27.03.2005

Hajde da pobijedimo kapitalizam

Novi sistem koji sam predložio nudi daleko više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Na prvom mjestu će se uspostaviti stalno otvoreno tržište rada. Svako javno radno mjesto će dobiti radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost na željenom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao.


To je ideja. Kako učiniti da takva promjena donese najveće moguće pogodnosti i najmanje moguće nepogodnosti društvu je samo tehničko pitanje. Ja sam razvio prilično dobro rješenje u svojoj knjizi “Humanizam” ali ono će se vjerojatno znatno više razviti kroz praksu. Tržište rada danas gotovo da ne postoji. Jednom kada razvijeno tržište rada počne djelovati, ono će ostvariti veću produktivnost, razotuđenje, ravnotežu ljudskih potreba, harmoniju među ljudima, veće pogodnosti u društvu od najsmionijih današnjih snova.


Ni jedna ekonomija ne može biti bolja od one gdje svaki posao dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke, tako da će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje.


U dobrom društvu čovjek je centralna vrijednost a ne kapital. Kada se kapitalizam završi nastupiti će humanizam koji će ostvariti nezamislivo bolju budućnost čovječanstva.


24.03.2005

Hajde da sami odlučimo o našim porezima

Porezi imaju svrhu da zadovolje zajedničke potrebe društva. Takve potrebe bi trebao utvrđivati narod ali on gotovo nigdje nema utjecaj na kreiranje porezne politike. Niko ne pita radnike na primjer koliko bi htjeli platiti za poreze. A što je još puno gore, ljudi nemaju utjecaj na to kako će se porezni novac trošiti. Formalno ta potrošnja je u rukama vlada i parlamenta. Da, ljudi biraju svoje vlade demokratski slijedeći njihove programe na izborima. Ali oni se ne mogu pouzdati u vlade jer one rijetko ispunjavaju svoja obećanja. Na primjer, ja nisam nikada čuo da je neka vlada ponudila na izborima povećanje poreza; ipak praksa često pokazuje da porezi rastu.


Vlade bi trebale trošiti porezni novac tako da zadovolje interes ljudi ali oni to ne čine. Kontrola nad prikupljenim poreznim novcem daje najveću moć u državi i vlade imaju tendenciju da troše taj novac po svojoj volji. Ali ni vlade nemaju najveću kontrolu nad tim novcem. U zapadnom svijetu, bogataši imaju najveću moć. Oni su razvili mehanizam koji im daje kontrolu nad državom uključujući i nad poreznim novcem. Taj mehanizam počinje sa prijateljskim savjetima i lobiranjem u vladama i parlamenatima a završava u korupciji i ucjenama. Oni su u tome jako uspješni a to znači da zajednička potrošnja slijedi interese bogataša a ne naroda. To nije pošteno. Mi svi plaćamo poreze a samo pojedinci imaju moć da ga koriste. To se mora promijeniti.

 
U sistemu koji sam predložio niko neće moći preuzeti moć koja pripada narodu. Svaki čovjek će imati pravo da neposredno sudjeluje u formiranju porezne politike. On će to učiniti podjelom svog bruto dohotka na dio namjenjen vlastotoj potrošnji i na dio namjenjen porezima. Svi radnici zajednice će tako podijeliti svoje dohotke. Ukupna suma koju će radnici zajedno izjasniti za potrebe poreza će formirati ukupnu masu novca namjenjenog porezima. Ta količina novca će zatim biti prikupljena od radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka. Možda ovo nije bilo dovoljno jasno: Neće svako plaćati porez onoliko koliko želi; nego će sudjelovati u formiranju ukupne porezne mase novca a zatim će se taj novac oduzimati od ljudi proporcionalno njihovim dohodcima.

 
Na isti način ljudi mogu formirati raspodjelu prikupljenog poreznog novca na različite grupe zajedničke potrošnje. To može biti novac za potrebe zdravstva, za obrazovanje, za izgradnju novih objekata ili infrastrukture, itd. Teoretski, narod može dalje odlučiti o raspodjeli zajedničkog novca po grupama tako dugo dok ima interes da to čini. Finalnu raspodjelu zajedničkog novca unutar grupa će ostvariti rukovodioci takvih grupa. Oni će ostvariti najbolju moguću raspodjelu za narod zato što će podnositi odgovornost za svoj rad narodu pomoću ocjena koje će primati od naroda za svoj rad.


Ovakva porezna politika će značajno pridonijeti razvoju društva bez obzira kakve će odluke o porezima ljudi donositi. Slijedeći svakodnevno iskustvo ljudi će vlastitom praksom učiti koliko novaca treba izdvojiti za poreze i kako ga najbolje potrošiti. Oni će svakako alocirati više novca u poljima gdje imaju veći interes. Tako će na jednostavan način, zajednička potrošnja vrlo efikasno slijediti interes naroda i narod će biti vrlo zadovoljan. Jednom kada ljudi dobiju moć da odlučuju o svojim porezima i o načinu na koji će se porezni novac trošiti, niko im više neće moći oduzeti takvu moć jer oni to neće dozvoliti.


10.02.2005

Hajde da volimo jedni druge

Ljubav je najveće postignuće koje čovjek u svom životu može ostvariti i zato daje najveći oblik zadovoljstva. U prirodnom društvu ljubav je vjerojatno spontani čin koji se razvija sam po sebi. U otuđenom društvu u kojem mi danas živimo mi ne znamo kako da volimo jedni druge. Ako to pokušamo ostvariti rezultat je često suprotan našim očekivanjima zato jer je otuđenje izopačilo našu ljubav. Da bi naučili kako da volimo ljude moramo se vratiti našoj prirodi.


Dijete voli roditelje zato što ih treba. Ako kao odrastao čovjek i dalje ovisi o autoritetima, on ih i dalje voli ali njegova je ljubav u najmanju ruku prilično nerazvijena. Naša kultura je prihvatila sistem koji pogoduje razvoj privilegiranih autoriteta i sputava moć podređenih ljudi. Privilegirani autoriteti naime oduzimaju slobodu i ugnjetavaju podređene ljude. Odnos nametljivih autoriteta i pokornih sljedbenika uvijek predstavlja neku nijansu sado-mazohističkog odnosa i zato je vrlo neproduktivan. To je izopačenje pojma ljubavi i nužno ga razvija.


Sa druge strane privilegije razvijaju narcisoidnost ljudi. Narcisoidnost predstavlja zaljubljivanje čovjeka u sebe sama. To je vrlo nerazvijeni oblik ljubavi koji sprečava razvoj ljubavi i tako lišava čovjeka ogromnih pogodnosti koje može ostvariti u razvijenoj ljubavi. Ako silno želite postati šef ili bilo kakav autoritet, ako vam je glavni cilj u životu da zaradite novac, vi možete ostvariti veliku prividnu sreću u tome ali ste zasigurno na pogrešnom putu.


Narcisoidna sreća ima jako otuđenu prirodu koja lako dolazi u proturječnost sa objektivnom stvarnosti i zato za razliku od ljubavi, narcisiodna emocija sreće je vrlo nestabilna i kratko traje. Poslije takve sreće se nužno javlja razočarenje koje donosi veću nepogodnost življenja i vrlo destruktivnu orjentaciju takvog čovjeka. Zato narcisoidni ljudi puno lakše stvaraju mržnju nego ljubav.


Čovjek jako teško prepoznaje narcisoidnu osobina karaktera u sebi i zato vi sada vjerojatno mislite do su narcisoidni ljudi neki drugi ljudi a ne vi. Gotovo svi ljudi posjeduje narcisoidne osobine karaktera zato jer nas naša svakodnevna otuđena kultura uči da budemo narcisoidni. Može se generalizirati da su više privilegirani ljudi više narcisoidni i da zato manje vole. Ali razlike su često samo u nijansama. Zato je svijet u kojem živimo upravo ovakav kakav jeste.


Da bi prevladali narcisoidnu orjentaciju ljudi mi moramo prihvatiti prirodu društva. Ukoliko se čovjek želi razlikovati od životinja, tada on mora prihvatiti tezu da priroda društva ima temelje u slobodi, jednakosti i ravnopravnosti ljudi.


Zato sistem koji sam predložio nudi svakom čovjeku potpunu nezavisnost, slobodu izjašnjavanja i djelovanja pod uvjetom da to njegovo izjašnjavanje i djelovanje ne donese drugom čovjeku štetu ili nepogodnosti. Sistem će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. To će se ostvariti pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima. Svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjeni bilo kojeg drugog čovjeka.


Svaka pozitivna ocjena će automatski donijeti neku malu nagradu pozitivno ocjenjenom čovjeku a svaka negativna ocjena će rezultirati nekom malom kaznom. To će usmjeriti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti.


Tehnički gledano ovo već jako liči na ljubav jer se ljubav bazira na nediskriminiranoj brizi za druge i u davanju. Ali to još uvijek nije ljubav. Kad se ovakav sistem počne primjenjivati u otuđenom društvu, većina ljudi vjerojatno neće osjetiti zadovoljstvo u samom činu davanja i zato to neće biti ljubav. U početku će zadovoljstvo proizlaziti iz egoistične potrebe dobijanja boljih ocjena od drugih ljudi, ali ono će biti vrlo korisno zato što će tako ljudi stvarati pogodnosti i ustručavati se da rade nepogodnosti društvo u cjelini.


Narcisoidnost je glavni uzrok koji sprečava ljude da prihvate moje ideje, da imaju dobar i radostan život. Narcisoidnost je najveći neprijatelj čovječanstva svih vremena a većina ljudi čak i ne zna da ona postoji. Zato je moja borba tako teška. Ipak ja sam jako uporan i jednog dana će sistem koji sam predložio biti prihvaćen. Tada će se ljudi osloboditi narcisoidnosti što je condition sine qua non za upoznavanje ljubavi.


Razvijena ljubav zahtijeva kompletnu produktivnu orjentaciju čovjeka koja je u našem društvu prilično nepoznata. Zato je danas prava ljubav rijetka. Novi sistem će takvu orjentaciju omogućiti. On će osloboditi ljude od svih oblika otuđenja koje su autoriteti nametali kroz povijest i učiti će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom. Odgovornost koju novi sistem donosi će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa vlastitom mogućnostima zadovoljenja.


To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni.


Tada će društvo početi razvijati novu kulturu koja će stvarati produktivnu orjentaciju. Tada će društvo početi stvarati ljubav u svom najboljem i najljepšem obliku. Čak i najgori ljudi mogu pronaći nešto ljubavi u sebi kada su zadovoljni. Sa vremenom i oni će voljeti. Ljubav je konačni rezultat sistema koji sam predložio. Jednom kada ljudi počnu voljeti jedni druge oni će napraviti kompletno novi svijet, pogodnosti koje su u današnjem otuđenom društvu praktično nesagledive. Više o tome možete pronaći u mojoj knjizi Humanizam.


Razvijeni čovjek ne ovisi o nikome jer sve što treba može sam ostvariti, on voli druge ljude bezuvjetno samo zato što oni jesu. On nalazi veliko zadovoljstvo u slobodnom produktivnom djelovanju, u izgradnji sebe i još veće zadovoljstvo u činu ljubavi.


Natrag na početak

09.02.2005

Hajde da spriječimo kriminal

Jednom kada sistem koji sam preložio bude prihvaćen, niko više neće imati potrebu niti želju da počini kriminal.

 

Svi će ljudi imati zagarantirani dohodak bez obzira što radili pa čak i ako ne budu radili. Takav dohodak će pokriti osnovne životne potrebe. Ekonomski opstanak više neće moći biti razlog za stvaranje kriminala.

 

Ali šta sa onim ljudima koji žele znatno više nego što su osnovne životne potrebe? Šta ako oni žele viši status u društvu, slavu ili novac? Jednostavno, svi će imati legalnu priliku da to ostvare vlastitim radom. Novi sistem omogućava svim ljudima da dobiju posao koji žele. Svaki posao će dobiti radnik koji ponudi najveću produktivnost za željeno radno mjesto u bilo kojem trenutku. Ovo je ogromna razlika u odnosu na to što imamo danas zato što danas ljudi gotovo da nemaju priliku da biraju poslove. Zato se osjećaju nemoćni i teže otuđenim vrijednostima koje ih degeneriraju.

 

U novom sistemu ljudi će raditi poslove koji vole, uključujući i one poslove koji donose veći utjecaj u društvu, slavu ili novac. Ali ne treba očekivati velike borbe za bolja radna mjesta zato što će u novom sistemu sve radne pozicije biti podjednako tražene. To će također osiguratii pokrivenost svih radnih mjesta i najveću produktivnost privrede. Raspodjela rada je dobro prikazana u mojoj knjizi “Humanizam”.

 

Ali što ako neko želi moć nad ljudima, slavu i novac bez ulaganja velikog truda kao što to kriminalci obično rade? Prvo treba reći da će tako nešto biti gotovo nemoguće ostvariti u novom sistemu. Drugo, novi sistem će pokazati gdje su stvarne vrijednosti tako da će ljudi puno manje tražiti takve otuđene vrijednosti. U takvom sistemu kriminal će biti u velikom padu ili čak nepostojeći.

 

Ali šta sa onim ljudima koji su sada u zatvorima? Oni će biti pušteni iz zatvora. Umjesto zatvorske kazne oni će dobiti negativnu vrijednost njihove produktivne moći proporcionalno kriminalu koji su počinili. U scenariju za film Dobar komunizam – Nebo ja sam prisilio takve ljude da nose crvene kape. To može uistinu biti jako dobra kazna. Svako će prepoznati takve ljude gdje god se nalaze. Oni će se puno više sramiti nego u zatvoru gdje žive među istim ljudima kao što su oni. Neugodni osjećaji će ih tjerati da ulože veliki trud kako bi se što prije izvukli iz negativne produktivne moći.

 

Oni će skinuti crvene kape samo pomoću produktivnog rada i ponašanja. Smanjivanje njihove negativne produktivne moći će ostvariti pomoću velike produktivnosti na svojim radnim mjestima. To će svakako donijeti društvu veće pogodnosti nego njihov boravak u zatvorima. Također bivši zatvorenici će se morati dobro ponašati u društvu. Ljudi će obratiti veliku pažnju na njihovo ponašanje. Ukoliko bivši zatvorenici naprave pogreške, ljudi će im davati negativne ocjene što će im produžiti nošenje crvenih kapa. Sa druge strane dobre ocjene će im pomoći da se prije oslobode svojih negativnih produktivnih moći.

 

Neće biti laganog izlaza za bivše zatvorenike i to će ih također spriječiti da se bave kriminalom. Ta prevencija će vjerojatno biti jača nego što je danas strah od zatvora zato što kriminalci danas ne osjećaju da imaju mnogo izbora u životu. Novi sistem će ih učiniti dobrim građanima. Svako će u novom društvu biti dobar građanin.

 

Ljudi će se truditi da učine što veće pogodnosti svim pojedincima u društvu i da smanje ili potpuno ukinu stvaranje bilo kakvih nepogodnosti. Ljudi se više neće plašiti drugih ljudi. Neće više biti straha. Da li vi razumijete šta to znači? To će učiniti dobro, zdravo i harmonično društvo. Sigurnost i obilje će biti posvuda. Kriminal više neće imati razlog svog postojanja. Dobro, ti rijetki ljudi koji mogu nastaviti da rade loše stari u društvu će biti liječeni u institutima za mentalno zdravlje.

 

06.02.2005

Hajde da spriječimo bolesti

Moderna medicina je prilično dobra u prevenciji i liječenju bolesti i sa vremenom će biti još bolja. Ipak ona vrlo teško liječi bolesti bazirane na čovjekovom otuđenju od vlastitog tijela i duše. Te bolesti su posljedica sistema u kojem ljudi žive. Autoriteti nameću svoja pravila ljudima koja ih otuđuju od vlastite prirode što donosi nezadovoljstvo, pesimizam i stres. Nakupljeno nezadovoljstvo, pesimizam i stres slabi čovjekov duh i tijelo, blokira prirodne sposobnosti za vlastitu zaštitu, i otvara vrata svim oblicima teških bolesti. Moderna medicina prepoznaje taj problem ali ga ne može spriječiti, a često ne može ni liječiti takve bolesti zato što su one uzrokovane društvenim sistemom u kojem ljudi žive. Medicina tu gotovo da nema nikakvog utjecaja.

 

Vrlo me iznenadilo kada sam vidio na TV da pastor Benny Hinn liječi takve bolesti koristeći božju moć. Većina izliječenih ljudi se histerično tresla na pozornici i jecala od sreće kao rezultat izliječenja. Oni ne mogu biti glumci a to znači da im je Benny Hinn pomogao. Ali zašto onda Benny Hinn ne ode u bolnice, zašto ne izliječi pacijente i ne zatvori bolnice? Jednostavno, on to ne može učiniti.

 

Kako Benny Hinn liječi takve bolesti? Da bi mogao pomoći ljudima, ljudi moraju vjerovati da je on u stanju činiti čuda i zato je izgradio svoju karizmu. Zatim, dolazak na pozornicu gdje Bog “promatra predstavu“ sa nebesa uz nezanemariv utjecaj hiljada prisutnih ljudi i miliona ljudi koji prate prijenos preko televizije, izaziva veliki stres u bolesnim ljudima. Stres pokreće ogromnu energiju u čovjekovom tijelu a velika vjera u čuda usmjerava tu energiju protiv bolesti. Ta moć lomi energetske blokade u bolesnom čovjeku, čisti nakupljen teret u duhu i tijelu i bolesna osoba postane izliječena.

 

Onda da li je Bog tu uključen? Naravno da jeste. On nas je napravio zajedno sa našim sposobnostima da se štitimo od bolesti. Ali problem leži u tome što smo se mi otuđili od svoje prirode i ne znamo više kako da se čuvamo. U stvari mi vršimo nasilje nad svojim sposobnostima zaštite od bolesti pomoću neprirodnog načina življenja. Mi smo usvojili učenje da trebamo vjerovati autoritetima a ne sebi, i to je razlog zašto mi ni ne pokušavamo slijediti svoj prirodni način života i zato smo nemoćni.

 

Benny Hinn prikazuje svijetu izliječene ljude kao čuda i to ga je učinilo vrlo bogatim. To je nešto potpuno suprotno učenju Isusa Krista kojemu je Benny Hinn navodno potpuno odan. Benny Hinnov izgled i ponašanje na pozornici govori da je on šarlatan više nego bilo što drugo. On sigurno vara ljude, ali isto tako, on je jedna od rijetkih osoba koja je razvila sposobnost liječenja bolesti koje moderna medicina ne može izliječiti.

 

Ali koliko je Benny Hinn stvarno uspješan u liječenju ljudi je ipak vrlo upitno. Dobio sam utisak da se sva Benny Hinnova izliječenja događaju neposredno prije predstave. Mi ne znamo koliko ljudi nije prikazano zato što nije izliječeno. Također ja sumnjam da je izlječenje koje on radi trajno. Kada predstava završi, ljudi se vraćaju istom načinu života koji ih je učinio bolesnim.

Sistem koji sam predložio može izliječiti veliki broj bolesti već samo uspostavom zdravog prirodnog života. Dobar, zadovoljan, optimističan, radostan i relaksirajući život će to omogućiti. Sličan stav ima i američka liječnica Lorraine Day. Ali uspjeh će ovisiti o tome koliko će pojedini bolesnici biti u mogućnosti da se vrate vlastitoj prirodi.

 

Zato je daleko bolje rješenje spriječiti bolesti nego ih liječiti. Ljudi mogu spriječiti veliki broj bolesti na isti način; pomoću dobrog, zadovoljnog, optimističnog, radosnog i relaksirajućeg življenja. Mi samo trebamo živjeti u skladu sa vlastitom prirodom i problemi sa bolestima će biti znatno umanjeni. Kako? To će se ostvariti prihvaćanjem sistema koji daje ljudima slobodu da slijede vlastite instinkte i osjete. Moja knjiga “Humanizam” prikazuje taj sistem.

 

04.02.2005

Hajde da spriječimo ratove

Ne postoje dobri i loši razlozi za rat, svi su oni loši. Svi ratovi ubijaju ljude. Nema nikakvog opravdanja za to. Rat je kriminal.

 

Svi misle da armije štite narod, ali na prvom mjestu one u stvari čuvaju sistem koji su privilegirani ljudi izgradili za sebe, one čuvaju interese autoriteta. Ne čudi zašto autoriteti vole armije. Autoriteti su ti koji nas uče da obožavamo armiju, da budemo ponosni na nju, ali tu nema ništa na što bi trebali biti ponosni. Oni koji uče ratovanje su u stvari samo kriminalci. Vojnici su samo ubojice. Ubojice ne ubijaju samo druge ljude nego i vlastitu dušu. Takve osobe ne mogu biti normalne i ne mogu živjeti normalan život.

 

Uzroci svih ratova leže u narcisoidnoj pohlepi autoriteta za dosezanje veće moći nad ljudima. Autoriteti tlače ljude i zatim usmjeravaju njihovo nezadovoljstvo protiv drugih naroda. Ovo je jednostavna formula za manipulaciju koja stvara sve ratove. Da bi zaustavili ratove mi trebamo zaustaviti autoritete. Sistem koji sam predložio će to učiniti.

 

Hajde da damo svakom čovjeku jednako ograničeno pravo da daje jednu pozitivnu ili jednu negativnu ocjenu nekolicini ljudi u društvu mjesečno. Neka svaka pozitivna ocjenjena donese ocjenjenom čovjeku jedan dolar i neka svaka negativna ocjena oduzme jedan dollar ocjenjenom čovjeku. U takvom sistemu na primjer predsjednik SAD može primiti 100.000.000 loših ocjena od stanovnika SAD za kriminalnu agresiju na Irak na primjer. To će ga koštati 100.000.000 dolara. Pretpostavimo da slijedećih 99.999.999 Amerikanaca voli to što njihov presjednik radi i ocjeni njegov rad pozitivno, to će predsjedniku donijeti 99.999.999 dolara. Kao rezultat svih nagrada i kazni američki predsjednik će platiti jedan dolar.

 

Međutim tako veliku podršku za rat je teško očekivati čak i u takmičarsko ratnički odgojenom društvu kao što su to SAD. Oni koji ne vole ratove će teško pronaći nešto što više preziru od ratničkih vođa pa će zasigurno negativno ocijeniti takvog predsjednika. Nadalje, oni koji izgube rođake ili prijatelje u ratu i oni koji postanu ratni invalidi će vjerojatno davati loše ocjene takvom presjedniku cijeli život. Ja mislim da bi čak i danas američki predsjednik platio mnogo dolara kao rezultat neprihvatljivog vođenja zemlje i zato se ne bi više usudio pozivati na ratove.

 

Društvo u kojem većina stanovnika podržava ratove gradi svoje samouništenje. Jaki autoriteti to mogu odgoditi za neko vrijeme ali samouništenje je neizbježno i praksa takvih društava to pokazuje.

 

Na nesreću, društva koja ne podržavaju ratove nisu uspjela izgraditi znanje koje može takvu društvenu orjenatciju proširiti po svijetu. Nasuprot, takva društva su konstantno izazivana i napadana iznutra i izvana tako da nisu uspijela pokazati kako treba izgledati dobar život u dobrom društvu.

 

Ja sam uspio prikazati dobro društvo u svojoj knjizi “Humanizam”. Jednom kada sistem koji sam predožio bude uspostavljen, ljudi će biti toliko zadovoljni sa svojim životima da niko više neće podržati ratobornog predsjednika i niko se više neće usuditi da poziva u rat. Osim toga u sistemu koji sam predložio, ljudi neposredno demokartski odlučuju o alokaciji svih zajedničkih resursa uključujući i novčana sredstva za ratnu mašineriju. Imajući stabilne, dobre i pravedne odnose među narodima, koje novi sistem nudi, narodi više neće dodjeljivati novac za potrebe armija i armije će prestati da postoje. U novom sistemu vođenje ratova će biti nemoguće.

 

01.02.2005

Svatko može postati genij

Osoba koja dobije dobru ideju i razvije je tako da ona postane priznata kao veliki doprinos društvu je genije. Veliki geniji su oni koji su uskočili u nepoznati prostor nauke ili umjetnosti i tamo razvili ideju koja stvara velike pogodnosti čovječanstvu. Ali svako može razviti ideju koje unaprijeđuje društvo tako da svako može postati genij. Ovaj članak prikazuje kako se to može ostvariti.

 

Ljudi misle da je za genija najvažniji visoki IQ pa se genij definira sa IQ većim od 140. Visoka inteligencija može pomoći geniju ali ona nije nužna. Najvažnije za razvoj genija jest sloboda čovjeka da radi ono što voli. Tada čovjek mnogo misli o onome što radi i odjednom, kada to ne očekuje, praktično niotkuda, dobre ideje o njegovom poslu mu padaju na pamet. Na tom principu radi genijalni mozak.

 

Na žalost, mi danas živimo u društvu u kojim sloboda izbora posla nije razvijena. Kada čovjek izabere ono što bi volio raditi prvo mora godinama ići u školu da bi ispunio birokratske zahtjeve za popunu takvog radnog mjesta. To nije nužno. Nadalje, današnji sistem obrazovanja od potencijalnih genijalaca očekuje sposobnost akumulacije velike količine znanja. To je jako pogrešno. Nedovoljno kritički prihvaćene informacije otuđuju čovjekovo znanje i emocije od objektivne realnostti što je pogubno za razvoj genija. Današnji sistem obrazovanja će od ljudi prije napraviti robote nego genijalce.

 

Nadalje, kada čovjek završi školu njegove šanse da dobije posao koji voli nisu velike zato što je većina radnih mjesta popunjena. Također čovjek treba novac za život. Poslovi koje mora raditi samo zato da bi preživio u današnjem društvu ga ne mogu učiniti genijem.

 

Genij ne vjeruje autoritetima ne zato što oni lažu, dobro oni često lažu, već zato što on traži istinu u sebi. On definitivno odbija svako znanje koje ne osjeća prihvatljivim za sebe. On jako dobro zna što voli raditi i normalno to radi jako mnogo. To mu uzvraća duboko razumijevanje onoga što radi. On nadalje bezuvjetno traži istinu zato što je ona za njega najveća vrijednost. On nalazi istinu trudeći se da bude objektivan koliko god to može.

 

Genij bez prestanka vježba svoju objektivnost u svakodnevnom životu i to ga uči ne samo da razvije znanje nego i da bude mudar. Biti mudar je stvarno najveća nagrada koju čovjek može ostvariti. Samo mudrost daje dobar život čovjeku i harmoniju društvu. Ne valja uzalud trošiti život bez mudrosti, treba vježbati objektivnost.

 

Ako čovjek ne dobije priliku da radi ono što voli tada nema šanse da postane genij; on tada postaje suprotnost genija. On ne radi svoj posao više nego što mora, on ne razmišlja o svom poslu i ne može dobiti dobre ideje za unaprijeđenje posla koji obavlja. On je nemoćan i nezadovoljan. To ga usmjerava da slijedi autoritete koji su uglavnom također nemoćni i nezadovoljni.

 

Umjesto da razvijaju svoju produktivnu moć, takvi ljudi traže subjektivni izlaz iz svoje nemoći i nalaze ga tamo gdje ga je društvo usvojilo; u nadmoći nad drugim ljudima. Ta moć se manifestira u višem položaju u društvu, u slavi ili novcu. Svaki uspjeh na tim poljima čovjeku daje iluziju prevladavanja vlastite nemoći u prirodi. Ovo je mentalno lako rješenje koje brzo daje izlaz iz nezadovoljstva i donosi veliku sreću.

 

Međutim, cjelokupna orjentacija takvog čovjeka je otuđena od uzroka koji su ga učinili nezadovoljnim tako da je i ostvarena sreća otuđena. Povratak u realnost je neizbježan i bolan. Bol blokira čovjekove prirodne osjete tako da on više ne može osjetiti što je dobro; njegova svijest nije slobodna, njegova svijest robuje pohlepnoj strasti tako da za razliku od genija, takav čovjek ne može stvoriti dobre ideje. Takav čovjek stvara loše odluke i za sebe i za društvo i zato donosi probleme i sebi i društvu.

 

U stvari osoba sa takvom orjentacijom je luda. Takva definicija ludosti nije prihvaćena u današnjem društvu ali ona prikazuje stanje kakvo ono stvarno jeste. Takvo društvo uvijek ima velike konflikte interesa među ljudima i vrlo destruktivnu društvenu orjentaciju. To je upravo svijet u kojem živimo.

 

Kao zaključak treba reći da nikada nije bilo lako postati genij. Dok se naše društvo ne promijeni, ovdje i dalje nema pomoći.

 

Sistem koji sam predložio po prvi put nudi ljudima slobodu izražavanja i rada gdje god imaju interes. To će omogućiti ljudima da vole ono što rade i tako će se otvoriti mogućnost razvoja genija. Novi sistem će također zahtijevati odgovorno ponašanje u društvu koje će stimulirati razvoj prirodne objektivne orjentacije čovjeka i kao rezultat društvo će biti neusporedivo bolje.

Takvo društvo će omogućiti svakome da razvija osjete, percepciju, inteligenciju, logiku, znanje i da postane genij. Radnici će postati genijalni kuhari, mehaničari, znanstvenici, filozofi i cijelo društvo će tako ostvariti ogromne pogodnosti.

 

29.01.2005

Ja sam genije ili možda čak Mesija

Kreirao sam novi socijalno ekonomski sistem koji će napraviti raj na zemlji. Promoviram taj sistem evo već 12 godina ali ipak znanost ga ne prihvaća. Slijedeći mogući korak u promociji sistema jest da prikažem sebe kao genija ili možda čak Mesiju. Tko god pročita bilo šta od mog rada može zaključiti da sam ja kandidat za takve titule.

 

Problem leži u tome što niko osim mene ne vidi da li sam ja više nego kandidat zato što niko osim mene ne vidi kakve će rezultate donijeti sistem koji sam predložio. Ali ako jednog dana moj sistem spasi svijet, tada se može prihvatiti da sam ja genij ili možda čak Mesija, ako ne, tada sam ja najvjerojatnije glupan ili luđak. Kako nije moguće dokazati što će se dogoditi u budućnosti ja ću sada dati argumante koji pokazuju da nisam ni glup ni lud.

 

Meni se čini da me posebnim čini moja nezavisnost. Ja nisam mogao prihvatiti nikakve ideje koje nisam osjetio da su logične i dobre. To nije u stvari nikad bila svjesna odluka, to je nešto što je ugrađeno u mene. Neki bi to nazvali lijenost. Nisam imao nikakav interes u školi i kao posljedica bio sam najgori učenik u svim razredima i iz svih predmeta. Pokušavao sam mnogo puta da budem dobar učenik ali nisam uspio u tome. Nije bilo ugodno biti loš učenik ali mi je to donijelo neke prednosti koje obični ljudi nemaju. Odbijanjem da prihvatim nametnuto znanje u školi nisam opteretio svoj mozak sa otuđenim idejama, sačuvao sam slobodu svojih misli, svoje prirodne instinkte, percepciju i osjete što mi je omogućilo da odaberem ispravan put.

 

Sa druge strane kada sam volio nešto da radim ja sam u to ulagao ogromnu energiju. Tako sam trenirao svoju logiku i inteligenciju. Tako sam razvio sposobnosti da kreiram ”čuda” tamo gdje sam imao interes.

 

Najveće prihvaćeno ”čudo” koje sam do danas napravio je pobjeda na jugoslovenskom arhitektonskom natječaju za uređenje glavnog trga u Zagrebu, Hrvatska. U to vrijeme ja sam bio samo loš student treće godina Arhitektonskog fakulteta. Natječaj je bio jako atraktivan tako da su na njemu sudjelovali najbolji jugoslovenski arhitekti uključujući i moje profesore. Moja pobjeda je zato bila velika senzacija. Loš student arhitekture koji postane najbolji arhitekt Jugoslaviaje bi trebao nagovijestiti genija. Nije li tako?

 

Da sam ostao u arhitekturi to bi vjerojatno bilo lakše za vidjeti danas. Ali ovdje nema ni malo razloga za žaljenje. U arhitekturi nema tako puno prostora za napredovanje dok je filozofija o kojoj govorim veliki prazni prostor, danas praktično “vakuum”. Osim toga filozofija me interesira daleko više nego arhitektura i zato sam tu napravio daleko bolji rezultat nego što bih ga mogao napraviti u arhitekturi. Jedini problem je što to ljudi ne mogu vidjeti. Pokušat ću to ilustrirati sa jednim primjerom; kada bi običan čovjek danas ugledao planinu napravljeni od zlata on bi jurio da prikupi zlata koliko god može. Ja moram da kažem da je moja knjiga daleko vrijednija od zlatne planine zato što može svima donijeti daleko bolji život nego što to može zlatna planina, ali to niko ne vidi. Tu se samo radi o percepciji gdje su stvarne vrijednosti.

 

Cijeli život me moja priroda usmjerava protiv struja koje su prihvaćene u društvu. To me učinilo vrlo drugačijim od ostalih ljudi a to nije lako biti. Morao sam se suprotstaviti velikim teškoćama. To je razvilo moje znanje i snagu da djelujem protiv struja i na kraju rezultati su potvrđivali da sam u pravu.

 

To me sada učinilo prilično samouvjerenim da proglasim sebe genijem. Može se reći da genij nije daleko od luđaka, ali pobjeda na jugoslovenskom arhitektonskom natjećaju zahtjeva jako razvijenu objektivnu spoznaju i razum što isključuje ludilo. Tri profesora sa beogradskog univerziteta su već pisanjem recenzija moje knjige potvrdili da ja nisam ni glup ni lud. To sve zajedno bi trebalo u najmanju ruku učiniti ljude jako znatiželjnim kada kažem da će sistem koji sam predožio promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život.

 

Sada dolazi teško pitanje: Jesam li ja Mesija sa velikim “M”, onaj iz religije? Pred godinu dana, u svrhu privlačenja veće pažnje na svoj rad, prijavio sam se za radno mjesto Isusa Krista u članku ovdje: Jesam li ja Isus Krist?


Ja mislim da sam izvanredno ispunio zahtjeve koje bi Isus Krist trebao učinIti na planeti Zemlji. Na primjer, objasnio sam kako socijalno dobro može jednostavno i trajno pobijediti socijalno zlo, nešto što je povijest čovječanstva uzalud pokušavala naučiti. Moja knjiga “Humanizam” će spasiti svijet a to se prema Bibliji očekuje od Isusa Krista.


Ali, zakazao sam po pitanju znanja o drugom svijetu. Ja bih bio jako sretan da me je Bog pozvao i rekao: ”Sine, hajde da popijemo po pivo, imam nešto važno da ti kažem”, jer to bi me nedvojbeno učinilo Mesijom i direktno bi mi dalo moć da promijenim svijet. Nažalost, ja nisam nikada čuo ni vidio Boga ili nisam svjetan da se to ikada dogodilo. U tome vjerojatno leži razlog zašto nisam nikoga uvjerio čak ni da prodiskutira sa mnom mogućnost da sam ja Isus Krist.


I to nadalje umanjuje moju šansu da budem Isus Krist zato što prema proročanstvu, kad se vrati na Zemlju, Isus Krist treba da bude prepoznat brzo u cijelom svijetu. Sa druge strane što će se dogoditi ako Isus Krist dođe poslije nego što moja knjiga promijeni svijet i napravi raj na zemlji? Može li On tada reći: “Oprostite što sam zakasnio, promet je bio užasan, ali ja bih učinio sve isto što i Šarović?” U stvari u tom slučaju On je već zakasnio zato jer je svijetla budućnost čovječanstva, koju bi On trebao definirati, već prikazana ovdje u mojoj knjizi. I zašto bi On uopće došao kada ja završim posao za Njega?

 

Ali ima tu još problema. Muslimani čekaju istoga Isusa Krista koji je prorok a ne Bog. Židovi čekaju Mesiju koji nije Isus Krist ali ima podjednaku misiju kao Isus Krist. Hinduisti čekaju reinkarnaciju Krišne, Budisti čekaju reinkarnaciju Bude koji imaju drugačije metode od Isusa Krista za ostvarenje vrlo sličnih ciljeva. Ko je tu u pravu a ko u krivu? Ja tvrdim da će moja filozofija ostvariti svjetovne ciljeve navedenih spasioca. To znači da ja mogu biti svaki od tih spasioca ali možda nisam ni jedan od njih. Bilo kako bilo, ja sam Aleksandar, čovjek koji će zasigurno promijeniti svijet i napraviti ga prekrasnim mjestom za život

 

27.01.2005

O mojem neuspjehu da budem priznat kao naučnik

Zadnje 22 godine sam naporno radio na sistemu koji će promijeniti svijet i napraviti ga prekrasnim mjestom za život ali nauke me nisu priznale. Zašto ne? Možda sam najbolji odgovor dobio od jednog od najvećih mislioca današnjice. Nakon što smo izmijenili nekoliko elektronskih pisama raspravljajući o mojem radu on je priznao: “Možda ste vi potpuno u pravu, ali ja to jednostavno ne mogu vidjeti.“ Nisam ga pitao zašto jer sam znao odgovor. Naime ja sam okrenuo naglavce socijalne principe na koje je on navikao u svom životu. On više nije mlad i zato mu nije lako razmišljati na potpuno nov način. Na kraju, on nema ni vremena za mene jer je potpuno okupiran svojim radom koji ja jako cijenim.

 

Kontaktirao sam stotine stručnjaka na poljima socijalnih nauka i obavijestio ih da sam kreirao sistem koji će ostvariti lijepu budućnost čovječanstva. Oni mi nisu odgovorili. Vjerujem da me većina naučnika nije ni čitala. Oni su u pravilu vrlo zauzeti sa svojim radom a osim toga ne očekuju da bilo ko može ostvariti tako veliki rezultat a specijalno ne anonimus poput mene. Oni koji pronađu vrijeme da pročitaju nešto od mog rada zasigurno vide da moje ideje imaju dobre namjere. Ipak oni se plaše da podrže moj rad u prvom redu zato što nemaju jasnu viziju što će novi sistem donijeti. Bez dosta uloženog truda takva se vizija ni ne može dobiti. Veći trud opet zahtjeva veće povjerenje u moj rad koji oni nemaju.

 

Ali postoji još jedan problem. Naime, moja studija govori socijalnim znanstvenicima da sve što su studirali u životu neće puno vrijediti u budućnosti i to se njima zasigurno ne sviđa. Osim toga oni uglavnom ne mogu razmišljati nezavisno od utjecaja autoriteta jer su na istima bazirali svoje cjelokupno znanje. Oni ne žele ispitati ispravnost stavova autoriteta na prvom mjestu zato jer ih cijene a zatim i zato jer bez istih mogu biti potpuno izgubljeni.

 

Kad moje ideje počnu mijenjati postojeće znanje, socijalni znanstvenici će se plašiti za svoj socijalni status u društvu. Veći strah od toga danas gotovo da ne postoji. Zato, jednom kada moje ideje postanu poznate u svijetu ja očekujem više snažnu kritiku nego podršku od znanstvenika. Kad primim prve napade to će značiti da postajem uspješan. Naučnici ne mogu pobijediti moje ideje. Novi sistem će i njima ponuditi daleko bolji život i jednom kada dijalog počne do promjena će ubrzo doći.

 

Ako se nekom naučniku još uvijek sviđaju moje ideje tada nailazi slijedeći problem: Naučnici nisu nezavisni pojedinci kao što to nisu ni drugi ljudi u ovom našem nazovi “slobodnom” društvu. Oni imaju pozicije, visoka primanja i ne žele riskirati svoj dobar život za sistem koji miriše na komunizam. Ne postoji otvorena prijetnja ali naučnici jako dobro znaju da okolina nije zdrava. Autoriteti su ugradili korupciju i strah u današnji sistem posvuda. To su razlozi zašto ja primam daleko veću podršku od običnih ljudi nego od znanstvenika. Socijalni znanstvenici su odgovorni za svijet u kojem živimo jer su oni ti koji bi trebali dati odgovore za probleme u kojima živimo. Ali većina njih stvarno nema sposobnosti niti namjeru da to učini.

 

Također sam se obratio svim vrstama informacijskih medija uključujući filmsku industriju. Svi eksponirani mediji su javno proglašeni kao nezavisni i objektivni. Ali oni su u privatnom vlasništvu i ne mogu biti nezavisni od svojih vlasnika. Ti vlasnici imaju drugačije interese od mene. Ne treba se čuditi zašto oni ne žele objaviti moj rad.

 

Da li su mediji u državnom vlasništvu ili u vlasništvu neprofitnih organizacija slobodni? U stvari nisu. Pročitajte prethodni tekst ponovo i otkrijte zašto. Ja sam naročito razočaran u male žurnale koji javno traže nove ideje za unapređenje društva. Rezultat je posvuda isti. U medijima se mogu pronaći brojni izvještaji o nasilju, destrukciji, ratovima, terorizmu, i kriminalu ali se ne može naći izvještaj koji prikazuje sistem koji može riješiti sve te probleme. (Nedavno sam počeo ostvarivati uspjehe na tom polju. Možete ih vidjeti ovdje )

 

Također se mogu gledati filmovi u kojima hiljade ljudi biva ubijeno ali se ne može vidjeti moj film “Nebo” koji prikazuje društvo u kojem ljudi vole jedni druge i žive u harmoniji. Problem leži u tome što film isto miriše na komunizam a to je ono što vama nije dozvoljeno da gledate u “slobodnom” društvu. Mi živimo u dubokom izopačenju i media nas uči da budemo još više izopačeni. Može se reći da ljudi koji nemaju slobodu, nezadovoljni ljudi, destruktivni ljudi vole gledati brutalne filmove.

 

Ali zašto ti ljudi nemaju priliku vidjeti moj film koji prikazuje prekrasnu buduću realnost baziranu na čistoj nauci? Takav film bi mogao otvoriti oči ljudima i doprinijeti mijenjanju svijeta. To svakako nije u interesu moćnih ljudi. Jednom kada sistem koji sam predložio bude usvojen, nikome se više neće sviđati brutalni filmovi. Naučnici će ih gledati jedino i to zato da bi ih analizirali i ustanovili u kako bolesnom društvu mi danas živimo.

Da, ja sam također poslao veliki broj pisama filmskim režiserima, producentima, scenaristima i glumcima i niko od njih nije pokazao interes za mojim scenarijem. Pa kako to da niko nije zainteresiran za lijep originalan scenario? Odgovor je vrlo jednostavan; mi ne živimo u slobodi, mi živimo u vrlo kontroliranom svijetu.

 

Nedavno sam sudjelovao na utopiskim natječajima i moj rad nije dobio nikakvo priznanje. Sve utopije su do sada bile pogrešne. Čak i kada bi to bio slučaj sa mojom utopijom, što nikako nije, ona bi još uvijek trebala biti nagrađena zato što prikazuje potpuno originalni sistem koji nudi fantastičnu budućnost čovječanstvu.

 

Povijest čovječanstva je upoznala recimo pet socijalno političkih sistema a ja sam razvio novi, potpuno drugačiji od svih prethodnih. Moja utopija je bazirana na svim pozitivnim principima koje je povijest postavila za utopije. Ona daje znanstveni odgovor na sve socijalne probleme društva koje ni jedna ideologija u povjesti čovječanstva nije uspjela dati. Ona će napraviti raj na zemlji. Pa kako onda nisam dobio nikakvo priznanje? U žiriju za izbor radova su sjedili univerzitetski profesori ali oni nisu obrazložili zašto moj rad nije izabran. Njima je lakše da me ignoriraju i da prešute moj rad ali to nije moralno i oni to znaju.

 

Ne prihvaćanje mog rada je stvarno sramota bez obzira koji razlog iza toga stajao. Praktično osim dvije recenzije koje sam dobio od tri profesora sa beogradskog univerziteta ja nisam ostvario nikakav znanstveni uspjeh sa svojim radom. Ali ja znam da sam u pravu tako da odustajanje za mene nije opcija. Trenutno imam u prosjeku stotinjak posjetilaca dnevno na ovim internet stranicama. To znači da polako napredujem ali ipak napredujem.