3.1 Studija procesa razotuđenja komune
Povijest čovječanstva je povijest nemoći čovjeka i vladavine autoriteta, povijest autoritativnih, nametnutih i stoga otuđenih kategorija vrijednosti, otuđenog djelovanja pa tako i otuđenog znanja. Povijest čovječanstva je povijest otuđenja ili otuđena povijest.
Ljudi vjeruju da je razvoj nauka izrazito unaprijedio društvo u odnosu na prošlost ali to nije potpuno tačno. Razvoj nauka je donio nove forme društvenih odnosa iza kojih se krije vjekovna potreba vladanja čovjeka nad čovjekom. Danas se većina predsjednika država kune u demokraciju a na svakom koraku je uspješno izbjegavaju koliko god je to moguće zato što vole vlast u svojim rukama. Većina popova se moli Bogu da Isus Krist dođe što prije ali u stvarnosti oni bi puno više voljeli zadržati pravo da interpretiraju njegove riječi onako kako im to najbolje odgovara. Većina vlasnika kompanija se kune u slobodno tržište dok se u stvarnosti jako trude da ostvare monopol na tržištu. Većina učitelja je uvjerena da vole prenositi znanje učenicima a u stvari oni vole da vladaju nad učenicima pomoću znanja koje posjeduju. Većina roditelja se kune u vlastitu ljubav prema djeci ali iza te ljubavi se najčešće krije ljubav prema moći koja kontrolira djecu. Svi teže privilegijama ali one su zlo za privilegirane ljude i za cijelo društvo.
Nema sumnje da svi ti vlastodršci nad čovjekom sputavaju čovjeka u svakom trenutku njegova života. Čovjek kada postane svijestan sebe u takvom društvu već je vezan za utjecaje otuđenih generacija i prisiljen je da prihvati otuđen svijet jer mu je drugi nedostupan, jer ga ne vidi. Ukoliko čovjek pokuša da prevlada nepogodnosti proizašlih iz otuđenja teško može doći do rezultata jer mu je otuđenje oduzelo mogućnost da prepozna svoje prirodne potrebe, jer uveliko razmišlja preko otuđenih premisa sagledavanja uzroka nepogodnosti, jer nailazi na prepreke otuđenog društva.
Otuđeno društvo je zbog nedostatka objektivnog znanja podložno slučajnom izboru opredjeljenja koje vuku korijen u otuđenim vizijama pogodnosti. Takvo društvo je sklono idolatriji, fetišizmu i vrlo površnom izboru životnih opredjeljenja. Čovjek u otuđenom društvu temelji vlastitu vjeru u pogodnosti na otuđenim postavkama i stoga prije ili kasnije doživljava razočarenje. Tada čovjek dolazi u proturiječnost sa vlastitom prirodom što mu donosi velike nepogodnosti. Kada čovjekove otuđene potrebe u realnom životu naiđu na prepreke u njegovoj otuđenoj svijesti ugrožena je i njegova egzistencija. Tada i sama sumnja u ispravnost njegove orijentacije donosi napetost koja ga tjera da se bori za otuđenu viziju opstanka. Ta borba često bez ikakve stvarne potrebe ugrožava drugog čovjeka.
Ugrožavanje čovjekovih otuđenih potreba donosi agresiju po kojoj se otuđenje može i prepoznati. Takav čovjek čeka bilo kakvu priliku ili autoritativni poziv da agresivno nastupi. Ukoliko čovjek formira narcisoidnu viziju svijesti tada inducira veliku destrukciju prema svojoj okolini. Destruktivno orijentirani čovjek uništava uvjete za ostvarenje vlastitih pogodnosti. Takav čovjek umjesto da pročisti svoje misli i izvuče zaključke u granicama mogućnosti i tada krene naprijed, prolazi slijepo sa jakim destruktivnim emocijama kroz život i kao takav bori se u korist vlastite nemoći, za vlastite nepogodnosti.
Kada su u čovjekovoj viziji vanjske sile isuviše jake, tada čovjek potiskuje svoje potrebe. Potisnute potrebe čovjek ne može zadovoljiti što kroz svakodnevni život u čovjeku inducira nedefinirani nemir. Odvajanje života od čovjekove prirode donosi neurotične poremećaje i depresivna stanja. Izlaz iz takvih stanja čovjek često nalazi u privremenom potiskivanu emocija pomoću alkohola, droge ili medikamenata.
Što je čovjek otuđeniji od vlastite prirode, veće su devijacije njegove ličnosti, veće protuvrijednosti u čovjeku, teže kontrolira vlastita emotivna stanja pa tako i energiju. Tada je čovjek sklon bilo kojem obliku autodestrukcije. U ekstremnom slučaju otuđenje, nezadovoljenjem potreba, formira napetosti takvih razmjera da čovjek ne može objektivno pojmiti prirodu. Takav čovjek je bolestan čovjek, a takvo društvo je bolesno društvo.
Sve što čovjek u životu radi, radi sa idejom vlastitog prosperiteta. Međutim, u današnjem otuđenom društvu, gdje su formirane subjektivne, pogrešne kategorije vrijednosti, učinak je suprotan. Otuđeni čovjek živi po principu vlastite negacije, on djeluje protiv vlastite prirode zato što ne poznaje svoju prirodu.
Problem otuđenja društva je širok i dubok i stoga mu se treba suprostavljati na sveobuhvatan način. Dosadašnjom analizom se može zaključiti da sve društvene nepogodne pojave proizlaze iz čovjekove nemoći odnosno neznanja i otuđenja nastalog autoritativnim ograničenjima. Sa time u vezi može se zaključiti da sve društveno pozitivne pojave mogu proizaći iz znanja stečenog u prirodnom životu baziranom na slobodi i ravnopravnosti svih pojedinaca jer se samo tako razvija čovjekova produktivna moć.
Vlast pojedinca nad drugim pojedincima nedvojbeno je glavni problem današnjeg društva. Ljudi moraju odbaciti autoritete i subjektivno znanje koje su nametnuli i uspostaviti jednaka ljudska prava kako bi stekli objektivno znanje. Društvo treba formirati sistem koji može produktivno postojati u slobodi i jednakosti svih svojih članova bez utjecaja vlasti i njihovih ideologija,. On bi svakom pojedincu trebalo omogućiti stjecanje znanja kroz vlastitu praksu. Pojedincu je teško steći tačnu predodžbu o zakonima prirode jer ga samostalnost usmjerava prema subjektivnim određenjima i, posljedično, prema otuđenju. Društvo, kao skup subjektivnih pojedinaca, može kroz zajedničku praksu jednakih prava među članovima, oblikovati objektivniju viziju stvarnosti. Jednaka ljudska prava su ključna za učenje prirodnih zakona i objektivnih kategorija vrijednosti. Ona će omogućiti pojedincima i društvu da se približe svojoj prirodi i prosperitetu.
***
Autoriteti se se uvijek žestoko opirali uspostavi jednakih ljudskih prava. Ljudi su se također žestoko odupirali autoritetima i tako su uspjeli povećati ljudska prava. Ujedinjeni narodi su uspostavili “Deklaraciju o ljudskim pravima“, koja je unaprijedila svijet.
Međutim, autoriteti su također razvili svoju sposobnost sprečavanja razvoja društva. Na putu spriječavanja jednakih ljudskih prava i zadržavanja moći i privilegija u društvu oni su se transformirali u elitu koja pomoću ogromne financijske moći snažno utječe ili kontrolira medije, nauku i politiku što kontrolira ljude. Oni i dalje imaju diktatorsku moć u društvu, koja je manje vidljiva ali vrlo kontrolirajuća. Elita je dopustila prihvaćanje jednakih ljudskih prava uglavnom na formalnom nivou, ali u stvarnosti ljudska prava nisu jednaka. Predsjednici država mogu slati ljude u rat, dok ljudi to ne mogu učiniti predsjednicima. Poslodavci mogu otpustiti radnike, što povećava nezaposlenost, dok radnici ne mogu smanjiti nezaposlenost da bi dobili nove poslove. Učitelji tjeraju učenike da prihvate znanje, dok učenici ne mogu prisiljavati učitelje.
Može se reći da su jednaka ljudska prava tek djelomično uspostavljena. Ali ne postoje djelomično jednaka ljudska prava jer takva prava nisu jednaka. Nejednaka ljudska prava stvaraju privilegirane autoritete koji onemogućuju uspostavu prosperitetnog društva. Nedostatak jednakih ljudskih prava treba smatrati vodećim uzrokom problema u društvu.
Autoriteti su kroz povijest uspjeli otuđiti društvene znanstvenike od uzroka društvenih problema. Temelj društvenih znanosti je još uvijek baziran na znanju koje su autoriteti nametnuli društvu. Na primjer, današnji zakoni se temelje na starom rimskom pravu, tako da u današnjim državama još uvijek postoje zatvorske, a u nekim slučajevima i smrtne kazne. To znači da se pravo danas nije mnogo razvilo od diktatorskih vremena. Pod utjecajem i pritiskom autoriteta, društvene znanosti nisu prepoznale prirodne zakone društva. Kao rezultat, društveni naučnici ne mogu riješiti probleme društva. Oni zapravo ostavljaju dojam da se prirodni zakoni društva ne mogu definirati zbog složenosti društvenih odnosa. Oni čak ne vjeruju da je moguće kreirati dobro društvo tako da i ne rade na tome.
Ova studija sugerira da društveno znanje koje su kreirali autoriteti ne može izgraditi dobro društvo. Ono bi to već učinilo da je moglo. Također, društveno znanje izgrađeno na otuđenju koje vlast nameće ne može biti ispravno. Dobro društvo zahtijeva stvaranje novog društvenog znanja baziranog na jednakim ljudskim pravima. Ljudi sa jednakim pravima mogu kreirati mnogo objektivnije društveno znanje od subjektivnih autoriteta. Jednaka ljudska prava su potpuno suprotna od hijerarhijskih odnosa i imaju potpuno drugačiji skup logike i rezultata. Također, ova studija tvrdi da jednaka ljudska prava mogu trajno spriječiti autoritete gladne moći da tlače ljude. Stoga je izgradnja jednakih ljudskih prava ključna za stvaranje svijetle budućnosti čovječanstva. Ova knjiga prikazuje kako to ostvariti.
Teorija jednakih ljudskih prava ima značajan problem realizacije. Privilegirani ljudi ne vole jednaka ljudska prava jer im uzimaju privilegiranu moć. Bogati preziru jednaka ljudska prava i potiskuju ih svojom financijskom moći. Političari ne žele izgubiti svoju moć provođenjem jednakih ljudskih prava. Društveni znanstvenici nerado prihvaćaju znanje potrebno za provedbu jednakih ljudskih prava jer se ono suprotstavlja znanju koje su stekli. Kao rezultat, političari, mediji, društvene nauke i bogataši sprečavaju jednaka ljudska prava. Na taj oni način blokiraju svijetlu budućnost čovječanstva. Ova studija su bori protiv te blokade predstavljanjem važnosti jednakih ljudskih prava.
***
Društvo je blokiralo jednako pravo na rad dopuštajući postojanje nezaposlenosti. Nezaposleni radnici moraju prihvatiti loše plaćene poslove kako bi se mogli prehraniti. To uzrokuje eksploataciju radnika. Jednaka ljudska prava bi trebala donijeti pravdu u ekonomiju skraćivanjem radnog vremena dok se ne ukloni nezaposlenost. To će povećati potražnju za radnicima i njihove plaće na slobodnom tržištu dok eksploatacija ne bude eliminirana. Tada će radnici dobiti veću kupovnu moć i privreda će rasti. Takva politika bi riješila današnje društveno-ekonomske probleme i izgradila dobar kapitalizam.
Jednaka ljudska prava bi trebala značajno unaprijediti privredu. Jednog dana će svaki radnik moći raditi na svakom javnom radnom mjestu koje želi u bilo koje vrijeme. Svako javno radno mjesto će popuniti radnik koji ponudi veću produktivnost, veću odgovornost i zahtijeva nižu plaću. To nije ništa drugo nego razvijeno tržište rada otvoreno u svakom trenutku. Takva ekonomija se ne može uskoro realizirati, ali kad je ljudi uspostave, privatne poduzeća će izgubiti produktivnu bitku sa javnim poduzećima. To će kapitalizam poslati u povijest. Ova ideja predstavlja ogromnu mogućnost ekonomskog razvoja sposobnog za izgradnju dobrog socijalizma.
Konačno, jednaka ljudska prava trebaju značiti da svi ljudi imaju jednaku zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast u društvu. Svatko bi trebao dobiti jednako pravo da ocjenjuje postupke drugih ljudi. Svaka pozitivna ocjena bi trebala donijeti malu nagradu ocjenjenoj osobi, a svaka negativna ocjena bi trebala rezultirati malom kaznom. Takva politika bi motivirala svakoga da ugodi drugim ljudima i da izbjegava povrijediti bilo koga. Ovakvo pravo ljudi će formirati dobro društvo. Jednaka moć ocjenjivanja među ljudima predstavlja novi oblik demokracije, a sloboda ocjenjivanja predstavlja novi oblik anarhije. Stoga se takva politika može nazvati demokratskom anarhijom. Demokratska anarhija bi sama trebala biti sposobna da izgradi svijetlu budućnost za čovječanstvo.
Prirodni zakoni društva su neophodan temelj koji nedostaje u društvenim naukama za stvaranje dobrog društva. Dobro društvo je konačni rezultat razumijevanja prirodnih zakona društva. Svrha ove studije je da objasni ovu teoriju i pruži dokaze za očekivane rezultate njene implementacije koliko god je to moguće.
Ova knjiga prikazuje proces razotuđenja društva. Da bi se razotuđenje moglo provesti mora se uspostaviti sloboda i jednakost među ljudima. Jednaka prava među ljudima i demokracija koja stvarno daje moć ljudima, će oduzeti moć autoritetima i uspostaviti zdravo i dobro društvo. Ova knjiga prikazuje kako se takvo društvo može izgraditi. Naglasak knjige je na političkim i ekonomskim odnosima jer su oni osnovni odnosi u društvu.
***
Neka osnovna društvena političko ekonomska zajednica bude komuna. Komuna neka zahvaća teritorij najmanje društvene cjeline koja može relativno samostalno egzistirati ili najveće društvene cjeline koja pruža zadovoljavajući uvid u zajedničko djelovanje. Može se pretpostaviti da komuna ima od 100.000 do 1.000.000 stanovnika ali se može odnositi na malu zajednicu sa nekoliko stanovnika teritorijalno udruženih pa do teoretski, udruženih stanovnika cijelog svijeta.
Komuna je dio države i stoga je dužna poštivati državne zakone. Komuna ima pravo na autonomiju koliko to državni zakoni dozvoljavaju. Ovdje treba pretpostaviti pozitivnu orijentaciju društva, a to znači da će država dozvoliti autonomiju komune u mjeri koja će omogućiti optimalan razvoj društva. Svoje unutarnje uređenje komuna organizira sama. Komuna ima administraciju koja se sastoji od zakonodavnog, pravosudnog i izvršnog organa. One djeluju isto kao i danas.
