Moj dug Jugoslaviji
Napisao sam ovaj poduži članak o ratu u Jugoslaviji zato što istina o njemu još uvijek nije objelodanjena. Lijevo je prikazana karta Jugoslavije izmedju 1945 i 1991. Jugoslavija se sastojala od šest republika i dvije autonomne pokrajine.
Ukoliko čovjek dobro živi u svojoj domovini on svoju domovinu normalno voli. Tako sam ja volio Jugoslaviju. Zli ljudi su je napali. Boljelo je. Branio sam je argumentima koliko sam god mogao. Na žalost moje riječi nisu stizale do puno ljudi pa nisu mogle pomoći. Bio sam svjedok velikih nepravdi koje je zapadni svijet nanio Jugoslaviji. Odmah sam shvatio da to ne može biti slučajno ali nisam znao tko stoji iza toga pa sam započeo istraživanja o uzrocima i odgovornostima za rat u Jugoslaviji. Ovdje dajem kratku rekapitulaciju najznačajnijih svojih zapažanja koji su uglavnom nepoznati javnosti.
Na Jugoslaviju je izvršena agresija u 1990 godini koja je trajala 10 godina. U ovom eseju ću nastojati prikazati da je agresiju izvršila porodica Rothschild. Opširnije sam pisao o prorodici Rothschild u članku Da li je Antikrist stigao? Porodica Rothschild je u zadnjih dvjesto godina izgradila tako veliku ekonomsku moć da je u stanju držati pod kontrolom vlade zapadnih zemalja. Na isti način ona nastoji staviti pod vlastitu kontrolu cijeli svijet. Tako je red došao na Jugoslaviju. Rezulatat svog istraživanja prikazujem redosljedom kojim je spoznaja sazrijevala u meni. Činim to sa idejom da sutra bude bolje.
***
Život u Jugoslaviji nije bio loš prije 1990 godine. Standard je bio relativno visok. Odnosi između šest naroda koji su živjeli u šest republika i pripadali katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj vjeri su bili prilično harmonični. Ti narodi uglavnom pripadaju slavenskoj skupini i uglavnom govore hrvatsko srpski jezik. Postojala je razlika između bogatih i siromašnih ljudi ali ona nije bila velika. Obrazovanje je bilo besplatno, narod je bio zdravstveno zbrinut. Čovjek se osjećao siguran gdje god bi pošao ne samo zbog jake policije nego i zato što su ljudi u takvom okruženju bili prilično dobroćudni.
Koliko god je Jugoslavija imala dobar sistem, on je još uvijek bio daleko od idealnog. Jugoslavija je bila socijalistička zemlja sa društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju koja je davala ekonomsku sigurnost ljudima ali ta sigurnost je donekle išla na teret slobode. Život u Jugoslaviji je bio prilično ideologiziran i birokratiziran. Socijalistički sistem je štitio radnike na taj način da su sva radna mjesta bila privilegirana. To je stvaralo neodgovornost u procesu proizvodnje od nivoa radnika do nivoa rukovodioca koja je sistematski štetila privredi. Ta neodgovornost ljudi je jedan od uzroka koji su vodila prema uništenju Jugoslavije. Usporena privreda se oslikavala na nižoj kupovnoj moći radnika nego što je imaju radnici u razvijenim kapitalističkim zemljama gdje je radna odgovornost bolje definirana. Iako je dohodak još uvijek bio veći nego što ga imaju radnici u ostatku kapitalističkog svijeta to sve zajedno je dovodilo do nezadovoljstva ljudi. Na federalnom nivou sve su se odluke donosile koncenzusom predstavnika republika što nije išlo lako. Ukoliko se odluka nije mogla donijeti, cijela je zemlja trpjela nepogodnosti.
U taj prostor su uslijedili politički pritisci sa zapada podržani ekonomskim ucjenama koje su destabilizirale Jugoslaviju. Citiram izvod iz knjige „Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak“ od Williama F. Engdahla koji se odnosi na situaciju u Jugoslaviji u to vrijeme:
Pod pritiskom MMF-a jugoslavenski BDP potonuo je u 1990 godini za 7,5 posto, i još 15 posto u 1991. Industrijska proizvodnja pala 21 posto. MMF je zahtjevao potpunu privatizaciju javnih poduzeća. Kao rezultat toga bankrotiralo je više od 1.100 poduzeća do 1991 godine a nezaposlenost je iznosila 20%. Ekonomski pritisci u različitim regijama u zemlji predstavljali su opasnu eksplozivnu smjesu. Predvidivo, zbog rastućeg ekonomskog kaosa, svaka republika se borila za svoj opstanak protiv svojih susjeda. Ne ostavljajući ništa slučaju, MMF-a naredio da se sve plaće zamrznu na razini 1989 godien dok je inflacija porasla dramatično što je dovelo do pada realnih prihoda od 41 posto u prvih šest mjeseci 1990 godine. Do 1991 godine inflacija je narasla preko 140 posto. U toj situaciji MMF je naredio punu konvertibilnost dinara i oslobodio kamatne stope. To zamrzavanje je de fakto stvorilo ekonomsko odcjepljenje puno prije formalnog proglašenja odcjepljenja Hrvatske i Slovenije u junu 1991.
Zadnji premijer cijele Jugoslavije Ante Marković je pokušao u 1990 godini popraviti situaciju u Jugoslaviji prihvaćanjem zahtjeva MMF i uvođenjem kapitalizma. Izjavio je da takve promjene prirodno zahtijevaju slobodne parlamentarne izbore i radio je na tome da se oni provedu.
Nezadovoljstvo naroda i liberalni pokret nastao pod pritiskom zapada, postali su idealni za velike manipulatore, nacionaliste i kriminalce koji su u svrhu pridobijanja podrške svog naroda prebacivali izvore problema na Jugoslaviju. U to vrijeme ja još nisam znao da je “novi svjetski poredak” dao financijsku i političku podršku najgorim ljudima u svim republikama kako bi posvađali narode i tako oslabili Jugoslaviju. “Novi svjetski poredak” je pomoću korumpiranih vođa imao namjeru ostvariti političku i ekonomsku kolonizaciju Jugoslavije. To nije bilo ništa drugo nego kriminal.
Ekonomska neodgovornost naroda Jugoslavije našla je svoju rezonancu u političkoj neodgovornosti kada su uz manipulaciju “novog svjetskog poretka” sve republike osim Srbije i Crne gore glatko izabrale ljude sa lošim namjerama prema Jugoslaviji. Novo izabrane vođe su zahtijevale kontrolu nad republičkim resursima i optuživali su Jugoslaviju za nepogodnosti zajedničkog življenja. Odmah su sabotirali program saveznog premijera Ante Markovića koji bi zasigurno uveo Jugoslaviju u EU. Tako je nastao sukob između republika koji je vodio u rat u Jugoslaviji.
Onda su Predsjednik Slovenije Milan Kučan, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, presjednik Makedonije Kiro Gligorov napustiti pregovore o mirnom rješenju krize u Jugoslaviji pod izgovorom da Srbija nije kooperativna. Oni se to nebi usudili da nisu imali podršku koja je dolazila od ”Novog svjetskog poretka”. Jedino su predsjednik Srbije Slobodan Milošević i presjednik Crne Gore Momir Bulatović ostali voljni da pregovaraju o mirnom razrešenju krize. Ipak Novi svjetski poredak je Slobodana Miloševića proglasio odgovornim za sve zlo koje je uslijedilo. Tako je politika svjetskih imperijalista nazvana ”Novi svjetski poredak”, formirala veliku neodgovornost naroda za vlastitu budućnost i uspješno pripremila teren za svoja osvajanja.
Ubrzo su novi lideri u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i Makedoniji raspisali referendume o secesiji od Jugoslavije a rezultati su pokazali da većina ljudi tih republika želi da se njihove republike odcijepe od Jugoslavije. Srbi nisu željeli secesiju uglavnom zato što su u znatnom broju živjeli u gotovo svim republikama Jugoslavije. Republike su kreirane pod kontrolom predsjednika Tita koji je podijelio Srbe kao najbrojniji narod više nego druge narode.
Zatim su lideri separatističkih republika proglasili neovisnost svojih republika od Jugoslavije. Pozivali su se na ustavno pravo svojih republika u kojima je pisalo da narodi imaju pravo na vlastito samoopredjeljenje do otcjepljenja. Samo tamo ništa nije pisalo kako se secesija treba ostvariti. Secesioniste je zabrinuo Ustav Jugoslavije koji je zahtijevao da se sve odluke vezane za sudbinu zemlje moraju donijeti koncenzusom predstavnika svih naroda. Prema Ustavu SFRJ secesija republika je bila moguća samo poslije uspostave koncenzusa predstavnika republika. Kako im ova stavka nije odgovarala dosjetili su se da Jugoslavija više ne treba postojati obzirom da četri od šest republika želi otcjepljnje. Mislim da bi većina stanovnika Jugoslavije podržala opstanak Jugoslavije ali stanovnici Jugoslavije nisu bili pitani o sudbini Jugoslavije.
Svjetski su imperijalisti potpunom kontrolom sredstava javnog informiranja, obmanjivali svijet o tokovima nastanka krize u Jugoslaviji što je naravno bio oblik podrške secesionistima i pritisak na organe vlasti u Jugoslaviji. Zatim su pod pritiskom svjetskih imperijalista sve države svijeta priznale nasilnu secesiju jugoslavenskih republika u suprotnosti sa međunarodnim zakonima. Helsinška konvencija izričito zabranjuje nasilnu promjenu granica u Evropi.
Secesionisti su uporno radili na ukidanju Jugoslavije, UN su ih podržale u tome i konačno Jugoslavija je izbrisana iz članstva UN. Jugoslavija je morala zatražiti ponovni prijem u UN. Svjetske sile su vježbale svoje moći na nepravednim presedanima na Jugoslaviji. Bilo kako bilo, zahtjev za ukidanje Jugoslavije je bio čin agresije na Jugoslaviju. Osim toga on je uskraćivao demokratsko pravo Srbima da ostanu u zemlji koju žele.
Silna podrška ”Novog svjetskog poretka” secesionistima je naivno prihvaćana sa velikom zahvalnošću obmanutih secesionista. Svjetski su imperijalisti naime, samo majstorski realizirali staru provjerenu formulu: ”zavadi pa vladaj”. Secesionističke zemlje su dobile krvave građanske ratove koji su ih unazadili i od kojih se neće oporaviti decenijama. Ako izuzmemo privilegirane članove društva, svi narodi sada žive gore nego što su živjeli u Jugoslaviji a profitirali su svjetski imperijalisti.
Ja sam bio protiv razbijanja Jugoslavije ali se ne bih osjećao ugrožen i ne bih se žestoko suprotstavljao tome da je do toga došlo mirnim putem. Čelnici u republikama koji su izbjegavali dogovor o rješenju krize u Jugoslaviji mirnim putem su implicitno zagovarali rat. Rat izbacuje u prvi plan najgoru vrstu ljudi koji čine najgora zlodjela. Ti čelnici su to morali znati i zato ih ja smatram odgovornim za sva zlodjela koja su se dogodila narodima Jugoslavije.
Slovenija
U ljeto 1991 godine slovenska vlada je proglasila nezavisnost i presjekla sve veze sa Jugoslavijom. Poskidala je granične simbole Jugoslavije i objavila da Jugoslavija više nema tamo. Obzirom da nije uspostavljen dogovor o secesiji Slovenije na Jugoslavenskom nivou taj akt je predstavljao agresiju na Jugoslaviju.
Jugoslavenska narodna armija je imala ustavnu obavezu da zaštiti teritorijalni integritet zemlje i zato je par dana kasnije rano ujutro, poslala tenkove JNA da zauzmu granične prelaze Slovenije prema Italiji, Austriji i Mađarskoj. Očekivano je da će iznenađenje i buka moćnih motora tenkova obaviti sav posao pa su poslali tenkove bez bojeve municije. Ali slovenska teritorijalna obrana nije bila iznenađena i napala je JNA bojevom municijom.
U to vrijeme se pojavila dobro organizirana propaganda u cijelom svijetu koja je optužila srpsku komunističku armiju da je napala Sloveniju. U to vrijeme vojnici su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda a slučajno su gotovo sve ključne pozicije u Jugoslaviji držali Hrvati. Komandant armije Kadijević je bio pola Hrvat pola Srbin. Ovaj nepotreban rat je trajao deset dana. U njemu je ubijeno nekoliko desetaka vojnika od kojih je JNA imala jedno deset puta više žrtava od slovenske snage uglavnom zato što nije imala jasna naređenja za borbu u Sloveniji. Poslije uspostave primirja JNA se kompletno povukla iz Slovenije.
Postavlja se pitanje zašto Slovenija nije zatražila secesiju mirnim putem? Nitko se tome ne bi usprotivio. Ja mislim da je neki oblik odgovora dao Milan Kučan predsjednik Slovenije. Slušao sam tada vijesti po cijeli dan. Negdje ujutro u sred rata Kučan je zatražio prekid vatre od JNA. Popodne se sreo u Austriji sa ministrom vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Gensherom. Poslije toga je izjavio da ne želi više prekid vatre.
Hrvatska
U Hrvatskoj je situacija bila mnogo kompleksnija zato što je u njoj živjelo 600.000 Srba ili oko 12% predratne populacije Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su uz Hrvate bili konstutivni narod Hrvatske prema Ustavu republike Hrvatske i oni se nisu željeli odcijepiti od Jugoslavije.
Zbog tog razloga novoizabrani Sabor republike Hrvatske je glasovima većine poslanika oduzeo konstitutivna prava Srbima u Hrvatskoj i proglasio je Srbe manjinom. To bi se moglo nazvati demokratsko otimanje hrvatske države od Srba ili demokratski kriminal. Poslije toga Srbi su proglasili dio Hrvatske gdje su kao većina živjeli stoljećima kao Republiku Srpsku Krajinu. Status te nove republike nije bio definiran ali postojala je ideja da ako Hrvatska ostane u Jugoslaviji Srpska Krajina bi ostala u Hrvatskoj, a ako se Hrvatska otcijepi od Jugoslavije, Srpska Krajina bi se otcijepila od Hrvatske i pridružila Jugoslaviji.
Srbi još uvijek imaju sjećanja na ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) iz drugog svjetskog rata koji je pobio stotine hiljada Srba. Nova hrvatska vlast se trudila pokazati svijetu da vodi demokratsku politiku ali u praksi ona se nadovezivala na rasističku genocidnu tvorevinu Hitlera u drugom svjetskom ratu – NDH. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je javno izjavio da je NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda. Na predizbornom skupu 1990 godine Franjo Tuđman je izjavio da je ponosan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka. Nova hrvatska vlast je uvela novčanicu Kuna koja je prije toga postojala samo u NDH tokom drugog svjetskog rata. U gradu Zagrebu, Splitu, Zadru, Slavonskom brodu, postoje ulice koje nose ime Mile Budak. On je bio hrvatski fašistički ideolog iz drugog svjetskog rata koji je kreirao formulu po kojoj trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu protjerati a trećinu prekrstiti na katoličku religiju. Srbima nije bilo teško prepoznati novu hrvatsku vlast pa su se pobunili.
Ja sam prije početka rata živio u Hrvatskoj i svjedok sam zbivanja koja su se tamo događala. Snage koje su izgubile drugi svjetski rat u Hrvatskoj su pripremale osvetu Jugoslaviji. Hrvatska se pripremala za rat šapatom između četiri zida puno prije nego se o ratu počelo otvoreno govoriti u medijima. Nova hrvatska vlada nije ni pokušala naći bilo kakav kompromis sa hrvatskim Srbima nego je nabavila oružje u Mađarskoj i pokušala silom povratiti teritorijalni integritet svoje republike. Poslije toga Krajinski Srbi su dobili oružje od teritorijalne obrane u sklopu JNA i suprotstavili su se hrvatskim oružanim snagama. Počele su borbe malog intenziteta a linije razdvajanja je čuvala JNA.
U Hrvatskoj sam radio kao inspektor za zaštitu od požara pri GSUP Zagreb. Jednog dana uoči rata moja kolegica se vratila sa sastanka sa višim policijskim šefom i prenijela poruku našem odjelu u kojem je bilo 20 inspektora – citiram: “Ako među vama ima članova Srpske demokratske stranke dobit će metak u glavu”. Tu poruku su vjerojatno čuli svi policajci u Hrvatskoj. Ja nisam nikad bio član niti jedne partije, ali ovo je bilo previše. Dao sam otkaz na poslu i odmah napustio Hrvatsku. U svom radu u javnim poduzećima gotovo sam svakodnevno komunicirao i sa referentima za općenarodnu obranu i od njih sam čuo da hrvatska vlada priprema masovnu mobilizaciju za rat u kojem ja ni na koji način nisam želio sudjelovati. I bio sam u pravu, vrlo brzo poslije mog odlaska iz Hrvatske stigao mi je poziv za ratnu mobilizaciju. Jako puno Srba je zbog tog razloga napustilo Hrvatsku ali činili su to i neki Hrvati. Onda je mobilizaciju napravila i Republika Srpska Krajina. I jako puno Hrvata je zbog tog razloga napustilo Srpsku Krajinu a učinili su to i neki Srbi.
Vi sad možete pomisliti da je izjava moje kolegice o dobijanju metka u glavu bila stilska figura. Daleko od toga. Nije prošlo nekoliko mjeseci mog izbjeglištva kad se na televiziji Beograd u Srbiji, pojavio čovjek koji je tvrdio da ga je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Milan Brezak, unajmio da ubije predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Babića. Kao dokaz poslužio je snimljeni telefonski razgovor između njih dvojice. Opozicija u Srbiji je proglasila taj telefonski razgovor falsifikatom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, ali to nije bio falsifikat. Ja sam naime prepoznao glas službenice na telefonskoj centrali u RSUP Hrvatska.
Hrvatska vlada je trebala teško naoružanje da bi mogla povratiti izgubljeni teritorij Srpske Krajine a oružje se već nalazilo u Hrvatskoj, u kasarnama JNA. Zato je pripremala napad na kasarne optužujući JNA za agresiju i gubitak teritorija. Napad se dogodio 25.08.1991. HTV je ponosno izvijestila kako je prvog dana rata palo 90% objekata JNA što je bila istina ali radilo se uglavnom o napuštenim objektima ili o objektima u kojima je bilo malo vojnika JNA. Kasarne su bile ipak pretvrd zalogaj zato što su imale teško naoružanje sa kojim su žestoko uzvratili iako su se u njima nalazili uglavnom regruti od osamnaest godina. Poslije toga JNA nije više imala drugog izbora nego da oslobodi svoju vojsku napadom na hrvatske oružane snage koji je započeo u devetom mjesecu 1991 godine što je završilo uništenjem Vukovara i opkoljavanjem Dubrovnika. Dobro organizirana svjetska propaganda je za rat u Hrvatskoj okrivljavala Srbe.
JNA se oduvijek pripremala za agresiju izvana i bila je nesposobna i nespremna za ono što je uslijedilo. Jedan vojnik JNA nezadovoljan načinom kako je vođen rat u Vukovaru uzeo je oklopno vozilo i krenuo u Beograd gdje je polupao nekoliko parkiranih automobila da bi skrenuo pažnju na svoj revolt. Ništa mu se nije dogodilo. Nekoliko mjeseci kasnije to je isto učinio jedan američki vojnik u Americi u mirnodopskim uvjetima ali on je dobio metak u glavu bez upozorenja. Tako to rješavaju razvijene demokratske zemlje, tako “štite” ljudska prava i zato u njima nema pobuna.
Nova hrvatska vlada je činila majstorska podmetanja. Na primjer, 7.10.1991 godine odjeknula je eksplozija u dvorištu Banskih dvora u Zagrebu koja ih je demolirala. U tom trenutku u tim dvorima su se nalazili predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, zadnji predsjednik cijele Jugoslavije Stjepan Mesić i premijer Jugoslavije Ante Marković (svi Hrvati). Hrvatska vlada je optužila JNA da je pokušala atentat na demokratski izabrane vođe. JNA je negirala da je imala veze sa time. Hrvatska vlada je razvlačila istragu o eksploziji u Banskim dvorima i nije prikazala osnovne podatke kao što su gdje su se eksplozije dogodile i kakvu su štetu pojedinačno napravile, kao da nije imala interes da se slučaj prikaže. Nezavisni promatrač iz toga ne može zaključiti dali je eksploziju podmetnula Hrvatska vlada da bi optužila JNA ili ju je uzrokovala bomba ili raketa ispaljena iz aviona JNA. Ali sasvim je sigurno da je predsjednik Tuđman znao kada i gdje će se eksplozija dogoditi.
U teško demoliranim Banskim Dvorima nitko nije ni ogreban iako su bili puni ljudi, dok je u blizini poginuo slučajni prolaznik. Kako je to moguće? Toga dana veliki broj visokih zaposlenika Banskih dvora nije došao na posao što je vrlo neobično, posebno zbog činjenice da su predsjednik i premijer Jugoslavije došli iz Beograda u goste. Franjo Tudjman sa gostima je prije eksplozije boravio u velikoj prostoriji za prijem. Prostorija je imala dvoje vrata. Jedna su potpuno uništena u eksploziji a druga pokraj kojih su uzvanici sjedili su bila netaknuta. Iza tih vrata u susjednoj prostoriji su bila postavljena dva velika sefa u sredini prostorije. To je HTV odmah poslije eksplozije prikazala. Pripadnik osiguranja koji se tu zatekao je rekao da je eksplozija pomjerila te sefove na sredinu prostorije što je zvučalo nelogično obzirom da stolice uokolo nisu pomaknute. Ja sam odmah primjetio da su sefovi tu postavljeni zato da bi spriječili da zračni udar eksplozije povrijedi predsjednika Tudjmana i njegove goste. Međutim, vjerojatno je došlo do promjene plana tako da su svi napustili tu prostoriju neposredno prije eksplozije i otišli u drugi dio Banskih dvora gdje ih eksplozija nije mogla povrijediti. To je u Hrvatskoj prikazano kao velika sreća ali ja sam uvjeren da je to sve bilo planirano. Potvrdu svega što je ovdje napisano dala je sekretarica predsjednika Tudmana, Vesna u internet stranicama Pollitika. Pogriješila je samo u tome što je zločinca vidjela na pogrešnoj strani. Pretpostavio sam da će ova internet stranica biti obrisana pa sam sačuvao kopiju.
Kome je ta eksplozija mogla koristiti? Slijedeći dan Franjo Tudjman je, pod pritiskom tog čina, proglasio nezavisnost države Hrvatske. Osim toga tim činom je privukao na svoju nacionalističku stranu mnoge neodlučne Hrvate i prikazao je JNA po ko zna koji put kao bandu ubojica. Premijer Jugoslavije Ante Marković se poslije tog atentata vratio u Beograd svojim navodnim atentatorima. To sve zajedno meni govori da je eksplozija u Banskim dvorima najvjerojatnije djelo predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Ako je JNA izvela napad avionima na Banske dvore, predsjednik Tuđman je morao organizirati taj napad pomoću agenta provokatora u JNA ili su mu pomogle strane tajne službe koje su imale svoje agente u JNA.
Pet članova pripadnika specijalne jedinice MUPa republike Hrvatske je u Zagrebu 7.12.1991 ubilo porodicu Zec u kojoj je bila i 14 godina stara djevojčica samo zato što su bili Srbi. Njihove leševe nisu ni pokušali sakriti nego su ih bacili na smetlište. Ja mislim da su to namjerno učinili sa namjerom da Srbi vide što im se dogodilo. Zatim su ubojice glatko sve priznale pred hrvatskim sudom ali su oslobođene zbog neregularne sudske procedure. Neregularnost se sastojala u tome što pri ispitivanju okrivljenih nije bio prisutan njihov advokat. Meni to izgleda providno. Nitko lako ne priznaje ubistvo ako to nije dio nekog tajnog plana. Zato mislim da taj sud nije imao namjeru kazniti ubojice. Slučaj je trebao pokazati Srbima da za njih zakoni u Hrvatskoj ne vrijede i da napuste Hrvatsku. Poslije toga hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je čak dao medalju za hrabrost Siniši Rimcu koji je bio jedan od ubojica porodice Zec.
U Hrvatskoj je napravljena tako ružna situacija za Srbe da su dvojica mojih bivših kolega Srba koji su samnom radili u inspektoratu za zaštitu od požara GSUP-a Zagreb izvršili samoubojstvo ili su prikazani kao da su izvršili samoubojstvo (ukupno je bilo 20 inspektora).
Tokom rata u Hrvatskoj EU i UN su nudile pomoć da se rat zaustavi. Bilo je uspostavljeno mnogo primirja ali tek kada je Hrvatska spoznala da ne može pobijediti JNA prihvaćen je takozvani Cyrus Vance plan. Plan je potpisan od strane predstavnika Jugoslavije, Hrvatske, Srpske Krajine i UN. Prema tom planu JNA se povukla iz Hrvatske, Srpska Krajina se razoružala i došla pod zaštitu UN vojnih snaga dok se problem između Srba i Hrvata ne riješi pregovorima.
Kad je uspostavljen mir Vatikan i Njemačka su bez ikakve potrebe izvršile tihu agresiju na Jugoslaviju u januaru 1992 godine, podržavajući nasilnu secesiju i priznavajući Sloveniju i Hrvatsku kao nezavisne države. Da li je iza toga stajao revanšizam iz drugog svjetskog rata kada je Njemačka formirala Nezavisnu Državu Hrvatsku? Bilo kako bilo ostale države su slijedile njihov primjer. Tako se granice Jugoslavije nisu promijenile mirno kroz međusobne pregovore što je zahtijev međunarodnih zakona (UN, Helsinška konvencija) i Ustava SFRJ nego nasilno i kroz međunarodno priznanje ilegalne secesije.
Novonastala priznata država Hrvatska nije pristajala na ništa manje nego na potpunu reintegraciju Srpske Krajine što Srbi nisu željeli prihvatiti. U 1995 godini Hrvatska vlada je mobilizirala vojsku da zauzme teritorij Republike Srpske Krajine iako je ona bila pod zaštitom UN. Ja mislim da tako nešto ne bi bilo moguće bez podrške velikih sila. U trenutku napada hrvatske vojske pod nazivom Oluja. NATO avioni su “greškom” uništili srpske radare i komunikaciju. Prema Cyrus Vanceovom planu Jugoslavija je imala obavezu zaštititi Srpsku Krajinu u slučaju napada Hrvatske ali uslijed pritisaka izvana to nije učinila. Srpska Krajina je imala veliki nenastanjen teritorij i manje stanovnika nego što je Hrvatska mobilizirala vojnika. Srpska Krajina se nije mogla obraniti pa ju je stanovništvo napustilo.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava tvrdi da je tokom operacije “Oluja” ubijeno 677 civila, najviše starih ljudi koji nisu htjeli napustiti svoje domove. Dokumentaciono-informativni centar “Veritas” u svojoj evidenciji ima 1.205 imena poginulih i nestalih srpskih civila, medu njima 522 žene i 12 djece. Dvadeset hiljada kuća je uništeno ili spaljeno. Rodna kuća čuvenog srpskog znanstvenika Nikole Tesle u selu Smiljan ruinirana je u režimu predsjednika Tuđmana. Njegovi rođaci iz tog sela su tada već bili mrtvi. Ubio ih je ustaški režim u augustu 1941 godine zajedno sa 500 ostalih Srba iz ovog sela.
Ovu fotografiju niste mogli vidjeti ni u jednim svjetskim informativnim medijima. Zašto? Međunarodni mediji koji su bili jako zabrinuti kada je JNA gušila hrvatsku oružanu pobunu, su pokazali indiferentnost kada su Srbi bili napadnuti. To je bio najveći egzodus u Evropi poslije drugog svjetskog rata u kojem 200.000 Srba, čiji su preci u Hrvatskoj živjeli stoljećima, napušta Srpsku Krajinu 1995 godine. Danas u Hrvatskoj živi 400.000 Srba manje nego prije rata. Dvije trećine Srba je napustilo Hrvatsku ili 8% predratne hrvatske populacije.
Hrvati su imali pravo na samoopredjeljenje kao i svaki drugi narod. Ali nakon zločina koji su počinili nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu, to su morali učiniti kroz pregovore sa Srbima. Umjesto toga, izbacili su Srbe iz hrvatskog ustava, prijetili im, napali ih i protjerali iz hrvatske države. Hrvatska je zločinačka tvorevina podržana od strane najmoćnijih država svijeta i od UN. Kako je to moguće?
Bosna i Hercegovina
Bosna i Hercegovina je imala tri konstitutivna naroda: Muslimane koji se od 1992 službeno zovu Bošnjaci, Srbe i Hrvate. Sa time u vezi odluke vezane za sudbinu Bosne i Hercegovine su se trebale donositi koncenzusom predstavnika sva tri naroda. Hrvatima i Bošnjacima to nije odgovaralo pa su odlučili o sudbini BIH odlučivati demokratskom većinom. Bošnjaci su željeli neovisnu Bosnu i Hercegovinu a Hrvati su secesiju od Jugoslavije shvaćali samo kao prvi korak. Drugi korak je trebao biti secesija od Bosne i Hercegovine i priključenje Hrvatskoj ali to im još nije pošlo za rukom. Zbog tako zamršene situacije dogovor na jugoslavenskom nivou gdje se takvi problemi prema Ustavu Jugoslavije morali rješavati koncenzusom naroda je bio jedino dobro rješenje ali vlasti u Bosni i Hercegovini je rat bio draži.
Novoizabrana bošnjačka vlada je normalno htjela vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom ali Srbi i Hrvati nisu pristali na to. Došlo je do mirne neformalne podjele Bosne tamo gdje su narodi imali svoju većinu i do manjih borbi za vlast tamo gdje su krajevi bili mješovito nastanjeni.
Da bi se spriječio rat u Bosni i Hercegovini, EU je u martu mjesecu 1992 godine ponudila prijedlog rješenja krize u BiH u takozvanom Cutillerovom planu kantonizacije BiH (Lisabonski sporazum). Predstavnici svih naroda Bosne i Hercegovine su ga poslije pregovora ipak prihvatili potpisom što je zaključilo mir. Poslije toga je predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u razgovoru sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom izjavio da nije zadovoljan sa planom. Na to je američki ambasador ohrabrio Aliju Izetbegovića da povuče potpis sa sporazuma što je on i učinio. Odmah poslije toga su se borbe u Bosni i Hercegovini nastavile ali pregovori u Lisabonu nisu prekinuti.
U aprilu 1992, SAD i EU su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. Njima izgleda da nije bilo stalo da se uspostavi mirno rješenje. Njima nije bilo važna činjenica da vlast u Sarajevu nema kontrolu čak ni u cijelom Sarajevu. Njima nije bilo važna činjenica da se 1.500.000 Srba ili jedna trećina ukupne bosansko hercegovačke populacije ne žele odcijepiti od Jugoslavije. Njima nije bila važna činjenica da su sve strane u sukobu bile naoružane. Oni su morali znati da to priznanje vodi u rat i oni su to znali. To je bila politika loših namjera prema svim narodima koji tamo žive. Zašto?
Do priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine JNA je normalno tamo bila kod kuće iako je na nekim djelovima BiH tretirana kao agresor. U maju mjesecu 1992 godine JNA je dogovorila sa bošnjačkom vlasti povlačenje svoje vojske iz kasarni u Sarajevu i u Tuzli koje su bile na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom. Iako je uspostavljen dogovor o povlačenju, bošnjačka vojska je tom prilikom napala vozila JNA i mučki ubila stotinu i jednog vojnika i njihovih starješina. Komanda za napad na kolonu JNA u Sarajevu. Tuzlanska Kolona. To su bili prvi veliki zločini na teritoriji Bosne i Hercegovine koje je međunarodna javnost jedva zabilježila a počinioci nikad nisu odgovarali. JNA ni na koji način nije odgovorila na te masakre iako je imala pravo to učiniti jer je bila napadnuta.
Ali Srbi u Bosni nisu ostali dužni. U ratu ne postoji mogućnost kažnjavanja individualnih krivaca za učinjena zlodjela pa za zločine pojedinaca ispašta njihov narod. Srbi su posjedovali većinu teškog naoružanja JNA koje se nalazilo u Bosni i Hercegovini zato što su hrvatski i bošnjački vojnici i oficiri dezertirali iz JNA ostavljajući teško naoružanje Srbima. Da je do razlaza došlo mirnim putem svi bi podijelili oružje. Imajući teško naoružanje Srbi u Bosni su ralativno lako zauzeli teritorij koji su smatrali svojim što je poslužilo dobro organiziranoj svjetskoj propagandi da po ko zna koji put proglasi Srbe za agresore.
UN predvođene od strane SAD optuživale su Jugoslaviju za rat u Bosni i Hercegovini i pozivali su Jugoslaviju da ga zaustavi jer će joj u suprotnom biti nametnute ekonomske sankcije. Iako je Jugoslavija u to vrijeme surađivala sa bosanskim Srbima ona nije imala moć da im komandira. Ali Srbi u Bosni nisu tada više imali značajan interes da napadaju jer su uglavnom ostvarili svoje ratne ciljeve. Nije potrebno reći da Jugoslavija nije mogla zaustaviti bošnjačke i hrvatske ratne operacije koji su daleko više napadali jer nisu ostvarili svoje ratne ciljeve. To je i razlog zašto bošnjačka vlast nije željela pregovarati o miru. Bošnjačka vlast je ta koja nikoga nije puštala iz Sarajeva. Bošnjačkoj vlasti je odgovarala uloga žrtve jer ona ni na koji način nije trpjela. Bošnjački narod je trpio jako isto kao Hrvati i Srbi.
Ubrzo nakon ultimatuma dogodio se masakr u Sarajevu u ulici Vase Miskina gdje je eksplozija ubila 17 ljudi (Bošnjaka i Srba) i ranila oko stotinu. Svi bošnjački mediji i dan danas nakon 17 godina jednoglasno optužuju Srbe za taj pokolj. Srbi negiraju krivicu svo vrijeme, a i dan danas optužuju Bošnjake da su sami podmetnuli eksploziju da bi za to bili optuženi Srbi. U prilog tome govori činjenica da su se televizijske kamere našle na mjestu zločina za manje od jedne minute. Ja bih upitao bošnjačku vlast kako je to moguće? Nezavisna istraga nikad nije provedena. Ja mislim da se istina mora saznati jer će u suprotnom zauvijek ostati dvije verzije masakra i antagonizam između Srba i Bošnjaka. Ako sudimo po tome ko je profitirao iz tog masakra onda je odgovor svakako bošnjačka vlada. Bošnjaci su poslije priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od strane SAD i EU izgubili interes za pregovore o kantonizaciji Bosne i Hercegovine u Lisabonu. Masakr u Sarajevu im je dao izgovor da prekinu pregovore, Srbi su proglašeni za zlikovce, a Jugoslaviji su nametnute ekonomske sankcije. U Bosni i Hercegovini su slijedile tri godine mučenja svih naroda jer nacinalne vođe nisu odustajale od svojih zahtijeva.
RTS – Svedočenje o granatiranju Markala : Međunarodni sud u Hagu: Bombe na Markale u Sarajevo(1994) nisu lansirane od strane Srba već od strane muslilmanske vojske Bosne i Herzegovine. Bivši pripadnik policije BiH, koji je zaštićeni svjedok Haškog tribunala, je tokom svjedočenja u odbrani Radovana Karadžića izjavio da je Armija BiH po nalogu Alije Izetbegovića ispalila granate na sarajevsku pijacu Markale u zimi 1994 kada je ubijeno 66 i ranjeno 140 ljudi.
***
Sada bih rekao par riječi o srpskim zločinima. Lokalni Srbi su iz osvete ubili 200 ranjenih hrvatskih boraca zarobljenih u vukovarskoj bolnici poslije pada Vukovara. Izvršioci zločina su kasnije kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama ali nalogodavac za te zločine nije pronađen zato što nije tražen. Meni naređenje za ubistvo liči na podvalu stranih tajnih službi. Bilo kako bilo lokalni Srbi su krivi. JNA nije reagirala na taj zločin a morala je jer je ona komandirala cijelom operacijom. Iako je JNA imala jaku moralnu obuku, moral je u praksi opadao zajedno sa padom Jugoslavije. Zbog nereagiranja JNA ta se formula ubijanja zarobljenika proširila i na Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastala velika sramota srpskog naroda. Tako je nastao pokolj u Srebrenici.
Srebrenica je gradić u istočnoj Bosni u kojem su početkom devetesetih godina prošlog stoljeća uglavnom živjeeli Bošnjaci. Tokom rata u Bosni i Hercegovini Ujedinjene nacije, predvođene Sjedinjenim Državama, su proglasile taj grad UN zaštićenom zonom. Srebrenica je tada trebala biti demilitarizirana, ali nije. Srebrenica je tako postala sigurno mesto za Bošnjake koji su napadali susjedna srpska sela, gde su, prema navodima Srpske pravoslavne crkve, ubili 3287 Srba od 1992. do 1995 godine. Srbi su morali zaustaviti ta ubistva pa su 11. jula 1995. napali i okupirali Srebrenicu. Tom prilikom su Srbi navodno ubili 8.000 muslimanskih zarobljenika.
Masakr se zaista dogodilo, ali kanadski general Levis MacKenzie, prvi zapovjednik zaštitnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je broj ubijenih Bošnjaka bio znatno manji. Posle više godina istrage, spisak nešto više od 2.000 Bošnjaka ubijenih u i oko Srebrenice dostavljen je Međunarodnom sudu u Hagu. Ovaj broj takođe uključuje žrtve tokom tri godine intenzivnih borbi. Izvršioci tog zločina su bili Srbi koji su se svetili za smrt prijatelja i rođaka koje su Bošnjaci ubili. Takođe, sudu u Hagu je dostavljen spisak od oko 5.000 Bošnjaka koji su prijavljeni kao nestali. U memorijalnom centru u Potočarima blizu Srebrenice je prema bošnjačkoj strani sahranjeno 6.066 žrtava “genocida” dok je prema srpskoj strani taj broj preuveličan.
Međunarodni sudu u Hagu optužio je srpske lidere u Bosni i Hercegovini Radovana Karadžića i Ratka Mladića da su naredili ubistva zarobljenih Bošnjaka. Analizirajući propagandu zapadnog svijeta očito je da je ta optužba imala cilj da pokori Srbe u Bosni i Hercegovini. Strateški gledano ubistvo Bošnjaka je bilo suludo i kontraproduktivno u trenutku kada je čitav svet gledao šta Srbi rade u Bosni. Logika kaže da Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu imali interes da narede takav zločin. Oni ipak jesu odgovorni jer su predvodili vojsku nad kojom nisu imali dovoljno kontrole.
Norveški filmski režiseri Ola Flium i David Habdich istražili su masakr u Srebrenici i o tome snimili dokumentarni film Izdani Grad. Taj film se može pogledati na YouTubeu. Film između ostalog prikazuje izjavu bivšeg šefa policije Srebrenice Hakije Meholjića, koji je zajedno sa ostalim bosanskim delegatima prisustvovao sastanku sa Alijom Izetbegovićem u Sarajevu. Taj sastanak se dogodio dvije godine prije masakra u Srebrenici. U filmu na 28:10, Meholjić izvještava o tome šta im je predsjednik Izetbegović rekao na zatvorenom sastanku prije glavne sjednice. Predsjednik Izetbegović je rekao: “Predsjednik Clinton mi je predložio, ako četnici (Srbi) uđu u Srebrenicu i pobiju 5.000 muslimana, doći će do vojne intervencije NATO snaga na srpskim položajima širom Bosne i Hercegovine. Šta mislite o tome?”
Predsjednik Izetbegović nije mogao imati nikakav interes da to izmisli pa treba prihvatiti mogućnost da je predsjednik Clinton to stvarno i rekao. Ta izjava ne predstavlja iznenađenje jer je američka administracija bila otvoreno na bošnjačkoj strani pokušavajući da pokori neposlušne Srbe koji su pružali otpor njihovoj dominaciji. Jedino začuđuje činjenica da je predsjednik Clinton bio jako precizan imenujući grad Srebrenicu i potreban broj ubijenih Bošnjaka. Zvuči kao da je to bio deo razrađenog plana. Također začuđuje činjenica da se taj događaj dogodio dvije godine kasnije upravo kako ga je predsjednik Clinton prikazao. Zato je potrebno analizirati kako je predsjednik Clinton taj zločin mogao predvidjeti.
Ponuda koju je predsednik Izetbegović prenio je pretpostavljala da se bosanske vojne snage povuku iz Srebrenice, što se po naredbi predsednika Alije Izetbegovića dogodilo. Tako su Bošnjaci ostali nezaštićeni pa su ih srpske snage mogle pobiti. Upravo se to dogodilo iako postoje različite verzije tog događaja. Ali kako je predsednik Clinton mogao unapred znati da će srpske snage izvršiti takav zločin? Srbi nikada nisu počinili nešto slično u čitavoj svojoj istoriji. Predsednik Clinton je mogao znati da će se masakr dogoditi samo ako su ga njegovi ljudi organizirali. Amerika je morala imati svog agenta u srpskim snagama koji je organizirao ubistva Bošnjaka dok se general srpske vojske Ratko Mladić nalazio u Beogradu.
Ko bi taj agent mogao biti? General Momčilo Perišić je uhvaćen 14. marta 2002. godine prilikom tajnog sastanka sa američkim diplomatom Johnom Davidom Neighbourom u motelu “Šarić” na Ibarskoj magistrali u Srbiji. Prema zvaničnom izveštaju o tom slučaju, general Perišić je Neighbouru predao tajne vojne dokumente koji su prikazivali učešće srpske vojske u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Obojica su odmah uhapšeni, ali je Neighbour ubrzo pušten jer je imao diplomatski imunitet. Viši sud u Beogradu osudio je 5. februara 2021. Momčila Perišića, bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije i bivšeg potpredsednika vlade Srbije, na tri godine zatvora zbog predaje državnih tajni Sjedinjenim Američkim Državama 2002. godine.
Ali zašto bi general Perišić izdao svoju domovinu? Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu je u jednoj od posljednjih optužnica u februaru 2005. godine, optužio generala Perišića za ubojstva, nehumana djela, progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, istrebljenje, napade na civile, zbog toga što nije spriječio podređene u opsadi Sarajeva, raketnom napadu na Zagreb i masakru u Srebrenici. Sud u Hagu je 6. septembra 2011. godine osudio generala Perišića za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti na 27 godina zatvora.
Optužbe protiv generala Perišića su bile poznate deset godina ranije kad su Amerikanci već ušli u sukobu sa Jugoslavijom pa im je trebao izdajnik u srpskoj vojsci koji bi im dostavljao potrebne informacije. Oni su zato mogli ponuditi generalu Perišiću oslobođenje od odgovornost za haške optužbe u zamjenu za suradnju i general Perišić je to mogao prihvatiti. To bi mogao biti razlog zašto je dvije godine kasnije, 28. februara 2013. godine Žalbeno veće haškog tribunala presudilo da Momčilo Perišić nije odgovoran za ratne zločine koje je počinila Vojska bosanskih Srba u Sarajevu i Srebrenici, jer nisu bile pod komandom Jugoslovenske vojske. Tako je Haški sud poništio prethodnu kaznu od 27 godina zatvora i oslobodilo Momčila Perišića svih optužbi u ratovima u Jugoslaviji.
To je bio presedan koji se drugim srpskim generalima nije dogodio. Taj presedan može ukazati da su SAD iskoristile svoj utjecaj u Međunarodnom sudu u Hagu da pomognu svom agentu. Sada, kada norveški dokumentarni film “Izdani Grad“ prikazuje da su predsjednici Clinton i Izetbegović mogli organizirati pokolj u Srebrenici, od velikog je značaja istražiti moguće učešće generala Perišića u ovom masakru.
General Momčilo Perišić je mogao biti izdajnik Srba u Bosni sedam godina prije nego što je uhvaćen u Srbiji. Amerikanci nisu mogli naći pogodniju ličnost u Bosni i Hercegovini od generala Perišića jer je on bio najutjecajniji jugoslovenski general u Republici Srpskoj i vjerovatno jedini general koji je imao moć da nametne Srbima pokolj Bošnjaka u Srebrenici. Naravno, general Perišić to sigurno nije dobrovoljno uradio ali jednom kad izdajnik svoje domovine počne suradnju sa Amerikancima on tada više nema drugog izbora nego da sluša Amerikance.
Ali čak ako general Perišić nije organizirao ubistva Bošnjaka netko je morao organizirati sistematsko ubijanje takvog obima. Srbi nisu imali ni jedan dobar razlog da to organiziraju. To je mogao organizirati samo srpski izdajnik u Bosni. I dalje treba pretpostaviti da su Amerikanci pronašli izdajnika među Srbima jer su u tome imali korist. To je standardna američka procedura u svim sukobima. Može se utvrditi ko je naredio ubistva jer nije teško slijediti trag komande do organizatora. Neki Srbi sigurno znaju ko je to učinio ali ga solidarno pokrivaju vjerujući da pružaju otpor neprijatelju. Ako se krene od pretpostavke da je ubistvo Bošnjaka organizirala Amerika, istraga će imenovati srpskog izdajnika tko god to bio. To bi u nekoj mjeri opralo srpsko ime u Bosni.
Otužba protiv Srba je poslužila NATO paktu da započne bombardiranje Srba u Bosni. Mjesec dana kasnije hrvatska vojska je izvršila agresiju pod nazivom Oluja na Srpsku krajinu, koja je također bila zaštićena od UN, i tom prilikom je ubila 1.268 Srba dok ih je 1.080 nestalo, ali NATO uopće nije reagirao na to. Zašto NATO ima dvostruke standarde? NATO nije prestao bombardirati Srbe u Bosni i Hercegovini dok Srbi nisu potpisali mirovni sporazum u Daytonu. Tako je završio rat u Bosni i Hercegovini. Daytonskim sporazumam Srbi su dobili priznanje svoje Republike Srpske i 49% teritorije Bosne i Hercegovine što im je otprilike bilo ponuđeno prema Cutillirovom planu koji su prihvatili prije početka rata. Pa zašto je onda vođen rat?
Srbija
Ekonomske sankcije nametnute Jugoslaviji zbog rata u Bosni i Hercegovini su zatvarale pogone i dovele do kolapsa srpsku i crnogorsku privredu. Ekonomske sankcije su bile teži udar na privredu nego što bi to mogao biti rat. Kompletno je obustavljen legalni trgovinski promet preko granice Jugoslavije i cijelokupno poslovanje je moralo ići švercerskim kanalima. Jugoslavija je tako počela ovisiti o kriminalcima. Tako danas svjetski moćnici uništavaju neposlušne države. Sve to vrijeme Jugoslavija se brinula u prosjeku za oko 500.000 izbjeglica otjeranih ili pobjeglih iz secesionističkih republika.
Srbija i Crna Gora su i poslije uspostavljenog mira u Bosni i Hercegovini 1995 godine i dalje ostali pod ekonomskim sankcijama. Zašto? Jasan odgovor UN nisu dale ali postojale su insinuacije da je ostao još nerješen problem sa Kosovom i Metohijom. Srbi smatraju Kosovo i Metohiju kolijevkom svog naroda i svoje kulture. Tu se nalaze gotovo svi srpski srednjovjekovni manastiri dok tragova albanske stare kulture nema. To Srbima govori da su oni starosjedioci Kosova i Metohije i da ono pripada njima.
Problemi u Jugoslaviji su započeli još osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu i Metohiji. Prema Ustavu Kosova i Metohije od 1974 godine koji je kreiran pod kontrolom predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, pokrajina Kosovo i Metohija je formalno bila u Srbiji ali je imala ista prava u Jugoslaviji kao i republika Srbija ili ponekad čak i veća. Pokrajina Kosovo i Metohija je samostalno donosila sve odluke a Srbija je u nekim pitanjima morala uspostaviti koncensus sa pokrajinama za donošenje odluka.
Kosovo i Metohija je bila vrlo nerazvijena pokrajina u koju se slijevala velika novčana pomoć iz cijele Jugoslavije. Unatoč tome komunističko rukovodsto pokrajine nije bilo uspješno u pokretanju razvoja privrede. Tako je Kosovo i Metohija postalo bunar bez dna a boljitak se nije mogao nigdje vidjeti. Takvim stanjem je bila nezadovoljna cijela Jugoslavija uključujući i narod Kosova i Metohije. To je dovelo do razvoja nacionalističkog pokreta na Kosovu i Metohiji koji je težio nezavisnosti pokrajine. Put prema nezavisnosti se u to vrijeme bazirao na visokom natalitetu Albanaca. Sa druge strane Srbi su napuštali Kosovo i Metohiju bilo zato što su dobijali od Albanaca dobre otkupne cijene za svoja imanja, bilo zato što su se osjećali ugroženi u pokrajini gdje su Albanci 1990 godine dogurali gotovo do 90% stanovništva.
Tada na scenu stupa Slobodan Milošević. Umjesto da razvija privredu Srbije i dobrim odnosima sa Albancima rješava probleme, odgovorio je na albanski nacionalizam jakim srpskim nacionalizmom i organiziranjem masivnih mitinga podrške vlastitoj politici. Poslije toga Slobodan Miloševic je od komunističkog rukovodstva Kosova i Metohije zahtijevao da vrate republici Srbiji ustavne funkcije koje im je dao Tito 1974 godine. Pod pritiskom jakog srpskog nacionalističkog pokreta 1989 godine, parlament Kosova i Metohije je to i učininio. To je bila Pirova pobjeda Slobodana Miloševića jer su poslije toga Albanci samo povećali svoje separatističke težnje. Osim toga jak nacionalizam u Srbiji podstrekao je nacionalizme u ostalim republikama Jugoslavije. Tako je Slobodan Milošević povećao probleme u Jugoslaviji. Ali ja ne bih rekao da je Slobodan Milošević imao loše namjere prema bilo kome, rekao bih da on nije bio dovoljno sposoban za izazove koji su uslijedili. Njegovo suprotstavljanje svjetskim imperijalistima a da prije toga nije osigurao dovoljnu podršku u zemlji i svijetu, je bila velika pogreška.
Jugoslavija nije odustajala od svoje nezavisne politike bez obzira na sankcije UN. Pokušavala je sa Albancima na Kosovu i Metohiji uspostaviti neki oblik dogovora o zajedničkoj budućnosti ali poslije raspada Jugoslavije Albanci nisu pristajali na ništa manje od potpune samostalnosti što Srbija nije mogla prihvatiti. Onda su negdje 1996 godine Albanci na Kosovu i Metohiji počeli dobijati oružje, osnovali su Oslobodilačku vojsku Kosova i počeli ubijati srpske policajce. U 1998 godini američka vlada je postavila Oslobodilačku vojsku Kosova na listu terorističkih organizacija. Ali bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett je primijetio da “američki rat protiv terorizma” nije zahvatio OVK. Prije rata na Kosovu, predstavnik američke administracije Richard Holbrook se javno sastao s pobunjeničkim čelnicima OVK na Kosovu koji su u to vrijeme bili na američkom popisu terorističkih organizacija.
Početkom 1999 godine netko je mještane sela Račak, jakog uporišta Oslobodilačke vojske Kosova, nagovorio da napadnu jedinice jugoslavenske specijalne policije. Poslije žestoke borbe poginulo je 45 Albanaca. Ti ljudi su bili žrtvovani jer se oni ni na koji način nisu mogli boriti protiv izuzetno opremljene i uvježbane jugoslovenske specijalne policije. Taj period je prilično dobro prikazan u dokumetarnoj emisiji koje možete vidjeti ovdje: NATO’ov ilegalan rat protiv Srbije i Laži o ratu na Kosovu. Tih 45 mrtvih Albanaca je poslužilo NATO paktu da objavi ultimatum Jugoslaviji po kojem je Jugoslavija praktično morala prihvatiti okupaciju NATO snaga. Zašto na primjer NATO nije dao ultimatum Bosni i Hercegovini kada je bošnjačka vojska napravila pokolj ubivši stotinu i jednog vojnika JNA koji su se povlačili iz Tuzle i Sarajeva prije nego što je rat i započeo? Jugoslavija je odbila ultimatum NATO pakta u gradu Rambouillet u Francuskoj a to je značilo da će biti napadnuta.
Ali napasti nezavisnu zemlju koja ne napada druge zemlje, protiv povelje UN je imperijalistički kriminal. Zato je NATO pokušao pravdati agresiju na Jugoslaviju optužbom o srpskom pokolju čak do 100.000 Albanaca i protjerivanjem čak do 700.000 Albanaca sa Kosova. Ali nisu mogli priložiti dokaze za te optužbe jer ništa od toga nije bila istina. Agresija je provedena isključivo bombardiranjem tako da je NATO u svojoj prvoj misiji postao teroristička organizacija. Agresija je trajala 78 dana. Presudom Okružnog suda u Beogradu br. 381/2000 od 21. 09. 2000. godine, William Clinton, Madeleine Albright, William Cohen, Antoni Blair, Robin Cook, George Robertson, Jacques Chirac, Hubert Vedrine, Alan Rishar, Gerhard Schroeder, Joseph Fisher, Rudolf Scharping, Javier Solana i Wesley Clark, osuđeni su na jedinstvenu kaznu zatvora od po 20 godina zbog NATO agresije koja je uzrokoavala smrt 1191 građanina Jugoslavije i koja je porušila 25000 kuća, 78000 industrijskih objekata, 66 mostova, itd. Ljudi i danas umiru kao posljedica zračenja od ilegalnih bombi obogaćenih uranom koje je NATO pakt bacao na Jugoslaviju. Pogledajte dokumentarni film Nemanje Trbojevića Bombardiranje Srbije 1999.
Rat je završen mirovnom rezolucijom 1244 UN. Prema toj rezoluciji jugoslavenska vojska se povukla sa Kosova, upravu nad Kosovom je preuzela UN, zaštitu stanovnika Kosova preuzima NATO, a budući status Kosova bi se trebao odrediti pregovorima Srba i Albanaca poštujući integritet Jugoslavije. Ali zadnje dvije stavke se nisu ostvarile. NATO nije zaštitio preostale Srbe na Kosovu. Bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett tvrdi da je poslije odlaska jugoslavenske vojske oko 2.000 Srba ubijeno na Kosovu a ostali su pobjegli. Pogledajte dokumentarac Kosovo – Možete li zamisliti od Borisa Malagurskog koji prikazuje sudbinu Srba na Kosovu poslije NATO agresije. Zapadni mediji nisu objavili da su počinjeni zločini nad Srbima. Zašto? Bivša tužiteljica međunarodnog suda u Hagu Carla Del Ponte je napisala u svojoj knjizi Istraga: Ja i ratni zločinci da je Oslobodilačka vojska Kosova prebacila 300 srpskih zatvorenika u Albaniju gdje su ubijeni a njihovi organi izvađeni i prodavani bogatim kupcima u Evropi. Ako je NATO izvršio agresiju na Jugoslaviju zbog 45 ubijenih kosovskih Albanaca, zašto nije napao Kosovo zbog zločina koji su Albanci počinili Srbima na Kosovu i Metohiji? Ako sve ovo uzmemo u obzir nije li Kosovo zločinačka tvorevina zapadnog svijeta? Kao kruna svega, SAD i većina članica EU su nedavno protivno rezoluciji 1244 UN priznale nezavisnost Kosova.
Jugoslaviji i dalje nisu skinute ekonomske sankcije UN. Pa gdje je ostao problem? Problem je bio predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević jer je kao propagirani krivac za svo zlo u Jugoslaviji morao pasti. Svjetskim vladarima je pošlo za rukom da skinu Slobodana Miloševića sa vlasti 2000 godine kada su raspisani izbori u Srbiji. Nakon gotovo deset godina patnji kojima je srpski narod bio izložen, Srbi su posustali i dali više glasova predsjedniku Demokratske stranke Srbije Vojislavu Koštunici nego Slobodanu Miloševiću. Ali Vojislav Koštunica nije dobio više od 50% glasova u prvom krugu pa je trebao biti održan drugi krug glasanja. Opozicija u Srbiji je proglasila takav izborni rezultat prevarom i pomognuta moćnicima izvan zemlje podigla je nasilnu revoluciju u Srbiji. Da su otišli u drugi krug Vojislav Koštunica bi legalno pobijedio na demokratskim izborima. Ali ti moćnici izvana su željeli krv u Srbiji. To im nije pošlo za rukom ponajviše zato što to Slobodan Milošević nije htio. Sutkinja Milena Arežina je bila neposredan svjedok tih zbivanja u Srbiji i ih je prikazala u svojoj knjizi Noć prevare dan izdaje. Ja sam je pročitao u jednom dahu i toplo je preporučam.
Slobodan Milošević je smijenjen, zatim uhapšen i isporučen Međunarodnom sudu u Hagu sve protivno Ustavu Jugoslavije. Odmah treba reći da Međunarodni sud u Hagu nije legalan zato jer ga je formalno formirao Savjet sigurnosti UN a ne Skupština UN. Međunarodni sud u Hagu je u stvari formiran od strane svjetskih imperijalista sa idejom da spriječi svaki otpor njihovoj hegemoniji. Tako je zločinac dobio legalno pravo da sudi svojim žrtvama.
Odmah ću reći da je Slobodan Milošević znao biti arogantan kao predsjednik što zasigurno nije odlika mudrog političara ali on nije počinio nikakav zločin. Pogledajte dokumentarnu emisiju: “Šokantno, Slobodan Milošević je bio nevin!” na YouTubeu u 5 djelova: 1, 2, 3, 4, 5. Međunarodni sud u Hagu je došao do istog zaključka jedanaest godina kasnije na suđenju generalu Ratku Mladiću. Slobodan Milošević nije branio sebe nego svoju zemlju i to je radio toliko uspješno da je zbog toga tamo sistematski ubijan. Nisu imali nikakav dokaz za krivicu Slobodana Miloševića pa su ga četiri godine maltretirali beskonačnom količinom sporednih ratnih zbivanja sa kojima on nije imao veze. Slobodan Milošević je bio srčani bolesnik. Svaki liječnik može potvrditi da je tako dug stres na sudu za njega bio opasan po život. Pred samu smrt svakodnevno je vapio da dobije pomoć nezavisnog liječnika ali je odbijen od strane suda što je rezultiralo infarktom od kojega je umro.
Na kraju, uz enormnu svestranu intervenciju svjetskih moćnika, na vlast u Jugoslaviji su došli poslušnici svjetskih imperijalista. Tako je na kraju Jugoslavija kapitulirala. Tek tada je stigao mir. Tek tada su sankcije UN Jugoslaviji ukinute. Na kraju su Jugoslaviju činili samo republika Srbija i Crna Gora. Ali ona se pokazala tako neuspješna tvorevina da nije mogla opstati pa je 2003 godine potpuno ukinuta voljom vlade Srbije i Crne Gore. Tako je moja domovina izbrisana sa karte svijeta.
Agresija porodice Rothschild
Sve ovo što sam do sada napisao se može jednostavno provjeriti. Kako to da nitko u svijetu to nije javno prikazao? Postavljao sam sebi jednostavna pitanja:
Tko to ima moć da diktira u svijetu što će mediji objaviti?
Tko to ima moć da nepravedno ocrni cijeli jedan narod?
Tko to ima moć da nametne nepravedne ekonomske sankcije jednom narodu?
Tko to ima moć da izbriše osnivača UN iz članstva UN?
Tko to ima moć da ubija ljude u međunarodnoj instituciji pravde?
Tko to ima moć da natjera lidere najrazvijenijih zemalja svijeta da čine zločine?
Tko to ima moć da izvuče korist iz svega toga?
Ovako veliki opseg jedinstvene jake moći koja uključuje ekonomiju, vojnu silu, medije i političare koja je korištena u napadu na Jugoslaviju govori da postoji jaka koheziona sila koja ih objedinjuje. Nakon dugotrajnog proučavanja uvidio sam da svijetom vlada porodica Rothschild sa svojim partnerima. Svoje nalaze sam prikazao u članku Da li je Antikrist stigao? Moja zapažanja spadaju u teoriju zavjere ali nisam li priložio dovoljno dokaza da zavjera ipak postoji? Ovdje prilažem YouTube video Zeitgeis – Film: Federalne Rezerve titlovano na srpskom jeziku, koji prilično uvjerljivo prikazuje osnove teorije zavjere.
Porodica Rothschild je primarno bankarska porodica koja je prva organizirala svoje poslovanja po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Da bi se ti agenti više trudili zaraditi novac oni dobijaju mali udio u vlasništvu i postaju partneri. Rothschildi su stvarali čitavu hijerarhijsku strukturu svojih partnera kroz 18, 19 i 20 stoljeće a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu Masoni a njen hijerarhijski vrh Illuminati. Sa vremenom je porodica Rothschild naučila da je za nju dobro skrivati svoje bogatstvo iza svojih partnera tako da njihova moć raste dok oni ostaju neprimjetni. U periodu od gotovo 300 godina porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna. Tako je Porodica Rothschild izgradila veću moć nego što su je imali najveći imperatori u povijesti čovječanstva ali oni vladaju svijetom potpuno neprimjetno. Kako su nevidljivi oni ne mogu biti pozvani na odgovornost kada čine zlo po svijetu.
Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mnijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Državne medije porodica Rothschildi ne može otkupiti ali svejedno ostvaruje kontrolu nad njima preko vlada koje stavlja pod svoju kontrolu. Na taj način su ostvarili propagandu u cijelom svijetu okrenutu protiv Jugoslavije. Jednostrano izvještavanje u cijelom svijetu o ratu u Jugoslaviji meni je dovoljan dokaz da postoji organizacija koja kontrolira medije svijeta. Prema podacima koje sam prikupio, porodica Rothschild sa svojim partnerima mora da ima kontrolu nad tom organizacijom.
Kada bi vlasnici najvećih svjetskih korporacija kao što su Rockefeller, Morgan, Goldberg, Wartburg, Goldman, itd. (koji također kriju svoju moć) bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema. Netko bi od rivala porodice Rothschild morao javno objaviti istinu o ratu u Jugoslaviji ali to se nije dogodilo. To meni govori da su stare bogate porodice izgradile međusobno partnerstvo kako bi lakše kontrolirale svijet. Porodica Rothschild je vodeća porodica tog udruženja zato što je organizirano nastupila na svjetskom tržištu sto ili više godina prije navedenih partnera. Na kraju bih rekao da se ovdje radi o konspiraciji. Vođa svjetske konspiracije ne može biti na primjer David glava porodice Rockefeller zato što je jako eksponiran. On javno govori predsjednicima SAD što treba da rade. Konspirativni vođa mora biti netko ko se uopće ne pojavljuje u javnosti kao što je to glava porodice Rothschild. Njegovo ime je Jacob i najpoznatiji je po ljubavi prema umjetninama.
Porodica Rothschild preko svojih agenata pomaže izborne kampanje utjecajnim političarima u svijetu i zato su političari prilično poslušni. Ali nemaju političari ni mnogo izbora. Svako ko ne slijedi politiku koja odgovara Rothschildima može biti jako ocrnjen preko medija javnog informiranja čime lako dolazi u pitanje negova karijera. Sjećam se na primjer vrlo razumnog predsjednika SAD Jimmy Cartera kojeg su mediji proglasili za jednog od najnesposobnijih američkih predsjednika svih vremena i tako je završila njegova karijera. Slobodan Milošević nije bio dovoljno svjestan koliko su mu neprijatelji moćni, žestoko se suprotstavljao pa je loše završio. Ali ljudi razmislite malo; sve, baš sve informacije koje imate o Slobodanu Miloševiću ste dobili od ljudi koji su ga napadali. Nije li to zastrašujuće? Bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett tvrdi da su optužbe protiv Slobodana Miloševića čista fantazija. Ali ima još gore od toga, James Bissett tvrdi da Međunarodni sud u Hagu financira privatni kapital Georga Sorosa. To znači da su Slobodanu Miloševiću sudili isti ljudi koji su ga napadali.
Jugoslavija je osam godina pružala otpor svjetskim moćnicima pa su svjetski moćnici izgubili strpljenje. Kad su dovoljno ocrnili Jugoslaviju preko svojih medija, svjetski moćnici su zahtijevali od svjetskih političara da učine nešto “u ime pravde”. Ta “pravda” se u početku bazirala na osuđivanju Jugoslavije i na ilegalnom priznavanju nezavisnosti secesionističkih republika. Relativno lako je prošao i zahtjev za nametanjem ekonomskih sankcija UN Jugoslaviji. Poslije toga liderima zapadnih zemalja je dostavljen zahtijev za oružani napad na Jugoslaviju. Tu je Rusija ipak stavilila veto u Savjetu sigurnosti UN . Napasti nezavisnu zemlju bez suglasnosti UN je bio kriminal. Zato taj zahtijev ipak nije mogao lako proći.
Formalno je američki predsjednik Bill Clinton trebao započeti napad na Jugoslaviju. Prirodno, on se opirao izvršenju zločina. Tada se pojavio slučaj Monike Lewinsky gdje su mediji pokazali veliko zanimanje za seksualni život predsjednika Clintona, obavještavajući o tome svaki dan više od godinu dana. Tada su američki Kongres, Senat i Vrhovni sud pronašli interes za seksualni život predsjednika SAD-a i pozvali ga da svjedoči o svom seksualnom životu pred Velikom porotom. Otkad su američki Kongres, Senat i Vrhovni sud zainteresirani za seksualni život američkog predsjednika?
Odgovor je – od trenutka kad se Bill Clinton opirao izvršenju zločina agresije na Jugoslaviju. Predsjednik Clinton lagao je pred Velikom porotom o svom seksualnom životu, što bi većina ljudi učinila na njegovom mjestu. A budući da je pod zakletvom lagao o svom seksualnom životu, to je dovelo do optužbi za lažno svjedočenje, ometanje pravde i zahtjeva za opoziv. Seksualni život Billa Clintona mogao ga je smijeniti s predsjedničke pozicije. Ozbiljno?
Proces opoziva Billa Clintona ne može biti ništa drugo nego ucjena. Ucjena je natjerala predsjednika Clintona da vodi zločinačku NATO agresiju na Jugoslaviju, ili bi bio smjenjen sa položaja predsjednika. Naravno, predsjednik Clinton više je volio svoj posao nego živote tisuća ljudi i zapovijedio je napad na Jugoslaviju. Slučaj Lewinsky je potpuno zaboravljen kad je Bill Clinton odlučio izvršiti vojnu agresiju na Jugoslaviju. To je bio zločin. Sad se postavlja pitanje tko ima takvu moć da manipulira američkim Kongresom, Senatom i Vrhovnim sudom i ucjenjuje predsjednika Sjedinjenih Država? To je nesumnjivo moćna organizacija s izuzetno bogatim ljudima. To sužava količinu ljudi koji bi mogli počiniti takav zločin na nekolicinu, a istraga ne bi trebala imati problema s pronalaskom ljudi odgovornih za to iako skrivaju svoje bogatstvo i moć utjecaja.
Treba reći da nisu sve članice NATO pakta bombardirale Jugoslaviju. Agresiju su izvršile: Belgija, Češka, Danska, Francuska, Holandija, Italija, Kanada, Mađarska, Njemačka, Norveška, Poljska, Portugal, Sjedinjene Američke Države, Španjolska, Turska I Velika Britanija. Agresiju su odbile Grčka, Island i Luksemburg. Svaka im čast. Svi predsjednici država ili vlada koji su se pridružili predsjedniku Clintonu u agresiji na Jugoslaviju su također kriminalci. Kako je to moguće? Jednostavno, porodica Rothschild je kroz stoljeća gradila zavjeru protiv čovječanstva u kojoj se neznanje, laž, glupost, nemoral, strah i korupcija uzgajaju a zatim vladaju. Dragi čitaoci sve, baš sve informacije o ratu u Jugoslaviji vi ste dobijali od istih ljudi koji su izvršili agresiju na Jugoslaviju. Nije li to stravična činjenica?
Porodica Rothschild nije porušila Jugoslaviju zato da bi jugoslovenskom narodu dala demokratska prava. To svakako nije. Ona je rušila Jugoslaviju da bi lakše mogla zagospodariti narodima bivše Jugoslavije. Preko svog agenta “dobročinitelja” za istočnu Evropu Georga Sorosa i njegovog “otvorenog društva” porodica Rothschild je davala donacije opoziciji komunističkoj partiji koja je bila na vlasti u Jugoslaviji. Ta opozicija je uglavnom sama po sebi imala interes da ruši Jugoslaviju pa se donatori nisu ni morali puno miješati u njihova djelovanja. Ali postojala je koordinacija. Možda niste primijetili ali destrukcije su čekale u redu jedna iza druge: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Metohija.
Ali možda ipak ima neke više pravde. Jeste li primijetili da su glavni domaći rušitelji Jugoslavije: Janez Drnovšek, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Alija Izetbegović i Igrahim Rugova umrli od raka. Slučajnost? Provjerite koliko nacionalnih lidera umire od raka u bilo kojoj državi u svijetu pa će vam postati jasno kolika bi to trebala biti slučajnost. Sa time u vezi da se ja zovem Janez Janša, Milan Kučan, Stjepan Mesić, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Hašim Tači, Ramush Hardinaj ili tako nekako provjeravao bih svoje zdravstveno stanje malo češće.
Svi spomenuti političari su potpuno jedinstveni u želji da se njihove novonastale države učlane u EU. Narodi nisu ni približno toliko jedinstveni. Zašto su se ti političari svim silama borili da izađu iz jedne države da bi jurili u drugu? Što je još čudnije nema velike organizacijske razlike između Jugoslavije i EU. Njima je sve to nebitno. Njima je jedino bitno da budu što više u pozitivnom centru pažnje jer im to daje moć. Oni znaju da to mogu ostvariti samo pridržavajući se načela koje velike sile propovijedaju. Ti ljudi su zainteresirani samo za golu vlast i ostvarili su je preko tijela mrtvih ljudi.
Porodica Rothschild nije porušila Jugoslaviju ni da bi prepustila jugoslovenske kompanije slobodnom tržištu. Njihovi agenti su paralelno nasrtali na Jugoslaviju iznutra. Ko su ti agenti? To su novonastali vlasnici kompanija u svim republikama bivše Jugoslavije. Prvo su nasrnuli na medije zato što sa njima kontroliraju javno mnijenje. Sada koje god novine da čitate na području bivše Jugoslavije vi čitate novine pod kontrolom porodice Rothschild ili novine koje slijede politiku porodice Rothschild zato što ne znaju što bi drugo.
Svi novonastali tajkuni koji su iz ničega napravili veliko bogatstvo su agenti ili partneri porodice Rothschild iako to vjerojatno i sami ne znaju zato što kontaktiraju sa nižim agentima porodice Rothschild. Oni su dobili na raspolaganje ogromne sume novca za investicije u sve što obećeva dobro poslovanje. Osim toga oni dobijaju prioritet kupovine svega što vrijedi uz pomoć domaćih političara koje su Rothschildovi agenti potkupili. Čak i ako su ti tajkuni bili uspješni poslovni ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji, njima se nudila dokapitalizacija sa velikom svotom novca i poslovne veze koju oni nisu mogli odbiti. Poneki sitni lopov se mogao samostalno obogatiti u periodu pljačke društvenog vlasništva ali veliki lopovi ne mogu dugo opstati bez podrške porodice Rothschild. Porodica Rothschild sa svojim partnerima kao hobotnica drži pod kontrolom sve značajne puteve privrede tako da lako mogu izbaciti iz igre nekooperativne poduzetnike. Tako je provedena kolonizacija svih republika bivše Jugoslavije.
Ukratko o razlozima nasilnog razbijanja Jugoslavije
Jugoslavija je bila zemlja sa najrazvijenijom socijalističkom privredom u svijetu. Porodica Rothschild se trudila pokazati da rezultati socijalizma ne mogu biti dobri i u tome je uspjela. Bez Rothschilda rata u Jugoslaviji ne bi bilo. Rat je uništvao ono što su narodi Jugoslavije gradili generacijama i zajednički posjedovali. Ratom su popucale poslovne veze između republika, smanjilo se tržište, smanila se i zarada tako da su poduzeća gubila vrijednost pa su jeftino prodavana partnerima porodice Rothschild.
Ali zašto su baš Srbi bili krivi? Kad porodica Rothschild čini zlo ona treba nekoga da bude kriv umjesto nje. Koji bi narod mogao biti pogodniji porodici Rothschild od Srba koji su na slobodnim izborima jedini izabrali socijaliste u cijeloj istočnoj Evropi? Oni su morali zato dobiti specijalnu lekciju. Ali svakako najgore za Jugoslaviju je bilo to što je vodila nezavisnu politiku, što Slobodan Milošević nije dozvolio brzu i nekontroliranu tranziciju prema kapitalizmu, što nije dozvolio da se društvene kompanije prodaju u bescjenje Rothschildima. Zbog toga je Slobodan Milošević morao pasti.
Svjetske sile su pod kontrolom Rothschilda učinili život mizeran svim narodima Jugoslavije. Kad su na kraju nametnuli mir, svi narodi, osim razumljivo Srba, su ih proglasili za svoje spasitelje. Svi ti narodi su u stvari zahvalni svojim zlotvorima, krvnicima, mučiteljima, lopovima iako to ne znaju. Najstravičnija je činjenica da danas postoji potpuno nevidljiva sila koja može činiti zlo cijeloj jednoj zemlji, uništiti je, opljačkati i porobiti a da nitko o tome ništa ne zna.
***
Ovaj članak ima veliku manu u tome što ne može dokazati direktnu vezu između porodice Rothschild i uništenja Jugoslavije. Porodica Rothschild se ne pojavljuje u javnosti, ne daje izjave, ne ostavlja vidljive pisane tragove pa ju je teško demaskirati. Ja mislim da bi se porodica Rothschild mogla lako povezati sa ratom u Jugoslaviji da se provede istraga u Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona zbog kriminalne agresije na Jugoslaviju. Ali eh, američka vlada ne priznaje nadležnost tog suda za svoje građane. Nije li taj sud zbog toga već od svog samog početka nepravedan? Može li istragu protiv svog predsjednika pokrenuti neki američki sud? Teoretski može ali Amerikanci su gotovo bez prestanka u agresijama na druge zemlje i nikada ni jedan predsjednik zbog toga nije pozvan na odgovornost. Ovaj naš svijet nema dobru obranu od zla a pogotovo ne od ovakvog zla. Zato i živimo u destruktivnim vremenima.
Drugi predsjednici država koji su izvšili agresiju na Jugoslaviju su samo slijedili linč zahtjeve medija i sa izuzetkom britanskog premijera Tonija Blaira ne mogu odvesti do Jacoba Rothschilda. Ovdje sam prikazao da su zapadni mediji pokrivali agresiju na Jugoslaviju kao članovi organiziranog kriminala. Istraga protiv njih bi mogla odvesti do Jacoba Rothschilda.
Ipak, možda najlakši način da se poveže Jacob Rothschild sa agresijom na Jugoslaviju leži u dokazivanju da je Slobodan Milošević ubijen u Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Postoji osnova za istragu protiv liječnika koji su na sudu u Hagu brinuli o srčanoj bolesti Slobodana Miloševića. Tri mjeseca prije smrti, medicinski pregled je pronašao u njegovoj krvi tragove lijeka Rifampicin. To je lijek protiv gube i tuberkuloze, koji je poznat kao neutralizator nekih učinaka lijekova koje je Milošević uzimao zbog visokog krvnog tlaka i lošeg stanja srca. Milošević je o tome obaviješten četiri dana prije smrti kada je prestao uzimati taj lijek.
Pronalazak nepotrebnog lijeka u Miloševićevoj krvi koji umanjuje učinak lijeka za njegovo srce mogao bi se okarakterizirati kao pokušaj ubojstva. Istraga o tome zašto je lijek protiv gube i tuberkuloze pronađen u njegovoj krvi nikada nije provedena. Sud je objavio da je Slobodan Milošević imao otvoren pristup lijekovima, pa je taj lijek mogao uzeti sam. Drugim riječima, on je taj lijek mogao namjerno uzeti da bi se ubio. Istraga o smrti Slobodana Miloševića nije uzela u obzir da je on uporno tražio pomoć neovisnog liječnika što mu je sud odbio. Kao posljedica toga on je dobio infarkt od kojeg je umro. Ne čudi da su istražitelji njegove smrti zaključili da je Milošević umro prirodnom smrću od srčanog udara.
Međutim, mnogi su liječnici izjavili da bi njegovu smrt sigurno spriječila rutinska operacija koronarne angiografije i stentiranje. Ovo je osnovni medicinski postupak za bolesno srce koji bi mu spasio život. Sudski liječnici moraju odgovoriti zašto rutinska operacija ugradnje stenta u njegovu srčanu arteriju nije provedena? Više informacija možete naći ovdje: Smrt Slobodana Miloševića. Bivši premijer Srbije Ivica Dačić je rekao da “Milošević nije umro u Haagu, on je ubijen u Haagu”. Može se pretpostaviti izvan razumne sumnje da je smrt Slobodana Miloševića zločin koji je počinio Međunarodni sud pravde u Haagu. Istraga protiv glavnog medicinskog službenika pritvorske jedinice Paulusa Falkea može pokazati da je netko naručio njegovu smrt, a to može odvesti do Jacoba Rothschilda.
Jedno kratko javno pojavljivanje koje se dogodilo prije četiri godine na imanju Rothschilda u Engleskoj može pokazati koliku moć ima porodica Rothschild. Radi se o slijedećoj fotografiji na kojoj su snimljeni sa lijeva na desno Warren Buffet trenutačno “najbogatiji“ čovjek svijeta, guverner Californije Arnold Schwarzenegger i lord Jacob Rothschild.
Ova fotografija je snimljena vjerojatno sa namjerom da impresionira ruskog predsjednika Vladimira Putina sa kojim se Jacob Rothschild u to vrijeme sukobio oko ruske naftne kompanije Yukos. Ali kasnije je Jacob Rothschild uvidio da je objavljivanje ove fotografije velika pogreška jer je njega povučenog ljubitelja umjetnina i cvijeća prikazala kao vrlo utjecajnu osobu u svijetu. Ja mislim da se Jacob Rothschild potrudio zadržati status skromnog filantropa na taj način što je pokušao prikazati taj sastanak kao sastanak filantropa.
To bi lako mogao biti glavni razlog zašto je Warren Buffet, trenutno proglašen za najbogatijeg čovjeka svijeta, odlučio pokloniti 85% svog bogatstva ili oko 50 milijardi dolara u humanitarne svrhe fondaciji Billa Gatesa većinskog vlasnika kompanije Microsoft. Taj scenarij bi bio moguć samo u slučaju da tih 50 milijardi dolara u stvari pripada porodici Rothschild. Meni to izgleda kao jako jako vjerojatan scenarij. Tako se može zaključiti da porodica Rothschild svojim partnerima početnicima daje 15 posto provizije. Da li će tih 50 milijardi dolara stvarno otići u humanitarne svrhe ili se tu radi o predstavi za narod ostaje da se vidi. Ali svakako iza tog dogovora stoji neka korist za sve uključene strane. Ja vjerujem da se iza sijedog uglađenog naizgled dobroćudnog čikice na gornjoj slici desno krije tako velika moć da se malo šta na svjetskom nivou može dogoditi bez njegove suglasnosti.
Na sljedećoj slici je prikazan njegov sin Nathaniel Rothschild koji stiče prva iskustva vladanja svijetom. Prisustvovao je proglašenju formalne nezavisnosti Crne Gore kojom prilikom je izrazio čestitke predsjeniku Milu Đukanoviću.
Prisustvo Nathanela Rothschilda tom činu se može tumačiti kao rezultat njegove pomoći da privuče strane investicije za izgradnju luke Porto Montenegro u Crnoj Gori (što je jedan od modela korupcije vlasti). Ali, televizija Crne Gore je prikazala njegovo prisustvo samo u popodnevnim vijestima dok ga ja izbacila iz večernjih vijesti. To je privuklo moju pažnju zato što se tako važne svečanosti ne skraćuju u udarnim terminima. Zaključio sam da je televizija Crne Gore pokušala prikriti njegovo prisustvo. To me je dovelo do zaključka da je prisustvo Nathanela Rothschilda na proglašenju nezavisnosti Crne Gore u stvari bio potpis na kraju uspješno završenog posla rasturanja Jugoslavije. Crna Gora je zadnja republika koja se odcijepila od nekadašnje Jugoslavije.
Kakve su namjere porodice Rothschild otkrivam gledajući CNN i BBC. Ja naravno ne vjerujem u propagandu tih medija ali ih ipak gledam jer oni pokazuju gdje će se pojaviti nove krize. Kako neće znati kad su u službi kreatora kriza? Krize ni ne “postoje” ako ih ti mediji ne objave. U pravilu oni napadaju nezavisne države svijeta a zatim pod izgovorom borbe za pravdu i demokraciju diskreditiraju vlade takvih država. Porodica Rothschild će pokušati destabilizirati svaku zemlju koju nema pod svojim utjecajem ili kontrolom. To je kriminal i tako ga moramo nazvati.
***
Ako vam ovaj članak izgleda uvjerljiv preporučite ga prijateljima. Što više ljudi bude upućeno u zlo koje familija Rothschild sa svojim partnerima čini to će se oni manje usuditi raditi zlo jer ih jednog dana netko može pozvati na odgovornost za to što čine. To je i svrha ovog članka. Ja se borim za to da se društvo u cjelini jednog dana prestane plašiti za svoju budućnost, da ima dobar, zdrav i radostan život. Za to se isplati malo riskirati.
08.08.08
26.2.2024. Danas je umro Jacob Rothschild, tajni vladar zapadnog svijeta. Od danas njegov sin, Nathaniel Rothschild preuzima njegovu tajnu poziciju vlasti iako se pretvara da je običan građanin.
Nedavno mi je palo na pamet da bi se porodica Rothschild mogla uspješno razotkriti slijeći organizatore naizgled benignih zavjera kao što su Chemtrails, Globalno zagrijavanje ili Ravna Zemlja. Ravna Zemlja je jedna od najuspješnijih zavjera koja ohrabruje ljude da vjeruju da su pametni dok ih obitelj Rothschild kontrolira manipulirajući javnim informacijama. Ljudi koji šire naizgled benigne zavjere će lakše priznati tko ih plaća od onih koji čine kriminal. Istražitelji samo trebaju pratiti novac koji pokreće širenje konspirativnih ideja. Zapadni svijet očito kontrolira jedan centar, a po meni samo Rothschildi imaju takvu moć da to mogu ostvariti.
Aleksandar Šarović
Reference:
Jugoslavija: Rat koji se mogao izbjeći – Đorđe Bogdanić
Boris Malagurski: Težina lanaca
Michael Parenti – To Kill A Nation – Talk on the imperialist destruction of Yugoslavia
The Rational Destruction of Yugoslavia by Michael Parenti
James Bissett bi vši Kanadski ambasador u Jugoslaviji
Emperor’s Clothes Articles on Yugoslavia
Senator Biden about Kosovo and the Serb terror
Noam Chomsky o Srbiji, Kosovu, Jugoslaviji i NATO ratu u 3 dijela: 1, 2, 3.
Moje obrazovanje
