3.1.2.2.3 Cijena robe
Roba ima svoju prometnu vrijednost izraženu cijenom. U tržišnoj privredi cijenu robe određuje zakon ponude i potražnje. Cijena proizvoda se usklađuje sa proizvodnim mogućnostima, kupovnom moći i potrebama društva. Roba također ima svoju proizvodnu vrijednost koja je bazirana na troškovima proizvodnje.
U socijalizmu proizvodna vrijednost robe treba biti određena: cijenom rada svih radnika koji proizvode robu (1); pripadajućem odnosu cijene rada radnika u neprofitnoj privredi (2); pripadajućem odnosu cijene rada nezaposlenih ljudi na teritoriji komune (3), i pomoću obrtnih novčanih sredstava uloženih u proizvodnju robe (4).
U socijalizmu obračun proizvodne vrijednosti robe je precizniji i pravedniji nego u kapitalizmu pa će omogućiti više pravde u sistemu raspodjele dobara nego što je to danas moguće. Proizvodnu vrijednost robe je moguće prikazati formulom:
A =∑ ( B x (1+C+D )) + E
Formula ukazuje da proizvodna vrijednost robe uključuje cijenu rada radnika koji neposredno proizvode robu, zatim davanja za radnike u neprofitnim radnim organizacijama, i za nezaposlene radnike kao i vrijednost uloženih obrtnih sredstava. U daljem tekstu proizvodna vrijednost se odnosi na ukupno proizvedenu robu u poduzeću u periodu obračuna od mjesec dana.
Detaljnije obrazloženje formule:
A – Proizvodna vrijednost robe poduzeća u mjesec dana.
B – Cijena rada svakog pojedinog radnika koji sudjeluje u izradi proizvoda. Cijenu definira količina dohodovnih bodova minulog rada i cijena tekućeg rada radnika.
Količina bodova minulog rada određena je posjedom radnika a cijenu tekućeg rada određuju radnici slobodnim konkurentskim iskazom. Produkt ta dva vrijednosna koeficijenta daje cijenu rada radnika
C – Koeficijent zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama. Taj koeficijent se izražava omjerom cijene rada svih zaposlenih radnika u neprofitnim organizacijama i svih zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune.
Omjer količine radnika zaposlenih u profitnoj privredi i neprofitnim organizacijama regulira rukovodstvo komune prema potrebama i mogućnostima. Cijena rada radnika u neprofitnim organizacijama utvrđuje se identično kao i radnika u profitnoj privredi. Radnici u profitnoj privredi proizvode robu čijom prodajom ostvaruju dobit na tržištu roba. Radnici zaposleni u neprofitnim organizacijama kao što su učitelji i policajci za svoj rad ne ostvaruju neposredno novčanu dobit iz razloga što je ista djelatnost besplatna radnicima u profitnoj privredi i stanovništvu komune. To znači da su ukupna proizvedena roba i usluge plod zajedničkog rada u profitnoj privredi i neprofitnoj privredi. Kako svi radnici u profitnoj privredi koriste usluge neprofitnih privrednih djelatnosti tako po principu uzajamnosti i radnici neprofitnih privrednih djelatnosti moraju koristiti proizvode rada radnika u profitnoj privredi. Primjenom ovog koeficijenta u cijenu proizvoda se ugrađuje doprinos radnika u neprofitnoj privredi i faktički se utvrđuje njihov udio u raspodjeli proizvoda rada radnika u profitnoj privredi.
D – Koeficijent nezaposlenih stanovnika a izražava se omjerom količine nezaposlenih i zaposlenih radnika u profitnoj privredi na području komune u funkciji cijene tekućeg rada i količine dohodovnih bodova minulog rada.
Koeficijent zastupa cjelokupno stanovništvo koje neposredno ne privređuje: mlade, učenike, umirovljenike, domaćice, invalide i općenito svo stanovništvo koje nije zaposleno u poduzećima komune. Nezaposleno stanovništvo u ime minulog i budućeg rada kao i zbog ekonomske sigurnosti stanovništva, treba da prima dohodak i taj dohodak treba da se uračunava u cijenu proizvedene robe.
Količina bodova minulog rada nezaposlenih radnika određena je vrijednošću njihovog minulog rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenih radnika određuje rukovodstvo komune. Manja cijena tekućeg rada nezaposlenih će formirati manji dohodak što bi povećavalo interes za radom. I obratno, veća cijena tekućeg rada nezaposlenog stanovništva će formirati veći dohodak čime će se smanjiti dohodovni radni interes. Na taj način rukovodstvo komune usmjerava društveno djelovanje prema društvenim i proizvodnim potrebama. Na primjer, povećanje cijene tekućeg rada učenika i studenta stimuliralo bi obrazovanje.
Navedeni koeficijenti zastupaju dohodovna davanja svim stanovnicima komune u cijeni koštanja robe. Prodajom robe na tržištu svi stanovnici komune ostvaruju svoj udio u ostvarenoj dobiti.
E – Količina novčanih obrtnih sredstava utrošenih na proizvodnju robe. Obrtna sredstva podrazumjevaju vrijednost dijela proizvoda koji proizvode drugi proizvođači, a odnose se na repromaterijal, poluproizvode i sirovine.
Obrtna sredstva se uglavnom izdvajaju iz rezervnog fonda komune formiranog otkupom novčanih sredstava u zamjenu za bodove minulog rada. Obrtna sredstva se uzimaju prema potrebama privrede ali sa obavezom vraćanja u periodu obračuna.
U periodu obračuna faktori C i D su jedinstveni pa se mogu prikazati koeficijentom k. Proizvodna cijena robe se može izraziti formulom:
A =∑ ( B x k) + E
Suma svih cijena rada radnika koji sudjeluju u izradi proizvoda opterećena doprinosima za radnike u neprivredi i nezaposlenim radnicima daje ukupnu cijenu rada za izradu određenog proizvoda. Pridoda li se tome vrijednost utrošenih obrtnih sredstava dobija se proizvodna vrijednost robe.
Ovim načinom računanja vrijednosti cijene robe se izjednačava ukupna vrijednost cjelokupne robe proizvedene u komuni sa dohotkom stanovnika komune. Drugim riječima izjednačuju se cijene robe sa kupovnom moći društva. Tako se ostvaruje ravnoteža u sistemu proizvodnje i raspodjele.
***
Jako je važno utvrditi proizvodnu vrijednost robe zato što se pomoću nje može vidjeti efikasnost poslovanja poduzeća u komuni. Tamo gdje je proizvodna vrijednost robe veća nego tržišna cijena robe poduzeće posluje nerentabilno. A tamo gdje je proizvodna vrijednost robe manja od tržišne cijene robe poduzeće posluje profitabilno.
Uslijed različite materijalne opremljenosti rada poduzeća ostvaruju različitu produktivnost a plasmanom robe na slobodnom tržištu ostvaruju različite dohotke. U sistemu slobodnog izbora rada radnom konkurencijom radna mjesta koja ostvaruju veći dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila velik interes radnika. Sa druge strane radna mjesta koja ostvaruju manji dohodak uz jednaka radna opterećenja bi pobudila znatno manji interes. To bi zasigurno izazvalo nestabilnost na tržištu rada pa tako i u društvu.
Uravnoteženje potražnje za svim radnim mjestima u poduzećima komune treba da riješi rukovodstvo komune analizom prednosti i nedostataka različitih oblika proizvodnje. Ravnoteža se može poboljšati zapošljavanjem većeg broja radnika u poduzećima koja ostvaruju veću dobit i smanjivanjem broja zaposlenih radnika u poduzećima koja ostvaruju manju dobit. Ukoliko takva opcija nije ekonomski opravdana ravnoteža se može uspostaviti, a također se mogu povećati profiti, investiranjem u poduzeća koja već ostvaruju dobit i zatvaranjem poduzeća koja proizvode gubitke. Ukoliko ni takva opcija nije opravdana, ravnoteža se može uspostaviti investiranjem u poduzeća koja posluju sa manjim dobiti što bi ostvarilo veću produktivnost pa tako i povećanje dobiti.
Međutim, razlika u produktivnosti pa tako i u ostvarenom dohotku između poduzeća u komuni će postojati dokle god postoji razlika u materijalnoj opremljenosti rada. Velika automatizacija procesa proizvodnje će uvijek značajno smanjivati potreban rad radnika. Na taj način će povećavati produktivnost i dohodak radnika u odnosu na proizvođače u komuni koji imaju manju automatizaciju proizvodnje. Dakle, ukoliko bi radna konkurencija bila jedini koordinator između ponude i potražnje rada, ona bi stvarala nestabilnosti u raspodjeli rada nastalu potražnjom radnika za bolje plaćenim poslovima.
Predloženi sistem obračuna platnog prometa u kojem ukupan dohodak svih radnika u komuni odgovara ukupnoj vrijednosti proizvedenih roba i usluga, predviđa da će ukupan višak dohotka koji ostvare poduzeća sa boljom materijalnom opremljenošću rada odgovarati manjku dohodka koji ostvaruju poduzeća sa slabijom materijalnom opremljenošću rada.
Ravnoteža između ponude i potražnje za radnom snagom u komuni se može postići na taj način da se poduzeća koja ostvaruju višak vrijednosti, u kojima radnici zarađuju više nego što traže, odriču svog viška vrijednosti u korist poduzeća koja zarađuju manje novca nego što radnici traže. Ovo je subvencija. Subvencija je nužna jer bi se u sistemu slobodne konkurencije radnika radnici natjecali za posao u produktivnijim poduzećima, gdje bi zarađivali više novca nego što su tražili. To bi dovelo do nestabilnosti u podjeli rada. Takva mjera ima isključivu zadaću da izjednači dohodovni interes radnika za sve potrebne poslove.
Na taj način komuna postaje osnovna radna organizacija. Ona će prelijevanjem dohotka omogućiti da se sva roba u svim poduzećima komune plasira po tržišnoj vrijednosti jer je to još uvijek najbolja moguća distribucija robe potrošačima. Ujedno svi radnici će ostvariti dohodak proporcionalno vrijednosti udjela njihovog rada u procesu proizvodnje bez obzira na prihode koje poduzeća ostvaruju.
Radnici koji imaju više bodova minulog rada će ostvarit veće dohotke čak i u poduzećima koje ostvaruju manju dobit na tržištu. Oni neće biti dohodovni teret u svojim kompanijama zato će se dohodci prelijevati između kompanija. Radnici koji imaju veliki broj bodova minulog rada sa kojim ostvaruju velike dohotke neće opterećivati svoje suradnike jer će prelijevanjem dohotka svi ostvarivati plaće istovjetne cijeni rada koju su tražili za postignutu produktivnost. Visoko produktivne kompanije će biti uskraćene za višak vrijednosti ostvaren zahvaljujući boljoj opremi ili tržišnim prednostima, favorizirajući radnike koji zarađuju manje nego što su tražili za ostvareni rad.
Sa stanovišta kapitalističkog privatnog poduzetništva socijalizam je potpuno destimulativan jer ne omogućava stvaranje profita špekulacijama izvan neposrednog rada. Umjesto toga socijalizam će formirati novu radnu stimulaciju koja će proizaći neposredno iz radne konkurencije. Iz potreba nalaženja i potvrde individualne produktivne moći koja predstavlja jedan od najznačajnijih pokretača čovjeka.
U socijalizmu špekulacije su moguće samo pomoću različitog iskaza koeficijenta odgovornosti koji se neposredno veže za produktivnost rada radnika i poslovanje kolektiva. I dalje će se ostvarivati individualni i kolektivni profiti nastali porastom produktivnosti ali ti profiti će biti manji jer neće uključivati privilegije nastale boljim položajem u društvu, boljom materijalnom opremljenošću rada u proizvodnji i slučajnih tržišnih pogodnosti već isključivo ravnopravnom borbom radnika za ostvarenje većih pogodnosti u društvu.
Drugim rječima, ako svaki radnik koristeći novija razvijena sredstva za proizvodnju može podjednako povećati produktivnost kolektiva tu se ne može govoriti o njegovom značajnom doprinosu u proizvodnji i on ne treba biti posebno nagrađen. Ali ukoliko pojedini radnik poveća produktivnost više nego što bi to mogli ostvariti drugi radnici na njegovom položaju onda je to njegov doprinos i isti se treba priznati i nagraditi.
Produkt svih cijena proizvoda i količine proizvoda daje ukupnu vrijednost tekuće proizvedene robe. Realizacija takve proizvodnje zahtjeva ekvivalentnu količinu novca u opticaju kao platežno sredstvo robe.
