1.1
Čovjek
Priroda čovjeka
Čovjek je dio prirode. Priroda
sadrži beskonačnu količinu materije sa energetskim nabojem što stvara
neograničeno mnoštvo sila, akcija i reakcija, napetosti i ravnoteža. Čovjekova
priroda posjeduje osjetilnost, misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja.
Priroda svojim kretanjem čovjeku stvara osjetilne pogodnosti i nepogodnosti.
Osjetilna razlika između pogodnosti i nepogodnosti formira čovjekove potrebe.
Čovjek svoje potrebe definira mislima. Pomoću misli čovjek stvara i akumulira
svijest o pogodnostima i nepogodnostima odnošenja sa prirodom. Misli u
različitim uvjetima formiraju različita emotivna stanja. Kada stanje prirode ne
odgovara čovjekovoj prirodi u njemu se javlja nepogodna osjetilna ili
emocionalna napetost koja koncentrira energiju na nalaženje pogodnog stanja.
Čovjek uglavnom zadovoljava svoje potrebe svjesnim djelovanjem.
Intenzitet djelovanja direkno ovisi o stupnju nepogodnosti. Male nepogodnosti
induciraju malu energiju za djelovanje, dok velike nepogodnosti koje dovode u
pitanje i njegovu egzistenciju akumuliraju svu čovjekovu energiju u borbi za
opstanak. Proces djelovanja traje dok čovjek ne zadovolji svoje potrebe.
Zadovoljenje potreba donosi pogodnosti koje su proporcionalne intenzitetu
prevladanih nepogodnosti. Pogodnosti se javljaju u obliku opuštanja od
nepogodne napetosti i u osjetilnom i emocionalnom zadovoljstvu. Proces
rezultira zasićenjem. Odnos potreba i zasićenja mijenja se periodično sa
intervalima ovisnim o prirodi potreba. Period zasićenja oslobađa čovjeka
potreba.
Čovjek je ovisan o prirodi i stoga nije u potpunosti slobodan. Sloboda u
najširem smislu predstavlja stanje potpune neovisnosti i stoga ne dozvoljava ni
formiranje potreba. Čovjek koji ima životne potrebe, slobodu u najširem smislu
ne treba. U užem smislu slobodu treba prihvatiti kao stanje koje omogućava
zadovoljenje potreba jer čovjek koji ne može zadovoljiti svoje potrebe nije
slobodan. Takva sloboda je uvjet ostvarenja čovjekove egzistencije, razvoja
njegovih sposobnosti, moći, spoznaje i zato takvu slobodu čovjek može i treba
imati.
Priroda posjeduje neograničenu moć u odnosu na čovjeka ali se on svojim
biološkim razvojem prilagođava kretanju prirode i razvija svoje sposobnosti
tako da u normalnim prirodnim uvjetima može zadovoljiti svoje prirodne potrebe.
Čovjek u prirodi može biti slobodan. Čovjekova sloboda se zasniva na njegovoj
sposobnosti da može ono što želi, ali ta sloboda ovisi o njegovoj spoznaji da
želi ono što može.
Tokom svog života čovjek stječe mnoštvo pogodnih i nepogodnih, osjetilnih
i emotivnih stanja proizašlih iz odnošenja sa prirodom. Kontrolom i sređivanjem
misaonih određenja o osjetilnosti i emotivnosti životne prakse čovjek stvara znanje.
Znanjem čovjek stvara predodžbu o uvjetima koji donose pogodnosti i
nepogodnosti u prirodi. Formiranje znanja je čovjekova najveća sposobnost.
Znanje podrazumijeva formiranje objektivnih određenja o zakonitosti kretanja u
prirodi, određenja koja pod jednakim uvjetima formiraju jednake reakcije bez
obzira na stupanj pogodnosti ili nepogodnosti koje takva određenja stvaraju.
Objektivna određenja prikazuju zakonitost kretanja u prirodi onako kakva ona
zaista i jesu.
Znanje čovjeku daje moć da zadovoljava svoje potrebe svjesnim i
organiziranim radom. Radom se čovjek svjesno suprostavlja nepogodnostima u
prirodi. Radom čovjek proizvodi sredstva za vlastiti opstanak i ostvarenje
većih pogodnosti. Radna sposobnost daje čovjeku veliku moć u prirodi.
Ono što stvara pogodnosti ima svoju vrijednost. Čovjek prihvaća
vrijednost tamo gdje mogu postojati razlike između pogodnosti i nepogodnosti,
tamo gdje potrebe nisu zadovoljenje ili mogu biti nezadovoljene. Vrijednost je
upravo proporcionalna sa potrebnošću.
Proizvod rada ima svoju upotrebnu odnosno prirodnu vrijednost. Prirodna
vrijednost proizvoda zadovoljava čovjekove prirodne potrebe vezane uz
egzistenciju i životni standard. Rad neposredno sam po sebi donosi pogodnosti u
nekoj mjeri tako da sam po sebi ima upotrebnu vrijednost. Čovjekova svijetla
budućnost leži u nalaženju rada koji donosi veće pogodnosti u svom trajanju jer
tako doseže veće bivstvene pogodnosti. Takve pogodnosti su u pravilu
dugotrajnije a mogu biti i intenzivnije od pogodnosti proizašlih iz konzumacije
rezultata rada.
Čovjek znanjem definira zakonitost kretanja u prirodi i što ih dublje
otkrije to šire može primjeniti njihovu zakonitost. Znanje čovjeku daje moć
koja je u svom obliku neograničena u odnosu na prirodu. Što čovjek više ovlada
znanjem to može formirati veće potrebe jer ih može i zadovoljiti, to više ima
kontrolu nad uvjetima koji formiraju njegova osjetilna i emotivna stanja.
“Čovjek koji zna” je sposoban da otkrije i formira vlastitu progresivnu
orijentaciju, da živi u skladu sa vlastitom prirodom, da se oslanja na vlastite
snage, da vjeruje u svoju moć, u sebe. Takav čovjek je sposoban da razumije
vlastiti odnos sa prirodom, da razvija konstruktivan odnos sa prirodom, da
razvija ljubav prema prirodi, da nalazi zadovoljstvo u odnosu sa prirodom.
Takav čovjek nužno živi u harmoniji sa prirodom.
Što čovjek više zna, to više zadovoljava svoje prirodne potrebe, to više
vjeruje u pogodnosti, to više gradi optimizam prema životu, to je
uravnoteženiji, to je opušteniji, zadovoljniji, radosniji što živi. Ovo je prikaz
čovjeka koji živi prirodnim produktivnim životom i kao takav se lako
prepoznaje.
Najveći oblik znanja je mudrost a stječe se iskustvom normalnog prirodnog
življenja. Mudar čovjek konstantno zadovoljava svoje prirodne potrebe i stoga
doživljava široko zasićenje. On ima sve što mu treba bez obzira koliko to
kvantitativno i kvalitativno bilo i stoga je zadovoljan. Zadovoljan čovjek je
dobar čovjek. Ova jednostavna tvrdnja je jako značajna za razvoj humanizma i
zato treba biti privaćena kao prirodni zakon čovjeka.
Prevladavanjem nepogodnosti i pogodnosti gube značaj,
odnosno tamo gdje se smanjuju razlike između mogućih pogodnosti i nepogodnosti
smanjuju se i potrebe. Što čovjek više zna to ima manje potrebe a to znači da
se življenjem približava slobodi u najširem smislu.