2.2.2       Socijalizam

Karl Marx je bio svjedok ogromne eksploatacije radnika od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. On se borio za pravdu definirajući kapitalizam i njegove proturječnosti[1]. Njegovi principi izgradnje komunizma su vizionarsko djelo genija. Ali i on je griješio. Karl Marx je autoritet u društvenim naukama i bez ukazivanja na njegove pogreške bi bilo teško izgraditi bolje društvo.

Karl Marx je ispravno definirao eksploataciju radnika analizom viška vrijednosti rada. Međutim, Marx nije precizirao kakvu plaću radnici objektivno trebaju zaraditi da ne bi bili eksploatirani jer je to nemoguće odrediti bilo kakvom analizom ili proračunom. Samo zadovoljstvo radnika sa plaćama može predstavljati eliminaciju eksploatacije, a to se može postići pomoću pravednog tržišta na kojem su poslovi i radnici podjednako traženi. Međutim, Karl Marx je smatrao da je ekonomska jednakost jedini pravedan sistem, što donosi zaključak da se svi poslovi trebaju jednako vrednovati, ujednačavajući plaće sve dok, prema njemu, radnici ne budu mogli konzumirati robu koliko žele.

Marx je smatrao da tržišna ekonomija uzrokuje eksploataciju radnika, pa je predložio eliminaciju tržišta u zamjenu za proizvodnju organiziranu od strane radnika. U Komunističkom manifestu uveo je slogan, “proleteri svijeta ujedinite se” kako bi preuzeli kontrolu nad proizvodnjom i organizirali proizvodnju kroz “diktaturu proletarijata.” Međutim, Karl Marx nije definirao kako bi ova ekonomija trebala funkcionirati. On je vjerovao je da će radnici planirati i organizirati proizvodnju tako da zadovolje svoje potrebe.

Proizvodnja koju organiziraju radnici zahtijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Prema Marxu, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bi uklonilo nedostatke kapitalizma. On je u tome bio u pravu, iako metode za postizanje takvog cilja do sada nisu bile uspješne. Karl Marx je prvu fazu proizvodnje u društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju nazvao “nižim stupnjem komunizma”. U nižoj fazi komunizma, Vladimir Iljič Lenjin je uspostavio princip proizvodnje „od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovom radu.“[2] koji je kasnije Josip Vissarionovič Staljin nazvao socijalizmom. Socijalizam je trebao osloboditi radnike od kapitalističke eksploatacije i stvoriti pravedno društvo.

S obzirom da kapitalisti nikada ne bi dopustili radnicima da odlučuju o njihovom kapitalu, Karl Marx je u Komunističkom manifestu predložio revolucionarno preuzimanje privatne imovine kao rješenje za izgradnju dobrog društva[3]. Revoluciju i konfiskaciju privatnog vlasništva pravdao je činjenicom da su kapitalisti izgradili svoj kapital na eksploataciji radnika, što je općenito u velikoj mjeri tačno. Ipak, ako neki ljudi ulože godine rada u konstruiranje strojeva koji zamjenjuju mnogo radnika, ne bi li oni trebali zarađivati ​​više od ostalih radnika? Marksisti to nisu smatrali prihvatljivim, zalažući se za ravnopravnost ljudi. Nejednakost plaća bi trebao biti filozofski problem, a dobro rješenje treba pronaći demokratskim putem.

Karl Marx nije definirao pojam revolucije, pa su neki marksistički filozofi dovodili u pitanje njegove nasilne namjere čak i u Komunističkom manifestu.[4] Ipak, nikada nisu objasnili kako se socijalistička revolucija može izvesti mirnim putem. Ova knjiga po prvi put definira mirnu socijalističku revoluciju. Marksistički revolucionari su gradili socijalizam samo upotrebom sile. Iako nasilne revolucije mogu zamijeniti određenu društvenu nepravdu, uvijek su bile zamijenjene novim oblikom nepravde. Da bi se osigurao trajni učinak revolucija, revolucionarno vodstvo mora biti autokratsko i tlačiti ljude. Moć ugnjetavanja sprečava jednaka ljudska prava, blokirajući šansu za izgradnju boljeg društva. Stoga bi poziv na revoluciju trebala biti posljednja opcija za postizanje socijalne pravde i to samo kod ekstremnog ugnjetavanja radnika.

Prisvajajući sredstva za proizvodnju od kapitalista, socijalizam je praktički negirao postojanje vrijednosti minulog rada, što je otvorilo novi problem. U kapitalizmu vlasnici kapitala podnose odgovornost za proizvodnju svojim kapitalom, koji je akumulirana vrijednost njihovog minulog rada. Kapital je učinio kapitaliste vrlo odgovornim u proizvodnim procesima. Negirajući značaj minulog rada, socijalizam nije imao uspješnu metodu podnošenja odgovornosti radnika u proizvodnim procesima. Nadalje, Marx je znao da uklanjanje tržišne ekonomije uklanja pokazatelje produktivnosti, pa je pozvao radničku savjest da ih zamijeni. Marx je pokušao nametnuti odgovornu proizvodnju pozivajući se na svijest radnika.

Karl Marx je vjerovao da će visoko razvijena ljudska svijest potrebna za komunizam biti sposobna osigurati odgovorno društvo, i u tome je bio u pravu. Također je vjerovao da će ljudi izgraditi svijest u vlastitom interesu. Međutim, nikada nije došlo do značajnog poboljšanja svijesti ljudi, niti je društvo naučilo kako to postići. Ništa svjesno ne može proizaći iz potrebe vlasti da kontrolira ljude. Moć autoriteta povećava njihov narcizam, što pojačava ugnjetavanje ljudi stvarajući više nevolja u društvu nego pogodnosti. Autoritarno revolucionarno ugnjetavanje ljudi stvara strah koji ne može razviti svijest ljudi, i teško može izgraditi bolje društvo. Oslobađanje straha od autoriteta obično stvara neodgovorni narcizam ljudi, stvarajući probleme društvu. Kriminalci uvijek nalaze izgovor za zločine koji počine. Pozivanje na svijest nesvjesnih ljudi je iluzorno. Samo sloboda odgovornih ljudi može formirati svijest ljudi, a prema principima ove knjige to mogu osigurati samo jednaka ljudska prava.

Marxova pretpostavka da će ekonomija koju kontrolira proletarijat uspješno slijediti ljudske potrebe bila je od samog početka osuđena na propast jer nijedna ekonomija ne može zadovoljiti potrebe pohlepnih ljudi. Pohlepni ljudi su neizbježni proizvod društva bez jednakih ljudskih prava jer je svaka inferiornost gnijezdo za potrebe nastajanja superiornosti. Osim toga, čak i u slučaju idealne demokracije ljudi se teško mogu složiti oko bilo čega. Radnici nikada nisu imali efikasnu kontrolu proizvodnje kroz svoju “diktaturu.” Najrazvijenija samoupravna proizvodnja je postojala u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje su se odluke o proizvodnji temeljile na odobrenju radnika u radničkim savjetima. U praksi je takvo donošenje odluka oduzimalo mnogo vremena, a ako bi proizvodnja bila neuspješna, radničke odluke su oslobađale menadžere odgovornosti. “To je štetilo uspješnosti proizvodnje i dovelo do ekonomske katastrofe.”[5] Nema bolje proizvodnje od izbora najboljih radnika, uključujući i menadžere, za svako radno mjesto, dozvoljavajući im da slobodno proizvode najbolje što mogu, a istovremeno ih učiniti visoko odgovornim društvu za sve što rade. Ova knjiga prikazuje takvu ekonomiju.

Marxova ideja o demokratski planiranoj ekonomiji bila je plemenita i ispravna, ali on nije imao nikakve dokaze temeljene na prethodnom modelu da bi ona mogla funkcionirati, niti ideju o tome kako bi mogla funkcionirati. Nažalost, marksisti takvu ideju još uvijek nemaju. Socijalizam ima veliki problem u definiranju kako uspostaviti socijalnu politiku koja će zadovoljiti potrebe ljudi. Napuštanjem tržišne ekonomije, socijalizam je izgubio efikasne mjere za odabir produktivnih radnika i menadžera koji mogu postići prosperitetnu proizvodnju. Kao rezultat, revolucionarna vlast je morala preuzeti kontrolu nad proizvodnjom kako bi takva ekonomija mogla proizvoditi bilo šta. Socijalističke revolucije su zamijenile iskusne poduzetnike neiskusnim revolucionarima koji nisu mogli osigurati uspješniju organizaciju proizvodnje od kapitalizma.

Napuštanjem tržišne ekonomije, socijalistička vlast nije imala drugog izbora nego planirati osnovnu proizvodnju društva. Na primjer, ona je planirala koliko tona pšenice im je potrebno za prehranu ljudi. Bili su relativno uspješni u planiranju potreba države. Bili su prilično sposobni i za razvoj nauka. Ipak, individualne potrebe ljudi jedva su bile razmatrane jer ih socijalistički lideri nisu mogli ni utvrditi. Vlast je također imala poteškoća u upravljanju složenijim proizvodnim procesima iz jednog centra. Kao rezultat, ljudi nisu bili gladni, ali su im materijalne potrebe bile manje zadovoljene nego u kapitalizmu. Zbog toga je socijalistička proizvodnja bila manje zadovoljavajuća od kapitalističke proizvodnje.

U pokušaju da stvori pravednu raspodjelu dohodaka, Karl Marx je zamijenio tržišnu vrijednost rada radnom teorijom vrijednosti koju je prihvatio od Adama Smitha i Davida Ricarda i prilagodio svojoj filozofiji. Prema toj teoriji, “cijena robe se može objektivno mjeriti prosječnim brojem radnih sati potrebnih za proizvodnju te robe.” Marxova definicija radne teorije vrijednosti implicira da su vrijednosti rada radnika jednake. Dakle, prema njemu, ukupan broj radnih sati radnika u proizvodnji robe podjednako čini objektivnu cijenu robe. To je bila polazišna točka Marxove filozofije jednakosti među ljudima, koja bi trebala eliminirati radničku eksploataciju.

Međutim, takva cijena robe ne može objektivno predstavljati vrijednost rada jer Marxova definicija ne pravi razliku između produktivnog i neproduktivnog rada, odgovornog i neodgovornog rada, teškog i lakog rada. Karl Marx je vjerojatno pretpostavio da će jednakost radnika uključivati ​​njihov optimalni napor u proizvodnji robe, ali to se nije dogodilo.

Socijalizam je naporno radio na ostvarenju ekonomske pravde u društvu. On je uklonio nezaposlenost dajući pravo na rad svima. Svatko je dobio posao iako njihov rad nije bio dovoljno potreban zajednici. Socijalisti su uravnotežili plaće bez obzira na radna mjesta, produktivnost, napore i odgovornosti, što je izgradilo skladnije društvo nego što ga kapitalizam mogao uspostaviti. Međutim, uravnoteženi raspon u plaćama socijalizma nije motivirao rad. Humanistička ideologija socijalizma štitila je radna mjesta što je u nekoj mjeri pridonijelo neodgovornosti radnika. Socijalistička vlast nije imala drugog izbora nego povećati birokraciju što je smanjilo inicijativu radnika, uključujući i menadžere. Tako je socijalistička ekonomija sprečavala vlastitu mogućnost razvoja.

Slijedeći izazov za centralno planiranu ekonomiju je da proizvodnja nema mnogo veze s potražnjom i ponudom na tržištu. Police trgovina u socijalističkoj istočnoj Europi su bile ponekad, ako ne često, prazne. Međutim, roba je bila dostupna na crnom tržištu, što je dokazivalo potrebu za tržišnom ekonomijom. Rezultat socijalističke ekonomije nije bio dobar.

Konačno, socijalizam nije uništio klase kako je Marx želio. Politički lideri su bili građani visoke klase. Plaće im nisu puno trebale jer su bili privilegirani i uglavnom su besplatno dobijali sve što su trebali. Ljudi se nisu borili da zarade više novca nego su se nastojali što više približiti političkoj eliti jer im je to davalo privilegiranu moć u društvu. To je donijelo korupciju sa svim njezinim negativnim pojavama koje su štetile socijalizmu.

SSSR i Kina su prihvatili centraliziranu plansku privredu. Kao rezultat, njihova ekonomija imala je nižu produktivnost od kapitalističkih privreda. SSSR se raspao zbog nezadovoljstva ljudi neefikasnom planskom privredom. Kina je učila iz vlastitih pogrešaka, napustila je marksističku plansku proizvodnju 1978. godine i prihvatila reguliranu tržišnu ekonomiju. Od tog trenutka je postala najbrže rastuća ekonomija na svijetu, i prijeti da zauzme mjesto broj jedan. To bi trebalo dokazati nedostatke marksističke ekonomije.

Socijalizam je doista nastao kao plemenit pokušaj formiranja humanog društva, ali nije uspio. Karl Marx nije imao dovoljno podataka za izgradnju socijalizma i komunizma, tako da o tome nije napisao gotovo ništa. Njegovi sljedbenici su stvarali socijalizam ugnjetavanjem ljudi što nije moglo ostvariti povoljne rezultate. Nijedna nauka ne može riješiti probleme koji proizlaze iz nedostatka ljudskih prava. Kao rezultat, socijalizam je bio neuspješan.

Glavno pitanje marksističke ekonomije je zašto Marx nije inzistirao na kraćem radnom vremenu što bi povećalo plaće radnika i smanjilo ili uklonilo njihovu eksploataciju? Marx je najvjerojatnije odustao od toga jer je bio svjedok kako je teško bilo postići bilo kakav dogovor između poslodavaca i radnika. Međutim, smanjenje ili eliminiranje eksploatacije kroz kraće radno vrijeme je trebalo biti uporno presentirano ljudima koliko god to bilo teško provesti. Danas je borba za kraćim radnim vremenom neusporedivo jednostavnija i racionalnija od iniciranja nasilnih revolucija i potpunog mijenjanja društveno-ekonomskog sustava.

Karl Marx je sugerirao da otuđenje u proizvodnim procesima treba eliminirati kroz radničku suradnju i kontrolu proizvodnih procesa, i bio je u pravu u tome. Ipak, do danas nijedna metoda za postizanje takvog cilja nije uspješno ostvarena. Politička ljevica je pokušala konfrontiratii kapitalizam razvijajući zadruge koje prakticiraju suradnju radnika u procesima donošenja odluka. Realizacija ove ideje je problematična jer radnici imaju različite potrebe, pa je postizanje dogovora o proizvodni teško ostvarivo. Uspješne zadruge su radije iznimka nego vrsta proizvodnje koja može zamijeniti kapitalizam. Samo produktivnija ekonomija može zamijeniti kapitalizam, Namjera ove studije je da definira takvu ekonomiju.

[1] Karl Marx, Capital: A Critique of Political Economy, 1867 (London: Lawrence & Wishart, 1984)

[2] Vladimir Ilyich Ulyanov, Lenin, The State and Revolution (New Delhi: Bahri Publication, 2017)

[3] Karl Marx, The Communist Manifesto (London: Penguin, 1983)

[4] Adam Schaff, Marxist Theory on Revolution and Violence, Journal of the History of Ideas,(University of Pennsylvania Press, 1973) Vol. 34, No. 2, pp. 263-270.

[5] Peter H. Liotta, Paradigm Lost: Yugoslav Self-Management and the Economics of Disaster (OpenEdition Journals, 2001) VOL. V, N° 1-2, https://doi.org/10.4000/balkanologie.681