3.1.2.2.1 Cijena rada
Rad ima posrednu i neposrednu vrijednost. Posredna vrijednost rada se izražava pomoću vrijednosti proizvoda rada dok se neposredna vrijednost rada izražava pomoću vrijednosti koje nastaju u samom trajanju rada.
U kapitalizmu se vrijednost rada prikazuje gotovo isključivo u posrednom obliku pomoću vrijednosti proizvoda rada jer rad sam po sebi uglavnom nije pogodan pa tako gotovo da nema neposrednu vrijednost. Osim toga ne postoji nikakvo mjerilo koje može prikazati veličinu takve vrijednosti. Privatna poduzeća u komuni će i dalje formirati cijenu rada kao što to i danas rade. Vrijednost proizvoda rada u kapitalizmu se formira na tržištu, ponudom i potražnjom roba a utvrđuje je cijena robe. Rad nalazi potvrdu svoje posredne vrijednosti prodajom robe na tržištu. Tada cijena robe predstavlja i cijenu rada.
U socijalizmu je prihvaćena Marxova radna teorija vrijednosti koja nedovoljno uzima u obzir produktivnost i radna opterećenja sa kojim radnici sudjeluju u proizvodnji roba. Karl Marx je prihvatio ideologiju jednakosti među ljudima pa je zapostavio istraživanje koje bi razvilo objektivne vrijednosti rada. To je na kraju dovelo do kolapsa sociajalističke privrede.
Minuli rad je osnova svega što je društvo stvorilo a tekući rad svega što društvo stvara i stoga se moraju objektivno uvažavati. Takvim uvažavanjem mogu se ostvariti uvjeti za pravednu raspodjelu u proizvodnji što će stimulativno djelovati na rad čovjeka i doprinijeti prosperitetu društva.
U vezi sa navedenim neka se prihvatiti da je posredna vrijednost rada (u daljem tekstu cijena rada) u jedinici vremena jednaka produktu dohodovne vrijednosti minulog rada i cijene tekućeg rada.
Cijena rada = (Vrijedost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)
Vrijednost minulog rada
Novi socijalistički sistem predviđa takmičenje radnika za svako radno mjesto u društvenom vlasništvu pomoću veće produktivnosti. Radna konkurencija na otvorenom tržištu rada će ostvariti veću produktivnost nego što ga kapitalizam može ostvariti. Da bi to socijalizam mogao ostvariti potrebna su mu poduzeća u društvenom vlasništvu. Sa time u vezi socijalizam treba pronaći prihvatljivu metodu transformacije privatnog kapitala u društveni. Vlasnici privatnog kapitala će dobrovoljno ustupiti svoje privatno vlasništvo društvu ukoliko društvo pravedno vrednuje i otkupi njihov kapital. Takav kapital će predstavljati novu vrijednost u socijalizmu, generirajući veći prihod onima koji prodaju svoju imovinu društvu. Tako se vlasnici kapitala mogu potaknuti da prodaju svoju vrijednost zajednici.
Socijalizam je prihvatio radnu teoriju vrijednosti koja vezuje vrijednost robe s radnim vremenom potrebnim za njihovu proizvodnju. Međutim, svaki proizvod u sebi sadrži ogroman broj sati rada utrošenih na otkrivanje i razvoj procesa proizvodnje koje taj proizvod koristi počevši od otkrića vatre, kotača pa do danas. Nije moguće sumirati svu količinu minulog rada svih generacija koje su stvarale materijalne i spoznajne vrijednosti koje društvo danas posjeduje.
Zbog toga su socijalistički sistemi vrijednovali minuli rad radnika formalno pomoću godina radnog staža. Veći radni staž bi ostvario nešto veći dohodak. Takva mjera vrijednosti rada nije zastupala objektivno individualne doprinose ostvarenoj produktivnosti, i zato nije bila produktivno stimulativna. Veliki nedostatak leži i u činjenici da socijalizam nije uzimao u razmatranje vrijednost minulog rada predaka koji su doprinijeli stvaranju svega što društvo posjeduje.
Kapitalistički sistem efikasnije utvrđuje vrijednosti minulog rada jer ga prikazuje pomoću vrijednosti ostvarenog kapitala. Marxisti prigovaraju da je dio vrijednosti vlasništva nad kapitalom nastao kao proizvod eksploatacije radnika što je u osnovi tačno ali ne postoji nikakva metoda koja bi utvrdila koji dio njihovog vlasništva je nastao eksploatacijom. Privatno vlasništvo je prihvaćeno u svijetu pa ga stoga i socijalizam treba prihvatiti jer nema drugog dobrog rješenja. Socijalizam treba reformirati sistem raspodjele u proizvodnji kako bi povećao pravdu i unaprijedio društvo.
Treba prihvatiti da vredniji kapital prikazuje veću vrijednost minulog rada. Veća vrijednost minulog rada treba ostvariti veći dohodak i to će stimulirati vlasnike privatnog kapitala da ustupaju svoj kapital društvu. Nazovimo jediničnu vrijednost minulog rada bod minulog rada. Vrijednost boda minulog rada može zamijeniti privatno vlasništvo u obliku nekretnina, pokretnina, vrijednosnih papira i novca u komuni. Sve vrijednosti koje se mogu izraziti u novcu mogu se prikazati i u bodovima minulog rada. Privatni vlasnici materijalnih dobara će dobiti onoliku količinu bodova minulog rada koliko njihovo vlasništvo ima vrijednost. Osoba koja ima vrijedniji minuli rad će dobiti više bodova minulog rada i ostvariti će veći dohodak.
Ljudi koji nemaju privatno vlasništvo će ostvariti vrijednost minulog rada u mjeri u kojoj su zajedno sa svojim pretcima doprinijeli stvaranju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Svaka komuna posjeduje materijalne vrijednosti u vlasništvu društva kao što su poduzeća, zemljišta, objekti, infrastruktura, prirodna bogatstva, i ostali resursi. Biti će potrebno procijeniti ukupnu vrijednost zajedničkog vlasništva stanovnika komune i utvrditi njenu protuvrijednost u bodovima minulog rada.
Ukupnu vrijednost zajedničkog materijalnog bogastva izraženu bodovima minulog rada treba utvrditi arbitražom a zatim je treba rasporediti članovima društvene zajednice po zajednički dogovorenom i prihvaćenim kriterijama koje će valorizirati sve doprinose u izgradnji današnjeg društva. Takav kriterij treba da formira stručna komisija a odobrava ga skupština komune. Na kraju će društvo na referendumu znatnom većinom prihvatiti pravila takve raspodjele. Takva pravila se neće lako uspostaviti ali bi mogli uspjeti poslije optimalno prihvatljivih korekcija svim ljudima. Rješenje koje će se dobiti, koliko god se može činiti pojedincu ili grupi relativno nepogodno, će predstavljati veliki korak naprijed svakom pojedincu i društvu u cjelini.
Neka se određena količina bodova minulog rada ostvari rođenjem. Rad koji čovjek obavlja stvarajući sebe donosi najveće savršenstvo koje čovjek može napraviti, donosi najveću vrijednost koju čovjek može stvarati za sebe i za drugog čovjeka. Osim toga socijalizam može regulirati natalitet društva pomoću bodova minulog rada. Na primjer, u slučaju pada nataliteta može se roditeljima sa više djece dodijeliti veća količina bodova minulog rada čime bi se stimuliro porast nataliteta i obratno u slučaju prevelikog nataliteta moguće je prekomjerno rađanje djece sankcionirati oduzimanjem određene količine bodova minulog rada roditeljima.
Nadalje vrijednosti minulog rada se može linearno povećavati sa godinama radnog staža, obrazovanjem i po svim kriterijima koji trajno unapređuju čovjeka, društvo i prirodu. Raspodjela bodova minulog rada će se formirati tako da stimulativno djeluje na realizaciju društvenih potreba. Ova mjera se prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost.
Ukupna količina bodova minulog rada svih stanovnika komune se može uskladiti sa numeričkom vrijednosti dohotka komune. Sa porastom proizvodnje, raste i dohodak komune. Sa porastom dohotka raste i količina bodova minulog rada predviđenih za raspodjelu među stanovništvom komune. Radnicima koji unapređuje produktivnost bi se automatskim postupkom dodijelio određeni broj bodova minulog rada ovisno o povećanju produktivnosti i njihovoj odgovornosti. Na taj način će se stimulirati porast produktivnosti poduzeća čime će zajednica ostvariti veći prosperitet.
Sa druge strane, proizvodnja u društvenom vlasništvu nije do današnjeg dana pronašla zadovoljavajuće rješenje pitanja odgovornosti radnika u procesu proizvodnje, što znatno umanjuje njihovu efikasnost. Osim toga, rad može i trajno oštetiti produktivnost poduzeća. Odgovornost u društvenom obliku proizvodnje se može podnositi pomoću bodova minulog rada. Razlika između predviđene i ostvarene produktivnosti ima svoju vrijednost, i ta vrijednost se može utvrditi i zatim dogovorenim postupkom oduzeti od vrijednosti minulog rada odgovornih radnika. Primjena takvog načina podnošenja odgovornosti može riješiti osnovne probleme u socijalističkoj proizvodnji kao i u neprofitnim poduzećima. Podnošenje odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada će biti izrazito efikasno jer na taj način ljudi odgovarati svojim minulim radom i svojim tekućim i budućim dohotkom. Principi odgovornosti u proizvodnji su detaljno definirani u poglavlju „Razvoj privrede“.
Određena količina bodova minulog rada se može raspoređivati samostalnim stvaraocima kao znak priznanja za naučna, kulturna, sportska ili druga dostignuća što bi stimuliralo neprivredne aktivnosti koje doprinose razvoju društva. Takvu raspodjelu vršile bi ocjenjivački sudovi i arbitražne komisije na temelju valorizacije stvaralačkih dostignuća i koristi koje društvo od njih ima.
Svako društvo ima izgrađen pravosudni sistem kojim se štiti od kriminalnog djelovanja slobodnih ljudi. Današnji sistem rješava probleme kriminala uglavnom oduzimanjem slobode zatvorskim kaznama. On je okrutan i nedovoljno efikasan kada čovjek nema što izgubiti. Socijalizam može ostvariti prihvatljiv i efikasan oblik sankcija za počinjen kriminal oduzimanjem zakonom predviđene količine bodova minulog rada. Sudovima ne bi trebao biti nikakav problem preračunati zatvorske kazne u bodove minulog rada. Podnošenje odgovornosti pomoću bodova minulog rada je prihvatljivije od nehumane zatvorske kazne jer ljudi zadržavaju svoju slobodu i produktivnu moć u društvu. Ukoliko ljudi počine velika krivična djela oni mogu izgubiti sve bodove minulog rada i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost bodova minulog rada učiniti psihološki, sociološki i ekonomski bolnijim nego što je to zatvor. Ljudi koji upadnu u negativnu količinu bodova minulog rada će ostvariti samo minimalni dohodak kakav god posao radili dok se ne izvuku iz negativne vrijednosti minulog rada.
Nadalje, ljudi koji upadnu u negativnu vrijednost bodova minulog rada mogu biti prisiljeni da nose specijalnu odjeću koja će svima govoriti da su loše osobe. One će se sramiti takve odjeće i to im može donijeti veće nepogodnosti od zatvora. Ljudi će se više kloniti krivičnih djela i prekršaja nego danas. Ukoliko ljudi ipak uđu u negativnu vrijednost minulog rada oni će se jako truditi da se iz nje izvuku, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.
Pravosudni organi mogu na isti način preuzeti funkciju nagrađivanja ljudi koji društvu donose značajne pogodnosti čime će se u društvu stimulirati razvoj produktivne orjentacije. Međutim, pravosudni organi imaju veliki nedostatak u tome što je njihov oblik utvrđivanja pravde u društvu autoritativan a to znači da je otuđen od društva. Kako društvo teži porastu demokracije tako treba svakom članu dodijeliti jednaku moć kojom može sankcionirati i nagraditi druge ljude za stvaranje pogodnosti i nepogodnosti u društvu. Takvim pravom svaki čovjek dobija neposrednu i ravnopravnu izvršnu vlast u društvu, što bi na anarhičan način stimuliralo pogodno društveno djelovanje na svim nivoima kompleksnog društvenog odnošenja. Takva moć ocjenjivanja ljudi je nazvana demokratska anarhija.
Negativna ocjena treba svakom čovjeku oduzeti neki mali dio bodova minulog rada. Uvođenjem ovakve mjere svaki čovjek će nastojati da ne stvara nepogodnost drugom čovjeku ili da ih stvara u što manjoj mjeri na svim razinama složenog društvenog odnošenja. Drugim rječima, svaki čovjek treba da zna što drugom čovjeku ne odgovara i to će izbjegavati. Ukoliko čovjek ne zna da stvara nepogodnosti drugim članovima zajednice, negativne ocjene i sankcije sa oduzimanjem bodova minulog rada će ga natjerati da nauči gdje griješi.
Takav način ocjenjivanja uz opsežnu primjenu kroz dulji period može zamijeniti pravosudne organe, zakone i propise pa će isti postati suvišni. Društvo će formirati nepisanu pravdu baziranu na prirodnom saznanju o ostvarenju prirodnih pogodnosti u društvu. Sa druge strane svakom članu društvene zajednice treba omogućiti da svojim glasom na isti način nagradi pojedince koji doprinose stvaraju pogodnosti za njih i društvo. Demokratska anarhija može formirati najveće pogodnosti u društvu.
Količina bodova minulog rada će predstavljati oblik humanističkog akcionarstva jer će osigurati prihode bazirane na minulom radu. Veća količina bodova minulog rada će ukazivati na vrijedniji minuli rad pa će ostvariti veći dohodak. Ona će prezentirati produktivnu moć ljudi pa će postati velika vrijednosti u društvu. Komuna treba omogućiti i zamjenu bodova minulog rada za novac kako bi povećalo povjerenje stanovnika komune u ovakav oblik vrijednosti. Ta vrijednost će i dalje biti otuđena od čovjekove prirode ali će efikasno graditi dobro društvo.
Bodovi minulog rada će biti neprikosnovena čovjekova svojina koja će se nasljeđivati kroz generacije. Tako će postati mjera vrijednosti rada kroz generacije. Bodovi minulog rada će tako zahtijevati vrlo odgovorno ponašanje donoseći socijalnu stabilnost kroz generacije. Takav sistem bi bio prihvatljivo represivan jer nebi oduzimao slobodu djelovanja ljudi ali bi spriječio članove društva da koriste svoju slobodu na taj način da stvaraju nepogodnosti u društvu.
Cijena tekućeg rada
Cijena tekućeg rada ovisi direktno o neposrednoj vrijednosti samog rada. Neposredna vrijednost rada pokazuje odnos pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz samog rada nezavisno od vrijednosti proizvedenih rezultata rada.
Pogodnosti vezane za sam rad proizilaze iz zadovoljenja čovjekovih neposrednih radnih potreba, iz nužne razmjene energije sa prirodom, iz oživotvorenja fizičkih i duhovnih potreba, iz potrebe razvoja čovjekovih bivstvenih snaga, iz statusne vrijednosti radnog položaja, iz prezentacije produktivne moći pojedinaca u društvu, iz pružanja pomoći drugima, kao i iz sudjelovanja u razvoju društva. Pogodnosti proizašle iz samoga rada po svojoj prirodi donose zadovoljstvo.
Sa druge strane rad donosi i nepogodnosti i kao takav ne može biti prihvaćen kao vrijednost. Nepogodnosti u radu nastaju kao posljedica prisilnog rada u kojem je čovjek sredstvo ostvarenja njemu otuđenih potreba ili prisilnog rada neophodnog za osiguravanje egzistencijalnih potreba. Takav rad nije slobodan i stoga ne može oživotvoriti čovjekove produktivne snage pa ne donosi čovjeku neposredne pogodnosti.
Veću neposrednu vrijednost će ostvariti rad koji više odgovara čovjekovoj prirodi, njegovim individualnim osobinama, koji ostvaruje više pogodnosti u svom trajanju. Neka se prihvati da je prosječan rad ima neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličinu 1 (jedan). Ako bi interval između krajnje nepogodnog i krajnje pogodnog rada bio od 0,1 do 10 tada bi matematički, pogodan rad bio sto puta vredniji od nepogodnog.
Neposrednu vrijednost tekućeg rada može na najefikasniji način utvrditi svaki radnik samostalno jer on najbolje zna koliko mu je posao koji obavlja pogodan ili nepogodan. Svaki radnik treba procjeniti odnos veličina svakodnevnog radnog opterećenja i relaksacije sa svim svojim psihofizičkim faktorima i usporediti ih sa drugim radnim obavezama. Rezultat takvog izjašnjavanja će biti veličina između 0,1 i 10 koja će ukazivati odnos pogodnosti i nepogodnosti rada na određenom radnom mjestu u odnosu na prosječan rad.
Manja vrijednost tekućeg rada zastupa veće nepogodnosti u trajanju rada pa sa tog stanovništa treba da ostvari veći udio u raspodjeli dohodaka sa čime će kompenzirati radne nepogodnosti. Veća vrijednost tekućeg rada zastupa veće pogodnosti u trajanju rada u odnosu na prosječan rad i sa tog stanovišta treba da ostvari manji udio u raspodjeli dohodaka pa će ostvariti manje pogodnosti u rezultatima rada.
Udio u raspodjeli rezultata rada se utvrđuje cijenom tekućeg rada. Cijena tekućeg rada je obrnuto proporcionalna od neposredne vrijednosti tekućeg rada. Cijena tekućeg rada će isto imati skalu vrijednosti od 0,1 do 10. Pogodniji rad će ostvariti neposrenu vrijednost tekućeg rada veću od 1 (jedan) pa će cijena tekućeg rada biti manja od 1 (jedan) i sa time će ostvariti manji dohodak od prosječnog. Na primjer: Izrazito nepogodan rad koji neposrednim iskazom radnika dobije neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličini 0,2 će biti pet puta nepogodniji od prosječnog rada pa će ostvariti cijenu tekućeg rada u veličini 5 i sa time pet puta veći dohodak od prosječnog rada.
U sistemu zaštićenih radnih mjesta svaki radnik bi svojom subjektivnom sviješću mogao procijeniti svoj rad kao izrazito nepogodan pa bi zahtjevao znatno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada nego što ga objektivno zaslužuje. U socijalizmu će se osigurati objektivno vrednovanje rada uz pomoć radne konkurencije na tržištu rada. To znači da će uz jednaku produktivnost pravo na rad ostvariti radnik kojem tekući rad donosi veću neposrednu prometnu vrijednost, odnosno radnik koji će zahtjevati manju cijenu tekućeg rada, odnosno manji dohodak.
Na taj način se može ostvariti novi trend u društvu u kojem bi radu rasla neposredna vrijednost do te mjere da postane potrebniji nego rezultat rada. Takav trend može formirati prekretnicu u razvoju društva. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje, preraspodjelom nepogodnih oblika rada i povećanjem mogućnosti izbora rada u kojima čovjek može nailaziti na izvore oživotvorenja svojih produktivnih, bivstvenih snaga. Rad kao oblik oživotvorenja čovjekova bića može naći neiscrpnu inspiraciju pa tako i potrebu, pogodnost i vrijednost. Takav rad ima svoju upotrebnu vrijednost. U pristupu u kojem rad u svom trajanju postaje vrijednost, u kojem donosi pogodnosti veće ili najmanje jednake pogodnostima provedenim izvan rada leži prosperitet društva.
Rezultat ovakvog pristupa vrednovanja tekućeg rada jest broj koji pokazuje cijenu tekućeg rada svakog radnika zaposlenog u poduzećima, tamo gdje radnici svojim radom neposredno ostvaraju dohodak. Međutim, trebalo bi svako društveno korisno djelovanje proglasiti vrijednim bez obzira da li neposredno sudjeluje u proizvodnji. Čovjek koji nije neposredno u radnom odnosu svakodnevno daje svoj doprinos društvu u nekom obliku. Čovjek je čovjeku vrijednost i taj stav društvo mora da prihvati da bi se takva vrijednost mogla razvijati.
Ova mjera odnosi se na sve nezaposlene, na predškolski uzrast, na učenike, zatim na ostarjele osobe koje više nisu u mogućnosti da rade, na invalide i na sve one koji ne žele da rade. Prihvaćanje vrijednosti tekućeg rada svakog čovjeka znači osigurati svakom čovjeku dohodovnu kompenzaciju u visini priznate cijene tekućeg rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva treba da određuje rukovodstvo komune na temelju potreba i mogućnosti komune a usvaja ih skupština komune. Te vrijednosti mogu biti promjenjljive prema ekonomskim mogućnostima i potrebama društvene zajednice. Ukoliko radnici ne bi bili u dovoljnoj mjeri zainteresirani za rad, cijena tekućeg rada kod nezaposlenog dijela stanovništva bi ovisno o kategoriji nezaposlenih padala što bi im smanjilo dohotke pa bi se dohodovno povećao radni interes.
Sa druge strane ukoliko bi radnici bili više zainteresirani za rad nego što je to potrebno, odnosno ukoliko neposredan rad postane vrijednost, cijena tekućeg rada nezaposlenog dijela stanovništva će rasti, čime bi im se povećao njihov udio u raspodjeli proizvoda rada što bi smanjilo dohodovni udio radnog interesa. Takvom regulacijom dohotka između neposredno zaposlenog i nezaposlenog dijela stanovništva će se doprinositi ravnoteži ponude i potražnje za radom a to znači i ravnoteži unutar složenih društvenih odnosa.
Ovakav pristup vrednovanja rada će osigurati ekonomsku a to znači i egzistencijalnu neovisnost odnosno slobodu svakom čovjeku što je osnovni uvjet društvene slobode, stabilnosti i prosperiteta. Svakom čovjeku je nužno osigurati zadovoljenje minimalnih egzistencijalnih potreba jer ugrožena egzistencija pojedinca dovodi do ugrožavanja egzistencije društva. Ova mjera ne predstavlja ništa drugo nego univerzalnu zamjenu za socijalno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, za solidarno davanje nezaposlenima, za dječije doplatke odnosno poreske olakšice kod višečlanih obitelji. Ovakav sistem raspodjele stoga ne predstavlja dodatno opterećenje društvu, jer svi i onako troše, već predstavlja jednostavniju, pravedniju, efikasniju, društvenim određenjima prirodniju i mudriju preraspodjelu.
Svaki rad sadrži elemente tekućeg i minulog rada. Minuli rad bez tekućeg koji ga održava nema vrijednost, dok tekući rad bez minulog ne može postojati. Kako su tekući i minuli rad međusobno povezani i obzirom da se proizvodnja razvija geometrijskom progresijom cijena svakog rada se može prikazati produktom vrijednosti minulog rada izraženog bodovima minulog rada i cijene tekućeg rada.
Cijena rada = (Bodovi minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)
Ovakva cijena tekućeg rada treba da bude osnova posredne vrijedosti rada – dohotka. Iz formule je vidljivo da je cijena svakog rada proporcionalna količini bodova minulog rada i cijeni tekućeg rada. Što radnik prikupi više bodova minulog rada to će cijena njegovog rada biti veća pa će i pretpostavljeni neto dohodak biti veći. Sa druge strane što radnik više obavlja produktivniji i teži, odgovorniji, opasniji, složeniji, neugodniji, nezdraviji rad to će neposredna vrijednost tekućeg rada biti manja pa tako će cijena rada biti opravdano veća čime će i dohodak biti veći.
Udruživanjem poduzeća komune radnici ostvaruju pravo na rad na svakom radnom mjestu, a metodom supstitucije posrednih oblika vrijednosti minulog rada ostvaruju dohodak proporcionalan količini bodova minulog rada. Radnik sa većom količinom bodova minulog rada će ostvariti veći dohodak od radnika koji ima manju količinu bodova minulog rada čak i ako oba radnika ostvare jednaku produktivnost. Bodovi minulog rada će postati oblik humanističkog kapitala kao zamjene za sve obllike profita, rente, kamate, dividenda kapitalističkog oblika proizvodnje. Veliki dohodak pojedinih radnika neće prestavljati veći dohodovni teret poduzećima jer će se dohodak obračunavati na nivou komune. Ovo će biti bolje objašnjeno u poglavlju „Cijena robe“.
Cijena tekućeg rada će biti maksimalno objektivna jer će je utvrditi neposredno radna konkurencija na tržištu rada. Mala vrijednost cijene tekućeg rada u odnosu na vrijednost bodova minulog rada ne treba zbunjivati jer će porast cijene tekućeg rada za samo 0,1 zbog produkta vrijednosti može povećati cijenu rada za čitavih 10%.
Cijena rada razvija radnu teoriju vrijednosti i biti će osnova za formiranje dohodaka u socijalizmu. Kako će cijena rada bila objektivno utvrđena društvo će prihvatiti i sistem raspodjele dohodaka kao pravedan. Tako će se prevladati veliki problemi raspodjele dohodaka u društvu koji danas postoji u društvu. Takav sistem raspodjele dohodaka može formirati put kontinuirane produktivne orjentacije u društvu. Naravno cijena rada će naći svoju potvrdu ili negaciju u ostvarenom dohotku koji će ovisiti i o ostvarenoj produktivnosti rada kao i o mnoštvu drugih faktora.