3.1.2.1 Dobar Kapitalizam
Puna zaposlenost je prijelomna tačka kapitalizma
Humanistička reforma ekonomije mora krenuti od uklanjanja nezaposlenosti radnika. Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. Dobro društvo se može uspostaviti samo razvojem jednakih prava među ljudima. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima.
Nezaposlenost stvara eksploataciju radnika. Kada se na tržištu sa visokom stopom nezaposlenosti otvori radno mjesto, javlja se veliki broj kandidata. Konkurencija radnika može srušiti njihove prihode na razinu dovoljnu samo za osnovni opstanak. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi prehranili svoje porodice. Nezaposlenost je proširila jaz između bogatih i siromašnih, stvarajući nepravdu i probleme u kapitalizmu.
Poslodavci favoriziraju nezaposlenost jer profitiraju od iskorištavanja radnika. Poslodavci mogu održavati nezaposlenost jer uglavnom ne moraju nužno zapošljavati radnike. Veliki poslodavci podržavaju političke partije koje održavaju nezaposlenost kroz ekonomsku politiku. Ona počinje uvozom jeftine radne snage, a završava rastom kamata. Tako nezaposlenost postaje državna politika i tako državna politika održava eksploataciju radnika. Da bi osigurali svoje privilegije, bogati su nametnuli uvjerenje da je nezaposlenost neizbježna cijena za tehnološki razvoj. Oni su izvršili pritisak na ekonomsku znanost da prihvati da “0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar,”[1] što su i postigli.
Kapitalistima je stopa nezaposlenosti od oko 5% najpovoljnija, pa je nezaposlenost od 5% postala “normalno” stanje u kapitalizmu. Ovo “normalno” stanje čini radnike ovisne o kapitalistima što predstavlja osnovu eksploatacije, dok ukupna kupovna moć radnika proizvodi dovoljan profit za poslodavce. Tržišna ekonomija bi trebala više cijeniti radnike, ali kapitalizam se tome opire. Radnici su kroz dugu borbu uspjeli izboriti neka prava kroz zakone i sindikate. Ipak, postojanje siromaštva potvrđuje da interesi radnika nisu dovoljno zaštićeni.
Društvo može uvesti pravdu u proizvodne procese kroz potpunu zaposlenost koja će uravnotežiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Skraćivanje radnog vremena će ostvariti punu zaposlenost radnika. Takva mjera će zahtijevati sprečavanje uvoza rada i regulaciju prekovremenog rada. Ona će povećati potražnju radnika na tržištu i staviti ih u povoljniji položaj u proizvodnim procesima. Puna zaposlenost će povećati plaće radnika i smanjiti eksploataciju. Međutim, ne postoji formula koja može odrediti što je eksploatacija tačno. Samo radnici nezadovoljni svojim zaradama mogu to odrediti. Radnici će biti zadovoljni na pravednom tržištu rada u kojem je njihov rad podjednako tražen kao i poslovi koji su im potrebni. Što je tržište rada uravnoteženije, to su radnici zadovoljniji i manje eksploatirani.
Društvo može povećati zadovoljstvo radnika daljnjim smanjivanjem radnog vremena, što će stvoriti negativnu nezaposlenost. Negativna nezaposlenost je nedostatak radnika na tržištu. Ona će dodatno povećati potražnju i prihode radnika. Negativna nezaposlenost može dovesti radnike u privilegiranu poziciju u kojoj su poslodavci praktično bili oduvijek. Kada radnici nisu dostupni na tržištu, poslodavci kojima je potrebno više radnika će morati privući radnike iz drugih kompanija podizanjem plaća. Natjecanje među poslodavcima će pokrenut lančanu reakciju u kojoj će plaće radnika rasti donoseći više pravde u proizvodne procese.
Povećanje plaća radnika u okruženju negativne nezaposlenosti dokazano je u 14. stoljeću kada je kuga ubila jednu trećinu evropskog stanovništva. Odjednom su usjevi na poljima propadali jer nije bilo dovoljno radnika da obave žetvu. “Kronika kuge“, izvještaj iz prve ruke završen 1350 godine, govori: „Nedostatak sluga, obrtnika i radnika, poljoprivrednih radnika i djelatnika, je ostavio velik broj gospodara i ljudi bez službe i pratnje… mnogo manje ljudi je bilo da obrađuju zemlju: seljaci su mogli tražiti bolje uvjete i veće plaće od svojih zemljoposjednika.” Odjednom su radnici i njihov rad bili mnogo traženiji, što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Veće plaće djelatnika su pridonijele privrednom rastu, ali poslodavci time nisu bili zadovoljni.
- U Cuxhamu (Oxfordshire, Engleska), orač je od svog gospodara zahtijevao trostruko veću plaću u 1350. godini nego prethodne godine[2].
- “Predstavnici u parlamentu 1351. godine su zamolili Edwarda III. za energičnije i efikasnije odlučivanje. Žalili su se da ‘sluge potpuno zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje lakoće življenja i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikanima i drugima ukoliko ne dobiju odjeću i dvostruko ili tri puta veće plaće [od prije kuge] što uzrokuje ozbiljnu štetu velikana i osiromašenje svih pripadnika spomenutog zajedničkog dobra.’”[3]
Prema ovom povijesnom primjeru, ako politička partija ponudi smanjenje rada na 5 sati dnevno i pobijedi na izborima, nedostatak radnika bi povećao najniže plaće radnika dva do tri puta po satu u roku od jedne godine. Minimalne dnevne plaće radnika povećale bi se za 30-90% za samo 5 sati rada. Pravedno tržište rada je najbolji izbor za postizanje pravde u ekonomiji.
Prvi problem sa ukidanjem nezaposlenosti leži u činjenici da poslodavci ne žele povećati plaće radnicima jer profitiraju na njihovom iskorištavanju. Sa druge strane, pretjerani zahtjevi radnika za povećanjem plaća mogu učiniti ekonomiju neodrživom. To bi smanjilo interese poslodavaca za proizvodnjom i usporavalo privredu.
Negativna nezaposlenost će poslodavce učiniti nezadovoljnima. Vrlo nezadovoljni poslodavci mogu izbjeći isplatu većih plaća radnika u potpuno zaposlenom društvu premještanjem svojih kompanija izvan zemlje. Ljudi moraju shvatiti da je zapadni kapitalizam uspostavio zakone koji kapitalu daju više slobode nego radnicima, što se mora promijeniti. U najmanju ruku, zakoni trebaju osigurati ista prava radnicima kao i kapitalu.
Svaki odlazak kapitala rezultira zatvaranjem poduzeća i novim nezaposlenim radnicima, što donosi probleme domaćoj privredi. Puna zaposlenost bi opet zahtijevala smanjenje radnog vremena. Skraćenje radnog vremena bi kratkoročno smanjilo prihode radnika. Radnicima se to ne bi svidjelo. S druge strane, poslodavcima nije lako organizirati novu proizvodnju pronalaskom novih radnika i novih tržišta. Izlaz leži u pronalaženju količine radnih sati koja će optimalno zadovoljiti potrebe radnika i poslodavaca.
Danas je prihvaćen 8-satni radni dan koji je predložio Robert Owen početkom 19. stoljeća. Ne postoji poseban razlog za osmosatni radni dan. Društvo ga je jednostavno prihvatilo i prilagodilo mu se. Osim što osigurava punu zaposlenost, dužina radnog dana bi trebala biti varijabla funkcije koja koordinira potrebe radnika i poslodavaca u ekonomiji. Ta funkcija se prvenstveno treba temeljiti na punoj zaposlenosti radnika. Ako više radnika traži posao nego što poslodavci traže radnike, radno vrijeme bi trebalo skratiti. I obrnuto, ako poslodavcima treba više radnika nego što ih ima na raspolaganju, ekonomska politika treba razmotriti produženje radnog vrijemena. Drugi bitan princip regulacije rada se treba temeljiti na dužini radnog vremena koje najviše odgovara radnicima.
Dužina radnog dana može biti moćan regulator slobodne tržišne privrede i osnovna tačka demokracije u ekonomiji. Političke stranke mogu predložiti najbolji period punog radnog vremena za radnike i poslodavce. Vjerojatno će to biti jedna od najkritičnijih odluka političkih stranaka koja će im omogućiti da budu izabrani na izborima ili ne. Sa druge strane, radnici također mogu izravno odrediti radno vrijeme prema radnim potrebama. Svaki radnik može izraziti najpoželjnije radno vrijeme, a prosječna vrijednost svih radnika će odlučiti. Demokratski određeno radno vrijeme može kreirati pravedno tržište rada koje će donijeti prekretnicu kapitalizamu, čineći ga pristojnim društvenim sistemom.
Utvrđivanje minimalnih plaće više neće biti potrebno. Puna zaposlenost će povećat plaće svim slabije plaćenim radnicima na račun visoko plaćenih radnika i profita poslodavaca, uravnotežujući ogroman jaz između plaća ljudi u zapadnom svijetu. Osim toga, veća kupovna moć radnika će pridonijet rastu ekonomije, donoseći poslodavcima veću dobit, a radnicima veće plaće, čineći dobrobit svima.
***
Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će samo po sebi unaprijediti kapitalizam ali namjera ove studije je od početka bila da ostvari puno više.
Bolja budućnost zahtijeva rekonstrukciju kompletne ekonomije. Uvodno izlaganje pokazalo je da je planska privreda stabilnija od tržišne, dok je tržišna privreda znatno produktivnija. Nova ekonomija treba da pokupi prednosti oba sistema i da odstrani nedostatke.
[1] Mike Moffatt, Why 0% Unemployment Isn’t Actually a Good Thing (ThoughtCo, 2020) www.thoughtco.com/what-a-0-percent-unemployment-means-1147540
[2] David Routt, The Economic Impact of the Black Death, (Economic History Association EH.Net Encyclopedia, 2008) http://eh.net/encyclopedia/the-economic-impact-of-the-black-death/
[3] Michael Bennett, The Impact of the Black Death on English Legal History (South Wales: Australian Journal of Law and Society, 1995) Vol. 11, p 197 http://classic.austlii.edu.au/au/journals/AUJlLawSoc/1995/1.pdf
