2.2.1 Kapitalizam
Kapitalizam je društveno ekonomski sistem u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Otac moderne kapitalističke ekonomije je Adam Smith. On je tržišnu ekonomiju kapitalizma prikazao kao “nevidljivu ruku“ koja navodi privatne proizvođače da promoviraju društveni interes kroz realizaciju vlastitog interesa. Tržište ima princip u kojem potrošači slobodno kupuju robu koja im više odgovara a proizvođači se trude da proizvode robu koja više odgovara potrošačima. Tako društvo u cjelini ostvaruje veće kupovne pogodnosti. Vlasnici kapitala su prisiljeni odgovorno usmjeravati svoju proizvodnju jer svaki neuspjeh u proizvodnji moraju pokriti svojim kapitalom. Radnici su prisiljeni raditi odgovorno jer u suprotnom gube posao. Kapitalistički oblik proizvodnje stvara sistemsku odgovornost koja donosi visoku produktivnost.
Velika tehnološka otkrića u povijesti čovječanstva kao što su parni stroj, električna energija ili informacijska tehnologija, uvijek donose velik porast produktivnosti privrede što omogućava znatno povećanje potrošnje. Veća produktivnost donosi veću dobit proizvođača, koji onda mogu više kupovati i proces se progresivno obnavlja. Tada privreda doživljava ekspanziju proizvodnje. U ekspanziji proizvodnje javlja se velika potražnja za osposobljenom radnom snagom. Ukoliko potražnja za radnom snagom postane veća od ponude radne snage, tada radnici mogu birati radna mjesta i zahtijevati veći dohodak. Društvo u cjelini ekonomski prosperira.
Međutim, kapitalizam ima i svoju vrlo mračnu stranu. Kada potražnja za radnom snagom postane manja od ponude radne snage, tada radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli zaraditi za život. Tada poslodavci malo plaćaju radnike kako bi više mogli zaradili na njima. Tako nastaje nepravda u procesu proizvodnje poznata pod imenom eksploatacija radnika. U kapitalizmu su radna mjesta gotovo uvijek više tražena nego radnici i to osigurva permanentnu eksploataciju radnika koja je izvor velikih problema u kapitalizmu.
Kada radnici nemaju dovoljno veliku kupovnu moć oni ne mogu dovoljno kupovati robu. Smanjena potražnja za proizvodima rada donosi probleme privredi jer otežava plasman proizvoda privrede. Ukoliko privreda ne uspije pronaći nove tokove potražnje mora smanjiti produktivnost da izbjegne gubitke. Tada privreda doživljava recesiju. Recesija proizvodnje u tržišnoj privredi rezultira smanjenjem dobiti poduzeća. Nedovoljno produktivne kompanije ne mogu osigurati svoju ekonomsku egzistenciju, što rezultira njihovim bankrotima. U recesiji proizvodnje radnici gube posao i ne zarađuju novac. Što manje radnici zarađuju, to je manja kupovna moć društva, pa potražnja za proizvodima rada opada, što dovodi do veće recesije.
Tokom recesije tržišne privrede pojavljuju se mnogo značajnije razlike u raspodjeli pogodnosti u društvu od onih koje zajednica koja teži svom prosperitetu treba dopustiti. S jedne strane su ljudi koji nemaju osnovna ljudska prava da osiguraju ekonomski opstanak, a s druge strane su bogati ljudi koji imaju puno više nego što im je objektivno potrebno. To nije dobra osnova za ostvarenje dobre budućnosti.
Tržišna privreda kapitalizma nema zadovoljavajuću kontrolu prelaza između stanja ekspanzije i recesije proizvodnje. Tržište takve poremećaje rjesava bolnom uspostavom ravnoteže u kojoj obespravljeni radnici najviše stradavaju. Tržišna privreda kapitalizma ne može osigurati stabilnu zaposlenost radnika, stabilnu proizvodnju i raspodjelu. Ona ne može ostvariti stabilno društvo.
***
Pobjednici na slobodnom tržištu se bogate a gubitnici propadaju. Pobjednici uz pomoć novonastalog bogatstva ostvaruju veću moć i potiskuju nove gubitnike sa tržišta. Tako velike korporacije preuzimaju kontrolu nad tržištem a mala poduzeća gube svoj udio u tržištu. Vlasnici korporacija se sve više bogate a narod je sve siromašniji.
Kapitalisti su u svrhu stimuliranja radnih aktivnosti građana iz koje vuku korist, potisnuli principe kooperacije među ljudima i nametnuli sistem konkurencije. Iz toga proizlazi strah i egoizam u kojem čovjek čovjeku postaje vuk koji se bori za opstanak. Iz toga proizlazi destruktivnost praktično na svim poljima društvenog odnošenja.
Kapitalistička propaganda propovijeda sistem liberalnog kapitalizma kao sistem koji daje svakome podjednaku šansu što naravno nije istina jer se bogataši nalaze u izrazito povlaštenom položaju u svakom pogledu. Sistem je okrutan prema gubitnicima i to se vidi na primjeru Amerike. Amerika je najbogatija zemlja u svijetu ali u njoj postoje ogromni socijalni problemi.
Ljudi teško rade po cijele dane za malu nadnicu i još su u stalnom strahu od gubitka posla. Oni nemaju zadovoljavajuće zdravstveno osiguranje jer je skupo. Oko 20% Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje. U 1993 godini, radnik sa minimalnim dohotkom u Americi, kakvih ima vrlo velik broj, je zaradio 60.000 puta manji dohodak od Predsjednika i CEO Walt Disney korporacije.
Ogromne socijalne razlike razvijaju kriminal u Americi. Građani Amerike često ne izlaze iz kuća kad padne mrak jer se osjećaju nesigurnim. Gotovo 1% stanovnika Amerike se nalazi u zatvoru i još toliko se vodi u kaznenim postupcima. Tu se radi o gotovo pet miliona ljudi i zato se ne može govoriti samo o kriminalu nego o političkom problemu nezdravog sistema.
Prosječni Amerikanac je moderni rob bogataša a propaganda ga je uvjerila da je slobodan. On je toliko indoktriniran propagandom da i ne zna da može biti bolje. Amerika je vjerojatno najotuđenija zemlja svijeta, puna stresa, psihičkih bolesnika, zemlja sa velikom stopom alkoholizma, narkomanije i kriminala, zemlja rasturenih brakova, samotnjaka, čudaka. Godišnje jedan od 10.000 stanovnika SAD izvrši samoubistvo. Navedene informacije nalaze se u knjizi “Prljave istine” Michaela Parentija.[1]
I nema vidljivog izlaza iz problema kapitalizma. To je zato što bogati ljudi potiskuju znanje potrebno za poboljšanje društva. To potiskivanje je organizirano kroz politiku, medije i sistem obrazovanja. Glavni predmet u svim školama je učenje poslušnosti prema autoritetima. Studenti kroz obrazovanje uče da je kapitalizam najprosperitetniji društveni sistem pa ga ne pokušavaju promijeniti nego se trude da se uklope u ciljeve kapitalizma. Tako obrazovanje postaje temelj otuđenja društva. Otuđeni ljudi ne mogu pronaći izlaz iz lošeg života.
***
Kapitalizam ima svoje unutrašnje kontradikcije koje ga stalno uvlače u krize. Prevelike ekonomske razlike među ljudima i državama, naziru velike probleme u budućnosti, počevši od nekontroliranih migracija sa kriminalom svakojake vrste pa do ratova. Osim toga kapitalizam je izgradio pretjerano veliku proizvodnju koja besmisleno rasipa prirodna bogatstva. Nedostatak prirodnih resursa koji je sa takvim rasipanjem neminovan, će dovesti ljude pred borbu za opstanak. Ako se nešto značajno ne promijeni to će prije ili kasnije dovesti do ratova u kojima će veliki dio čovječanstva biti izbrisan sa lica zemlje. To se mora spriječiti formiranjem daleko boljeg društva.
Ideologija kapitalističkog liberalizma ne može više doprinositi razvoju društva. Došlo je vrijeme da on ode. Ono što danas najviše čuva kapitalizam je nepostojanje boljeg sistema koji bi ga mogao zamijeniti. Ova knjiga predstavlja dobar kapitalizam koji će biti prekretnica u razvoju društva. Dobar kapitalizam mora doprinijeti razvoju jednakih prava među ljudima. On će skratiti radno vrijeme radnika kako bi svi ljudi imali pravo na rad. Ukidanje nezaposlenosti povećat će potražnju za radnicima, čime će oni zarađivati više novca. Kvaliteta života za sve ljude će se poboljšati. To nije lak zadatak za kapitalizam. U svrhu poboljšanja ljudskog života i okoline u kojoj ljudi žive, budućnost će zahtijevati uvođenje kooperacije izmedju radnika, kompanija i država. Posljednje je neostvariv zadatak za kapitalizam što znači da su radikalne promjene političkog i ekonomskog sistema nužnost ostvarenja bolje budućnosti čovječanstva.
[1] Michael Parenti, Dirty Truths, http://www.michaelparenti.org/DirtyTruths.html
