Homoseksualnost
Homoseksualci svoju orijentaciju najvjerojatnije grade na narcizmu, koji razvija blisku emocionalnu vezu između pripadnika istog spola.
Svi koji duže vrijeme razmišljaju o homoseksualnim vezama razviju želju za istraživanjem seksa s istospolnim osobama. S obzirom da je homoseksualna orijentacija donedavno bila zabranjena ili sramotna, homoseksualci su krili svoju seksualnu želju. U takvom okruženju homoseksualci su doista bili nesretni ljudi. Ogroman stres pod zabranjenim željama i dugotrajna patnja koja proizlazi iz nemogućnosti ostvarivanja homoseksualnih odnosa utemeljili su homoseksualnu orijentaciju. Nakon toga, prvo homoseksualno iskustvo donosi nevjerojatnu sreću i učvršćuje homoseksualnu orijentaciju. Uvjeren sam da ukoliko homoseksualnost ne bi bila zabranjena, homoseksualci bi bili manje strastveno homoseksualno orijentirani. Svaka zabranjena ljubav između muškarca i žene može potvrditi ovu tvrdnju. Ako je njihova veza nepoželjna ili zabranjena od strane obitelji, takva veza budi strast. Ograničavanje ljubavi je kontraproduktivno. Isto vrijedi i za homoseksualce.
Pripadnici istog spola koji žive zajedno trebaju imati jednaka prava kao i osobe u braku osim prava da svoju vezu nazivaju “brakom” jer to nije prirodno. Jezik treba biti dovoljno bogat da razlikuje prirodne i neprirodne ljudske odnose. Homoseksualna osjetljivost se tome žestoko protivi jer su duboko patili skrivajući svoju seksualnu orijentaciju i bitno im je da njihov homoseksualni odnos društvo prihvati kao prirodan. Bilo bi im bolje da svoj odnos prihvate kao u najmanju ruku kontroverzan jer bi time povećali mogućnost povratka u prirodno stanje. Prirodno stanje može postići istinsku radost u životu.
Mislim da je homoseksualnost nerazvijena ljubav, baš kao i zaljubljenost. Razvijena ljubav nije čak ni nužno seksualna. Kad ljudi nauče voljeti, smanjivati će vlastu narcisoidnost što će ih vratit svojoj prirodi, a to će značajno smanjiti ili čak i prekinuti homoseksualnost. U desaliniziranom društvu ljudi će shvatiti da je brak između muškarca i žene dobro rješenje.
***
Homoseksualnost je pogrešna ljudska orjentacija nastala kao rezultat nezdravog društva. Društvo je nezdravo zato što je otuđeno, neurotično i destruktivno. Homoseksualnost se ne može odstraniti dok se društvo ne izliječi. Ja mislim da će se u zdravom društvu koje sam definirao u svojoj knjizi “Humanizam” broj homoseksualaca značajno smanjiti ako potpuno ne nestane.
Moja filozofija polazi od tvrdnje da misli određuju čovjeka. Ona odbija genetsku teoriju nastanka karaktera čovjeka i njegove orjentacije. Život kreira čovjeka. Pri rodjenju čovjek je prazna kutija. On ne zna dali je čovjek ili žaba. On ima razvijene instinkte vezane za opstanak i individualne osobine ali nema ništa što determinira njegov karakter, interese niti orjentaciju. Sve što sazna nastaje u interakciji sa okolinom. Ta interakcija počinje od roditelja. Odnos roditelja prema djeci je najznačajniji za razvoj svakog pojedinaca pa onda i za razvoj društva u cjelini. Djeca vide svoju budućnost kroz život svojih roditelja. Danas roditelji žive u jako otuđenom društvu i zato često nose u sebi nezadovoljstvo. Takvi ljudi teško mogu pronaći ljubav u sebi. Nedostatak ljubavi stvara traume u razvoju djeteta. Tada djeca ne vide za sebe dobru budućnost. Tu počinju veliki problemi današnjeg društva. Nasuprot, ukoliko su roditelji zadovoljni i međusobno se vole tada djeca grade vjeru prema vlastitoj budućnosti.
Gradeči svoju filozofiju zaključio sam da samo ravnopravan odnos roditelja može graditi ljubav. Ako je otac autoritet u porodici a majka to nije tada oni nisu ravnopravni i odnos među njima se ne može zvati ljubav. U svojoj knjizi “Humanizam” pokazao sam da takav odnos uvijek predstavlja neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa. Takva veza nije dobra i ne može ostaviti dobar trag na razvoj djece. Ako je otac voljeni autoritet a majka samo osoba koja služi u kući što je i danas vrlo rasprostranjena pojava, tada djeca normalno više cijene oca nego majku. Kod sina to može izazvati veću ljubav prema muškarcima nego prema ženama. Ja mislim da je to glavni izvor nastanka muškog homoseksualizma. U prilog toj tezi ide činjenica da povijest bilježi više homoseksualizma među muškarcima nego među ženama. Prema meni to je zato što je kroz povijesti patrijarhat bio dominantan odnos u porodici. Ukoliko sin u takvoj porodici ne razvije homoseksualne sklonosti on vjerojatno neće razviti niti ljubav prema ženama jer ga porodica u kojoj je izrastao nije naučila da cijeni i voli žene. Kćerke iz takvih brakova će najvjerojatnije tražiti ljubav od autoritativnih muškaraca jer druge teško mogu cijeniti. One će vjerojatno čitav život tražiti ljubav od svog čovjeka koju on najvjerojatnije neće moći pružiti.
Ako je otac negativan autoritet. Autoritet kojeg se djeca plaše ili kojeg preziru tada je situacija bitno drugačija. Sin u takvoj porodici će prije graditi ljubav prema majci što će ga staviti u bolji odnos prema ženama. Kćerka može također uspostaviti bolji odnos prema ženama nego prema muškarcima i ta činjenica je može usmjeriti prema homoseksualnom odnosu prema ženama. Naravno individualne čovjekove biološke osobine, karakter, stupanj narcisoidnosti, stres, kultura, također igraju veliku ulogu, ali ja vjerujem da presudnu ulogu ima porodica iz koje djeca dolaze.
Slično će se dogoditi ako žena ima dominantnu ulogu u porodici. Tada će se sin diviti majci što će ga gotovo sa potpunom sigurnošću usmjeriti prema heteroseksualnim odnosima. Takav sin može biti pasivan u odnosu sa ženama i očekivati da žene donose odluke. Njena kćerka, ovisno o pasivnosti oca i drugih faktora može težiti homoseksualnim odnosima sa drugim ženama. Ukoliko se takvi odnosi ne razviju ona će vjerojatno imati poteškoća da uspostavi i održi vezu sa muškarcima.
Kao zaključak želim naglasiti da je ravnopravan odnos između muškarca i žene jedino dobro rješenje za razvoj porodice i društva. Muž i žena se moraju uzajamno podjednako respektirati kao ljudska bića bez obzira na razliku u pameti, snazi ili bilo kojoj sposobnosti koje posjeduju. Uzajaman respekt mora postojati između roditelja i djece također. Roditelji moraju biti najveći autoriteti svojoj djeci ali isto tako moraju poštovati svoju djecu. Roditelji trebaju graditi vlastiti respekt pred djecom vlastitim dobrim primjerom i pomoću nagrada i kazni. Uz potpunu ravnopravnost roditelja ipak je dobro da otac bude nešto veći autoritet kćerkama a majke sinovima jer će to umanjiti ili ukloniti sklonost djece homoseksualizmu.
***
Ova observacija o homoseksualizmu je bazirana na mojoj filozofiji. Kad sam iskristalizirao zaključak odlučio sam provjeriti što je nauka otkrila na polju homoseksualizma. Po referencama koje sam pronašao na internetu čini se vrlo značaja studija koju su napravili psiholozi Bell, Weinberg i Hammersmith 1981 godine. Oni su ispitali više od hiljadu homoseksualaca i heteroseksualaca kroz tri godine prikupljanja podataka. Zatim su pet godina analizirali podatke i još dvije godine proveli na provjeri zaključaka. Nakon deset godina rada oni su zaključili da porodica nema utjecaj na spolno usmjerenje djece. Ta studija je doprinijela shvaćanju da je homoseksualizam upisan u genetski kod i da ga kao takvog treba prihvatiti.
Da li to znači da je moje razmišljanje pogrešno? Ne bih rekao. Novija studija dva tajvanska psihijatara, For-Wey Lunga i Bih-Ching Shua, objavljena 2007 u Comprehensive Psychiatry ispitala je ulogu roditelja na nastajanje homoseksualaca. Oni su ispitivali pripadnike vojske u Tajvanu. Pomoću statistički baziranog modela proučavanja došli su do zaključka da se homoseksualnost u 62% slučajeva može objasniti utjecajem roditelja i povećanjem neuroticizma. Ukratko, prema njima odnos oca i sina ima najznačajniju ulogu u procesu postajanja muških homoseksualaca. Oni tvrde da očinska privrženost i introvertirane i neurotične karakteristike predstavljaju glavne uzroke razvoja muških homoseksualaca.
Dodano 4. 4. 2019. Dr. Neil i Briar Whitehead iz Novog Zelanda su autori knjige My Genes Made Me Do It (2016). U knjizi su donijeli zaključke temeljene na 20-godišnjem istraživanju provedenom s više od 10.000 znanstvenih radova i publikacija o homoseksualnosti. Utvrdili su da je homoseksualnost u velikoj mjeri sociološko psihološka tvorevina i ništa u našim genima ne potiče homoseksualnost. Genetska homoseksualnost je pogodan mit koji promovira gej aktivizam desetljećima. Istraživanje temeljeno na 33.000 parova identičnih blizanaca u Australiji zaključilo je ako je jedan od braće i sestara homoseksualac, postoje samo 11% šanse da je i drugi blizanac također homoseksualac. Da je homoseksualnost uzrokovana genetikom, tada bi identični blizanci uvijek biti identični u privlačenju istog spola. Istraživanje dokazuje da se homoseksualci nisu određeni genetski.
Istraživanje također navodi da ljudi ne postaju homoseksualci niti zbog odgoja. Prema tome, roditelji nisu izravno uključeni u stvaranje seksualne orjentacije sina i kćeri što je u suprotnosti s mojim mišljenjem. Studija nije uzela u obzir da živimo u društvu koje ne zna voljeti. Kasnije, ista studija navodi da se sve veći broj mladih u disfunkcionalnim obiteljima identificira kao homoseksualci i transseksualci. Po meni to je izravna posljedica nedostatka ljubavi. Kad jednom naučimo voljeti, broj homoseksualaca će se značajno smanjiti. Moj članak “Da li volite?” prikazuje kako to ostvariti.
***
Ja nisam čitao navedene studije jer one nisu od mog primarnog interesa. Ali koristim njihove zaključke da bih naglasio nesposobnost zapadnih društvenih nauka. Zašto su one nesposobne? Današnji naučnici se regrutiraju među ljudima koji imaju razvijenu sposobnost reprodukcije znanja, ili bolje rečeno među odličnim studentima. Takvi ljudi moraju nekritički prihvatiti znanje jer u suprotnom ga nebi mogli reprodicirati i nebi bili odlični studenti. Ljudi koji naviknu nekritički prihvaćati znanje imaju manju sposobnost otkrivanja suštine jer su navikli da im autoriteti ukazuju na suštinu. Imao sam priliku razgovarati sa mnoštvom profesora društvenih nauka i često sam ostajao zaprepašćen njihovom nedostatkom sposobnosti logičnog zaključivanja.
Do zaključka o homoseksualizmu sam došao usput a Lung, Shu i dr Dr. Neil Whitehead su svojom studijom potvrdili da sam u pravu. Moj zaključak bi logički trebao biti prva ideja koja vodi do uzroka nastajanja homoseksualizma. Zašto takvo ispitaivanje nije provedeno puno prije Lunga i Shua i Dr. Dr. Neil Whiteheada? Što su sociološki i psihološki naučnici radili na homoseksualnom polju od osnutka društvenih nauka? Društvene nauke ne samo da ne doprinose razvoju društva već ga sprečavaju. I to nije slučajno. Zašto?
Mi živimo u kapitalizmu koji je u permanentnoj ekonomskoj i moralnoj krizi. On se plaši za svoj opstanak i zato sputava razvoj prirodnih vrijednosti koje mogu pokazati koliko je društvo predvođeno kapitalizmom nemoralo. Kapitalizam promovira izopačene vrijednosti zato da bi sam izgledao normalnije. Zato je velikom medijskom propagandom podržan i homoseksualizam. Ali to nije dovoljno, njima treba i podrška nauke da bi propaganda izgledala uvjerljivije. Krupni kapital uvijek može naći ljude koji slijede njegove interese i daje im ogromna sredstva da razvijaju takve teorije.
Zato Američko odruženje psihologa godinama tvrdi da mijenjanje homoseksualne orijentacije znači nanošenje štete. Pod pritiskom zapad je uglavnom kapitulirao pred idejom da je homoseksualnost urođena i nepromjenjiva. Studija dr. Neila Whiteheada navodi da se tokom života pola homoseksualne populacije preorjerira prema heteroseksualnosti samo što vrlo malo ljudi čuje za to.
Vjerujem da su Bell, Weinberg i Hammersmith bili počašćeni što su dobili veliku studiju i sumu novca za svoju dugogodišnji rad i da su bili uvjereni da iskreno rade svoj posao (koliko su bili u stanju). Ovdje se ne radi o korupciji već o nečemu puno gorem. Ovdje se radi o zavjeri koja praktično pokriva sve djelatnosti razvijenog svijeta na štetu društva. Naučnici koji mogu doprinijeti razvoju društvenih nauka su ignorirani i ne dobijaju novčana sredstva za istraživanja niti imaju pristup medijima. Podržavanjem studija kao što je ova od Bell, Weinberg i Hammersmitha se pogrešno usmjeravaju društvene nauke i to vrlo uspješno.
Kao rezultat društvene nauke su danas beskorisne i čine štetu društvu. Generacije naučnika koje su bile pogrešno usmjeravane danas ne mogu prepoznati ispravan put. Lung i Shu su uspjeli napraviti svoju studiju zato što ih je financirala tajvanska vlada koja je daleko od utjecajnog zapada, dok Neil Whitehead radi za vladu Novog Zelanda. Čini se da se istina može naći samo daleko od zapada. Te studije osim što su nekim čudom objavljene na zapadu, nisu tamo podržane.
Ja sam jako razočaran sa današnjim društvenim naukama. Tko će prihvatiti moje ideja ako to nauke ne mogu? Osjećam da moram žestoko napasti današnje društvene nauke da bih privukao pažnju na sebe. To sam već učinio u članku Moj obračun sa naukama a još više ću to učiniti u svom slijedećem članku.
Svoj sam članak “Da li volite?“ koji prikazuje kako da ljudi vole bezuvjetno I eliminiraju homoseksualnost. Ponudio sam ga brojnim psihološkim časopisima. Svi odgovori koje sam dobio mogu se ukratko prikazati ovako: “Vaš članak «Da li volite?» je interesantan ali nažalost svojom se formom ne uklapa u koncepciju našeg lista.“ Ja nemam vremena za formalno proučavanje svih nauka o kojima pišem tako da vrlo važna poruka koju taj članak u sebi nosi, kao i ovaj koji sada čitate, neće biti uskoro pristupačne široj javnosti. To je šteta.
20.11.2012
Reference:
Homosexuality: the importance of mothers and fathers” by Neil Whitehead and Lower Hutt, New Zealand
Studies of identical twins show homosexuality is acquired, not genetic.
