3.1.2.2.4 Novac
Novac je prometno sredstvo plaćanja robe i usluga u tržišnoj privredi. Novac u opticaju emitira državni aparat kroz centralnu banku. Država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe i usluga kako bi omogućila stabilnu ekonomiju. Državna centralna banka regulira ponudu novca na tržištu monetarnom politikom. Glavni instrument ekonomske politike države je formiranje kreditno kamatne stope.
Država pomoću niskih kamatnih stopa stvara expanzivnu novčanu politiku koja stimulira investicije. Razvoj privrede povećava zaposlenost radnika, nacionalni dohodak i blagostanja društva. Međutim povećana masa novca u opticaju stvara inflaciju koja podiže cijene robe i dovodi do nestabilnosti na tržištu što je nepogodno za ekonomiju.
Država nastoji kontrolirati inflaciju i stabilizirati ekonomiju restriktivnom monetarnom politikom koja povećanjem kamatnih stopa ograničava ponudu novca. Tada se javlja deflacijska napetost koja guši promet robe i dovodi do recesije u proizvodnji. Recesija smanjuje profite kompanija što povećava nezaposlenost, smanjuje standard ljudi i dovodi do ekonomskih kriza.
Tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno stabilnu ekonomsku politiku jer je teško uravnotežiti ogroman broj nezavisnih faktora koji prevladavaju u ekonomiji društva. Tako se javlja cikličko kolebanje konjunkture, što je nepovoljno za privredu i društvo. Monetarna politika država se znatno više prilagođava anarhičnim promjenama tržišta nego što je bazirana na organiziranoj ekonomskoj politici.
Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku može voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i demokratsku kontrolu njegovog korištenja.
***
Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo tolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, a novac u opticaju omogućava kupovinu proizvedene robe. To bi kreiralo ekonomsku stabilnost društva.
Potrošači posjeduju veliku količinu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio tog novca se obrće za potrebe platnog prometa proizvodnje i potrošnje, a velika količina novca je akumulirana za ostvarenje ekonomske sigurnosti i investiranje ljudi. Veliki problem za ekonomiju leži u tome što se privatno akumulirani novac koristi slobodno što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje. Potrebno je uvesti više reda u ekonomsku politiku komune kroz proces planiranja proizvodnje.
Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa ljudi koji posjeduju novac mogu naći svoj interes u zamjeni novca za bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine bodova minulog rada.
Socijastičko društvo materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna. Čovjek više neće morati štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas, te se može očekivati značajna dobrovoljna zamjena novca za bodove minulog rada. Svaka komuna treba da osnuje svoju javnu banku. Otkupljeni novac će biti udružen u javnoj banci komune. Komuna će također udružiti i cjelokupne novčane fondove udruženih poduzeća komune. Novac prikupljen porezima od privatnih lica i kompanija se također udružuje.
Tako će komuna akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ekonomska politika socijalizma će iz akumuliranog novca izdvojiti novac namjenjen dohodcima stanovnika kako bi oni mogli kupiti proizvedenu robu i platiti usluge koje koriste. Međutim, kada bi se količina novca u opticaju vezala samo za proizvedenu vrijednost robe tada bi radnici mogli ostvariti dohodak iako se proizvedena roba ne proda na tržištu. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila akumuliran novac komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato količinu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. Sa tim u vezi količinu novca za dohotke stanovnika treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene vrijednosti robe i usluga u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodu obračuna. Javna banka komune treba formirati monetarnu politiku komune tako da se ostvarila optimalna produktivnost i ekonomska stabilnost komune.
Takva količina novca se može nazvati dohodak komune. Dohodak komune je manji od količine novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune.
Demokracija u ekonomiji
U socijalizmu rukovodioci imaju veliku slobodu odlučivanja u ime društva ukoliko se usude donijeti odluke nezavisno od ljudi, jer će za za svoje odluke neposredno podnositi odgovornost društvu. Svaki član društva će moći bolno kazniti rukovodioca koji donese odluke koje mu ne odgovaraju. U takvim uvjetima ni jedan rukovodilac ne može samostalno preuzeti odgovornost za donošenje političkih odluka koje usmjeravaju cijelo društvo jer ne može sa sigurnošću znati koliko će takve odluke odgovarati članovima društva.
To se prvenstveno odnosi na formiranje makroekonomske politike komune. Iz tog razloga nema sumnje da će uprava komune uključiti stanovnike u proces donošenja odluka o dohodovnoj, fiskalnoj i razvojnoj politici komune. Socijalizam će uvesti novi oblik demokracije u kojem će stanovnici komune odlučivati koliko od svojih prihoda žele izdvojiti za poreze.
Uprava komune će nedvojbeno omogućiti stanovništvu da odluči koliki iznos svojih plaća želi izdvojiti za individualnu i zajedničku potrošnju. Fond za individualnu potrošnju definira ukupni iznos novca za prihode svih stanovnike komune, isključujući radnike u privatnim poduzećima jer privatna poduzeća zadržavaju svoju dobit i sama raspodjeljuju plaće. Kolektivna potrošnja definira iznos novca koji pojedinci žele odvojiti od svojih plaća za zajedničku potrošnju svih stanovnika komune.
Individualna potrošnja podrazumijeva prihode radnika ali također uključuje porezni novac na plaće radnika u neprofitnim tvrtkama i nezaposlenim osobama. Pojedinačne plaće ljudi se određuju pomoću vrijednosti prošlog i tekućeg rada i ostvarene produktivnosti. Društveni sistem određuje te vrijednosti, i birači u ovom trenutku ne mogu na njih utjecati. U ovom glasanju ljudi samo odlučuju o iznosu novca koji žele izdvojiti iz svojih prihoda za individualnu i zajedničku potrošnju. Svaki čovjek će svoj iskaz svoje odluke upisivati na internetsku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka uprave komune.
Budući da će bodovi minulog rada određivati visinu prihoda, ljudi će raspodijeliti bodove minulog rada koje posjeduju za individualnu i kolektivnu potrošnju. Na taj način će svaki stanovnik odlučivati srazmjerno posjedovanju bodova minulog rada. Ljudi s vrijednijim minulim radom imat će veću moć u donošenju odluka.
Obrazloženje: S obzirom da svi članovi društva nisu jednako doprinijeli stvaranju zajedničkog bogatstva, ne bi trebali imati jednaku moć odlučivanja o fiskalnoj politici društva. Produktivniji rad bi trebao imati veću moć donošenja odluka kako bi se više motivirao. Moć ekonomskog odlučivanja treba se temeljiti na vrijednosti minulog rada koji je određen brojem bodova minulog rada. To će doprinijeti razvoju ekonomije i društva. Ova mjera je ekvivalentna moći glasačkih prava dioničara u kapitalizmu koji dobro funkcionira.
Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika komune za individualnu i zajedničku potrošnju će odrediti ukupan iznos novca za individualnu i zajedničku potrošnju. Tako će društvo izravno kreirati dohodovnu i fiskalnu politiku komune.
Ukupna količina novca za individualne dohotke će se raspoređivati stanovništvu komune (radnici u privatnim kompanijama su isključeni) prema zaslugama. Te zasluge će se prvenstveno bazirati na ostvarenoj produktivnosti i na cijenama rada radnika. O tome će biti više riječi u poglavlju “Raspodjela dohodaka.“
Društvo treba na isti način odrediti i minimalni dohodak pojedinca, koji će regulirati raspon razlika u visini dohodaka. Na taj način će se regulirati odnos solidarnosti i dohodovne zainteresiranosti za rad. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada.
Sistem predviđa jedinstvenu poreznu stopu zato što je ona obračunski jednostavnija i zato što je tako stanovništvo može utvrditi neposrednim demokratskim izjašnjavanjem. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se zamijeniti pomoću dohodovne politike komune o kojoj će biti više riječi kasnije. Štetni oblici potrošnje po zdravlje kao što je to alkohol i duhan mogu se efikasnije smanjiti razotuđenjem društva nego poreznom politikom.
Novac za zajedničku potrošnju će se voljom stanovnika komune raspodijeliti na novac namjenjen razvoju proizvodnje i za zajedničku robnu potrošnju.
Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koja unapređuju proizvodnju. Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi unaprijedilo sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage. Politika razvoja privrede komune će biti više objašnjena u poglavlju “Razvoj privrede.“
Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju služe za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Ona se koriste za održavanje postojeće strukture društvenog standarda i za izgradnju novih objekata društvenog standarda. Ta potrošnja podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.
Iz ukupne mase novca sa zajedničku potrošnju koja u stvari predstavlja porez na dohodak svih stanovnika komune, potrebno je izdvojiti novac za saveznu potrošnju. Ta novčana sredstva služe za potrebe potrošnje države. Količinu novčanih sredstava za saveznu potrošnju određuje savezna skupština putem delegata ili poslanika svih komuna. Kolektivna potrošnja stanovnika komune će biti više objašnjena u poglavlju “Zajednička potrošnja.“
***
Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.
Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja ekonomije i društva.
Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje stabilne demokratske planske privrede.
