kolektivne odgovornosti radnika, potrebno je definirati i osobnu odgovornost radnika u proizvodnim procesima. Radnici pojedinačno mogu proizvesti koristi i štete u zajedničkom procesu proizvodnje. Za stvaranje produktivne orijentacije društva koja će motivirati produktivan rad i spriječiti neodgovornost u proizvodnim procesima, biti će potrebno utvrditi principe nagrađivanja i sankcioniranja radnika određenim brojem bodova minulog rada. Takvo nagrađivanje i sankcioniranje radnika trebaju provoditi arbitražna povjerenstva poduzeća u skladu sa usvojenim propisima.

 

Ipak, vjerojatno nabolji način utvrđivanja pojedinačne odgovornosti će se ostvariti međusobnim ocjenjivanjem rada radnika kroz demokratsku anarhiju. Demokratska anarhija bi nagrađivala dobre i kažnjavala loše radnike u vrijednosti koeficijenta odgovornosti koji su radnici predložili za svoj rad. Neka svaka pozitivna ocjena donese radniku bodove minulog rada u vrijednosti samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti. I obratno, neka svaka negativna ocjena oduzme radniku bodove minulog rada u funkciji samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti.  

 

Takav sistem ocjenjivanja vrijednosti rada i podnošenja odgovornosti zastupa u najširem smislu sve utjecaje koje rad donosi. On može nagraditi svaku pogodnost i sankcionirati svaku nepogodnost koju radnik učini drugom radniku ili u proizvodnji. Svaki radnik će paziti da svojim djelovanjem ne nanosi nepogodnosti ili da nanosi što manje nepogodnosti bilo kom drugom radniku kao i u proizvodnom procesu. To će predstavljati suštinu produktivne društvene orijentacije koja će unapređivati međuljudske odnose i proizvodnnju.

 

Primjeri: Potpuno proizvoljno pretpostavimo da je prosječan dohodak u komuni 100.000 novčanih jedinica, tada je i prosječna količina bodova minulog rada 100.000 bodova. Ukoliko radnik ne može preuzeti veliku odgovornost za svoj rad tada će se izjasniti mali koeficijent odgovornosti. Kada bi predložio vlastiti koeficijenat odgovornosti u visini 0,1 tada bi mu jedan pozitivan glas donio 0,1 bod, a pet negativnih glasova -0,5 boda. Tada će u prvom slučaju radnik sa prosječnom količinom bodova minulog rada imati 100.000,1 a u drugom slučaju 99.999,5 bodova.

 

Radnik koji želi povećati svoju radnu konkurentnost može povećati i koeficijenat odgovornosti. Koeficijenat odgovornosti u veličini 1,2 će donijeti radniku koji dobije deset pozitivnih ocjena 12 bodova. Ukoliko isti radnik posjeduje 100.000 bodova minulog rada, poslije ocjenjivanja će imati 100.012 bodova. Ako umjesto toga dobije 20 negativnih glasova oduzeti će mu se 24 boda pa će imati ukupno 99.976 bodova. Obzirom da se obračun vrši svaki mjesec, takav sistem međusobnog ocjennjivanja radnika će zahtjevati vrlo odgovoran rad radnika. Treba ponoviti da su primjeri potpuno proizvoljni i da provođenje takvih mjera u praksi zahtijeva široku studiju i društvenu prihvatljivost.

 

Jednom kad se demokratska anarhija prihvati u društvu radnici više neće morati nuditi svoju produktivnost. Pretpostavit će se da njihova produktivnost treba zadovoljiti potrebe potrošača i kolektiva u udruženom radu. Cijena rada bit će standardizirana na isti način na koji se standardiziraju cijene robe danas na tržištu. Praktično, najveća odgovornost koju svaki radnik nudi za bilo koji posao će biti glavni ako ne i jedini pokazatelj produktivne moći radnika. Fino ugađanje odgovornosti radnika će se brzo i efikasno odrediti kroz demokratsku anarhiju kao što je to prikazano u gornjem primjeru.

 

Prihvaćanjem demokratske anarhije, produktivnost koju nude političari i menadžeri gubi smisao. Ako ljudi budu smatrali da njihov rad nije zadovoljavajući, onda će oni dobiti loše ocjene bez obzira kakvu su produktivnost ponudili i ostvarili ili jesu li pobijedili na izborima.

 

***

 

U ovakvom sistemu je nesumljivo da će svaki radnik biti oprezan prije nego što izjasni vlastitu produktivnost i stupanj odgovornosti. Taj oprez će spriječiti hitrovito izjašnjavanje i voluntarizam koji su opasni u proizvodnim procesima. Sistem će omogućiti svakom radniku da spozna vlastitu moć, da djeluje u skladu sa vlastitom moći i tako zadovoljava vlastite potrebe. Taj čin je uvjet konstruktivne orjentacije društva u cjelini.

 

Nezaposleno stanovništvo također treba podnositi odgovornost za svoje djelovanje, ali obzirom da ne rade, rukovodstvo komune će odrediti njihov koeficijent odgovornosti. Oni će vjerojatno podnositi odgovornosti u visini najniže odgovornosti u proizvodnim procesima. Međutim, njihova društvena odgovornost će biti dovoljna da se ponašaju sa poštovanjem prema društvu i njegovoj okolini. To znači da nezaposleni ljudi također mogu biti nagrađeni i kažnjeni od strane članova zajednice za svoje ponašanje u zajednici. Oni će dobijati i gubiti bodova minulog rada u vrijednosti minimalnog koeficijenta odgovornosti u komuni. Na taj način će cjelokupno stanovništvo komune imati pravo ocjenjivati ponašanje drugih ljudi i biti ocjenjivano od strane drugih ljudi za svoje ponašanje. To će značajno doprinijeti boljitku društva.

 

Po obavljenom godišnjem obračunu, ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune treba da bude jednaka ostvarenom dohotku komune. Poslije svih dodavanja i oduzimanja bodova minulog rada vezanih za individualnu odgovornost svih stanovnika, potrebno je izvršiti poravnanje ukupne količine bodova minulog rada svih ljudi sa ostvarenom dobiti komune. Konačno poravnanje se može vršiti proporcionalno koeficijentu odgovornosti stanovnika komune na isti način kao što se obračunavaju nagrade i kazne u poduzećima.  

Cijena tekućeg rada 

 

Na kraju, konkurensku snagu u izboru rada formira cijena tekućeg rada. Cijena tekućeg rada ovisi o svim pogodnostima i nepogodnostima koje rad donosi kod ostvarenja potrebne produktivnosti u odnosu na pogodnosti i nepogodnosti drugih oblika rada ili stanja provedenog izvan rada.  

 

Sistem predviđa da radnici sami odrede cijenu tekućeg rada koeficijentom u intervalu vrijednosti dva broja koji mogu biti u rasponu od recimo 0,1 do 10. Cijena prosječnog tekućeg rada će imati vrijednost 1, dvostruko nepogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 2 a dvostruko pogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 0,5.

 

Veću radnu konkurentnost će ostvariti radnik koji za jednaku produktivnost zahtjeva manju cijenu tekućeg rada na tržištu rada. Sistem radne konkurencije će za svako radno mjesto formirati graničnu vrijednost cijene tekućeg rada koja će biti prihvaćena kao objektivna. Takva cijena tekuđeg rada će biti jedna od osnova pravedne raspodjele dohodaka. Takva cijena rada će biti jedna od osnova izgradnje pravednog društva.

 

 ***

 

Kapitalizam će se suočiti sa snažnim političkim zahtjevom za smanjenjem radnog vremena radnika dok se ne osigura puna zaposlenost. To će zaposliti sve ljude koji žele da rade, a to znači da nepovoljni oblik nezaposlenosti koji postoji u kapitalizmu više neće postojati. Skraćivanje radnog vremena će povećati potražnju za radnicima. Povećana potražnja za radnicima će povećati plaće radnika i smanjivati profite poslodavaca. Poslodavci će gubiti privilegije pa će kapital gubiti značaj. Vlasnici niskoprofitnih tvrtki suočenih s većim troškovima rada mogli bi biti zainteresirani za prodaju svojih tvrtki komuni.

 

Vlasnici privatnih kompanija koje ostvaruju visoki profit neće biti zainteresirani za prodaju svoje imovine komuni. Takve kompanije će nastaviti svoju proizvodnju kao što to rade danas. Socijalizam se može početi realizirati čak i ako ni jedan privatni poduzetnik ne udruži svoje vlasništvo u komunu. Tada će se socijalistički sistem bazirati na kompanijama i ustanovama koje su u vlasništvu komune. Socijalizam će u njima pokazati značajan napredak privređivanja.  

 

Socijalizam će uvesti takmičenje radnika za svako javno radno mjesto. Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svaki posao dobija najbolji raspoloživi radnik. Privatne kompanije neće moći dovoljno efikasno alocirati rad radnika da bi mogle konkurirati javnim kompanijama pa će javna poduzeća postati produktivnija i profitabilnija od privatnih. Povrh svega, privatna poduzeća neće moći prihvatiti sudjelovanje radnika u podjeli profita kao što će to moći radnici u javnim poduzećima. Radnici će biti manje zainteresirani za rad u privatnim poduzećima. Kao posljedica, rad u privatnim kompanijama neće biti atraktivan radnicima kao rad u javnim kompanijama.

 

Manja produktivnost privatnih kompanija i manja zainteresiranos radnika da rade u njima predstavljaju kraj kapitalizma. Već na početku implementacije socijalističkog oblika proizvodnje u javnim kompanijama, mnoge privatne kompanije u komuni će pokazati interes da se pridruže javnim kompanijama. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti protuvrijednost u bodovima minulog rada koji će im donijeti proporcionalno veći dohodak u javnim kompanijama. Uz to vlasnici privatnih kompanija će uvidjeti da je socijalizam stabilniji na promjene konjunkture što će osigurati veću stabilnost vrijednosti koje posjeduju. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli pridružiti socijalizmu, oni bi to najverojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim problemima kapitalizma.

 

Komuna treba omogućiti stanovnicima i da prodaju svoje bodove minulog rada u zamjenu za novac. Tako bi bodovi minulog rada mogli postati oblik humanističkih akcija u koje će stanovništvo komune imati povjerenja. U takvom sistemu privatni poduzetnici mogu nalaziti veliki interes u prodaji svog vlasništva komuni. Sa vremenom komuna može kupiti burzovne akcija, nekretnine i  ostale vrijednosti koje posjeduju stanovnici komune. Kada vlasnici privatnog kapitala prepuste svoje vlasništvo društvu njihova količina bodova minulog rada će zamijeniti vrijednosti kapitalističkog sistema i nadopuniti ih novim vrijednostima koje će omogućiti dalji prosperitet društva.  

 

***

 

Ljudi su oduvijek bili pritisnuti autoritativnim silama koje su im donosile osjećaj inferiornosti. Iz toga proizlazi reakcija koja stvara potrebu za superiornošću nad drugim ljudima. To je sve pogrešno ali obzirom da je takvo ponašanje ugrađeno u ljude ono se mora prihvatiti kao realno stanje koje će socijalizam prevladati. Ljudi imaju potrebu ispoljavanja svoje moći kroz takmičenja. Biti pobjednik čovjeku predstavlja veliku vrijednost, jer tako dokazuje svoju moć. Pobjeda kompenzira subjektivni doživljaj nemoći.

 

Radna konkurencija predstavlja stalnu borbu za ostvarenje veće produktivnosti. To je borba koja omogućava svakom radniku da bude najbolji na svom polju rada. To će biti oblik kompenzacije nemoći uzrokovane autoritativnim utjecajima. Ljudi će na svojim radnim mjestima prezentirati svoju takmičarsku moć. Ta moć će biti priznata od društva i sigurno će donositi zadovoljstvo radnicimai. Nesumljivo je da je takmičenje u radu prihvatljivije od svih ostalih oblika takmičenja i zato što donosi društveno korisne rezultate rada i doprinosi blagostanju društva. 

 

U socijalizmu rad više neće biti privilegiran. Ukinute privilegije će rušiti vlast čovjeka nad čovjekom,  odnosno mehanizam eksploatacije ljudi koja je osnova problema u društvu. U socijalizmu će se svi radnici nalaziti u ravnopravnom položaju u raspodjeli rada i rezultata rada. Svatko će moći birati posao koji voli raditi, i biće zadovoljan sa ostvarenm dohotkom.

 

Radna konkurencija neće nikom dozvoliti da spava na lovorikama. Može se sa vremenom očekivati zamor i zasićenje od preintenzivnog djelovanja na širokom društvenom planu pa će posustati i ambicije. Takva orijentacija će formirati ravnotežu između čovjekovih prirodnih potreba i mogućnosti. Sloboda u socijalizmu će omogućiti radnicima da sa interesom prate radne procese, razvijaju kritički stav i da djeluju oslanjajući se na vlastite snage. Taj put će omogućiti svakom radniku da ispita valjanost premisa koje su ga usmjeravale pri formiranju potreba. To će doprinijeti formiranju objektivnih vrijednosti u proizvodnji.

 

Tako će se ljudi približiti svojoj prirodi, nalaziti vrijednosti koje proizilaze iz njihove prirode. Socijalizam će doprinijeti uklanjanju subjektivne vizije stvarnosti koji su autoriteti nametali kroz povijest čovječanstva koja je osnova otuđenja i problema u društvu. To je proces razotuđenja. To će donijeti vijednosti koje će omogućiti ljudima da pronađu vlastitu ravnotežu i zadovoljstvo.

 

U socijalizmu čovjek će prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati i pronalazi će polja na kojima može objektivno ispoljiti svoju moć i tako zadovoljiti svoje potrebe. Čovjek koji uspije konstantno zadovoljavati svoje potrebe nije destruktivan. Takav čovjek nema depresije, neuroze, psihoze, nije alkoholičar, narkoman, mazohist, sadist, ni agresor. Proces razotuđenja će uključiti ljude u odgovoran život. Socijalizam će omogućiti produktivnu i konstruktivnu orijentaciju ljudi, a tada će oni vjerovati u prosperitet, baziranom na produktivnosti, solidarnosti, uzajamnosti. Tada čovjek može vjerovati u mir, ljubav, radost življenja.  

 

Tada će društvo formirati konstruktivan odnos prema mladima. Taj odnos više neće biti autoritativan iz razloga što ni jedan čovjek u društvu neće biti potčinjen autoritativnim silama pa neće imati ni uzor za takav odnos prema mladima. Može se pretpostaviti da će takvo društvo formirati prirodan način življenja, sa prirodnim potrebama, a to znači da će stanovništvo odustati od otuđenih ambicija u korist formiranja zdravog odnosa u društvu. Formirati će se odnosi u kojem će odrasli uvažavati mlade i gdje će se međusobne suprotnosti rješavati dogovorom. Formirati će se odnosi koji će omogućiti čovjeku da se od najranije mladosti ispravno razvija. I tek tada društvo može pronaći vlastitu dugoročnu konstruktivnu orijentaciju.

Cijena rada

3.1.2.2.1       Cijena rada

 

Rad ima posrednu i neposrednu vrijednost. Posredna vrijednost rada se izražava pomoću vrijednosti proizvoda rada dok se neposredna vrijednost rada izražava pomoću vrijednosti koje nastaju u samom trajanju rada.

 

U kapitalizmu se vrijednost rada prikazuje gotovo isključivo u posrednom obliku pomoću vrijednosti proizvoda rada jer rad sam po sebi uglavnom nije pogodan pa tako gotovo da nema neposrednu vrijednost. Osim toga ne postoji nikakvo mjerilo koje može prikazati veličinu takve vrijednosti. Privatna poduzeća u komuni će i dalje formirati cijenu rada kao što to i danas rade. Vrijednost proizvoda rada u kapitalizmu se formira na tržištu, ponudom i potražnjom roba a utvrđuje je cijena robe. Rad nalazi potvrdu svoje posredne vrijednosti prodajom robe na tržištu. Tada cijena robe predstavlja i cijenu rada.

 

U socijalizmu je prihvaćena Marxova radna teorija vrijednosti koja nedovoljno uzima u obzir produktivnost i radna opterećenja sa kojim radnici sudjeluju u proizvodnji roba. Karl Marx je prihvatio ideologiju jednakosti među ljudima pa je zapostavio istraživanje koje bi razvilo objektivne vrijednosti rada. To je na kraju dovelo do kolapsa sociajalističke privrede.

 

Minuli rad je osnova svega što je društvo stvorilo a tekući rad svega što društvo stvara i stoga se moraju objektivno uvažavati. Takvim uvažavanjem mogu se ostvariti uvjeti za pravednu raspodjelu u proizvodnji što će stimulativno djelovati na rad čovjeka i doprinijeti prosperitetu društva.

 

U vezi sa navedenim neka se prihvatiti da je posredna vrijednost rada (u daljem tekstu cijena rada) u jedinici vremena jednaka produktu dohodovne vrijednosti minulog rada i cijene tekućeg rada.

 

Cijena rada = (Vrijedost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

 

 

Vrijednost minulog rada

 

Novi socijalistički sistem predviđa takmičenje radnika za svako radno mjesto u društvenom vlasništvu pomoću veće produktivnosti. Radna konkurencija na otvorenom tržištu rada će ostvariti veću produktivnost nego što ga kapitalizam može ostvariti. Da bi to socijalizam mogao ostvariti potrebna su mu poduzeća u društvenom vlasništvu. Sa time u vezi socijalizam treba pronaći prihvatljivu metodu transformacije privatnog kapitala u društveni. Vlasnici privatnog kapitala će dobrovoljno ustupiti svoje privatno vlasništvo društvu ukoliko društvo pravedno vrednuje i otkupi njihov kapital. Takav kapital će predstavljati novu vrijednost u socijalizmu, generirajući veći prihod onima koji prodaju svoju imovinu društvu. Tako se vlasnici kapitala mogu potaknuti da prodaju svoju vrijednost zajednici.

 

Socijalizam je prihvatio radnu teoriju vrijednosti koja vezuje vrijednost robe s radnim vremenom potrebnim za njihovu proizvodnju. Međutim, svaki proizvod u sebi sadrži ogroman broj sati rada utrošenih na otkrivanje i razvoj procesa proizvodnje koje taj proizvod koristi počevši od otkrića vatre, kotača pa do danas. Nije moguće sumirati svu količinu minulog rada svih generacija koje su stvarale materijalne i spoznajne vrijednosti koje društvo danas posjeduje.

 

Zbog toga su socijalistički sistemi vrijednovali minuli rad radnika formalno pomoću godina radnog staža. Veći radni staž bi ostvario nešto veći dohodak. Takva mjera vrijednosti rada nije zastupala objektivno individualne doprinose ostvarenoj produktivnosti, i zato nije bila produktivno stimu­lativna. Veliki nedostatak leži i u činjenici da socijalizam nije uzimao u razmatranje vrijednost minulog rada predaka koji su doprinijeli stvaranju svega što društvo posjeduje.

 

Kapitalistički sistem efikasnije utvrđuje vrijednosti minulog rada jer ga prikazuje pomoću vrijednosti ostvarenog kapitala. Marxisti prigovaraju da je dio vrijednosti vlasništva nad kapitalom nastao kao proizvod eksploatacije radnika što je u osnovi tačno ali ne postoji nikakva metoda koja bi utvrdila koji dio njihovog vlasništva je nastao eksploatacijom. Privatno vlasništvo je prihvaćeno u svijetu pa ga stoga i socijalizam treba prihvatiti jer nema drugog dobrog rješenja. Socijalizam treba reformirati sistem raspodjele u proizvodnji kako bi povećao pravdu i unaprijedio društvo.

 

Treba prihvatiti da vredniji kapital prikazuje veću vrijednost minulog rada. Veća vrijednost minulog rada treba ostvariti veći dohodak i to će stimulirati vlasnike privatnog kapitala da ustupaju svoj kapital društvu. Nazovimo jediničnu vrijednost minulog rada bod minulog rada. Vrijednost boda minulog rada može zamijeniti privatno vlasništvo u obliku nekretnina, pokretnina, vrijednosnih papira i novca u komuni. Sve vrijednosti koje se mogu izraziti u novcu mogu se prikazati i u bodovima minulog rada. Privatni vlasnici materijalnih dobara će dobiti onoliku količinu bodova minulog rada koliko njihovo vlasništvo ima vrijednost. Osoba koja ima vrijedniji minuli rad će dobiti više bodova minulog rada i ostvariti će veći dohodak.

 

Ljudi koji nemaju privatno vlasništvo će ostvariti vrijednost minulog rada u mjeri u kojoj su zajedno sa svojim pretcima doprinijeli stvaranju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Svaka komuna posjeduje materijalne vrijednosti u vlasništvu društva kao što su poduzeća, zemljišta, objekti, infrastruktura, prirodna bogatstva, i ostali resursi. Biti će potrebno procijeniti ukupnu vrijednost zajedničkog vlasništva stanovnika komune i utvrditi njenu protuvrijednost u bodovima minulog rada.

 

Ukupnu vrijednost zajedničkog materijalnog bogastva izraženu bodovima minulog rada treba utvrditi arbitražom a zatim je treba rasporediti članovima društvene zajednice po zajednički dogovorenom i prihvaćenim kriterijama koje će valorizirati sve doprinose u izgradnji današnjeg društva. Takav kriterij treba da formira stručna komisija a odobrava ga skupština komune. Na kraju će društvo na referendumu znatnom većinom prihvatiti pravila takve raspodjele. Takva pravila se neće lako uspostaviti ali bi mogli uspjeti poslije optimalno prihvatljivih korekcija svim ljudima. Rješenje koje će se dobiti, koliko god se može činiti pojedincu ili grupi relativno nepogodno, će predstavljati veliki korak naprijed svakom pojedincu i društvu u cjelini.

 

Neka se određena količina bodova minulog rada ostvari rođenjem. Rad koji čovjek obavlja stvarajući sebe donosi najveće savršenstvo koje čovjek može napraviti, donosi najveću vrijednost koju čovjek može stvarati za sebe i za drugog čovjeka. Osim toga socijalizam može regulirati natalitet društva pomoću bodova minulog rada. Na primjer, u slučaju pada nataliteta može se roditeljima sa više djece dodijeliti veća količina bodova minulog rada čime bi se stimuliro porast nataliteta i obratno u slučaju prevelikog nataliteta moguće je prekomjerno rađanje djece sankcionirati oduzimanjem određene količine bodova minulog rada roditeljima.

 

Nadalje vrijednosti minulog rada se može linearno povećavati sa godinama radnog staža, obrazovanjem i po svim kriterijima koji trajno unapređuju čovjeka, društvo i prirodu. Raspodjela bodova minulog rada će se formirati tako da stimulativno djeluje na realizaciju društvenih potreba. Ova mjera se prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost.

 

Ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune se može uskladiti sa numeričkom vrijednosti dohotka komune. Sa porastom proizvodnje, raste i dohodak komune. Sa porastom dohotka raste i količina bodova minulog rada predviđenih za raspodjelu među stanovništvom komune. Radnicima koji unapređuje produktivnost bi se automatskim postupkom dodijelio određeni broj bodova minulog rada ovisno o povećanju produktivnosti i njihovoj odgovornosti. Na taj način će se stimulirati porast produktivnosti poduzeća čime će zajednica ostvariti veći prosperitet.

 

Sa druge strane, proizvodnja u društvenom vlasništvu nije do današnjeg dana pronašla zadovoljavajuće rješenje pitanja odgovornosti radnika u procesu proizvodnje, što znatno umanjuje njihovu efikasnost. Osim toga, rad može i trajno oštetiti produktivnost poduzeća. Odgovornost u društvenom obliku proizvodnje se može podnositi pomoću bodova minulog rada. Razlika između predviđene i ostvarene produktivnosti ima svoju vrijednost, i ta vrijednost se može utvrditi i zatim dogovorenim postupkom oduzeti od vrijednosti minulog rada odgovornih radnika. Primjena takvog načina podnošenja odgovornosti može riješiti osnovne probleme u socijalističkoj proizvodnji kao i u neprofitnim poduzećima. Podnošenje odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada će biti izrazito efikasno jer na taj način ljudi odgovarati svojim minulim radom i svojim tekućim i budućim dohotkom. Principi odgovornosti u proizvodnji su detaljno definirani u poglavlju „Razvoj privrede“.

 

Određena količina bodova minulog rada se može raspoređivati samostalnim stvaraocima kao znak priznanja za naučna, kulturna, sportska ili druga dostignuća što bi stimuliralo neprivredne aktivnosti koje doprinose razvoju društva. Takvu raspodjelu vršile bi ocjenjivački sudovi i arbitražne komisije na temelju valorizacije stvaralačkih dostignuća i koristi koje društvo od njih ima.

 

Svako društvo ima izgrađen pravosudni sistem kojim se štiti od kriminalnog djelovanja slobodnih ljudi. Današnji sistem rješava probleme kriminala uglavnom oduzimanjem slobode zatvorskim kaznama. On je okrutan i nedovoljno efikasan kada čovjek nema što izgubiti. Socijalizam može ostvariti prihvatljiv i efikasan oblik sankcija za počinjen kriminal oduzimanjem zakonom predviđene količine bodova minulog rada. Sudovima ne bi trebao biti nikakav problem preračunati zatvorske kazne u bodove minulog rada. Podnošenje odgovornosti pomoću bodova minulog rada je prihvatljivije od nehumane zatvorske kazne jer ljudi zadržavaju svoju slobodu i produktivnu moć u društvu. Ukoliko ljudi počine velika krivična djela oni mogu izgubiti sve bodove minulog rada i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost bodova minulog rada učiniti psihološki, sociološki i ekonomski bolnijim nego što je to zatvor. Ljudi koji upadnu u negativnu količinu bodova minulog rada će ostvariti samo minimalni dohodak kakav god posao radili dok se ne izvuku iz negativne vrijednosti minulog rada.

 

Nadalje, ljudi koji upadnu u negativnu vrijednost bodova minulog rada mogu biti prisiljeni da nose specijalnu odjeću koja će svima govoriti da su loše osobe. One će se sramiti takve odjeće i to im može donijeti veće nepogodnosti od zatvora. Ljudi će se više kloniti krivičnih djela i prekršaja nego danas. Ukoliko ljudi ipak uđu u negativnu vrijednost minulog rada oni će se jako truditi da se iz nje izvuku, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

 

Pravosudni organi mogu na isti način preuzeti funkciju nagrađivanja ljudi koji društvu donose značajne pogodnosti čime će se u društvu stimulirati razvoj produktivne orjentacije. Međutim, pravosudni organi imaju veliki nedostatak u tome što je njihov oblik utvrđivanja pravde u društvu autoritativan a to znači da je otuđen od društva. Kako društvo teži porastu demokracije tako treba svakom članu dodijeliti jednaku moć kojom može sankcionirati i nagraditi druge ljude za stvaranje pogodnosti i nepogodnosti u  društvu. Takvim pravom svaki čovjek dobija neposrednu i ravnopravnu izvršnu vlast u društvu, što bi na anarhičan način stimuliralo pogodno društveno djelovanje na svim nivoima kompleksnog društvenog odnošenja. Takva moć ocjenjivanja ljudi je nazvana demokratska anarhija.

 

Negativna ocjena treba svakom čovjeku oduzeti neki mali dio bodova minulog rada. Uvođenjem ovakve mjere svaki čovjek će nastojati da ne stvara nepogodnost drugom čovjeku ili da ih stvara u što manjoj mjeri na svim razinama složenog društvenog odnošenja. Drugim rječima, svaki čovjek treba da zna što drugom čovjeku ne odgovara i to će izbjegavati. Ukoliko čovjek ne zna da stvara nepogodnosti drugim članovima zajednice, negativne ocjene i sankcije sa oduzimanjem bodova minulog rada će ga natjerati da nauči gdje griješi.

 

Takav način ocjenjivanja uz opsežnu primjenu kroz dulji period može zamijeniti pravosudne organe, zakone i propise pa će isti postati suvišni. Društvo će formirati nepisanu pravdu baziranu na prirodnom saznanju o ostvarenju prirodnih pogodnosti u društvu. Sa druge strane svakom članu društvene zajednice treba omogućiti da svojim glasom na isti način nagradi pojedince koji doprinose stvaraju pogodnosti za njih i društvo. Demokratska anarhija može formirati najveće pogodnosti u društvu.

 

Količina bodova minulog rada će predstavljati oblik humanističkog akcionarstva jer će osigurati prihode bazirane na minulom radu. Veća količina bodova minulog rada će ukazivati na vrijedniji minuli rad pa će ostvariti veći dohodak. Ona će prezentirati produktivnu moć ljudi pa će postati velika vrijednosti u društvu. Komuna treba omogućiti i zamjenu bodova minulog rada za novac kako bi povećalo povjerenje stanovnika komune u ovakav oblik vrijednosti. Ta vrijednost će i dalje biti otuđena od čovjekove prirode ali će efikasno graditi dobro društvo.

 

Bodovi minulog rada će biti neprikosnovena čovjekova svojina koja će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će postati mjera vrijednosti rada kroz generacije. Bodovi minulog rada će tako zahtijevati vrlo odgovorno ponašanje donoseći socijalnu stabilnost kroz generacije. Takav sistem bi bio prihvatljivo represivan jer nebi oduzimao slobodu djelovanja ljudi ali bi spriječio članove društva da koriste svoju slobodu na taj način da stvaraju nepogodnosti u društvu.

 

Cijena tekućeg rada

 

Cijena tekućeg rada ovisi direktno o neposrednoj vrijednosti samog rada. Neposredna vrijednost rada pokazuje odnos pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz samog rada nezavisno od vrijednosti proizvedenih rezultata rada.

 

Pogodnosti vezane za sam rad proizilaze iz zadovoljenja čovjekovih neposrednih radnih potreba, iz nužne razmjene energije sa prirodom, iz oživotvorenja fizičkih i duhovnih potreba, iz potrebe razvoja čovjekovih bivstvenih snaga, iz statusne vrijednosti radnog položaja, iz prezentacije produktivne moći pojedinaca u društvu, iz pružanja pomoći drugima, kao i iz sudjelovanja u razvoju društva. Pogodnosti proizašle iz samoga rada po svojoj prirodi donose zadovoljstvo.

 

Sa druge strane rad donosi i nepogodnosti i kao takav ne može biti prihvaćen kao vrijednost. Nepogodnosti u radu nastaju kao posljedica prisilnog rada u kojem je čovjek sredstvo ostvarenja njemu otuđenih potreba ili prisilnog rada neophodnog za osiguravanje egzistencijalnih potreba. Takav rad nije slobodan i stoga ne može oživotvoriti čovjekove produktivne snage pa ne donosi čovjeku neposredne pogodnosti.

 

Veću neposrednu vrijednost će ostvariti rad koji više odgovara čovjekovoj prirodi, njegovim individualnim osobinama, koji ostvaruje više pogodnosti u svom trajanju. Neka se prihvati da je prosječan rad ima neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličinu 1 (jedan). Ako bi interval između krajnje nepogodnog i krajnje pogodnog rada bio od 0,1 do 10 tada bi matematički, pogodan rad bio sto puta vredniji od nepogodnog.

 

Neposrednu vrijednost tekućeg rada može na najefikasniji način utvrditi svaki radnik samostalno jer on najbolje zna koliko mu je posao koji obavlja pogodan ili nepogodan. Svaki radnik treba procjeniti odnos veličina svakodnevnog radnog opterećenja i relaksacije sa svim svojim psihofizičkim faktorima i usporediti ih sa drugim radnim obavezama. Rezultat takvog izjašnjavanja će biti veličina između 0,1 i 10 koja će ukazivati odnos pogodnosti i nepogodnosti rada na određenom radnom mjestu u odnosu na prosječan rad.

 

Manja vrijednost tekućeg rada zastupa veće nepogodnosti u trajanju rada pa sa tog stanovništa treba da ostvari veći udio u raspodjeli dohodaka sa čime će kompenzirati radne nepogodnosti. Veća vrijednost tekućeg rada zastupa veće pogodnosti u trajanju rada u odnosu na prosječan rad i sa tog stanovišta treba da ostvari manji udio u raspodjeli dohodaka pa će ostvariti manje pogodnosti u rezultatima rada.

 

Udio u raspodjeli rezultata rada se utvrđuje cijenom tekućeg rada. Cijena tekućeg rada je obrnuto proporcionalna od neposredne vrijednosti tekućeg rada. Cijena tekućeg rada će isto imati skalu vrijednosti od 0,1 do 10. Pogodniji rad će ostvariti neposrenu vrijednost tekućeg rada veću od 1 (jedan) pa će cijena tekućeg rada biti manja od 1 (jedan) i sa time će ostvariti manji dohodak od prosječnog. Na primjer: Izrazito nepogodan rad koji neposrednim iskazom radnika dobije neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličini 0,2 će biti pet puta nepogodniji od prosječnog rada pa će ostvariti cijenu tekućeg rada u veličini 5 i sa time pet puta veći dohodak od prosječnog rada.

 

U sistemu zaštićenih radnih mjesta svaki radnik bi svojom subjektivnom sviješću mogao procijeniti svoj rad kao izrazito nepogodan pa bi zahtjevao znatno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada nego što ga objektivno zaslužuje. U socijalizmu će se osigurati objektivno vrednovanje rada uz pomoć radne konkurencije na tržištu rada. To znači da će uz jednaku produktivnost pravo na rad ostvariti radnik kojem tekući rad donosi veću neposrednu prometnu vrijednost, odnosno radnik koji će zahtjevati manju cijenu tekućeg rada, odnosno manji dohodak.

 

Na taj način se može ostvariti novi trend u društvu u kojem bi radu rasla neposredna vrijednost do te mjere da postane potrebniji nego rezultat rada. Takav trend može formirati prekretnicu u razvoju društva. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje, preraspodjelom nepogodnih oblika rada i povećanjem mogućnosti izbora rada u kojima čovjek može nailaziti na izvore oživotvorenja svojih produktivnih, bivstvenih snaga. Rad kao oblik oživotvorenja čovjekova bića može naći neiscrpnu inspiraciju pa tako i potrebu, pogodnost i vrijednost. Takav rad ima svoju upotrebnu vrijednost. U pristupu u kojem rad u svom trajanju postaje vrijednost, u kojem donosi pogodnosti veće ili najmanje jednake pogodnostima provedenim izvan rada leži prosperitet društva.

 

Rezultat ovakvog pristupa vrednovanja tekućeg rada jest broj koji pokazuje cijenu tekućeg rada svakog radnika zaposlenog u poduzećima, tamo gdje radnici svojim radom neposredno ostvaraju dohodak. Međutim, trebalo bi svako društveno korisno djelovanje proglasiti vrijednim bez obzira da li neposredno sudjeluje u proizvodnji. Čovjek koji nije neposredno u radnom odnosu svakodnevno daje svoj doprinos društvu u nekom obliku. Čovjek je čovjeku vrijednost i taj stav društvo mora da prihvati da bi se takva vrijednost mogla razvijati.

 

Ova mjera odnosi se na sve nezaposlene, na predškolski uzrast, na učenike, zatim na ostarjele osobe koje više nisu u mogućnosti da rade, na invalide i na sve one koji ne žele da rade. Prihvaćanje vrijednosti tekućeg rada svakog čovjeka znači osigurati svakom čovjeku dohodovnu kompenzaciju u visini priznate cijene tekućeg rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva treba da određuje rukovodstvo komune na temelju potreba i mogućnosti komune a usvaja ih skupština komune. Te vrijednosti mogu biti promjenjljive prema ekonomskim mogućnostima i potrebama društvene zajednice. Ukoliko radnici ne bi bili u dovoljnoj mjeri zainteresirani za rad, cijena tekućeg rada kod nezaposlenog dijela stanovništva bi ovisno o kategoriji nezaposlenih padala što bi im smanjilo dohotke pa bi se dohodovno povećao radni interes.

 

Sa druge strane ukoliko bi radnici bili više zainteresirani za rad nego što je to potrebno, odnosno ukoliko neposredan rad postane vrijednost, cijena tekućeg rada nezaposlenog dijela stanovništva će rasti, čime bi im se povećao njihov udio u raspodjeli proizvoda rada što bi smanjilo dohodovni udio radnog interesa. Takvom regulacijom dohotka između neposredno zaposlenog i nezaposlenog dijela stanovništva će se doprinositi ravnoteži ponude i potražnje za radom a to znači i ravnoteži unutar složenih društvenih odnosa.

 

Ovakav pristup vrednovanja rada će osigurati ekonomsku a to znači i egzistencijalnu neovisnost odnosno slobodu svakom čovjeku što je osnovni uvjet društvene slobode, stabilnosti i prosperiteta. Svakom čovjeku je nužno osigurati zadovoljenje minimalnih egzistencijalnih potreba jer ugrožena egzistencija pojedinca dovodi do ugrožavanja egzistencije društva. Ova mjera ne predstavlja ništa drugo nego univerzalnu zamjenu za socijalno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, za solidarno davanje nezapos­lenima, za dječije doplatke odnosno poreske olakšice kod višečlanih obitelji. Ovakav sistem raspodjele stoga ne predstavlja dodatno opterećenje društvu, jer svi i onako troše, već predstavlja jednostavniju, pravedniju, efikasniju, društvenim određenjima prirodniju i mudriju preraspodjelu.

 

Svaki rad sadrži elemente tekućeg i minulog rada. Minuli rad bez tekućeg koji ga održava nema vrijednost, dok tekući rad bez minulog ne može postojati. Kako su tekući i minuli rad međusobno povezani i obzirom da se proizvodnja razvija geometrijskom progresijom cijena svakog rada se može prikazati produk­tom vrijednosti minulog rada izraženog bodovima minulog rada i cijene tekućeg rada.

 

Cijena rada = (Bodovi minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

 

Ovakva cijena tekućeg rada treba da bude osnova posredne vrijedosti rada – dohotka. Iz formule je vidljivo da je cijena svakog rada proporcionalna količini bodova minulog rada i cijeni tekućeg rada. Što radnik prikupi više bodova minulog rada to će cijena njegovog rada biti veća pa će i pretpostavljeni neto dohodak biti veći. Sa druge strane što radnik više obavlja produktivniji i teži, odgovorniji, opasniji, složeniji, neugodniji, nezdraviji rad to će neposredna vrijednost tekućeg rada biti manja pa tako će cijena rada biti opravdano veća čime će i dohodak biti veći.

 

Udruživanjem poduzeća komune radnici ostvaruju pravo na rad na svakom radnom mjestu, a metodom supstitucije posrednih oblika vrijednosti minulog rada ostvaruju dohodak proporcionalan količini bodova minulog rada. Radnik sa većom količinom bodova minulog rada će ostvariti veći dohodak od radnika koji ima manju količinu bodova minulog rada čak i  ako oba radnika ostvare jednaku produktivnost. Bodovi minulog rada će postati oblik humanističkog kapitala kao zamjene za sve obllike profita, rente, kamate, dividenda kapitalističkog oblika proizvodnje. Veliki dohodak pojedinih radnika neće prestavljati veći dohodovni teret poduzećima jer će se dohodak obračunavati na nivou komune. Ovo će biti bolje objašnjeno u poglavlju „Cijena robe“.

 

Cijena tekućeg rada će biti maksimalno objektivna jer će je utvrditi neposredno radna konkurencija na tržištu rada. Mala vrijednost cijene tekućeg rada u odnosu na vrijednost bodova minulog rada ne treba zbunjivati jer će porast cijene tekućeg rada za samo 0,1 zbog produkta vrijednosti može povećati cijenu rada za čitavih 10%.

 

Cijena rada razvija radnu teoriju vrijednosti i biti će osnova za formiranje dohodaka u socijalizmu. Kako će cijena rada bila objektivno utvrđena društvo će prihvatiti i sistem raspodjele dohodaka kao pravedan. Tako će se prevladati veliki problemi raspodjele dohodaka u društvu koji danas postoji u društvu. Takav sistem raspodjele dohodaka može formirati put kontinuirane produktivne orjentacije u društvu. Naravno cijena rada će naći svoju potvrdu ili negaciju u ostvarenom dohotku koji će ovisiti i o ostvarenoj produktivnosti rada kao i o mnoštvu drugih faktora.

Politika humanizma

3.1.1               Osnove politike humanizma

 

Demokratska anarhija je budućnost demokracije

 

Uvodno izlaganje je donijelo zaključak da demokracija danas u svijetu oscilira između siromašne i nikakve demokracije. U svim demokratskim sistemima postoji veliki problem zaštite interesa slabih pojedinaca od moćnih ljudi u svakodnevnom životu. U današnjam otuđenom društvu čovjek čovjeku može stvarati masu nepogodnosti za koje ne odgovara nikome. Tako se stvaraju nepogodni naboji u društvu. Na „razvijenom“ zapadu radnici traže posao doslovno prodajući sebe. Na poslu od radnika se očekuje velika podređenost poslodavcu jer u suprotnom može ostati bez posla. Kao potrošač, pojedinac je izložen agresivnoj propagandi. U svakodnevnom životu pojedinac nema gotovo nikakvu zaštitu od uvreda, prevara ili bilo kojeg drugog oblika ponašanja koji mu smeta.

 

Izlaz leži u jednakim ljudskim pravima. Budućnost demokracije mora dati ljudima potpuno jednaka prava a to znači i potpuno jednaku moć u društvu. To će riješiti probleme društva. Budućnost demokracije se više neće prvenstveno temeljiti na glasanju za ljude, već na ocjenjivanju postupaka ljudi. Pojedinci će dobiti jednaka neovisna zakonodavna, sudska i izvršna ovlašćenja da ocjenjuju druge ljude. Mala moć u rukama pojedinaca može potaknuti ljude da se povinuju interesima drugih na najbolji mogući način. Ovakva vrsta  demokracija će biti jednostavna, brza i efikasna. Ona će potpuno promijeniti temelje socijalne politike i izgraditi dobro društvo.

 

Neka ljudi dopuste svakome tko u okviru svoje djelatnosti može na bilo koji način utjecati na druge ljude da to čine slobodno po svojoj volji. Ljudi čak tu nemaju puno izbora jer ne mogu miješati u slobodu djelovanja predsjednika, liječnika i mehaničara, niti bilo koje druge osobe, niti imaju mogućnosti, niti vremena, niti prava, pa čak ni želje da to rade. Međutim, svi ti ljudi mogu svojim djelovanjem stvarati pogodnosti i nepogodnosti drugim članovima zajednice. Svaki čovjek može osjetiti da li mu aktivnosti predsjednika, liječnika, mehaničara ili bilo koje druge osobe stvaraju pogodnosti i nepogodnosti. I prema tome pojedinci bi trebali imati pravo da nagrade osobu koja im stvara pogodnosti i kazniti osobu koja im stvara ne pogodnosti. Takvo bi pravo usmjeravalo ljude da  stvaraju maksimalno moguće pogodnost i minimalne nepogodnosti drugim ljudima. Takva orijentacija društva bi doista na najbolji mogući način slijedila potrebe ljudi i stoga bi predstavljala razvijenu demokraciju.

 

Ova studija tvrdi da su jednaka prava ljudi jedina ispravna orijentacija društva. S tim u vezi, neka svaka osoba dobije podjednaku moć da negativno ocijeni, recimo, tri osobe koje su je najviše povrijedile u bilo kojem mjesecu, i pozitivno ocijeniti tri osobe koje su joj ostvarile najznačajnije pogodnosti. Na primjer, ako premijer, susjed i šef najviše naštete nekoj osobi u jednom mjesecu, ona će ih negativno ocijeniti. S druge strane, ako prijatelj, učitelj i pjevač, nekome stvore najznačajnije pogodnosti, ona će ih normalno pozitivno ocijeniti. Također, ljudi mogu koristiti sve ocjene za pozitivne ili negativne ocjene ili u bilo kojoj kombinaciji. To je suština, a ostalo je tehnička stvar koja će se provoditi putem aplikacije na internetu.

 

Zbroj pozitivnih i negativnih ocjena koje pojedinci dobiju od drugih ljudi može se javno prezentirati na internetu. Prebrojavanje ovih ocjena će svima reći koliko su cijenjeni u društvu. Takve ocjene će ljudima postati barem jednako važne koliko su danas važne posjete stranicama interneta, lajkovi i sljedbenici. Nitko neće željeti biti na negativnoj strani ocjenjivanja, već na pozitivnoj strani koliko god je to moguće. Taj cilj će postići djelovanjem na stvaranju značajnijih pogodnosti za zajednicu i smanjivanju ili ukidanju svih nepogodnosti. Ovo će stvoriti dobro društvo.

 

Na taj će način svi ljudi postati jednaki autoriteti koji imaju malu izravnu moć u društvu. S obzirom da će svi ljudi imati jednaka prava i moć davanja nagrada i kazni drugim ljudima neovisno o bilo kakvim pisanim pravilima, takva će demokracija predstavljati anarhiju. To je razlog zašto je ovaj sistem ocjenjivanja nazvan demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija u stvari predstavlja fer tržište ljudskog ponašanja u kojem pojedinci imaju podjednaku moć da prezentiraju dobre ljude isto kao što kupci kupovinom proizvoda prikazuju dobru robu. Takvo ocjenjivanje će objektivno prikazati pozitivne ljude isto kao što tržište roba objektivno ukazuje kvalitenu robu. Ipak, demokratska anarhija će biti efikasnija od tržišta roba zato što direktno prikazuje loše ljude dok tržište roba ne može direktno ukazati na lošu robu. Ona će biti i objektivnija od tržišta roba zato što će svi ljudi imati jednaku moć ocjenjivanja. Demokratska anarhija će doprinijeti poboljšanju društva više nego što tržište može doprinijeti poboljšanju robe. 

 

Ljudi će po prvi put u povijesti čovječanstva dobili izravnu vlast u društvu. Takva će moć eliminirati nekontroliranu ili nedovoljno kontroliranu moć pojedinca koja potječe iz privilegiranog društvenog statusa. Ljudi trebaju shvatiti da je privilegirani položaj pojedinaca temelj problema društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava je razlog zašto društvo nikada nije bilo dobro. Demokratska anarhija bi usmjerila svakog člana društva da poštuje druge ljude. Ljudi će postati vrijednosti za sve ljude. Ljudi će se prvi put smatrati jednakima, a to će rezultirati skladnim i konstruktivnim društvenim odnosima.

 

Svatko će slobodno suditi o drugima. Sa time u vezi, mnogi ljudi su se žalili da pojedinci mogu zlonamjerno ocjenjivati ​​druge ljude zbog inata ili zavisti. Odgovor je da takav rizik postoji, ali individualna ocjena ne može nikome nanijeti značajnu štetu. Šteta koju pojedinac može prouzročiti je neznatna u odnosu na državnu vlast koja može cijelu državu odvući na pogrešnu stranu. U predloženom sustavu takve bi vlasti dobile velik broj negativnih ocjena od ljudi, što bi ih pomoću male regulacije moglo spriječiti da proizvode zlo kao što su to činili diktatori kroz povijest. Da li je vrijedno dopustiti pojedincima da krivo sude drugima ako bi takva “suđenja” spriječila velika razaranja u društvu?

 

Osobe koje bi ipak vršile destruktivan način ocjenjivanja ne bi mogle sakriti svoju destruktivnu orijentaciju. To bi pokazali sa svojim ponašanjem, pa bi  u većoj mjeri dobijali negativne ocjene od društva. To će ih prisiliti da posvete veću pažnju da upoznaju sebe i nađu način da ostvare konstruktivnu orijentaciju. Svaki čovjek svojim djelovanjem može stvarati društvu pogodnosti i nepogodnosti i stoga će svaki čovjek dobijati i pozitivne i negativne ocjene i to društvo treba prihvatiti. Međutim, osobe koji bi u većoj mjeri stvarale nepogodnosti u društvu bi dobijale od više ljudi kroz duži period negativne ocjene i to će ih prisiliti da mijenjaju svoje ponašanje. 

 

Sistem ocjenjivanja već postoji u društvu kada se ispituje javno mnijenje o uspješnosti pojedinih akcija u društvu ali nigdje takva ocjena nema neposrednu moć. Zato će trebati dosta hrabrosti i mudrosti u društvu da se takva mjera usvoji, ali će poslije toga stvarati velike pogodnosti društvu.

 

Nešto slično demokratskoj anarhiji već je implementirano na YouTubeu, gdje ljudi mogu  glasati za pjesme ili video zapise sa “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”. Nikada više od 5% ljudi nije neprimjereno ocijenjivalo pjesme ili video zapise, što znači da je 95% ljudi pošteno ocijenilo rad autora tih zapisa. To sugerira da će demokratska anarhija služiti društvu ispravno ili čak bolje od YouTubea jer će ljudi imati ograničena prava na ocjenjivanje i neće svoje ocjene trošiti neracionalno. Oni će najvjerojatnije pošteno ocjenjivati ​​druge ljude i zato što će se osjećati počašćeni da imaju izravnu moć u društvu.

 

Može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da će jednaka moć ljudi po svojoj prirodi učiniti da zloba i zavist jedva postoje. No, ako se tako nešto ipak dogodi, svaka bi osoba mogla ispraviti moguću pogrešnu ocjenu koju je dala drugima pomoću ispravne ocjene čak i mnogo godina kasnije kada doživi prosvjetljenje pod utjecajem jednakih ljudskih prava. Na to će ih potaći njihova savjest.

 

Za one koji su još uvijek sumnjičavi prema demokratskoj anarhiji, ona se može prvo provesti tako da se ocjene prezentiraju samo ocjenjenim ljudima, i nikome drugome. To bi bilo kao da ljudi slušaju anonimne tračeve o sebi, što su manje više svi zaintersirani da čuju. Kao rezultat, većina ljudi će pokušati poboljšati svoje ponašanje u društvu. Međutim, tajni rezultati ocjenjivanja neće spriječiti najgore ljude da se i dalje loše ponašaju. Tada društvo može odlučiti da obeshrabri prestupnike demokratskim prihvaćanjem potpune provedbe demokratske anarhije. Pa čak i tada, ako ljudi dobiju više pozitivnih nego negativnih ocjena, rezultat mogu ostati tajna za druge ljude. Ako je ukupna ocjena negativna, to će biti vidljivo svima, prisiljavajući negativno ocijenjene ljude da poboljšaju svoje ponašanje.

 

Mnogi ljudi, uključujući sveučilišne profesore, su kritizirali demokratsku anarhiju, govoreći da ljudi ne mogu objektivno suditi drugima. Odgovor na takve primjedbe jest da je objektivnost poželjna, ali ne i bitna. Osim toga, birači danas ne moraju biti pametni niti obrazovani da bi imali pravo glasa, pa zašto bi to morali biti u demokratskoj anarhiji?

 

Ali ipak treba postaviti pitanje: Koliko je svaki čovjek sposoban da objektivno ocijeni uzroke nastanka pogodnosti i nepogodnosti, pa stoga, koliko je kompetentan da vrši ocjenjivanje djelovanja drugog čovjeka? Ljudi su subjektivni pa svojom ocjenom mogu pogrešno ocjenjivati ljude. Odgovor je: U neposrednom odnosu imeđu ljudi svaki čovjek treba da donosi odluke onako kako ih doživljava i društvo je dužno da uvažava osjetilna i emotivna stanja svakog čovjeka bez obzira koliko je on subjektivan. Orjentacija koja uvažava svakog pojedinca u društvu je jedina ispravna. Ipak, sistem koji podržava jednaka prava ljudi će razvijati objektivnost u zajednici. Ljudi koji dobiju negativne ocjene će morati učiti što nije u redu s njima, što će ih učiti da formirjui objektivne kriterije valoriziranja pogodnosti i nepogodnosti djelovanja u društvu. Društvo kao skup subjektivnih članova, zajedničkom praksom će učiti objektivnost.

 

Objektivnost će uklanjati sukobe u društvu. Ljudi će u budućnosti vjerojatno davati i primati samo pozitivne ocjene i tada će znati da žive u dobrom društvu. Nakon ovih objašnjenja, nitko dobronamjeran prema svijetloj budućnosti čovječanstva ne bi smio odbiti demokratsku anarhiju. Međutim, zbog utjecaja koje su vlasti nametale kroz povijest čovječanstva, ljudi oklijevaju čak i razgovarati o demokratskoj anarhiji.

 

Jednom kada društvo prihvati demokratsku anarhiju, ona neće davati veliku moć pojedincima, ali će njihove ocjene zajedno imati ogromnu moć. Osoba koja dobije velik broj negativnih ocjena bi se još više trudila da izbjegne stvaranje bilo kakvih nepogodnosti drugim ljudima. Štoviše, ljudi koji dobiju loše ocjene nikada neće znati tko ih je negativno ocijenio, pa će nastojati poboljšati svoje ponašanje prema svima. Kao rezultat toga, nasilnici neće postojati u školi, poslodavci neće zlostavljati svoje zaposlenike, susjedi neće proizvoditi neugodnu buku noću, prodavači neće varati svoje kupce, političari neće lagati ljude itd.

 

Demokratska anarhija će oduzeti privilegirana ovlašćenja svim ljudima. To će eliminirati društveno zlo i formirati dobro društvo u kojem će svi ljudi pokušati ugoditi drugim ljudima na najbolji mogući način. Kada se ljudi naviknu na međusobnu ocjenjivanje, oni mogu demokratski odlučiti da povećaju snagu svake ocjene dodjeljivanjem, na primjer, vrijednosti od jednog dolara svakoj od njih. Svaka pozitivna ocjena koju osoba dobije od nekoga će joj donijeti jedan dolar, a svaka negativna ocjena će joj oduzeti jedan dolar. Ove ocjene ne bi puno utjecale na obične ljude. Ako se dvoje ljudi ne voli, oni se mogu godinama negativno ocjenjivati, što ne bi bila velika stvar. Dobiti ili izgubiti jedan dolar u razvijenom svijetu ne znači puno.

 

Moć ocjenjivanja će iznimno efikasno utjecati na autoritete odgovorne za donošenje odluka u društvu. Što autoritet ima viši položaj u društvu, to bi bila veća njegova odgovornost pred ljudima. Na primjer, američki predsjednik bi mogao dobiti 100.000.000 negativnih ocjena od američkog naroda za lošu politiku, laži i kriminalnu agresiju na zemlje. To bi predsjednika koštalo 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane, predsjednikove pristalice ne moraju nužno pozitivno ocijeniti takve predsjednike jer bi mogli imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će svoje pozitivne ocjene potrošiti negdje drugdje. Neprivilegirani predsjednici se više ne bi usuđivali provoditi lošu politiku. I ako bi se to ipak nekako dogodi, oni bi napustili svoje pozicije brzo. Samo najspretniji i najhrabriji pojedinci bi se usudili voditi zemlje. Ali oni više neće biti autoriteti, nego sluge naroda. Demokratska anarhija bi u korijenu uklonila mogućnost nastanka ekstremno nepogodnih vođa, fašista, nacionalista, šovinista, rasista i svih potencijalnih diktatora koji vrše nepogodan ili destruktivan utjecaj na društvo.

 

Pa što ako utjecajni ljudi koji posjeduju masovne medije nepravedno optuže nekoga za zlo u društvu i tako potaknu ljude da daju loše ocjene pogrešnoj osobi? Takve su stvari lako moguće u današnjem društvu. Međutim, postoji poslovica koja kaže: “U laži su kratke noge.” Jednog dana će se laži otkriti, a onda nitko ne bi htio biti na mjestu tih lažljivih pojedinaca jer će ih narod zasigurno kazniti lošim ocjenama. Oni mogu primati takve kazne dugo i neće se usudili ponovo biti nemoralni.

 

Nadalje sistem omogućava svakom čovjeku da dosegne satisfakciju davanjem loše  ocjene čovjeku koji mu stvara nepogodnosti kao i društvu u cjelini. Takva satisfakcija je povoljnija, konstruktivnija i efikasnija od svih oblika osvete koje otuđeno društvo upražnjava. Naravno da zadovoljstvo donosi i moć nagrađivanja pozitivnom ocjenom kojom svaki čovjek podržava čovjeka koji mu stvara pogodnosti.

 

Predloženim sistemom ocjenjivanja svaki član društva faktički dobija ravnopravnu vlast u društvu. Obzirom da dobitnik ocjene neće imati mogućnost žalbe, može se očekivati da će društvo uvažavati potrebe svakog člana što će doprinjeti formiranju pogodne društvene orijentacije. Uvođenjem takvog sistema svaki čovjek će se truditi da upozna drugog čovjeka i njegove potrebe kako mu nebi i nehotično nanio nepogodnosti. Čovjek voli više ono što poznaje više. U takvom društvu čovjek će se odnositi prema drugom čovjeku sa respektom i dobronamjerno. Truditi će se da djeluje tako da drugom čovjeku i društvu u cjelini donosi manje nepogodnosti i veće pogodnosti.

 

Može se pretpostaviti da će sistem međusobnog ocjenjivanja članova društva dovesti do grupiranja ljudi po principu srodnih interesa. Članovi društva sa jednakim interesima će se relativno izolirati tako da bi u međusobnom kontaktu ostvarili veće pogodnosti i da ne bi stvarali nepogodnosti članovima društva sa suprotnim interesima. Na taj način sistem dozvoljava provođenje različitih interesa u društvu i razvoj bogatstva različitih opredeljenja.

 

U ovakvom sistemu svi stanovnici će stalno nastojati ostvariti što veće pogodnosti pojedincima i društvu u cjelini. Povijesno gledano može se prihvatiti pravilo da tamo gdje je takva društvena orijentacija postojala društvo je prosperiralo i živjelo pogodnim i konstruktivnim životom. Sa druge strane u sistemu gdje su pojedinci nalazili pogodnosti na teret društva je nastajala destruktivna orijentacija koja je vodila raspadu društ­venog sistema.

 

Smisao demokracije je kreirati pravila koja omogućavaju ljudima da žive dobro. Do sada je najbolji rezultat postizan pomoću zakona, ali zakoni nisu riješili društvene probleme. Demokratska anarhija može uspješnije rješavati sporove u društvu nego što to mogu kruti normativni akti. Međusobno ocjenjivanje ljudi će formirati nepisana pravila društvenog odnošenja koje će davati bolje rješenje za pojedince i društvo nego što to mogu zakoni regulacijom. Demokratska anarhija će formirati pravednije društvo što će smanjiti kriminal u društvu pa će pravosudni organi imati manje posla. Ipak suci i tužitelji, koji vode postupke protiv pojedinaca kao i organi reda koji štite društvo će neko vrijeme imati posla i zato moraju imati ocjenjivački imunitet.

 

Ali jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ljudi će imati moć da sami dijele pravdu pa će je manje tražiti na sudovima. Sudovi će imati manje posla pa će gubiti na važnosti zajedno s državnim represivnim aparatom, uključujući policiju i zatvore. Državni zakoni će u budućnosti zastarjevati, što znači da će otići u povijest. To će oslobađati ljude otuđenja koje su vlasti nametale kroz povijest i približiti će ih njihovoj prirodi.

 

Demokratska anarhija se ne može korumpirati. Ona će najvjerojatnije eliminirati nemoral u društvu. Kroz jednaka prava ocjenjivanja ljudi će naučiti što je objektivno etično, a što nije. Ljudi će se pokoravati etici koju spontano uspostave. Ne postoji veći moral nego što ga mogu pružiti jednaka ljudska prava. Zapravo, to je vjerojatno jedini mogući moral jer se etika teško može temeljiti na privilegijama. Privilegirani ljudi teško mogu izbjeći promociju vlastitih interesa što ih lako udaljuje od morala. Demokratska anarhija će biti sposobna stvoriti etično i pošteno društvo.

 

Demokratska anarhija će po prvi put moći provesti zlatno pravilo “Čini drugima ono što želiš da oni tebi čine”, koje je sposobno stvoriti dobro društvo. U biti, demokratska anarhija je prihvatila načelo tržišne ekonomije sa kojom nagrađuje dobro ponašanje pojedinaca. To bi trebalo savršeno funkcionirati. Jednom kada se uspostavi demokratska anarhija, ona će pokrenuti brzo i značajno poboljšanje društva. U trenutku kada ljudi dobiju pravo ocjenjivanja drugih ljudi i pravo da budu ocjenjeni od drugih ljudi, oni će biti manje zainteresirani da se konfrontiraju sa drugima, i više spremni da im udovolje. Ovo je najbolji mogući rezultat demokracije. Tehnologija potrebna za provedbu demokratske anarhije je već dostupna. Demokratska anarhija se može provesti uskoro, što znači da se puno bolje društvo može brzo graditi. Demokratska anarhija će najvjerojatnije ostvariti snove sanjara u povijesti čovječanstva.

 

Antička neposredna demokracija će opet biti potrebna

 

Pod pritiskom demokratske anarhije, vlade će slijediti potrebe ljudi. Vlast se neće usuditi samostalno donositi najvažnije odluke za društvo jer lako može pogriješiti što bi moglo izazvati gnjev naroda i veliki broj negativnih ocjena. Pretpostavimo da vlast nije sigurna kakve su potrebe ljudi. U tom slučaju, njihova odgovornost, jasno definirana uvažavanjem ocjena ljudi, će ih usmjerit da otkriju ljubav prema participaciji ljudi u procesima strateškog odlučivanja putem referenduma. U tom smislu, najvjerojatnije će razviti varijantu antičke demokracije koja će uz pomoć interneta brzo i efikasno uključiti ljude u izravno odlučivanje o zajedničkim potrebama, vjerojatno putem interneta.

 

Ljudi mogu izravno kreirati fiskalnu politiku društva u kojoj bi svaki pojedinac odlučio koliko novca želi platiti iz svog bruto prihoda za poreze. Ukupni zbroj svih odluka ljudi o oporezivanju odredio bi ukupan iznos novca koji je potrebno izdvojiti za takse. Ljudi neće plaćati porez koliko žele. Oni će formirati ukupan iznos novca za poreze koji će se prikupljati proporcionalno visini njihovih dohodaka. Na isti način, svaka osoba može odlučiti kako će se porez trošiti. Svaka osoba će odrediti koliko novca iz poreza želi  izdvojiti za razvoj ekonomije, sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu i druge potrebe kolektivne potrošnje.

 

Ovdje treba nešto reći o demokraciji. Ljudi nemaju jednake dohotke. Rad koji ostvaruje veću produktivnost treba da ima veći dohodak kako bi više doprinio proizvodnji. Kako će ljudi po svojoj slobodnoj volji izdvajati porez iz svojih dohodaka, tako će veći dohotci imati veću glasačku moć odlučivanja. Sa druge strane ljudi neće moći odlučiti da ne izdvaje novac za porez zato što organizacija društva ima cijenu. Društvo bez poreza ne može opstati. Rukovodstvo komune će uz odobrenje skupštine komune morati odrediti moguće intervale porezne politike u postotcima. Na primjer, ljudi mogu dobiti izbor da dodijele do 10% iznad i ispod postojećeg poreza. Ako je postojeći porez 20% to znači da će ljudi birati poreze između 10% i 30% od svojih bruto prihoda. Takvo ograničenje u određivanju visine poreza će umanjiti razlike u glasačkoj moći ljudi u odnosu na razlike u njihovim dohodcima, ali svejedno glasačka moć u fiskalnoj politici ljudi neće biti jednaka.

 

U ekonomiji je povoljnije glasačku moć bazirati na produktivnosti rada nego na potpunoj ravnopravnosti. U ekonomiji ljudi trebaju imati glasačku moć proporcionalnu njihovom dopronosu stvaranju ekonomskog bogatstva koje društvo posjeduje. Treba prihvatiti da iza veće ostvarene produktivnosti stoji vredniji rad. Vredniji rad treba nagraditi većom glasačkom moći kako bi u većoj mjeri stimulirao produktivnost ljudi pa tako i blagostanje u društvu. Kada se odlučuje o raspodjeli zajedničkog novca tada je baziranje glasačke moći na ostvarenoj produktivnoj moći radnika dobra, prikladna i pravedna metoda uspostave demokracije jer će doprinijeti razvoju društva. U donošenju političkih odluka ljudi moraju biti jednaki i naravno jedan čovjek treba da ima jedan glas.   

 

Teoretski, ljudi mogu odlučivati o kolektivnoj potrošnji unutar grupa potrošnje koliko god žele. Sve skupine zajedničke potrošnje će imati daleko značajniji ukupni učinak ako se demokratski usmjere. Slijedeći životno iskustvo, ljudi će naučiti koliko novca treba prikupiti za poreze i kako ga najbolje potrošiti. Dakle, ova potrošnja više neće biti otuđena od društva; ona će najefikasnije pratiti potrebe ljudi. S obzirom da novi politički sistem nudi stabilne i dobre odnose među narodima, ljudi više neće izdvajati novac za potrebe vojski. Vojske će prestati da postoje. U predloženoj demokraciji vođenje ratova više neće biti moguće.

 

Narod mora izravno donositi strateške odluke u društvu, kao što je prihvaćanje osnovnih zakona jer se tako stvara najbolja socijalna politika. Kod donošenja političkih odluka svaki čovjek normalno ima jedan glas. Ništa drugo ne može bolje pratiti interese naroda. Profesionalci će donositi sve druge odluke, a za te odluke će biti izravno odgovorni ljudima. Kada ljudi dobiju izravnu moć da sudjeluju u procesu donošenja odluka i kad budu mogli suditi onima koji donose odluke u njihovo ime, to će najvjerojatnije predstavljati najrazvijeniji oblik demokracije. Teško da se može definirati bolji politički sistem. Ljudi će biti zadovoljni sa takvom demokracijom i neće dopustiti nikome da im je oduzme.

 

Politika komune se više neće formirati u otuđenim centrima političke moći. Ona će polaziti od potreba svakog pojedinog stanovnika i zato se može nazvati humanistička politika. Ona predstavlja budućnost demokracije. Jednog dana će neka politička partija negdje usvojiti demokratsku anarhiju i pobijediti na izborima. To će biti početak velike reforme političkog sistema i velikog razvoja društva u svakom pogledu. 

Kapitalizam

2.2.1        Kapitalizam

 

Kapitalizam je društveno ekonomski sistem u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Otac moderne kapitalističke ekonomije je Adam Smith. On je tržišnu ekonomiju kapitalizma prikazao kao “nevidljivu ruku“ koja navodi privatne proizvođače da promoviraju društveni interes kroz realizaciju vlastitog interesa. Tržište ima princip u kojem potrošači slobodno kupuju robu koja im više odgovara a proizvođači se trude da proizvode robu koja više odgovara potrošačima. Tako društvo u cjelini ostvaruje veće kupovne pogodnosti. Vlasnici kapitala su prisiljeni odgovorno usmjeravati svoju proizvodnju jer svaki neuspjeh u proizvodnji moraju pokriti svojim kapitalom. Radnici su prisiljeni raditi odgovorno jer u suprotnom gube posao. Kapitalistički oblik proizvodnje stvara sistemsku odgovornost koja donosi visoku produktivnost.

 

Velika tehnološka otkrića u povijesti čovječanstva kao što su parni stroj, električna energija ili informacijska tehnologija, uvijek donose velik porast produktivnosti privrede što omogućava znatno povećanje potrošnje. Veća produktivnost donosi veću dobit proizvođača, koji onda mogu više kupovati i proces se progresivno obnavlja. Tada privreda doživljava ekspanziju proizvodnje. U ekspanziji proizvodnje javlja se velika potražnja za osposobljenom radnom snagom. Ukoliko potražnja za radnom snagom postane veća od ponude radne snage, tada radnici mogu birati radna mjesta i zahtijevati veći dohodak. Društvo u cjelini ekonomski prosperira.

 

Međutim, kapitalizam ima i svoju vrlo mračnu stranu. Kada potražnja za radnom snagom postane manja od ponude radne snage, tada radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli zaraditi za život. Tada poslodavci malo plaćaju radnike kako bi više mogli zaradili na njima. Tako nastaje nepravda u procesu proizvodnje poznata pod imenom eksploatacija radnika. U kapitalizmu su radna mjesta gotovo uvijek više tražena nego radnici i to osigurva permanentnu eksploataciju radnika koja je izvor velikih problema u kapitalizmu.

 

Kada radnici nemaju dovoljno veliku kupovnu moć oni ne mogu dovoljno kupovati robu. Smanjena potražnja za proizvodima rada donosi probleme privredi jer otežava plasman proizvoda privrede. Ukoliko privreda ne uspije pronaći nove tokove potražnje mora smanjiti produktivnost da izbjegne gubitke. Tada privreda doživljava recesiju. Recesija proizvodnje u tržišnoj privredi rezultira smanjenjem dobiti poduzeća. Nedovoljno produktivne kompanije ne mogu osigurati svoju ekonomsku egzistenciju, što rezultira njihovim bankrotima. U recesiji proizvodnje radnici gube posao i ne zarađuju novac. Što manje radnici zarađuju, to je manja kupovna moć društva, pa potražnja za proizvodima rada opada, što dovodi do veće recesije.

 

Tokom recesije tržišne privrede pojavljuju se mnogo značajnije razlike u raspodjeli pogodnosti u društvu od onih koje zajednica koja teži svom prosperitetu treba dopustiti. S jedne strane su ljudi koji nemaju osnovna ljudska prava da osiguraju ekonomski opstanak, a s druge strane su bogati ljudi koji imaju puno više nego što im je objektivno potrebno. To nije dobra osnova za ostvarenje dobre budućnosti.

 

Tržišna privreda kapitalizma nema zadovoljavajuću kontrolu prelaza između stanja ekspanzije i recesije proizvodnje. Tržište takve poremećaje rjesava bolnom uspostavom ravnoteže u kojoj obespravljeni radnici najviše stradavaju. Tržišna privreda kapitalizma ne može osigurati stabilnu zaposlenost radnika, stabilnu proizvodnju i raspodjelu. Ona ne može ostvariti stabilno društvo.

 

***

 

Pobjednici na slobodnom tržištu se bogate a gubitnici propadaju. Pobjednici uz pomoć novonastalog bogatstva ostvaruju veću moć i potiskuju nove gubitnike sa tržišta. Tako velike korporacije preuzimaju kontrolu nad tržištem a mala poduzeća gube svoj udio u tržištu. Vlasnici korporacija se sve više bogate a narod je sve siromašniji. 

 

Kapitalisti su u svrhu stimuliranja radnih aktivnosti građana iz koje vuku korist, potisnuli principe kooperacije među ljudima i nametnuli sistem konkurencije. Iz toga proizlazi strah i egoizam u kojem čovjek čovjeku postaje vuk koji se bori za opstanak. Iz toga proizlazi destruktivnost praktično na svim poljima društvenog odnošenja.

 

Kapitalistička propaganda propovijeda sistem liberalnog kapitalizma kao sistem koji daje svakome podjednaku šansu što naravno nije istina jer se bogataši nalaze u izrazito povlaštenom položaju u svakom pogledu. Sistem je okrutan prema gubitnicima i to se vidi na primjeru Amerike. Amerika je najbogatija zemlja u svijetu ali u njoj postoje ogromni socijalni problemi.

 

Ljudi teško rade po cijele dane za malu nadnicu i još su u stalnom strahu od gubitka posla. Oni nemaju zadovoljavajuće zdravstveno osiguranje jer je skupo. Oko 20% Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje. U 1993 godini, radnik sa minimalnim dohotkom u Americi, kakvih ima vrlo velik broj, je zaradio 60.000 puta manji dohodak od Predsjednika i CEO Walt Disney korporacije.

 

Ogromne socijalne razlike razvijaju kriminal u Americi. Građani Amerike često ne izlaze iz kuća kad padne mrak jer se osjećaju nesigurnim. Gotovo 1% stanovnika Amerike se nalazi u zatvoru i još toliko se vodi u kaznenim postupcima. Tu se radi o gotovo pet miliona ljudi i zato se ne može govoriti samo o kriminalu nego o političkom problemu nezdravog sistema.

 

Prosječni Amerikanac je moderni rob bogataša a propaganda ga je uvjerila da je slobodan. On je toliko indoktriniran propagandom da i ne zna da može biti bolje. Amerika je vjerojatno najotuđenija zemlja svijeta, puna stresa, psihičkih bolesnika, zemlja sa velikom stopom alkoholizma, narkomanije i kriminala, zemlja rasturenih brakova, samotnjaka, čudaka. Godišnje jedan od 10.000 stanovnika SAD izvrši samoubistvo. Navedene informacije nalaze se u knjizi “Prljave istine” Michaela Parentija.[1]

 

I nema vidljivog izlaza iz problema kapitalizma. To je zato što bogati ljudi potiskuju znanje potrebno za poboljšanje društva. To potiskivanje je organizirano kroz politiku, medije i sistem obrazovanja. Glavni predmet u svim školama je učenje poslušnosti prema autoritetima. Studenti kroz obrazovanje uče da je kapitalizam najprosperitetniji društveni sistem pa ga ne pokušavaju promijeniti nego se trude da se uklope u ciljeve kapitalizma. Tako obrazovanje postaje temelj otuđenja društva. Otuđeni ljudi ne mogu pronaći izlaz iz lošeg života.

 

***

 

Kapitalizam ima svoje unutrašnje kontradikcije koje ga stalno uvlače u krize. Prevelike ekonomske razlike među ljudima i državama, naziru velike probleme u budućnosti, počevši od nekontroliranih migracija sa kriminalom svakojake vrste pa do ratova. Osim toga kapitalizam je izgradio pretjerano veliku proizvodnju koja besmisleno rasipa prirodna bogatstva. Nedostatak prirodnih resursa koji je sa takvim rasipanjem neminovan, će dovesti ljude pred borbu za opstanak. Ako se nešto značajno ne promijeni to će prije ili kasnije dovesti do ratova u kojima će veliki dio čovječanstva biti izbrisan sa lica zemlje. To se mora spriječiti formiranjem daleko boljeg društva.

 

Ideologija kapitalističkog liberalizma ne može više doprinositi razvoju društva. Došlo je vrijeme da on ode. Ono što danas najviše čuva kapitalizam je nepostojanje boljeg sistema koji bi ga mogao zamijeniti. Ova knjiga predstavlja dobar kapitalizam koji će biti prekretnica u razvoju društva. Dobar kapitalizam mora doprinijeti razvoju jednakih prava među ljudima. On će skratiti radno vrijeme radnika kako bi svi ljudi imali pravo na rad. Ukidanje nezaposlenosti povećat će potražnju za radnicima, čime će oni zarađivati više novca. Kvaliteta života za sve ljude će se poboljšati. To nije lak zadatak za kapitalizam. U svrhu poboljšanja ljudskog života i okoline u kojoj ljudi žive, budućnost će zahtijevati uvođenje kooperacije izmedju radnika, kompanija i država. Posljednje je neostvariv zadatak za kapitalizam što znači da su radikalne promjene političkog i ekonomskog sistema nužnost ostvarenja bolje budućnosti čovječanstva.

 

[1] Michael Parenti, Dirty Truths, http://www.michaelparenti.org/DirtyTruths.html

Dileme

Aleksandar Šarović je napisao:

 

Dileme

 

Tri ili četiri kršćanske vjernice su mi pisale da Isus Krist nebi nikada pitao dali je On Isus Krist zato jer bi On znao odgovor na to pitanje. Ja sam ih upitao kako to znaju i naravno, nisam dobio odgovor.

 

Isus Krist je postao svjestan da je Sin Boga kada je napunio dvanaest godina. Ovo sam negdje davno pročitao. Oprostite ako sam pogriješio ili ako je izvor nepouzdan. Da li je moguće da sam ja sada pomalo glup i da mi treba više vremena da bih shvatio tko sam nego što je to trebalo Isusu Kristu kada se prvi put pojavio?

 

Isus Krist se trudio 18 godina da bude prepoznat kao Isus Krist dok nije uspio u tome. Sin Boga bi trebao biti u mogućnosti da to učini brzo ali nije. Zašto? Ako je Isus Krist toliko dugo bio nemoćan onda sam ja za sada prilično dobar. Ja neuspješno promoviram novi sistem koji će napraviti Raj na Zemlji samo 15 godina, i samo četri godine su prošle od vremena kada sam postavio pitanje dali sam Isus Krist.

 

Imam još jedno zanimljivo pitanje. Ako Isus Krist sjedi sa desne strane Boga Oca (Kol 3.1) morao bi jako dobro poznavati Boga Oca. Zašto nitko od apostola nije upitao Isusa Krista da im kaže nešto konkretno o Bogu Ocu? Nije li to prvi logični interes i najvažnije pitanje? Ili zašto Isus Krist nije sam nešto egzaktno rekao o Bogu što bi Boga Oca više približilo ljudima? Ne vidim nikakav razlog zašto bi on čuvao znanje o Bogu Ocu za sebe. Da li je moguće da Isus Krist nije dao nikakav opis Boga Oca zato jer nije znao što da kaže? Da li je moguće da je odnos Isusa Krista i Boga Oca nedokučivo spiritualan u smislu da ga niti sam Isus Krist nije mogao dovoljno jasno osjetiti, zamisliti, ispitati, razumijeti, ili objasniti? Ako je to tako onda bih ja mogao odgovoriti na pitanje da li sam ja Isus Krist na temelju toga što sam učinio. Kad se ponovo vrati Isus Krist bi trebao pokazati put koji će učiniti raj na Zemlji. Ja sam to učinio.

 

 

Pitanje

Duška je napisala:

Napisali ste da nikad niste videli ni čuli Boga a tvrdite da možete biti sin Boga, nije li to malo neverovatno? Ovo što ste napisali ne zvuči loše ali kako mi možemo znati da iza toga ne stoji crni Đavo koji se samo trudi da nas zavede?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Jako dobro pitanje. Koliko ja znam, Biblija nigdje ne piše o tome kada će se Isus Krist vratiti i kako se Njega tada može prepoznati. Postoje stotine različitih interpretacija parabola u Bibliji koje su na kraju dovele do toga da postoje stotine različitih nezavisnih kršćanskih crkava koje sve slijede istoga Boga i Isusa Krista na različite načine. Ali postoji jedno razumijevanje Biblije koje je za sve kršćanske crkve manje više isto i koje nepobitno ukazuje kako se ipak može prepoznati Isusa Krista na ovom svijetu. Isus Krist treba da napravi Raj na Zemlji, gdje više neće biti ratova, kriminala, korupcije, gladi, straha, gdje će postojati harmonija među ljudima, obilje, gdje će ljudi voljeti jedne druge, gdje će svi ljudi biti sretniji i zadovoljniji nego što to mogu zamisliti danas.

Ja sam definirao takvo društvo u svojoj knjizi Humanizam. To bi u najmanju ruku trebalo vama kazati da može postojati neka mogućnost da bih ja mogao biti Isus Krist. Moguće je da me Bog izabrao i vodio a da ja toga nisam svjestan. Ako vjerujete u Isusa Krista vaša je dužnost da ispitate ovo o čemu govorim. Ja znam da vam se sviđaju bar neke moje ideje ali se ustručavate da ih prihvatite zato što niste sigurni što će one donijeti.

Otvorite svoje srce i dušu, i ako to osjetite, dozvolite vašoj duši i srcu da me prihvate. Kad me prihvatite, siguran sam da ćete učiniti ovaj svijet prekrasnim mjestom za život. Ja ne mogu zamisliti nikakvu štetu koja iz toga može proizaći, samo veliko dobro. Ako neko vidi bilo kavu štetu koja može proizaći iz mog rada neka to kaže. Ovaj forum je otvoren za sve dobronamjerne ljude.

 

Odgovor

Aleksandar Šarović je napisao:

 

Dobio sam prvo pismo od jedne velike kršćanske organizacije koja nije negirala mogućnost da sam ja Isus Krist. Oni su rekli da je to što sam napisao interesantno i postavili su pitanja. Dobro, oni me nisu ni prihvatili za Isusa Krista ali ipak ja to pismo smatram velikim uspjehom. Kada bi neka kršćanska organizacija javno proglasila da postoji samo mala šansa da sam ja Isus Krist, ja bih dobio milione vrlo znatiželjnih posjetilaca ovdje. Oni bi me istraživali čitanjem moje knjige. Tako bi se svijet počeo mijenjati. Na žalost, poslije dvije nedjelje ja nisam dobio od te kršćanske organizacije dozvolu da objavim njihovo pismo ovdje. Mislim da me to ne sprečava da objavim svoj odgovor koji je usput i najbolji kratki opis knjige koji sam do sada napravio. Evo ga ovdje:

 

Dragi predstavniče kršćanske organizacije,

Vi ste prvi predstavnik religiozne organizacije koji mi nije negirao mogućnost da sam ja Isus Krist. Hvala vam na tome. Ja ne znam da li sam Isus Krist ali sam siguran da sistem koji sam predložio može spasiti šest biliona ljudi na planeti Zemlji od društvenog zla.

Nije lako odgovoriti na vaša pitanja zato što moja cijela knjiga govori o tome. Možete pronaći neke odgovore na svoja pitanja ovdje: Humanizam sažeto i ovdje: Moje misli i naravno u cijeloj knjizi ovdje: Uzmite knjigu. Sada ću vam pokušati dati najbolji odgovor na vaša pitanja u nekoliko rečenica.

Sebičnost, pohlepa, grijeh, razdor, tlačenje su rezultati čovjekova neznanja. Sistem koji sam predložio nudi rješenje za današnje probleme društva kroz istinski jednaka prava među ljudima. Ljudi će imati slobodu da slijede i zaštite svoje interese svugdje. Ipak oni to neće moći učiniti na štetu drugih ljudi jer to novi sistem neće dozvoliti.

U novom sistemu svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjenjuje bilo kojeg čovjeka i to će donositi neki oblik značajnih nagrada i kazni ocjenjenim ljudima. To znači da niko više neće moći ostvariti pogodnosti za sebe kroz stvaranje nepogodnosti drugim ljudima. Ili drugim rječima, ljudi će ostvarivati pogodnosti za sebe pomoću stvaranja pogodnosti u društvu. Sa vremenom ocjenjivanje među ljudima može u potpunosti zamijeniti sve postojeće državne zakone. Ostati će samo božji zakoni definirani u Bibliji i utemeljeni neposrednom demokracijom i navedenim sistemom ocjenjivanja.

Osim toga, u novom sistemu ni jedan rad u javnim poduzećima više neće biti privilegiran i to će ukloniti jednu od najgorih negativnosti današnjeg društva. U novom sistemu će svaki čovjek biti u mogućnosti da izabere bilo koji posao u javnim poduzećima pod uvjetom da za takvo radno mjesto predvidi najveću produktivnost. Privatne kompanije neće biti u mogućnosti da slijede produktivnost novog sistema pa će otići u povijest zajedno sa svim negativnostima kapitalizma.

Pomoću specijalne regulacije odgovornosti radnika i dohodovne kompenzacije za rad, sva javna radna mjesta će postati podjednako tražena. Novi sistem će dati ljudima sigurnost i slobodu da slijede vlastite interese u oblicima koji su danas nezamislivi. Život u takvom sistemu će omogućiti ljudima da demistificiraju otuđene vrijednosti današnjeg društva i da pronađu gdje su stvarne vrijednosti. Na taj način ljudi će ostvariti znanje kako da dosegnu dobar život, ljubav, mir, radost, stabilnost i harmoniju društva ispred najsmionijih današnjih snova.

Na kraju treba reći da će sistem biti prihvaćen dobrovoljno. Nekoliko desetina, stotina ili hiljada ljudi negdje u svijetu može testirati sistem i dokazati ovo što sam ja upravo rekao. Oni će napraviti raj na zemlji i zatim će ostatak svijeta zasigurno slijediti isti put. Oni koji imaju svu moć danas, u početku vjerojatno neće voljeti novi sistem ali neće imati drugog izbora nego da mu se pridruže zato što neće moći živjeti sami.

Dao sam vam najbolji mogući odgovor u par rečenica ali vjerujem da imate još puno pitanja što, zašto, i kako. Stvar je u tome da niko ne može razumjeti sistem ukoliko ne pročita knjigu. Poslije toga ja ću rado objasniti sve što nije jasno.

Također, ja vas molim za dozvolu da objavim vaše pismo zajedno sa mojim odgovorom u forumu za diskusije na mojim internet stranicama ovdje. Vaše ime bi također bilo dobrodošlo.

Pozdrav,

Aleksandar Šarović

 

Problem

Aleksandar Šarović je napisao:

Izgleda da se ljudi ustručavaju prodiskutirati ovdje kršćansku religiju. Ipak razmjenio sam veliki broj elektronskih pisama sa kršćanskim autoritetima. Svi su mi oni negirali bilo kakvu šansu da budem Isus Krist. Naravno ja sam pitao zašto? Jedan svećenik mi je odgovorio da dokažem da sam Isus pomoću čuda kao što je: “da podignem zgradu trideset metara u zrak, zatim da je zarotiram oko njene osi, i da je lagano spustim na drugo mjesto”. Slijedeća osoba mi je pisala: “Samo umri na križu, boravi tri dana u paklu, vrati se iz mrtvih, i zatim otiđi u nebo i bit ćeš Isus. Treća osoba želi da budem skroman i da se pozivam na Boga što god da pišem. Slijedeći svećenik mi je citirao Matiju 24:23: “Ako ti neko kaže, ‘Vidi, evo ga Isus’ ili ‘Tamo je’ ne vjeruj u to.“ I tako dalje, i tako dalje. Ponekad, kad mi se odgovori čine interesantni, ja nastavljam sa logičkim pitanjima na koje kršćanski autoriteti nemaju odgovore. Evo primjera: “Ako je Isus Krist vidio, čuo, ili osjetio Boga Oca, zašto nije nigdje dao opis Boga Oca? Njegovu visinu? Broj cipela? Boju očiju? Ako to ne postoji, boju glasa? Svjetlost ili toplinu koju zrači? Bilo šta?” Na ovo pitanje svi autoriteti napuštaju diskusiju.

Uglavnom, nisam dobio dva slična obrazloženja zašto ja ne mogu biti Isus Krist. Da li to nešto govori? Niko sa sigurnošću ne zna ništa o povratku Isusa Krista a ovi gore navedeni kršćanski autoriti su sebi dali pravo da to znaju. Svi ti ljudi me podsjećaju na grupu koja je neuspješno tražila Budu u knjizi “Sidarta” od Hermanna Hessea. Slučajno je Buda bio samo skelar koji ih je mnogo puta prevozio preko rijeke. Kršćani su kroz stoljeća možda izgradili nerealna očekivanja o Isusu Kristu i to može otežati njegovo prepoznavanje kad se vrati.

Da budem iskren, meni nije važno da budem Isus Krist iako imam veliko poštovanje prema Njemu i prema Bogu. Jednostavno nisam navikao na to. Osim toga moja knjiga će promijeniti svijet bez obzira dali sam ja Isus Krist ili ne. Ja koristim ime Isusa Krista da bi dobio više pozornosti na svoju knjigu “Humanizam”. Ali ne radim to zasigurno zato da bih varao ljude. Ja ne mogu imati nikakvu korist od promocije svoje knjige ako izuzmemo lično zadovoljstvo koje proizlazi iz činjenice da će moja knjiga napraviti ovaj svijet prekrasnim mjestom za život. Jedino što ja želim od ljudi jeste da se potrude razumijeti o čemu govorim. Moja knjiga ne može napraviti nikakvu štetu. Suprotno, ona će napraviti Raj na Zemlji gdje će prema Bibliji “lavovi i antlope zajedno jesti”, što znači svi će ljudi živjeti u prekrasnoj harmoniji. Mi možemo testirati sistem negdje u maloj društvenoj zajednici i saznati ubrzo dali sam u pravu ili ne. Ako sam u pravu da li sam ja tada Isus Krist? Pretpostavimo da se Isus vrati kad moja knjiga već promijeni svijet. Može li On tada reći: “Oprostite što sam zakasnio, promet je bio užasan, ali ja bih učinio sve isto kao Šarović”? Postoji pristojna mogućnost da sam ja Isus i jednog dana će to možda biti prihvaćeno.

 

Nepoznati pisac je napisao:

Žao mi je da možda i ne tako loše sekvence iz knjige budu uništene tako lošim, umišljenim i heretičkim razmišljanjem. Bog bio s vama na vašem putu, a možda ako ikada spoznate Boga (ne da ste vi Bog) u svojoj skromnosti i poniznosti pomognete svojim bližnjima, a tako i svijetu.

Hvaljen Isus, Ja

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Zašto vi mislite da ja nisam spoznao Boga kad je sve što sam napisao potpuno u skladu sa Božjom voljom prikazanom u Bibliji? Isus Krist je jednog dana shvatio da je Bog i da svi putevi do Boga Oca vode preko njega i bio je skroman i nije bio umišljen. Ja pitam da li sam ja Isus Krist na temelju rezultata svog rada i zato sam umišljen i nisam skroman. Nije li to malo čudno?

Deset godina sam bio prilično suzdržan u svom pisanju i malo me je ljudi čitalo. Od kako sam postao provokativan daleko više ljudi posjećuje moje internet stranice i zato su mi sada šanse da promijenim svijet ipak veće.

Ja bih jako volio čuti od vas šta je loše u ovome što sam napisao, zašto mislite da sam ja umišljen i zašto sam ja heretik jer meni to nije jasno! Isto tako moram priznati da se većini vjernika koji su mi pisali ne sviđa da ja budem Isus Krist. Nemam pojma zašto! Ako moja knjiga “Humanizam” napravi Raj na Zemlji vi ćete svi postati dobri ljudi i vjernici i zato ćete prema Bibliji vi svi zasigurno završiti u Raju na Nebu. Ako ona ne uspije napraviti Raj na Zemlji ja definitivno nisam Isus Krist i nikakvo zlo ne može proizaći iz takvog pokušaja. Pa zašto vam se onda ne sviđa to što pišem?

Hvala na dobrim željama. Hvaljen Isus.