Category: Hrvatsko Sroski

Hijerarhija ili sloboda

Aleksandar Šarović je napisao:

 

Mi trebamo i hijerahiju i slobodu da bi formirali najbolju moguću produkciju. Proizvodni proces je vrlo ovisan o tehnologiji i to je ono što mi ne možemo promijeniti. Mi samo možemo uključiti najbolje moguće radnike u proces proizvodnje. Zato novi sistem predlaže stalno otvoren natječaj za sva radna mjesta. Kada svako radno mjesto dobije najbolji radnik na raspolaganju ostvariti će se najbolja i najveća moguća produktivnost.

Dobra produkcija također zahtijeva brzu i efikasnu koordinaciju između proizvođača. Najbrža i najefikasnija koordinacija proizlazi iz hijerarhijskog sistema donošenja odluka u procesu proizvodnje. Hijerarhija u procesu proizvodnje u novom sistemu neće proizvesti neželjenu hijerarhiju među ljudima zato što će svaki radnik biti permanentno odgovoran svakom radniku. Ni jedan radnik neće biti privilegiran ni na koji način nigdje. Novi sistem podjele rada i radne odgovornosti će zahtijevati kooperaciju među radnicima na svim nivoima privređivanja. Zato će takav sistem ostvariti najveću produkciju, veliku slobodu rada i najbolje odnose u proizvodnji. On će kreirati asocijaciju slobodnih proizvođača.

Demokracija ili anarhija

Aleksandar Šarović je napisao:

 

Mi trebamo i democraciju i anarhiju da bi ostvarili najbolji sistem za donošenje odluka u društvu.

Neposredna demokracija putem referenduma je najbolji poznati način donošenja odluka u društvu ali nije izvanredan. On je dobar zato što omogućava formiranje odluka koje većina članova društva podržava. Sa druge strane demokracija može nametnuti volju većine manjini što nikako nije dobro. Osim toga neposredna demokracija može biti komplicirana zato što zahtijeva od svih ljudi da budu poznavaoci materije o kojoj se odlučuje i da participiraju u procesu donošenja odluka. Ta činjenica usporava i otežava donošenje odluka. Mi trebamo unaprijediti demokraciju.

Izvanredan socijalni sistem će dati liderima pravo da odlučuju o svemu o čemu žele odlučivati ali oni ne smiju razočarati ljude u čije ime donose odluke. Jednostavno, ako lideri znaju kako da donosu najbolju odluku za društvo neka odluče u ime društva. Novi sistem će ih snažno pozvati na odgovornost ukoliko pogriješe u svojoj procjeni. Novi sistem uključuje novu mjeru koja daje svakom pojedincu jednako pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Ako to društvo prihvati ocjenjivanje može napraviti značajan utjecaj na ocjenjenu osobu. Lideri će biti jako izloženi. Kreiranje loše odluke u ime društva bi moglo rezultirati velikim brojem negativnih ocjena što će liderima nanijeti tako veliku štetu da se oni neće usuditi donositi odluke koje bi se suprotstavljale volji naroda. Ovakav sistem će biti brz, pravedan i efikasan. To će biti demoktatska anarhija, najbolji mogući politički sistem.

Ako lideri ne bi mogli preuzeti odgovornost o tome što bi bio najbolji izbor za narod oni će pozivati narod na neposredno odlučivanje na referendumu. To će umanjiti njihove odgovornosti ali ih neće osloboditi odgovornosti zato što ih narod i dalje može ocjenjivati. Razlozi mogu biti mnogobrojni. Na primjer narod može izraziti svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo ocjenjivanjem kako su oni pripremili referenduum. To je također vrlo važno. Rezultat toga mora biti neki oblik konsensusa ostvaren dogovorom između lidera i naroda. To će biti najbolji mogući politički sistem.

 

Monetarni sistemi

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Jerry LaPlante je napisao:

Do promjena ne može doći ukolko kongres (SAD) ne oduzme moć štampanja novca od bankara Federalnih rezervi. Tako dugo dok ti bankari mogu kreirati novac sa potezom pera mi ćemo ostati u financijskom robovlasništvu. Mi moramo prestati pokrivati zaduženost štampanjem novca, mi moramo početi štampati novac za radnu produkciju. Iako ja pozdravljam vaše namjere, vi vodite tešku bitku. Pokretačka snaga iza svega je novac. Banke ga kreiraju i posjeduju, a vi i ja ga samo posuđujemo i plaćamo kamate za to. Jedino vozilo sposobno da može stvoriti novi sistem koji može rukovati sa 10+ triliona ekonomijom koju imamo je naša infrastruktura. Štampanje novca za čovjekovu produkciju i za održavanje infrastrukture će kreirati zdrav novac zato što će biti zarađen u proizvodnji, i zatim potrošen u cirkulaciji bez dužničkog tereta kamatama. Posjetite www.wealthmoney.org. Ove internet stranice prikazuju povijest kako je naš novac korumpiran od bankara i rješenje za taj problem. Dok sistem ne bude promijenjen, zadržite svoj dah, i nadajte se da se neće raspasti. Konačno će morati. JRL

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Ne samo da se slažem sa vama, to je upravo ono što sam opisao u svojoj knjizi. Pokušat ću prikazati najbolju monetarnu politiku na teoretskom primjeru. Državno rukovodstvo će štampati novac i kupiti svu robu od proizvođača. Čim prime novac od države za svoje proizvode proizvođači postaju potrošači. Tada bi potrošači svojom slobodnom voljom trebali odmah odkupiti svu robu od države kako bi država povratila nazad sav odštampani novac. Ja moram priznati da je to nemogući zadatak za slobodnu tržišnu ekonomiju, ali što se više približimo tom idealnom modelu to će ekonomija biti bolja. Ovaj model će zahtijevati efikasnu tržišnu regulaciju koja će uspješno balansirati ponudu i potražnju. Ipak uvjeren sam da će najbolji rezultat donijeti demokratska planska ekonomija. Ona će predstavljati najstabilniju i najefikasniju proizvodnju, proizvodnju baziranu po naruđbi potrošača. Više neće biti potreban novac za pokrivanje dugova i teoretski problem će biti riješen.

Kako ćemo implemetirati takav sistem? Na početku sistem će biti implementiran lokalno slijedeći volju ljudi. Ne postoji bolja produkcija od one gdje svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takvu kompaniju ja nazivam humanistička kompanija i ona će biti u mogućnosti da akumulira svoj vlastiti novac (ukoliko to bude nužno ona može i štampati svoj vlastiti novac) i moći će se boriti protiv bogatih kapitalista i bankara. Bez obzira koliko su ti kapitalisti i bankari bogati, sa vremenom, oni će biti manje i manje sposobni da se takmiče protiv humanističke kompanije. Novac je u kapitalizmu bezvrijedan ukoliko ne donosi profite. Uzevši u obzir da kapitalisti i bankari ne mogu spriječiti bankrote, ekonomske i političke krize, i da su oni racionalna ljudska bića, oni u stvari neće imati drugog izbora nego da se pridruže novom sistemu za njihovo vlastito dobro.

 

Ekonomski model

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Može li ovakav model biti prihvaćen u tehnički nerazvijenom okruženju, ili zahtijeva naprednu tehnologiju kao što je internet. Povijest je pokazala da Laissez-Faire kapitalizam funkcionira u svakoj mogućoj situaciji ili okruženju (ovo ne govori da je to prihvatljiv sistem), samo da on funkcionira. Može li vaš model funkcionirati u svim razumno zamislivim situacijama u kojima se ljudska vrsta može naći u slijedećih 500 godina.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Prvo, model koji sam razvio može biti djelomično realiziran ili u potpunosti. Drugo, on može biti realiziran sa samo nekoliko ljudi koji žive u bilo kojoj metropoli i također pomoću cjelokupnog čovječanstva. I konačno on je mogao biti realiziran djelomično i prije stotinu godina ali puna i široka implementacija nebi bila moguće bez informacijske tehnologije koju imamo danas. U stvari, sistem može biti realiziran recimo za godinu dana ukoliko bi ga neka udruženje negdje u svijetu prihvatilo ali bi bilo bolje prije toga učiniti ozbiljnu studiju sistema baziranu na velikom broju različitih scenarija nego učiti na pogreškama.

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Znatiželjan sam, ja sam uvijek vidio socijalističke ekonomije kao velike monopole na nacionalnoj bazi koje funkcioniraju u slobodnoj preduzimačkoj areni. Planetarna ekonomija ponude i potražnje će izgurati socijalističku ekonomiju na isti način kao što je izgurala velike monopole koji su izrasli u zadnjih 200 godina.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Do sada je kapitalistička kompanija bila produktivnija od “sociajističke” zato što je imala znatno bolju alokaciju resursa. Zamislite sada tradicionalnu kapitalističku kompaniju i iste veličine jednu “socijalističku” gdje svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju visoko odgovoran za svoj rad kao što to nudi model koji sam ja razvio. “Socialistička” kompanija će po definiciji sada imati bolju alokaciju resursa što kapitalistička kompanija neće moći slijediti. “Socialistička” kompanija će biti produktivnija i profitabilnija na tržištu. To će prisiliti ovaj puta privatnu kompaniju da se pridruži “socialističkoj” kompaniji jer bi u suprotnom bankrotirala. “Socialistička” kompanija će jednostavno pobjediti.

Čak i kada bi se sve kompanije u regiji, državi ili bilo gdje udružile u jednu “mega” kompaniju i tako izgubile konkurenciju od strane drugih kompanija, to više nebi kreiralo monopol u tradicionalnom smislu zato što će otvoreno takmičenje za svako radno mjesto još uvijek postojati. Potrošači neće više moći birati proizvode između mnogo sličnih ali će visoka prihvatljivost proizvoda biti osigurana pomoću ocjenjivanja proizvođača od strane potrošača. To će ostvariti najbolju ekonomiju, najracionalniju ekonomiju, itd. itd.

 

Peter Nicolaysen je napisao:

U kapitalističkoj ekonomiji, neuspjeh u proizvodni donosi drastične posljedice, bez obzira kolko je kompanija velika ili moćna. Pennsylvania Railroad, i Enron su sjajni primjeri neuspjeha ekstremno vrijednih korporacija. Kakvu garanciju vaš sistem daje da će “najbolji mogući ljudi” biti uvije izabrani. Zapamtite da mišljenje večine nije uvijek tačno, niti mišljenje eksperata. Kompletan narod je nekad mislio da je svijet ravan, a ako se želite obogati upitajte eksperte šta je nemoguće i tada pronađite način da ti ostvarite. Šta će biti sa malim biznisom, kao što su postolari, TV tehničari, restorani, kina, i slični, hoće li i oni biti centralizirani? Kako se na ovoj kugli zemaljskoj može realno utvrditi tko bi bio najproduktivniji bileter u kinu? Šta sa ljudima koji ne žele raditi i radije bi ukrali ili drugačije oštetili sistem? Šta će vaša eutopija učiniti sa njima?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

U sistemu koji sam predložio svaki radnik će biti nekakav akcionar od “mega” kompanije. To znači da će svaki radnik podnositi odgovornost pomoću svojih akcija za neostvarenje svoje predložene produktivnosti kao i za neostvarenje produktivnosti kolektiva. To je nešto što kapitalizam nema uopće. U slučaju Enron na primjer, radnici su izgubili poslove a akcionari novac. Akcionari su sigurno bili zainteresirani za dobro poslovanje ali nisu imali dovoljno utjecaja u procesu donošenja odluka a radnici (specijalno lideri) nisu bili dovoljno zainteresirani za posao. U novom modelu radnik i akcionar će biti ista osoba tako da će biti znatno više zainteresirani i odgovorni na poslu.

Ja mislim da većina ima najvjerojatnije pogrešno mišljenje o bilo čemu i to zbog ogromnog otuđenje u kojem mi danas živimo. Ali mi moramo prihvatiti potrebe ljudi bez obzira koliko su one otuđene zato što ljudi misle da su njihove potreba stvarne. Sa vremenom, sistem koji sam predložio će omogučiti ljudima da pronađu svoje prave potrebe.

Ovisiti će samo o vlasnicima malog biznisa kao i kod bilo kojih drugih kompanija da li se žele pridružiti “mega” kompaniji. Ako žele biti će dobrodošli.

Najproduktivniji biletar u kinu će vjerojatno biti onaj koji je najjeftiniji, onaj koji će tražiti najnižu cijenu za svoj tekući rad.

U novom sistemu svaki stanovnik će dobijati dohodak od dana rođenja pa do dana smrti bez obzira dali radio ili ne. Visina dohotka će ovisiti o vrijednostima minulog rada, tekućeg rada, o realizaciji predviđene produktivnosti, itd. To će u najmanju ruku umanjiti potrebe za krađama. Osobe koje proizvedu bilo kakav oblik štete društvu podnositi će odgovornost za to pomoću gubitka bodova minulog rada (oblik humanističkih akcija) proporcionalno šteti koju su prouzročili.

 

Elektronsko zavođenje

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Meni se čini da bi ovo što vi predlažete zahtijevalo da svaki pojedinac na planeti bude kompjutorski zavođen od rođenja do smrti. Ovo bi bilo moguće samo pomoću masivnog kompjutorskog sistema i elektronske obrade svakog pojedinca. Jedan elektromagnetski impuls bi tada mogao uništiti cijeli sistem. Kao dodatak tom nivou kontrole i praćenja pojedinaca, ljudi zaposleni na vođenju sistema bi imali gotovo neograničenu moć. Postoji jedna stara izreka “Neograničena moć, neograničeno korumpira”. Svi centralizirani sitemi su jako bili korumpirani od onih u centru, izazov je ogroman. Kako će vaš sistem riješiti problem ljudske prirode koja je manje perfektna, i ponekad kompletno zla?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Već danas ne postoji veći tehnički problem za implementaciju takvog sistema. Internet mreža servera sa pozadinskim sigurnosnim kopijama podataka će izvršiti sve što je potrebno bez problema. Ako ste zabrinuti za privatnost podataka ona može biti uspostavljena na isti način kao što se to danas radi. Ljudi koji će biti zaduženi za vođenje i održavanje sistema će biti tehničari bez ikakve moći. Konačna moć će pripadati samo narodu kroz proces direktne demokracije i demokratske anarhije. Trebalo bi da bude jasno da će demokratska anarhija značajno umanjiti zlo. Socijalno zlo će biti u potpunosti uništeno pomoću samog sistema kroz proces razotuđenja. To je u principu nešto o čemu cijela knjiga govori i ne može biti objašnjeno ukratko.

 

Jednakost

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Peter Nicolaysen je napiaso:

Postoji li etička baza za jednakost ljudi ili treba prevladati zakon prirodne selekcije i opstanka?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Jednakost je jako široki pojam. Ljudi trebaju imati jednaka prava ali oni nemaju jednake sposobnosti niti želje i ne doprinose podjednako stvaranju vrijednosti u društvu. Zato mi trebamo kompromis. Ipak, ja se nikada neću složiti sa rješenjem koje vodi bitkama za opstanak u društvu.

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Isto kao jednakost, opstanak je također širok pojam. Više nego život i smrt, on uključuje; korporacije, organizacije, socijalne grupe, socijalne strukture, i sve grupe. Da li je superiornost i opstanak na duge staze ostvaren kroz borbe za opstanak navedenih grupa ili kroz neki oblik spoznaje koja vjeruje da zna šta je superiornost.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Teško je odgovoriti na vaše pitanje zato što istina vjerojatno leži negdje između. Mislim da je važnije prikazati što će biti nego što je bilo. Kada sistem koji sam predložiuo bude prihvaćen ljudi će jednostavno prepoznati šta je to superiornost. Svaki čovjek će garantirano imati ljudska i civilna prava. Također svi ljudi će primati dohodak od rođenja pa do smrti koji će ovisiti o vrijednosti njihova tekućeg i minulog rada. Dohodak će uvijek biti toliko visok da može osigurati opstanak. Svaki čovjek će biti socijalno medicinski osiguran i imati će besplatno obrazovanje. Svaki čovjek će imati jednaku mogućnost da se zaposli na bilo kojem radnom mjestu koje želi. Svaki čovjek će bit u stanju da sam uspješno zaštiti svoje interese gdje god to želi. Kao što vidite, ja ovdje govorim o prirodnim ljudskim bićima. Sve ostalo što ste spomenuli će ovisiti o potrebama tih ljudskih bića. Ako je nešto potrebno to će opstati, u suprotnom neće. Na kraju, ja ne očekujem borbu za opstanak nigdje i to uglavnom zato što više neće postojati podjela između privilegiranih i neprivilegiranih ljudi. Ja očekujem kooperaciju na svim nivoima međuljudskih odnosa.

 

Peter Nicolaysen je napisao:

Kako se ograničeni resursi i ljudska pohlepa uklapaju u ovu vašu sliku? Ja vjerujem da mi imamo dovoljno hrane da možemo prehraniti svakog na planeti, ali pojedincima mogu biti potrebni ogromni resursi, moguće veći nego što ih naša planeta ima.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Moja knjiga govori o razotuđenju. Ona uči ljude kako da prepoznaju prirodne potrebe i vrijednosti i da žive u skladu sa svojom prirodom. Kada ta ideja ostvari svoj uspjeh planeta Zemlja će biti dovoljno velika za sve. Ako pročitate moju knjigu saznat ćete zašto.

 

Ocjenjivanje

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Adrian Parker je napisao:

Postoji nešto u procesu “ocjenjivanja” što ne razumijem… da li u osnovi svaka osoba ima pravo da u određenom periodu (recimo, jedan mjesec) prebaci određenu količinu novca (recimo, jedan dolar) od bilo koje osobe u društvu do druge, isključujući sebe? Ako sam u pravu do sada, neće li svi u tom sistemu uglavnom prebacivati novac od ljudi koje ne poznaju (npr. javni ljudi) prema ljudima koje poznaju (npr. familija i prijatelji)? Što će zaustaviti ljude od konspiracija jednih prema drugima u svrhu sumanutog pridobijanja novca koliko god je to moguće?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Vi možete razmijeniti pozitivne ocjene sa svojom suprugom i zaraditi recimo pet dolara koliko će pretpostavljam biti maksimalna moć ocjenjivanja. Vjerujem da se slažete sa mnom da to nije ništa značajno. Možda ćete uvidjeti da je kud i kamo bolje nagraditi nekoga sa tim novcem ko to po vašem mišljenju zaslužuje. Sa druge strane praviti dogovor sa nekim da ne ocjenjujete jedno drugog negativnom ocjenom nema smisla zato što vi nećete znati ko vas je negativno ocjenio.

Ako primite 100 negativnih ocjena to će vam reći da vi radite nešto značajno pogrešno drugim ljudima. Takođe vi ćete morati platiti 100 dolara zbog primanja tolikog broja negativnih ocjena i to će vas prisiliti da promijenite svoje ponašanje na zadovoljstvo drugih ljudi. Sa druge strane nagrada od 100 dolara će potvrditi da imate pozitivnu orjentaciju i donijeti će vam pogodnosti. Prosječni ljudi vjerojatno neće dobijati nikakve ocjene, samo značajnije pozitivne i negativne osobe će biti ocjenjivane. Implementacija tako jednostavne mjere će u kratkom roku donijeti velike pogodnodi društvu.

 

Adrian Parker je napisao:

Niste uračunali tendeciju ljudi da se drže zajedno. Ako velika obitelj od recimo 20 članova odluči da udruži svoje ocjenjivačke moći, oni mogu oduzeti 100 dolara od bilo koga svakog mjeseca (uz pretpostavku da svako ima moć ocjenjivanja od 5 dolara).

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Zašto bi bilo tko slušao drugu osobu o tome koga da ocjenjuje? Predloženi sistem ohrabruje individualnost, tako da će svaka osoba biti više nego zainteresirana da ocjenjuje osobe koje rade najbolje i najgore stvari za nju samu, a ne da sluša bilo koga o tome šta da ocjenjuje. Upitajte sami sebe, da li bi rađe dali lošu ocjenu nekome kome ste zahtjevani da date ili svom arogantnom šefu, ili prodavaču koji vam je prodao pokvarenu hranu, ili političaru koji vas je lagao? Ja nemam nikakve nedoumice oko toga. Ipak, moram priznati da je neetičko ocjenjivanje moguće, ali individualno ocjenjivanje neće imati veliki utjecaj na ocjenjene ljude. Ako neetička osoba pokuša nagovoriti druge ljude u konspiraciju protiv bilo koga, ona može lako biti kažnjena negativnim ocjenama od strane ljudi koje nije uspijela nagovoriti na neetičko ponašanje.

Neetička osoba će svakako raditi puno grešaka tako da će zasigurno primati negativne ocjene od ljudi i to će je prisiliti da uči etičko ponašanje. Ocjenjivanje će pomoći društvu da dosegne veće pogodnosti. U svrhu eliminiranja svake sumnje društva prema procesu ocjenjivanja mi ga možemo probati na primjer sa nagradama i kaznama u visini od samo jednog centa ili bez ikakvih novčanih naplata da bi pokazali ljudima kako on radi. Ja sam siguran da će to biti ogroman doprinos razvoju društva.

 

Adrian Parker je napisao:

Mislim da je vrlo razumljivo da velika udruženja ljudi neće željeti da prihvate sistem dok ne dobiju jake dokaze da sistem radi dobro. Kako bi bilo da umjesto čekanja da neko prihvati vaš sistem “negdje u svijetu” da ga probate sami? Rekli ste da su 3 osobe dovoljne da bi on mogao raditi, pa zašto ga onda ne testirate prvo u vašoj familiji? Ili u grupi prijatelja istomišljenika? Kako vam se to čini?

 

Aleksandar Šarović wrote:

Predloženi sistem će kompletno zamijeniti sve postojeće sisteme. On je znatno jednostavniji od postoječih ali je još uvijek vrlo kompleksan. On zahtijeva istraživanja timova eksperata i znanstvenika, balansiranje sistema, kreiranje brojnih scenarija o svim mogućim problemima (uključujući vaše primjedbe) prije implementacije. Ja to ne mogu učiniti sam.

Poslije toga, tri osobe mogu početi testiranje sistema ali rezultat neće biti spektakularan kada je samo nekolko ljudi uključeno. Stotine ili hiljade ljudi će pokazati znatno bolji rezulatat. Naročito bi bilo besmisleno testiranje sistema u mojoj porodici zato što mi već rješavamo naše probleme na najbolji mogući naćin kroz razgovor i mi ne naplačujemo jedno drugome ništa.

 

Adrian Parker je napisao:

Čini mi se da će vaš sistem zaustaviti slobodu govora. Javne ličnosti će vjerojatno dobijati više ocjena nego nepoznati ljudi, i vjerojatno mnogi ljudi neće preuzimati rizik dobijanja ogromne količine negativnih ocjena za objavljivanje vlastitog mišljenja na lokalnoj oglasnoj ploči, ili za objavljivanje knjige. Da li mislite da bi se Salman Rushdie usudio da objavi svoje novele kada bi znao da će to plačati do kraja svog života (jer bi mu fundamentalisti konstantno davali negativne ocjene)? Da ne spomenem da će na manjoj skali svi sakrivati svoja negativna osjećanja ili mišljenja u strahu da bi mogli “izgledati loše”, to bi bilo vrlo umjetno društvo.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Salman Rushdie se nebi usudio da vrijeđa muslimansku religiju u ime slobode govora zato što sloboda vređanja u mojem sistemu neće postojati. U sistemu koji sam predložio on bi platio jako veliku cijenu.

Mi smo toliko zaljubljeni u sebe da vjerujemo da je naš način življenja najbolji mogući u cijelom svijetu, što naravno da nije istina. Takav stav u stvari više govori da smo zabrinuti za svoj način življenja ali to ne možemo prihvatiti. Mi pokušavamo uzdignuti sebe napadom na druge ideologije i religije. Ali to tako ne radi; to samo povečava antagonizme i sukobe. Jedini ispravan put u borbi protiv drugih ideologija leži u nalaženju boljeg načina življenja za sebe same. Kada u tome uspijemo naše unutrašnje zadovoljstvo i harmonija u društvu će zasigurno privući druge narode da prihvate naše vrijednosti i svijet će postati daleko bolje mjesto za život. To je jedini ispravan put. Moj sistem ima namjeru upravo to ostvariti. Kada pronađemo prirodan način življenja sve ideologije i religije više neće biti jako važne. Mi ćemo jednostavno živjeti sve ono što je u njima prihvatljivo.

Tako dugo dok ljudi cijene jedni druge oni ne trebaju sakrivati ništa a specijano ne “kako izgledaju”. Sistem ocjenjivanja će konstantno učiti ljude da poštuju jedni druge i to je jedan od glavnih uvjeta za ostvarenje bolje budućnosti čovječanstva. Usput, cjelokupna svrha sistema koji sam predložio jest da prevlada umjetno društvo i da izgradi prirodno društvo.

 

Adrian Parker je napisao:

Da li bi vi bili voljni objavili svoju knjigu i napravili ove internet stranice kada bi znali da bi mogli dobiti nekoliko stotina dolara kazne od ljudi kojima se ne sviđaju vaše ideje?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Giordano Bruno je zapaljen na lomači samo zato što je odbio povući ono u šta je vjerovao. Sistem koji sam predložio nudi ekonomsku i političku stabilnost, optimalno zadovoljovanje potreba ljudi, odsustvo kriza, ratova i svih oblika destrukcija. On nudi ljubav, mir, radost i harmoniju ljudima. Ni jedan drugi sistem u svijetu nije uspio ozbiljno ponuditi takve stvari. Na kraju svega niko me za to neće zapaliti na lomači. Ja bih svakako bio uporan bez obzira na moguće negativne ocjene koje mogu dobiti od nekih ljudi. Vjerujem da bih primio puno više pozitivnih ocjena od ljudi koji bi uživali život u novom sistemu.

 

Jerry LaPlante je napisao:

Aleksandar, Adrain Parker je u pravu. Ljudi imaju mentalitet horde. Ljudi se drže zajedno. Porodice, klanovi, kako god to želite nazvati. Čak i prijatelji formiraju bratstva tokom godina. Kako vi mislite da su nastali karteli? Nije li to bila grupa pohlepnih ljudi sa zajedničkim nesretnim planom? Taj plan nije imao za cilj da vam daje poštenu ocjenu nego da vam oduzme sve što posjedujete. Čak i članovi familije će se ujediniti i boriti protiv drugih familija. Samo promatrajte kada se pojavi neka mogućnost zarade na račun zadnje želje i testamenta predaka. Poslije pogledajte ta vaše poštene ocjene o kojima govorite. Bolje pročistite vaše ideje, one neće raditi. JRL

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Danas mi imamo prilično zatvoreno društvo. Ljudi nemaju puno izbora u životu i to je razlog zbog kojeg se oni drže zajedno čak i kada stvar koja ih povezuje nije etična. Sistem koji sam predložio će eliminirati privilegije i to će donijati slobodu i beskonačne mogućnosti izbora svakom pojedincu. Ništa neće biti isto kao danas. I u budućnosti će se ljudi “držati zajedno” ali to će uključivati samo normalan socijalni interes. Ostali će morati poštovati njihove potrebe. Ali ako grupa počne djelovati neetično ona će uništiti sebe. Prvo, neetički odnos prema samo jednom članu grupe će rezultirati njegovim odlaskom iz grupe a poslije će neetički odnos razbiti i samu grupu. Ostatak odgovora je već dat u ovoj diskusiji.

 

Jerry LaPlante je napisao:

Ne etičke grupe se drže zajedno. Na pamet mi padaju Federalne rezerve (SAD). On operiraju od 1913 i čiste (od novca) amerikance koji plačaju takse sve ove dekade. Kongres ima moć da to promjeni, ali on je u džepu Američkih federalnih rezervi. Sada vi meni objasnite kako će grupa sa toliko mnogo moći uništiti sebe prije nego što uništi bogatstvo i sredstva za život Amerikanaca. Ne gospodine, vi ste očigledno zaboravili da pogledate ko ima moć. Samo zato što su ljudi generalno apatični, daje ovoj gadnoj grupi moć, i zateže omču koju oni drže oko naših vratova. Vaša teorija o etičkom čiščenju od zla je samo san u realnom svijetu. Neće dovoljno ljudi ustati u borbu za svoja vlastita prava a kamoli za tuđa. Pokušajte ponovo Alek, ali budite realistični. JRL

 

Aleksandar Šarović je napiso:

Opisao sam vrlo dobro grupu sa tako puno moći o kojoj govorite ovdje. Ona će biti prevladana pomoću jače, pametnije, produktivnije i profitabilnije grupe. Ja sam je opisao u Radnoj konkurenciji, u Demokraciji ili anarhiji i u cijeloj knjizi.

 

Otuđenje

Otuđenje 

 

Čovjek prirodno teži većoj moći da bi prevladao svoju nemoć u prirodi i ostvario veće pogodnosti. Veća moć se ostvaruje većim znanjem. Ali stjecanje znanja nije lagan ni brz proces. Na putu ostvarenja pogodnosti, čovjek često nepoznatim pojavama u prirodi dodjeljuje subjektivna određenja koja mu pogoduju. Ukoliko takva određenja ne dođu u direktan konflikt sa prirodom, čovjek ih lako prihvaća kao stvarna i ostvaruje pogodnosti kao da je stvarno prevladao svoju nemoć u prirodi. Na taj način nastaje otuđeno znanje od objektivne realnosti. Ovo je osnova moje teorije otuđenja. 

 

Autoriteti često svjesno kreiraju otuđeno znanje da bi ostvarili nadmoć u društvu. Vlast predstavlja jedan od najvećih oblika otuđenja zato što u subjektivnoj svijesti čovjeka vlast poprima obilježja nadmoći u prirodi. Jednom kada čovjek pomisli da ima veću moć nego što je objektivno zaslužuje ostvaruje iluziju velikih pogodnosti.  

 

U svrhu uspostavljanja moći nad ljudima autoriteti kreiraju ideologije u kojima definiraju vrijednosti u drustvu i pravila zajedničkog djelovanja. Ideologije mogu imati svoje opravdanje jer pravila koja nastaju sprečavaju kaos u društvu. Tako su nastale sve religije i svi politički sistemi. Negativna strana ideologija proizlazi iz činjenice da one uvijek podržavaju interese njenih kreatora i osiguravaju im moć u društvu. Tako one otuđuju kreatore ideologija i narod od svoje prirode. Otuđenje društva od svoje prirode ne može donijeti dobar rezultat društvu. Dapače svo zlo ovog svijeta proizlazi iz otuđenja društva od svoje prirode.  

 

Dobar rezultat može proizaći samo iz jednakih prava ljudi. Jednaka prava među ljudima će formirati objektivne vrijednosti u društvu. Ona će odstraniti otuđenje i formirati dobro društvo. Ja sam formirao ideologiju baziranu na jednakim ljudskim pravima ali autoriteti sprečavaju formiranje jednakih ljudskih prava jer ona po definiciji oduzimaju moć autoritetima. Jednaka prava među ljudima su bila potiskivana kroz cijelu povijest čovječanstva i to je jedini razlog zašto dobro društvo nikad nije uspostavljeno.

 

Umjesto toga imamo stalne bitke izmedju autoriteta koji se silno trude da uspostave vlast u društvu. Na planeti Zemlji nikada nije bilo dovoljno mjesta za sve ljude željne vlasti. Zbog toga se među otuđenim ljudima javlja zavist, mržnja, sukobi i ratovi u kojima stradavaju cijeli narodi a sa njima i autoriteti.

Porodica Rothschild

 

Ona je davno uvidjela da direktna vlast nad ljudima može biti vrlo nepogodna pa je došla do zaključka da je moguće puno efikasnije, sigurnije i trajnije vladati pomoću novca. Bankarska porodica Rothschild je razvila ideologiju kapitalizma.  Mayer Amschel Rothschild je navodno rekao 1790 godine “Dozvolite mi kontrolu nad državnim novcem i meni će biti svejedno tko piše zakone.” Porodica Rothschild donosi strategijske odluke za društvo uz pomoć novca koji je generacijama stvarala bankarskim i drugim poslovima i za to ne podnosi odgovornost društvu. Tu leži glavni izvor otuđenja zapadnog svijeta danas.   

 

Rothschildi nastavljaju tu tradiciju nametanjem otuđenih pravila življenja i sprečavanjem formiranja prirodnih humanih pravila koja bi mogla razotuđiti svijet u kojem živimo. Otuđenje se najviše gradi kroz politički sistem, kroz sistem obrazovanja i kroz propagandu putem medija. Porodica Rothschild ima kontrolu nad svim tim sistemima pomoću judi koje pomaže, financira ili zapošljava.  

 

U članku Da li je Antikrist stigao? pisao sam o konspiraciji koju je porodica Rothschild podigla protiv cijelog svijeta. Ovdje prilažem YouTube video Zeitgeist – Film: Federalne Rezerve titlovano na srpskom jeziku, koji također prilično uvjerljivo prikazuje osnove te teorije zavjere. Porodica Rothschild je uspjela tajno zagospodariti zapadnim svijetom više nego bilo koji imperator u povijesti čovječanstva. To znači da je moć koja bi danas trebala pripadati narodu otuđena od naroda bez obzira na kakav se oblik demokracije pozivali.  

 

Porodica Rothschild je još u 18 stoljeću počela financirati kraljeve i tako su zaduživali cijela kraljevstva. Nema boljeg posla od kreditiranja države zato što građani cijele države kroz poreze vraćaju dug sa interesom. Za vrijeme napoleonskih ratova Rothschildi su navodno pomoću burzovnih manipulacija jeftino preuzeli većinu kompanija u Engleskoj i uspostaviti su kontrolu nad Englenskom bankom. U to vrijeme Rothschildi su bili uvjerljivo najbogatiji ljudi svijeta. Danas ih nigdje nema na popisu bogataša. Kako je to moguće? Jednostavno oni kriju svoje bogatstvo i moć. 

 

Porodica Rothschild je vjerojatno prva porodica koja je organizirala svoje poslovanje po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Ti agenti dobijaju udio u vlasništvu i postaju partneri. Porodica Rothschild je vjerojatno prvo angažirala porodice Rockefeller i Morgan u devetnaestom stoljeću u SAD. Kada bi vlasnici najvećih svjetskih korporacija kao što su Rockefeller, Morgan ili Warburg bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema.  

 

Oni su jedno tijelo a glavu čini zasigurno porodica Rothschild zato što su zavladali poslovnim svijetom čitavo stoljeće prije nego su se njihovi partneri pojavili u tom svijetu. Kroz 18, 19 i 20 stoljeće porodica Rothschild je stvorila čitavu hijerarhijsku strukturu partnera a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu Masoni a njen hijerarhijski vrh Illuminati. U periodu od gotovo tri stoljeća porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna. 

 

U 1913 godini Rothschildi su su uz pomoć korumpiranih političara uspostavili kontrolu nad Američkom Federalnom Bankom. To je centralna emisiona banka u SAD i ona je u privatnom vlasništvu. Tako privatni kapital posuđuje  novac američkoj vladi a građani SAD ga vraćaju sa kamatom. Ali ne samo to, SAD troši više novca nego što ga Rothschildi sa svojim partnerima imaju na raspolaganju i zato Američka Federalna Banka štampa novac bez pokrića koji posuđuje američkoj vladi a zatim ubire taj posuđeni novac natrag sa kamatom. Ovo je majstorska prevara Rothschilda koja opstaje i danas. 

 

Rothschildi su praktično u cijelom zapadnom svijetu nametnuli restriktivnu monetarnu politiku. Ta politika sprečava države da štampaju novac za pokriće vlastitog budžetskog manjka. Opravdanje su našli u činjenici da štampanje novca bez pokrića stvara inflaciju u kojoj novac gubi vrijednost a novac je osnovna vrijednost u kapitalističkom svijetu. Države koje vode restriktivnu monetarnu politiku moraju budžetski manjak nadoknađivati posuđenim novcem od banaka i tako Rothschildi opet ubiru profite.  

 

Države se najviše zadužuju kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. To su naddržavne institucije u kojima Američka federalna banka ima najveći ulog, utjecaj i interes. Tako Rothschildi nameću svoju volju Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Kako mnoge države ovise o pomoći tih banaka tako Rothschildi nameću svoju volju mnogim državama. Tako Rothschildi vladaju gotovo cijelim svijetom i eksploatiraju gotovo cijeli svijet. Naravno države moraju vraćati dugove sa kamatom što uglavnom znači da se sve te države sve više zadužuju a Rothschildi se sve više bogate.  

 

Rothschildi naravno kontroliraju i komercijalne banke koje kreditiraju građane i kompanije u zapadnom svijetu. Većina ljudi kupuju kuće i automobile na kredit, kompanije posuđuju obrtna sredstva na kredit i tu Rothschildi ostvaruju ogromne profite. Sa ogromnom količinom novca koji posjeduju kupuju kompanije koje vrijede u svijetu.

 

Ali nije to sve, kontrolom novca u svijetu oni su postali gospodari ekonomskih kriza u svijetu. Oni mogu pomoću niskih kamata navući ljude u investicije. Kada se privatni poslovi razgranaju oni povećavaju kamate i smanjuju količinu novca u opticaju čime smanjuju kupovnu moć ljudi i sa time svjesno stvaraju ekonomske krize. Tada poduzeća masovno propadaju a Rothschildi jeftino kupuju one koje trebaju. Rothshildi ostvaruju veliku dobit i zbog povećanog broja nezaposlenih radnika koji prihvaćaju slabo plaćene poslove da bi mogli prehraniti svoje porodice i tako donose veće profite Rothshildima.  

 

Otuđenje politike 

 

Pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija, raznih organizacija i propagande medija, većina predsjednika država u svijetu poslušno slijede interese porodice Rothschild. Ukoliko se neki predsjednici država suprotstave porodici Rothschild i odluče braniti nezavisnost svojih država tada im agenti Rothschilda mogu namjestiti građanski rat u zemlji. Tako je kreiran građanski rat u Jugoslaviji. O tome sam više pisao u članku Moj dug Jugoslaviji. Agenti Rothschilda pokušavaju svaku zemlju u svijetu staviti pod svoju kontrolu uključujući Rusiju i Kinu. Svi problemi u tim zemljama su zasigurno pomognuti od strane američkih i britanskih tajnih službi iza kojih stoji porodica Rothschild. 

 

U ekstremnom slučaju neposlušnosti, predsjednici država gube svoje živote. Tako je na primjer život izgubio predsjednik SAD John Kennedy. Razlog bi mogla biti njegova izvršna odluka br. 11110 kojom je zatvorio sistem Federalnih rezervi i naredio vladi SAD da povrati konstitutivni mandat nad kontrolom novca. Iako Kennedy nigdje nije spomenuo Rothschilde imenom, ovdje možete čuti njegov govor koji poziva na borbu protiv zavjere. Ubrzo nakon toga John Kennedy je ubijen. Istraga o ubistvu je bila vrlo sumnjiva Michaelu Parentiu u članku The JFK Assassination: Defending the Gangster State. 

 

Također su ubijeni neposlušni predsjednik Rumunije Nikolae Causesku, predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Iraka Sadam Husein a prije njih mnogi drugi. Naravno takvi ili slični slučajevi čine vlade u svijetu vrlo poslušnim. Porodica Rothschild kontrolira i parlamente u svijetu. Pogledajte vrlo zanimljivi video Izraelski lobi u Americi koji prikazuje kako Američko izraelski komitet za javne poslove utječe na formiranje američke politike. Kontrolom vlada i parlamenata, porodica Rothschild kontrolira kreiranje zakona u svijetu i takvi zakoni naravno odgovaraju poslovanju porodice Rothschild i potpuno su otuđeni od potreba naroda. 

 

Rothschildi su izgradili čitavu hijerarhijsku strukturu agenata koji provode njihove interese. Viši agenti su osnovali Bilderberg grupu koja se sastaje jednom godišnje kako bi uskladili politiku koja će se voditi u zapadnom svijetu. Ta grupa usmjerava programe rada čelnika u politici, bankarstvu, poslovnom svijetu, u vojsci i medijima. Ti sastanci su zatvorni za javnost. Ne treba biti naročito oštrouman da bi se uočilo da takva politika nema nikakve veze sa demokracijom. Ona je potpuno otuđena od naroda. Ti sastanci nisu više ni tajna a to znači da su Rothschildi odlučili javno kreirati elitu koja im omogućava da vladaju svijetom. 

 

Predsjednik Obama je prisustvovao sastanku Bilderberg grupe gdje je uskladio svoj program sa potrebama vladara svijeta. Da to nije učinio ne bi mogao dobiti podršku niti od vlastite demokratske stranke bez koje ne bi imao priliku da postane predsjednik. Rothschildi su poslije predsjednika Busha trebali humanijeg predsjednika da bi umirili nezadovoljan američki narod. U tu svrhu oni su pristali i na male ustupke narodu ali se politika neće značajno mijenjati.  

 

Obama je u predizbornoj kampanji obećao kraj vojne intervencije u Iraku u prvom redu zato što više nema potrebe da se tamo vodi rat jer je neposlušni Sadam Husein uklonjen. Sada Rothschildi trebaju mir da bi mogli eksploatirati iračku naftu. To će ostvariti pomoću korupcije vlasti, ugovora i kredita za obnovu porušene zemlje.  

 

Obama je također najavio i produženje vojne intervencije u Afganistanu sa obrazloženjem da je ta akcija nužna kako bi se sprečile terorističke akcije u svijetu. Ja mislim da razlog za agresiju leži u tome što Afganistan ne pristaje da bude bilo čija kolonija i kao takav ne može biti eksploatiran. Na račun podrške agresije na Afghanistan, predsjednik Obama se najvjerojatnije izborio za neke ustupke u zdravstvenom osiguranju Amerikanaca. To se danas zove demokracija. 

Otuđenje ekonomije

 

Tržišna privreda je bazirana na profitu i zato vrednuje profit iznad ljudi. To je otuđenje koje razvija nejednakost u društvu i donosi nepravdu u procesu proizvodnje, raspodjele rada i dohodaka. Radnici uglavnom ne mogu participirati u raspodjeli profita u slučaju dobrog poslovanja poduzeća, ali zato u slučaju lošeg poslovanja poduzeća radnici zasigurno ostvaruju dohodovne gubitke ili gubitke posla i tu ništa ne mogu učiniti. Odnosi između poslodavca i radnika nisu niti moralni zato što su poslodavci kupci rada a radnici su prodavači vlastitog rada. Tako radnici postaje roba i to je neprihvatljivo. Obzirom da u tržišnoj ekonomiji čovjek za sebe nije prihvaćen kao vrijednost, proizvođači u svrhu ostvarenja većih profita vode beskrupuloznu eksploataciju radnika. 

Otuđenje nauka

 

Otuđenje se temeljito provodi pomoću obrazovanja. Autoriteti nauka su kroz povijest pokušavali definirati zakonitosti u prirodi pisanjem beskonačnog broja knjiga. Ali oni često nisu bili uspješni u tome pa su otuđili svoje nauke od objektivne realnosti. Prirodne nauke su još uvijek zadovoljavajuće jer njihov razvoj donosi profite. Društvene nauke su potpuno sputane u svom razvoju jer autoritetima ne odgovaraju promjene društvenog sistema. Društvene nauke bi trebale biti nosioci unapređenja društva ali one su se toliko otuđile od svog smisla da i ne pokušavaju pronaći rješenje koje bi moglo unaprijediti društvo. One su beskorisne. Kada bi neko sutra ukinuo sociologiju, političke nauke, filozofiju, kao nauke nikakva šteta se ne bi dogodila. Dapače to bi donijelo korist društvu jer se ljudi više ne bi oslanjali na beskorisne autoritete na polju društvenih nauka i počeli bi misliti svojom glavom.

 

Autoritetima uglavnom nisu potrebni pametni ljudi već pokorni sljedbenici. Oni koriste obrazovanje da bi zagospodarili mislima studenata i tako ih pretvorili u oruđe u vlastitim rukama. Autoriteti održavaju u životu beskorisne nauke zato zato što one podržavaju sistem u kojem autoriteti ostvaruju privilegije. Svejedno je koja ideologija stoji iza toga. Svi autoriteti žele vlast i ne dozvoljavaju da se ljudi oslobode te vlasti. Već samim time što autoritet učitelj ocjenjuje znanje učenika podržava se autoritativan sistem koji uči da je normalno da autoriteti imaju moć nad ljudima. Kao posljedica obrazovanje je danas otuđeno od prirodnih potreba društva. Ono je vrlo birokratizirano, predugo, i nepotrebno kompleksno.  

 

Studenti su prisiljeni da prihvate beskorisno otuđeno znanje na kojima se gradi današnje otuđeno društvo ukoliko žele biti uspješni studenti. Što su studenti više vremena proveli u školi to su nakupili više otuđenog znanja to manje mogu razumjeti objektivne zakonitosti kretanja u društvu i prihvatiti  promjene društvenog sistema. Autoriteti to znaju i tako osiguravaju otuđeni poredak koji su nametnuli. Zatim autoriteti regrutiraju ponajbolje studente, takozvane odlikaše, da provode u društvu načela koja su nametnuli. Odlikaši su programirani tako da ne mogu prihvatiti ništa više od kozmetičkih promjena usvojenog znanja.

 

Sad možete zaključiti koliko je pogrešna tvrdnja usvojena praktično od svih ljudi ovoga svijeta da je postojeći sistem obrazovanja jako važno za razvoj čovjeka. Glavna funkcija sistema obrazovanja jest da ljudi dokažu da su pokorni sljedbenici autoriteta i kao takvi da su podobni za rad u otuđenom društvu. Učinak današnjeg obrazovanja je u stvari štetan za razvoj čovjeka jer ga otuđuje od vlastite prirode i pretvara ga u stroj za življenje.  

 

Ljudi koji vjeruju autoritetima i pokorno ih slijede ne mogu ostvariti dobar život prvo zato što autoriteti uglavnom zastupaju svoje interese a drugo zato što slijepo slijedeći autoritete zapostavljaju vlastite osjete i sposobnosti nalaženja ispravnog puta. Oni se tako otuđuju od vlastite prirode, od sebe. Kao rezultat društvene nauke su danas toliko nespješne da ne mogu prepoznati moj rad, jedino dobro rješenje za čovječanstvo, a obrazovanje je toliko neuspješno da sprečava ljude da prepoznaju moj rad, jedino dobro rješenja za čovječanstvo.  

 

Porodica Rothschild jako voli beskorisne nauke jer one udaljuju ljude od stvarnih problema i zato snažno podržavaju razvoj takvih nauka. Uz pomoć vlasti koje drže pod kontrolom oni kontroliraju i sistem obrazovanja. Kontrola nad obrazovanjem je neupućenim ljudima naizgled bezazlena ali ona stvara duboke posljedice na formiranje budućnosti čovječanstva. 

Otuđenje medija

 

Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mnijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Porodica Rothschild je počela sa kontrolom novina a zatim televizije. Možda ste primijetili kako je brzo nastala velika televizijska stanica CNN na primjer, koja od samog početka ima ogromna financijska sredstva na raspolaganju i propagira po cijelom svijetu vrijednosti koje porodica Rothschild zagovara. Takve TV stanice vode sve sami ”odlikaši” koji su dobro naučili kako da zastupaju interese krupnog kapitala trudeći se ujedno da se ne konfrontiraju sa potrebama naroda. Pristup medijima imaju samo ljudi koje je sistem korumpirao i kojima ne pada na pamet da nešto u tom sistemu mijenjaju. 

 

Kad pomislite da ste vi odlučili za kojeg kandidata ćete glasati na izborima to su predstavnici Rothshilda već prije odlučili umjesto vas. Baš sve što znate o kandidatima je do vas stiglo putem medija koje oni kontroliraju. Rothshildima nije čak ni naročito važno za kojeg ćete kandidata glasati jer svi kandidati ionako moraju provoditi njihovu politiku. Njima je važno da vas uvjere da vi imate “slobodu“ odlučivanja u svom životu i da ste sretni dok slijedite njihovu volju. Oni vas pripremaju za vaše “dobre“ odluke praktično od rođenja i to tako lukavo rade da vi to ne možete ni primijetiti.  

 

Svakodnevnom propagandom mediji uvjeravaju ljude da je novac najveća ako ne i jedina vrijednost. Novac je platno sredstvo koje regulira promet roba i usluga i zato objektivno predstavlja vrijednost ali ona je u današnjem otuđenom društvu jako preuveličana. Ako malo razmislite uvidjet ćete da je zrak sigurno veća vrijednost od novca jer bez zraka ne bi bilo nas. Ali zrak nitko ili gotovo nitko ne smatra vrijednošću i to ponajviše zato jer se ne može privatizirati i zarađivati novac na njemu.  

 

Čovjek čovjeku bi trebao biti najveća vrijednost ali novac daje moć nad ljudima koja negira vrijednost čovjeka. Ljubav i prijateljstvo su sigurno prirodne vrijednosti ali novac kao vrijednost stvara pohlepu koja uništava ljubav i prijateljstvo. Preuveličavanje vrijednosti novca unosi otuđenje u svaku poru društva i društvenih odnosa. Ljudi koji su pod pritiskom propagande prihvatili novac kao najveću vrijednost su sami sebi veliki neprijatelji jer djeluju protiv vlastite prirode i protiv prirode društva u kojem žive.   

 

Dogadjanja koja ne odgovaraju porodici Rothschild kao što je na primjer moja filozofija nemaju pristup do zapadnih medija pa tako ni do ljudi. Mediji u zapadnom svijetu su vrlo ujenačeni i selektivni u prezentaciji zbivanja u svijetu što ukazuje da su pod kontrolom uskog kruga ljudi. Pada mi na pamet na primjer kako su Srbi bili deset godina optuživani za etničko čiščenje u bivšoj Jugoslaviji praktično od svih zapadnih medija. U isto vrijeme Turska je izvršila etničko čišćenje Kurda koje je prošlo gotovo neprimjećeno od strane medija. Kao rezultat Srbija je zbog ”pritiska javnosti” bila bombardirana a Turska nije pretrpjela nikakve sankcije. U čemu je u stvari bila bitna razlika? Srbija se nije htjela povinovati diktatu zapadnog svijeta a Turska je kooprativna kao većina država u svijetu.   

 

Od kako se pojavio internet Rothschildi se trude da i tu ostvare najveći utjecaj. Njihovi agenti otkupljuju utjecajne internet stranice i užurbano formiraju potpuno nove u namjeri da zagospodare distribucijom informacija internetom. U zadnje vrijeme su me naročito privukle stranice change.com, changemakers.com, GOOD.is, i slične. Sve te internet stranice pozivaju na pozitivne promjene u društvu i navodno se naročito zalažu da pomognu obespravljenim ljudima na dnu ”piramide”. Ali to je sve samo maska. Iza svih tih internet stranica stoji moćna organizacija privatnih sponzora koji imaju svoje privatne interese.  

 

Changemakers.com je čak i objavio neke moje članke i prihvatio je dva moja projekta Humanistička poduzeća i Demokratska anarhija na takmičenju novih ideja ali oni moj rad ignoriraju. Rothschildi planiraju moje ideje kao i sve ostale koje se zalažu za stvarne promjene ignorirati i ugušiti u moru drugih ideja. Ni jedna ideja na takmičenjima changemakers.com se ne može mjeriti sa mojim ali to ”odlikaši” otuđenog sistema obrazovanja ne mogu vidjeti. Rothschildi se pouzdaju u nesposobnost ljudi koju su odgajali generacijama.  

 

Osim toga Rothschildi su mogli u zadnja tri stoljeća kupiti pola svijeta i da na taj način mogu direktno kontrolirati pola čovječanstva. Rukovodioci njihovih kompanija i organizacija možda i ne znaju da su oni agenti Rothschilda ali znaju jako dobro da su privilegirani i ne žele ništa učiniti što bi moglo oneraspoložiti njihove poslodavce. Tako Rothschildi sprečavaju prihvaćanje ideja koje mogu unaprijediti društvo. Internet stranice koje se zalažu za promjene društva i većina lijevo orijentiranih medija koje žive od donacija kompanija i organizacija, najvjerojatnije će kočiti bilo kakve promjene društva. 

 

Rothschildi vole otpor koji im pružaju odlikaši koje su sami odgojili. Naomi Klein na primjer je napisala knjigu ”No Logo”. U toj knjizi ona poziva ljude da ne kupuju proizvode brandova kao što je Nike na primjer jer se ta novonastala multinacionalna korporacija enormno bogati na račun jeftine radne snage u zemljama u razvoju. Rothschildi su vjerojatno i vlasnici Nikea i ne bi trebali podržati takvo pisanje. Pa zašto njen rad ipak podržavaju mediji i izdavači? Zato što je šansa za uspjeh njene ideje nikakva. Rothschildi obožavaju nemoćnu kritiku i pomažu je. Takve ideje daju privid slobode javnog izražavanja, usmjerava društvo u borbu koja ne može uspjeti.  

 

Postoje veliki broj “odlikaša“ koji se zalažu za ljudska prava, ženska prava, prava homoseksualaca, prava siromašnih, koji su su također podržani od agenata porodice Rothschild zato što svi ti ljudi ne mogu ostvariti uspjeh u poboljšanju ovog svijeta. Oni su korisni Rothschildima zato jer toliko zatrpavaju javni prostor da se rad koji može unaprijediti društvo ne može probiti.

 

***

 

Ukoliko se pojavi mogućnost da se moj rad značajno približi javnom mnijenju tada na scenu stupa stvarna moć porodice Rothschild. Prije dvije godine Google je otvorio natječaj pozivajući dobre ideje koje mogu promijeniti svijet. Sudjelovao sam sa svojim projektom zajedno sa više od 150.000 drugih projekata. Pobjednik je poslije dvije godine progašen i moj rad nije među njima. Zašto? Google ne želi prihvatiti moje ideje jer one predstavljaju kraj kapitalizma, sistema u kojem je Google nastao. Ali moj projekt ni na koji način ne ugrožava Google niti njegove vlasnike. Moj projekt će jednog dana neizbježno potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život. Ne priznati taj rad je nemoralno. Zašto je Googlu toliko važno da brani kapitalizam? Ja mislim da je odluka o natječaju donesena iznad Googla. Rothschildi ostvaruju veliki utjecaj na sve kompanije pa tako i na Google čak i ako nisu pretežni vlasnici. Rothschildi sa svojim agentima brane kapitalizam po svaku cijenu.  

 

Porodica Rothschild kreira i kulturu cijelog svijeta. Ako obratite pažnju možete primijetiti da sve zemlje u svijetu poprimaju jedinstvenu modu, muziku, film i televizijski program. Tako zemlje postaju i kulturne kolonije Rothschilda. Možete prepoznati koje su to zemlje po tome što one imaju istovjetne emisije na televiziji poput Milionera ili Idola. Jedinstvena kultura stvara jedinstvenu orjentaciju ljudi i tako olakšava posao velikim manipulatorima. Ta kultura ima cilj zaokupiti misli ljudi i ne dati im slobodu da osjete što je to dobro za njih same. Ona će im servirati “odgovore“ na sva njihova pitanja i ponuditi će im sve što im “treba.“

  

Današnja kultura propagira iluzije, nemoral, površnost, kič, tračeve, nasilje, okrutnost, pohlepu, plitkost, izvještaćenost i situacija se svakodnevno pogoršava zato jer mediji ne mogu ponuditi ništa bolje. Društvo je duboko otuđeno od svoje prirode i zato traži izopačene vrijednosti. Ono ne može prepoznati prave vrijednosti zato što je generacijama živjelo bez slobode i sistematski zatupljivano kako se ne bi mogli osloboditi onih koji vladaju.  

 

***

 

Konspiracija Rothschilda sprečava razvoj civilizacije i degenerira ljudska bića. To je put u totalno otuđenje, u erupciju nezadovoljstva i destrukciju. Rothschildi imaju cilj zavladati cijelim svijetom i oni ne mogu biti zadovoljni dok taj cilj ne ostvare. Ali taj cilj oni ne mogu ostvariti zato što svi ljudi ne mogu biti poslušni sljedbenici, poslušni konzumenti ideja, slika, okusa i zvukova. To je zato što ljudi trebaju slobodu. Ljudi će se prije ili kasnije žestoko suprotstaviti Rothschildima jer čovjek po svojoj prirodi ne može živjeti u kavezu pa bio on napravljen i od zlata.   

 

Kapitalizam nemoralan i zato mu nema spasa. Osim toga kapitalizam je razvio do te mjere kada više ne može ostvariti dovoljno poboljšanje društva, on više nije dovoljno racionalan sistem i kao takav predstavlja kočnicu razvoja civilizacije. U članku Kraj kapitalizma sam prikazao zašto je vrijeme da kapitalizam ode u povijest. Također sam prikazao osnove novog sistema Humanizam koji će ga zamijeniti. Taj sistem će također prevladati otuđenje.

 

U današnjem društvu pojam riječi otuđenje je vrlo nerazvijen. Smisao riječi otuđenje se u engleskom govornom području potiskuje do te mjere da ne postoji riječ razotuđenje koja definira stanje koje prevladava otuđenje. Na taj način se potiskuje ideja koja može izraziti potrebu društva da bude u suprotnom stanju od stanja otuđenosti. Ja riječ razotuđenje puno koristim u svom jeziku pa sam je morao prevesti u engleski kao “disalienation“ iako se takva riječ ne može pronaći u engleskom riječniku.  

 

Proces razotuđenja  

 

Postoji samo jedan izlaz iz otuđenja današnjeg društva a to je uspostavljanje jednakih prava među ljudima. Postoje samo jedna jednaka prava ili ona to nisu. Ne postoje djelomično jednaka prava ili gotovo jednaka prava jer se tada radi o nejednakim pravima. I najmanje nejednaka prava stvaraju privilegije sa vrlo negativnim posljedicama koji će prije ili kasnije izazvati probleme u društvu. Više sam o tome pisao u članku Privilegije su zlo. Ja sam uspio definirati društvo sa jednakim pravima ljudi. Zato je moj put jedini dobar put za čovječanstvo. Prikazao sam to društvo u svojoj knjizi Humanizam – Filozofsko etičko političko ekonomska studija razvoja društva. Knjiga je dostupna besplatno.   

Razotuđenje Politike

 

Čak i najsiromašnije države svijeta mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku. Takve države mogu akumulirati ekonomske resurse bez obzira koliko mali oni bili i ekonomski konkurirati i moćnim zemljama svijeta. Dobra socijalna politika se prvenstveno bazira na demokratskoj volji građana. Građani mogu neposredno odlučiti da većinu novčanog kapitala koji zajedno posjeduju ulože u razvoj privrede dok bi za potrebe vlastitog standarda ostavili minimalnu količinu novca dovoljnu za preživljavanje. To znači da bi se ti građani odrekli svakog luksuza u periodu koji oni smatraju potrebnim da razviju svoju privredu. Na taj način bi se oslobodili ovisnosti od privatnih financijskih centara moći. Oslobodili bi se eksploatacije, vanjskih pritisaka bilo koje vrste i sami bi postali gospodari svog prosperiteta. To je također put u razotuđenje društva.

 

Narod može neposredno odlučivati koji postotak od svojih plaća želi davati za poreze. Da budem jasniji, neće svako plaćati porez koliko želi; nego će sudjelovati u formiranju ukupne porezne mase novca a zatim će se taj novac prikupljati od ljudi proporcionalno njihovim dohodcima. Nadalje svaki čovjek će odlučiti koliki dio vlastitog poreza želi izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za porez i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Tako će ljudi po prvi put sami voditi makroekonomsku politiku društva što će predstavljati jednu od osnova razotuđenja društva. Takva politika će sigurno na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi pa će značajno unaprijediti društvo.

 

Danas, čelnici zemalja dodjeljuju većinu poreznog novca za potrebe armija. Kada narod bude odlučivao o raspodjeli poreznog novca, armije više neće postojati i vođenje ratova će biti nemoguće. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više ni jednom autoritetu neće dozvoliti da im otuđi takvu moć.

 

Demokratska anarhija

 

Novi sistem predviđa i jako efikasan sistem podnošenja odgovornosti svih ljudi za svoje djelovanje. Jedan dio odgovornosti će biti baziran na demokratskoj anarhiji. To je sistem u kojem svaka osoba dobiva jednako pravo da ocjenjuje bilo koju drugu osobu. Pozitivna ocjena treba donijeti nagradu od recimo jednog dolara ocjenjenoj osobi a negativna ocjena će donijeti kaznu od jednog dolara. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli tri pozitivne i tri negativne ocjene mjesečno. Na tako jednostavan način svaka osoba će dobiti stvarnu moć u društvu i stoga će biti poštivana. Ova mjera će usmjeriti ljude da proizvode najveće moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu stvaranje nepogodnosti.

 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da slijedi loše sponzore ili da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji. Više sam o tome pisao u članku: Budućnost demokracije.

 

Razotuđenje Ekonomije

 

U kapitalizmu jednaka ljudska prava podrazumjevaju najmanje jednako pravo svakog čovjeka na rad. Nezaposlenost će biti eliminirana pomoću skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Poslodavci će se truditi da zadrže radnike i to će postići povećanjem njihovih plaća. To će ukinuti eksploataciju radnika. Više o tome možete pročitati u mom članku: Uklonimo nezaposlenost.

 

Sistem koji sam predložio nudi više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Posebno će se razvijati tržište javnih radnih mjesta koje predviđa otvoreno takmičenje radnika za svako javno radno mjesto uključujući radna mjesta političara i predsjednika korporacija. Radnik koji ponudi veću dobit, više proizvedene robe, bolju, čišću ili jeftiniju proizvodnju u bilo kojem trenutku za bilo koji posao u javnim poduzećima, će dobiti željeni posao. Ovakva raspodjela rada predstavlja samo tehnički problem. Razvio sam sistem koji će efikasno valorizirati produktivnost radnih ponuda, uskladiti nagrađivanje za rad i definirati radne odgovornosti radnika. Novu raspodjelu rada sam detaljno razradio u knjizi Humanizam. Više o tome možete pročitati u mom članku: Budućnost ekonomije.

 

Nema ekonomije koja može biti produktivnija od one u kojoj svako javno radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će biti profitabilnija od kapitalističke pa će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje u povijest i sa njim će otići ogromno otuđenje koje je kapitalizam izgradio. Privatne kompanije će se pridružiti javnim kompanijama a vlasnici će biti zadovoljavajuće kompenzirani. U takvom društvu više neće postojati autoriteti koji bi mogli širiti otuđenje društva od svoje prirode.

 

Razotudjenje nauka

 

Jedino što čovjek jako teško uči jest da poštuje druge ljude. Ta najvažnija društvena potreba naprosto brzo i lako nestaje u svakom društvu bez ozira kakav oblik obrazovanja je uspostavljen. Sistem demokratske anarhije koji sam ja osmislio, daje podjednaku moć svakom čovjeku u društvu. Ta moć se bazira na jednakom pravu svakog čovjeka da ocjenjuje bilo kojeg čovjeka. Svaka pozitivna ocjena će ocjenjenom čovjeku donijeti malu nagradu a negativna ocjena malu kaznu. Pomoću takve mjere ljudi će poštovati jedni druge. Tako će izgraditi dobro i zdravo društvo neovisno od sistema obrazovanja.

 

Ljudi specijaliziraju svoje znanje. U svrhu savladavanja specijaliziranog znanja škole su nužne kao sredstvo obrazovanja ljudi. U budućnosti, škole više neće biti mjesta u kojima autoriteti birokratski određuju program nastave već će se program formirati na temelju interesa učenika. Škole više neće biti ustanove koje garantiraju znanje studenata kao što se to danas nameće već samo mjesta gdje je znanje pristupačno. Sistem koji sam predložio će zahtijevati veliku odgovornost radnika na svojim radnim mjestima, daleko veću nego što je to danas slučaj. U takvom sistemu radnici se neće usuditi takmičiti za poslove za koje nemaju dovoljno znanja.

 

Sve što čovjek treba naučiti u svom životu je proizvod njegovog interesa. Kad čovjek ima interes on nema poteškoća da stekne znanje koje mu je potrebno ako je ono pristupačno. Studenti će moći pohađati nastavu koju žele kad god im to treba u životu. Više sam o tome pisao u članku: Moj obračun sa naukama.

 

Razotudjenje porodice

 

U životinjskom svijetu roditelji uče mlade osnovama potrebnog znanja. Ljudsko društvo je krenulo u jako pogrešnom smjeru jer su škole preuzele od roditelja pravo učenja osnova potrebnog znanja djece. Smjer je pogrešan prvo zato što je program nastave škola otuđen od potreba djece. A još je više pogrešan zbog toga što je upućivanje djece u život treba biti zadatak roditelja a ne škola. Roditeljska ljubav koja se manifestira i kroz obrazovanje djece je jedan od glavnih uvjeta prosperiteta djeteta pa tako i društva u cjelini.

 

Da bi roditelji mogli učiti djecu osnovama potrebnog znanja potrebno je u prvom redu da roditelji imaju slobodno vrijeme koje mogu posvetiti djeci. Danas roditelji rade po cijele dane i djecu praktično ne vide tokom dana. Iz toga proizlazi veliki broj današnjih problema. Ubrzo nakon prihvaćanja sistema koji sam predložio radno vrijeme će se značajno smanjiti tako da će roditelji imati daleko više vremena da posvete svojoj djeci.

 

Drugi uvjet uspostavljanja ispravnog obrazovanja u društvu jest da roditelji u sebi nose ljubav prema djeci. U današnjem otuđenom društvu ljubav je vrlo rijetka jer otuđeno društvo razvija narcisoidnost, vrlo nerazvijeni a često i izopačeni oblik ljubavi. Nepostojanje ljubavi je rijetko u životinjskom svijetu dok je u ljudskom društvu zbog ogromnog otuđenja u kojem živimo vrlo raširena pojava. Nedostatak ljubavi je vrlo poguban za razvoj čovjeka i ljudskog društva. Zato je društvo u kojem živimo vrlo loše. Novi sistem koji sam predložio će naučiti ljude da vole i to će iz temelja promijeniti društvo u kojem živimo. Više sam o tome pisao u članku Da li volite?

 

Razotuđenje društva

 

Razotuđenje društva će se ostvariti kad svi ljudi ostvare jednaka prava. To će se ostvariti kad svi ljudi dobiju jednako pravo na rad na svakom radnom mjestu, kad svi ljudi dobiju jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu kroz jednako pravo ocjenjivanja, i kad svi ljudi dobiju jednako pravo participiranja pri donošenju odluka od zajedničkog interesa. Sva ova prava su kompletno suprotna pravima koja su autoriteti uspostavili za sebe u svrhu vladanja društvom i zato se ne mogu lako usvojiti. Ali nema drugog dobrog puta. Tek kada se usvoje jednaka prava među ljudima, društvo će se osloboditi otuđenja i tada će ovaj svijet unaprijediti ispred najsmionijih današnjih snova.

 

 

25.07.2010

Radna konkurencija

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Fred Chittenden je napisao:

Radne privilegije se najbolje utvrđuju ugovorom između radnika i poslodavca uz neka osnovna civilizacijska ograničenja u tom procesu. Generalno uzevši, što je sistem više centraliziran to je manje produktivan i rezultira radnom prisilom. I obratno.

 

Aleksandar Šarović wrote:

Slobodno tržište koje poznajemo daje najveću produktivnost ali isto tako daje neka ograničenja kao što su neracionalna proizvodnja, nestabilna produkcija, nepravedna raspodjela pogodnosti i krize. Centralizirani proces proizvodnje prilično uspješno rješava ove probleme. Da, generalno uzevši do sada su više centralizirani procesi davali manje produktivno okruženje. Ali to će se promijeniti u budućnosti. Zahvaljujući razvoju kompjutorske tehnologije centralizirano upravljanje velikim kompanijama postaje jednostavnije i efikasnije nego što je to bilo prije i kao rezultat velike korporacije su profitabilnije nego male kompanije i stalno rastu. Ipak, velike internacionalne kompanije su još uvijek nesposobne riješiti društvene probleme kao što je to nezaposlenost, pravedna raspodjela pogodnosti koje proizlaze iz rada tako da će društvene krize također rasti. U svrhu rješavanja ovog problema ja predlažem daleko više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. U javnim kompanijama treba uvesti stalno otvorenu radnu konkurenciju gdje će svaki posao dobiti radnik koji ponudi najveću produktivnost, nižu cijenu tekućeg rada i veću odgovornost za obavljanje željenog posla. Ovo je veliki izazov za društvo ali ujedno i budućnost proizvodnje. U svrhu smanjivanja tenzija zapošljavanja centralizirano rukovodstvo će morati otvoriti toliko radnih mjesta koliko ima radnika na raspolaganju. Takva ekonomija će konačno riješiti probleme današnjeg privređivanja.

Ovakav oblik privređivanja će biti daleko bolji i profitablniji od proizvodnje privatnih preduzetnika tako da će privatne kompanije gubiti u takmičenju na slobodnom tržištu. Da bi izbjegli gubitke vlasnici privatnih kompanija će se pridružiti javnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Oni će za svoje vlasništvo dobiti “humanističke akcije” proporcionalno njegovoj vrijednosti i to će proporcionalno povećati njihov dohodak. Može se pretpostaviti da će kapitalisti pronaći interes u prodaji svog vlasništva društvu. Ukoliko ne, niko neće pokušavati da im oduzme njihovo vlasništvo.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Da li vi govorite o centraliziranom planiranju ili o individualnom planiranju?

 

Aleksandar Šarović wrote:

Proizvodnju će planirati proizvođači na isti način kao što to kompanije rade danas. U svrhu ostvarenja najboljeg rezulatata oni će pozivati potrošače da naručuju svoju potrošnju. To će formirati demokratsku plansku ekonomiju – najbolju i najsigurniju moguću ekonomiju. Tako će centralizirano planiranje biti u stvari samo suma svih individualnih planiranja.

Naravno, ja vjerujem da je centarlizirano planiranje najbolje moguće planiranje. Ono je racionalnije i sigurnije od planiranja nezavisnih kompanija. Veliki kompanije to znaju i to je razlog zašto se one udružuju. Da bi izbjegli slabu produktivnost koja je na primjer postojala u sovjetskom modelu privređivanja mi trebamo prebaciti tržišno natjecanje na niži nivo, na nivo radnih mjesta. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu će osigurati najveću moguću produktivnost (13 stranica iz moje knjige ovdje će to objasniti).

Kao rezultat, potrošači će imati manju mogućnost da biraju između sličnih oblika roba i usluga zato što će se natjecanje između sličnih roba i usluga smanjivati. To će donijeti više racionalnosti u proces proizvodnje. Kvalitet roba i zadovoljstvo uslugama će se osigurati pomoću ocjenjivanja proizvođača od strane potrošača. Sjećate li se demokratske anarhije (plus minus jedan dolar ili tako nešto)?

To je budućnost svega.

 

Adrian Parker je napisao:

Zašto bi “socialistička kompanija” alocirala resurse imalo efikasnije nego što to može kapitalistička kompanija? Sigurno postoji velika stimulacija u kapitalističkim kompanijama da također dobiju “najboljeg radnika na svakom poslu”, i ja ne vidim zašto bi socijalistički sistem to mogao učiniti mudrije nego kapitalizam. (Ako kapitalistička kompanija ne alocira resurse dobro, ona se ne može takmičiti sa uspješnim kompanijam, tako da je moguće da će postojati kapitalističke kompanije koje će moći postaviti “najboljeg radnika na svakom poslu” isto kao i socijalističke kompanije.)

 

Aleksandar Šarović je napisao:

U stvari ja sam tu kompaniju nazvao humanistička kompanija. Zvuči čudno u početku ali ja sam se već navikao na to.

Kapitalistička kompanija neće moći alocirati resurse tako dobro kao humanistička. Na primjer u kapitalističkoj kompaniji radnik koji ponudi veću produktivnost recimo 5% od postojećeg radnika na željenom radnom mjestu ne može dobiti željeni posao. On se čak ne može ni prijaviti za željeno radno mjesto ako ne postoji oglas da je radno mjesto otvoreno. Vlasnik kompanije ne može prihvatiti takvu ponudu jer nema nikakve garancije da će ponuđena produktivnost biti i ostvarena. Postojeći zakoni onemogućavaju vlasnike kompanija da otpuste postojećeg radnika da bi zaposlili drugog radnika koji je produktivniji čak i kada bi to oni htjeli. Ja ovdje govorim o takmičenju za svako radno mjesto u bilo kojem trenutku.

Humanistička kompanija će lako provesti sve gore navedeno i zato će biti više produktivna. U društvu od milion radnika na primjer svaki od njih će biti u mogućnosti da se takmiči za svako radno mjesto. Logika kaže da će barem jedan od njih ostvariti veću produktivnost od radnika u kapitalističkoj kompaniji gdje takva takmičarska mogućnost ne postoji.

Drugo, svi radnici će biti humanistički akcionari humanističke kompanije, tako da će zasigurno biti mnogo više zainteresirani i odgovorni u radu nego što to mogu biti radnici u kapitalističkoj kompaniji. Kao rezultat, humanistička kompanija će biti znatno produktivnija i zato će se kapitalistička kompanija morati povući. Možemo pretpostaviti da će se kapitalističke kompanije boriti za svoj opstanak pokušavajući formirati jednaku radnu organizaciju kao humanističa kompanija ali one nikada neće moći ponuditi radnicima da sudjeluju u procesu odlučivanja, da sami određuju svoje odgovornosti i dohotke, tako da će kapitalističke kompanije morati otići u povijest.

 

Adrian Parker je napisao:

Zašto niko nije do sada uspostavio humanističku kompaniju ako je ona superiorna postojećim kapitalističkim kompanijama? Da li je potrebna promjena zakona koja bi poslodavcima davala moć da otpuštaju bilo koga ko po njihovom mišljenju nije dovoljno efikasan na svom poslu?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Prvo moram reći da u novom sistemu više neće postojati odnos zapošljavanje-otpuštanje. Bolja radna punuda će dobiti posao u svakom trenutku. Ako radnik ne ostvari ponuđenu produktivnost on će platiti svoju odgovornost pomoću humanističkih akcija koje posjeduje. Kako će to izgledati u praksi? Ako ja na primjer, poželim da dobijem posao koji pripada nekom drugom radniku, ja ću morati ponuditi veću produktivnost ili nižu cijenu tekućeg rada na tom radnom mjestu. Zatim će postojeći radnik koji radi na radnom mjestu koje bih ja želio uzeti imati dva izbora: prvi, morati će prihvatiti moju ponudu što će mu omogućiti da nastavi raditi na svom radnom mjestu; ili drugi izbor, odgovornost prema novim radnim zahtjevima će ga prisiliti da napusti svoje radno mjesto. Ako napusti svoje radno mjesto on će nastaviti da prima dohodak koji će svaki mjesec biti niži u periodu dok ne radi. Međutim, sistem će lako kreirati potreban broj radnih mjesta tako da neće biti teško pronaći novi posao.

Prikazao sam osnove raspodjele rada u 13 stranica svoje knjige. Ideja je vrlo kompeksna i još uvijek zahtijeva dosta istraživanja i balansiranja. Ja sam siguran da će se na kraju raspodjela rada provoditi vrlo jednostavno i glatko. Naravno, prije implementacije sistema radne konkurencije mora biti donešen novi zakon o radu i on mora biti prihvaćen pomoću koncenzusa političkih partija i na narodnom referendumu. Osim toga novi sistem zahtijeva humanističko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (slično je javnom vlasništvu) što nije jako popularna ideja danas. Sistem zahtijeva razvijenu informacijsku tehnologiju što je ostvareno tek nedavno. Neko je morao i izmisliti kako radi humanistička kompanija i tu nije bilo puno ponuda. Da ne spominjem da će u novom sistemu moćni ljudi danas izgubiti svoje privilegije i to oni svakako ne vole. Sve to je razlog zašto humanistička kompanija još nije uspostavljena.

 

Demokratska anarhija

Prevedeno sa engleskog foruma:

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Spomenuli ste automatsko novčano nagrađivanje pozitivno ocjenjenih ljudi. Ko plaća i ko odlučuje koliko?

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Ovo je svakako jedan od najvažnijih djelova sistema koji sam predložio i ja sam vrlo ponosan što sam ga domislio. Prikazati ću demokratsku anarhiju na vrlo jednostavnom primjeru. Hajde da ljudi prihvate moju ideju i odluče da daju svakom čovjeku jednako pravo da jednom mjesečno ocjenjuje druge ljude. Neka pozitivna ocjena dodijeli ukupno jedan dolar (ili tako nešto) ocjenjenom čovjeku. I obrnuto, neka negativna ocjena oduzme ukupno jedan dolar (ili tako nešto) ocjenjenom čovjeku. Ocjenjivanje će biti anonimno a novac će biti dodjeljivan i oduziman automatski sa računa svakog ocjenjenog čovjeka. Takvo pravo će potaknuti svakog čovjeka da bude dobar prema svakom drugom čovjeku i da ne učini ništa što bilo koji drugi čovjek neće voljeti. Ta mjera će zahvatiti svakog čovjeka, njegovog susjeda, šefa, suradnika, prijatelja, i naravno državno rukovodstvo. Takva vlada će se jako truditi da ne razočara svoje građane. Tako jednostavna mjera će donijeti ogromne pogodnosti društvu.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Ocjenjivanje pomoću potrošenog novca meni izgleda mnogo bolje i efikasnije. Nema potrebe za bilo kakvim kompleksnim nadsocijalnim strukturama niti kompjuterima.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Vi mislite da je tržište bolje? Ja mislim da nije ni približno tako dobro kao ocjenjivanje koje sam predložio. Suprotno sistemu koji sam predložio, tržište nema stabilnu produkciju i zato ne može proizvesti stabino društvo. Sistem ocjenjivanja je socijalno pravedan zato što daje jednaka prava ljudima a tržište to ne može dati. Tržište nema nikakvog utjecaja na međuljudske odnose izvan kupovine robe. Na primjer, ako vaš susjed noću proizvodi buku (ovo je također produkcija) tržište vam tu ništa ne može pomoći. Takvi problemi mogu biti beskonačni. Ako vas šef zlostavlja na poslu tržište vam ništa neće pomoći da ga udobrovoljite. Svi ti problemi će biti perfektno riješeni pomoću sistema ocjenjivanja.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Ne potcjenjujte želju da se neko viši spusti dole. Ja ne vjerujem dobrim namjerama pojedinaca, ali kada su milioni ljudi u pitanju, glupost i zloba su izvan kontrole. Vaš sistem nema zaštitu od toga zato jer je neprirodan, nametnut odozgo.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Ja mislim da je sistem koji sam predložio najprirodniji ikad kreiran. Sistem će razotuđiti društvo a to između ostaloga znači da će ljudi poštivati jedni druge. Također, tržište rada će učiniti sva radna mjesta podjednako tražena. To će umaniti mogućnost i potrebu za se neko “viši spusti dole” šta god to vama značilo.

Da svaki hiroviti čovjek će imati pravo da oduzme jedan dolar od bilo koga ali to neće biti značajno. Takvi ljudi će se teško ujediniti tako da neće moći napraviti značajnu štetu društvu. Oni će morati posvetiti znatno više pažnje na svoje ponašanje nego na neprikladno ocjenjivanje. Osoba sa neprikladnim ponašanjem može lako izgubiti 100 dolara ili više mjesečno.

Pretpostavimo da predsjednik države donese odluku koju večina građana izrazito ne voli. On može primiti mjesečno milion negativnih ocjena od ljudi i kao rezultat on bi izgubio milion dolara mjesečno. Velike nagrade i kazne mogu biti reducirane nekakvom funkcijom ali u svakom slučaju ovakvo ocjenjivanje će učiniti predsjednika države stvarno odgovornim narodu. Loš predsjednik bi u takvom sistemu pobjegao sa svoje pozicije tako brzo da se niko više nebi sjećao da je on bio predsjednik. Slično će se dogoditi svakom profesionalnom radniku, na primjer proizvođaču čarapa. Proizvođač čarapa će morati proizvoditi čarape koje njegove mušterije vole. To će biti odgovornost. To će eliminirati privilegije. To će zahvatiti svakoga svugdje i to je ono što će učiniti zdravo društvo.

 

Cyrill Vatomsky je napisao:

Ovo je užasna ideja. Ona će osigurati da se niko pristojan neće baviti politikom. Samo oni koji mogu podnijeti gubitak tolikog novca će prihvatiti da se bave politikom (zato što će pronači način da pokriju taj gubitak). Takav sistem će otvoriti vrata poplavi korupcije.

 

Aleksandar Šarović je napisao:

Meni se čini da bi vi voljeli zaustaviti razvoj društva i uspostaviti autoritativnu vlast zauvijek. Neće biti nikakve mogućnosti za postojanje korupcije u sistemu koji sam predložio zato što neće postojati privilegirani ljudi. Menađeri i političari će biti vrlo izloženi ocjenjivanju. Logika kaže da će neprihvatljivi ljudi najvjerojatnije izbjegavati da se bave politikom ili upravljanjem ekonomijom a pristojni ljudi će se jako truditi da ne razočaraju narod. I ako bi ovakav oblik ocjenjivanja bio neprihvatljiv ljudima hajde da zamijenimo ocjenjivanje sa “plus minus jedan dolar” na “plus minus jedan cent”. Sada imamo razuman početak za one koji se plaše ocjenivanja. Više se ne mogu napraviti velike štete pa hajde da vidimo tko je u pravu a ko ne.